MIRIS DUNJA

Nemoj noćas sanče da remetiš sreću,

Hoću da nam duša večeras odmara
uz opojni miris što oko nas šire
Zlatnožute dunje sa starog ormara.

A kada nam srca zatrepte ko listak,

Dok ga vjetar ljubi, na grani od breze,
Rumena će svjetlost, što iz lampe bljeska
niz tijela da sklizne, puna slatke jeze,

i dogori tiho pred izlazak Sunca.

Umorni će Mjesec zorom da zakunja...
Sve će da isčezne osim naše sreće
i mirisa žutih, sa ormara dunja.
NEBESKE STRIJELE

Fenjeri se noćni već polako gase,

Nad izvorom želja što lagano teče.
Rumena se svjetlost utapa u snove
da isprati čežnju u sumorno veče.

Kad nestane odsjaj i sve se utiša,

A vjetar zanjiše, grane snene duše,
Tad zablista nada skrivena u snima,
Sa zvjezdama prvim isplovi iz tmuše.

Proviruje mjesec kroz oblake tuge,

Sa uzdahom bolnim, punim žudnje vrele.
Skrivajući suze u zvjezdanoj kiši
što padaju s neba ko nebeske strijele.
LJUBAV...

Kao nit sam, što se pruža

I svuda me uvek ima
kada treba da se spoje
nerođeni s' rođenima.

Tanana smo kao lahor.

Paučina, tankih niti,
Pa se čini, da me neće
posle kiše više biti.

Nevidljiva ja sam spona

Beskraje što mnoge spaja,
Čvrsto, u čvor, ja sve vežem,
Pre početka, i pre kraja.

Proterana, nekad davno,

I iz pakla, i iz raja,
Ja sam lanac što vezuje
i dve duše, večno spaja.
VRATIĆU SE KUĆI

Vratiću se kući na ognjište svoje

sa prvim lastama, kad proljeće grane,
Da zagrlim majku na kapiji staroj
i udahnem miris zemlje neorane.

Da naslonim lice nježno joj na grudi

i ublažim boli u duši što jeca,
Da me čvrsto drži u naručju svome,
Kao nekad davno, kad smo bili djeca.

Vratiću se našim poljanama žitnim,

Izvorima bistrim, ljepšim no iz snova,
Da obiđem naše vjekovne svetinje
i celivam groblja mojih pradjedova,

Da kandilo palim kraj ikone svete

uz molitvu Bogu da oživi snove
da iz zemlje naše hljebno žito niče
i, majke da, opet rađaju sinove.
STARI SAT

Stari sat na zidu sve sporije kuca,

Klatno se već dugo, polagano kreće.
Uzdiše i jeca za vremenom prošlim
jer poslednje sate otkucati neće.

Kazaljke se tromo pokreću sa mukom

da odbroje svoje poslednje minute,
Da još jednom tačno pokažu vrijeme
prije nego stanu i vječno zaćute.

Sa poslednjom snagom zanjiha se klatno

i otkuca ponoć, puno nove nade.
Kazaljki se trzaj uz jecaj oglasi
kad klatno, bešumno zadrhta i stade.
ODVELE ME MISLI

Odvele me misli daleko u polja

gdje makove lati miju kapi rose
a brezine grane kraj izvora šume
i čekaju vjetar da im mrsi kose.

U daljini negdje vodenički točak

svojim hukom zove umorne ratare
i preklinje suzom što sa njega pada
da ožive opet vodenice stare.

Nedaleko, jedan kućerak u strani,

Oronuo, trošan, sivi korov guta,
I plot je već davno polomilo vrjeme,
Nepomično leži kraj zaraslog puta.

Ni od guvna više nigdje traga nema,

Samo stožer truli naslonjen na žbunje
a nekad su, Vranci, pred fijukom biča
trčali kroz vršaj ko nebeske munje.

Od ambara starog naziru se grede,

Na kojim još visi vreća prtenjača,
Nekad je u njima zlatilo se žito
a sada su pune pustoši i plača...

Zajeca mi duša i uzdah se ote,

Proliše se suze ko proljećne kiše,
Misao se pusta zaledi u trenu
jer, sve što je bilo, sada nema više.
TI SI MOJ ŽIVOT

Ti si, moja zvezda što blista u noći

I osvetli pute gde mi noge hode.
Ti si, onaj izvor što mi poji dušu,
kao žednu zemlju kad napoje vode.

Ti si, moja pesma što se jutrom peva

kao slatka žudnja što struji u krvi.
Ti si, onaj spokoj što mi dušu leči,
ko zagrljaj nežni, ko poljubac prvi.

Ti si, moja želja što svitanjem tinja,

I s tobom procveta k’o prolećno cveće.
Ti si, ona ljubav što blista u oku
i samo se jednom u životu sreće.

Ti si, moja miso što mi snagu daje,

Sa kojom ležem i s kojom se budim,
Amajlija sreće što mi grudi krasi,
Koju ću da volim i do smrti ljubim.
ZAPIS NA DJEVOJAČKOM MRAMORU

Bijah kao pjesma osjenčena bolom

čije su riječi samo eho s tugom,
Okupane suzama što nisu potekle
čekajući sunce da se spoji s dugom.

Sad sam samo pjesma umirućeg dana,

Duh mrtve zvijezde što po nebu hodi,
Uz muziku harfe pokidanih žica,
Sjenka koju vjetar razliva po vodi

Prekratki mi snovi, a noći još kraće,

Za umorno srce usnulo i plačno
probuđeno vatrom neke nove želje
pa mi tren je svaki pusto beskonačno.

Ti si moja slutnja iz srca što zebe

da plam ne oživi preboljele rane
i da suza što je davno isplakana
ne zasja u oku i ponovo kane.