Prikaz ljudskog tijela od romanike do baroka

Ljudsko tijelo osim što kreira na drugim medijima, može i samo biti živi medij u
likovnoj umjetnosti. Povijesni, kulturni, politički ili estetski, samo su neki od razloga
korištenja tijela kao subjekta u umjetničkom svijetu. Ukrašavanje tijela čini velik dio naše
povijesti, a i današnjice, ono utječe na razvoj kulturne zajednice, na percepciju nedostataka u
društvu.
Pošto se prikaz ljudskog tijela u umjetnosti mijenjao kroz povijest bitno je znati neke osnove
ljudskog lika u određenim razdobljima.

ROMANIKA 11. i 12 st.

Prikazani su likovi iz Biblije. Likovi su neprirodni odnosno javlja se disproporcionalni i

ukočeni. Figure su izdužene, bez jasnog i naglašenog volumena tijela te imaju plitki reljef.
Drže se zakona kadra kojeg u potpunosti ispunjavaju. Prikazani likovi uvijek poštuju plošni i
prostorni zakon kadra. Odjeća i lice im je stilizirano, što znači da su im lica i odjeća prikazana
bez individualnih karakteristika, lica imaju neutralne izraza i nalikuju jedni drugima . Iza
glave imaju aureolu. Nisu u različitim pokretima već su prikazani u sličnim pokretima koji se
prikazuju u jednoličnom ritmu.

GOTIKA 13. I 14.st

Tijelo je prilagođeno stupu. Na prvi pogled izgledaju kao visoki reljef, no, oni su samo
priljubljeni uz nju. Slobodniji su od romaničkih prikaza tijela, kompozicijske osi su
vertikalne, a proporcije likova neprirodno izdužene (još uvijek se vidi disproporcionalnost
likova). Svakom liku je lice drugačije tada se vidi individualizacija likova i njihovi izrazi
prikazuju ljudski osjećaj zamišljenosti kojima se najavljuje renesansa. Skulptura se
prilagođava obliku stupova. Slabi zakon kadra i pojednostavljene su draperije.

RENESANSA 14. - 16.st

Likovi su realistično i detaljno obrađen sa svih strana. Michelangelo kao jedan od umjetnika
tog doba idealizirano prikazuje ljudsko tijelo, pokazuje izvrsno poznavanje anatomije. Likovi
stoji u klasičnom kontrapostu (opušteni stav tijela). Zbog takvog stajanja lika ostvaruje se
valovita, ali lagana kompozicijska os gdje su nježno nakošeni kukovi i ramena. Mogu se
uočiti realistični nabori odjeće. Skulpture koje su nastale za vrijeme renesanse, potvrđuju
antičke utjecaje na renesansu.
BAROK 16. - 18.st

Pravilna, dinamična proporcija s kosim usmjerenjima (tijela su u snažnom pokretu). Ploha je

izlomljena. Primjećuje se snažan kontrast svijetlosti i sjene. Emocije su intenzivne te je
obrada detalja precizna. Razigrana draperija. Tekstura kose, puti i tkanine su vrlo dobro
dočarane.

Kroz cijelu ljudsku povijest možemo pronaći primjere u kojima tijelo na određeni način
postaje subjekt umjetničkog izričaja. Tijelo je polazišna točka s kojom se svi mogu suosjećati,
svi imamo tijelo, dok je umjetnost savršeni medij izražavanja naših nutarnjih osjećaja i
emocionalnog bića. U umjetnosti se tijelo najčešće povezuje s prikazom objekta, nečeg prema
čemu žudimo ili nečeg čega se bojimo. Umjetnost u skladu s našim tijelom i kulturom
konstantno evoluira, mijenja se i prilagođava.

Martina Peitl 1.D