Fotoelektrični učinak, fotoelektrični efekt ili fotoefekt fizikalna je pojava kod

koje djelovanjem elektromagnetskog zračenja dovoljno kratke valne duljine, najčešće

svjetlosti u ultraljubičastom području spektra, dolazi do izbijanja elektrona iz
obasjanog materijala, obično kovine. Zračenje s valnom duljinom većom od granične
ne izbija elektrone jer elektroni ne mogu dobiti dovoljno energije za raskidanje
veze s atomom. Izbačeni elektroni nazivaju se fotoelektronima.[1][2]

Pojavu je 1887. prvi primijetio Heinrich Herz, opazivši da do iskre među

elektrodama pod naponom lakše dolazi ako su osvijetljene ultraljubičastim svjetlom.
Pokusi koji su uslijedili otkrili su da energija izbijenih čestica ovisi o
frekvenciji i valnoj duljini zračenja, ali ne i o njegovu intenzitetu, o kojem pak
ovisi jakost struje odnosno broj emitiranih čestica. Klasična teorija
elektromagnetizma predviđala je kontinuiran prijenos energije elektromagnetskih
valova elektronima koji bi se, kad bi nakupili dovoljno energije, oslobodili veze s
atomima u materijalu. Svjetlost velike valne duljine i male frekvencije prema
staroj bi teoriji nakon dovoljno vremena ipak dovela do emisije elektrona, a to