Professional Documents
Culture Documents
Karl Gustav Jung - Psihološki Tipovi
Karl Gustav Jung - Psihološki Tipovi
JUNG
PSIHOLOŠKI TIPOVI
S nemačkog preveo
MILOŠ N. ĐURIC
M A T I C A S R P S K A
PSIHOLOŠKI TIPOVI
UVOD
7
Tu okolnost s p o m i n j e m v e ć o v d e da bih, koliko
god mogu, uklonio eventualne nesporazume. Razume
se, t a o k o l n o s t z n a t n o o t e ž a v a p o k u š a j o p š t e g o p i s i
vanja tipova. M o r a m u čitaoca pretpostavljati veliku
dobronamernost ako želim da me pravilno razume.
Bilo bi relativno prosto kad bi svaki čitalac znao u
k o j u kategoriju sam sebe ubraja. A l i je v e o m a često
t e š k o p r o n a ć i d a l i n e k o p r i p a d a o v o m ili o n o m t i p u ;
naročito onda kad je čovek sam u pitanju. Staviše,
kad je vlastita ličnost u pitanju, sud je izvanredno
zamućen. Te subjektivne zamućenosti suda naročito
su česte zato što je s v a k o m izrazitom tipu imanentna
naročita tendencija ka kompenzaciji jednostranosti
svoga tipa, t e n d e n c i j a k o j a j e b i o l o š k i c e l i s h o d n a , j e r
teži d a o d r ž i d u š e v n u r a v n o t e ž u . K o m p e n z a c i j o m n a
s t a j u s e k u n d a r n i k a r a k t e r i ili t i p o v i , k o j i d a j u v e o m a
tešku sliku za odgonetanje, tako tešku da je čovek
sam sklon da egzistenciju tipova uopšte porekne i da
v e r u j e s a m o j o š u i n d i v i d u a l n e različitosti.
T e t e š k o ć e m o r a m istaći d a o p r a v d a m i z v e s n u
o s o b e n o s t s v o g d o c n i j e g p r i k a z i v a n j a : m o g l o b i se,
n a i m e , činiti kao da bi najprostiji p u t b i o taj da o p i -
šem dva konkretna slučaja i da ih raščlanjene stavim
jedan pored drugoga. Ali svaki č o v e k ima oba m e h a
nizma, kako ekstraversije tako i introversije, i samo
r e l a t i v n o p r e t e z a n j e j e d n o g ili d r u g o g č i n i t i p . O t u d a
bi č o v e k v e ć u j a k o j meri m o r a o retušovati da u
s l i k u u n e s e p o t r e b a n r e l j e f , što b i p r e d s t a v l j a l o v i š e
ili m a n j e d o b r o n a m e r n u p r e v a r u . O s i m t o g a , p s i h o
loška reakcija j e d n o g čoveka jeste u tolikoj meri slo
žena stvar da bi m o j a sposobnost prikazivanja j e d v a
bila d o v o l j n a da o t o m e d a m apsolutno pravilnu sli
ku. Zato se m o r a m nužno ograničiti na to da iznesem
principe koje sam izdvojio iz obilja posmatranih p o
jedinačnih činjenica. Pri tom nije reč ni o kakvoj d e -
d u c t i o a p r i o r i , k a o što b i s e m o g l o p r i č i n j a v a t i , n e g o
o deduktivnom prikazivanju empirijski dobivenih
u v i đ a j a . T i u v i đ a j i , k a o što s e n a d a m , d o p r i n o s e r a z -
bistravanju dileme, koja je dovela i još uvek vodi,
ne samo u analitičkoj psihologiji n e g o i u d r u g i m o b
lastima nauke, a naročito u l i č n i m u z a j a m n i m v e z a -
8
ma ljudi, do nesporazuma i razdvojenosti. Otuda se
o b j a š n j a v a zašto je egzistencija d v a j u različnih tipova
v e ć o d a v n o p o z n a t a č i n j e n i c a , k o j a j e u o v o j ili o n o j
formi, bilo poznavaocu čoveka bilo mudrovanju m i
s l i o c a , p a l a u o č i , ili se p r e d s t a v i l a Geteovoj ( G o e t h e )
i n t u i c i j i , n a p r i m e r , k a o o b u h v a t n i p r i n c i p sistole i
dijastole. I m e n a i p o j m o v i k o j i m a s u o b u h v a ć e n i m e
hanizmi introversije i ekstraversije jesu v e o m a ra-
zlični i svagda prilagođeni stanovištu individualnog
posmatrača. Iako postoji različnost formulisanja, n e
prestano izbija zajednička crta u o s n o v n o m shvata-
nju, naime kretanje interesa p r e m a o b j e k t u u j e d
n o m slučaju, i kretanje interesa od objekta p r e m a
subjektu i n j e g o v i m vlastitim psihološkim događaji
ma u d r u g o m slučaju. U p r v o m slučaju objekat d e j -
stvuje kao magnet na tendencije subjekta, on ih
privlači i uslovljava subjekat u velikoj m e r i ; štaviše,
on otuđuje subjekat od njega samoga i menja njegove
k v a l i t e t e u s m i s l u i z j e d n a č a v a n j a sa o b j e k t o m u t o l i
k o j meri da bi se m o g l o misliti da je o b j e k a t od višeg,
i u p o s l e d n j o j liniji od p r e s u d n o g značaja za s u b j e
kat, i kao da je to donekle apsolutno o d r e đ e n j e i n a
ročit smisao života i sudbine da se subjekat sasvim
predaje objektu. U d r u g o m slučaju, naprotiv, s u b j e
kat jeste i ostaje središte svih interesa. M o g l o bi se
reći, čini se kao da u p o s l e d n j o j liniji sva životna
energija traži subjekat i stoga svagda o m e t a da o b j e
kat zadobije ikakav p r e m o ć a n uticaj. Čini se k a o da
energija ostavlja objekat, kao da je subjekat magnet
koji h o ć e da o b j e k a t p r i v u č e sebi.
Nije lako prikazati to suprotno odnošenje p r e m a
o b j e k t u na lako r a z u m l j i v i jasan način, i velika je
opasnost u t o m e što se m o ž e dospeti do sasvim p a r a -
doksnih formulisanja, k o j a više donose zabunu n e g o
jasnoću. Introvertno stanovište m o g l o bi se uopšte
označiti k a o o n o k o j e u s v i m okolnostima teži da
subjekat i subjektivni psihološki događaj pretpostavi
o b j e k t u i o b j e k t i v n o m d o g a đ a j u , ili b a r d a i h p o t v r d i
p r e m a o b j e k t u . O t u d a taj stav d a j e subjektu višu
vrednost negoli objektu. P r e m a t o m e , o b j e k a t stoji na
nižem vrednosnom nivou, on ima sekundaran značaj;
9
štaviše, on, k a d se pruži prilika, stoji s a m o k a o o v a -
p l o ć e n j e j e d n e i d e j e , ali j e p r i t o m e i d e j a b i t n a s t v a r ;
ili j e o n p r e d m e t j e d n o g o s e ć a n j a , ali j e p r i t o m e o s e -
ćajmi d o ž i v l j a j g l a v n a s t v a r , a n e o b j e k a t u s v o j o j
realnoj individualnosti. Ekstravertno stanovište, n a
protiv, podvrgava subjekat objektu, pri č e m u viša
vrednost pripada objektu. Subjekat ima svagda se
kundaran značaj; subjektivno doživljavanje pojavlju
j e s e p o n e k a d s a m o k a o s m e t n j a ili i z l i š a n p r i v e s a k
objektivnih događaja. Jasno je da se psihologija koja
proizlazi iz ta d v a o p r e č n a stanovišta m o r a raspasti
u dva totalno različna orijentisanja. J e d n o stanovište
sve posmatra pod uglom svoga shvatanja, a drugo
pod u g l o m objektivnog dešavanja.
T i o p r e č n i s t a v o v i nisu, p r e svega, ništa d r u g o
nego oprečni mehanizmi: dijastolsko izlaženje i z a -
hvatanje o b j e k t a i sistolsko koncentrisanje i o t k i d a
nje energije od zahvaćenih objekata. Svaki čovek ima
d v a m e h a n i z m a kao izraz s v o g p r i r o d n o g životnog
r i t m a , k o j i Gete o d i s t a n i j e s l u č a j n o o z n a č i o f i z i o l o
škim p o j m o v i m a srčane delatnosti. Ritmična izmena
oba ta oblika psihičke delatnosti odgovarala bi n o r
m a l n o m toku života. Ali ne samo komplikovani s p o -
ljašnji uslovi p o d kojima živimo nego i možda još
komplikovaniji uslovi naše individualne psihičke d i s
pozicije retko dopuštaju nimalo neometan tok psi
hičke životne delatnosti. Spoljašnje okolnosti i u n u
trašnja dispozicija idu v e o m a često naruku j e d n o m
m e h a n i z m u , a o g r a n i č a v a j u ili o m e t a j u d r u g i m e h a
nizam. Otuda, prirodno, nastaje pretezanje jednog
mehanizma. A k o to stanje ma na k o j i način postane
h r o n i č n o , o n d a o t u d a n a s t a j e tip, n a i m e h a b i t u a l a n
stav u k o m e trajno p r e v l a đ u j e jedan mehanizam, a
d a , r a z u m e se, n i k a d n e m o ž e p o t p u n o u g u š i t i d r u g i ,
jer on neuslovljeno pripada psihičkoj životnoj delat
n o s t i . Z a t o n i k a d n e m o ž e nastati č i s t t i p u t o m s m i
slu da on i m a s a m o j e d a n m e h a n i z a m pri p o t p u n o j
atrofiji drugoga. Tipski stav znači u v e k samo r e l a
tivno pretezanje jednog mehanizma.
Konstatovanje introversije i ekstraversije dalo
je u p r v o m redu mogućnosti da razlikujemo dve
10
obimne grupe psiholoških jedinki. Ali to grupisanje
toliko je p o v r š n e i opšte prirode da baš ništa više ne
dopušta n e g o takvu opštu razliku. Tačnije ispitivanje
o n i h i n d i v i d u a l n i h p s i h o l o g i j a k o j e p a d a j u u j e d n u ili
drugu grupu pokazuje o d m a h velike razlike između
p o j e d i n i h jedinki k o j e ipak pripadaju istoj grupi.
Z a t o m o r a m o učiniti dalji korak da m o ž e m o označiti
u č e m u se sastoje razlike jedinki k o j e pripadaju j e d
n o j o d r e đ e n o j g r u p i . M o j e i s k u s t v o p o k a z a l o j e d a se,
uopšte uzev, jedinke m o g u razlikovati ne samo po
universalnoj različnosti ekstraversije i introversije
nego i po pojedinim psihološkim osnovnim funkcija
ma. Koliko, naime, ne samo spoljašnje prilike nego
i unutrašnja dispozicija dovode do prevlađivanja e k s
t r a v e r s i j e ili i n t r o v e r s i j e , t o l i k o o n e i d u n a r u k u i p r e -
vlađivanju određene osnovne funkcije u jedinki.
Osnovne funkcije, tj. funkcije koje se ne samo genu-
ino n e g o i specijalno razlikuju od drugih funkcija, a
k o j e j e u t v r d i l o m o j e i s k u s t v o , j e s u mišljenje, oseća-
nje, oset i intuicija. P r e v l a đ u j e li j e d n a od t i h f u n k
cija habitualno, onda nastaje tip koji odgovara. O t u
da ja razlikujem misaon, osećajni, osetni, i intuitivan
t i p . Svaki od ovih tipova može, osim toga, da bude
introvertan ili ekstravertan, v e ć p r e m a s v o m o d n o
šenju prema objektu na način kako je gore ocrtano.
O v o ovde protumačeno razlikovanje nisam proveo u
dvama prethodnim saopštenjima o psihološkim tipo 1
1
Jung, Contribution a l'etude des types psychologiques.
A r c h . de Psychologie, I. X I I , p. 289.
I d . : Psychological Types. C o l l e c t e d P a p e r s o n A n a l y t i c a l
P s y c h o l o g y . L o n d o n , 1917, p. 287.
Id.: Psychologie der unbevmssten Prozesse. Ziirich, II
A u f l a g e , 1918, p. 6 5 .
I
13
sastoje se u t o m e da pruže što tačniji opis činjenica
— nauka ipak ne m o ž e konkurisati kinematografskim
i fetnografskim s n i m c i m a — n e g o o n a ispunjava s v o j
cilj i svoju n a m e r u samo u postavljanju zakona, k o j i
n i j e ništa d r u g o n e g o skraćen izraz za različne i o p e t
kao nekako jedinstveno shvaćene procese. Ovaj cilj
p o s r e d s t v o m razumevanja i z d i ž e s e i z n a d o n o g a što
se m o ž e s a m o i s k u s i t i , i b i ć e s v a g d a , i p o r e d o p š t e i
dokazane važljivosti, plod subjektivne psihološke k o n
stelacije ispitivačeve. U n a u č n o m obrazovanju t e o
rija i p o j m o v a ima m n o g o od lične slučajnosti. P o
stoji i psihološka lična jednačina, a ne s a m o p s i h o
f i z i č k a . M i v i d i m o b o j e , ali n i k a k o n e v i d i m o * d u ž i n e
talasa. O v a d o b r o p o z n a t a č i n j e n i c a n e srne s e n i g d e
uvažavati više nego u psihologiji. Dejstvovanje lične
j e d n a č i n e p o č i n j e v e ć p r i p o s m a t r a n j u . V i d i s e ono
što se najbolje može videti iz sebe. T a k o se n a j p r e
vidi trun u oku brata svoga. N e m a sumnje, trun je
o n d e , ali b a l v a n l e ž i u v l a s t i t o m i — m o ž d a će d o
nekle sprečiti akt viđenja. Ja ne v e r u j e m principu
»čistog posmatranja« u takozvanoj objektivnoj psi
hologiji, ma se ograničavala i na naočare hronoskopa,
tahistoskopa i d r u g i h »psiholoških« aparata. Č o v e k se
osigurava time i protiv suviše velikog iskorišćavanja
psiholoških iskustvenih činjenica. A l i još m n o g o više
lična psihološka jednačina dolazi do važenja u p r i
k a z i v a n j u ili s a o p š t a v a n j u o n o g što j e p o s m a t r a n o , a
da i ne g o v o r i m o o s h v a t a n j u i a p s t r a k c i j i i s k u s t v e
nog materijala! Nigde se kao u psihologiji ne p o j a v
ljuje nužan osnovni zahtev da posmatrač i ispitivač
b u d e a d e k v a t a n s v o m o b j e k t u , u t o m s m i s l u što m o ž e
v i d e t i n e s a m o j e d n o n e g o i d r u g o . Z a h t e v d a o n samo
o b j e k t i v n o v i d i i ne treba isticati; j e r to je n e m o -
g u ć n o . A k o s e n e v i d i suviše s u b j e k t i v n o , č o v e k v e ć
m o ž e biti zadovoljan. Sto se subjektivno posmatranje
i shvatanje slaže s o b j e k t i v n i m činjenicama p s i h o l o
škog objekta, to je za shvatanje dokaz samo utoliko
ukoliko shvatanje nikako ne pretenduje da bude o p
šte, n e g o želi s a m o da važi za oblast o b j e k t a k o j a je
uzeta u obzir. Utoliko balvan u vlastitom oku o m o g u
ćuje baš nalaženje truna u bratovljevu oku. U t o m
14
slučaju b a l v a n u vlastitom oku, kao što je r e č e n o , ne
dokazuje da brat n e m a nikakva truna u oku. Ali spre
čavanje v i đ e n j a lako bi m o g l o postati p o v o d za opštu
teoriju da su sve trunke balvani. Priznanje i u v a ž a
vanje subjektivne uslovljenosti saznanja uopšte, a
naročito psiholoških saznanja, jeste osnovni uslov za
naučno i pravično cenjenje jedne psihe različne od
posmatranoga subjekta. Ovaj uslov samo je onda
ispunjen kad je posmatrač dovoljno obavešten o obi
mu i vrsti s v o j e vlastite ličnosti. A l i on m o ž e biti
dovoljno obavešten samo ako se u velikoj meri oslo
bodio izjednačivalačkih uticaja kolektivnih sudova i
kolektivnih osećanja, i time dospeo do jasnog razu-
m e v a n j a svoje vlastite individualnosti.
Ukoliko se dalje v r a ć a m o u istoriju, utoliko više
v i d i m o da ličnost iščezava p o d k o p r e n o m k o l e k t i v n o -
sti. I a k o č a k s i đ e m o d o p r i m i t i v n e p s i h o l o g i j e , n a ć i
ć e m o da o n d e uopšte ne m o ž e biti ni reči o p o j m u
jedinke. Mesto individualnosti nalazimo onde samo
k o l e k t i v n o o d n o š e n j e ili » p a r t i c i p a t i o n m y s t i q u e «
(Levi-Bril — L e v y B r u h l ) . A l i k o l e k t i v n i s t a v o m e t a
saznanje i uvažavanje jedne od subjekta različne psi
hologije, jer je kolektivno nastrojeni duh upravo n e
sposoban da drukčije misli i oseća negoli p r o j i c i r a
j u ć i . O n o što m i r a z u m e m o p o d p o j m o m » j e d i n k e «
jeste relativno mlada tekovina istorije ljudskog duha
i k u l t u r e . S t o g a n i j e n i k a k v o č u d o što j e r a n i j e s v e
m o ć n i kolektivni stav tako reći sasvim o m e o o b j e k
tivno psihološko uvažavanje individualnih diferenci
ja, kao i uopšte svako naučno objektivisanje indivi-
dualno-psiholoških procesa. Upravo zbog toga n e d o
statka u p s i h o l o š k o m m i š l j e n j u b i l o je saznanje » p s i -
hologizovano«, tj. ispunjeno projiciranom psihologi
j o m . Počeci filosofskog objašnjavanja sveta daju za
to odlične primere. Naporedo s razvitkom individu
alnosti i t i m e u s l o v l j e n o g psihološkog diferenciranja
ljudi ide depsihologizacija objektivne nauke. Ova iz
laganja m o ž d a će objasniti zašto izvori o b j e k t i v n e
psihologije u materijalu koji n a m je predat iz starog
veka v e o m a o s k u d n o teku. Razlikovanje četiri t e m p e
ramenta, k o j e smo primili od starog veka, više g o t o v o
15
i nije psihološko tipizovanje, jer temperamenti g o t o
v o nisu ništa d r u g o n e g o psiho-fiziološke k o m p l e k s i -
je. A l i odsustvo obaveštenja ne znači da o d e j s t v o v a -
n j u suprotnosti k o j e su u pitanju n e m a m o nikakvih
tragova u istoriji antičkog duha.
T a k o j e g n o s t i č k a f i l o s o f i j a p o s t a v i l a tri t i p a ,
koji možda odgovaraju trima psihološkim osnovnim
f u n k c i j a m a , mišljenju, osećanju i osetu. M i š l j e n j u bi
odgovarao pneumatičar, osećanju psihičar, osetu hili-
čar. Slabije uvažavanje psihičara o d g o v a r a d u h u g n o -
se, k o j a j e p r e m a h r i š ć a n s t v u u p o r n o b r a n i l a v r e d -
nost saznanja. A l i hrišćanska načela ljubavi i vere
nisu bila sklona saznanju. P r e m a tome, u okviru hri
šćanske sfere pneumatičar bi bio slabije cenjen u k o
liko bi se odlikovao samo posedovanjem gnose, sa
znanja.
S m e m o misliti i na diferenciju tipova ako p o -
smatramo dugu i ne bezopasnu borbu koju je crkva
od prvih početaka vodila protiv gnosticizma. S obzi
r o m na nesumnjivo pretežno praktički pravac prvog
hrišćanstva, intelektualac je, ukoliko se sledujući
svom borbenom nagonu nije izgubio u apologetskoj
polemici, teško m o g a o da d o đ e do izražaja. »Regula
fidei« bila je suviše uska i nije dopuštala nikakvo sa
mostalno kretanje. Osim toga, ona je oskudevala u
sadržaju pozitivnog saznanja. Sadržavala je malo jni-
sli, k o j e su, d o d u š e , p r a k t i č k i b i l e i z v a n r e d n o a r a -
g o c e n e , ali s u s p u t a v a l e m i š l j e n j e . S a c r i f i c i u m i n t e l -
lectus m n o g o teže je pogađao intelektualca nego
o s e ć a j n o g č o v e k a . O t u d a j e v e o m a p o j m l j i v o što s u
pretežni saznaj ni sadržaji gnose, k o j i u svetlosti n a
šeg današnjeg razvitka duha ne samo da nisu izgubili
od s v o j e vrednosti n e g o su č a k u znatnoj meri i
dobili, morali za intelektualca u o k v i r u c r k v e imati
v e o m a veliku privlačnu snagu. Oni su za n j e g a doista
b i l i p r a v o i s k u š e n j e s v e t a . N a r o č i t o j e doketizam z a
davao posla crkvi s v o j i m t v r đ e n j e m da je Hrist i m a o
samo prividno telo, i da su celo n j e g o v o zemaljsko
postojanje i patnja bili privid. U t o m e tvrđenju p r e
m o ć n o izbija n a p r e d čisto mislena strana nasuprot
o n o m e što j e ljudski opipljivo. B o r b a s a g n o s o m p o -
16
javljuje n a m se najjasnije u d v a m a likovima, koji su
ne samo kao crkveni oci n e g o i kao ličnosti bili v e o m a
z n a m e n i t i . To su Tertulijan i Origen, s l u č a j n i s a v r e -
m e n i c i s k r a j a II v e k a . O n j i m a k a ž e Sulc ( S c h u l t z ) : 1
1
Dokumente der Gnosis. Jena, 1910.
18
ješ — n e , s t o b o m h o ć u da g o v o r i m , ti dušo k o j a si
p r o s t a i n e o b r a z o v a n a , n e v e š t a i n e i s k u s n a , k a k v a si
u onih k o j i ništa d r u g o n e m a j u n e g o tebe, sasvim
o n a k v a k a k v a dolaziš s ulice, iz uličnog budžaka, iz
radionice. Meni je potrebno baš tvoje neznanje.«
S a k a ć e n j e m s v o j e ličnosti izvršenim u ž r t v o v a
nju intelekta (sacrificium intellectus) Tertulijan j e
dospeo do bezobzirnog priznavanja iracionalne u n u
trašnje činjenice, stvarne osnove svoga verovanja.
Nužnost religioznog procesa koji je on u sebi osećao
o b u h v a t i o j e n e n a d m a š n o m f o r m u l o m : anima natura-
liter christiana. Sa s a c r i f i c i u m i n t e l l e c t u s p a l e su za
njega filosofija i nauka, a sledstveno i gnosa.
U d o c n i j e m n j e g o v o m životu pooštrila su se
ocrtana obeležja. K a d je crkva sve više bila p r i m o
rana da s m a s o m pravi k o m p r o m i s e , on se protiv toga
p o b u n i o i postao je pristalica onoga frigijskog p r o
r o k a Montana, e k s t a t i č a r a , k o j i j e z a s t u p a o p r i n c i p
apsolutnog porican ja sveta i potpunog o d u h o v l j a v a -
nja. U oštrim pamfletima otpočeo je napadati politiku
p a p e Kaliksta I, i t a k o s m o n t a n i z m o m v i š e ili m a n j e
d o s p e o e x t r a e c c l e s i a m . P o j e d n o m i z v e š t a j u Augu-
stinovu, on je d o o n i j e č a k i s m o n t a n i z m o m d o š a o u
sukob i osnovao s v o j u sektu.
Tertulijan je tako reći klasičan predstavnik i n -
t r o v e r t n o g mislenog č o v e k a . N j e g o v znatni, i z v a n
redno oštro razvijeni intelekat praćen je vrlo v i d n o m
čulnošću. Psihološki proces razvitka, koji mi o b e l e -
ž a v a m o k a o hrišćanski, d o v e o g a j e d o ž r t v e , d o o d -
secanja n a j d r a g o c e n i j e g organa, a ta mitska misao
opet je sadržana u v e l i k o m i p a r a d o g m a t i č n o m s i m
b o l u ž r t v o v a n j a b o ž j e g sina. N j e g o v n a j d r a g o c e n i i i
organ bio je baš intelekat, i posredstvom n j e g o v i m
dobijeno je jasno saznanje. Sacrificium intellectus
o n e m o g u ć i o m u j e put p r e k o čisto razumskog r a z
vitka, i time se našao p r i m o r a n i m da iracionalnu sna
gu svoje duševne osnove prizna kao fundamenat
svoga bića. Mislenu stranu gnose, n j e n o specifično
intelektualno iskivanje dinamičkih fenomena dušev
ne osnove, morao je nužno omrznuti, jer je to bio
19
baš put koji je m o r a o ostaviti da bi priznao princip
osećanja.
U Origenu upoznajemo apsolutnu suprotnost
T e r t u l i j a n u . O r i g e n j e r o đ e n u A l e k s a n d r i j i o k o 185.
god. N j e g o v otac b i o je hrišćanski mučenik. On sam
odrastao je u o n o j naročitoj d u h o v n o j atmosferi u
k o j o j su se mešale misli Istoka i Zapada. Imajući j a k u
ž e l j u z a z n a n j e m , n a u č i o j e s v e što j e b i l o v r e d n o d a
se zna, i tako je prihvatio sve što je p r u ž a o i z v a n r e d
no bogati aleksandrijski misleni svet onoga vremena,
hrišćansku, jevrejsku, helenističku, egipatsku m u
drost. Istakao se k a o učitelj u j e d n o j katehetskoj
š k o l i . P a g a n s k i f i l o s o f Porfirije, u č e n i k Plotinov, r e
kao je o n j e m u : » N j e g o v spoljašnji život bio je život
j e d n o g h r i š ć a n i n a i p r o t i v z a k o n i t ; ali s o b z i r o m na
s v o j e m i š l j e n j e o stvarima i o b o ž a n s t v u , on je h e l e -
nizovao predstave Grka i podmetnuo ih tuđim m i t o
vima.« V e ć p r e 211. god. d o g o d i l a s e n j e g o v a s a m o -
kastracija; njeni bliži motivi m o g u se, doduše, p o g a
đ a t i , ali s u i s t o r i j s k i n e p o z n a t i . S v a g d a j e b i o o k r u
žen učenicima i ćelom četom stenografa koji su h v a
tali d r a g o c e n e r e č i s usta p o š t o v a n o g a u č i t e l j a . K a o
pisac bio je izvanredno plodan, i kao predavač i u č i
telj razvijao je veliku delatnost. U Antiohiji držao je
s a m c a r i c i - m a j c i Mameji p r e d a v a n j a o t e o l o g i j i . U
Cezareji bio je glava svoje škole. N j e g o v a učiteljska
delatnost bila je m n o g o puta prekidana dalekim p u
tovanjima. Bio je izvanredno učen i imao čudnovatu
sposobnost da se brižljivo bavi stvarima. Nanjušio je
stare rukopise biblije i stekao naročite zasluge za k r i
tiku teksta. » B i o je velik naučnik, štaviše jedini istin
ski n a u č n i k k o g a j e s t a r a c r k v a i m a l a « , k a ž e Harnak.
Origen, s a s v i m s u p r o t n o Tertulijanu, n i j e se o t i m a o
uticaju gnosticizma; naprotiv, on ga je u ublaženoj
f o r m i p r e n e o u k r i l o c r k v e ; b a r u t o m p r a v c u išla j e
n j e g o v a težnja. Staviše, on je tako reći sam bio h r i
šćanski gnostičar, po s v o m e mišljenju i po s v o j i m
o s n o v n i m s h v a t a n j i m a . N j e g o v p o l o ž a j p r e m a veri i
znanju c r t a Harnak o v i m p s i h o l o š k i z n a č a j n i m r e c i
ma: »Biblija je na jednak način potrebna i jednima
i drugima: oni koji veru ju dobivaju iz nje činjenice
20
i zapovesti k o j e su im potrebne, a oni koji znaju č i
taju iz nje ideje i izvlače iz nje snage k o j e ih v o d e do
gledanja B o g a i ljubavi p r e m a B o g u — dakle, da se
sve materijalno pretopijeno duhovnim tumačenjem
(alegoričko izlaganje, hermeneutika) pojavljuje kao
k o s m o s ideja, štaviše da je n a j z a d sve » u s p o n o m « sa
vladano i kao stepen ostavljeno, a jedino preostaje
mirni spokojni odnos od B o g a proizišlog duha p r e m a
B o g u (amor et visio).« N j e g o v a teologija bila je, za
r a z l i k u od Tertulijanove, b i t n o f i l o s o f s k a , i o n a se
tako reći sasvim uklapa u o k v i r novoplatonske f i l o -
sofije. U Origena p r o ž i m a j u se sfere grčke filosofije
i gnose, s j e d n e strane, i hrišćanskog i d e j n o g sveta,
s d r u g e strane, na miran i h a r m o n i č a n način. A l i o v a
dalekosežna uviđaj na mukotrpnost i pravičnost d o
vele su i Origena dotle da je doživeo tu sudbinu da
b u d e osuđen od crkve. Svakako, definitivna osuda
dogodila se tek posthumno, pošto je Origen kao sta
r a c u Decijevu p r o g a n j a n j u h r i š ć a n a b i o m u č e n i
u s k o r o p o t o m u m r o o d p o s l e d i c a t o r t u r e . G o d . 399.
p a p a Anastasije I i z r e k a o je s v o j u o s u d u , i g o d . 5 4 3 .
n j e g o v o lažno učenje prokleo je sinod koji je sazvao
Justinijan, a č e g a su se d r ž a l i i s u d o v i d o c n i j i h k o n
cili j a .
Origen je klasičan predstavnik ekstravertnoga
tipa. N j e g o v a o s n o v n a orijentacija ide na o b j e k a t ; to
se p o k a z u j e u s a v e s n o m v o đ e n j u računa o o b j e k t i v
n i m č i n j e n i c a m a i n j i h o v i m uslovima, i p o k a z u j e se
u formulisanju onoga najvišeg principa, ljubavi p r e
ma B o g u i viđenja B o g a (amor et visio dei). Proces
hrišćanskog razvitka naišao je u Origena na tip čija
je prvobitna osnova odnošenje prema objektima, a
o n o se o d v a j k a d a simbolično izražava u seksualnosti,
zbog čega izvesne teorije i sve bitne duševne funkci
je svode baš na seksualnost. Otuda je kastracija a d e
kvatan izraz ž r t v o v a n j a n a j d r a g o c e n i j e funkcije. S a
s v i m j e k a r a k t e r i s t i č n o š t o Tertulijan v r š i s a c r i f i c i u m
i n t e l l e c t u s , a Origen s a c r i f i c i u m p h a l l i , j e r h r i š ć a n -
ski proces h o ć e potpuno uništenje čulne vezanosti za
objekat, tačnije rečeno: on hoće žrtvovanje funkcije
koja je do tada imala najvišu vrednost, žrtvovanje
21
najskupljega dobra, najjačega nagona. Žrtva je, b i o
loški posmatrana, donesena u službi domestikacije, a
psihološki posmatrana, da razrešenjima starih v e z a
n o s t i u v e d e n o v e m o g u ć n o s t i r a z v i t k a z a d u h . Tertu
lijan j e ž r t v o v a o i n t e l e k a t , j e r j e i n t e l e k a t b i o o n o što
ga je najjače vezivalo za svetovnost. On je pobijao
gnosu, jer je ona za njega predstavljala stranputicu
u i n t e l e k t u a l n o , k o j e u isti m a h u s l o v l j a v a i č u l n o s t .
U z i m a j u ć i u obzir tu činjenicu, nalazimo da se i g n o
sticizam u stvari deli u dva pravca: je d a n pravac g n o -
s t i č a r a teži z a o d u h o v l j a v a n j e m k o j e i d e i z n a d s v a
ke mere, drugi pravac gubi se u etičkom anomizmu,
u apsolutnom libertinizmu, koji se ne usteže ni od
kakvog razvrata i ni od kakvog ma koliko gnusnog
perversiteta i bestidnosti. Razlikovali su se u p r a v o
e n k r a t i t i ( u z d r ž i j i v i ) i a n t i t a k t i ili a n t i n o m i s t i ( p r o
t i v n i c i p o r e t k a i z a k o n a ) , k o j i su n a č e l n o g r e š i l i i
namerno, prema izvesnim načelima, predavali se ra
zuzdanoj raspuštenosti. Poslednjima pripadaju n i k o -
laiti, a r h o n t i č a r i i t d . i v r l o t a č n o n a z v a n i b o r b o r i j a n -
ci. K o l i k o su p r i v i d n e suprotnosti b i l e bliske, p o k a
z u j e p r i m e r a r h o n t i č a r a , g d e s e ista s e k t a r a s p a l a u
enkratitski i antinomistički pravac, od k o j i h je svaki
o s t a o l o g i č a n i k o n s e k v e n t a n . K o h o ć e d a z n a šta
etički znači s m e o n i u velikim crtama izveden i n t e -
lektualizam, taj n e k a p r o u č a v a istoriju gnostičkog
morala, i p o t p u n o će shvatiti sacrificium intellectus.
Oni ljudi bili su baš i praktički k o n s e k v e n t n i , i o n o
do čega su s v o j o m mišlju došli iživljavali su do
a p s u r d n o s t i . A l i O r i g e n j e ž r t v o v a o čulnu v e z a n o s t
za svet time što je sebe osakatio. N j e m u intelekat
očevidno nije b i o nikakva opasnost, n e g o pre oseća-
n j e i oset k o j e v e z u j e za objekat. Kastracijom se o s l o
b o d i o čulnosti u d r u ž e n e sa gnosticizmom, i stoga se
b e z straha m o g a o predati bogatstvu gnostičkoga m i
šljenja, dok se Tertulijan s v o j o m intelektualnom
ž r t v o m u s p r o t i v i o g n o s i , ali t i m e i s t e k a o d u b i n u r e
ligioznoga osećanja na k o j u ne nailazimo u Origena.
» U o d n o s u n a O r i g e n a o n s e o d l i k u j e t i m e što j e s v a
ku od s v o j i h reči d o ž i v e o u dubini srca, što ga nije,
kao onoga, zanosio razum, n e g o srce. A zaostaje za
22
n j i m u t o m e što j e o n , n a j s t r a s n i j i o d s v i h mislilaca,
težio za tim da z n a n j e uopšte o d b a c i i da s v o j u b o r b u
protiv gnose proširi u b o r b u protiv ljudskog mišlje
n j a u o p š t e « , k a ž e Šulc.
O v d e v i d i m o kako se u hrišćanskom procesu
p r v o b i t a n t i p z a p r a v o o b r n u o : Tertulijan, o š t r i m i s l i
l a c , p o s t a j e č o v e k o s e ć a n j a ; Origen p o s t a j e n a u č n i k i
g u b i s e n a o n o m što j e m i s l e n o . R a z u m e s e d a n i j e
teško obrnuti stvar i logički, pa reći da je Tertulijan
odvajkada bio osećajan čovek, a Origen intelektua
lac. Bez obzira na činjenicu što time tipska razlika
nije uklonjena, nego postoji i docnije kao i ranije,
obrnuti način gledanja ne objašnjava kako dolazi do
toga da je Tertulijan svog najopasnijega neprijatelja
v i d e o u m i s l e n o m , a O r i g e n u s e k s u a l n o s t i . M o g l o bi
se r e ć i da su se i j e d a n i d r u g i p r e v a r i l i , i k a o a r g u -
m e n a t za to m o g a o bi se izneti k o b n i rezultat života
i j e d n o g i d r u g o g . U o v o m slučaju č o v e k bi m o r a o
p r i h v a t i t i d a s u i j e d a n i d r u g i ž r t v o v a l i o n o što i m
je manje važno, dakle donekle sa sudbinom napravili
jevtin pazar. I to je j e d n o gledište, i n j e g o v princip
i m a važljivost k o j a zaslužuje priznanje. Ima, štaviše,
m e đ u primitivcima takvih lukavaca koji staju pred
s v o j fetiš s c r n i m p i l e t o m p o d r u k o m i k a ž u : » G l e ,
žrtvujem ti lepu crnu svinju.« Ali ja mislim da način
objašnjavanja koji oduzima vrednost, i pored očevid
n o g o l a k š a n j a što g a o s e ć a o b i č a n č o v e k p r i o t k i d a
nju od nečeg velikog, nije u svima okolnostima pra
vilan, ma koliko se govorilo da je »biološki«. K o l i k o
lično poznajemo oba ta velikana u carstvu duha, m o
r a m o reći da je celo n j i h o v o biće toliko ozbiljno da
njihovo hrišćansko preobraćanje nije bilo ni lukavost
ni prevara, n e g o stvarnost i istinitost.
N e ć e m o se izgubiti na stranputici ako o v o m p r i
l i k o m s e b i p r e d s t a v i m o šta p s i h o l o š k i z n a č i l o m l j e n j e
prirodnog nagonskog pravca, onako kako se ono p o
j a v l j u j e u hrišćanskom (žrtvenom) procesu: iz gore
r e č e n o g p r o i z l a z i , n a i m e , d a p r e o b r a ć a n j e u isti m a h
z n a č i i p r e l a ž e n j e u j e d a n d r u g i s t a v . T i m e se i o b j a
šnjava otkuda vodi poreklo motiv koji goni na p r e o
b r a ć a n j e , i u k o l i k o Tertulijan i m a p r a v o što s h v a t a
23
da je duša »naturaliter christiana«: prirodni n a g o n
ski p r a v a c s l e d u j e , k a o s v e u p r i r o d i , p r i n c i p u n a j
manje količine snage. Jedan čovek ima nešto više
sposobnosti ovde, drugi onde. Prilagođivanje prvoj
o k o l i n i d e t i n j s t v a i z i s k u j e ili n e š t o v i š e u s t e z a n j a i
r a z m i š l j a n j a , ili n e š t o v i š e u o s e ć a v a n j a , v e ć p r e m a
prirodi roditelja i okolnostima. T i m e se automatski
i z g r a đ u j e izvestan n a d m o ć n i stav, iz k o g a proizlaze
različni tipovi. Ukoliko, dakle, svaki č o v e k kao rela
tivno stabilno biće poseduje sve psihološke osnovne
funkcije, utoliko bi to bila i psihološka nužnost,
s o b z i r o m na savršeno prilagođivanje, da ih č o v e k u
j e d n a k o j meri i p r i m e n j u j e . Jer m o r a biti n e k a k v o g
razloga za to što postoje različni putovi psihološkog
prilagođivanja: očevidno je da nije dovoljan samo j e
dan put, j e r se čini da objekat, na primer, samo k a o
p r e d m e t m i š l j e n j a ili s a m o k a o p r e d m e t o s e ć a n j a
m o ž e biti shvaćen tek delimično. Z b o g j e d n o s t r a n o
ga (»tipskoga«) stava ostaju u poslu psihološkoga p r i
lagođivanja neke pogreške, k o j e se u toku života n a
g o m i l a v a j u , z b o g č e g a s e r a n i j e ili d o c n i j e r a z v i j a
ometanje prilagođivanja, i to nagoni subjekat na
kompenzaciju. Ali kompenzacija se m o ž e postići samo
odsecanjem ( ž r t v o m ) d o t a d a š n j e g a j e d n o s t r a n o g a s t a
va. T i m e nastaje privremeno zaustavljanje energije i
prelivanje u kanale kojima se čovek nije svesno k o
r i s t i o , ali k o j i n e s v e s n o l e ž e s p r e m n i . D e f i c i t u p r i
lagođivanju, koji je causa efficiens za p r o c e s p r e o -
braćanja, subjektivno se primećuje kao osećanje n e
određena nezadovoljenja. Takva atmosfera vladala je
na prekretnici našeg računanja vremena. Izvanred
na i čudnovata potreba za oslobođenjem obuzela je
čovečanstvo i dejstvovala na onaj nečuveni procvat
svih mogućnih i nemogućnih kultova u starom R i m u .
Nisu nedostajali ni predstavnici teorije iživljavanja,
koji su mesto »biologijom« operisali razlozima tada
šnje nauke. Covek se nije mogao zadovoljiti ni spe
k u l a c i j a m a o t o m e zašto l j u d i m a tako r đ a v o i d e ;
samo je kauzalizam onoga v r e m e n a bio nešto m a n j e
ograničen negoli kauzalizam naše nauke; ljudi nisu
zahvatali samo u detinjstvo n e g o i u k e s m o g o n i j u , i
24
izmišljali su m n o g o b r o j n e sisteme, koji su dokazivali
šta s e s v e u p r a s t a r o v r e m e d e š a v a l o , i z č e g a s u z a
tim, kao posledica, proizlazila nepodnošljiva stanja za
čovečanstvo.
Ž r t v a k o j u su p r i n e l i Tertulijan i Origen j e s t e
d r a s t i č n a , s u v i š e d r a s t i č n a z a n a š u k u s , ali o n a j e o d
govarala duhu onoga vremena, koji je bio sasvim
konkretističan. I z t o g a d u h a u z i m a l a j e g n o s a s v o j e
v i z i j e z a č i s t o r e a l n o ili b a r k a o n e š t o š t o s e n e p o
sredno odnosi na realno, a Tertulijan je činjenici s v o
ga osećanja priznavao objektivno važenje. Gnostici
zam je subjektivno unutrašnje opažanje p r o m e n e sta
va projicirao k a o k o s m o g o n i j s k i sistem i v e r o v a o u
realitet svojih psiholoških figura.
U svojoj knjizi o »preobražajima i simbolima li
bida« ostavio sam otvoreno pitanje odakle vodi p o
reklo naročiti libidni pravac u hrišćanskom procesu.
Tada sam govorio o razdvajanju libidnog pravca u
dve polovine, upravljene suprotno jedna drugoj:
o b j a š n j e n j e za to proizlazi iz jednostranosti psiholo
škog stava, k o j i je postao toliko jednostran da se n a
metala kompenzacija iz nesvesnog. Baš gnostički p o
kret u prvim hrišćanskim vekovima najjasnije doka
zuje izbijanje nesvesnih sadržaja u m o m e n t u k o m
penzacije. S a m o hrišćanstvo znači razaranje i žrtvo
vanje antičkih kulturnih vrednosti, t j . antičkog sta
va. U današnje v r e m e g o t o v o je izlišno primetiti da
j e s a s v i m s v e j e d n o d a l i g o v o r i m o o s a d a š n j o s t i ili
o v r e m e n u p r e 2000 g o d i n a .
25
su, p r e m a t o m e , u t o j t a č k i e k s t r e m p r e m a d o k e t i -
ma. Ova suprotnost dejstvovala je još dugo posle
toga. Ona se p o n o v o p o j a v l j u j e u crkvenopolitički
z a o š t r e n o j , ali s a d r ž a j n o u b l a ž e n o j f o r m i o k o 320.
g o d . u j e r e s i Arijevoj. A r i j e j e p o r i c a o o d o r t o d o k s n e
c r k v e p r e d l o ž e n u f o r m u l u TOJ IlaTpi, 6u.oouffi.os- ( j e d n a k
ocu). A k o istoriju velikog arijanskog spora oko h o -
m u s i j e i h o m o jusi je (Hristova suštinska j e d n a k o s t i
suštinska sličnost sa B o g o m ) tačnije p o g l e d a m o , i z
g l e d a n a m , istina, d a h o m o j u s i j a r a z g o v e t n o s t a v l j a
akcenat na čulno i ljudski opipljivo, nasuprot čisto
m i s l e n o m i apstraktnom stanovištu h o m u s i j e . Isto
t a k o b i n a m s e m o g l o č i n i t i d a j e p o b u n a monofisita
(koji su zastupali apsolutno jedinstvo Hristove p r i
rode) protiv diofisitske f o r m u l e Halkedonskog s a b o
ra (koji je zastupao nerazdvojivu dvostruku prirodu
H r i s t o v u , n a i m e n j e g o v u s j e d i n j e n u ljudsku i božan
sku p r i r o d u ) p o n o v o p r i z n a l a v a ž e n j e s t a n o v i š t u a p
straktnog i nepredstavljivog prema čulno p r i r o d n o m
u d i o f i s i t s k o j f o r m u l i . A l i u isti m a h u p a d l j i v o n a m
p r e d o č i izlazi č i n j e n i c a d a j e n e s a m o u a r i j a n s k o m
pokretu nego i u monofisitskoj prepirci suptilno d o g -
m a t i č k o p i t a n j e b i l o g l a v n a s t v a r , istina z a o n e g l a v e
k o j e s u g a p r v o b i t n o i z n e l e , ali n e z a š i r o k e m a s e ,
k o j e su se strančarski dočepale prepirke o d o g m a m a .
Za njih ni u ona vremena tako suptilno pitanje nije
imalo nikakvu motivsku snagu, nego su ih pokretali
problemi i zahtevanja političke moći, a ovi nikakva
posla nisu imali sa teološkom diferencijom. A k o je
diferencija tipova ovde uopšte imala kakav značaj,
o n j e b i o u t o m e što j e o n a d a v a l a v a ž n e r e č i , k o j e
su na laskav način stavljale obeležje na grube i n
stinkte masa. A l i time ni na koji način ne treba da
bude ugašeno priznanje činjenice da su za one koji
su prepirku raspirivali homusija i h o m o j u s i j a bile
o z b i l j n a s t v a r . J e r iza t o g a , i s t o r i j s k i k a o i p s i h o l o
ški, k r i l o s e e b i o n i t s k o i s p o v e d a n j e d a j e H r i s t čisti
čovek s relativnom (»prividnom«) božanstvenošću, i
d o k e t s k o i s p o v e d a n j e d a j e H r i s t čisti B o g s a s a m o
p r i v i d n o m t e l e s n o š ć u . I p o d t i m s l o j e m o p e t leži v e
lika psihološka shizma. S j e d n e strane, t v r đ e n j e da
26
glavna vrednost i glavni značaj leži u čulno d o h v a t
ljivom, čiji je subjekat, iako ne svagda ljudski-ličan,
a ono ipak uvek projicirani ljudski osećaj; s druge
strane, t v r đ e n j e da glavna v r e d n o s t leži u apstrakt
n o m i izvanljudskom, čiji je subjekat funkcija, t j . :
objektivni prirodni proces koji teče u neličnoj zako
nitosti, s o n u s t r a n u l j u d s k o g o s e ć a j a , š t a v i š e k a o
n j e g o v a osnova. P r v o stanovište previđa funkciju u
korist funkcionoga kompleksa, k a k v i m se č o v e k p o
j a v l j u j e ; d r u g o stanovište previđa čoveka kao n e m i
n o v n o g nosioca, u korist funkcije. O b a stanovišta p o
riču glavnu vrednost jedno drugom. Što se zastupni
ci i j e d n o g i d r u g o g s t a n o v i š t a o d l u č n i j e i d e n t i f i k u j u
sa s v o j i m stanovištem, utoliko više i p o k u š a v a j u ,
možda u najboljoj nameri, da jedno d r u g o m nametnu
svoje stanovište i time vrše nasilje nad g l a v n o m
vrednošću drugog.
D r u g a strana suprotnosti tipova k a o da se p o
j a v l j u j e u pelagijanskom s p o r u , u p o č e t k u V v e k a .
O d Tertulijana d u b o k o p r o o s e ć a n o i s k u s t v o d a č o v e k
ni posle krštenja ne m o ž e izbeći greh postalo je u
Augustina, k o j i j e u m n o g o m p o g l e d u s l i č a n T e r t u -
lijanu, ono sasvim karakteristično, pesimističko u č e
n j e o n a s l e d n o m grehu, čija se suština sastoji u p o
ž u d i , concupiscentia, n a s l e đ e n o j od A d a m a . 2
Prema
činjenici naslednoga greha stajala je u Augustina
spasavalačka milost božja s institucijom crkve, k o j u
je ona stvorila i koja je upravljala sredstvima spase
nja. U t o m e shvatanju vrednost č o v e k o v a stoji v e o
ma nisko. C o v e k zapravo nije ništa drugo nego bedno,
pokvareno stvorenje, koje će u svima okolnostima p o
stati p l e n đ a v o l a a k o p o s r e d o v a n j e m c r k v e , k o j a j e
dina daje blaženstvo, ne b u d e učestvovao u božanskoj
m i l o s t i . T i m e j e v i š e ili m a n j e o t p a d a l a n e s a m o v r e d
nost nego i moralna sloboda i samoopredeljenje č o v e -
k o v o , a z b o g toga je svakako utoliko više rasla v r e d
n o s t i z n a č a j i d e j e c r k v e , što j e o d g o v a r a l o p r o g r a
mu izrečenom u augustinskoj Civitas Dei.
2
Požuda; mi b i s m o rekli: neukroćeni libido, koji kao
£lp.a.Qiivr\, p r i t i s a k zvezda i sudbine, vodi čoveka u krivicu
i propast.
27
P r e m a silnom pritisku koji je dolazio od takva
shvatanja neprestano se uzdiže osećanje čovekove
slobode i moralne vrednosti, k o j e ne dopušta da ga
d u g o pritiskuje nijedan uviđaj, ma koliko dubok, i
nijedna logika, m a koliko oštra. P r a v o osećanja l j u d
s k e v r e d n o s t i n a š l o j e s v o g a b r a n i o c a u Pelagiju, b r i
t a n s k o m k a l u đ e r u , i n j e g o v u u č e n i k u Celestiju. N j e
g o v o učenje zasnivalo se na moralnoj slobodi č o v e -
kovoj kao na datoj činjenici. Za psihološku srodnost
pelagijanskog stanovišta sa diofisitskim shvatanjem
k a r a k t e r i s t i č n o j e d a s u n a p a d a n i p e l a g i j a n c i našli
p r i j e m u Nestori ja, m i t r o p o l i t a c a r i g r a d s k o g . N e s t o -
rije je naglašavao razdvojenost d v e j u priroda Hristo-
vih p r e m a Kirilovu u č e n j u fizičkog jedinstva Hrista
k a o b o g o č o v e k a , tpucriKifi čvoocng-. N e s t o r i je n i k a k o n i j e
h t e o n i d a s e M a r i j a s h v a t a k a o SEOT6KO5- ( r o d i t e l j k a
B o g a ) , n e g o s a m o k a o XeicTTOTĆKog- ( r o d i t e l j k a H r i s t a ) .
Staviše, on je misao da je Marija b o g o m a j k a s p u n o
prava nazvao paganskom. Od njega je potekla n e
stori janska prepirka, k o j a se n a p o s l e t k u završila
otcepljenjem nestorijanske crkve.
3. PROBLEM TRANSSUPSTANCIJACIJE
28
k a o što j e p o z n a t o , p o s t a l o j e d o g m a , p o k o j o j s e
pretvaranje vrši »vere, realiter, substantialiter«; iako
su, d o d u š e , » a k c i d e n c i j e « , n a i m e h l e b i v i n o , z a d r
ž a l e s v o j i z g l e d , o n e su, i p a k , p o s u p s t a n c i j i , t e l o i
krv Hristova. Protiv ove ekstremne konkretizacije
j e d n o g simbola osmelio se da iznese suprotno t v r đ e
n j e Ratraman, k a l u đ e r u i s t o m m a n a s t i r u g d e je Rad-
bert b i o o p a t . A l i o d l u č n o g p r o t i v n i k a n a š a o j e R a d -
b e r t u Skotu Eriugeni, v e l i k o m f i l o s o f u i s m e l o m m i
sliocu ranog srednjeg veka, koji je toliko visoko i
usamljeno stajao iznad svoga v r e m e n a da ga je p r o
kletstvo c r k v e stiglo tek posle j e d n o g stoleća, kao što
k a ž e Hase u s v o j o j i s t o r i j i c r k v e . K a o o p a t o d M a l -
m e s b e r i j a b i o j e o k o g o d . 889. u b i j e n o d s v o j i h k a -
l u đ e r a . Skot Eriugena, k o m e j e p r a v a f i l o s o f i j a b i l a
i prava religija, nikako nije bio slep pristalica a u t o
r i t e t a i o n o g a što j e j e d a r e d r e č e n o , j e r j e o n , z a r a z
liku od većine ljudi svoga vremena, m o g a o sam da
misli. On je um stavio nad autoritet, m o ž d a na j e d a n
v r l o n e s a v r e m e n n a č i n , ali p r e m a p r i z n a n j u d o c n i j i h
v e k o v a pouzdano. Čak i crkvene oce uzvišene iznad
svake diskusije on je samo zato i utoliko držao za
autoritete ukoliko su u n j i h o v i m spisima bila sadr
žana blaga ljudskoga uma. Tako je i on smatrao da
Tajna v e č e r a nije ništa d r u g o n e g o s p o m e n na o n u
p o s l e d n j u v e č e r u k o j u j e Isus slavio s a s v o j i m u č e
nicima, što će i inače u m n i ljudi misliti u sva v r e
mena. Ali Skot Eriugena, ma koliko jasno i prosto
ljudski mislio, i ma koliko malo bio sklon da p o b e g n e
od smisla i vrednosti svete c e r e m o n i j e , n i j e se b i o
uživeo u duh svoga vremena i u želje svoje okoline,
a na to m o ž d a ukazuje i okolnost što su ga ubili n j e
g o v i vlastiti manastirski d r u g o v i . Z a t o j e m o g a o
u m n o i k o n s e k v e n t n o d a m i s l i , ali u t o m e n i k a k o n i j e
imao onakav uspeh kakav je doživeo Radbert, koji,
d o d u š e , n i j e m o g a o d a m i s l i , ali j e z a t o o n o š t o j e
simbolično i smislom bogato »transsupstancirao« i
o g r u b i o u čulno, uživevši se o č e v i d n o u d u h s v o g a
vremena, koji je tražio konkretizaciju religioznih d e -
šavanja.
29
Nije teško u o v o j prepirci prepoznati one o s n o v
ne e l e m e n t e na k o j e s m o nailazili v e ć u ranije p o m i -
njanim prepirkama, naime na apstraktno stanovište,
ono koje nije sklono mešanju s konkretnim objektom,
i na konkretizatorno, ono koje je okrenuto objektu.
Daleko je od nas da s intelektualnog stanovišta i z -
r e k n e m o sud koji bi jednostrano oduzimao vrednost
Radbertu i n j e g o v u naporu. Mada upravo ta dogma
mora m o d e r n o m d u h u izgledati kao apsurdna, ipak
čovek ne sme dozvoliti da n j o m bude zaveden da je
i s t o r i j s k i o g l a s i z a b e z v r e d n u . O n a j e , istina, s k u p o -
c e n k o m a d z a s v a k u z b i r k u l j u d s k i h z a b l u d a , ali n j e
na bezvrednost ne proizlazi otuda eo ipso, jer b i s m o
p r e s v a k e o s u d e m o r a l i n a š i r o k o ispitati k a k v o j e b i l o
dejstvo te d o g m e u religioznom životu onih vekova,
i šta j o š n a š e v r e m e n e p o s r e d n o d u g u j e t o j d o g m i .
Ne treba, naime, prevideti da baš vera u stvarnost
ovoga čuda zahteva razrešenje psihičkoga procesa od
o n o g a što j e č i s t o č u l n o , a t o r a z r e š e n j e n e m o ž e ostati
bez uticaja na prirodu psihičkoga procesa. Proces
upravljenoga mišljenja, naime, postaje upravo n e
mogućnost ako ono što je čulno poseduje suviše v i
soku minimalnu vrednost. Z b o g suviše visoke v r e d
nosti o n o postojano prodire u dušu, raskida i razara
funkciju upravljenoga mišljenja osnovanu baš na
i s k l j u č e n j u o n o g a što n e p r i s t a j e u z n j u . I z t o g a p r o
stog razloga sasvim jasno proizlazi praktički smisao
takvih o b r e d a i d o g m i k o j e se baš s toga stanovišta
opiru i čisto oportunističkom i b i o l o š k o m načinu p o -
s m a t r a n j a , a da i ne g o v o r i m o o n e p o s r e d n i m , s p e
cifično religioznim dejstvima koja je pojedinac d o
življavao v e r o m u tu dogmu. Koliko god za nas Skot
Eriugena visoko stajao, utoliko je m a n j e dopušteno
da Radbertov napor omalovažujemo. Ali iz toga slu
čaja m o r a m o naučiti da je misao introvertnoga i n -
komensurabilna misli ekstravertnoga, jer su oba
oblika mišljenja, s obzirom na svoja određenja, sa
svim i o s n o v n o različna. M o ž d a bi se m o g l o reći: m i
š l j e n j e i n t r o v e r t n o g a j e umno, a m i š l j e n j e e k s t r a
vertnoga programatično.
30
N e t r e b a m i s l i t i d a j e o v i m i z v o đ e n j i m a , k a o što
izrično h o ć u da istaknem, rešena stvar o individual
n o j psihologiji i j e d n o g a i drugoga autora. Što o S k o
tu E r i u g e n i l i č n o z n a m o — a to je d o s t a m a l o — n i j e
dovoljno da izvršimo pouzdanu dijagnozu njegova
t i p a . O n o što z n a m o g o v o r i u p r i l o g i n t r o v e r t n o g a tipa.
0 R a d b e r t u n e z n a m o t a k o r e ć i ništa. Z n a m o s a m o
t o d a j e o n k a z a o n e š t o što s e p r o t i v i o p š t e m l j u d
s k o m m i š l j e n j u , ali s p o u z d a n o m l o g i k o m o s e ć a n j a
o t v o r i o o n o što j e o n o v r e m e b i l o s p r e m n o d a p r i h v a t i
kao prikladno. Ova činjenica govorila bi u prilog eks
tra v e r t n o g a t i p a . A l i z b o g n e d o v o l j n o g p o z n a v a n j a i
j e d n e i d r u g e ličnosti m o r a m o se uzdržati od suda,
jer bi naročito k o d Radberta stvar mogla da b u d e i
sasvim d r u k č i j a . On bi m o g a o isto tako da b u d e i
introvertan čovek, koji se pored ograničenoga razu
ma ni na koji način nije uzdizao iznad shvatanja
s v o j e okoline, i čija je logika, pored potpune neorigi-
nalnosti, dopirala baš dotle da najbliži zaključak i z
v u č e m o iz premisa k o j e gotove leže u spisima otaca.
1 obrnuto, Skot Eriugena m o g a o je da b u d e i ekstra-
vertan kad bi bilo dokazano da ga je nosila sredina
k o j a s e n e s a m o o d l i k o v a l a o n i m što s e z o v e c o m m o n
sense n e g o i izjavu k o j a je tome odgovarala osećala
k a o o n o što d o l i k u j e i što j e d o s t o j n o d a s e želi. O v o
poslednje baš za Skota Eriugenu nikako nije doka
z a n o . A l i , n a d r u g o j strani, z n a m o i t o k a k o j e b i l a
velika čežnja onoga vremena za realnošću religiozno
ga čuda. O v o m karakteru duha vremena morao je
p o g l e d Skota Eriugene izgledati kao hladan i u b i -
stven, d o k se za R a d b e r t o v o t v r đ e n j e m o r a l o osećati
d a u n a p r e đ u j e ž i v o t , j e r j e k o n k r e t i z o v a l o o n o što j e
svako želeo.
4. NOMINALIZAM I REALIZAM
31
vala nedogledne posledice. To je bila suprotnost i z
među nominalizma i realizma. P o d nominalizmom
razumevamo onaj pravac koji je tvrdio da takozvane
u n i v e r s a l i j e ( U n i v e r s a l i a ) — n a i m e r o d n i ili o p š t i
p o j m o v i , k a o što s u , n a p r i m e r , l e p o t a , d o b r o , ž i v o t i
nja, č o v e k itd. — nisu ništa d r u g o n e g o N o m i n a ( i m e
n a ) ili r e č i , p o d r u g l j i v o z v a n i i » f l a t u s v o c i s « . Anatol
Frans ( A n a t o l e F r a n c e ) k a ž e : » E t q u ' e s t - c e q u e p e n -
ser? Et c o m m e n t p e n s e - t - o n ? N o u s pensons avec des
mots — s o n g e z - y , u n m e t a p h v s i c i e n n ' a , p o u r c o n s t i -
t u e r l e s v s t e m e d u m o n d e , q u e l e eri p e r f e c t i o n n e d e s
singes et des ehiens.« To je ekstremni nominalizam,
i s t o o n a k o k a o k a d Niče ( N i e t z s c h e ) u m s h v a t a k a o
»metafiziku jezika«.
K a o što p o k a z u j e u k a z i v a n j e n a P l a t o n o v o u č e
n j e o i d e j a m a , r e č je o s u k o b u k o j i zadire daleko u
p r o š l o s t . N e k o l i k o o t r o v n i h p r i m e d a b a u Platona o
»starcima koji kasno uče« i o »siromašnima u duhu«
ukazuju na pretpostavke d v e j u srodnih filosofskih
škola, k o j e su se r đ a v o slagale s platonskim d u h o m ,
n a i m e na kiničare i megaričare. P r e d s t a v n i k prve
š k o l e , Antisten, b i o j e , m a d a n i k a k o t u đ s o k r a t s k o j
a t m o s f e r i d u h a i č a k p r i j a t e l j Ksenojontov, i p a k i z
raziti p r o t i v n i k P l a t o n o v a l e p o g s v e t a i d e j a . O n j e
č a k n a p i s a o p o l e m i č k i spis p r o t i v P l a t o n a , u k o m e
32
je n j e g o v o ime na nepristojan način obrnuo u Sdda v.
Z d d w v z n a č i d e č a k a ili m u š k a r c a , ali p o d p o l n i m
a s p e k t o m , j e r o-(idwv d o l a z i od erdihi, p e n i s , a t i m e je
Antisten n a m a d o b r o p o z n a t i m p u t e m p r o j e k c i j e n e -
žno nagovestio čiju on stvar misli da brani protiv
P l a t o n a . Z a h r i š ć a n i n a Origena o v a t a k o đ e — p r a -
o s n o v a , k a o što v i d i m o , b i l a j e u p r a v o đ a v o , s k o j i m
je on težio da iziđe na kraj samokastracijom, posle
čega je prešao u bogato ukrašeni svet ideja. Ali A n t i
sten je bio dohrišćanski paganin, k o m e je j o š na srcu
ležala stvar za k o j u je phallus o d v a j k a d a stavljen k a o
simbol, naime čulni osećaj; ne samo njemu, nego, kao
što j e p o z n a t o , i c e l o j k i n i č k o j š k o l i , k o j o j j e p o p r a t
ni motiv bio: natrag prirodi! Razloga koji su A n t i -
stenovo konkretno osećanje i opažanje mogli da p o -
mere napred nije bilo malo: pre svega, on je bio p r o
leter, k o j i je od s v o j e zavisti napravio vrlinu. On
n i j e b i o n i k a k a v Iftafzvris, n i k a k a v p u n o k r v n i G r k .
Bio je s periferije; napolju je i učio, pred vratima
atenskim, i trudio se da i m a proletersko ponašanje,
obrazac kiničke filosofije. Cela škola sastojala se od
p r o l e t e r a , ili b a r o d » p e r i f e r i j s k i h « l j u d i , i s v i m a n j i
ma glavni posao bio je razorno kritikovanje tradicio
nalnih vrednosti. Posle Antistena, jedan od najistak
n u t i j i h p r e d s t a v n i k a š k o l e b i o j e Diogen, k o j i j e s a m
s e b i d a o n a d i m a k Kuwv = P a s , a i n j e g o v g r o b u k r a
šavao je pas od parskog mramora. Ma koliko da je
bila topla njegova ljubav prema čoveku, i ma koliko
da je celo njegovo biće bilo puno razumevanja za
l j u d s k u p r i r o d u , o n j e n e u m i t n o o b a r a o s v e što j e
ljudima njegova vremena bilo sveto. Ismejavao ih je
z b o g užasa k o j i je u pozorištu o b u z i m a o gledaoce kad
g l e d a j u T i j e s t o v u g o z b u ili t r a g e d i j u E d i p o v a i n c e s t a :
antropofagija ipak nije tako rđava, jer ljudsko meso
nikako ne m o ž e zahtevati izuzetan položaj prema
d r u g o m mesu, a i nesrećan incestan odnos nije n i
k a k v a n a r o č i t a n e v o l j a , k a o što n a m p o k a z u j e v e o m a
poučan p r i m e r naših d o m a ć i h životinja. U m n o g o
strukom pogledu srodna s kiničkom bila je megarska
škola. M e g a r a je bila nesrećna suparnica A t e n e ! Posle
početka koji je m n o g o obećavao, i u k o m e se Megara
34
K a d , na primer, g o v o r i m o o » t o p l o m « i » h l a d
nom«, onda govorimo o »toplim« i »hladnim« stvari
ma, k o j i m a »toplo« i »hladno« pripadaju kao atributi
r e s p . p r e d i k a t i ili iskazi. I s k a z s e o d n o s i n a o n o što
j e o p a ž e n o i š t o s t v a r n o p o s t o j i , n a i m e n a t o p l o ili
hladno telo. Iz v e ć e g b r o j a sličnih slučajeva i z d v a j a
mo p o j a m » t o p l i n e « i » h l a d n o ć e « , a s t i m i n e p o s r e d
no v e z u j e m o nešto tvarno, resp. zajedno pomišljamo.
Tako n a m je »toplota« i »hladnoća« etc. nešto tvarno
zbog odjeka opažanja u apstrakciji. U p r a v o n a m je
teško da tvarno otkinemo od apstrakcije, jer ono na
prirodan način prianja uza svaku apstrakciju shodno
n j e n o m poreklu. U t o m e smislu stvarstvenost p r e d i
kata je zapravo a priori. A k o sada p r e đ e m o na n a j
b l i ž i viši r o d n i p o j a m , » t e m p e r a t u r u « , o n d a j o š i o v d e
bez teškoće osećamo tvarno, koje je, doduše, svoju
č u l n u o d r e đ e n o s t o d l o ž i l o u n e š t o , ali n i u č e m u n i j e
izgubilo od svoje predstavljivosti. Međutim, i p r e d
stavi jivost je usko vezana za čulno opažanje. A k o se
p o p n e m o do jednog još m n o g o višeg rodnog pojma,
n a i m e d o p o j m a energije, o n d a , d o d u š e , i š č e z a v a k a
rakter t v a r n o g a i, isto tako, u i z v e s n o m smislu k v a l i -
t e t p r e d s t a v l j i v o s t i , ali t i m e o t p o č i n j e i s u k o b o » p r i
rodi« energije, n a i m e da li je ona čisto mislena, a p
s t r a k t n a , ili j e n e š t o » s t v a r n o « . D o d u š e , u č e n i n o m i -
nalist našega v r e m e n a u v e r e n je u to da je » e n e r g i
j a « g o l o i m e i » t a n t u z « n a š e g d u h o v n o g k a l k i l a , ali
ne m o ž e sprečiti da o b i č n a jezička upotreba uzima
» e n e r g i j u « k a o nešto sasvim t v a r n o i da u g l a v a m a
postojano izaziva n a j v e ć u saznajnoteorijsku p o m e -
tenost.
Stvarstvenost čisto mislenog, k o j a se tako p r i
rodno uvlači u naš apstrakcioni proces i stvara » r e a
l i t e t « p r e d i k a t a ili a p s t r a k t n e i d e j e , n i j e n i k a k a v v e -
štački proizvod, n i k a k v o p r o i z v o l j n o hipostasiranje
jednoga pojma, nego nešto osobito prirodno nužno.
Stvar, n a i m e , ne stoji tako da se apstraktna misao
p r o i z v o l j n o h i p o s t a s i r a i da se p r e m e š t a u o n o s t r a n i
svet isto tako v e š t a č k o g p o r e k l a , n e g o j e stvarni i s t o -
rijski proces obrnut. U primitivaca je, naime, imago,
psihički o d j e k čulnog osećaja, tako jaka i tako izra-
3" 35
zito č u l n o o b o j e n a d a ona, k a d s e r e p r o d u k t i v n o p o
j a v l j u j e , t j . k a o spontana slika sećanja, p o n e k a d i m a
i k v a l i t e t h a l u c i n a c i j e . A k o se, d a k l e , p r i m i t i v n o m
č o v e k u p o n o v o p o j a v i slika s e ć a n j a n j e g o v e p o k o j n e
majke, on vidi i čuje tako reći n j e n duh. Mi samo
»mislimo« na pokojnike, a primitivan č o v e k ih opaža,
baš z b o g i z v a n r e d n e čulnosti s v o j i h d u h o v n i h slika.
Otuda dolazi primitivna vera u duhove. D u h o v i su
o n o što m i sasvim prosto z o v e m o mislima. K a d p r i
mitivan čovek »misli«, on zapravo ima vizije, i njihov
realitet je toliko velik da on postojano z a m e n j u j e
p s i h i č k o i r e a l n o . Pauel ( P o v / e l l ) k a ž e : » L a c o n f u s i o n
d e s c o n f u s i o n s d a n s l a p e n s e e d e s n o n - c i v i l i s e s est l a
confusion de l'objectif et du subjectif.« Spenser
( S p e n c e r ) i Gilen ( G i l l e n ) k a ž u : » W h a t a s a v a g e e x -
periences during a d r e a m is just as real to h i m as
w h a t he sees w h e n he is awake.« Sto sam ja sam v i
d e o od psihologije crnca, sasvim p o t v r đ u j e o n o što
sam naveo. Iz te osnovne činjenice psihičkog realizma
samostalnosti slike prema samostalnosti čulnog o s e -
ćaja v o d i p o r e k l o vera u d u h o v e , a ne iz d i v l j a k o v e
potrebe za objašnjenjem, koju mu samo Evropljani
pripisuju. Misao ima za primitivnog čoveka viziona-
ran, auditivan i stoga i karakter o b j a v l j i v a n j a . Otuda
čarobnik, naime vizionar, jeste u v e k i mislilac p l e
m e n a , k o j i p o s r e d u j e z a o b j a v l j e n j e d u h o v a ili b o
g o v a . Baš otuda dolazi i m a g i j s k o dejstvo misli, j e r
zato što je ona realna, dobra je kao delo, a isto tako
i reč, k a o spoljašnja odeća misli, j e r reč izaziva » r e a l
ne« slike sećanja, ima dakle »realno« dejstvo. Mi se
č u d i m o p r i m i t i v n o j p r a z n o v e r i c i s a m o z a t o što n a m
je pošlo za rukom da izvršimo dalekosežno oduzima
n j e č u l n o g a karaktera psihičke slike, t j . naučili s m o
da apstraktno mislimo, razume se sa gore p o m e n u -
tim ograničenjima. Onaj koji se i praktički bavio a n a
litičkom p s i h o l o g i j o m zna da je često p r i m o r a n da i
svoje »obrazovane« pacijente podseti na to da » m i
š l j e n j e « n i j e n i k a k v o » d e l a n j e « ; j e d n o g a z a t o što v e -
ruje da je d o v o l j n o da nešto misli, a d r u g o g a zato što
s m a t r a d a n e srne o n e č e m u d a m i s l i , j e r b i t o i n a č e
m o r a l o i da čini. K a k o se prvobitni realitet psihičke
36
slike p o n o v o lako p o j a v l j u j e , p o k a z u j e san u n o r m a l
nog čoveka i halucinacija pri gubitku d u h o v n e r a v
noteže. Mistička praksa čak teži da v e š t a č k o m i n t r o -
v e r s i j o m p o n o v o uspostavi primitivni realitet slike
(imago), da povisi protivteg p r e m a ekstraversiji.
Upadljiv primer je inicijacija muhamedanskog misti-
čara T e v e k u l - b e g a , k o j u vrši Mola-šah. T e v e k u l - b e g
8
s
Buber, Ekstatische Konfessionen, 1909, p. 31 ss.
37
naivan način pretpostavlja da reč »poznati« svaki put
obeležava j e d n o isto o b j e k t i v n o stanje stvari, d o k je
n j e n o v a ž e n j e u stvari ograničeno samo na izvesne
slučajeve. Na istom principu p o č i v a keratin (rogati),
k o j i g l a s i o v a k o : » S t o nisi i z g u b i o , j o š i m a š ; r o g o v e
nisi i z g u b i o . D a k l e , i m a š r o g o v e . « I t u l e ž i o b m a n a u
naivnosti pitanika, koji u premisi pretpostavlja o d
r e đ e n o stanje stvari. O v o m m e t o d o m m o g l o s e u v e r -
ljivo pokazati da je apsolutno značenje reči bilo ilu
zija. T i m e je napadan i realitet r o d n o g a p o j m a , k o j i
je u formi platonske ideje imao čak metafizičku egzi
s t e n c i j u i i s k l j u č i v o v a ž e n j e . Gomperc k a ž e : » Č o v e k
još nije bio ispunjen onim nepoverenjem prema jezi
ku, k o j e nas oduševljava i dopušta da u recima u p o
z n a m o često tako m a l o adekvatan izraz činjenica.
Staviše, vladala je naivna vera da krug p o j m a i krug
u p o t r e b e reči k o j a mu u celosti odgovara m o r a j u
svaki put j e d n o drugo pokrivati.« P r e m a magijskom
apsolutnom značenju reči, k o j e pretpostavlja da je
n j o m e svaki put dato o b j e k t i v n o stanje stvari, s o f i -
stička kritika je sasvim na s v o m e mestu. Ona u b e d -
l j i v o d o k a z u j e n e m o ć r e č i . U k o l i k o su, d a k l e , i d e j e
samo imena — pretpostavka koja bi se morala d o
kazati — napad na Platona opravdan je. A l i rodni
p o j m o v i prestaju da b u d u samo imena ako obeleža-
v a j u sličnosti i k o n f o r m i t e t e stvari i z m e đ u sebe. T a d a
je r e č o p i t a n j u da li su ti k o n f o r m i t e t i o b j e k t i v n i ili
ne. Stvarno ti konformiteti postoje, otuda i rodni p o j
m o v i o d g o v a r a j u realitetu. Oni sadrže realnog t o l i
k o k o l i k o egzaktno opisivanje j e d n e stvari. R o d n i p o
j a m razlikuje se od toga samo tim što je on opisi
v a n j e i o z n a č i v a n j e k o n f o r m i t e t a stvari. Otuda sla
b o s t n e l e ž i u p o j m u ili u i d e j i , n e g o u n j e n o m j e z i č
k o m izrazu koji, kao što je r a z u m l j i v o s a m o po sebi,
n i p o d k o j i m o k o l n o s t i m a a d e k v a t n o n e d a j e s t v a r ili
konformitet stvari. Stoga je nominalistički napad na
u č e n j e o idejama u načelu prekorači van je bez o p r a v
danja. Otuda je Platonova razdražena odbrana bila
p o t p u n o o p r a v d a n a . P r i n c i p i n h e r e n c i j e u Antistena
sastoji se u t o m e što se o s u b j e k t u ne m o g u izreći ne
samo m n o g i predikati nego uopšte nijedan koji je od
38
njega različan. Antisten je dopustio da važe samo
iskazi k o j i s u s a s u b j e k t o m b i l i i d e n t i č n i . B e z o b z i r a
na okolnost da takve identične rečenice (kao »slatko
je slatko«) uopšte ništa ne iskazuju i stoga su b e s m i
s l e n e , s l a b o s t p r i n c i p a i n h e r e n c i j e l e ž i u t o m e što n i
identičan sud n e m a nikakva posla sa stvari; reč »tra
v a « n e m a n i k a k v a posla sa stvari » t r a v a « po sebi.
P r i n c i p i n h e r e n c i j e pati u isto t a k o v e l i k o j m e r i od
starog fetišizma reči, k o j i n a i v n o pretpostavlja da r e č
pokriva i stvar. K a d zato nominalist d o v i k u j e reali
stu: » T a sanjaš, misliš da imaš posla sa stvarima, a
ipak se boriš samo sa h i m e r a m a reči!«, i realist m o ž e
isto odgovoriti nominalistu, j e r i nominalist ne radi
sa samim stvarima, n e g o s recima, k o j e on stavlja
za stvari. I k a d za s v a k u p o j e d i n u stvar stavlja n a
ročitu reč, to su ipak u v e k samo reči, a ne same
stvari.
T a k o j e i d e j a » e n e r g i j e « , d o d u š e , k a o što s m o
p r i z n a l i , č i s t p o j a m r e č i , ali i p a k t a k o i z v a n r e d n o
realan da akcionarsko društvo k a k v e elektrane plaća
otuda dividendu. Upravni odbor nikako ne biste m o
gli uveriti u irealitet i d r u g u metafiziku energije.
» E n e r g i j a « o z n a č a v a b a š k o n f o r m i t e t p o j a v a sile, k o j i
se ne m o ž e poreći i koji najubedljivije svakodnevno
dokazuje svoju egzistenciju. Ukoliko je stvar realna,
i jedna reč konvencionalno obeležava stvar, utoliko
i reči pripada »realno značenje«. Ukoliko je k o n f o r
mitet stvari realan, utoliko i r o d n o m p o j m u k o j i o b e
ležava konformitet stvari pripada »realno značenje«,
i to značenje ni m a n j e ni v e ć e nego značenje reči
k o j a obeležava p o j e d i n u stvar. P o m e r a n j e v r e d n o -
snog akcenta s j e d n e strane na d r u g u jeste stvar i n
dividualnog stava i s a v r e m e n e psihologije. O v u o s n o
vu Gomperc je o s e t i o i u A n t i s t e n a i i s t i č e o v e t a č k e :
»Jaki ljudski razum, opiranje svakoj zanesenosti,
možda i jačina individualnog osećanja, k o j e m u p o j e
dinačna ličnost, a stoga i pojedinačno biće uopšte važi
k a o tip p u n e s t v a r n o s t i . « M i t o m e d o d a j e m o j o š z a
vist nepunokrvnoga građanina, proletera, čoveka
k o g a je sudbina o s k u d n o obdarila l e p o t o m i k o j i želi
d a s e p o p n e n a v i s i n u b a r t i m e što o b a r a v r e d n o s t i
39
drugih. To je naročito karakteristično za kiničara,
k o j i je u v e k šeprtljasto o c e n j i v a o d r u g e i k o m e ništa
nije bilo sveto, ukoliko je, naime, to pripadalo n e k o
me d r u g o m e , i koji se čak n i j e ustezao od narušava
nja kućnoga mira samo da bi imao priliku da čoveku
daje savete.
Prema o v o m bitno kritičkom duhovnom pravcu
stoji Platonov svet ideja sa s v o j o m v e č n o m S o p s t v e -
nošću. Jasno je da je psihologija onoga koji je onaj
svet stvorio bila suprotno orijentisana p r e m a gore
ocrtanom kritičko-analizatornom obrazovanju sudo
v a . M i š l j e n j e Platonovo a p s t r a h u j e o d m n o ž i n e s t v a r i
i sintetičko-konstruktivno stvara p o j m o v e koji o b e -
ležavaju i izražavaju opšte konformitete stvari k a o
o n o što z a p r a v o jeste. N j i h o v a nevidljivost i n a t č o -
večnost jeste direktna suprotnost konkretizmu prin
cipa inherencije, koji bi želeo da gradivo mišljenja
svede na jedanputno, individualno, stvarno. Ali ovo
p r e d u z i m a n j e isto je tako n e m o g u ć n o kao i i s k l j u
čivo važenje principa predikacije, koji bi želeo da
o n o što je iskazano o m n o g i m p o j e d i n a č n i m stvarima
podigne do večne supstancije koja postoji s onu stra
n u slabosti. O b a o b r a z o v a n j a sudova i m a j u p r a v o n a
postojanje, kao što se i o b a na prirodan način n a h o -
d e u s v a k o m č o v e k u . T o se, p o m o m m i š l j e n j u , n a j
bolje vidi iz činjenice da je upravo osnivač m e g a r -
s k e š k o l e , Euklid iz Megare, p o s t a v i o j e d n o s v e j e -
dinstvo, koje je neizmerno visoko i nedostižno sta
jalo iznad individualnog i kazuističkog. On je, naime,
elejski princip »bića« povezao sa » d o b r o m « , tako da
su za njega »biće« i » d o b r o « bili identični. Protiv
toga stajalo je samo »nebiće zla«. O v o optimističko
svejedinstvo nije, prirodno, ništa d r u g o n e g o opšti
p o j a m najvišeg reda, p o j a m koji obuhvata samo ono
što j e s t e , a u isti m a h je i p r o t i v a n s v a k o j e v i d e n c i j i ,
i to u m n o g o v e ć o j meri n e g o platonske ideje. T i m e
je Euklid stvorio kompenzaciju za kritičko razreša-
v a n j e suda u stvari k a o gole reči. To svejedinstvo je
tako daleko i tako n e o p r e d e l j e n o da i ne izražava više
n i k a k a v k o n f o r m i t e t stvari, n i j e n i k a k a v tip, n e g o
tvorevina želje za jednim jedinstvom koje obuhvata
40
n e u r e đ e n u g o m i l u p o j e d i n a č n i h stvari. Z e l j a za t a k
v i m jedinstvom nameće se svima koji vole ekstreman
nominalizam, ukoliko oni uopšte pokušavaju da se
oslobode svoga negativno-kritičkoga držanja. Otuda
u te vrste ljudi često nalazimo jedan jedinstveni
osnovni p o j a m izvanredne neverovatnosti i proizvolj
nosti. N e m o g u ć n a j e , naime, stvar oslanjati se na
p r i n c i p i n h e r e n c i j e . Gomperc o t o m e k a ž e o d l i č n o :
» T a k a v pokušaj po svoj prilici doživeće neuspeh u
svima vremenima. Sasvim je bio isključen njegov
uspeh u v r e m e n u k o j e m u je nedostajalo istorijsko r a -
zumevanje, i koje gotovo nikako nije imalo produ
b l j e n o g u č e n j a o duši. Tu je bila ne samo pretilačka
n e g o i neotklonjiva opasnost da opštepoznate i p r o
v i d n i j e , ali s v e u s v e m u m a n j e v a ž n e k o r i s n o s t i p o
t i s n u u p o z a d i n u o n e s k r i v e n i j e , ali k o j e u i s t i n i i m a
ju v e ć u vrednost. T i m e što je kiničar uzeo za uzor
svet životinja i pračoveka, da po t o m obrascu potkre-
š e i z r a s l i n e k u l t u r e , u d a r i o j e n a m n o g o štošta što j e
bilo plod razvitka koji broji mirijade godina i koji se
u s v e m u penjao na v e ć u visinu.«
Konstruktivni sud, k o j i u suprotnosti p r e m a i n -
herenciji ukida k o n f o r m i t e t stvari, p r o i z v e o je opšte
ideje, koje pripadaju najvišim kulturnim dobrima.
Cak i ako te ideje pripadaju mrtvima, ipak nas s n j i
m a v e z u j u j o š k o n c i , k o j i su, k a o š t o k a ž e Gomperc,
dobili jedva raskidljivu jačinu. On produžuje: » K a o
leš k o j i n e m a duše, tako na t o m p u t u i o n o što po sebi
n e m a duše m o ž e steći p r a v o na poštedu, p o š t o v a n j e
i čak na p o ž r t v o v a n u odanost; neka se pomisli na
slike, na g r o b o v e , na v o j n i č k u zastavu. A l i č i n i m li
p r e m a sebi s a m o m e nasilje i t r u d i m li se s u s p e h o m
da raskinem ono predivo, onda padam u podivljalost,
onda doživljujem teške gubitke u svim osećajima
k o j i tvrdo hridovito zemljište gole stvarnosti prekri
v a j u b o g a t i m p o k r i v a č e m cvetna života. Na d u b o k o m
poštovanju te nadrasli, na uvažavanju svega o n o g a
što bi se m o g l o nazvati stečenim vrednostima, p o č i
va svaka prefinjenost, svaki ukras i ljupkost života,
svako oblagorođivanje životinjskih nagona, kao i sva
ko u m e t n i č k o uživanje i zanimanje u m e t n o š ć u — baš
41
sve o n o što su kiničari bili pregli da b e s k r u p u l o z n o i
bez samilosti iskorene. Doista — to se s m e drage v o
lje priznati n j i m a i n j i h o v i m ne suviše retkim m o
dernim sledbenicima — ima jedna granica preko koje
se ne smemo pokoravati upravljanju principa asoci
jacije, a da ne b u d e m o optuženi z b o g ludosti, čak
z b o g praznoverice, k o j a j e sasvim izrasla i z b e z g r a
ničnog vladanja toga principa.«
Ušli s m o toliko opširno u p r o b l e m inherencije i
predikacije ne s a m o zato što se taj p r o b l e m p o n o v o
pojavio u sholastičkom nominalizmu i realizmu, nego
i z a t o što o n j o š u v e k n i j e s t i g a o d o m i r a i i z r a v n a -
n j a , a m o ž d a n i k a d n e ć e n i stići. J e r o v d e j e p o n o v o
reč o tipskoj suprotnosti između apstraktnog stano
višta, g d e p r e s u d n a v r e d n o s t leži u s a m o m p r o c e s u
mišljenja, i m i š l j e n j a i osećanja, k o j e je vezano za
orijentaciju posredstvom čulnih objekata. U posled-
n j e m slučaju duhovni proces je sredstvo za isticanje
ličnosti. Nije n i k a k v o č u d o što je baš proleterska f i -
losofija bila ona koja je usvojila princip inherencije.
G d e j e u v e k bilo d o v o l j n o razloga d a s e težište p r e -
mesti na individualno osećanje, tu mišljenje i oseća-
nje nužnim načinom zbog oskudnosti u pozitivno-
-stvaralačkoj energiji (koja, n a i m e , sva služi ličnoj
svrsi) postaje n e g a t i v n o - k r i t i č n o , o n o anališe i r e -
dukuje na konkretnu pojedinost. Otuda nastaje n a
g o m i l a v a n j e n e u r e đ e n i h p o j e d i n i h stvari, i n j e m u se
u najboljem slučaju nadređuje neko neopredeljeno
s v e j e d i n s t v o , u k o j e g a j e k a r a k t e r ž e l j e v i š e ili m a n j e
providan. A l i g d e težište leži na d u h o v n o m procesu,
tu se rezultat d u h o v n o g a stvaranja n a d r e đ u j e m n o
žini k a o ideji. Ideja j e k o l i k o g o d j e m o g u ć n o d e p e r -
s o n a l i s a n a ; ali l i č n o o s e ć a n j e k o l i k o g o d m o ž e p r e
lazi u d u h o v n i proces, k o j i o n o hipostasira.
K a o gore, tako i o v d e uz p u t m o r a m o postaviti
pitanje da li n a m psihologija platonskog učenja o
idejama daje pravo d a p r e t p o s t a v l j a m o d a Platon
lično pripada introvertnom tipu, i da li n a m p s i h o l o
g i j a k i n i č a r a i m e g a r a n a d o p u š t a d a j e d n o g Antiste-
na, Diogena i Stilpona u b r o j i m o u e k s t r a v e r t n e t i p o
ve? K a d se polazi od ovako postavljenog pitanja, r e -
42
š e n j e j e sasvim nemogućno. I z n a j b r i ž l j i v i j e g p r o u
č a v a n j a a u t e n t i č n i h P l a t o n o v i h spisa k a o n j e g o v i h
» d o c u m e n t s humains« m o ž d a bi se dalo izvesti k o
j e m u bi tipu on lično pripadao. Ja sam ne usuđujem
se da iskažem ikakav pozitivan sud. K a d bi neko
dokazao da Platon pripada ekstravertnom tipu, ne
bi me začudio. O drugima predanje je u tolikoj meri
fragmentarno da je rešenje, po m o m mišljenju, n e
m o g u ć n o . K a k o i jedna i druga pretresana vrsta m i
šljenja dolaze od premeštanja vrednosnog akcenta,
r a z u m e se da je isto tako m o g u ć n o da se z b o g i z v e -
snih razloga u introvertnoga lični osećaj p o m e r a n a -
pred i superordinuje mišljenju, tako da mišljenje p o
staje negativno-kritično. Za ekstravertnog v r e d n o -
s n i a k c e n a t l e ž i n a v e z i b a š s a o b j e k t o m , ali n e n u ž n o
i na l i č n o m odnosu. A k o veza sa o b j e k t o m stoji na
p r v o m mestu, onda je duhovni proces, doduše, već
s u b o r d i n o v a n , ali n e m a d e s t r u k t i v a n k a r a k t e r a k o s e
zanima isključivo p r i r o d o m objekta i uzdržava od
uplitanja ličnog osećaj a. Otuda osobiti sukob između
principa inherencije i principa predikacije i m a m o da
o b e l e ž i m o k a o specijalan slučaj, k o j i u d a l j e m t o k u
izučavanja treba da nađe dubokosežnu procenu. O s o
bitost o v o g a slučaja leži u t o m e što u n j e m u pozitiv
n u i n e g a t i v n u u l o g u i g r a i l i č n i o s e ć a j . G d e t i p (opšti
p o j a m ) pojedinu stvar svuče do senke, tu je tip, i d e
ja, dobila stvarnost. G d e v r e d n o s t p o j e d i n e stvari
u n i š t a v a t i p (opšti p o j a m ) , t u d e l u j e a n a r h i s t i č k o r a -
sturivanje. O b e pozicije su ekstremne i nepravične,
ali o n e p r o i z v o d e s l i k u s u p r o t n o s t i , k o j a j e p o t p u n o
r a z g o v e t n a i b a š p r e t e r i v a n j e m i s t i č e c r t e k o j e se,
svakako u blažoj i stoga skrivenoj formi, n a h o d e i u
b i ć u i n t r o v e r t n o g i ekstravertnog tipa, č a k i a k o je
reč o ličnostima u kojih lični osećaj nije p o m e r e n
u p r v i red. Jer znatnu razliku u b i ć u čini to da li j e ,
n a p r i m e r , d u h o v n o g o s p o d a r ili sluga. G o s p o d a r
misli i oseća drukčije n e g o sluga. Ni dalekosežna
apstrakcija od ličnog u prilog opšte vrednosti ne m o ž e
sasvim eliminisati lične primese. U k o l i k o o v e p o s t o
je, i mišljenje i osećanje sadrže one destruktivne t e n
dencije k o j e dolaze od samopotvrđivanja ličnosti p r e -
43
ma neprijatnim socijalnim uslovima. Ali čovek bi pao
u veliku zabludu ako bi, z b o g postojanja ličnih t e n
dencija, hteo i proizvedene opšte vrednosti da svede
na lična nevidljiva strujanja. To bi bila nadripsiho-
logija. Ali ona postoji.
» N e ć e m u s e t o lepo p o k a z a t i k a o n e k o l i c e , n i
k a o r u k e , n i k a o išta d r u g o š t o p r i p a d a t e l u ; n i t i k a o
kakav g o v o r , niti k a o k a k v o z n a n j e ; a ni k a o nešto
što je sadržano u č e m u d r u g o m , bilo to u živu biću,
ili u z e m l j i , ili n a n e b u , ili u č e m u d r u g o m , n e g o k a o
nešto što je samo po sebi i sa sobom jednovrsno i
večno. M e đ u t i m , s v e o s t a l o š t o j e l e p o u č e s t v u j e u
t o m e na o v a k a v n e k a k a v način što to ostalo nastaje
i n e s t a j e , a o n o n i t i se išta p o v e ć a v a , n i t i se s m a n j u
j e , niti m u s e išta i n a č e d e š a v a « (Simposion 211 V . ) .
P r e m a p l a t o n s k o j f o r m i s t a j a l o j e , k a o što s m o
videli, kritičko m n e n j e da su rodni p o j m o v i samo
reči. U t o m e slučaju realno je prius, a idealno p o s t e -
44
rius. To gledište obeležili su recima: universalia
post rem.
Između ta dva shvatanja stoji umereno reali
s t i č k o s h v a t a n j e Aristotelovo, k o j e s e m o ž e o b e l e ž i t i
k a o » u n i v e r s a l i a i n r e « : d a , n a i m e , f o r m a (elSos ) i -
45
u dogmi transsupstancijacije hleb i vino kao takvi
samo »akcidencije«.
Na s t r a n i r e a l i z m a s t a j a o je i Anzelm od Ken-
terberija, o t a c s h o l a s t i k e . S a s v i m p l a t o n s k i , u n j e g a
»universalia« leže u b o ž a n s k o m logosu. Iz toga duha
t r e b a s h v a t i t i i p s i h o l o š k i v a ž a n dokaz o postojanju
Boga, k o j i je p o s t a v i o A n z e l m i k o j i se z o v e ontolo
ški. O v a j d o k a z e g z i s t e n c i j u b o ž j u i z v o d i i z i d e j e
B o g a . Fihte (J. H . F i c h t e ) ( P s v c h o l o g i e I I , 120) f o r -
mulisao je taj dokaz ukratko o v a k o : » P o s t o j a n j e i d e
je n e č e g a n e u s l o v l j e n o g a u našoj svesti d o k a z u j e r e
alnu egzistenciju toga neuslovljenoga.« A n z e l m o v a
je misao da p o j a m najvišega bića k o j i se nalazi u
intelektu uključuje i kvalitet egzistencije (non potest
esse i n i n t e l l e c t u s o l o ) . O n , d a k l e , z a k l j u č u j e : V e r o
e r g o est aliquid, q u o m a j u s cogitari n o n potest, ut
n e c c o g i t a r i p o s s e t n o n esse, e t h o c e s t u , D e u s n o s t e r .
( S t o g a zaista p o s t o j i n e š t o o d č e g a s e n e š t o v e ć e n e
m o ž e zamisliti, tako da se ne bi m o g l o zamisliti i da
t o n e p o s t o j i , a t o s i ti, g o s p o d e B o ž e n a š . — P r o -
s l o g i o n s e u A l l o q u i u m d e D e i e x i s t e n c i a , p . 110).
L o g i č k a slabost ontološkoga a r g u m e n t a toliko je
opštepoznata da već treba objasniti psihološke razlo
ge zbog čega je d u h kao A n z e l m m o g a o postaviti o v u
a r g u m e n t a c i j u . Najbliži razlog treba tražiti u opštoj
psihološkoj dispoziciji realizma uopšte, naime u č i
njenici da ne s a m o izvesna ljudska klasa n e g o i, p r e
ma struji vremena, izvesne ljudske grupe svoj v r e d -
nosni akcenat premeštaju na ideju, tako, da im ideja
predstavlja višu realnu resp. životnu, vrednost n e
x
46
S a v r e m e n i p r o t i v n i k A n z e l m o v , Gaunilo, p r i g o
vorio je v e ć da česta predstava o s r e ć n o m i savrše
n o m ostrvu (kao što je, na primer, feačka zemlja)
ipak nužno ne dokazuje i n j e g o v u stvarnu egzisten
ciju. Taj p r i g o v o r je o p i p l j i v o u m a n . T a k v i i slični
prigovori u toku v e k o v a nisu se javljali u m a l o m b r o
j u , ali t o n i k a k o n i j e s m e t a l o d a o n t o l o š k i a r g u m e n a t
ne izumre sve do najnovijega vremena; njega su još
u X I X v e k u z a s t u p a l i Hegel ( H e g e l ) , Fihte i L o c e
(Lotze). T a k v e kontradikcije ne treba pripisivati n e
k o j n a r o č i t o j o s k u d n o s t i u l o g i c i ili n e k o j j o š m n o g o
v e ć o j zaslepljenosti n a j e d n o j ili d r u g o j strani. T o b i
bilo bljutavo. Naprotiv, reč je o dubokosežnim psiho
loškim razlikama, k o j e treba jedared priznati i čvrsto
i h d r ž a t i . P r e t p o s t a v k a d a i m a s a m o jedna p s i h o l o
g i j a ili s a m o j e d a n p s i h o l o š k i o s n o v n i p r i n c i p j e s t e
nepodnošljiva tiranija pseudonaučne predrasude o
n o r m a l n o m čoveku. G o v o r i se u v e k o č o v e k u i n j e g o
v o j »psihologiji«, k o j a se svaki p u t svodi na »ništa
d r u g o n e g o « . Isto tako g o v o r i se u v e k o stvarnosti k a o
da je i m a s a m o jedna. Stvarnost je o n o što u j e d n o j
ljudskoj duši dejstvuje, a ne o n o o č e m u izvesni ljudi
pretpostavljaju da d e j s t v u j e i što se uopštava na u n a -
pred usvojen način. Ma koliko se pri t o m e naučno
postupalo, ne treba zaboraviti da nauka nije » s u m -
m a « života, d a j e ona, štaviše, s a m o j e d a n o d p s i h o
loških stavova, samo jedna forma ljudskoga m i
šljenja.
Ontološki argumenat nije nikakav argumenat i
nikakav dokaz, nego psihološko konstatovanje činje
nice da i m a klasa ljudi k o j o j je određena ideja o n o
š t o d e j s t v u j e i što j e s t v a r n o , s t v a r n o s t k o j a t a k o
reći dopire do sveta opažanja. Senzualist kuca na i z -
vesnost svoga »realiteta«, a č o v e k ideje stoji na s v o
j o j psihološkoj stvarnosti. Psihologija m o r a da se p o
m i r i s a e g z i s t e n c i j o m tih d v a j u (ili v i š e t i p o v a ) , i d a
se u s v a k o m slučaju u s v i m a o k o l n o s t i m a kloni toga
da jedan tip shvati kao n e r a z u m e v a n j e drugoga, i n i
k a d a n e srne o z b i l j n o p o k u š a v a t i d a j e d a n t i p s v e d e
na drugi, kao da bi svaki drukčiji oblik bio samo
funkcija jednoga. T i m e ne treba da bude poništen
47
potvrđeni naučni princip — principia explicandi
praeter necessitatem n o n sunt multiplicanda. Jer n u
žnost v e ć e g b r o j a objašnjačkih principa postoji. B e z
obzira na to što s m o o v d e izneli u prilog o v e p r e t
postavke, trebalo bi nekome da otvori oči značajna
č i n j e n i c a d a j e n a i m e , i p o r e d t o g a što j e Kant ( K a n t ) ,
kako se čini, definitivno o b o r i o argumenat, ne m a l e n
broj pokantovskih filosofa argumenat p o n o v o p r i h v a
t i o . I d a n a s s m o m i p o n o v o i s t o t a k o ili, č a k , j o š
m n o g o više udaljeni od sporazuma o suprotnosti idea-
lizam-realizam, spiritualizam-materijalizam, zajedno
sa svima sporednim pitanjima, negoli rani srednji
vek, koji je bar i m a o zajednički p o g l e d na svet.
U prilog ontološkoga dokaza n e m a doista n i j e
dan logički argumenat koji bi računao na moderni
intelekat. Ontološki argumenat u s a m o m sebi n e m a
baš n i k a k v a posla s l o g i k o m , n e g o je on u f o r m i u
k o j o j g a j e Anzelm o s t a v i o i s t o r i j i n a k n a d n o i n t e l e k -
tualizovana ili racionalizovana psihološka činjenica,
što se, p r i r o d n o , n i j e m o g l o d o g o d i t i b e z p e t i t i o p r i n -
cipii i ostalih sofizama. A l i baš u t o m e p o k a z u j e se
n e o b o r i v o v a ž e n j e a r g u m e n t a što o n e g z i s t u j e , i š t o
ga consensus gentium dokazuje kao opštu činjenicu
k o j a je tu. T r e b a računati sa č i n j e n i c o m , a ne sa s o
fizmom njena obrazloženja, jer se pogreška ontolo
škoga a r g u m e n t a sastoji j e d i n o u t o m e što želi da
logički argumentuje onde gde je on ipak nešto m n o g o
više negoli samo logički dokaz; reč je, naime, o psi
hološkoj činjenici, koja je svojim pojavljivanjem i
s v o j o m delatnošću u tolikoj meri jasna da čak ne p o
trebu je nikakve argumentacije. Consensus gentium
dokazuje da je A n z e l m u pravu kad konstatuje da
ima B o g a , j e r s e o n z a m i š l j a . T o j e o p š t e p o z n a t a i s t i
na, č a k n i š t a d r u g o n e g o i d e n t i č n a r e č e n i c a . » L o g i č
k o « obrazloženje je p o r e d toga sasvim izlišno i p o n a j -
pre još lažno ukoliko je A n z e l m na svojoj ideji o
B o g u hteo da dokaže tvarnu stvarnost. On kaže:
»Existit ergo procul dubio aliquid, q u o maius cogitari
non volet, et in intellectu et in re.« Postoji, dakle,
iznad svake sumnje nešto od čega se veće ne m o ž e
z a m i š l j a t i , i to ne s a m o u i n t e l e k t u n e g o i u s t v a r i
48
(stvarstvenost, »realnost«). A l i p o j a m »res« bio je
s h o l a s t i c i n e š t o što j e s m i š l j u s t a j a l o n a j e d n a k o j v i
sini. T a k o je Dionisije Areopagita, č i j i su spisi v r š i l i
znatan uticaj na ranu s r e d n j o v e k o v n u filosofiju, r a z
l i k o v a o j e d n o p o r e d d r u g o g a entia rationalia, intel-
lectualia, sensibilia, simpliciter existentia (stvari r a
cionalne, intelektualne, senzibilne, stvari k o j e prosto
p o s t o j e ) . Toma Akvinski n a z i v a » r e s « o n o » q u o d est
in a n i m a « (što je u d u š i ) a i o n o » q u o d est e x t r a a n i -
m a m « (što j e i z v a n d u š e ) . U t o m z n a m e n i t o m i z j e d -
načivanju još se vidi primitivna stvarstvenost (»real
nost«) misli u tadašnjem shvatanju. Otuda se iz toga
stanja duha lako m o ž e razumeti i psihologija o n t o l o
škoga dokaza. Hipostasiranje ideje nije bilo nikakav
bitan korak, nego nesmetano dato kao odjek primi
t i v n e č u l n o s t i m i s l i . Gaunilov p r o t i v d o k a z j e p s i h o
loški n e d o v o l j a n , j e r se i ideja o s r e ć n o m ostrvu, k a o
š t o d o k a z u j e c o n s e n s u s g e n t i u m , č e s t o p o j a v l j u j e , ali,
ipak, pokazuje m a n j e dejstvo negoli ideja o Bogu,
k o j o j z b o g toga pripada viša »realitetska vrednost«.
Svi docniji, koji su p o n o v o prihvatili ontološki
argumenat, pali su u z a b l u d u A n z e l m o v u , b a r u p r i n
c i p u . Kantova a r g u m e n t a c i j a m o ž d a b i b i l a d e f i n i
tivna. Stoga ć e m o ukratko preći na nju. K a n t kaže
» d a j e p o j a m a p s o l u t n o n u ž n a b i ć a čist p o j a m u m a ,
t j . čista i d e j a , č i j a o b j e k t i v n a r e a l n o s t t i m e što j e u m
potrebuje još ni izdaleka nije dokazana.«
»Ali neuslovljena nužnost sudova nije apsolutna
nužnost stvari. Jer apsolutna nužnost suda jeste s a m o
u s l o v i j e n a n u ž n o s t s t v a r i ili p r e d i k a t a u s u d u . «
N e p o s r e d n o p r e t o g a d a j e Kant k a o p r i m e r n u
ž n a s u d a d a t r o u g a o i m a tri u g l a . N a t u r e č e n i c u p o
ziva se k a d p r o d u ž u j e : » P r e t h o d n i stav ne znači da
su baš tri u g l a nužna, n e g o u t v r đ u j e da, p o d u s l o v o m
d a j e d a n t r o u g a o p o s t o j i , n u ž n o p o s t o j e i tri u g l a .
Pri svemu tome ta logička nužnost pokazala je tako
veliku m o ć svoje iluzije da mi, pošto smo u nekoj
stvari obrazovali p o j a m a priori, k o j i je takav da, po
našem mišljenju, svojim obimom obuhvata i njenu
egzistenciju, uobražavamo da pouzdano m o ž e m o i z
vesti o v a j zaključak: k a k o o b j e k t u o v o g a p o j m a n u -
50
j e d n o g a s u d a . S t a v Bog je svemoćan s a d r ž i d v a p o j
ma koji imaju svoje objekte: B o g a i svemoć. Rečca je
n i j e s a m a p o s e b i n e k i p r e d i k a t , n e g o s a m o o n o što
predikat stavlja u o d n o s p r e m a subjektu. A k o sad
u z m e m subjekat (Bog) zajedno sa svima n j e g o v i m
p r e d i k a t i m a ( u k o j e s p a d a i s v e m o ć ) , p a k a ž e m : Bog
jeste ili ima Boga, o n d a n e d o d a j e m n i k a k a v n o v p r e
dikat p o j m u o Bogu, nego samo stavljam subjekat po
sebi, sa svima n j e g o v i m predikatima, i to p r e d m e t
u odnosu na m o j p o j a m . Oni o b o j e m o r a j u sadržavati
j e d n o isto, i o t u d a p o j m u k o j i i z r a ž a v a s a m o m o g u ć
n o s t n e m o ž e p r i d o ć i n i š t a d r u g o , z a t o što j a ( p o m o ć u
i z r a z a : o n jeste) z a m i š l j a m n j e g o v p r e d m e t k a o a p s o
l u t n o d a t . I t a k o o n o što j e s t v a r n o n e s a d r ž i u s e b i
n i š t a v i š e n e g o o n o što j e s a m o m o g u ć n o . S t o r e a l n i h
talira n e s a d r ž e n i š t a v i š e n e g o sto m o g u ć n i h t a l i r a . «
» A l i m o j e i m o v n o s t a n j e s a sto r e a l n i h t a l i r a
v e ć e je nego s n j i h o v i m prostim p o j m o m (tj. s n j i h o
v o m mogućnošću).«
» N e k a n a š p o j a m o n e k o m p r e d m e t u s a d r ž i što
b i l o i k o l i k o mu drago, ipak mi m o r a m o iz n j e g a izići
da bi o v o m predmetu dodelili egzistenciju. K o d p r e d
meta čula to se dešava na osnovu veze sa jednim od
m o j i h o p a ž a j a p o e m p i r i j s k i m z a k o n i m a ; ali što s e
tiče objekata čistoga mišljenja, ne postoji nikakvo
sredstvo da se sazna njihova egzistencija, jer ona bi
s e m o r a l a saznati p o t p u n o a p r i o r i ; m e đ u t i m , n a š a
svest o svakoj egzistenciji pripada p o t p u n o jedinstvu
iskustva, te iako se egzistencija izvan o v o g a polja zai
sta n e m o ž e o g l a s i t i z a a p s o l u t n o n e m o g u o n u , i p a k j e
ona pretpostavka k o j u ničim ne m o ž e m o opravdati.«
O v o o p š i r n o p o d s e ć a n j e n a Kantovo d u b o k o r a z
r a č u n a v a n j e čini mi se p o t r e b n o , j e r baš tu nalazimo
n a j č i s t i j e r a z l i k o v a n j e i z m e đ u e s s e i n i n t e l l e c t u i esse
i n r e . Hegel j e z a m e r i o K a n t u d a s e p o j a m o B o g u
n e m o ž e u p o r e đ i v a t i s a s t o talira u f a n t a z i j i . A l i k a k o
Kant s p r a v o m kaže, logika apstrahuje od svakoga
sadržaja, jer ona ne bi bila više nikakva logika kad
bi sadržaj bio pretežnij i. K a o uvek, i z m e đ u logičkog
ili-ili n e m a ničega trećeg — naime, p o s m a t r a n o sa
stanovišta logike. Ali i z m e đ u »intellectus« i »res« ima
4'
51
još »anima«, i to »esse in anima« čini celu ontološku
a r g u m e n t a c i j u i z l i š n o m . S a m K a n t je u Kritici prak
tičkog uma u č i n i o v e l i č a n s t v e n p o k u š a j da » e s s e in
anima« opravda filosofski. On tu uvodi B o g a kao p o
stulat p r a k t i č k o g u m a , a t a j p o s t u l a t p r o i z l a z i i z t e
žnje za najvišim dobrom, nužne zbog apriorno sazna
n o g poštovanja za moralni zakon i iz pretpostavke
n j e g o v o g o b j e k t i v n o g realiteta k o j a otuda izvire. 4
N i j e b e z i n t e r e s a ispitati k a k o j e s a m a s h o l a -
stika p o k u š a l a da i z g l a d i s p o r o u n i v e r s a l i j a m a i da
stvori ravnotežu i z m e đ u tipskih suprotnosti, k o j e je
4
Kritik der praktischen Vernunft, p. 90 i 157 ss.
52
razdvojilo tertium n o n datur. O v a j pokušaj i z j e d n a
č e n j a j e s t e d e l o Abelara, o n o g a n e s r e ć n o g a č o v e k a
k o j i j e p l a n u o l j u b a v l j u p r e m a H e l o j z i i s v o j u strast
m o r a o d a plati g u b i t k o m s v o j e muškosti. K o p o z n a j e
život A b e l a r o v zna u kolikoj je meri n j e g o v a v l a
stita d u š a p r i h v a t i l a o n a o d v o j e n a d v o j s t v a s u p r o t n o
sti, k o j i h j e s j e d i n j e n j e n j e m u f i l o s o f s k i n a s r c u l e
ž a l o . Remiza ( R e m u s a t ) 5
karakteriše Abelara kao
eklektičara, koji je, doduše, sve izrečene teorije o u n i -
v e r s a l i j a m a k r i t i k o v a o , ali j e o d s v i h i p a k u z e o o n o
š t o j e i s t i n i t o i o d r ž i j i v o . A b e l a r o v i spisi, u k o l i k o s e
o d n o s e na spor o universalijama, teško se r a z u m e j u i
z b u n j u j u čoveka, j e r se autor nalazi u n e p r e s t a n o m
o d m e r a v a n j u svih argumenata i aspekata; i baš č i
njenica da on n i j e d n o m izrečenom stanovištu nije
dao pravo, n e g o pokušavao da shvati i ujedini o n o
što je suprotno, učinila je da ga ni n j e g o v i učenici
nisu p r a v i l n o razumeli. N e k o l i k o n j i h shvatili su ga
k a o nominalista, a d r u g i k a o realista. To n e r a z u m e -
v a n j e karakteristično j e , jer je m n o g o lakše misliti
p r e m a j e d n o m o d r e đ e n o m tipu, zato što č o v e k u n j e
mu m o ž e da ostane logičan i konsekventan, negoli
p r e m a i j e d n o m i d r u g o m tipu, jer nedostaje srednje
stanovište. Realizam kao i nominalizam, k a d im č o
v e k sleduje u njima samima, v o d e ka zatvorenosti,
jasnosti i jedinstvenosti. A l i o d m e r a v a n j e i i z j e d n a
čavanje suprotnosti vodi ka haosu i završetku koji
ne zadovoljava u smislu tipova, j e r rešenje ne m o ž e
ni j e d n o g a ni drugoga učiniti potpuno zadovoljnim.
Remiza j e i z spisa A b e l a r o v i h s k u p i o c e o n i z g o t o v o
kontradiktornih tvrđenja k o j a se odnose na naš p r e d
met. On u z v i k u j e : »Faut-il admettre, en effet, ce
vaste et incoherent ensemble de doctrines dans la
tete d'un seul h o m m e , et la philosophie l ' A b e l a r d
est-elle le chaos?« Od nominalizma uzima A b e l a r isti
nu da su universalije »reči« utoliko ukoliko su one
jezikom izražene duhovne konvencije; zatim uzima
otuda istinu da j e d n a stvar u stvari n i j e ništa opšte,
n e g o u v e k j e d n a o d v o j e n a stvar, i da supstancija u
stvari nije nikada universalna, n e g o individualna č i -
6
Charles de Remusat, Abćlard, Pariš, 1845.
53
njenica. Od realizma uzima A b e l a r istinu da su » g e -
nera« i »species« ujedinjenja individualnih fakata i
stvari n a c s n o v u n j i h o v i h n e s u m n j i v i h sličnosti. P o
s r e d n o s t a n o v i š t e z a n j e g a j e s t e konceptualizam, k o j i
se ima razumeti kao funkcija koja poima opažene
individualne objekte, klasifikuje ih na osnovu nji
h o v e s l i č n o s t i u g e n e r a i s p e c i e s i t a k o ih iz n j i h o v a
apsolutnoga mnoštva svodi na relativno jedinstvo.
Koliko je nesumnjiva množina i različnost pojedinih
stvari, toliko je n e s u m n j i v a i egzistencija sličnosti,
koja omogućuje sjedinjavanje pod pojam. Ko je psi
hološki tako nastrojen da u g l a v n o m opaža sličnost
stvari, za n j e g a je tako reći dat zbirni p o j a m , t j . on
se f o r m a l n o n a m e ć e , m o g l o bi se reći, n e o s p o r n o m
činjeničnošću čulnog opažanja. A l i ko je psihološki
tako nastrojen da u g l a v n o m opaža različnost stvari,
n j e m u nije isključivo data sličnost, n e g o diversitet
stvari, k o j i m u s e isto tako n a m e ć e v e l i k o m č i n j e n i č
n o š ć u , k a o d r u g o m e s l i č n o s t . Č i n i s e k a o d a b i uose-
ćavanje u o b j e k a t b i l o t a k a v p s i h o l o š k i p r o c e s k o j i
baš različnost toga objekta od n e k o g a drugoga stav
lja u naročito j a s n u svetlost, i k a o da bi apstrakcija
od objekta bila takav proces koji je naročito podesan
da se ne osvrće na stvarnu različnost pojedinih stva
ri, u p r i l o g n j i h o v e o p š t e s l i č n o s t i , k o j a j e u p r a v o
osnova ideja. K a d se uosećavanje i apstrakcija u j e
dine, daju onu funkciju koja je osnova p o j m u k o n -
ceptualizma. On se osniva na psihološkoj funkciji,
koja je stvarno jedina mogućnost da se divergencija
nominalizma i realizma svede na zajednički put.
54
e n t r e la l o g i q u e p u r e et la p h y s i q u e il y a un m i l i e u
et c o m m e une science mitoyenne, qu' on peut appe-
ler une psychologie, ou A b e l a r d recherche c o m m e n t
s'engendrent nos concepts et retrace toute cette g e -
nealogie intellectuelle des etres, tableau ou s y m b o l e
de leur hierarchie et de leur existence reelle« ( R e m i
z a : T . I I , p . 112).
Universalia ante r e m i post r e m ostale su sporno
pitanje za sve docnije v e k o v e , ako su i odbacile svoje
s h o l a s t i č k o r u h o i z a o d e l e se n o v i m h a l j i n a m a . U
osnovi uzeto, to je bilo staro pitanje. P o k u š a j rešenja
naginjao je čas na realističku, čas na nominalističku
stranu. Naučnost X I X v e k a p o m a k l a j e p r o b l e m p o
n o v o na nominalističku stranu, jer je filosofija u p o
četku X I X veka u v e ć o j meri bila sklona realizmu.
Ali suprotnosti nisu više toliko o d v o j e n e jedna od
druge kao u Abelarova vremena. Mi imamo psiholo
giju, posredničku nauku, koja jedina može da ujedi
n j u j e i d e j u i s t v a r , a d a n e č i n i n a s i l j e j e d n o j ili d r u
g o j . O v a m o g u ć n o s t leži u s u š t i n i p s i h o l o g i j e , ali n i k o
ne bi m o g a o tvrditi da je dosad psihologija taj zada
t a k i i s p u n i l a . U t o m e s m i s l u č o v e k se m o r a složiti s
R e m i z a o v i m r e c i m a : » A b e l a r d a d o n e t r i o m p h e ; car,
m a l g r e les graves restrictions q u ' u n e critique clair-
voyante decouvre dans le nominalisme ou le c o n c e p -
t u a l i s m e q u ' o n l u i i m p u t e , s o n e s p r i t est b i e n l ' e s p r i t
m o d e r n e a son origine. II l'annonce, il le d e v a n c e , il
le promet. La lumiere qui blanehit au matin l'horizon
est d e j a c e l l e d e l ' a s t r e e n e o r e i n v i s i b l e q u i d o i t
eclairer le monde.«
Ko se ne osvrće na egzistenciju psiholoških tipo
va, a t i m e ni na č i n j e n i c u da je istina j e d n o g a z a b l u
da d r u g o g a , za toga A b e l a r o v n a p o r n e ć e značiti ništa
drugo n e g o j e d n o sholastičko cepidlačenje više. Ali
u k o l i k o p r i z n a j e m o e g z i s t e n c i j u o b a tipa, A b e l a r o v
pokušaj m o r a n a m s e ipak činiti v e o m a značajan. O n
s r e d n j e s t a n o v i š t e traži u o n o m što s a m n a z i v a » s e r -
m o « , i pod tim ne podrazumeva toliko »govor« koliko
uobličen, za o d r e đ e n smisao u d e š e n iskaz, d a k l e d e f i
n i c i j u , k o j a s e z a u t v r đ i v a n j e s v o g a s m i s l a služi v e
ć i m b r o j e m reči. On ne govori o » v e r b u m « - u , jer to
55
u smislu n o m i n a l i z m a nije ništa više n e g o » v o x « ,
»flatus vocis«. Jer baš veliki psihološki n a p o r antič
koga kao i srednjovekovnoga nominalizma jeste u
t o m e š t o j e o n p r i m i t i v n i , m a g i j s k i ili m i s t i č k i i d e n t i
tet reči i o b j e k t i v n e činjenice iz osnova razrešio, s u
više iz osnova za tip čovek, k o j i svoj f u n d a m e n a t ima
ne u p r i a n j a n j u za s t v a r i , n e g o u a p s t r a k c i j i ideje: o
stvarima. A b e l a r je bio suviše široka duha da bi p r e -
video tu vrednost nominalizma. Reč mu je svakako
bila » v o x « , a iskaz, baš » s e r m o « u n j e g o v u jeziku, b i o
m u j e više, j e r j e o n s a s o b o m d o n o s i o stalan smisao,
o p i s i v a o o n o što j e z a j e d n i č k o , i d e a l n o , m i š l j e n o , m i
sleći o p a ž e n o na stvarima. U iskazu (sermo) živelo je
universalno, i s a m o tu. Z a t o je p o j m l j i v o što je A b e
lar ubrajan i m e đ u nominaliste, svakako nepravo, jer
je universalno za njega imalo veću činjeničnost n e
goli v o x .
A b e l a r u j e svakako bio težak izraz n j e g o v a k o n -
ceptualizma, jer on se nužnim načinom morao sa
stavljati iz kontradikcija. Jedan u o k s f o r d s k o m r u k o
pisu s a č u v a n epitaf A b e l a r u p r u ž a n a m , k a o što se
m e n i čini, odličan p o g l e d u paradoksalnost n j e g o v a
učenja:
Hic docuit voces cum rebus significare,
Et docuit voces res significando notare,
Errores g e n e r u m correxit, ita specierum.
Hic genus et species in sola voće locavit,
Et genus et species sermones esse notavit.
( O v a j je učio da reči s a m o z a j e d n o sa s t v a r i m a i m a j u
značenje, i učio je da reči o z n a č a v a n j e m čine stvari p r e p o
znatljivim; popravio je pogrešno shvatanje zbirnih oznaka i
apstrakta, prenoseći i jedne i druge s a m o u reč i objasnivši
da su oni složene d e f i n i c i j e . . . T a k o se pokazuje da je živo
tinja i n i j e d n a ž i v o t i n j a zbirni p o j a m , i da je i č o v e k i n i j e
dan čovek zbirni pojam.)
56
izrazom k o j i se u načelu oslanja na j e d n o stanovište,
odnosno u o v o m slučaju na intelektualno stanovište.
Ne s m e m o zaboraviti da osnovna razlika između n o
minalizma i realizma nije samo logičko-intelektualna
n e g o psihološka, i o n a u p o s l e d n j o j liniji izlazi na
tipsku različnost psihološkoga stava p r e m a o b j e k t u
k a o i p r e m a ideji. Ko je idealno nastrojen, taj shvata
i reaguje pod gledištem ideje. Ali ko je nastrojen p r e
ma objektu, on shvata i reaguje p o d u g l o m svoga
oseta. A p s t r a k t n o se n j e g a tiče u d r u g o j liniji, i o t u
da se n j e m u o n o što se na stvarima m o r a zamišljati
p o j a v l j u j e k a o m a n j e b i t n o , ali p r v o m e o b r n u t o . O n a j
k o j i j e n a s t r o j e n p r e m a o b j e k t u j e s t e nužnim n a č i
n o m nominalist — » I m e je z v u k i d i m « — ukoliko,
naime, još nije naučio da svoj prema objektu orijen-
tisani stav k o m p e n z u j e . A k o se p o j a v i o taj slučaj,
onda od njega, ukoliko za to ima materijala, postaje
o š t a r l o g i č a r , k o j i u e g z a k t n o s t i , m e t o d i i s u v o ć i traži
sebi jednaka. Idealno nastrojeni je n u ž n i m n a č i n o m
logičan, i stoga on, u osnovi uzev, ne m o ž e razumevati
i ceniti udžbenik logike. Razvitak ka kompenzaciji
n j e g o v a tipa stvara od njega, kao što s m o videli u
Tertulijana, s t r a s n o g o s e ć a j n o g č o v e k a , ali n j e g o v a
osećanja ostaju u začaranom krugu njegovih ideja.
Međutim, kompenzacioni logičar ostaje sa svojim sve
tom ideja u začaranom krugu svojih objekata.
S ovim razmišljanjem dolazimo do naličja A b e -
larove misli. N j e g o v pokušaj rešenja jeste jednostran.
A k o bi k o d suprotnosti nominalizma i realizma bila
reč samo o logičko-intelektualnom obračunavanju,
onda se ne bi m o g l o uvideti zašto ne bi bilo m o g u ć n o
nikakvo drugo nego paradoksalno krajnje formulisa-
nje. Ali kako je reč o psihološkoj suprotnosti, onda se
jednostrano logičko-intelektualno formulisanje mora
završiti u paradoksu. — Sic et h o m o et nullus h o m o
species vocitatur. — L o g i č k o - i n t e l e k t u a l n i izraz je
apsolutno nesposoban da n a m i u f o r m i iskaza (sermo)
da onu srednju formulu, koja u jednakoj meri odaje
p r a v d u suštini d v a j u s u p r o t n i h p s i h o l o š k i h s t a v o v a ,
j e r on je uzet sasvim s apstraktne strane i p o t p u n o
mu nedostaje priznanje konkretne stvarnosti.
57
Svako logičko-intelektualno formulisanje — bilo
o n o ma kako savršeno — u d a l j u j e se od životnosti i
neposrednosti utiska koji izaziva objekat. O n o se
mora udaljiti od njih da bi uopšte m o g l o doći do f o r
m u l i s a n j a . A l i b a š t i m e g u b i s e o n o što s e e k s t r a v e r t -
n o m stavu čini da je od svega najhitnije, naime v e
zanost p r e m a stvarnom objektu. Otuda n e m a nikakve
m o g u ć n o s t i d a s e p u t e m j e d n o g a ili d r u g o g a s t a v a
nađe ma kakva formula koja zadovoljava, ujedinjuje.
Pa ipak čovek ne m o ž e — i kad bi to m o g a o njegov
d u h — da ostane u toj razdvojenosti, j e r ta r a z d v o
jenost nije samo stvar daleko otuđene filosofije nego
neprestani svakodnevni p r o b l e m odnosa č o v e k o v a
p r e m a s a m o m sebi i p r e m a svetu. I k a k o je, u osnovi,
reč o t o m e p r o b l e m u , onda se i razdvojenost ne m o ž e
resiti d i s k u s i j o m n o m i n a l i s t i č k i h i r e a l i s t i č k i h a r g u
menata. Potrebno je za rešenje jedno treće, posred
ničko stanovište. Shvatanju »esse in intellectu« n e d o
staje opipljiva stvarnost, a shvatanju »esse in re«
nedostaje duh. A l i ideja i stvar susreću se u psihi č o -
v e k o v o j , k o j a drži ravnotežu i z m e đ u i d e j e i stvari.
Sta je naposletku ideja ako j o j psiha ne o m o g u ć u j e
životnu vrednost? Sta je i o b j e k t i v n a stvar ako j o j
psiha oduzima uslovljivačku snagu čulnoga utiska?
Sta je realitet ako n i j e stvarnost u n a m a , j e d n o »esse
in anima«? Ž i v a stvarnost nije isključivo data ni
stvarnim, o b j e k t i v n i m odnosima stvari, ni i d e a l n o m
formulom, nego samo obuhvatanjem i jednog i dru
g o g u ž i v o m psihološkom procesu, b i ć e m u psihi
(»esse in anima«). S a m o specifičnom životnom delat-
nošću psihe postiže č u l n o opažanje o n u dubinu utiska,
i ideja o n u d e j s t v e n u snagu, i oni su o b o j e n e n a d o
knadivi sastavni delovi žive stvarnosti. Ta sopstvena
delatnost psihe, k o j a se ne m o ž e objasniti ni kao r e -
flektorna reakcija na čulni nadražaj ni kao egzeku-
tivni organ večnih ideja, jeste kao svaki životni p r o
c e s s t a l a n s t v a r a l a č k i akt. T u d e l a t n o s t n e m o g u n i
k o j i m d r u g i m i z r a z o m d a o b e l e ž i m n e g o k a o fanta
ziju. F a n t a z i j a j e i s t o t o l i k o o s e ć a n j e k o l i k o i m i s a o ,
o n a j e i s t o t a k o i n t u i t i v n a k a o što j e o s e ć a j n a . N e m a
nikakve psihičke funkcije koja u njoj ne bi neraspo-
58
znatljivo bila u vezi s d r u g i m psihičkim funkcijama.
O n a se p o j a v l j u j e čas k a o prapočetna, čas kao p o s l e d -
nji i najsmeliji produkat obuhvatanja svih m o g u ć n o
sti. O t u d a m i s e f a n t a z i j a p o j a v l j u j e k a o n a j r a z g o -
vetniji izraz specifične psihičke aktivnosti. Ona je
pre svega stvaralačka delatnost, iz k o j e proizlaze o d
govori na sva pitanja na koja treba odgovoriti; ona
je majka svih mogućnosti, u kojoj su takođe, kao sve
psihološke suprotnosti, živo vezani unutrašnji i s p o -
l j a š n j i s v e t . F a n t a z i j a j e b i l a i j e s t e u v e k o n o što
stvara most i z m e đ u neudruživih zahteva objekta i
subjekta, ekstraversije i introversije.
S a m o u fantaziji vezana su o b a mehanizma.
Da je Abelar dopro do saznanja psiholoških r a -
zličnosti oba stanovišta, on bi k o n s e k v e n t n o m o r a o
uzeti fantaziju za formulisanje ujedinjavalačkog i z
raza. A l i je fantazija tabu u carstvu nauke, u j e d n a
koj meri kao i osećanje. Međutim, ako saznamo da je
osnovna suprotnost psihološke prirode, onda će psi
hologija videti da je primorana da prizna ne samo
stanovište osećanja n e g o i posredničko stanovište f a n
tazije. A l i tu se p o j a v l j u j e velika teškoća: fantazija je
v e ć i m d e l o m p r o d u k a t n e s v e s n o g a . O n a , istina, n e
s u m n j i v o s a d r ž i s v e s n e s a s t a v n e d e l o v e , ali j e i p a k
o s o b i t a k a r a k t e r i s t i k a f a n t a z i j e d a j e o n a u suštini
n e p r o i z v o l j n a i da je p r e m a sadržaju svesti z a p r a v o
strana. Te o s o b i n e su j o j z a j e d n i č k e sa s n o m , a o v a j
poslednji svakako je još u mnogo većoj meri nepro-
i z v o l j a n i stran. O d n o s č o v e k a p r e m a n j e g o v o j f a n
taziji u v e l i k o j meri u s l o v l j e n je n j e g o v i m o d n o s o m
prema nesvesnom uopšte. I ova poslednja veza opet
je naročito uslovljena duhom vremena. V e ć prema
stepenu prevlađivanja racionalizma biće pojedinac
v i š e ili m a n j e s k l o n d a s e p r e d a j e n e s v e s n o m i n j e g o
v i m produktima. Hrišćanska sfera, kao uopšte svaka
zatvorena religijska forma, ima nesumnjivu tenden
ciju da nesvesno u jedinki potiskuje koliko je god
m o g u ć n o , a t i m e i da z a u s t a v l j a n j e g o v u f a n t a z i j u .
Umesto nje daje religija čvrsto izgrađena simbolična
predanja, koja u jedinki treba potpuno da zamene
nesvesno. Simbolične predstave svih religija jesu
59
uobličavanja nesvesnih procesa u tipskoj, opšteobave-
znoj formi. Religiozno učenje daje tako reći defini
tivno obaveštenje o »poslednjim stvarima«, o onostra-
nosti l j u d s k e svesti. Ma g d e posmatrali religiju u p o
staj a n j u , v i d e ć e m o k a k o s a m o m o s n i v a č u f i g u r e n j e
gova učenja pritiču kao otkrovenja, tj. kao konkreti-
zacije n j e g o v e nesvesne fantazije. F o r m a m a k o j e su
nastale iz n j e g o v e nesvesne sfere pridaje se opšta
vrednost, i one u toj meri zamenjuju individualne
fantazije drugih. Jevanđelje po Mateju sačuvalo n a m
je fragmenat o v o g a procesa iz života Hristova: u isto-
riji kusanja v i d i m o kako je ideja carstva iz n e s v e -
snog pristupila osnivaču u formi vizije đavola, koji
mu nudi vlast nad zemaljskim carstvom. Da je Hrist
fantaziju konkretistički shvatio, i time je doslovno
uzeo, bio bi u svetu jedan luđak više. A l i on je k o n -
kretizam svoje fantazije odbio i stupio u svet kao
k r a l j , k o m e j e p o d l o ž n o c a r s t v o nebesko. Z a t o o n n i j e
bio nikakav paranoičar, kao što je i uspeh dokazao.
O n o što psihijatri p o n e k a d i z j a v l j u j u o b o l e s n o m u
psihologiji Hrista n i j e ništa d r u g o n e g o s m e š n o r a c i o -
nalističko brbljanje, daleko od svakog razumevanja
za t a k v e procese u istoriji čovečanstva. F o r m a u k o j o j
je Hrist predstavio sadržaj s v o j e nesvesne sfere u s v o
jena je i protumačena kao opšteobavezna. T i m e su
sve individualne fantazije izgubile važenje i postale
b e z v r e d n e , č a k d o p a l e g o n j e n j a , k a o što p o k a z u j e
sudbina gnostičkoga pokreta i svih docnijih jeretika.
Sasvim u t o m smislu govorio je v e ć prorok Jeremija
(23, 1 6 ) :
» O v a k o veli G o s p o d nad v o j s k a m a : ne slušajte
što g o v o r e p r o r o c i k o j i v a m p r o r o k u j u ; v a r a j u v a s ,
g o v o r e utvare svojega srca, ne iz u s t a G o s p o d n j i h . «
(25) » Č u j e m š t o g o v o r e t i p r o r o c i k o j i u i m e m o j e
p r o r o k u j u l a ž g o v o r e ć i : snio sam, s n i o s a m .
(26) D o k l e ć e t o b i t i u s r c u p r o r o c i m a k o j i p r o
r o k u j u laž, i p r e v a r u srca s v o j e g a p r o r o k u j u ?
(27) K o j i m i s l e d a ć e u č i n i t i d a n a r o d m o j z a b o
ravi i m e uza sne njihove, k o j e p r i p o v e d a j u jedan d r u
g o m e , kao što zaboraviše oci n j i h o v i i m e m o j e uz
Vala.
60
(28) P r o r o k k o j i sni, n e k a p r i p o v e d a s a n ; a u
k o g a j e r e č m o j a , n e k a g o v o r i r e č m o j u i s t i n i t o ; šta
će pleva sa pšenicom? govori Gospod.«
Isto tako v i d i m o u r a n o m hrišćanstvu kako su
se, n a p r i m e r , b i s k u p i r e v n o s n o t r u d i l i d a d e j s t v o v a -
nje individualnog nesvesnog iskorene u monaha. N a
ročito dragocene poglede u odnosu na to daje nam
n a d b i s k u p Atanasije iz A l e k s a n d r i j e u s v o j o j b i o g r a
fiji svetoga A n t o n i j a . On u n j o j , radi p o u k e s v o j i m
6
61
l i d a m i d u h n i j e o b j a v i o šta s i t i r a d i o , ili d a j a n e
z n a m da si ti o v o ili o n o u č i n i o ? ' Stoga, ako bezazlen
brat č u j e te stvari, i intimno oseća da je doista o n a k o
delao kao što mu je đ a v o rekao, i ako ne p o z n a j e đ a
volovu lukavost, n j e g o v se duh odmah zbunjuje, on
će očajavati i p o n o v o pasti u bolest. N i j e n a m , dragi
m o j i , p o t r e b n o d a s e u p l a š i m o o d t i h s t v a r i , ali s e
m o r a m o bojati ako đavoli p o č n u još više govoriti o
s t v a r i m a koje su istinite, i t a d a ih m o r a m o b e z o b z i r
no koriti. — Z a t o b u d i m o na oprezu da s v o j e u h o ne
p o k l a n j a m o n j i h o v i m recima, ako reči k o j e oni izriču
i jesu reči istine. Jer bila bi sramota za nas k a d bi
oni koji su se pobunili protiv B o g a imali da b u d u
naši u č i t e l j i . I o r u ž a j m o se, b r a ć o m o j a , o k l o p o m p r a
v i č n o s t i i s t a v l j a j m o na g l a v u š l e m s p a s e n j a , i u t r e
nutku b o r b e iz srca k o j e v e r u j e puštajmo d u h o v n e
s t r e l i c e k a o s a z a p e t a l u k a . J e r o n i ( đ a v o l i ) n i s u ništa,
a i k a d bi n e š t o b i l i , n j i h o v a s n a g a ne bi u s e b i i m a l a
n i š t a što b i m o g l o o d o l e t i m o ć i k r s t a . «
Sveti Antonije pripoveda: »Jedared mi se p o j a
vio đavo koji se naročito g o r d o i bestidno ponašao,
stao p r e d a me s g l a s n o m g r a j o m p u č k e g o m i l e , i o d
v a ž i o s e d a m i k a ž e : ,Ja i b a š j a s a m s n a g a b o ž j a ;
ja i baš ja sam g o s p o d a r svetova.' I stao mi d a l j e g o
v o r i t i : ,Sta želiš d a t i d a m ? Z a h t e v a j i d o b i ć e š . ' J a
d u n u h na n j e g a i o d b i h ga u i m e H r i s t o v o . — U j e d
n o j d r u g o j prilici, kad sam postio, p o j a v i o mi se l u k a
vac, u liku brata koji je donosio hleb, i p o č e o mi d a
v a t i s a v e t e g o v o r e ć i : ,Ustaj i s v o j e s r c e u t o l i h l e b o m
i utoli v o d o m i malo se odmori od p r e k o m e r n o g n a
prezanja, jer si č o v e k i, ma koliko visoko stajao, ipak
si z a o d e v e n s m r t n i m t e l o m i trebalo bi da si n e s p o k o
j a n z b o g b o l e s t i i žalosti.' J a s a m r a z m i š l j a o o n j e g o
v i m recima i č u v a o s v o j e s p o k o j s t v o i ustezao se od
o d g o v o r a . I ja se u m i r u s a g o h i u č i n i h p o k o r u u
molitvi i r e k o h : , 0 , Gospode, učini kraj o v o m e , kao
što si n a v i k a o da č i n i š u s v i m v r e m e n i m a . ' I k a d s a m
te reči izrekao, on završi i iščeze kao prašina i n e
stade ga s m o j i h vrata kao dima.
» I j e d a r e d u n o ć i p r i b l i ž i o s e satana m o j o j k u ć i
i zakucao na vrata, a ja iziđoh da v i d i m ko je kucao,
62
i otvorih oči i videh lik izvanredno velikoga i jakoga
čoveka, i kad ga upitah: , K o si?' on mi o d g o v o r i i
r e č e : ,Ja s a m satana.' N a t o m u r e k o h : ,Sta t r a ž i š t i ? '
I on mi o d g o v o r i i r e č e : ,Zašto me preziru m o n a s i i
anahoreti i drugi hrišćani, i zašto u sva v r e m e n a g o
milaju prokletstvo na m e n e ? ' Ja se sabrah u čudu
nad n j e g o v o m besmislenom ludošću i upitah ga: , Z a
što ih m u č i š ? ' On mi na to o d g o v o r i i r e č e : ,Nisam ja
onaj koji ih muči, n e g o oni m u č e sami sebe, jer meni
s e u i z v e s n o j p r i l i c i d o g o d i l o , što s e d o i s t a z b i l o , d a b i
oni, da im nisam doviknuo da sam ja neprijatelj, sebe
zasvagda upropastili. Z a t o ja n e m a m nikakva mesta
g d e b i h m o g a o d a b u d e m , niti i k a k a v b l i s t a v m a č ,
niti l j u d i k o j i b i m i d o i s t a b i l i p o d l o ž n i , j e r o n i k o j i
mi služe p o t p u n o me preziru, a osim toga m o r a m ih
d r ž a t i u o k o v i m a , j e r m i n i s u o d a n i , z a t o što s m a
traju da je p r a v o što tako postupaju, i u v e k su g o
tovi da u svakoj prilici p o b e g n u od m e n e . Hrišćana je
p u n ceo svet, i, gle, čak i pustinja je puna njihovih
manastira i kuća. Čuvaj se od njih kad me zloupotre
b o m obasipaju.' J a m u o d g o v o r i h n a to, diveći s e
m i l o s t i n a š e g a G o s p o d a : , K a k o t o d o l a z i d a ti, k o j i s i
u svakoj d r u g o j prilici bio lažac, sada istinu govoriš?
I k a k o dolazi to da ti sada istinu g o v o r i š k a d si ipak
n a v i k a o d a g o v o r i š laži? D o i s t a j e i s t i n a d a s i ti, k a d
je Hrist došao na o v a j svet, b i o b a č e n u n a j d u b l j e
dubine, i da se koren t v o j e zablude kida iz zemlje.'
A kad je satana čuo i m e Hristovo, iščeze n j e g o v lik i
n j e g o v e reči prestaše.«
Ova navođenja pokazuju kako je nesvesno u j e
dinki bilo odbacivano p o m o ć u opšte vere, iako je ono
n a p r o v i d a n način g o v o r i l o istinu. Što j e o n o o d b a c i
vano, to ima s v o j e naročite razloge u istoriji duha.
Nije nam ovde dužnost da te razloge pobliže o b j a
šnjavamo. Moramo se zadovoljiti činjenicom da je
ono bilo potiskivano. To potiskivanje, psihološki r e
č e n o , sastoji se u o t i m a n j u libida, psihičke energije.
T i m e dobiveni libido služio je izgrađivanju i razvitku
svesnoga stava, č i m e s e postepeno o b r a z o v a o n o v p o
gled na svet. N e s u m n j i v e koristi k o j e su otuda ste
č e n e p r i r o d n i m n a č i n o m u t v r đ u j u taj stav. Z a t o n i j e
63
n i k a k v o č u d o što j e naša psihologija o b e l e ž e n a j e d
nim prvenstveno odbojnim stavom prema nesvesnom.
Nije samo pojmljivo nego i sasvim nužno da sve
nauke imaju isključiti ne samo stanovište osećanja
nego i stanovište fantazije. Zato one i jesu nauke. A l i
kako stoji stvar sa psihologijom? U k o l i k o sebe p o -
smatra k a o nauku, o n a m o r a isto da čini. A l i o d a j e li
ona t i m e p r a v d u s v o m e g r a d i v u ? S v a k a n a u k a teži,
naposletku, da s v o j e g r a d i v o formuliše i izrazi u a p
s t r a k c i j a m a , d a k l e m o g l a b i , i m o ž e , i p s i h o l o g i j a da
proces osećanja, osetnog zapažanja i fantaziranja o b u
hvati u intelektualnim apstrakcijama. O v o o b r a đ i v a
nje obezbeđuje, doduše, pravo intelektualno-apstrakt-
n o g s t a n o v i š t a , ali n e p r a v o d r u g i h m o g u ć n i h p s i h o
loških gledišta. O v a druga m o g u ć n a gledišta m o g u u
n a u č n o j p s i h o l o g i j i d a b u d u s a m o p o m e n u t a , ali s e n e
m o g u pojavljivati kao samostalni principi nauke. N a
u k a je u svima okolnostima j e d n a stvar intelekta, i
njemu su druge psihološke funkcije podvrgnute kao
objekti. Intelekat je suveren naučne oblasti. A l i je
druga stvar kad nauka prelazi u s v o j u praktičku p r i -
menu. Intelekat, koji je ranije b i o kralj, postaje o v d e
samo p o m o ć n o sredstvo, doduše naučno prefinjen i n -
s t r u m e n a t , ili p a k č i s t o z a n a t s k o o r u đ e , k o j e n i j e v i š e
cilj s a m o sebi, n e g o čist uslov. Intelekat i s n j i m n a
uka stavljaju se o v d e u službu stvaralačke snage i
n a m e r e . I t o j e j o š » p s i h o l o g i j a « , ali v i š e n i k a k v a n a
uka; to je jedna psihologija u širem smislu reči, psi
hološka delatnost stvaralačke prirode, u k o j o j p r v e n
s t v o p r i p a d a s t v a r a l a č k o j f a n t a z i j i . M o g l o b i se, m e -
sto d a s e g o v o r i o s t v a r a l a č k o j f a n t a z i j i , i s t o t a k o
d o b r o kazati i to da je u j e d n o j t a k v o j praktičkoj p s i
h o l o g i j i s a m o m životu d o p a l a v o d i l a č k a u l o g a ; j e r , s
j e d n e strane, to je, doduše, v e ć proizvođačka i s t v a
r a l a č k a f a n t a z i j a k o j a s e n a u k o m služi k a o p o m o ć n i m
s r e d s t v o m , ali, s d r u g e s t r a n e , to su i r a z n e t r a ž n j e
spoljašnjega realiteta k o j e podstiču delatnost s t v a
ralačke fantazije. Nauka kao cilj sama sebi jeste i z -
v e s n o v i s o k i d e a l , ali n j e g o v o k o n s e k v e n t n o p r o v o đ e
nje proizvodi toliko m n o g o svojih sopstvenih ciljeva
koliko ima nauka i umetnosti. To, doduše, vodi u v i -
64
soko diferenciranje i specijalisanje funkcija koje p o
n e k a d d o l a z e u o b z i r , ali t i m e v o d i i u o t u đ e n o s t od
sveta i života, a osim toga u nagomilavanje speci
jalnih oblasti, k o j e postepeno g u b e svaku v e z u i z m e
đu sebe. T i m e otpočinje osiromašavanje i pustošenje
ne s a m o u s p e c i j a l n o j o b l a s t i n e g o i u p s i h i č o v e k a
k o j i s e i z d i f e r e n c i r a o z a s p e c i j a l i s t a , ili p a o d o s p e c i
jalista. A l i n a u k a m o r a s v o j u ž i v o t n u v r e d n o s t d o k a
z a t i t i m e što o n a m o ž e b i t i n e s a m o g o s p o d a r i c a n e g o
i sluškinja. Ona time n i m a l o ne oduzima sebi d o s t o
janstvo. A k o nas je nauka, doduše, već dovela do
saznanja n e r a v n o m e r n o s t i i n e r e d a u psihi, te je o t u
da n j o j imanentni intelekat zaslužio naše n a j v e ć e p o
š t o v a n j e , i p a k j e t e š k a z a b l u d a u t o m e što j o j s e z a
to pripisuje da je sama sebi cilj, k o j i je čini n e s p o s o b
n o m d a b u d e čist i n s t r u m e n a t . A l i a k o s i n t e l e k t o m
i s n j e g o v o m n a u k o m stupimo u stvaran život, o d m a h
saznajemo da se nahodimo u j e d n o m ograničenju k o j e
n a m zatvara druge, isto tako stvarne oblasti života.
Z a t o s m o p r i m o r a n i d a u n i v e r s a k i o s t s v o g a ideala
shvatimo kao jednu ograničenost i da potražimo gde
se nalazi neki spiritus rector, k o j i s o b z i r o m na t r a -
žnje potpunoga života daje veće jamstvo za psiholo
šku universalnost negoli sam intelekat. K a d Faust u z
vikuje: »Osećanje je sve«, on izriče suprotnost inte
l e k t u , i t i m e d o b i v a s a m o d r u g u s t r a n u , ali n e o n a j
totalitet života i t i m e vlastite psihe k o j a osećanje i
mišljenje ujedinjuje u nečemu trećem, višem. To tre
ć e i v i š e m o ž e se, k a o š t o s a m v e ć n a g o v e s t i o , s h v a t i t i
ne samo k a o praktički cilj n e g o i k a o fantazija k o j a
s t v a r a c i l j . T a j c i l j n e m o ž e saznati n i n a u k a , k o j a j e
cilj sama sebi, ni osećanje, k o m e nedostaje v i d n a s n a
ga mišljenja. Jedno mora uzajmljivati drugo kao p o
m o ć n o s r e d s t v o , ali n j i h o v k o n t r a s t j e t o l i k o v e l i k d a
n a m je potreban most. T a j most dat n a m je u stvara
lačkoj fantaziji. Ona nije nijedno od o v o g a dvoga, jer
je m a j k a i j e d n o g i d r u g o g — štaviše, ona je trudna
detetom, ciljem, koji ujedinjuje suprotnosti.
66
ci je, individualnom diferenciranju, koje nije nikakav
opšti biološki f e n o m e n zbog svoga upojedinjenja.
Mada opšte biološke nagonske snage o m o g u ć u j u i
o b r a z o v a n j e ličnosti, ipak je baš individualno e s e n
cijalno različno od opšteg nagona, čak stoji p r e m a
n j e m u u n a j o š t r i j o j s u p r o t n o s t i , k a o što s e j e d i n k a
kao ličnost uvek razlikuje od kolektivnosti. Njena s u
š t i n a se i s a s t o j i u t o m e r a z l i k o v a n j u . O t u d a s v a k a
psihologija ličnosti m o r a isključivati baš kolektivno
kao p r e d m e t psihologije nagona i prelaziti p r e k o n j e
ga, j e r ona opisuje sam proces f e n o m e n a Ja, k o j i se
razlikuje od kolektivnog nagona. Karakteristični ani
mozitet između predstavnika i jednog i drugog sta
novišta dolazi od činjenice što j e d n o stanovište znači
konsekventno pobijanje vrednosti i obaranje drugoga
stanovišta. Jer dokle g o d nije priznato razlikovanje
i z m e đ u psihologije n a g o n a i psihologije ličnosti, p r i
r o d n o j e što i j e d n a i d r u g a s t r a n a m o r a j u s v o j u t e o
riju smatrati za opštevažljivu. T i m e nikako nije r e
č e n o da, na primer, psihologija n a g o n a ne bi m o g l a
postaviti i j e d n u teoriju psihologije ličnosti. Ona to
d o i s t a m o ž e u č i n i t i , ali n a n a č i n k o j i s e p s i h o l o g u l i č
nosti p o j a v l j u j e kao negativ za n j e g o v u teoriju. O t u
d a d o l a z i d a s e u Frojda, d o d u š e , p o n e k a d p o j a v l j u j u
n a g o n i j a s t v a ( » I c h t r i e b e « ) , ali o n i u g l a v n o m s k r o m
no ž i v o t a r e . O b r n u t o , u Adlera se p o j a v l j u j e s e k s u
alnost g o t o v o k a o prosto p r e v o z n o sredstvo k o j e na
o v a j ili o n a j n a č i n s l u ž i e l e m e n t a r n i m c i l j e v i m a m o ć i .
Adlerov princip je obezbeđivanje lične moći, koja se
s u p e r p o n u j e o p š t e m n a g o n u . U F r o j d a , p a k , o n o što
ličnost stavlja sebi u službu jeste nagon, tako da se
Ja pojavljuje samo kao funkcija nagona.
U okviru j e d n o g i drugog tipa naučna tendencija
ide za tim da sve svede na sopstveni princip i da o t u
da p o n o v o vrši dedukovanje. O v a operacija m o ž e se
naročito lako izvršiti na fantazijama, j e r se o v e ne
p r i l a g o đ a v a j u realitetu k a o f u n k c i j e svesti i zato i m a
ju objektivno orijentisan karakter, n e g o su izraz n a
g o n a i samoga jastva. Ko vidi sa stanovišta nagona,
lako nalazi »ispunjenje želje«, »infantilnu želju«,
»potisnutu seksualnost«. Ko vidi sa stanovišta f e n o -
5*
67
m e n a Ja, isto tako l a k o nalazi e l e m e n t a r n e n a m e r e
k o j e se odnose na obezbeđivanje i diferenciranje j a -
stvene ličnosti, j e r fantazije su produkti p o s r e d o v a
nja između Ja i opštega nagona. Prema tome, one sa
drže e l e m e n t e o b e j u strana. Otuda j e t u m a č e n j e p r e
m a j e d n o j ili d r u g o j s t r a n i u v e k n a s i l n o i p r o i z v o l j
no, jer se pri tome uvek jedan karakter ugušuje. Ali
u s v e m u p r o i z l a z i i p a k i z t o g a j e d n a d o k a ž i j i v a istina,
s a m o j e o n a p a r c i j a l n a istina, k o j a n e m o ž e z a h t e v a t i
nikakvo pravo na opštu važljivost. Njena važljivost
pruža se na oblast prostiranja njena principa. A l i u
oblasti drugog principa ona je nevažljiva. F r o j d o v a
p s i h o l o g i j a k a r a k t e r i s a n a j e c e n t r a l n i m p o j m o m po
tiskivanja i n k o m p a t i b i l n i h ž e l j n i h t e n d e n c i j a . Č o v e k
se p o j a v l j u j e kao svežanj želja, k o j e su p r e m a o b
jektu samo delimično prilagodljive. Njegove neuro-
tičke teškoće sastoje se u t o m e što uticaj sredine, v a -
spitanje i objektivni uslovi delimično ometaju iživ
ljavanje nagona. Od oca i majke vode poreklo delom
m o r a l n o oteža vni uticaj i, a d e l o m infantilne v e z a n o
sti k o j e k o m p r o m i t u j u d o c n i j i ž i v o t . P r v o b i t n a n a
gonska predispozicija jeste nepromenljivo dato n e
što, k o j e u g l a v n o m z b o g o b j e k t o v i h o m e t a č k i h uticaj a
pretrpljuje modifikacije, i zato se najviše m o g u ć n o
neometano iživljavanje nagona prema prikladno o d a
branim objektima pojavljuje kao potreban lek. O b r
nuto, A d l e r o v a psihologija karakterisana je central
n i m p o j m o m o superiornosti svoga Ja. Č o v e k se u
p r v o m redu p o j a v l j u j e kao f e n o m e n Ja, k o j i ni u k o
j i m o k o l n o s t i m a n e srne b i t i p o d l o ž a n o b j e k t u . D o k
u Frojda značajnu ulogu igraju žudnja za objektom,
vezanost za objekat i prema objektu n e m o g u ć n a vrsta
izvesnih žudnji, u Adlera sve se upravlja prema s u
periornosti subjekta. F r o j d o v o potiskivanje nagona
prema objektu postaje u Adlera osiguravanje subjek
ta. U n j e g a j e l e k u n i š t a v a n j e i z o l a t o r n o g o s i g u r a v a
nja, u Frojda uništavanje potiskivanja k o j e objekat
čini nedostižnim.
O t u d a j e o s n o v n a s h e m a u F r o j d a seksualnost,
koja izražava najjaču vezu između subjekta i objekta:
u A d l e r a , p a k , moć s u b j e k t a , k o j a g a s n a j v e ć i m d e j -
68
stvom osigurava protiv objekata i daje mu izolaciju
koja poništava svaku vezu i na koju se ne sme n a
srtati. F r o j d b i ž e l e o d a s e j a m č i z a n e o m e t a n o i s t i
canje nagona na njihove objekte, a Adler bi želeo
da prolomi neprijateljski krug objekata, da Ja oslo
bodi gušenja u sopstvenom oklopu. Otuda bi prvo
s h v a t a n j e u suštini m o g l o d a b u d e e k s t r a v e r t n o , a
drugo introvertno. Ekstravertna teorija važi za eks
tra v e r t n i t i p , i n t r o v e r t n a t e o r i j a v a ž i z a i n t r o v e r t n i
tip. U k o l i k o j e s a d čisti t i p s a s v i m j e d n o s t r a n p r o -
dukat razvitka, on je n u ž n i m n a č i n o m i nebalansiran.
P r e n a g l a š a v a n j e j e d n e f u n k c i j e znači isto što i p o t i
skivanje druge funkcije. O v o potiskivanje ne poni
štava ni psihoanaliza utoliko ukoliko je ponekad apli-
kovana metoda orijentisana p r e m a teoriji vlastitog
tipa. Ekstra vertni će, naime, s v o j e fantazije k o j e i z
viru iz nesvesnog svoditi na n j i h o v u nagonsku sadr-
žinu, p r e m a s v o j o j teoriji, a introvertni na svoje
težnje ka m o ć i . D o b i t a k iz takve analize pripada p o
nekad prevazi k o j a v e ć postoji. O v a vrsta analize
pojačava, dakle, samo tip koji v e ć postoji i time ne
o m o g u ć u j e n i k a k v o s p o r a z u m e v a n j e ili p o s r e d o v a n j e
između tipova. Naprotiv, jaz se produbljuje, i to ne
s a m o spol ja n e g o i iznutra. I iznutra nastaje d i s o c i j a -
cija, j e r se ponekad partikulama druge funkcije k o j e
i z v i r u u n e s v e s n i m f a n t a z i j a m a ( s n o v i m a itd.) o d u
zima vrednost i p o n o v o se potiskuju. Stoga je izvesni
kritičar imao donekle pravo kad je tvrdio da je F r o j -
dova teorija neurotička teorija, bez obzira na o k o l
n o s t što j e t a j i z r a z z l o n a m e r a n i t r e b a d a služi s a m o
tome da čoveka oslobodi dužnosti da se ozbiljno bavi
pokrenutim problemima. I Frojdovo i A d l e r o v o sta
novište jeste jednostrano i karakteristično samo za
jedan tip.
Obe teorije odbacuju princip imaginacije utoliko
ukoliko redukuju fantazije i obdelavaju ih samo kao
s e m i o t i č a n izraz. A l i u stvari fantazije znače više
7
7
Ja k a ž e m : »semiotičan« u suprotnosti p r e m a » s i m b o l i
čan«. O n o što F r o j đ označava kao simbole, to nije ništa d r u
g o n e g o znaci z a e l e m e n t a r n e n a g o n s k e p r o c e s e . A s i m b o l
je najbolji m o g u ć n i izraz za stanje stvari k o j e se još ne m o ž e
69
n e g o t o : o n e su, n a i m e , u isti m a h i p r e d s t a v n i c i d r u
goga mehanizma, u introvertnoga potisnute ekstra-
versije, u ekstravertnoga potisnute introversije. Ali
potisnuta funkcija je nesvesna, otuda nerazvijena,
embrionalna i arhaična. U t o m e stanju ona se ne m o ž e
udružiti s višim n i v o o m svesne funkcije. Neprihvat
ljivost fantazije dolazi u g l a v n o m iz te osobenosti
f u n k c i j e k o j a leži u osnovi, a nije priznata.
Iz tih razloga imaginacija je nešto n e d o s t o j n o i
beskorisno za svakoga k o m e je prilagođivanje spolja-
š n j e m realitetu glavni princip. Ipak se zna da je s v a
ka dobra ideja i svako stvaralačko delo proizišlo iz
imaginacije i da je n j e n početak stavljan u o n o što
se obično označava kao infantilna fantazija. Nije
samo umetnik ono biće koje sve najveće u svome ži
votu d u g u j e fantaziji, n e g o uopšte svaki stvaralački
č o v e k . D i n a m i č k i p r i n c i p f a n t a z i j e j e s t e igra, k o j a j e
s v o j s t v o i d e t e t a , i k a o t a k v a ne u d r u ž u j e se s p r i n
c i p o m ozbiljna rada. A l i bez te igre s fantazijama još
nikada nije n i j e d n o stvaralačko delo rođeno. Igri
imaginacije dugujemo neizmerno mnogo. Otuda je
kratkovidan posao ako se fantazije zbog njihova p u
s t o l o v n o g a ili n e p r i h v a t l j i v o g a k a r a k t e r a o b d e l a v a j u
s o m a l o v a ž a v a n j e m . Ne treba zaboraviti da baš u
imaginaciji j e d n o g a č o v e k a m o ž e d a leži n j e g o v o n a j -
d r a g o c e n i j e . J a k a ž e m i z r i č n o : može, j e r s u n a d r u
g o j strani fantazije i b e z vrednosti, ukoliko u obliku
gruboga gradiva ne m o g u računati ni na kakvu pri-
m e n l j i v o s t . Da bi se izdiglo o n o d r a g o c e n o što leži u
njima, p o t r e b n o je da se one razviju. A l i taj razvitak
ne vrši se čistom n j i h o v o m analizom, n e g o i sintetič
kim obdelavanjem, n e k o m vrstom konstruktivnog p o
stupanja. 8
d r u k č i j e i z r a z i t i n e g o j e d n o m v i š e ili m a n j e b l i s k o m a n a l o
gijom.
s U p o r . uz t o : J u n g , Inhalt der Psychose, II A u f l a g e .
Idem. Psychologie der unbewussten Prozesse.
70
nije pokazao nikakvih p o m e n a dostojnih posledica,
jer nije m o g a o da postavi nikakvu posredničku psiho
l o š k u f u n k c i j u o s i m k o n c e p t u a l i z m a ili s e r m o n i z m a ,
za koji se čini da je jednostrano intelektualno n o v o
izdanje stare i d e j e o logosu. L o g o s k a o posrednik s v a
kako je imao v e ć u vrednost negoli sermo time što je
u svom ljudskom načinu pojavljivanja zadovoljio i
neintelektualna očekivanja.
Ne m o g u se osloboditi utiska da se A b e l a r o v b l i
s t a v i d u h , k o j i j e s h v a t i o v e l i k o sic e t n o n , n e b i n i
kada zadovoljio svojim paradoksalnim konceptualiz-
m o m i o d r i c a n j e m od stvaralačkog čina, da usled
t r a g i č n e s u d b i n e n i j e i z g u b i o u d a r n u s n a g u strasti.
Da b i s m o ovaj utisak ocenili kako valja, sa k o n c e p -
t u a l i z m o m treba uporediti o n o što su od tog istog
p r o b l e m a stvorili veliki Kinezi L a o Tse i Čuang Tse,
ili S i l e r .
71
m o g a o da vidi u t o m e samo jedan znak, n e g o su o č e
vidna činjeničnost i njeno neposredno doživljavanje
bili za n j e g a nužna religiozna potreba. Stoga je zahte-
v a o stvarnu prisutnost tela i k r v i Hristove u T a j n o j
večeri. On je u h l e b u i v i n u i p o d h l e b o m i v i n o m
primao telo i krv Hristovu. Religiozni značaj n e p o
srednoga doživljavanja na objektu bio je n j e m u tako
velik da je i n j e g o v o predstavljanje bilo vezano za
k o n k r e t i z a m t v a r n e prisutnosti svetoga tela. Otuda
svi n j e g o v i pokušaji o b j a š n j a v a n j a stoje ispod o v e č i
njenice: telo Hristovo je doista samo »neproštorno«
prisutno. U o s l a n j a n j u na t a k o z v a n o u č e n j e o k o n s u p -
stancijaciji jeste pored supstancije hleba i vina i s u p
stancija svetoga tela realno prisutna. Z b o g te p r e t p o
stavke zahtevani ubikvitet tela Hristova, k o j i je l j u d
skom poimanju doneo naročite nevolje, bio je, d o d u
še, z a m e n j e n p o j m o m v o l i p r e z e n c i j e , k o j a z n a č i d a j e
B o g svugde prisutan g d e hoće da b u d e prisutan. Ne
vodeći računa o svim tim teškoćama, Luter je nesme
tano ostao pri neposrednom doživljavanju čulnog uti
ska i radije napustio sva d v o u m l j e n j a ljudskoga r a -
zumevanja sa delimično apsurdnim, a delimično n e
kako nedovoljnim objašnjenjima. Jedva se može
usvojiti d a j e s a m o m o ć tradicije bila o n o što j e L u -
tera nagnalo da ostane pri toj dogmi, jer je on s a m
dovoljno dokazao da se m o g a o osloboditi tradicional
nih oblika vere. N e ć e m o pogrešiti ako pretpostavimo
da je baš dodir s emocionalnim značajem »stvarnog«
i tvarnog u T a j n o j v e č e r i za s a m o g Lutera stajao i z
nad jevanđelskog principa, da je naime reč jedini n o
silac milosti, a ne c e r e m o n i j a . T a k o j e , d o d u š e , u L u
tera reč imala značaj isceljivanja, ^li pored toga i
uživanje T a j n e v e č e r e bilo je prenosilac milosti. K a o
što je rečeno, to bi m o ž d a samo p r i v i d n o b i o ustupak
institucijama katoličke c r k v e , a u stvari to je b i l o
psihologijom Lutera zahtevano priznanje osećajne
činjenice osnovane na neposrednom čulnom doživ
ljaju.
P r e m a L u t e r o v u s t a n o v i š t u , Cvingli j e z a s t u p a o
čisto simbolično shvatanje. On smatra da je reč o
» d u h o v n o m « udruživanju tela i krvi Hristove. O v o
72
stanovište karakterisano je u m o m i idealnim shvata-
n j e m c e r e m o n i j e . O n o je u p o v o l j n o m p o l o ž a j u što
n e v r e đ a j e v a n đ e l s k i p r i n c i p , a u isti m a h s e k l o n i
svih protivumnih hipoteza. Ali o v o shvatanje ne p o
staje p r a v i č n o p r e m a o n o m e što j e L u t e r u m e o d a
očuva, n a i m e p r e m a realitetu čulnog utiska i n j e g o v e
naročite emocionalne vrednosti. Doduše, i Cvingli je
T a j n u v e č e r u razdelio, i u n j e g a su h l e b i v i n o u ž i -
v a n i i s t o o n a k o k a o u L u t e r a , ali n j e g o v o s h v a t a n j e
nije sadržavalo nikakvu formulu k o j a bi adekvatno
izrazila stanovište o b j e k t u s v o j s t v e n e opažaj no osetne
i o s e ć a j n e v r e d n o s t i . L u t e r j e z a t o d a o f o r m u l u , ali
o n a se spoticala o um i o jevanđelski princip. To ne
z a d a j e b r i g e s t a n o v i š t u o s e t a i o s e ć a n j a i to s p r a v o m ,
j e r ideja, » p r i n c i p « , isto tako m a l o mari za osetno
opažanje objekta. O b a gledišta se u k r a j n j o j liniji
isključuju.
Ekstravertnom shvatanju ide u prilog Luterova
formula, a idealnom stanovištu Cvinglijeva. Iako
Cvinglijeva formula ne vrši n i k a k v o nasilje nad o s e -
ćanjem i osetom, nego daje samo idealno shvatanje,
ipak je prividno dat prostor dejstvovanju objekta. Ali
se čini kao da se ekstravertno stanovište ne z a d o v o
ljava t i m e što i m a o t v o r e n prostor, n e g o zahteva i
formulisanje, pri čemu idealno sleduje osetno-opa-
žajnoj vrednosti, isto o n a k o kao što idealno f o r m u l i
sanje iziskuje neko sledovanje osećanju i osetu.
Završavam ovde ovu glavu o principu tipova u
antičkoj i s r e d n j o v e k o v n o j istoriji duha sa svešću da
sam samo postavio pitanje. M o j a kompetencija nije ni
izdaleka dovoljna da nekako iscrpno obradi tako t e
žak i obiman problem. A k o mi je pošlo za r u k o m da
čitaocu posredno d a m utisak o postojanju različnosti
tipskih stanovišta, m o j j e cilj ostvaren. J e d v a j e p o
trebno dodati da znam da nijedno od o v d e dodirnutih
gradiva nije obrađeno u zaokruženom obliku. Taj rad
m o r a m ostaviti onima k o j i u toj oblasti raspolažu b o
gatijim znanjem n e g o ja.
73
II
D u b i n o m misli, psihološkim p r o ž i m a n j e m g r a d i
va i širokim pogledom na mogućnost psihološkoga r e -
šenja konflikta, Šilerov članak daje mi povoda da
opširnije prikazem i ocenim n j e g o v e ideje, kojima se
dosad još nikad nije dogodilo da b u d u pretresane u
takvoj povezanosti. Silerova zasluga u našem p s i h o
l o š k o m p o g l e d u , k a o što ć e s e v i d e t i i z o n o g a što s l e d i ,
doista nije m a l a ; on n a m ipak d a j e izgrađena gledišta,
koja u našoj psihološkoj nauci tek počinjemo da c e -
i C o t t a ' s c h e A u s g a b e , 1826, B d . X V I I I .
74
n i m o . M o j p o s a o , r a z u m e se, n e ć e b i t i s u v i š e l a k , j e r
bi mi se m o g l o dogoditi da Silerovim idejama dam
tumačenje o k o m e bi se moglo tvrditi da mu
s m i s a o n e l e ž i u o n o m e što Š i l e r k a ž e . J e r , i a k o
se b u d e m trudio da na bitnim mestima navodim reči
samoga autora, neće biti m o g u ć n o da n j e g o v e ideje
unesem u vezu koju nameravam da ovde postavim,
a da ne p r u ž i m i z v e s n a t u m a č e n j a i o b j a š n j a v a n j a .
Na to će m e , s j e d n e strane, primorati p o m e n u t a o k o l
n o s t , a, s d r u g e s t r a n e , o č i g l e d n a č i n j e n i c a da Š i l e r
sam pripada o d r e đ e n o m tipu, i da je z b o g toga, i p r o
tiv s v o j e v o l j e , prinuđen da da jednostran opis. O g r a
ničenost našega shvatanja i saznanja nigde se ne p o
javljuje razgovetnije negoli u psihološkim prikazi
vanjima, gde nam je gotovo nemogućno da nacrtamo
drugu sliku negoli o n u čiji osnovni potezi v e ć u n a -
p r e d leže nacrtani u našoj duši. Ja iz različnih crta
zaključujem da Šiler po s v o j i m osobinama pripada
i n t r o v e r t n o m t i p u , d o k Gete p o s v o j i m o s o b i n a m a —
ako n e ć e m o da u z m e m o u obzir n j e g o v intuitivizam,
koji je sve nadmašivao — više naginje ekstravertnoj
strani. Š i l e r o v v l a s t i t i l i k č o v e k ć e l a k o p o n o v o n a ć i
u n j e g o v o m c r t a n j u idealističkoga tipa. T o m p r i p a d
nošću nametnuto je njegovu formulisanju neminovno
ograničenje, i postojanje toga ograničenja, radi p o t
punijega razumevanja, nikada ne s m e m o izgubiti iz
vida. T o m e o g r a n i č e n j u treba pripisati što je Šiler
jedan mehanizam prikazao potpunije negoli drugi,
k o j i je u introvertnoga s a m o n e p o t p u n o razvijen i
stoga ima j o š izvesne karaktere niže vrednosti, k o j e
m o r a i m a t i b a š z b o g t o g a što n i j e d o v o l j n o r a z v i j e n .
U takvim slučajevima autorovo prikazivanje potre-
b u j e našu kritiku i korekturu. S a m o po sebi se r a z u
me da je to ograničenje i dalo Šileru p o v o d a da stvori
neku vrstu terminologije, neprikladnu za opštu u p o
trebu. K a o introvertna ličnost, Šiler ima bolji odnos
p r e m a i d e j a m a negoli p r e m a stvarima sveta. U o d n o s
p r e m a i d e j a m a jedinka m o ž e da unosi više osećanja
ili v i š e r e f l e k s i j e , v e ć p r e m a t o m e d a l i p r i p a d a v i š e
o s e ć a j n o m ili v i š e m i s l e n o m t i p u . O v d e b i h z a m o l i o
čitaoca, koji je m o ž d a ranijim publikacijama bio u p u -
75
ćen na to da osećanje izjednači s ekstraversijom a m i
š l j e n j e s i n t r o v e r š i j o m , da se seti d e f i n i c i j a d a t i h u
poslednjoj glavi. Tu sam introvertnim i ekstravert-
n i m tipom obeležio d v e opšte klase ljudi, p r e m a k o
j i m a se podela na funkcioni tip k a o misleni, osećajni,
osetni i intuicioni tip odnosi kao p o d o d e l j a k . Otuda
i n t r o v e r t n a l i č n o s t m o ž e d a b u d e m i s l e n i ili o s e ć a j n i
tip, j e r i onaj k o j i misli i onaj k o j i oseća m o ž e stajati
p o d p r i m a t o m ideje, kao što o b a u d a t o m slučaju
m o g u stajati i p o d p r i m a t o m o b j e k t a .
A k o , dakle, Šilera po n j e g o v i m osobinama, a n a
ročito po n j e g o v o j karakterističnoj suprotnosti prema
Geteu, shvatimo kao introvertnu ličnost, ostaje p o -
najpre otvoreno pitanje k o m e pododeljku on pripada.
Momenat intuicije igra nesumnjivo u njega veliku
ulogu, i zbog toga, ako ga posmatramo isključivo kao
pesnika, mogli bismo ga pribrojiti intuitivnom tipu
čoveka. U pismima o estetičkom vaspitanju pojavlju
j e n a m se, r a z u m e s e , m i s l i l a c Š i l e r . N e s a m o o t u d a
nego i iz p o n o v l j e n o g a priznanja samoga Šilera z n a
mo kako je u n j e m u jak bio refleksivni elemenat.
Prema tome, m o r a m o n j e g o v intuitivizam da p o m e -
r i m o p r e m a strani mišljenja, pa ga tako i sa gledišta
psihologije introvertnoga mislenoga tipa m o ž e m o p o
drobnije razumeti. U izlaganju k o j e sleduje, nadam
se, d o v o l j n o ć e s e p o k a z a t i d a s e o v o s h v a t a n j e p o d u
dara sa stvarnošću, jer u Silerovim spisima ima d o
sta m e s t a k o j a j a s n o g o v o r e u p r i l o g t o g a s h v a t a n j a .
Stoga bih molio čitaoca da ima na u m u da se m o j a
izvođenja osnivaju na pretpostavci koju sam maločas
skicirao. To mi se čini n u ž n o zato što je Šiler p r o b l e m
koji je bio pred njim obradio onako kako ga je izva
dio iz sopstvenoga unutrašnjega iskustva. V e o m a o p
šte formulisanje k o j e mu on daje m o g l o bi se — s o b
zirom na činjenicu da bi druga psihologija, t j . drugi
t i p č o v e k a isti p r o b l e m o b u h v a t i o u s a s v i m d r u g e
o b l i k e — u z e t i k a o p r e k o r a č i v a n j e ili k a o p r e n a g l o
uopštavanje. A l i to bi bilo nepravilno utoliko što
stvarno postoji cela klasa ljudi za k o j u stvar s p r o
b l e m o m rastavljenih funkcija stoji isto o n a k o kao i
za Šilera. Z a t o , k a d p o n e k a d u s v o j i m sledećim i z v o -
76
đ e n j i m a b u d e m isticao jednostranost i subjektivizam
Šilerov, time nimalo neću smanjiti važenje i z n a č a j
nost p r o b l e m a koji je Siler istakao, n e g o ću, n a p r o
tiv, stvoriti prostora za druga formulisanja. Stoga će
kritika k o j u ponekad b u d e m iznosio imati više značaj
transkripcije u n a č i n i z r a ž a v a n j a k o j i S i l e r o v o f o r -
mulisanje oslobađa n j e g o v e subjektivne uslovijenosti.
Ipak se m o j a izvođenja nadovezuju tako neposredno
na Siler ova da ne o b r a đ u j u toliko opšte pitanje intro
v e r s i j e i e k s t r a v e r s i j e , k o j e n a s je u I g l a v i i s k l j u č i v o
zanimalo, k o l i k o tipski konjlikat introvertnoga misle-
noga tipa.
P r e svega, Silera zanima pitanje uzroka i p o r e
kla rastavljan ja i j e d n o g a i drugoga mehanizma. P o
uzdanim zahvatom ističe on k a o osnovni m o t i v d i f e
r e n c i r a n j e j e d i n k i . » S a m a k u l t u r a b i l a j e o n o što j e
n o v o m čovečanstvu zadalo tu ranu.« V e ć ova jedna 2
* L o c . cit. p. 22.
* L o c . cit. p. 22.
77
sferom na koju ograničava svoje delovanje čovek je
i u s a m o m sebi stvorio gospodara koji često završava
ugušivanjem ostalih darova. D o k o v d e razmetljiva i
raskošna snaga imaginacije pustoši m u č n e sadove r a
z u m a , o n d e d u h a p s t r a k c i j e gasi v a t r u n a k o j o j b i
trebalo da se srce o g r e j e i fantazija raspali« (Loc. cit.
p. 23).
I dalje: » K a d obično biće položaj čovekov uzima
za merilo, kad u j e d n o m e od svojih građana ceni
samo memoriju, u d r u g o m e samo tabelarni razum, u
trećem samo mehaničku sposobnost; kad ono ovde,
ravnodušno prema karakteru, navaljuje samo na to
da i m a znanja, a o n d e duhu reda i zakonitom p o n a
šanju oprašta n a j v e ć e p o m r a č e n j e razuma — kad ono
u isti m a h ž e l i d a t e p o j e d i n e v e š t i n e b u d u d o t e r a n e
do tolikog intenziteta koliko subjektu oprašta u e k s -
t e n z i t e t u — o n d a s e n e s m e m o č u d i t i š t o s e ostali d a
rovi duše zanemaruju da bi se sva pažnja posvetila
j e d n o m j e d i n o m , k o m e to čini čast i k o m e se to
isplaćuje.«
U tim idejama Silerovim ima m n o g o važnoga.
P o j m l j i v o je da je Šilerovo v r e m e , pri tadašnjem n e
potpunom poznavanju grčke kulture, cenilo grčkoga
čoveka p r e m a veličini njegovih sačuvanih dela, i time
ga prekomerno precenjivalo, jer naročita grčka lepota
nije svoje postojanje dugovala ni u k o m slučaju n a j
m a n j e kontrastu sa s r e d i n o m iz k o j e je proizišla. P r e -
i m u ć s t v o g r č k o g a č o v e k a s a s t o j a l o s e u t o m e što j e
on bio manje diferenciran negoli noviji čovek, ako
s m o skloni da u t o m e v i d i m o j e d n o preimućstvo; jer
su štete takva stanja m o ž d a b a r isto toliko o č e v i d n e .
D i f e r e n c i r a n j e tih funkcija j a m a č n o n i j e dolazilo iz
zlobe, nego, baš k a o svagda i svugde u prirodi, iz p o
trebe. Da je koji od tih doonijih obožavalaca g r č k o g a
neba i arkadijskih blaženosti slučajno došao na svet
kao atički helot, on bi m o ž d a lepote G r č k e posmatrao
malo drukčijim pogledom. A k o je već pod primitiv
n i m uslovima V veka pre n. e. pojedina jedinka imala
v e ć u mogućnost za svestrano razvijanje svojih o s o
bina i sposobnosti, onda je to ipak bilo m o g u ć n o samo
n a t a j n a č i n što s u h i l j a d e n j e n e s a b r a ć e b i l e o g r a n i -
78
čavane i sakaćene utoliko bednijim okolnostima. U
pojedinim primercima bila je izvesno postignuta v i
s o k a i n d i v i d u a l n a k u l t u r a , ali k o l e k t i v n a k u l t u r a b i l a
je i antici strana. Ta tekovina bila je određena h r i -
šćanstvu. Otuda dolazi da se n o v i j i ljudi kao masa
s grčkim č o v e k o m m o g u ne samo meriti nego ga d a
leko prevazilaze u svakom pogledu kolektivne kultu
re. A l i Šiler i m a p r a v o kad tvrdi da naša individualna
kultura nije hodila naporedo s kolektivnom kultu
r o m ; i t o s e n i u sto d v a d e s e t g o d i n a , k o l i k o j e p r o
t e k l o o d S i l e r o v a spisa, n i j e p o p r a v i l o ; n a p r o t i v : d a
n i s m o na štetu individualne kulture j o š dalje dospeli
u kolektivnu atmosferu, jedva bi bile potrebne nasil
n e r e a k c i j e , k o j e s e o l i č a v a j u u d u h u j e d n o g a Štirne-
ra ( S t i r n e r ) i Ničea. S t o g a Š i l e r o v e r e č i m o ž d a i d a n a s
j o š i m a j u isto toliko važnosti.
K a o što s e a n t i k a s t a r a l a z a u n a p r e đ e n j e v i š e
klase u pogledu individualnosti razvitka pritešnjava-
n j e m v e ć i n e prostoga n a r o d a (heloti, r o b o v i ) , tako j e
posle nje hrišćanska sfera postigla stanje kolektivne
k u l t u r e t i m e š t o j e isti p r o c e s k o l i k o j e g o d b i l o m o
gućno premestila u samu jedinku (podigla na s u b j e k
tivni stepen, k a o što o b i č n o kažemo). K a k o j e v r e d
nost pojedinca bila proklamovana hrišćanskom
d o g m o m o neizgubljivosti duše, inferiorna većina
n a r o d a sada nije više m o g l a biti p o d v r g n u t a slobodi
superiorne manjine, n e g o je u pojedincu funkcija više
vrednosti bila više cenjena od funkcije niže v r e d n o
sti. N a t a j n a č i n d o g o d i l o s e p r e m e š t a n j e g l a v n o g a
značaja na j e d n u d r a g o c e n u f u n k c i j u na štetu svih
drugih funkcija. T i m e je psihološki spoljašnja soci
jalna forma antičke kulture premeštena u subjekat,
čime je u pojedincu proizvedeno unutrašnje stanje
k o j e je u antici bilo spoljašnje stanje, n a i m e d o m i
nantna prvenstvena funkcija, k o j a se razvijala i d i f e
rencirala na račun inferiorne većine. O v i m psiholo
škim procesom postepeno se ostvarivala kolektivna
kultura, koja, doduše, pojedincu daje jemstvo za
»droits de l'homme« u neuporedivo višoj meri negoli
a n t i k a , ali z a t o g u b i u t o m e š t o p o č i v a n a s u b j e k t i v
n o j r o p s k o j k u l t u r i , č i m e se, d o d u š e , k o l e k t i v n a k u l -
79
t u r a p o v i š a v a , ali s e i n d i v i d u a l n a k u l t u r a u n i ž a v a .
K a o što j e z a r o b l j a v a n j e m a s e b i l o o t v o r e n a r a n a a n
tike, tako je ropstvo funkcija niže vrednosti vazda
k r v a v a rana u duši današnjega čoveka.
»Jednostranost u v e ž b a n j u snaga vodi, doduše,
j e d i n k u n e m i n o v n o d o z a b l u d e , ali r o d d o i s t i n e « ,
kaže Šiler. D a v a n j e prvenstva superiornoj funkciji
4
služi b i t n o k o r i s t i s o c i j e t e t a , ali n a n o s i š t e t u i n d i v i
d u a l n o s t i . O v a šteta i d e t a k o d a l e k o d a v e l i k e o r g a n i
zacije naše današnje kulture teže za p o t p u n i m brisa
n j e m jedinke, jer se sasvim osnivaju na mašinskoj
primeni pojedinih prvenstvenih funkcija čovekovih.
Ne računaju se ljudi, nego jedna njihova diferenci
rana funkcija. Č o v e k se predstavlja u kolektivnoj
kulturi ne kao takav, nego je on predstavljen samo
j e d n o m funkcijom, čak se identifikuje samo s t o m
funkcijom i poriče pripadnost drugim, inferiornim
funkcijama. Time se moderna jedinka svodi na golu
funkciju, jer baš samo ta funkcija reprezentuje jednu
kolektivnu vrednost i otuda i sama dopušta m o g u ć
nost života. A l i da se diferenciranje funkcije i nije
m o g l o nikako d r u k č i j e ostvariti, Siler jasno u v i đ a :
» D a bi se razvili raznovrsni darovi u čoveku, nije bilo
nikakva drugoga sredstva n e g o da se oni stave jedan
protiv drugoga. Taj antagonizam snaga je veliki i n -
s t r u m e n a t k u l t u r e , ali i p a k s a m o i n s t r u m e n a t , j e r
dokle god on traje č o v e k je tek na putu ka kulturi«. 5
* L o c . cit. p. 29.
B
L o c . cit. p. 28.
80
nijedna kultura nije nikada potpuna, ukoliko u v e k
s t o j i ili v i š e n a o v o j ili v i š e n a o n o j strani, t j . j e d a r e d
je ideal kulture ekstravertan, odnosno glavna v r e d
n o s t l e ž i k o d objekta i u v e z i s n j i m ; d r u g i p u t je
ideal introvertan i g l a v n o značenje leži k o d jedinke,
ili subjekta, i u v e z a m a s i d e j o m . U p r v o m o b l i k u
kultura uzima kolektivan vid, a u d r u g o m individu
alan. Otuda je p o j m l j i v o što se baš p o d u t i c a j e m h r i -
šćanske sfere, k o j o j je princip hrišćanska l j u b a v (i
zbog asocijacije po kontrastu i njena suprotnost, n a
i m e vršenje nasilja nad individualnošću), ostvarila
kolektivna kultura, u k o j o j pojedincu preti opasnost
da će propasti, jer individualne vrednosti propadaju
već iz principa pridavanja manje vrednosti. Iz toga se
u v r e m e n e m a č k i h klasičara i razvila ona osobita č e
žnja za antikom, k o j a je njima postala simbol indivi
dualne kulture i baš zato v e ć i n o m bila v e o m a p r e c e -
njivana i češće preko m e r e idealizovana. A nije bilo
malo pokušaja da se grčki duh podražava i osećanjem
u s v a j a , p o k u š a j a k o j i n a m s e č i n e b l j u t a v i , ali k o j i m a
ipak treba odati priznanje kao prethodnicima j e d n e
i n d i v i d u a l n e k u l t u r e . U sto d v a d e s e t g o d i n a , k o l i k o
j e p r o t e k l o o d Š i l e r o v a spisa, p r i l i k e u p o g l e d u i n d i
vidualne kulture nisu postale bolje, n e g o još i gore,
jer se interesovanje pojedinca još u m n o g o većoj meri
negoli tada trošilo na kolektivna zanimanja, i stoga
je pojedincu m n o g o m a n j e ostajalo vremena za razvi
tak individualne kulture; otuda mi danas posedujemo
visoko razvijenu kolektivnu kulturu, koja po organi
zaciji daleko prevazilazi sve što je ikada ranije bilo,
ali j e z a t o i u p r i l i č n o j m e r i o š t e t i l a i n d i v i d u a l n u k u l
t u r u . D a n a s p o s t o j i d u b o k j a z i z m e đ u o n o g a šta n e k o
j e s t e i šta n e k o p r e d s t a v l j a , t j . i z m e đ u o n o g a što k a o
j e d i n k a i o n o g a što k a o k o l e k t i v n o b i ć e f u n k c i o n i š e .
N j e g o v a f u n k c i j a j e r a z v i j e n a , ali n i j e r a z v i j e n a n j e
gova individualnost. A k o je on odličan, onda je isto-
v e t a n s a s v o j o m k o l e k t i v n o m f u n k c i j o m , ali a k o j e
nešto što je t o m e suprotno, on je, doduše, kao f u n k c i
j a u s o c i j e t e t u c e n j e n , ali k a o i n d i v i d u a l n o s t o n j e
sasvim na strani s v o j i h inferiornih, nerazvijenih
funkcija, i zbog toga je prosto varvarin, dok je prvi
6 Jung, o d a b r a n a dela, V 81
srećno obmanuo sebe u pogledu svog varvarstva. Ova
jednostranost u pogledu socijeteta izvesno je donela
koristi k o j e ne treba potcenjivati, i time se misli na
tekovine k o j e se drukčije ne bi m o g l e postići, kao što
Š i l e r o d l i č n o k a ž e : » S a m o t i m e što s v u e n e r g i j u s v o g a
d u h a s a b i r a m o u j e d n o m žarištu, i sve s v o j e b i ć e z b i
j a m o u j e d n u jedinu snagu, d a j e m o tako reći krila
t o j j e d i n o j snazi, i p r e n o s i m o j e v e š t a č k i d a l e k o p r e
ko ograda za k o j e se čini da ih je priroda n j o j p o
stavila.« 8
« L o c . cit. p. 29.
82
j e n a d o j e d n e kolektivne vrednosti. Ali, k a o što j e r e
č e n o , m o ž e s e v e o m a l a k o desiti d a m e đ u z a n e m a r e
n i m f u n k c i j a m a ima m n o g o sakrivenih viših indivi
dualnih vrednosti, koje, doduše, za kolektivni život
i m a j u m a n j i z n a č a j , ali s u z a i n d i v i d u a l n i ž i v o t o d
najveće vrednosti i zato predstavljaju životne v r e d
nosti, i o n e p o j e d i n c u m o g u dati intenzitet i l e p o t u
života, k o j e on uzalud o č e k u j e od svoje kolektivne
funkcije. Doduše, diferencirana funkcija pribavlja
m u m o g u ć n o s t k o l e k t i v n o g a p o s t o j a n j a , ali n e z a d o
v o l j e n j e i radost života, a o v o mu m o ž e dati samo
razvitak individualnih vrednosti. Otuda je njihovo
odsustvo nedostatak k o j i se često d u b o k o oseća, a
rastojanje od njih unutrašnji rascep, k o j i bismo, isto
kao i Siler, mogli uporediti sa b o l n o m ranom.
» M a k o l i k o se, d a k l e , z a c e l i n u s v e t a m o ž e d a
dobije razdvojenim o b r a z o v a n j e m ljudskih snaga, ne
m o ž e se poricati da jedinke, k o j e ono pogađa, pate
p o d prokletstvom toga svetskog cilja. Gimnastičkim
v e ž b a n j i m a , istina, i z g r a đ u j u s e a t l e t s k a tela, ali s a m o
s l o b o d n o m i j e d n a k o m i g r o m u d o v a l e p o t a . Isto t a k o ,
napregnutost pojedinih duhovnih snaga m o ž e proiz
v e s t i , d o d u š e , i z v a n r e d n e l j u d e , ali s a m o j e d n a k o m
temperaturom d u h o v n i h snaga srećne i potpune. U
k o m e b i s m o odnosu, dakle, stajali p r e m a p r o š l o m i
opštem svetskom v e k u kad bi obrazovanje i usavr
šavanje ljudske prirode nužno činilo takvu žrtvu? Mi
b i s m o bili sluge čovečanstva, n e k o l i k o tisućleća vršili
b i s m o za n j i h ropski posao, i s v o j o j o s a k a ć e n o j p r i r o d i
utisnuli sramotne t r a g o v e te uslužnosti — da bi d o c -
nije pokolenje, u blaženoj besposlici, m o g l o očekivati
svoje moralno zdravlje, i razvijati slobodno rastenje
svoga č o v e č a n s t v a ! A l i m o ž e li č o v e k biti o d r e đ e n za
to da iznad nekoga cilja zanemari samoga sebe? Zar
bi trebalo da nam priroda zbog svojih ciljeva otme
potpunost koju nam um zbog svojih ciljeva propisu
j e ? M o r a , dakle, biti laž da o b r a z o v a n j e i u s a v r š a
v a n j e p o j e d i n i h snaga čini n u ž n o m žrtvu n j i h o v a t o
t a l i t e t a ; ili a k o b i z a k o n p r i r o d e j o š i t e ž i o k a t o m e ,
onda do nas mora stajati da taj totalitet u svojoj pri-
6*
83
rodi, koji je umetnost razorila, ponovo uspostavimo
jednom višom umetnošću?« 7
O č e v i d n o je da je Šiler u s v o m l i č n o m životu
najdublje osetio taj sukob, i da je baš iz toga otpora
p o n i k l a u n j e m u č e ž n j a da n a đ e o n u j e d i n s t v e n o s t ili
jednoobraznost k o j a bi i o n i m f u n k c i j a m a što p r i t e -
šnjene k o p n e u ropskoj službi donela oslobođenje i
time uspostavljanje harmoničnoga života. O v a misao
p o k r e t a l a je i Vagnera u n j e g o v u Parsijalu, i on mu
je d a o simboličan izraz u v r a ć a n j u izgubljenoga k o p
l j a i i s c e l j i v a n j u r a n e . Š t o j e Vagner p o k u š a o d a k a ž e
u u m e t n i č k o m s i m b o l i č n o m i z r a z u , to se Siler t r u d i
da objasni u filosofskom razmišljanju. On to ne kaže
g l a s n o , ali i m p l i c i t e d o v o l j n o r a z g o v e t n o d a s e n j e g o v
p r o b l e m t i č e ponovnog usvajanja antičkoga načina
života i shvatanja života, a o t u d a n e p o s r e d n o p r o i z
lazi z a k l j u č a k d a j e o n h r i š ć a n s k o r e š e n j e s v o g a p r o
b l e m a ili p r e v i d e o ili n a m e r n o p r e š a o p r e k o n j e g a . U
svakom slučaju, n j e g o v duhovni pogled više je u p r a v
ljen na antičku lepotu negoli na hrišćansko učenje o
spasenju, a to učenje nije ipak težilo n i č e m u d r u g o m
nego baš o n o m istom oko čega se i Šiler naprezao,
n a i m e oslobođenju od zla. K a o što Julijan, a p o s t a t ,
kaže u s v o m g o v o r u o kralju Heliju, srce č o v e k o v o
»ispunjeno je besnom borbom«, čime je odlično oka-
rakterisao ne samo sama sebe n e g o i celo svoje v r e
m e , naime unutrašnju rasturenost docnije antike,
k o j a je s v o j spoljašnji izraz našla u o n o j b e s p r i m e r n o j
haotičnoj zbunjenosti glava i srca, a hrišćansko u č e
nje obećavalo je da će čoveka iz n j e osloboditi. Što je
h r i š ć a n s t v o d a l o n i j e b i l o , r a z u m e se, n i k a k v o reše
nje, nego izbavljanje, odrešivanje jedne dragocene
funkcije od svih drugih funkcija k o j e su tada želele
da isto tako z a p o v e d n i č k i v l a d a j u . H r i š ć a n s t v o je dalo
jedan o d r e đ e n p r a v a c , i s k l j u č u j u ć i s v e d r u g e m o g u ć
ne pravce. M o ž d a je ta okolnost bitno uticala na to
d a Š i l e r ć u t k e p r e đ e p r e k o m o g u ć n o s t i s p a s e n j a što
ga je nudilo hrišćanstvo.
' L o c . c i t . p . 3 0 s.
Isticanja u tekstu su m o j a .
84
Činilo se da bliska veza antike s p r i r o d o m o b e
ćava onu mogućnost k o j u hrišćanstvo nije dopuštalo.
»Priroda u svom fizičkom stvaranju označuje nam
put kojim treba da idemo u m o r a l n o m stvaranju. T e k
kada je bila ublažena b o r b a elementarnih snaga u
nižim organizacijama, dala se priroda na plemenito
s t v a r a n j e f i z i č k o g a č o v e k a . Isto t a k o , b o r b a e l e m e
nata u e t i č k o m čoveku, sukob slepih nagona, m o r a se
n a j p r e smiriti, i g r u b o protivstavljanje m o r a u n j e m u
prestati p r e n e g o što č o v e k p r e g n e na to da ide na
r u k u raznovrsnosti. N a d r u g o j strani m o r a biti o b e -
zbeđena samostalnost njegova karaktera, i podložnost
stranim despotskim f o r m a m a m o r a ustupiti mesto
znatnoj slobodi p r e n e g o što se raznovrsnost u n j e m u
s m e d n e p o d v r ć i j e d i n s t v u i d e a l a « ( L o c . cit. p . 32).
D a k l e , t o n e t r e b a d a b u d e o d r e š e n j e ili o s l o b o
đenje od inferiorne funkcije, nego uzimanje te funk
cije u obzir; to treba da b u d e tako reći j e d n o razra
čunavanje s njom, koje na prirodnom putu ujedinjuje
suprotnosti. A l i Šiler oseća da bi usvajanje inferior
nih funkcija m o g l o dovesti do »sukoba slepih n a g o
n a « , k a o š t o b i i s t o t a k o , ali o b r n u t o , j e d i n s t v o i d e a l a
m o g l o d r a g o c e n o j f u n k c i j i p o n o v o dati p r v e n s t v o n a d
inferiornim funkcijama i time uspostaviti staro sta
nje. Inferiorne funkcije proti vstavl jene su dragocenoj
f u n k c i j i , n e m o ž d a p o s v o j o j n a j d u b l j o j suštini, n e g o
po svom obliku u datom vremenu. One su prvobitno
bile zanemarene i potisnute, jer su kulturnog čoveka
o m e t a l e u p o s t i z a n j u n j e g o v i h c i l j e v a , a to su, n a i m e ,
j e d n o s t r a n i i n t e r e s i , k o j i n e z n a č e i s t o što i p o t p u n o s t
ljudske individualnosti. Ali, osim toga, te nepriznate
f u n k c i j e n i s u n e m i n o v n e i p o s v o j o j suštini, i n e o p i r u
se zamišljenom cilju. Međutim, dokle god se kulturni
cilj ne poklapa s idealom potpunosti ljudskoga bića,
te f u n k c i j e b i ć e i m a n j e c e n j e n e i relativno potiski
v a n e . P r i h v a t a n j e p o t i s n u t i h f u n k c i j a j e s t e i s t o što
i u n u t r a š n j i g r a đ a n s k i rat, r a s p l a m t e l o s t r a n i j e p o t i
snutih suprotnosti, č i m e je nesmetano uništena »sa
mostalnost karaktera«. Ta samostalnost m o ž e se p o
stići s a m o i z r a v n a n j e m t e b o r b e , k o j e j e , č i n i se,
n e m o g u ć n o bez despoti je nad antagonističkim snaga-
85
ma. A time je kompromitovana sloboda, bez koje je
n e m o g u ć n o izgrađivanje m o r a l n o s l o b o d n e ličnosti.
Ali ako se sloboda dopusti, p o j a v l j u j e se sukob n a
gona.
»Uplašen slobodom, koja se svojim prvim p o k u
š a j i m a u v e k oglasu j e k a o n e p r i j a t e l j i c a , č o v e k ć e s e
onde baciti u ruke u d o b n o m ropstvu, i o v d e će, p e
dantnim staralaštvom d o v e d e n u očajanje, uteći u
d i v l j u nevezanost p r i r o d n o g a stanja. Uzurpacija će se
pozivati na slabost ljudske prirode, insurekcija na
njeno dostojanstvo, dok naposletku velika gospoda
rica svih ljudskih stvari, šlepa jačina, ne p o m e t e r a
č u n , i t o b o ž n j u b o r b u p r i n c i p a reši k a o p r o s t o p e -
sničenje.« 8
s L o c . c i t . p . 3 3 s.
9 L o c . c i t . p . 3 5 s.
86
U tim Silerovim recima osećamo blizinu francu
ske prosvećenosti i fantastičnoga intelektualizma r e
volucije. » V e k je prosvećen« — kakvo potcenjivanje
intelekta! » D u h slobodnoga izučavanja rasturio je
lažne p o j m o v e « — kakav racionalizam! Č o v e k se živo
seća reči proktofantasmista: » T a iščeznite! Ta mi smo
razbistrili!« A k o je v e ć , s j e d n e strane, b i l o sasvim u
duhu onoga vremena da se značaj i delovanje u m a
precenjuje, pri č e m u se sasvim zaboravilo da bi u m ,
kad bi stvarno p o s e d o v a o takvu snagu, v e ć o d a v n o
i m a o v e o m a p o g o d n u p r i l i k u d a j e d o k a ž e , o n d a se,
n i s a d r u g e s t r a n e , n e srne p r e v i d e t i č i n j e n i c a d a n i s u
s v e m e r o d a v n e g l a v e o n d a t a k o m i s l i l e , i d a se, p r e
ma t o m e , t a j n a l e t r a c i o n a l i s t i č n a i n t e l e k t u a l i z m a i u
Šilera osniva na osobito jaku s u b j e k t i v n o m razvitku
toga istoga elementa. M o r a m o računati k o d njega
s pretezanjem intelekta, ne pre n j e g o v e pesničke i n
t u i c i j e , ali d o i s t a p r e n j e g o v e m o ć i o s e ć a n j a . Š i l e r u
s a m o m činilo se kao da u n j e m u postoji sukob između
imaginacije i apstrakcije, tj. između intuicije i inte
l e k t a . T a k o o n p i š e Geteu (31. a v g u s t a 1 7 9 4 ) : » T o j e
o n o što j e m e n i , n a r o č i t o u r a n i j i m g o d i n a m a , k a k o
na polju spekulacije tako i na polju pesništva davalo
prilično nezgrapan pogled; jer, obično me je presti-
z a o p e s n i k o n d e g d e j e t r e b a l o d a b u d e m filosof, a
filosofski duh onde g d e sam želeo da b u d e m pesnik.
Još i sad mi se često dešava da snaga uobrazilje ometa
m o j u apstrakciju, i hladni razum m o j e pesništvo.«
Njegovo izvanredno divljenje Geteovu duhu, n j e g o
vo gotovo žensko osećanje i proosećavanje intuicije
svoga prijatelja, k o m e je on tako često d a v a o izraza
u svojim pismima, osniva se baš na živom opažanju
toga sukoba, koji je on prema gotovo savršeno sin
tetičkoj prirodi G e t e o v o j m o r a o dvostruko osećati.
P o s t o j a n j e toga sukoba dolazi od psihološke o k o l n o
sti d a s e e n e r g i j a o s e ć a n j a u j e d n a k o j m e r i u z a j m l j i -
vala koliko intelektu toliko i stvaralačkoj imaginaciji.
Čini se da je Šiler poznavao tu okolnost; u istom
p i s m u G e t e u o n p r i m e ć u j e da, pošto j e p o č e o » p o z n a
vati i upotrebljavati« svoje m o r a l n e snage, k o j e su
imale da odrede prave granice imaginaciji i intelektu,
87
fizička bolest preti da će ih potkopati. To je, naime,
već češće pominjano obeležje oskudno razvijene
funkcije, da ona izmiče svesnoj dispoziciji i da se po
sopstvenom impulsu, tj. s izvesnom autonomijom,
nesvesno m e š a s d r u g i m f u n k c i j a m a , i pri t o m e se
ponaša bez diferenciranoga izbora, čisto dinamički,
m o ž d a k a o n e k i n a p a d ili k a o č i s t o p o j a č a n j e , k o j e
svesnoj, diferenciranoj funkciji daje karakter p o n e -
s e n o s t i ili p r i n u đ e n o s t i . T i m e s e s v e s n a f u n k c i j a u
j e d n o m slučaju odvodi preko njenih namerom i o d
l u k o m postavljenih granica, u d r u g o m slučaju zadr
žava još pre postignuća njenih ciljeva i zavodi na
stranputicu, a u t r e ć e m slučaju naposletku v o d i do
sukoba s drugim svesnim funkcijama, i taj sukob
ostaje nerazrešen sve dok se nesvesno primešana
ometačka nagonska snaga po sebi ne diferencira, i
tako p o d v r g n e izvesnoj svesnoj dispoziciji. N e ć e m o ,
dakle, m n o g o pogrešiti u naslućivan ju da je uzvik:
» Š t a j e u z r o k t o m e što s m o m i j o š u v e k v a r v a r i ? «
o s n o v a n ne s a m o u d u h u o n o g a v r e m e n a n e g o i u
subjektivnoj psihologiji Šilerovoj. S ondašnjim v r e
m e n o m , i o n k o r e n zla t r a ž i n a l a ž n o m m e s t u , j e r
se v a r v a r s t v o n i j e s a s t o j a l o i n i k a d se ne s a s t o j i u
t o m e što u m ili i s t i n a n e m a j u d o v o l j n o d e j s t v o , n e g o
u t o m e š t o s e o d n j i h o č e k u j e t a k v o d e j s t v o , ili č a k
u t o m e što se u m u t a k v o dejstvo uopšte pridaje iz
praznovernoga precenjivanja »istine«. Varvarstvo
leži u jednostranosti i u bezmernosti, u r đ a v o j p r o
porciji uopšte.
88
ranije nije imao, jer, naime, stanje u k o m e čovek
nije j e d n o sa s a m i m s o b o m u v e k ima u sebi nečega
što postiđuje i unižava, č i m e č o v e k dospeva u jedan
i spol ja i iznutra uniženi položaj, k a o država k o j a je
obeščašćena građanskim ratom. Zato se č o v e k i uste
že da čisto lični sukob izloži p r e d v e ć o m p u b l i k o m —
p o d p r e t p o s t a v k o m da ne pati od suviše smela s a m o -
precenjivanja. Ali, p o đ e li čoveku za rukom da otkri
je i uvidi vezu ličnoga p r o b l e m a s v e ć i m savremenim
događajima, o n d a t a k v o p o k l a p a n j e znači isto koliko
i o s l o b o đ e n j e iz u s a m l j e n o s t i č i s t o l i č n o g , i s u b j e k
tivni p r o b l e m proširuje se do opšteg pitanja našeg
socijeteta. To nikako nije neznatan dobitak u p o g l e
du mogućnosti jednog rešenja. Jer d o k ličnom p r o
b l e m u stoje na raspolaganju samo one oskudne ener
g i j e svesnoga interesovanja za sopstvenu ličnost, sada
se k o l e k t i v n e n a g o n s k e snage slivaju i u d r u ž u j u s i n -
t e r e s o v a n j i m a što i h i m a J a , i t i m e n a s t a j e s a d a v e ć
n o v položaj, koji dopušta n o v e mogućnosti rešenja.
Š t o , n a i m e , l i č n a s n a g a v o l j e ili d u h a n i k a d n e b i
m o g l a učiniti, to m o ž e kolektivna nagonska snaga;
ona čoveka prenosi preko prepona k o j e on s v o j o m
ličnom e n e r g i j o m nikada ne bi m o g a o da savlada.
O t u d a i s m e m o naslućivati da su utisci s a v r e -
m e n i h d o g a đ a j a dali Šileru snagu da se b a c i na p o
kušaj rešavanja sukoba između jedinke i socijalne
f u n k c i j e . T u p r o t i v r e č n o s t d u b o k o j e o s e t i o i Ruso
(Rousseau); ona mu je postala čak ishodna tačka za
n j e g o v o d e l o Emile ou de V Education (1762). Tu n a
lazimo nekoliko mesta k o j a su značajna za naš p r o
b l e m : » L ' h o m m e civil n'est q u ' u n e unite fraction-
naire qui tient au denominateur, et dont la valeur
e s t d a n s s o n r a p p o r t a v e c l ' e n t i e r , q u i est l e c o r p s
social. L e s b o n n e s institutions sociales sont celles qui
savent le m i e u x denaturer l ' h o m m e , lui oter son
existence absolue p o u r lui en d o n n e r u n e relative,
et transporter le moi dans l'unite c o m m u n e . «
»Celui qui dans l'ordre civil veut conserver la
p r i m a u t e d e s s e n t i m e n t s d e l a n a t u r e n e sait c e q u ' i l
veut. Toujours en contradiction avec lui-meme, t o u -
j o u r s f l o t t a n t e n t r e ses p e n c h a n t s e t s e s d e v o i r s , i l n e
89
sera jamais ni h o m m e ni c i t o v e n ; il ne sera b o n ni
p o u r lui ni p o u r les a u t r e s . « 1 0
10 Smile: L i v r e I.
» Smile: L i v r e I I .
90
Ta m o ć , prirodno, projicira se u d r ž a v n e i c r k v e n e
institucije, kao da svako v e ć nije našao puta i n a
čina da se u d a t o m slučaju izmigolji i m o r a l n i m n a
ređenjima. O v e institucije nikako n e m a j u onu s v e
m o ć što s e o d n j i h z a h t e v a l a i z b o g k o j e s u i h s v r e
mena na v r e m e napadali novatori svake vrste, nego
o n a u g u š i v a č k a m o ć l e ž i n e s v e s n o u n a m a , i to u
kolektivnom mentalitetu varvara koji i dalje postoji.
Kolektivna psiha mrzi donekle svaki individualni
r a z v i t a k a k o o v a j n e p o s r e d n o n e služi c i l j e v i m a k o
lektiviteta. T a k o je diferenciranje j e d n e funkcije o
kojoj smo gore govorili, doduše, razvitak jedne indi
v i d u a l n e v r e d n o s t i , ali j o š t o l i k o p o d u g l o m g l e d a
n j a k o l e k t i v i t e t a d a p r i t o m e , k a o što s m o v e ć v i d e l i ,
sama j e d i n k a štetu j e . I j e d a n i drugi autor s v o m n e
poznavanju ranijih stanja ljudske psihologije imaju
da z a h v a l e š t o su se p r e v a r i l i u s u d u s o b z i r o m na
vrednosti prošlosti. Posledica s a m o o b m a n e u sudu
jeste oslanjanje na varljivu sliku ranije savršenijeg
tipa čoveka, k o j i je na neki način p a o sa s v o j e visine.
Orijentisanje unatrag je v e ć po sebi ostatak a n t i č k o
ga mišljenja, j e r je poznato da je karakteristika c e -
l o g a n t i č k o g a i v a r v a r s k o g a m e n t a l i t e t a u t o m e što
je p r e d početak sadašnjih zlih v r e m e n a stavljao zla
tan rajski vek. T e k je hrišćanstvo izvršilo veliko s o
c i j a l n o i d u h o v n o i s t o r i j s k o d e l o t i m e što j e l j u d i m a
dalo n a d u u b u d u ć n o s t i time im obećalo m o g u ć n o s t
ostvarenja njihovih ideala u budućnosti! 1 2
Jače na
glašavanje toga orijentisanja unatrag možda se p o
klapa s p o j a v o m one opšte regresije p r e m a p a g a n -
s k o m k o j a se s p o j a v o m renesanse opaža u sve v e ć o j
meri.
Čini mi se izvesno da je o v o orijentisanje u n a
trag moralo imati i određen uticaj na izbor sredstava
z a v a s p i t a n j e č o v e k a . T a j d u h traži o s l a n j a n j e n a v a r
ljivu sliku prošloga. M o g l i b i s m o preći p r e k o toga
kad nas saznanje sukoba između tipova i tipskih m e
h a n i z a m a n e b i p r i m o r a v a l o d a u isti m a h p o t r a ž i m o
o n o što bi m o g l o dovesti do n j i h o v a jedinstva. To je
i Sileru ležalo na srcu, kao što ć e m o videti u o n o m
1 2
Nagoveštaji toga nalaze se već u grčkim misterijama.
91
š t o s l e d u j e . Sta j e p r i t o m e b i l a n j e g o v a o s n o v n a m i
sao, iskazuje o n sledećim recima, k o j e ukratko p o
n a v l j a j u o n o što j e g o r e k a z a n o : » N e k o d o b r o t v o r n o
božanstvo neka zarana u z m e o d o j č e sa grudi majke,
neka ga doji m l e k o m b o l j i h v r e m e n a , i neka ga pusti
da p o d dalekim g r č k i m n e b o m sazreva do p u n o l e t -
nosti. K a d je p o t o m postalo č o v e k , n e k a se on, stran
l i k , v r a t i u s v o j v e k ; ali n e d a g a s v o j o m p o j a v o m
r a z v e s e l j u j e , n e g o s t r a š n o , k a o A g a m e m n o n o v sin, d a
ga očišćuje.« 1 3
Oslanjanje na grčki obrazac jedva bi
s e m o g l o r a z g o v e t n i j e izraziti. A l i u t o m e u s k o m f o r -
mulisanju otvara se i pogled na j e d n o ograničenje,
k o j e Silera u o n o m što sleduje p r i m o r a v a na j e d n o
v e o m a bitno proširenje; on, naime, produžuje: » G r a
d i v o ć e o n , d o d u š e , u z e t i o d s a d a š n j o s t i , ili ć e f o r m u
u z a j m i t i od p l e m e n i t i j e g v r e m e n a , č a k s onu stranu
svakog vremena, od apsolutnoga nepromenljivoga je
dinstva svoga bića.« Š i l e r je o d i s t a j a s n o o s e ć a o da
bi m o r a o zahvatiti j o š dalje, u pradoba božanskoga
herojstva, u k o m e su ljudi još bili polubogovi. Stoga
on kaže dalje: » O v d e iz čistoga etera n j e g o v e d e m o n
ske prirode teče izvor, nezamućen pokvarenošću p o -
kolenja i vremena koja se duboko pod njim valjaju
u m u t n i m vrtlozima.« Tu se pojavljuje lepa varljiva
slika n e k o g a rajskog v e k a , u k o m e su ljudi j o š bili
b o g o v i i naslađivali se gledajući v e č n u lepotu. Ali
i tu je pesnik Šiler pretekao mislioca Šilera. N e k o l i
ko stranica dalje opet p o b e đ u j e mislilac. »U stvari«,
k a ž e Š i l e r ( p . 47), » m o r a n a s n a v o d i t i n a r a z m i š l j a n j e
t o što č o v e k g o t o v o u s v a k o j i s t o r i j s k o j e p o s i u k o j o j
c veta ju umetnosti i vlada ukus nalazi da je č o v e -
č a n s t v o p a l o , i ne može pokazati ni jedan jedini pri
mer d a s u v i s o k s t e p e n i v e l i k a o p š t o s t e s t e t i č k e k u l
t u r e u j e d n o g n a r o d a išli r u k u p o d r u k u s p o l i t i č k o m
s l o b o d o m i građanskom vrlinom, da su lepi običaji
išli n a p o r e d o s a d o b r i m o b i č a j i m a , i u g l a đ e n o s t p o
našanja s istinom ponašanja.«
P r e m a t o m e d o b r o poznatom iskustvu, k o j e se
ne m o ž e poricati ni u pojedinostima ni uopšte, oni
heroji najranijih vremena, dakle, ne bi morali da
13
Erz. d. Menschen, p. 39.
92
imaju nikakve naročito moralne promene u životu,
š t o u o s t a l o m i n e p o t v r đ u j e n i j e d a n j e d i n i g r č k i ili
d r u g i m i t . J e r s v a o n a l e p o t a m o g l a se, i p a k , r a d o
v a t i s v o m p o s t o j a n j u s a m o z a t o što t a d a j o š n i j e b i l o
nikakva krivičnog zakona i nikakve moralne policije.
P r i z n a n j e m o v e psihološke činjenice — da, naime,
živa lepota rasprostire svoj sjaj samo onde g d e se
izdiže iznad stvarnosti p u n e mraka, m u k e i ružnoće
— izmiče Siler s v o j o j p r a v o j nameri tle ispod n o g u ;
on se latio toga da pokaže da se rastavljeno m o ž e
udružiti gledanjem, uživanjem i stvaranjem lepoga.
Trebalo bi da lepota postane posrednik koji bi uspo
stavio p r v o b i t n o jedinstvo ljudskoga bića. Ali, s u
protno tome, sve iskustvo ukazuje na to da lepota za
svoje postojanje potrebuje svoju suprotnost.
K a o ranije pesnik, tako sada o v d e u Šileru p r e -
v l a đ u j e m i s l i l a c . O n j e nepoverljiv p r e m a l e p o t i , o n
čak drži m o g u ć n i m , na o s n o v u iskustva, da lepota
vrši nepovoljan uticaj: » M a kuda u p r o š l o m svetu
upravljali svoje oči, nalazimo da ukus i sloboda beže
j e d n o od d r u g o g a , i da lepota svoju vlast osniva samo
na propasti herojskih vrlina.«
Na t o m e saznanju, k o j e je dobijeno posred
s t v o m iskustva, teško se m o ž e zasnovati zahtev koji
Siler u p u ć u j e lepoti. U d a l j e m razlaganju svoga p r e d
meta on dospeva čak dotle da naličje lepote konstrui-
še u takvoj jasnosti kakva se samo m o ž e poželeti:
» A k o s e č o v e k p r i d r ž a v a s a m o o n o g a što d o s a d a š n j a
iskustva u č e o uticaju lepote, onda se doista ne m o ž e
o h r a b r i t i da izgrađuje osećanja koja su za pravu kul
turu čovekovu toliko opasna; i r a d i j e ć e , na r a č u n
grubosti i tvrdine, da bude bez topilačke snage l e
p o t e negoli da, p o r e d svih preimućstava doterivanja,
bude predat njenu delovanju koje donosi mlitavost i
malaksalost.«
Borba između pesnika i mislioca mogla bi se d o
končati kad mislilac pesnikove reči ne bi uzimao d o
s l o v n o , n e g o simbolično, k a o što b i i t r e b a l o d a s e
shvata jezik pesnikov. Da li je Šiler sam sebe r đ a v o
razumeo? Cini se da jeste, j e r inače ne bi ipak m o g a o
da toliko argumentiše sam protiv sebe. Pesnik g o -
93
v o r i o i z v o r u čiste lepote, k o j i leži iza svih v r e m e n a
i pokolenja, i stoga svagda i u s v a k o m č o v e k u izvire.
T a j na k o g a pesnik misli i n i j e č o v e k g r č k e starine,
n e g o stari p a g a n i n u n a m a s a m i m a , d e o v e č n o n e p o
k v a r e n e p r i r o d e i p r i r o d n e l e p o t e , ali k o j i ž i v l e ž i u
nama nesvesno, i čiji n a m odblesak preobražava liko
ve d r e v n o g a vremena, z b o g čega i p a d a m o u zabludu
da su ti ljudi posedovali ono za čim mi težimo. To je
od naše kolektivno orijentisane svesti odbačeni,
arhaični čovek u nama, koji n a m se pojavljuje tako
ružan i neprihvatljiv, a koji je ipak nosilac one l e
pote k o j u na d r u g o m mestu uzalud tražimo. O o v o
m e č o v e k u g o v o r i S i l e r p e s n i k , ali g a S i l e r m i s l i l a c
r đ a v o shvata kao grčki obrazac. M e đ u t i m , o n o što
mislilac ne m o ž e logički da izvede iz svojih dokaznih
materijali ja, to mu obećava pesnik u simboličnom
jeziku.
94
kuje sa svojom jednom, diferenciranom funkcijom
z n a č i s i l a ž e n j e u j e d n o d o d u š e i z j e d n a č e n o s t a n j e , ali
k o m e se s obzirom na prividnu početnu vrednost
mora pridavati niža vrednost. O v a j zaključak je n e
m i n o v a n . S v a k o v a s p i t a n j e č o v e k a k o j e teži z a j e
dinstvom i harmonijom njegova bića ima da se raz-
računa s t o m činjenicom. Šiler izvodi taj zaključak
n a s v o j n a č i n , ali s e p r i t o m e o p i r e d a p r i h v a t i n j e
g o v e posledice, čak i uz rizik da se m o r a odreći l e p o
te. A l i p o š t o j e m i s l i l a c i z r e k a o s v o j n e m i n o v n i z a
ključak, ponovo uzima reč pesnik: »Međutim, možda
iskustvo n i j e s u d p r e d k o j i m s e m o ž e resiti p i t a n j e
k a o što j e o v o , i p r e n e g o š t o b i s e p r i z n a l a v a ž n o s t
n j e g o v u s v e d o č a n s t v u m o r a l o b i s e n a j p r e staviti
i z v a n s u m n j e d a j e t o ista l e p o t a o k o j o j g o v o r i m o ,
i protiv k o j e svedoče oni primeri.« Vidi se da o v d e 1 4
" L o c . c i t . p. 5 0 .
95
c e u x de l'etat civil; on joindrait a la liberte qui m a i n -
t i e n t rhomme e x e m p t d e v i c e l a m o r a l i t e q u i l ' e l e v e
a la v e r t u . «
Na osnovu toga razmišljanja on daje savet:
»Maintenez l'enfant dans la seule dependance des
choses, v o u s aurez suivi l'ordre de la nature dans le
p r o g r e s d e s o n e d u c a t i o n . « — »II n e f a u t p o i n t
contraindre un enfant de rester q u a n d il v e u t aller,
ni d'aller quand il v e u t rester en place. Q u a n d la
volonte des enfants n'est point gatee par notre faute,
ils n e v e u l e n t r i e n i n u t i l e m e n t . « *
1
N e s r e ć a j e b a š u t o m e što s e » l e s l o i s d e s n a -
tions« nikada i ni p o d k o j i m uslovima ne slažu sa
zakonima prirode toliko da bi civilizovano stanje bilo
u isti m a h i s t a n j e p r i r o d e . A k o t a k v o s l a g a n j e t r e b a
uopšte da se zamišlja kao mogućno, onda se ono m o ž e
z a m i š l j a t i s a m o k a o k o m p r o m i s , ali p r i n j e m u n i
j e d n o od ta dva stanja ne bi m o g l o postići svoj s o p -
stveni ideal, n e g o bi ostajalo znatno ispod njega. Ko
h o ć e d a p o s t i g n e i d e a l j e d n o g a ili d r u g o g a s t a n j a , t a j
ć e morati ostati pri stavu k o j i j e f o r m u l i s a o sam
R u s o : »II f a u t o p t e r e n t r e f a i r e u n h o m m e o u u n
citoven; car on ne peut faire a la fois l'un et l'autre.«
U n a m a su i j e d n a i d r u g a n u ž n o s t : p r i r o d a i k u l
tura. M i n e m o ž e m o d a b u d e m o s a m o m i sami, n e g o
m o r a m o i za drugo da b u d e m o vezani. Stoga mora da
postoji put koji nije samo racionalan kompromis, i
d a p o s t o j i j e d n o s t a n j e ili p r o c e s k o j i p o t p u n o o d g o
v a r a ž i v o m b i ć u , k a o što k a ž e p r o r o k : j e d n a » s e m i t a
e t v i a s a n c t a « , j e d n a » v i a d i r e c t a ita u t stulti n o n
errent per e a m « . Ja sam, dakle, sklon da i pesniku
u Sileru, koji je u o v o m slučaju malo nasilno prisvo
jio mislioca u njemu, dadem njegov deo prava, jer
naposletku n e m a samo racionalnih nego i iracional
n i h istina. I š t o se, n a p u t u i n t e l e k t a , o d l j u d s k i h
stvari p o j a v l j u j e k a o n e m o g u ć n o , t o j e v e ć češće n a
p u t u iracionalnog postalo istinito. S v e n a j v e ć e p r o -
m e n e k o j e su se čovečanstvu dogodile nisu mu stvar
no došle putem intelektualnoga računanja, nego p u
t o v i m a k o j e j e s a v r e m e n i k p r e v i d e o ili i h k a o b e s m i -
1 6
Emile: Livre II.
96
slene isključio, i koji su tek d u g o vremena docnije
sagledani u njihovoj unutrašnjoj nužnosti. Ali još
češće oni uopšte i ne b i v a j u sagledani, jer iznad s v e
ga najvažniji zakoni ljudskoga duhovnoga razvitka
još su za nas knjiga sa sedam pečata.
Svakako sam manje sklon da filosofskom drža
nju pesnikovu pripisujem naročitu vrednost, jer je
intelekat u službi pesnika varljiv instrumenat. Što
intelekat m o ž e učiniti, to je on u o v o m slučaju v e ć
učinio, jer je otkrio protivrečnost između želje i isku
stva. Stoga je uzaludno da se odsad od filosofskoga
m i š l j e n j a zahteva j o š i r e š e n j e te protivrečnosti. I kad
bi se naposletku još m o g l o zamišljati n e k o rešenje,
č o v e k bi s n j i m e ipak još stajao p r e d p r e p o n o m , jer
s t v a r u o p š t e n e z a v i s i o d z a m i š l j e n o s t i ili o d n a l a ž e
n j a n e k e r a c i o n a l n e i s t i n e , n e g o o d o t k r i ć a p u t a što
ga stvarni život usvaja. Nikad se nije oskudevalo u
predlozima i m u d r i m poukama. K a d bi zavisilo samo
od toga, onda bi čovečanstvo v e ć u v r e m e Pitagorino
imalo najlepšu priliku da u svakom pogledu dođe na
v i s i n u . S t o g a s e o n o š t o Š i l e r p r e d l a ž e n e srne u z i m a t i
t a k o r e ć i d o s l o v n o , n e g o k a o simbol, k o j i se, p r e m a
Šilerovoj psihološkoj sklonosti, p o j a v l j u j e zaodeven
r u h o m filosofskog pojma. U t o m e smislu i »transcen
dentalni put«, k o j i m je Šiler spreman da pođe, ne
treba razumeti m o ž d a kao saznaj nokritičko r e z o n o v a -
nje, nego, više simbolično, kao onaj put k o j i m čovek
uvek hodi ako je naišao na preponu koju najpre ne
m o ž e savladati s v o j i m u m o m , na nerešljiv zadatak.
A l i da bi taj put m o g a o naći i n j i m e hoditi, on m o r a
najpre duže v r e m e proboraviti k o d suprotnosti u k o j e
se n j e g o v raniji put razdvojio. Prepona zagaćuje put
n j e g o v a života. G d e g o d se dešava zagačivanje libida,
tu se i suprotnosti k o j e su ranije u j e d i n j e n e u p o s t o
j a n o m toku života raspadaju i otada pojavljuju kao
ratoborni protivnici. Z a t i m se u borbi, koja duže traje
i čije se trajanje i završetak ne m o g u predvideti, s u
protnosti iscrpljuju, a iz energije k o j u su one i z g u
bile obrazuje se treće, k o j e je baš tada početak n o
voga puta.
k a o d v o j s t v o » l i c a i s t a n j a « , n a i m e k a o s a m o l i c e ili
Ja i n j e g o v o p r o m e n l j i v o afektivno stanje. D o k je Ja
relativno postojano, njegova vezanost (afektivno sta
n j e ) m e n j a se. Š i l e r ž e l i t i m e d a r a s c e p z a h v a t i d o
d n a . I s t v a r n o je j e d n a s t r a n a s v e s n a f u n k c i j a Ja, a
d r u g a strana k o l e k t i v n a vezanost. O b a o d r e đ e n j a p r i
padaju ljudskoj psihologiji. A l i različni tipovi videće
o v e o s n o v n e činjenice u svetlosti k o j a je s v r e m e n a
na v r e m e drukčija. Za introvertne ideje o Ja jeste
n e s u m n j i v o o n o što je kontinuirano i dominanta s v e
sti, a o n o š t o j e u s u p r o t n o s t i p r e m a t o m e j e s t e v e z a
n o s t ili a f e k t i v n o s t a n j e . Z a e k s t r a v e r t n e , p a k , a k c e -
nat leži p r e na kontinuitetu veze sa o b j e k t o m , a
m a n j e n a i d e j i o Ja. O t u d a b i z a n j i h p r o b l e m s t a j a o
drukčije. Ova tačka mora se imati na u m u i uzimati
u obzir ako pratimo Šilerova dalja razmišljanja. K a d
on, na primer, kaže: Lice se objavljuje »u večno p o -
>« L o c . cit. p . 5 1 .
98
s t o j a n o m Ja i s a m o u n j e m u « , to je r e č e n o sa s t a n o
višta introvertnoga č o v e k a . A sa stanovišta ekstra-
v e r t n o g a m o r a l o bi se kazati da se lice o b j a v l j u j e
s a m o u s v o j o j vezanosti, u funkciji v e z e sa o b j e k t o m .
» L i c e « j e , n a i m e , s a m o u i n t r o v e r t n o g a i s k l j u č i v o Ja,
a k o d ekstravertnoga leži lice u n j e g o v u a f e k t i v n o m
s t a n j u , a ne u a f i k o v a n o m Ja. N j e g o v o Ja l e ž i d o
nekle ispod svoje afekcije, tj. svoje veze. Ekstravert-
ni n a l a z i s e b e u p r o m e n l j i v o m , u p r o m e n i , a i n t r o -
vertni u postojanosti. Naposletku, Ja nije » v e č n o p o
s t o j a n o « u e k s t r a v e r t n o g a , k o j i na to m a l o p a z i . A
introvertni i m a i suviše toga, i zato preza od svake
p r o m e n e , u k o l i k o s e o n a d o t i č e n j e g o v a Ja. A f e k t i v -
no stanje m o ž e za n j e g a značiti nešto n e p o s r e d n o
m u č n o i neprijatno, dok ekstravertni ni p o d k o j i m
okolnostima ne bi primetio da je bez toga. Iz slede-
ćega formulisanja može se takođe bez smetnje da
otkrije introvertni: »Da u svakoj promeni postojano
ostane sam, da sva opažanja učini iskustvom, t j . j e
dinstvom saznanja, i da svaku od svojih vrsta p o j a v
ljivanja u v r e m e n u učini z a k o n o m za sva vremena,
t o j e propis koji m u j e dat n j e g o v o m u m n o m p r i r o
dom.« T u j e razgovetan stav koji vrši a p s t r a h o v a -
1 7
1 7
L o c . cit. p . 5 4 .
1 8
L o c . cit. p. 54.
1 9
L o c . cit. p . 5 4 .
7"
99
b o ž j e b i ć e r đ a v o se slaže s n j e g o v i m hrišćanskim u č o -
večenjem i s onim sličnim novoplatonskim shvatanji-
m a m a j k e b o g o v a i n j e n a sina, k o j i k a o d e m i j u r g
silazi u p o s t a j a n j e . A l i S i l e r o v o s h v a t a n j e p o k a z u j e
2 0
100
ne.« 2 2
O Šilerovu uticaju na sebe Gete kaže veoma
karakteristično: » A k o sam v a m služio za r e p r e z e n -
t a n t a g d e k o j i h o b j e k a t a , vi ste učinili da se od suviše
strogog promatranja stvari i njihovih odnosa vratim
samom sebi. Naučili ste me da na mnogostranost unu
trašnjeg čoveka gledam s više pravičnosti«, itd.
23
U
Geteu, pak, Šiler je nalazio često naglašenu d o p u n u
ili p o t p u n o s t s v o g a b i ć a i u isti m a h o s e ć a o s v o j u
različnost, k o j u on o v a k o karakteriše: » N e očekujte
kod mene nikakvo veliko materijalno bogatstvo ide
j a ; to je o n o što ću ja k o d vas naći. M o j a potreba i
m o j a težnja je da od malog napravim mnogo, i ako
j e d a r e d p o b l i ž e u p o z n a t e m o j u u b o g o s t u s v e m u što
se zove stečeno saznanje, m o ž d a ćete naći da sam u
m n o g i m slučajevima i uspeo u tome. K a k o je m o j
k r u g misli manji, ja ga baš zato brže i češće pretr
č a v a m , i baš stoga m o g u b o l j e da se koristim s v o j o m
malom gotovinom, i raznovrsnost koja nedostaje sa
držaju da proizvedeni f o r m o m . Vi se trudite da s i m -
plifikujete svoj veliki svet ideja, a ja tražim varijetet
za svoja mala imanja. Vi imate da upravljate kra
ljevstvom, a ja samo malo m n o g o b r o j n o m porodicom
p o j m o v a , k o j u bih od srca rado rasprostranio u malen
svet.« 2 4
2 2
P i s m o Sileru, aprila 1798.
2 3
P i s m o S i l e r u o d 6 . j a n u a r a 1798.
2 4
P i s m o G e t e u o d 3 1 . a v g u s t a 1794.
101
k o j a se u s v e s t i n a p o s l e t k u o č i t u j e k a o prinudno čul
no vezivanje za objekat. P r i t o m č u l n a v e z a n o s t s t o j i
m e s t o osećajne v e z e s a o b j e k t o m k o j a n e d o s t a j e , t j .
k o j a je apstrakcijom ugušena. Otuda Šiler na karak
t e r i s t i č a n n a č i n s h v a t a čula k a o p u t ka b o ž a n s t v u , a
ne osećanja. N j e g o v o Ja l e ž i u m i š l j e n j u , a n j e g o v o
aficirano stanje, n j e g o v a osećanja u čulnosti. Rascep
za n j e g a leži, dakle, i z m e đ u d u h o v n o s t i k a o m i š l j e
n j a i č u l n o s t i k a o a f i c i r a n o g a s t a n j a ili o s e ć a n j a . A l i
k o d ekstravertnoga stvar stoji o b r n u t o : n j e g o v a veza
s a o b j e k t o m j e r a z v i j e n a , ali n j e g o v s v e t i d e j a j e
čulan, konkretan.
Č u l n i o s e ć a j ili, b o l j e r e č e n o , o s e ć a n j e k o j e s e
n a l a z i u s t a n j u č u l n o s t i j e s t e kolektivno, t j . o n o s t v a
r a v e z a n o s t ili a f i c i r a n o s t a n j e , k o j e č o v e k u v e k u isti
mah premešta i u stanje »mističke participacije«,
dakle u stanje parcijalnog identiteta s osećanim
o b j e k t o m . Taj identitet o b j a v l j u j e se u prinudnoj
z a v i s n o s t i o d o s e ć a n o g a o b j e k t a , i t o j e o n o što i n t r o -
vertnoga na putu circulus-a vitiosus-a podstiče na p o
j a č a n j e apstrakcije, k o j a treba da uništi d o s a d n u
vezu i pritisak koji od nje proizlazi. Šiler je saznao
tu osobenost čulnoga osećanja: »Dokle god samo o s e -
ć a , s a m o ž u d i i iz č i s t e ž u d n j e d e l u j e , on i dalje nije
ništa drugo nego svet« ( L o c . cit. p. 5 5 ) . A l i k a k o i n -
trovertni ne može beskrajno da apstrahuje da bi
izmakao aficiranom stanju, on se naposletku oseća
p r i m o r a n i m d a o n o m što j e s p o l j a š n j e d a o b l i k . » D a
ne b u d e , dakle, s a m o svet, on m o r a materiji da da
oblik«, kaže Šiler, »on sve unutrašnje treba da ispo-
28
2
« L o c . cit. p. 55.
102
svoje sopstveno biće, i svet već o d a v n o više nije bio
haos kad su prvi čovekoliki m a j m u n i počeli da oštre
kamenje. Zaista bi bio sumnjivi poduhvat kad bi
svaki introvert hteo da ispoljava svoj ograničeni svet
p o j m o v a i da po t o m e uobličava spoljašnjost. Takve
s t v a r i d e š a v a j u se, d o d u š e , s v a k o d n e v n o , ali č o v e k i
pati, i to s n a j b o l j i m p r a v o m , od te bogusličnosti. Za
ekstraverta ta bi f o r m u l a glasila: » S v e spoljašnje
ponutrašnjivati i sve spoljašnje uobličavati.« O v u
r e a k c i j u , k a o što s m o g o r e v i d e l i , Š i l e r j e i i z a z v a o
u Geteu. Gete daje uz to još izvanrednu paralelu; on
piše Sileru: »Naprotiv, ja sam pri svakoj vrsti delat-
n o s t i , g o t o v o s m e m t o r e ć i , p o t p u n o idealističan: j a
ne pitam za predmete, nego zahtevam da se sve pri
lagođuje mojim predstavama« ( a p r i l a 1798). To z n a
či: kad ekstravertni misli, o n d a se to n j e m u s a m o m
dešava isto tako l e p o k a o kad introvertni d e l u j e p r e
ma spoljašnjosti. Ova formula, dakle, m o ž e zahteva-
263
2 B a
Upozoravam da sve moje primedbe o ekstravertnom
i i n t r o v e r t n o m v a ž e s a m o za o n e t i p o v e o k o j i m a je reč u
o v o m poglavlju, n a i m e , za intuitivni, ekstravertni osećajni
tip, k a k a v predstavlja Gete, i za intuitivni, introvertni m i
saoni tip, koji p r e d s t a v l j a Siler.
103
principa, koji se u o v o m slučaju ne pojavljuje više
kao stanje aficirano, nego kao aktivna potencija.
D o k l e g o d j e č o v e k »čulan«, o n nije »ništa n e g o svet«,
i da »ne b u d e samo svet, on m o r a materiji davati
o b l i k « . Tu leži obrtanje pasivnoga, trpnji p o d l o ž n o g a
čulnoga principa. Ali kako se takvo obrtanje m o ž e
dogoditi? Baš o t o m e je reč. Jedva se m o ž e p r e t p o
s t a v i t i d a č o v e k u isti m a h s v o m e s v e t u p o j m o v a d a j e
onaj izvanredni obim koji bi bio potreban da materi
j a l n o m s v e t u d a d e p r i s t a l u f o r m u i d a , u isti m a h ,
svoje aficirano stanje, svoju čulnost, iz pasivnoga
stanja o b r n e u aktivno, i t i m e ga p o p n e na visinu
svoga sveta ideja. Negde čovek m o r a da bude vezan,
t a k o r e ć i podložan, j e r i n a č e zaista n e b i b i o B o g u
sličan. O s i m ako je Sileru stalo do toga da p r e m a
objektu učini nasilje. Ali time bi on arhaičnoj i n f e
riornoj funkciji dopustio neograničeno pravo egzi
s t e n c i j e , š t o j e , k a o što j e p o z n a t o , Niče — b a r t e o
r i j s k i — u č i n i o d o c n i j e . O v a p r e t p o s t a v k a , r a z u m e se,
n i k a k o s e n e s l a ž e s a S i l e r o m , j e r o n se, k o l i k o j e m e n i
poznato, nigde nije izrazio u t o m pogledu. N j e g o v a
formula ima čak sasvim naivno-idealistički karakter
i on se slaže sa d u h o m n j e g o v a v r e m e n a , k o j e j o š n i j e
obolelo od onoga dubokog neverovanja u ljudsko biće
i l j u d s k u istinu, k a o e p o h a p s i h o l o š k o g a k r i t i c i z m a
k o j u je Niče inaugurisao. Šilerova formula mogla bi
se ostvariti samo p r i m e n o m bezobzirnoga stanovišta
m o ć i , k o j e s e v i š e n e stara z a p r a v i č n o s t i p r a v d u
p r e m a o b j e k t u ili z a s a v e s n o u z i m a n j e u o b z i r s o p -
stvene kompetencije. Jedino bi u o v o m slučaju, koji
Siler izvesno nikad nije imao na umu, i inferiorna
funkcija m o g l a dospeti do učestvovanja u životu. Na
t a j n a č i n se i a r h a i č n o , n a i v n o i n e s v e s n o i t e k p o
k r i v e n o s j a j e m velikih reči i l e p o g gesta, u v e k p r o -
turivalo i p o m o g l o n a m da postignemo sadašnju » k u l
t u r u « , o č i j o j suštini, d a b o m e , č o v e č a n s t v o s a d a n e m a
baš potpuno saglasno shvatanje. Arhaični n a g o n ka
m o ć i , k o j i se d o n d e krio iza kulture gesta, v e ć je
sada k a o takav došao na p o v r š i n u i n e o b o r i v o d o
kazao da smo mi »još uvek varvari«. Jer ne treba
z a b o r a v i t i d a , u k o l i k o s e s v e s t a n s t a v srne d i č i t i i z -
104
vesnom bogusličnošću zbog svoga visokoga i apsolut
n o g a s t a n o v i š t a , u t o l i k o s e r a z v i j a n e s v e s t a n stav,
ali č i j a j e b o g u s l i č n o s t o r i j e n t i s a n a p r e m a n i z i n i , t j .
p r e m a arhaičnom b o g u čulne i nasilne prirode. H e -
raklitova e n a n t i o d r o m i j a stara se za to da d o đ e v r e
me u k o m e će i taj deus absconditus izići na p o v r š i n u
i pritisnuti uza zid b o g a naših ideala. K a o da se ljudi
p r i k r a j u X V I I I v e k a n i s u d o b r o o s v r t a l i n a o n o što
se tada događalo u Parizu, n e g o su se zanimali p o e z i
j o m i u m e t n o š ć u i o s t a j a l i u i z v e s n o m s a n j a r s k o m ili
igraćem stavu, da se m o ž d a o b m a n j u j u gledanjem u
ponor ljudskoga bića:
» A l i t a m o dole je strašno,
I čovek neka ne kuša bogove,
I nikad i nikad neka ne žudi da vidi
Sto oni milostivo pokrivaju m r a k o m i strahotom.«
b) O osnovnim nagonima
U d v a n a e s t o m p i s m u S i l e r se r a z r a č u n a v a s o b a
osnovna nagona, i njima ovde i posvećuje potpuniji
opis: »Čulnom« nagonu je posao da čoveka »stavlja
u ograde v r e m e n a , i da ga učini m a t e r i j o m « . Taj n a
gon zahteva da » b u d e promene, da bi v r e m e imalo
n e k a k a v sadržaj. T o stanje čisto ispunjenoga v r e m e
n a z o v e s e osećaj ( E m p f i n d u n g ) « . »Čovek u tome
2 6
2« L o c . c i t . p. 5 6 .
105
vlada osećaj, i dokle ga v r e m e v u č e sa sobom dalje.« 2 7
« L o c . cit. p. 57.
106
karakter i otuda m o ž e postavljati i opšte i trajne
vrednosti.
Iz Silerova opisa proizlazi dalje da je opažaj o s e -
ćanja (čime ja označavam baš karakteristično m e š a -
n j e o s e ć a n j a i o s e ć a j a u i n t r o v e r t n o g a m i s l e n o g a tipa)
o n a f u n k c i j a o k o j o j se Ja i z r a ž a v a da n i j e s n j o m e
istovetno. On ima karakter opiranja, stranoga, k o j e
»poništava« ličnost, odvlači je sa s o b o m , stavlja č o
veka izvan njega samoga, otuđuje ga od njega s a m o
g a . O t u d a ga Š i l e r u p o r e đ u j e i s afektom, k o j i č o v e
ka dovodi dotle da dolazi »izvan sebe«. 2 8
Kad čovek
zatim p o n o v o postaje smotren, o n d a se to z o v e »isto
t a k o p r a v i l n o ići u s e , t j . v r a ć a t i se u s v o j e Ja,
2 9
107
ljudskoga bića, k o j e je baš bilo motiv i ishodna tačka
Šilerova ispitivanja.
K a k o osećanje za Šilera ima kvalitet opažanja
osećanja i stoga je samo kazuističko, prirodno je da
najviše c e n j e n j e , istinita v r e d n o s t večnosti, p r i p a d a
uobličavalačkoj misli, t a k o z v a n o m » u o b l i č a v a l a č k o m
nagonu«, kako ga Šiler z o v e : »Ali ako misao jedared
3 0
8« » U o b l i č a v a l a č k i n a g o n « s l a ž e s e u Silera s » m i s l e n o m
s n a g o m « . Cf. l o c . cit. p. 6 8 .
si L o c . cit. p. 59.
8 2
U d a l j e m t o k u Siler s a m k r i t i k u j e t u t a č k u .
108
slušanje za primanje treptaja zvuka. Ko zato j e d i n
stvo ideja stavlja na najviše mesto, i opažaj osećanja
oseća kao suprotnost p r e m a s v o j o j ličnosti, taj se
može uporediti sa č o v e k o m koji, doduše, ima dobre
o č i , ali j e p o r e d n j i h p o t p u n o g l u v i a n e s t e t i č a n .
» M i n i s m o više jedinke, nego vrsta«; izvesno, ako
se i d e n t i f i k u j e m o s m i š l j e n j e m , u o p š t e s a m o s jed
nom f u n k c i j o m , o n d a s m o m i k o l e k t i v n a o p š t e v a ž l j i -
v a b i ć a , ali p o t p u n o o t u đ e n a o d s e b e s a m i h . O s i m t e
č e t v r t i n e p s i h e , o s t a l e tri č e t v r t i n e j e s u u t a m i , u
p o t i s n u t o s t i i u s m a n j e n o j v r e d n o s t i . » E s t - c e la n a
t u r e q u i p o r t e ainsi l e s h o m m e s s i l o i n d ' e u x - m e -
m e s ? « m o g l i b i s m o o v d e da p i t a m o s Rusoom — ali
ne na p r v o m mestu priroda, v e ć naša sopstvena psi
hologija, koja na varvarski način precenjuje jednu
funkciju i daje se od nje otrgnuti. Taj napad ( i m p e -
tus) j e , r a z u m e se, d e o p r i r o d e , n a i m e o n a n e u k r o
ćena nagonska energija od k o j e diferencirani tip
preza ako se ona »slučajno« jedared ne manifestu je
u idealnoj funkciji, g d e se slavi i ceni k a o božanski
entuzijazam, nego u nekoj inferiornoj funkciji, kao
što S i l e r r a z g o v e t n o k a ž e : » A l i t v o j a j e d i n k a i t v o j a
s a d a š n j a p o t r e b a povući će sa sobom promenu, i ono
za čim sada vatreno žudiš učinićeš predmetom svoga
preziranja.«
A l i da li se neukroćeno, b e z m e r n o i disproporcio-
n i s a n o p o k a z u j e u č u l n o s t i — in a b j e c t i s s i m o l o c o —
ili u n a j v i š e r a z v i j e n o j f u n k c i j i k a o n j e n o p r e c e n j i -
v a n j e ili d e i f i k a c i j a , t o j e , u z e v š i u o s n o v i , i s t o , n a i m e
varvarstvo. T o se, r a z u m e se, n e m o ž e u v i d e t i d o k l e
g o d j e č o v e k j o š h i p n o t i s a n predmetom d e l a n j a i p r i
t o m e p r e v i đ a kako s e t o d e l a n j e v r š i .
Biti istovetan s j e d n o m diferenciranom funkci
j o m z n a č i b i t i k o l e k t i v a n , s v a k a k o n e v i š e kolektivno
istovetan, k a o p r i m i t i v a n č o v e k , n e g o kolektivno pri
lagođen, u k o l i k o j e » s u d s v i h d u h o v a i s k a z a n n a š i m
sudom«, jer mi tada mislimo i g o v o r i m o tačno onako
k a k v o je opšte očekivanje u onih čije je mišljenje u
istoj meri diferencirano i prilagođeno. I »izbor svih
srca predstavljen je našim d e l o m « , ukoliko mislimo
i d e l a m o baš o n a k o k a k o svi žele da se misli i dela.
109
A s v i m i s l e i ž e l e da je n a j b o l j e i n a j v i š e d o s t o j n o
t e ž n j e t o a k o se, k o l i k o j e g o d m o g u ć n o , d o s p e v a d o
identiteta s j e d n o m diferenciranom f u n k c i j o m , j e r to
d o n o s i n a j o č e v i d n i j e s o c i j a l n e k o r i s t i , ali n i ž i m o s o
binama ljudske prirode, koje ponekad sačinjavaju
velik d e o individualnosti, n a j v e ć e štete. » C i m se«,
kaže Šiler, »ustvrdi prvobitan, dakle nužan a n t a g o
nizam oba nagona, onda, dakako, n e m a nikakva
drugoga sredstva da se održi jedinstvo u č o v e k u nego
da se č u l n i n a g o n neuslovljeno podvrgne u m n o m . Iz
t o g a m o ž e nastati s a m o j e d n o o b l i č n o s t , ali n i k a k v a
harmonija, i čovek ostaje i dalje v e č n o p o d e l j e n . « 3 8
ss L o c . cit. p . 6 1 s.
3* L o c . c i t . p . 6 7 .
110
slučaju on nikada neće biti on sam, u d r u g o m slu
čaju nikada n e ć e biti nešto d r u g o . « 8 6
S5 L o c . c i t . p . 6 4 s.
8« Radi otklanjanja nesporazuma hoću ovde da napo
menem da se to preziranje ne odnosi na objekat, bar u p r a
vilu ne, nego samo na vezu sa njim.
111
feriornoj funkciji on se g u b i isto o n a k o kao i n t r o
vertni u svojoj ekstraversiji. Otuda ekstravertni o s e -
ć a istu n e n a k l o n o s t i l i s t r a h ili t i h o p r e z i r a n j e z a
introversiju k o j u i introvertni oseća za ekstraversiju.
Šiler suprotnost i z m e đ u o b a mehanizma — u
n j e g o v u s l u č a j u , d a k l e , i z m e đ u o s e t a i m i š l j e n j a ili,
k a o što on t a k o đ e kaže, i z m e đ u » m a t e r i j e i f o r m e « ili
»trpljenja i delatnosti« (aficiranosti aktivnoga m i š l j e
n j a ) — o s e ć a k a o nepremostivu. » R a s t o j a n j e i z m e
3 7
đu oseta i mišljenja« je » b e s k r a j n o « , i ne m o ž e se
»baš ničim posredovati između njih«. Oba »stanja
stoje u suprotnosti j e d n o p r e m a d r u g o m i nikada ne
mogu da postanu jedno«. 3 8
Ali oba nagona hoće da
postoje, i kao »energije«, kako to Šiler zamišlja na
moderan način, 3 9
hoće i potrebuju »stanje ispregnu-
tosti« ( » A b s p a n n u n g « ) . » S t o se tiče n a g o n a za g r a d i
vo, kao i nagona za oblik, njihovi su zahtevi vrlo
o z b i l j n i , j e r s e j e d a n u s a z n a v a n j u v e z u j e z a stvar
nost, a d r u g i za nužnost stvari.«*" A l i , i s p r e g n u t o s t
č u l n o g a n a g o n a n e srne n i n a k o j i n a č i n d a b u d e d e -
l o v a n j e f i z i č k e n e m o ć i ili o t u p e l o s t i o s e t a , k o j a s v u -
gde zaslužuje samo preziranje; ona m o r a da bude
radnja slobode, delatnost ličnosti, k o j a s v o j i m m o
ralnim intenzitetom umerava onaj čulni«. 4 1
»Samo u
k o r i s t d u h a srne č u l o i z g u b i t i . « P r e m a t o m e m o r a s e
zaključiti da duh s m e izgubiti s a m o u korist čula. Š i
l e r t o , d o d u š e , n e k a ž e d i r e k t n o , ali t a k o m i s l i , s u d e ć i
po smislu, kad kaže: »Ona ispregnutost nagona za o b
lik s m e isto tako m a l o d a b u d e d e l o v a n j e d u h o v n e n e
m o ć i ili s l a b o s t i m i s l e n i h ili v o l j n i h s n a g a ; t i m e b i
ljudska priroda bila unižena. Obilje oseta mora da
b u d e n j e n slavni izvor; baš čulnost m o r a p o b e đ i v a č -
k o m snagom da potvrđuje svoju oblast i da se opire
nasilju, k o j e bi j o j duh rado učinio t i m e što se p r e
daje delanju pre nje.«
U suprotnosti p r e m a
3 7
gorenavedenom reaktivnom mi
šljenju.
sa L o c c i t . p . 9 0 s.
*» L o c . c i t . p . 6 8 .
» L o c . c i t . p . 7 6 s.
4
« L o c . c i t . p . 6 8 s.
112
U tim recima izraženo je priznanje da »čulnost«
i m a j e d n a k o o p r a v d a n j e kao i duhovnost. Šiler, d a
kle, priznaje osetu p r a v o na sopstvenu egzistenciju.
A l i u isti m a h v i d i m o u o v o m s t a v u n a g o v e š t e n u j o š
jednu, dublju misao, naime ideju o »uzajamnom d e -
l o v a n j u « o b a n a g o n a , o z a j e d n i c i i n t e r e s a ili simbiozi,
k a o što b i s m o m o d e r n i j e r e k l i , p r i č e m u b i p r o d u k a t
opadanja j e d n e delatnosti bio zemljište za ishranu
druge. Šiler kaže da se »uzajamno delovanje oba n a
g o n a s a s t o j i u t o m e š t o d e l a t n o s t j e d n o g a u isti m a h
osniva i ograničava d e l a t n o s t d r u g o g a « , i da » s v a k i
pojedini za se dolazi do svoje najviše manifestacije
baš time što drugi dela«. Otuda, p r e m a toj misli, n j i
h o v a suprotnost ne bi se nikako smela shvatiti k a o
n e š t o što t r e b a resiti, n e g o , n a p r o t i v , k a o n e š t o što
j e k o r i s n o i što u n a p r e đ u j e ž i v o t , što b i t r e b a l o s a m o
održavati i potpomagati. Ovaj zahtev uperen je prav
ce protiv pretezanja jedne diferencirane i socijalno
dragocene funkcije, jer ona u p r v o j liniji pritešnjava
i isisava i n f e r i o r n e f u n k c i j e . To bi značilo ropski r e
volt protiv h e r o j s k o g a ideala, koji nas p r i m o r a v a da
za jedno ž r t v u j e m o s v e drugo. K a d se s t i m p r i n c i p o m
— k o j i j e , k a o što j e p o z n a t o , u n a r o č i t o v i s o k o j m e r i
izgrađen hrišćanstvom u p r v o m r e d u radi o d u h o v l j a -
vanja čoveka, a koji je zatim davao najefektivniju
p o m o ć za n j e g o v o materijalisanje — j e d a r e d raskrsti,
o n d a se p r i r o d n o oslobađaju inferiorne funkcije, i, s
p r a v o m ili b e z p r a v a , z a h t e v a j u j e d n a k o p r i z n a n j e
kao i diferencirana funkcija. Time će se otvoreno p o
kazati p o t p u n a suprotnost i z m e đ u čulnosti i d u h o v
n o s t i , ili i z m e đ u o p a ž a j a o s e ć a n j a ili m i š l j e n j a , u i n
t r o v e r t n o g a m i s l e n o g a tipa. P o t p u n a suprotnost, k a o
što i Š i l e r k a ž e , u z r o k u j e u z a j a m n o o g r a n i č a v a n j e , što
p s i h o l o š k i z n a č i i s t o što i a b o l i c i j u p r i n c i p a m o ć i , t j .
odricanje od opšte važljivosti na osnovu diferencira
ne, i opšte prilagođene, kolektivne funkcije. Iz toga
n e s m e t a n o p r o i z l a z i individualizam, t j . n u ž n o s t p r i
znanja individualnosti, priznanje čoveka ovakva k a
k a v jeste. A l i č u j m o k a k o Š i l e r p o k u š a v a d a s e p r i
bliži p r o b l e m u ! » O v a j uzajamni odnos oba nagona
jeste, doduše, zadatak uma, koji č o v e k m o ž e sasvim
« L o c . cit. p. 69.
114
— p o j a m k o j i o b u h v a t a sve f o r m a l n e osobine stvari
i sve veze njihove prema snagama mišljenja.« P r e d 4 3
m e t f u n k c i j e k o j a p o s r e d u j e z o v e s e , p o S i l e r u , »živi
lik«, a to bi b a š b i o s i m b o l u k o m e se s u p r o t n o s t i
u j e d i n j u j u , » p o j a m k o j i služi z a o z n a k u s v i m a e s t e -
tičkim osobinama p o j a v a i j e d n o m rečju, o n o m e što
se u najširem značenju zove lepotom«. 4 4
Ali simbol
pretpostavlja i f u n k c i j u k o j a s i m b o l e stvara, još j e d
nu, koja razumeva simbol. Jer ova poslednja nije
uključena u stvaranje simbola, naprotiv, ona je za
sebna funkcija, k o j u b i s m o mogli označiti kao mišlje
n j e u s i m b o l i m a ili s i m b o l i č k o r a z u m e v a n j e . N a i m e ,
suština s i m b o l a se sastoji u t o m e što on prikazuje
j e d n o stanje stvari k o j e po sebi nije u celini r a z u m
ljivo, i što samo intuitivno nagoveštava n j e g o v m o g u
ćan smisao. Stvaranje simbola nije racionalan proces;
j e r takav p r o c e s nikada ne bi m o g a o stvoriti sliku
k o j a prikazuje u osnovi neshvatljivu sadržinu. R a
zumevanje simbola zahteva izvesnu intuiciju, koja
približno uočava smisao tog stvorenog simbola i u n o
si ga u s v e s t .
O v u f u n k c i j u z o v e S i l e r t r e ć i m n a g o n o m , na
gonom za igru, k o j i n i j e d n o j od o b e j u s u p r o t n i h
f u n k c i j a n i j e s l i č a n , ali i p a k s t o j i i z m e đ u n j i h i
vodi računa o njima, pod pretpostavkom, naime
(što Š i l e r n e p r i m e ć u j e ) , d a b i o s e ć a n j e i m i š l j e
n j e b i l i o n d a zbiljske f u n k c i j e . A l i i m a i h n e m a l o
k o d kojih ni osećanje ni mišljenje nisu sasvim z b i l j
ski, i o n d a bi tu m e s t o igre m o r a l a u sredini da stoji
zbilja. Iako Šiler na d r u g o m mestu poriče egzisten
c i j u t r e ć e g p o s r e d n i č k o g o s n o v n o g n a g o n a ( p . 61),
ipak ć e m o prihvatiti da je, doduše, n j e g o v zaključak
m a l o o s k u d a n , ali n j e g o v a i n t u i c i j a u t o l i k o p r a v i l n i j a .
J e r s t v a r n o s t o j i n e š t o i z m e đ u s u p r o t n o s t i , ali j e o n o
u čisto diferenciranoga tipa postalo nevidljivo. U i n
trovertnoga o n o leži u o n o m što ja z o v e m opažaj o s e
ćanja. Z b o g relativnoga potiskivanja inferiorna f u n k
c i j a je s a m o j e d n i m d e l o m v e z a n a uza svest, a d r u g i m
d e l o m se drži nesvesnoga. Diferencirana funkcija je,
« L o c cit. p. 73.
4 4
L o c . cit. p . 7 4 .
8 -
115
koliko god je mogućno, prilagođena spoljašnjem rea
litetu, ona je doista zapravo funkcija stvarnosti, i
stoga je u n j o j fantastični elemenat u n a j v e ć o j m o
g u ć n o j meri isključen. On se zato asocirao s inferi
o r n i m funkcijama, k o j e se u g u š u j u na sličan način.
Otuda osećanje introvertnoga, koje je obično senti
mentalno, ima veoma jaku primesu nesvesne fanta
zije. Treći elemenat, u k o m e se suprotnosti sastaju,
jeste s j e d n e strane stvaralačka, a s druge strane r e -
c e p t i v n a delatnost fantazije. O v a f u n k c i j a j e o n o š t o
Šiler obeležava kao nagon za igru, čime on više misli
n e g o što s t v a r n o k a ž e . O n k l i č e : » J e r , d a n a j z a d t o
v e ć jedared izreknemo, č o v e k se igra samo onde gde
je on u p u n o m značenju reči čovek, i on je sasvim
čovek samo onde gde se igra.« Predmet nagona za
4 5
116
nost objašnjava i to što se on sam ne m o ž e zadovoljiti
n a đ e n i m r e š e n j e m , n e g o o s e ć a j a k u p o t r e b u d a Čo
veku dade pouzdaniji fundamenat za njegovo č o v e -
š t v o n e g o l i što t o m o ž e b i t i n e s i g u r n a o s n o v a e s t e -
t i č k o - i g r a ć e g stava. To m o r a i da b u d e tako. Jer s u
p r o t n o s t i z m e đ u o b e j u f u n k c i j a ili f u n k c i o n i h g r u p a
jeste u tolikoj m e r i velika i ozbiljna da bi igra j e d v a
bila d o v o l j n a da nadmaši sve teškoće i svu ozbiljnost
toga sukoba. Similia similibus curantur — potrebno
je nešto treće, k o j e se ozbiljnošću bar izjednačuje sa
d r u g i m d v e m a funkcijama. K o d igraćeg stava m o r a
da otpadne svaka ozbiljnost, i time je stvorena m o
gućnost za apsolutnu odredijivost. N a g o n u se sviđa da
ga p r i m a m l j u j e čas oset čas mišljenje, i da se j e d a r e d
igra objektima, a drugi put mislima. Ali, u svakom
slučaju, on se n e ć e igrati s a m o l e p o t o m , j e r za to č o
v e k ne bi smeo više da b u d e varvarin, n e g o bi v e ć
m o r a o da b u d e estetički vaspitan, d o k je reč baš o
t o m e k a k o on m o ž e da iziđe iz v a r v a r s k o g a stanja.
Stoga se pre svega m o r a jedared utvrditi gde čovek
zapravo stoji u s v o m najunutrašnjijem biću. On je a
priori isto toliko oset k o l i k o i m i š l j e n j e , on je u s u
protnosti sa s a m i m s o b o m , a otuda na neki način
m o r a i da p o s r e d u j e i u s v o j o j n a j i n t i m n i j o j s u š t i n i
da bude biće koje, doduše, uzima učešća u oba n a g o
n a , ali s e m o ž e i o d j e d n o g i o d d r u g o g n a g o n a d a
razluči, tako da on n a g o n e m o ž e , doduše, pretrpljivati
i u d a t o m s l u č a j u i m s e p o k o r a v a t i , ili i h m o ž e p r i -
m e n j i v a t i , ali n a t a j n a č i n š t o s e o d n j i h r a z l u č u j e
k a o od prirodnih snaga, k o j i m a je on, doduše, p o d
v r g n u t , ali s k o j i m a s e n e o s e ć a i s t o v e t n i m . Š i l e r s e
o tome ovako izražava: » O v o stanovanje dvaju o s n o v
nih nagona u čoveku ne protivreči, uostalom, ni na
koji način apsolutnom jedinstvu duha, čim čovek sta
ne sam duh razluči vati i od j e d n o g i od drugog n a
gona. Oba nagona egzistuju i dejstvuju, doduše, u
n j e m u , ali o n s a m n i j e n i m a t e r i j a n i f o r m a , n i č u l
n o s t n i u m « ( L o c . cit. p . 99).
Čini mi se da Šiler o v d e nagoveštava nešto v e o
ma v a ž n o , naime izdvojivost jedne individualne je
zgre, k o j a , d o d u š e , m o ž e d a b u d e č a s s u b j e k a t č a s
117
o b j e k a t s u p r o t n i h f u n k c i j a , ali s v a g d a o s t a j e n e r a z
lučiva od njih. S a m o razlučivanje je intelektualan
isto tako kao i m o r a l a n sud. U j e d n o g a dešava se to
mišljenjem, u drugoga osećanjem. A k o razlučivanje
n e p o đ e z a r u k o m ili a k o s e u o p š t e n e i z v r š i , o n d a j e
neminovna posledica da se pojavljuje razrešavanje
j e d i n k e u suprotnosna d v o j s t v a t i m e što ona postaje
s njima istovetna. Dalja posledica je razdvajanje sa
s a m i m s o b o m , ili p r o i z v o l j n a o d l u k a z a o v u ili o n u
stranu p o d nasilnim potiskivanjem suprotne strane.
O v a j tok misli je v e o m a staro razmišljanje, k o j e je,
koliko ja znam, psihološki najinteresantnije f o r m u -
l i s a o Sinesije, h r i š ć a n s k i e p i s k o p iz P t o l e m a i d e i u č e
n i k H i p a t i j i n . U s v o j o j k n j i z i De somnUs on s p i r i -
47
118
koji ćudljivo ometaju naše mišljenje i delanje, i o t u
d a j e stari i s r e d n j i v e k t e š k e n e u r o t i č k e s m e t n j e
s h v a t a o k a o o p s e d n u t o s t . A k o se, d a k l e , j e d i n k a k o n
sekventno stavlja na j e d n u stranu, onda se nesvesno
s t a v l j a n a d r u g u i b u n i se, š t o j e , p r i r o d n o , n a j v i š e
m o r a l o pasti u oči n o v o p l a t o n s k i m i hrišćanskim f i l o -
sofima, ukoliko su zastupali stanovište p o t p u n o g a
oduhovljavanja. Naročito je dragoceno ukazivanje na
imaginarnu p r i r o d u d e m o n a . K a o što sam g o r e i z l o
žio, baš je fantastični elemenat onaj k o j i je u n e s v e
s n o m a s o c i r a n s p o t i s n u t i m f u n k c i j a m a . T i m e što s e
jedinka (kao što kraće m o ž e m o reći mesto i n d i v i d u a l
na jezgra) ne razlučuje od suprotnosti, ona postaje s
njima istovetna i time iznutra rastrgana, t j . nastaje
m u č n a n e j e d i n s t v e n o s t . T o Sinesije i z r a ž a v a o v a k o :
» P r o i n d e spiritus hic animalis, q u e m beati spiritua-
l e m q u o q u e a n i m a m v o c a v e r u n t , fit d e u s e t d a e m o n
omniformis et idolum. In hoc etiam anima poenas
exhibet.«
U č e s t v o v a n j e m u o n o m što je nagonsko duh p o
staje » b o g « i »mnogoliki d e m o n « . Ova osobena misao
postaje odmah razumljiva ako se podsetimo da su
oset i m i š l j e n j e po sebi kolektivne funkcije, u k o j e
se j e d i n k a (duh u Šilera) n e r a z l i k o v a n j e m razrešila.
Ona, dakle, postaje time kolektivno biće, t j . B o g u
slična, j e r je B o g kolektivna predstava o svuda raši
r e n o m b i ć u . » U o v o m s t a n j u « , k a ž e Sinesije, » d u š a
trpi m u k u . « Ali o s l o b o đ e n j e se stiče razlikovanjem,
t j . t i m e što s e d u h , a k o j e p o s t a o » h u m i d u s e t c r a s -
sus«, spusti u dubinu, t j . b u d e u m e š a n u o b j e k a t , a
suprotno tome, ako se m u k o m prečišćen »suv i vreo«
p o n o v o u s p n e g o r e , t i m što s e b a š s v o j i m v a t r e n i m
kvalitetom razlučuje od vlažnosti svoga p o d z e m n o g a
boravišta.
P r i r o d n o j e što s e p o s t a v l j a p i t a n j e k o j o m s e s n a
g o m nedeljivo, baš jedinka, može da brani od rastav-
ljivačkih nagona. Da se to može dogoditi putem na
gona za igru, na to ni Šiler ne misli više na o v o m
mestu, jer tu mora da bude reč o nečemu ozbiljnom,
o v a ž n o j snazi, k o j a j e d i n k u m o ž e uspešno da o d v o j i
od suprotnosti. Jer na j e d n o j strani z o v e n a j v i š a
119
v r e d n o s t , n a j v i š i i d e a l , a n a d r u g o j strani m a m i n a j
jače zadovoljstvo. »Svaki od ova dva osnovna nago
na«, kaže Siler, »teži, čim je došao do razvitka, po
s v o j o j p r i r o d i i n u ž n o d a s e z a d o v o l j i , ali b a š z a t o
što oba n u ž n o i što o b a ipak teže ka p r o t i v p o l o ž e n i m
objektima poništava se ovo dvostruko primoravanje,
i volja p o t v r đ u j e s v o j u p o t p u n u s l o b o d u i z m e đ u j e d
n o g i drugog. V o l j a je, dakle, ona k o j a se i p r e m a
j e d n o m i p r e m a d r u g o m n a g o n u p o n a š a k a o m o ć , ali
se nijedan od n j i h ne m o ž e sam po sebi, k a o m o ć ,
ponašati p r e m a drugom.« » N e m a u č o v e k u nikakve
d r u g e m o ć i d o n j e g o v e v o l j e , i s a m o o n o što č o v e k a
uništava, s m r t i s v a k o o t i m a n j e svesti, m o ž e uništiti
unutrašnju slobodu.« 4 8
« L o c . cit. p. 99 i 100.
120
m o r a l a o s n i v a t i n a s r e d n j e m s t a n j u ili p r o c e s u k o j i
d a j e sadržaj, a o v a j ni j e d n o j ni d r u g o j strani n i j e
s u v i š e b l i z a k ili s u v i š e d a l e k . O v a j s a d r ž a j m o r a o b i ,
p o S i l e r o v o j d e f i n i c i j i , b i t i simboličan, j e r s a m o s i m
bolu m o ž e pripadati mesto k o j e posreduje između
suprotnosti. Stvarnost k o j u jedan nagon pretpostav
lja jeste sasvim druga nego stvarnost drugoga n a g o
n a . O n a bi d r u g o j b i l a nestvarna ili privid, i v i c e
versa. Ali simbolu ovaj dvostruki karakter realnog i
irealnog ne pripada. To ne bi bio nikakav simbol kad
bi bio samo realan, j e r onda bi to bila realna pojava,
k o j a ne bi m o g l a biti simbolična. A simbolično m o ž e
b i t i s a m o o n o što u j e d n o m o b u h v a t a i d r u g o . K a d b i
to bilo irealno, o n o ne bi bilo ništa d r u g o n e g o p r a
z n a i m a g i n a c i j a , k o j a s e n e b i o d n o s i l a n i n a šta r e
alno, i na taj način i ne bi bila simbol.
Racionalne funkcije po svojoj prirodi nesposobne
su da proizvode simbole, jer one produkuju samo ra
cionalno, koje je jednoznačno određeno, a ne o b u
h v a t a u isti m a h i d r u g o , s u p r o t s t a v l j e n e F u n k c i j e
čulnosti takođe su nesposobne da proizvode simbole,
jer i o n e su j e d n o z n a č n o o d r e đ e n e o b j e k t o m i sadrže
s a m o s e b e , a n e d r u g o . Č o v e k b i se, d a k l e , r a d i p r o
nalaženja one nepristrasne osnove za volju morao
obratiti d r u g o j instanciji, u k o j e suprotnosti nisu j a
sno odvojene, nego još prvobitno sjedinjene. To o č e
v i d n o nije slučaj u svesti. Jer svest je po ć e l o m s v o m
b i ć u diskriminacija, r a z l u č i v a n j e Ja i Ne-ja, s u b j e k t a
i o b j e k t a , Da i N e , itd. S v e s n o r a z l u č i v a n j e u o p š t e i z
vršilo je odvajanje suprotnosnih dvojstava, jer samo
svest m o ž e da sazna o n o što je p r i k l a d n o i da ga r a z
luči od neprikladnog i bezvrednog. Samo ona može
o v u f u n k c i j u oglasiti za dragocenu, a o n u za b e z v r e d -
nu, i stoga o v o j davati snagu volje, a onoj suzbijati
zahteve. A l i g d e n e m a n i k a k v e svesti, g d e instinktiv
no j o š nesvesno drži vlast, tu n e m a nikakva r a z m i
šljanja, nikakva p r o i contra, nikakva neslaganja,
nego je prosto dešavanje, sređena instinktivnost, p r o
porcija života. (Ukoliko, naime, instinkt ne nailazi na
situacije k o j i m a je neprilagođen. U o v o m slučaju p o
j a v l j u j e se zagaćivanje, afekat, konfuzija i panika.)
121
Bilo bi, dakle, bezizgledno k a d bi se č o v e k radi
rešenja sukoba i z m e đ u n a g o n a o b r a ć a o svesti. S v e s n o
r e š e n j e b i l o b i čista p r o i z v o l j n o s t i s t o g a n e b i n i k a d a
m o g l o dati v o l j i o n a j simbolični sadržaj k o j i jedini
može da iracionalno isposreduje logičku suprotnost.
Zato moramo da idemo dublje, moramo da zahvatimo
u o n e o s n o v e svesti k o j i su j o š sačuvali s v o j u p r v o
bitnu instinktivnost, n a i m e u nesvesno, g d e se sve
psihičke funkcije nerazlučeno slivaju u prvobitnu i
fundamentalnu aktivnost psihičkog. Oskudna razlu-
čenost u nesvesnom dolazi najpre od g o t o v o n e p o
sredne povezanosti svih moždanih centara m e đ u s o
b o m , a zatim, u d r u g o j liniji, od relativno slabe e n e r -
getičke vrednosti nesvesnih elemenata. Da oni i m a 49
j u r e l a t i v n o m a l o e n e r g i j e , p r o i z l a z i o t u d a što n e s v e -
stan elemenat, a k o d o b i v a što j a č e naglašavanje, o d
m a h i prestaje da b u d e subliminalan, j e r se tada, n a
ime, uzdiže iznad praga svesti, a za to je o s p o s o b
ljen samo naročitom, njemu imanentnom energijom.
T i m e on postaje »upad«, »predstava koja se slobodno
p e n j e « (Herbart). J a k e e n e r g e t i č k e v r e d n o s t i s a d r ž a
ja svesti d e l u j u k a o intenzivno osvetljenje, i time n j i
h o v e razlike postaju razgovetno saznatljive, a zamene
isključene. U nesvesnom, pak, uzajamno se p o d m e ć u
najheterogeniji elementi, ukoliko i oni imaju samo
nestalnu analogiju, baš s v o j o m neznatnom jasnošću,
s v o j o m slabom energetičkom vrednošću. Čak se i
čulni utisci slivaju, k a o što v i d i m o u »fotizama«
(Blojler — B l e u l e r ) , u » a u d i t i o n c o l o r i e e « . I j e z i k s a
d r ž i n e m a l o s t v a r i o d tih n e s v e s n i h s l i v a n j a , k a o š t o
sam to pokazao, na primer, za glas, za svetlost, za
stanja duše. 6 0
Nesvesno bi, dakle, bilo ona psihička
instancija g d e se s v e što je u svesti rastavljeno i s u
protno sliva u grupisanja i uobličavanja, koja, kad
se k a o takva u z d i g n u do svetlosti svesti, p o k a z u j u
prirodu k o j a odaje sastavne delove ka ko j e d n e tako
i d r u g e s t r a n e , a i p a k n e p r i p a d a o v o j ili o n o j strani,
4
» Upor. uz to rad Nunbergov: Vber kdrperliche Be-
gleiterscheinungen assoziativer Vorgange. U Junga: Diagnost.
Assoz. stud. B d . I I , p. 1 9 6 ss.
60 Wandl. und Symb. der Libido, p. 155 ss.
122
n e g o traži p r a v o n a s a m o s t a l a n p o l o ž a j u s r e d i n i .
Ovaj njen položaj u sredini sačinjava njenu vrednost
ili n e v r e d n o s t z a s v e s t ; n e v r e d n o s t u k o l i k o s e k a o
n e p o s r e d n o ništa jasno razlučljivo ne m o ž e opaziti na
n j e n u grupisanju, zbog čega svest dolazi u n e d o u
m i c u šta d a s t i m e p o č n e , a n e v r e d n o s t u t o l i k o u k o
liko baš njoj nerazlučljivo daje onaj simbolični k a
rakter koji mora pripadati sadržaju volje koja posre
duje. Osim volje, k o j a sasvim zavisi od svoga sadrža
ja, čoveku je kao p o m o ć n o sredstvo dato još ono
materinsko mesto stvaralačke fantazije, nesvesno,
k o j e u svako doba m o ž e da stvara simbole p u t e m p r i
r o d n o g a procesa elementarne psihičke delatnosti,
simbole koji m o g u da služe za od r eđ enje v o l j e k o j a
posreduje. K a ž e m » m o g u « , jer simbol eo ipso ne d o
l a z i u p r a z n i n u , n e g o o s t a j e u n e s v e s n o m , i to s v e
d o k energetičke vrednosti sadržaja svesti prevazila-
ze vrednost nesvesnog simbola. Ali pod normalnim
uslovima to je uvek slučaj, a pod nenormalnim uslo-
vima reč je o obrtanju podele vrednosti, pri č e m u
nesvesnom pripada viša vrednost negoli svesnom. U
o v o m slučaju, d o d u š e , izlazi s i m b o l n a p o v r š i n u s v e
sti, a d a n e n a l a z i p r i j e m a k o d s v e s n e v o l j e i k o d
egzekutivnih svesnih funkcija, jer su ove, naime,
z b o g o b r t a n j a v r e d n o s t i p o s t a l e subliminalne. N e s v e
s n o j e p o s t a l o superliminalno, z b o g č e g a s e p o j a v i l o
d u h o v n o nenormalno stanje, nered duha.
Otuda pod normalnim prilikama nesvesnom sim
b o l u t r e b a veštački p r i v o d i t i e n e r g i j u , d a d o b i j e v e ć u
vrednost i da se tako p r i v e d e svesti. To se dešava —
i time se p o n o v o p r i k l j u č u j e m o ideji razlučivanja
k o j u j e S i l e r p o k r e n u o — r a z l u č i v a n j e m sopstvenosti
(des Selbst) od s u p r o t n o s t i . R a z l u č i v a n j e je i s t o što i
p o v l a č e n j e libida s o b e j u strana, u k o l i k o je libido
disponibilan. U nagonima investirani libido, naime,
s a m o j e d o i z v e s n e m e r e slobodno disponibilan, u p r a
vo dotle dokle dopire kao snaga volje, a k a o takav
predstavlja onu množinu energije k o j o m Ja »slobod
n o « raspolaže. V o l j a u o v o m slučaju ima sopstvenost
za m o g u ć a n cilj. Taj cilj je utoliko m o g u ć n i j i u k o l i
k o j e d a l j i r a z v i t a k stišan s u k o b o m . V o l j a u o v o m
123
s l u č a j u n e o d l u č u j e i z m e đ u s u p r o t n o s t i , nego samo
za sopstvenost, t j . d i s p o n i b i l n a e n e r g i j a p o v l a č i se ka
s o p s t v e n o s t i , d r u g i m recima introvertuje s e . I n t r o -
versija znači samo to da je libido zadržan k o d s o p
stvenosti i da mu je zabranjeno da učestvuje u b o r b i
suprotnosti. K a k o mu je put napolje zatvoren, on se
prirodno obraća mišljenju, zbog čega se ponovo n a -
h o d i u o p a s n o s t i da d o s p e u s u k o b . U a k t r a z l u č i v a
n j a i introversije spada to što disponibilni libido nije
više razrešen samo od spoljašnjega objekta nego i od
unutrašnjega objekta, naime od misli. Na taj način
on postaje potpuno bezobjektan, nije više vezan ni
z a šta što b i m o g l o d a b u d e s a d r ž a j s v e s t i , i o t u d a
pada u nesvesno, gde automatski dohvati gotovi m a
t e r i j a l f a n t a z i j e , i t i m e g a p o k r e ć e n a u z d i z a n j e . Sile-
r o v izraz za simbol, n a i m e »živi lik«, jeste srećno i z a
bran, jer izdignuti materijal fantazije sadržava slike
psihološkoga razvitka jedinke u n j e n i m sukcesivnim
s t a n j i m a , u n e k u r u k u o z n a č i v a n j e ili c r t a n j e d a l j e g a
puta između suprotnosti. A k o v e ć razlučivalačka d e
latnost svesti češće ne nalazi m n o g o stvari na slika
ma da ih neposredno razume, onda ove intuicije ipak
sadržavaju n e k u živu snagu, koja određujući m o ž e da
dejstvuje na volju. Određivanje volje vrši se prema
o b e m a stranama, zbog čega posle nekoga v r e m e n a
suprotnosti p o n o v o postaju jače. Ali obnovljeni s u
k o b p o n o v o i z a z i v a isti, m a l o č a s o c r t a n i p r o c e s , z b o g
čega je svagda p o n o v o o m o g u ć e n dalji korak. Ja sam
tu funkciju posredovanja suprotnosti obeležio kao
transcendentnu funkciju, i p o d n j o m , d a k l e , ne r a -
z u m e v a m ništa tajanstveno, n e g o s a m o f u n k c i j u s v e -
s n i h i n e s v e s n i h e l e m e n a t a ili, m o ž d a k a o u m a t e m a
tici, z a j e d n i č k u f u n k c i j u r e a l n i h i i m a g i n a r n i h k o l i
čina. Osim volje — čija važnost ne treba da se time
51
124
cionalnu instinktivnu funkciju, k o j a jedina može v o
lji da da takav sadržaj koji sastavlja suprotnosti. To
je ona funkcija k o j u je Šiler intuitivno shvatio kao
i z v o r s i m b o l a , ali o z n a č i o k a o » n a g o n z a i g r u « i s t o g a
je nije dalje m o g a o učiniti u p o t r e b l j i v o m za m o t i v a
ciju volje. Da bi dospeo do sadržaja volje, on je p r i -
b e g a o razumu, i time stigao na j e d n u stranu. A l i on
se našem problemu nenadno približio kad kaže: »Ona
m o ć o s e ć a j a m o r a , d a k l e , b i t i u n i š t e n a p r e n e g o što
zakon (naime umna volja) može da bude dignut do
toga. T i m e , dakle, nije u č i n j e n o da nešto p o č n e što
još nije bilo. Covek ne može neposredno od osećaja
p r e ć i k m i š l j e n j u ; on mora učiniti korak nazad, j e r
samo kad je jedna determinacija p o n o v o poništena
m o ž e da se pojavi protivpoložena. On mora, dakle —
trenutno biti slobodan od svakoga o d r e đ e n j a i proći
stanje čiste odredljivosti. Dakle, m o r a se na izvestan
način vratiti o n o m n e g a t i v n o m stanju čiste b e z o d r e -
đ e n o s t i u k o m e s e n a h o d i o p r e n e g o što j e m a šta
ostavilo utisak na n j e g o v o čulo. A l i ono stanje bilo
je sadržajem p o t p u n o prazno, i sada je stvar u t o m e
da se jednaka bezodređenost i j e d n a k o neograničena
odredljivost u d r u ž e sa što je m o g u ć n o v e ć o m sadrži-
n o m , j e r iz toga stanja treba da neposredno proiziđe
nešto pozitivno. Određenje k o j e je ono primilo sen
z a c i j o m m o r a se, d a k l e , č v r s t o d r ž a t i , j e r o n o n e srne
d a i z g u b i r e a l n o s t ; ali u isti m a h o d r e đ e n j e , u k o l i k o
j e o n o ograničenje, m o r a biti poništeno, j e r treba d a
zauzme mesto neograničena odredljivost.« 5 2
O v o teško r a z u m l j i v o m e s t o sad s e v e ć n a o s n o
vu o n o g a što je ranije kazano m o ž e lako razumeti,
ako samo u v e k i m a m o na u m u da je Šiler postojano
s k l o n d a r e š e n j e traži u u m n o j v o l j i . M o r a s e z a m i
sliti d a o v a j m o m e n a t n e p o s t o j i . A l i t a d a j e o n o što
on kaže potpuno jasno. K o r a k nazad jeste razluči
vanje od suprotnih nagona, odrešivanje i povlačenje
libida od unutrašnjih i spoljašnjih objekata. Šiler
ovde svakako ima najpre na u m u čulni objekat, jer,
k a o što j e v e ć r e č e n o , k o d n j e g a j e u v e k r e č o t o m e
da se dospe na stranu u m n o g a mišljenja, k o j e je,
M L o c . cit. p. 104.
125
k a k o se n j e m u čini, n e m i n o v n o n u ž n o za o d r e đ e n j e
volje. Ali ipak mu se nameće nužnost da svako o d r e
đ e n j e uništi. T i m e je implicite dato i o d r e š e n j e od
unutrašnjega objekta, ideje, inače bi bilo nemogućno
dospeti do p o t p u n e besadržajnosti i bezodređenosti,
dakle do onog prvobitnog stanja nesvesnosti u k o m e
još nikakva diskriminatorna svest nije postavila s u b
jekat i objekat. T i m e Šiler, k a o što je opšte poznato,
m i s l i n a i s t o o n o š t o s a m j a f o r m u l i s a o k a o introver-
siju u nesvesno.
» N e o g r a n i č e n a o d r e d l j i v o s t « z n a č i , k a o što j e p o
znato, nešto slično kao stanje nesvesnog, u k o m e sve
m o ž e da dejstvuje na sve bez razlike. O v o prazno sta
n j e svesti treba da b u d e u d r u ž e n o sa »što je m o g u ć n o
v e ć o m sadržinom«. O v a sadržina, k a o opreka prazni
ni svesti, m o ž e biti s a m o n e s v e s n i sadržaj, j e r n e k a
k a v drugi sadržaj n i j e dat. T i m e j e o č e v i d n o izraženo
s j e d i n j e n j e n e s v e s n o g i svesnog, i »iz toga stanja t r e
ba nešto pozitivno« da proiziđe. O v o pozitivno jeste
za n a s simbolično određenje volje. Za Š i l e r a je to
jedno »srednje stanje«, k o j i m nastaje sjedinjenje o s e -
ta i mišljenja. On ga zove »srednje raspoloženje«,
u k o m e u isti m a h d e l a j u č u l n o s t i u m , ali b a š z b o g
toga u z a j a m n o poništavaju s v o j u o d r e đ i v a č k u silu i
protivstavljanjem izazivaju negaciju. Poništavanje
suprotnosti izaziva prazninu, k o j u mi upravo z o v e m o
nesvesno. O v o stanje, pošto nije suprotnostima o d r e
đeno, pristupačno je svakom određenju. Šiler ga zove
»estetičko« s t a n j e ( L o c . c i t . p . 105). Z n a č a j n o j e d a
on pri t o m e previđa da čulnost i um u o v o m stanju
n e m o g u u isti m a h d a » d e l a j u « , j e r , k a o š t o Š i l e r
sam kaže, oni su čak poništeni u z a j a m n o m negacijom.
Ali kako ipak nešto mora da dela, a Šiler n e m a n i
kakvu drugu funkciju na raspolaganju, onda moraju
za njega ponovo da delaju suprotnosna dvojstva. N j i
h o v a d e l a t n o s t s v a k a k o p o s t o j i , ali k a k o j e s v e s t
»prazna«, ona mora nužnim načinom da bude u n e
svesnom. 5 3
Međutim, ovaj p o j a m Šileru nedostaje, i
zato je on o v d e isto što i naša s i m b o l o t v o r n a d e l a t -
M
K a o Sto S i l e r p r a v i l n o kaže, u estetičkom stanju č o
v e k j e n u l a . L o c . cit. p . 108.
126
nost, stvaralačka fantazija. Siler »estetičko stanje«
definiše kao v e z u j e d n e stvari »sa c e l i n o m naših r a z -
ličnih snaga (duševnih moći), a da za p o j e d i n u od
njih nije određen objekat«. On bi možda bolje uči
n i o d a se, m e s t o o v e n e s t a l n e d e f i n i c i j e , o v d e v r a t i o
na svoj raniji p o j a m simbola, jer simbol ima kvalitet
koji se odnosi na sve psihičke funkcije a da nije o d
ređen objekat pojedine od njih. Uspeh postizanja
o v o g a srednjega raspoloženja Siler vidi u činjenici
da je č o v e k u »sad već od prirode postalo m o g u ć n o da
o d s e b e n a č i n i što h o ć e — d a m u j e p o t p u n o v r a ć e n a
s l o b o d a d a b u d e o n o što t r e b a d a b u d e « . K a k o S i l e r
postupa preimućstveno intelektualno i racionalno, on
pada kao žrtva svoga suda. To v e ć pokazuje izbor i z
raza »estetički«. Da je on bio upoznat s i n d i j s k o m
l i t e r a t u r o m , v i d e o b i d a iskonska slika, k o j a n j e m u
lebdi pred očima, ima sasvim drugo značenje negoli
»estetička«. N j e g o v a intuicija našla j e nesvestan m o
del, koji u n a š e m d u h u o d a v n o leži gotov. A l i on ga
tumači kao »estetički«, iako je sam pre svega ista
k a o s i m b o l i č n o . Iskonska slika n a k o j u j a m i s l i m jeste
ono osobeno obrazovanje ideja na Istoku, k o j e se u
I n d i j i z g u s n u l o u u č e n j e o brahman-atmanu, a u K i n i
n a š l o s v o g a p r e d s t a v n i k a u Lao-Ceu. I n d i j s k o s h v a
tanje uči oslobođenju od suprotnosti, a p o d n j i m a se
razumevaju sva afektivna stanja i emocionalne v e
zanosti za objekat. O s l o b o đ e n j e sleduje posle p o v l a
čenja libida od svih sadržaja, zbog čega nastaje p o t
puna introversija. Ovaj psihološki proces na v e o m a
k a r a k t e r i s t i č a n n a č i n o z n a č u j e s e k a o tapas, š t o s e
najbolje prevodi izrazom »sedenje na jajima«. Ovaj
izraz odlično crta stanje besadržajne meditacije, u
k o j o j se libido donekle kao toplina za v r e m e leža
n j a privodi s o p s t v e n o m sebi. P o t p u n i m o d r e š e n j e m
svih funkcija od objekta nastaje nužnim načinom u
u n u t r a š n j e m b i ć u (u sebi) ekvivalenat o b j e k t i v n o g a
realiteta, resp. potpuni identitet o n o g a što je iznutra
i o n o g a što je spolja, i taj identitet m o ž e se tehnički
o b e l e ž i t i k a o tat tvam asi (to si t i ) . S t a p a n j i m a s a m o
ga sebe sa vezama p r e m a o b j e k t u nastaje identitet
samoga sebe (atman) sa suštinom sveta (tj. sa v e z a -
127
ma subjektovim prema objektu), tako da se saznaje
identitet unutrašnjega i spoljašnjega atmana. P o j a m
brahmana samo se malo razlikuje od p o j m a atmana,
jer u b r a h m a n u nije explicite dat p o j a m samoga sebe,
nego s a m o j e d n o tako reći opštije, ne pobliže o d r e d -
ljivije stanje identiteta o n o g a što je u subjektu i o n o
g a što j e i z v a n s u b j e k t a . Tapasu u i z v e s n o m s m i s l u
p a r a l e l a n p o j a m j e s t e joga, i p o d t i m s e i m a r a z u -
mevati ne toliko stanje meditacije koliko svesna t e h
nika vaspitanja za tapasno stanje. Joga je metoda po
k o j o j se libido planski »uvlači« i time se oslobađa iz
veza suprotnosti. Cilj tapasa i j o g e jeste uspostavlja
n j e srednjega stanja, iz k o g a proizlazi o n o što stvara
i što oslobađa. Psihološki rezultat za p o j e d i n c a jeste
d o s t i z a n j e b r a h m a n a , » n a j v i š e s v e t l o s t i « , ili » a n a n -
de« (ananda = milina). To je krajnji cilj vežbanja za
o s l o b o đ e n j e . A l i j e isti p r o c e s u isti m a h z a m i š l j e n i
kao kosmogonski, jer iz brahman-atmana kao vase-
ljenske osnove proizlazi celo stvaranje. Kosmogonski
mit je, kao svaki mit, projekcija nesvesnih procesa.
Egzistencija ovoga mita dokazuje, dakle, da se u n e
svesnom o n o g a k o j i se vežba za tapas n a h o d e stvara
lački procesi, k o j i se i m a j u shvatiti k a o n o v a d o t e -
rivanja prema objektu. Siler kaže: » Č i m se u čoveku
p o j a v i svetlost, n e m a v i š e n i k a k v e m o ć i i z v a n n j e g a .
Č i m u n j e m u n a s t a n e tišina, s t i š a v a se i o l u j a u s v e
miru, i b o r b a snaga u prirodi s m i r u j e se i z m e đ u g r a
nica k o j e ostaju. Otuda nije nikakvo č u d o ako p r a
stara p o e z i j a o t o m v e l i k o m d o g a đ a j u u u n u t r a š n j e m
biću čovekovu govori kao o revoluciji u spoljašnjem
svetu«, itd. 54
J o g o m se veze sa objektom introver-
tuju i o d u z i m a n j e m vrednosti spuštaju u nesvesno,
g d e , k a o što j e g o r e p r e d s t a v l j e n o , m o g u d a u đ u u
n o v e asocijacije sa d r u g i m nesvesnim sadržajima i
stoga, kad se izvrši tapasno vežbanje, p r o m e n j e n e p o
n o v o prilaze objektu. P r o m e n o m veze sa o b j e k t o m
objekat je dobio n o v o lice. On je kao novostvoren;
otuda je kosmogonski mit odličan simbol za rezultat
tapasnog vežbanja. U indijskom religioznom v e ž b a -
nju, k o j e tako reći vrši samo introversiju, n o v o p r i -
M L o c . cit. p. 135.
128
l a g o đ i v a n j e o b j e k t u , r a z u m e se, n e m a n i k a k a v z n a
čaj, nego ostaje kao nesvesno projiciran k o s m o g o n -
ski p o u č n i m i t , a d a n e d o l a z i d o p r a k t i č n o g p r e u o b l i -
čavanja. U t o m e indijski religiozni stav stoji tako
reći u dijametralnoj suprotnosti p r e m a zapadnjačko-
-hrišcanskom stavu, j e r hrišćanski princip ljubavi
vrši ekstraversiju i bezuslovno potrebuje spoljašnji
objekat. Prvi princip dobiva zato bogatstvo saznanja,
drugi izobilje dela.
U p o j m u b r a h m a n a s a d r ž a n j e i p o j a m »ritam«
(pravi put), svetski poredak. U b r a h m a n u , kao stva
ralačkoj suštini sveta i svetskoj osnovi, dolaze stvari
na pravi put, jer u n j e m u su o n e v e č n o razrešene i
novostvorene; iz b r a h m a n a sleduje sav razvitak na
uređenom putu. P o j a m ritama vodi nas p o j m u Tao u
hao-Cea. T a k o j e » p r a v i p u t , z a k o n i t o u p r a v l j a n j e ,
srednji put između suprotnosti, oslobođen od njih, a
i p a k ih u s e b i u j e d i n j u j e . S m i s a o ž i v o t a s a s t o j i se u
t o m e što s e h o d i t i m p u t e m s r e d n j e g a a d a s e n i k a d a
ne upada u suprotnosti. Ekstatični m o m e n a t sasvim
n e d o s t a j e u Lao-Cea; o n j e z a m e n j e n n a d m o ć n o m f i -
losofskom jasnošću, intelektualnom i intuitivnom
mudrošću, koja nije zamućena nikakvom mističkom
m a g l o m , i k o j a predstavlja baš o n o što je najdostižni-
je u d u h o v n o j nadmoćnosti, pa je zato u tolikoj meri
lišena haotičnog da se od nesređenosti o v o g a s t v a r
noga sveta udaljuje u zvezdane daljine. Ona pripi
t o m l j u j e s v e d i v l j e , ali g a n e d o h v a t a č i s t e ć i g a i n e
p r e u o b l i č a v a ga u v i š e .
t i z a m j e n e s p o s o b a n d a reši s u v i š e o z b i l j n i i t e š k i z a
datak vaspitanja čovekova, jer on svagda v e ć p r e t p o
stavlja o n o što bi baš trebalo da proizvede, n a i m e
sposobnost ljubavi p r e m a lepoti. On upravo ometa
produbljivanje problema, jer svagda otklanja p o
gled od ružnog, r đ a v o g i teškog, i teži za u ž i v a n j e m ,
iako plemenitim. Stoga estetizmu i nedostaje svaka
snaga za m o r a l n o motivisanje, j e r je on u n a j d u b l j o j
suštini i p a k s a m o p r e i m j e n i h e d o n i z a m . Š i l e r s e , d o
d u š e , t r u d i d a d o n e s e n e u s l o v l j e n m o r a l a n m o t i v , ali
mu dokazivanje u t o m e ipak ne polazi za r u k o m , jer
j e n j e m u , baš z b o g estetičkoga stava, n e m o g u ć n o d a
vidi do kakvih konsekvencija vodi priznanje druge
strane ljudske prirode. S u k o b k o j i time nastaje znači,
naime, takvu zabunu i takav bol za čoveka da on
gledanjem lepote u najboljem slučaju može ponovo
da potisne suprotnost, a da je se ipak ne oslobodi,
č i m e je — u n a j b o l j e m slučaju — p o n o v o u s p o s t a v
ljeno staro stanje. Da se č o v e k u p o m o g n e da iziđe iz
toga sukoba, p o t r e b a n je drugi stav negoli estetički.
To baš pokazuje paralela s i d e j a m a Istoka. Indijska
130
filosofija religije shvatila je taj p r o b l e m u svoj n j e
g o v o j dubini i pokazala koja je kategorija sredstava
potrebna da se omogući rešenje sukoba. Čovek potre-
buje za to najviše moralno naprezanje, najveće s a m o -
poricanje i požrtvovan je, najvišu religioznu ozbilj
n o s t , p r a v u s v e t o s t . K a o što j e p o z n a t o , Šoperihauer
je, pored svega priznanja estetičkog, baš tu stranu
p r o b l e m a n a j j a s n i j e i s t a k a o . R a z u m e se, n i k a k o s e n e
s m e m o prevariti misleći da su reči »estetički«, » l e p o -
t a « i t d . z v u č a l e Sileru i s t o o n a k o k a o n a m a . J a zaista
n e p r e t e r u j e m k a d t v r d i m d a j e » l e p o t a « za Silera
b i l a religiozan ideal. L e p o t a je b i l a n j e g o v a r e l i g i j a .
N j e g o v o »estetičko r a s p o l o ž e n j e « m o g l o b i s e isto
tako dobro prevesti izrazom »religiozna pobožnost«.
A l i j e Silerova i n t u i c i j a , n e i s k a z u j u ć i n e š t o t a k v o i
ne obeležavajući jezgro svog problema explicite kao
religiozno, došla do religioznoga problema, razume se
do religioznog p r o b l e m a primitivca, o k o j e m on u
s v o m ispitivanju čak prilično opširno raspravlja, ne
provodeći tu liniju do kraja. Značajno je da u daljem
toku njegovih razmišljanja pitanje »nagona za igru«
dolazi sasvim u pozadinu, u prilog p o j m a estetičkoga
r a s p o l o ž e n j a , k o j e k a o d a p o s t i ž e gotovo m i s t i č k u
v r e d n o s t . M i s l i m d a t o nije s l u č a j n o , nego se o s n i v a
n a o d r e đ e n o m r a z l o g u . Cesto se b a š n a j b o l j e i n a j
d u b l j e misli j e d n o g a dela najupornije protive j a s n o m
p o i m a n j u i formulisanju, ako bi na različnim mesti-
ma i bile nagoveštene i otuda zapravo d o v o l j n o
s p r e m n e da s v o j u sintezu o m o g u ć e do jasna izraza.
Čini mi se kao da se i o v d e p o j a v l j u j e takva teško
ća. Za p o j a m »estetičkoga raspoloženja« kao s r e d n j e
g a s t v a r a l a č k o g a s t a n j a Š i l e r s a m p r i n o s i misli n a
osnovu kojih se lako m o ž e upoznati dubina i o z b i l j
nost t o g a p r o b l e m a . S d r u g e strane, on je isto tako
jasno video »nagon za igru« kao onu traženu sred
n j u delatnost. Ne m o ž e se poricati da ova oba p o i m a
nja stoje jedno prema drugom u izvesnoj suprotno
sti, j e r i g r a i o z b i l j n o s t t e š k o h o ć e d a s e p o d n o s e .
Ozbiljnost sleduje posle dubokog unutrašnjeg prisi
ljavan ja, a igra je n j e g o v spoljašnji izraz, n j e g o v
a s p e k a t o k r e n u t s v e s t i . N i j e r e č , r a z u m e se, o nekom
131
hotenju igre, n e g o o t o m e da je čovek prinuđen na
igru, o t o m e da se f a n t a z i j a i s p o l j a v a u i g r i unutra
šnjom p r i m o r a n o š ć u , b e z p r i t i s k a o k o l n o s t i , a i b e z
p r i t i s k a v o l j e . T o j e ozbiljna i g r a . P a i p a k j e t o i g r a ,
56
Z a r e š e n j e t o g a p i t a n j a m o r a m o se, k a o u v e k u
o v a k v i m slučajevima, pozivati na svedočanstva isto-
rije ljudskoga duha. Z a t o je p o t r e b n o da sebi još j e
dared predstavimo s k o j e osnove treba polaziti pri
obdelavanju toga pitanja: videli smo da Siler zahte-
va razrešivanje suprotnosti sve do potpune praznine
132
svesti, u k o j o j , dakle, ni na koji n a č i n ne i g r a j u u l o
gu ni oseti, ni osećanja, ni misli. T a k v o traženo stanje
jeste, dakle, stanje n e d i f e r e n c i r a n e svesti, ili svesti
u k o j o j su d e p o t e n c i r a n j e m energičkih vrednosti svi
sadržaji izgubili s v o j u različitost. A l i stvarna svest je
mogućna samo onde gde vrednosti izazivaju neku raz-
lučljivost sadržaja. G d e razlučijivost nedostaje, tu ne
m o ž e biti n i k a k v e stvarne svesti. Z b o g toga t a k v o sta
n j e s m e m o obeležiti kao »nesvesno«, iako postoji m o
gućnost svesti u s v a k o doba. R e č je, dakle, o »abais-
sement du niveau mental« (Žane—Janet) a r t i f i c i -
jelne prirode, otuda i o sličnosti s j o g o m i stanjima
hipnotičkoga »engourdissement«-a. Koliko ja znam,
Šiler se nigde nije izražavao o t o m e kako on zapra
vo zamišlja tehniku — da se poslužim t o m reč ju —
za proizvođenje estetičkoga raspoloženja. Primer
s J u n o n o m Ludovizi, koji on m i m o g r e d daje u s v o
jim pismima, pokazuje n a m stanje »estetičke p o
5 7
3 7
L o c . cit. p. 8 1 .
L o c . cit. p . 8 1 : » j e r ž e n s k i b o g i z i s k u j e n a š e o b o ž a v a
5 8
nje«, itd.
133
aktiviše se k o m p l e k s detinjstva, čime se p o n o v o o ž i v -
ljuju reminiscencije detinjstva, t j . pre svega veze sa
roditeljima. Fantazije koje proizlaze iz te reaktiva-
cije daju p o v o d a za nastajanje očinskih i materin
skih božanstava, kao i za b u đ e n j e religioznih d e t i n j -
skih veza sa B o g o m i detinjskih osećanja k o j a t o m e
odgovaraju. Značajno je da simboli roditelja postaju
svesni, a nikako slike stvarnih roditelja; tu č i n j e n i
cu F r o j d objašnjava potiskivanjem slike roditelja iz
incestnih opiranja. Ja se slažem s t i m o b j a š n j e j e m ,
ali m i s l i m da o n o n i j e i s c r p n o , j e r previda izvanred
ni smisao ove simbolične zamene. Simbolizovanje u
slici B o g a z n a č i s n a ž n o u z d i z a n j e n a d k o n k r e t i z a m ,
nad čulnost reminiscencije, jer se regresija prihva-
tanjem »simbola« kao stvarnoga simbola uskoro
preobražava u progresiju, d o k bi ostala regresija da
je takozvani simbol definitivno bio objašnjen samo
kao znak za stvarne roditelje i time b i o lišen svoga
samostalnoga karaktera. Stvarnim usvajanjem s i m
59
8 9
Ovu tačku opširno sam pretresao u svojoj knjizi
Wandl. und Symb. der Libido.
134
tok života, primamljivanje libida ka još j e d n o m d a
l j e m c i l j u , ali k o j i o t a d a n e u g a s n o d e j s t v u j e u n j e m u ,
tako da n j e g o v život, kao plamen k o j i se raspalio, n e
prestano i dalje hodi ka dalekim ciljevima. To je ta-
kođe specifični životvorni značaj simbola. To je ta-
k o đ e vrednost i smisao religioznoga simbola. R a z u
m e se, n e m i s l i m t i m e n a d o g m a t i č k i u k o č e n e , m r t v e
simbole, nego na simbole koji se izvijaju iz stvaralač
ke nesvesti života čoveka. G o l e m i značaj takvih s i m
bola m o ž e zapravo poricati samo onaj koji misli da
istorija sveta počinje današnjim d a n o m . Trebalo bi
d a b u d e i z l i š n o g o v o r i t i o z n a č a j u s i m b o l a , ali, n a
žalost, stvar ne stoji tako, j e r d u h našega v r e m e n a
misli da je izdignut č a k iznad s v o j e vlastite p s i h o l o
gije. Moralno-higijensko stanovište našega v r e m e n a
h o ć e , p r i r o d n o , da u v e k zna je li takva stvar štetna
ili k o r i s n a , p r a v i l n a ili n e p r a v i l n a . I s t i n s k a p s i h o l o
g i j a n e m o ž e s e starati z a t o ; n j o j j e d o v o l j n o d a
sazna k a k v e su stvari po sebi i za sebe.
Stvaranje simbola, k o j e proizlazi iz stanja p o -
božnosti, jeste opet jedan od onih religioznih k o l e k
tivnih fenomena koji nisu vezani za individualnu
obdarenost. P r e m a t o m e , i u o v o j tački s m e m o da
pretpostavimo mogućnost proširenja diskutovanih
gledišta na opštega čoveka. T i m e mislim da sam d o
v o l j n o p r i k a z a o b a r t e o r i j s k u m o g u ć n o s t Silerovih
gledišta za opštu ljudsku psihologiju. Radi p o t p u n o
sti i j a s n o s t i h o ć u j o š d a o v d e d o d a m d a s e o d a v n o
b a v i m p i t a n j e m v e z e svesti i svesnoga u p r a v l j a n j a
životom sa simbolom. Pri tome sam došao do zaključ
ka da se simbolu, s obzirom na n j e g o v veliki značaj
kao reprezentantu nesvesnog, m o r a pripisivati ne
mala vrednost. V e ć iz svakodnevnoga iskustva u p o
stupanju s nervoznim bolesnicima znamo kako izvr
stan p r a k t i č k i z n a č a j i m a j u n e s v e s n e i n t e r f e r e n c i j e .
Sto j e v e ć a d i s o c i j a c i j a , t j . u d a l j i v a n j e s v e s n o g a s t a
va od individualnih i kolektivnih sadržaja nesvesnog,
u t o l i k o su v e ć a i š t e t n a , č a k i o p a s n a , o m e t a n j a ili
p o j a č a v a n j a sadržaja svesti nesvesnim. D a k l e , s o b z i
r o m na praktičke okolnosti, simbolu se doista m o r a
pripisivati znatna vrednost. A h ako simbolu p r i d a j e -
135
m o v r e d n o s t , s v e j e d n o d a l i v e l i k u ili m a l e n u , t i m e
on dobiva svesnu motivsku vrednost, t j . biva opažan,
i time se n j e g o v o j nesvesnoj libidnoj opsednutosti
daje prilika za razvitak u svesnom upravljanju ž i
votom. Time je — po m o m e mišljenju — dobivena
ne b a š n e z n a t n a p r a k t i č k a k o r i s t ; n a i m e saradnja ne
svesnog, n j e g o v o s l i v a n j e s a s v e s n i m p s i h i č k i m n a
p o r o m , i time izdvajanje ometačkih uticaj a n e s v e
snog. O v u zajedničku funkciju, vezu sa simbolom,
o b e l e ž i o s a m k a o transcendentnu funkciju. N a o v o m
m e s t u n e m o g u uzeti k a o s v o j zadatak d a o v a j p r o
b l e m p r o v e d e m do potpunoga razjašnjenja. Za taj
posao bezuslovno je potrebno da iznesem sve one m a -
terijalije k o j e se p o j a v l j u j u kao rezultati nesvesne
delatnosti. U dosadašnjoj stručnoj literaturi opisane
fantazije ne daju nikakvu sliku o simboličnim stva
ralaštvima o k o j i m a je ovde reč. Ali za te fantazije
ima u lepoj književnosti m n o g o primera, no oni, d a
b o m e , nisu »čisto« posmatrani i predstavljeni, n e g o
su prošli kroz intenzivnu »estetičku« obradu. M e đ u
o v i m primerima hoću pre svega da istaknem dva dela
Mojrinkova ( M e v r i n k ) : Der Golem i Das grune Ge-
sicht. O b r a d u t e s t r a n e p r o b l e m a m o r a m s a č u v a t i z a
docnije izučavanje.
S o v i m izvođenjima o s r e d n j e m stanju mi s m o ,
i a k o n a s j e n a t o p o d s t a k a o S i l e r , izišli d a l e k o i z v a n
njegovih shvatanja. Mada je oštro i duboko dohvatio
suprotnosti u ljudskoj prirodi, on je pokušaj rešenja
ostavio na p o č e t n o m stepenu. Cini se da je za to kriv
termin »estetičko raspoloženje«. Siler, n a i m e , tako
reći identifikuje »estetičko raspoloženje« s lepim,
koje dušu prenosi u to raspoloženje« 6 0
On time ne
obuhvata samo uzrok i dejstvo nego i stanju » b e z -
određenosti«, sasvim suprotno svojim vlastitim defi
nicijama, daje jednoznačnu određenost na taj način
što ga i z j e d n a č u j e s lepim. T i m e je i funkciji p o s r e
d o v a n j a unapred oduzeta oštrina, j e r ona k a o lepota
čini da n e o m e t a n o štetuje ružnoća, o k o j o j je ipak
takođe reč. Siler kao »estetičku osobinu« j e d n e stva-
L o c . cit. p. 108.
136
ri definiše to što se ona odnosi » n a celinu naših r a z -
ličnih snaga«. P r e m a tome, dakle, »lepo« i »estetič-
k o « ne m o g u da se poklapaju, jer su naše različne
snage i estetički različne, lepe i ružne, i samo n e p o
p r a v l j i v idealist i optimist m o g a o bi izmišljati da je
»celina« ljudske prirode baš »lepa«. Ona je, štaviše,
ako č o v e k hoće da b u d e pravičan, prosto stvarna i
i m a s v o j e s v e t l e i t a m n e s t r a n e . Z b i r s v i h b o j a j e siv,
svetao na t a m n o j , taman na svetioj pozadini.
Iz te p o j m o v n e negotovosti i nedovoljnosti o b j a
šnjava se i o k o l n o s t što p o t p u n o ostaje u tami p i t a
n j e kako se m o ž e uspostaviti o v o posredovno stanje.
Ima mnogobrojnih mesta iz kojih nedvoznačno p r o
izlazi da baš » u ž i v a n j e p r a v e lepote« izaziva s r e d n j e
stanje. T a k o Šiler kaže: »Što našim čulima u n e p o
s r e d n o m osećaju laska, to našu m e k u i p o k r e t l j i v u
d u š u o t v a r a s v a k o m u t i s k u , ali n a s i u i s t o m s t e -
p e n u čini m a n j e sposobnima za napor. Što naše m i -
s l e n e s n a g e n a p r e ž e i što i h p o z i v a k o p š t i m p o j m o
vima, to daje snage našem duhu za svaku vrstu o t p o
r a , ali ga i u i s t o m o d n o s u č i n i o k o r e l i m , i o d u z i m a
n a m prijemijivosti isto toliko koliko n a m p o m a ž e d a
d o đ e m o do v e ć e samostalnosti. Baš zato i j e d n o i d r u
g o d o v o d i naposletku n u ž n o d o iscrpljenja«, itd. » A k o
s m o se, n a p r o t i v , p r e d a l i u ž i v a n j u p r a v e l e p o t e , o n d a
smo u takvom trenutku u jednakom stepenu majstori
svojih trpnih i delatnih snaga i s j e d n a k o m l a k o ć o m
o b r a ć a ć e m o se o z b i l j n o s t i i i g r i , m i r o v a n j u i k r e t a
nju, popustljivosti i otporu, apstraktnom mišljenju i
posmatranju.«
O v o prikazivanje stoji u oštroj suprotnosti p r e
ma ranije postavljenim određenjima »estetičkoga sta
nja«, u k o m e č o v e k treba da b u d e nula, bez o d r e đ e
nja, d o k je ipak o v d e baš u najvećoj meri određen
lepotom (»predan« lepoti). Ne vredi truda da idemo
dalje za tim pitanjem u Šilera. On je o v d e dospeo do
granice samoga sebe i svoga vremena, koju mu je
bilo n e m o g u ć n o preći, j e r svugde je naišao na n e v i d
ljivoga »najružnijega čoveka«, čije je otkrivenje bilo
s a č u v a n o za n a š e v r e m e i za Ničea.
137
Siler b i h t e o d a č u l n o b i ć e u č i n i u m n i m t i m e š t o
ga p r e toga pravi estetičkim, kao što on sam k a ž e . 6 1
fizički život m o r a se » p o d v r ć i f o r m i « , on m o r a » s v o
je fizičko određenje da izvede prema zakonima l e p o
te«, 6 3
»na ravnodušnom polju fizičkoga života mora
čovek da otpočne svoj moralni život«, on mora »još 6 4
t o n a d o v e z a o a p o l o g i j u privida, k o j i j e u s v a k o m p o
gledu značajan.
»i L o c . c i t . p . 1 1 8 .
«2 L o c . c i t . p . 1 2 0 .
»3 L o c . c i t . p . 1 2 1 .
L o c . cit. p. 123.
« L o c . cit. p. 124.
«« L o c . c i t . p . 1 1 1 .
138
»Najveća glupost i najviši razum imaju izvestan
afinitet j e d n o p r e m a d r u g o m e u t o m e što o b o j e traže
s a m o realno, a za čisti p r i v i d s a s v i m su n e o s e t l j i v i .
S a m o t i m e što j e o b j e k a t n e p o s r e d n o p r i s u t a n u č u
lima biva glupost istrgnuta iz svoga mira, i samo
t i m e što s e n j e n i p o j m o v i s v o d e n a č i n j e n i c e i s k u s t v a
biva razum doveden u stanje mira; j e d n o m rečju,
glupost se ne m o ž e izdići iznad stvarnosti, a r a z u m
n e m o ž e ostati ispod istine. U k o l i k o su, dakle, p o
t r e b a r e a l i t e t a i n a k l o n j e n o s t k a s t v a r n o m čiste p o -
sledice nedostatka, utoliko su ravnodušnost p r e m a
realitetu i interesovanje za privid p r a v o proširenje
čoveštva i presudan korak ka kulturi«. 6 7
139
2. RASPRAVA O NAIVNOM I SENTIMENTALNOM
PESNISTVU
J e d n o v r e m e č i n i l o m i s e k a o d a b i Šilerova p o -
d e l a p e s n i k a na naivne i sentimentalne 70
bila podela
p r e m a gledištima k o j a bi se slagala s o n i m a k o j a su
o v d e izložena. A l i sam posle zrela razmišljanja d o
šao do zaključka da stvar ne stoji tako. Šilerova d e
f i n i c i j a je p r o s t a : Naivni pesnik je priroda, sentimen
talni j e traži. O v a p r o s t a f o r m u l a j e z a v o d l j i v a u t o
liko ukoliko postavlja dve različne vrste veza sa
objektom. Otuda bi se najverovatnije moglo reći:
o n a j k o j i p r i r o d u t r a ž i ili ž e l i k a o o b j e k a t n e m a j e ,
on bi, p r e m a t o m e , bio introvertni; i obrnuto, onaj
koji je v e ć sam priroda, dakle, stoji u najprisnijoj
vezi sa objektom, bio bi ekstravertni. Ali takva, m a l o
nasilna interpretacija imala bi m a l o v e z e sa Š i l e r o -
v i m gledištem. Njegova podela na naivno i senti
m e n t a l n o j e s t e p o d e l a k o j a se, u s u p r o t n o s t i p r e m a
našoj podeli tipova, ne bavi upravo individualnim
mentalitetom pesnika, nego karakterom njegove
s t v a r a l a č k e d e l a t n o s t i , r e s p . n j e g o v a p r o d u k t a . Isti
pesnik m o ž e u jednoj pesmi da b u d e sentimentalan,
a u drugoj naivan. H o m e r je, doduše, svugde naivan,
ali k o l i k i o d n o v i j i h n i s u n a j v e ć i m d e l o m s e n t i m e n
talni? Šiler je o č e v i d n o osećao o v u teškoću i stoga je
rekao da je pesnik uslovijen svojim vremenom, ne
kao jedinka, n e g o kao pesnik. Tako on kaže: »Svi p e
snici k o j i t o stvarno jesu pripadaće, v e ć p r e m a t o m e
k a k v o j e v r e m e u k o m e c v e t a j u ili s l u č a j n e o k o l n o
sti k o j e u t i č u n a n j i h o v o o p š t e o b r a z o v a n j e i n j i h o
v o p r o l a z n o d u š e v n o r a s p o l o ž e n j e , i l i n a i v n i m a ili
sentimentalnima.« P r e m a t o m e , reč je i u Šilera ne
o fundamentalnim tipovima, nego više o izvesnim k a
r a k t e r i s t i č n o s t i m a ili o s o b i n a m a p o j e d i n i h p r o d u k a
ta. O t u d a j e o d m a h j a s n o d a i n t r o v e r t a n p e s n i k m o ž e
prigodice pevati ne samo naivno n e g o i sentimental
no. T i m e nikako ne dolazi u obzir ni identitet n a i v
nog i sentimentalnog s ekstravertnim, s jedne, i s in-
7 0
Schiller, Vber naive und sentimentalische Dichtung.
140
trovertnim, s d r u g e strane, ukoliko dolaze u pitanje
tipovi. A l i s t v a r s t o j i d r u k č i j e a k o je r e č o tipskim
mehanizmima.
a) Naivni stav
71 L o c . c i t . p . 2 4 8 .
72 L o c . c i t . p . 2 5 0 .
'3 L o c . cit. p. 304.
7* L o c . cit. p . 3 0 3 .
75 L o c . c i t . p. 3 0 5 .
7« L o c . c i t . p . 3 0 7 s.
77 L o c . cit. p . 3 1 4 .
141
f i k u j e ili je t a k o r e ć i a p r i o r i s n j i m e i d e n t i č a n . Levi-
-Bril t u v e z u s a o b j e k t o m o b e l e ž a v a k a o » p a r t i c i p a -
tion m y s t i q u e « . O v a j identitet u v e k se stavlja iznad
7 8
b) Sentimentalni stav
V e ć s m o p o m e n u l i d a s e n t i m e n t a l n i p e s n i k traži
p r i r o d u . On » r e f l e k t u j e o utisku što ga ostavljaju u
n j e m u suprotnosti, i samo na toj refleksiji osnovano
je ganuće u k o j e on sam biva d o v e d e n i u k o j e d o
vodi nas. P r e d m e t se o v d e v e z u j e za j e d n u ideju, i
samo na toj vezi počiva n j e g o v a pesnička snaga«. 7 9
78
Les fonctions mentales dans les societes infirieures.
7
» L o c . cit. p. 249.
«o L o c . c i t . p . 2 5 0 .
142
uspostavi naivni osećaj, po sadržaju.« 8 1
»Sentimen
talno pesništvo je produkat samotovanja.« 8 2
»Senti
mentalni g e n i j e izložen je opasnosti da, iznad n a s t o -
javanja, od nje (ljudske prirode) ukloni sve ograde,
s a s v i m u n i š t i l j u d s k u p r i r o d u , i d a s e n e s a m o , što
ona sme i treba, iznad svake određene i ograničene
stvarnosti u z d i g n e do apsolutne m o g u ć n o s t i — ili da
je ideališe, n e g o da prevaziđe još i samu m o g u ć n o s t
— ili da sanjari.« »Sentimentalni genije ostavlja
stvarnost da bi se uspeo do ideja i slobodnom s a m o
s t a l n o š ć u s a v l a đ i v a o s v o j e g r a d i v o « ( L o c . c i t . p . 314.).
Lako je videti da je sentimentalni pesnik, u s u
protnosti prema naivnom, obeležen refleksivnim i
apstraktivnim stavom prema objektu. On »reflektuje
o o b j e k t u « time što se od o b j e k t a » p o v u k a o « . On je,
dakle, tako reći a priori o d v o j e n od objekta kad p o
činje njegova produkcija; ne dejstvuje objekat u n j e
mu, nego dejstvuje on sam. Ali ne dejstvuje u samom
sebi, n e g o iznad objekta. On je različan od objekta,
a ne istovetan s n j i m ; on teži da postavi s v o j u v e z u
sa njim, da svoje »gradivo savlada«. Iz ove njegove
rastavijenosti od objekta proizlazi utisak dvojstva
koji je Siler istakao, j e r sentimentalni pesnik crpe
iz dva izvora, iz objekta, resp. iz opažanja toga
objekta, i iz samoga sebe. Spoljašnji utisak objekta
nije n j e m u nešto neuslovljeno, nego materijal koji on
obdelava p r e m a merilu svoga vlastitoga sadržaja.
Otuda on stoji nad objektom, pa ipak ima neku vezu
s a n j i m , ali n e v e z u p r i j e m l j i v o s t i , n e g o o n p o n a h o
đ e n j u d a j e o b j e k t u v r e d n o s t ili o s o b i n u . N j e g o v s t a v
je, dakle, stav introvertnoga.
Međutim, karakteristikom ovih dvaju stavova
k a o introvertnog i ekstravertnog nismo iscrpli Sile-
r o v u misao. O b a naša m e h a n i z m a znače samo o s n o v
ne fenomene prilično opšte prirode, koji v e o m a n e -
o p r e d e l j e n o n a g o v e š ć u j u o n o što je specifično. Radi
r a z u m e v a n j a n a i v n o g i sentimentalnog m o r a m o uzeti
u p o m o ć d v a dalja principa, n a i m e elemente oseta i
intuicije. U d o c n i j e m t o k u n a š e g a i s p i t i v a n j a j a ć u
si L o c . c i t . p . 3 0 1 .
82 L o c . c i t . p . 3 0 3 .
143
još opširnije da govorim o o v i m funkcijama. O v d e
ću samo spomenuti da je naivni pesnik obeležen p r e -
tezanjem osetnoga elementa, a sentimentalni prete-
zanjem intuitivnoga elementa. Oset vezuje za o b j e
kat, on čak subjekat uvlači u o b j e k a t , i otuda se
»opasnost« za n a i v n o g a sastoji u t o m e što on m o ž e
potonuti u o b j e k t u . Intuicija k a o opažanje vlastitih
nesvesnih procesa odvlači od objekta, uzdiže se iznad
objekta, i otuda teži da u v e k savlada g r a d i v o i da ga
uobliči p r e m a s u b j e k t i v n i m gledištima, da čak izvrši
nad n j i m nasilje a da toga nije svesna. Otuda je
»opasnost« sentimentalnoga u t o m e što se on sasvim
otkida od realnosti i tone u fantaziju k o j a izvire iz
nesvesnog (»sanjariti«!).
c) Idealist i realist
144
ravnanja, zato što se ništa ne m o ž e doneti da se p r i
zna nedostajanje na j e d n o j i realitet na d r u g o j stra
ni, ipak je u v e k d o v o l j a n dobitak to što se tako v a ž n o
p o d v a j a n j e prati do n j e g o v a p o s l e d n j e g a izvora i što
se time suština b o r b e svodi b a r na prostiju f o r
mulu.« 8 3
«» L o c . c i t . p . 3 2 9 s.
f»4 L o c . c i t p . 3 3 1 .
8« L o c . c i t . p . 3 3 1 .
APOLONSKO I DIONISKO
N I C E : »ROĐENJE T R A G E D I J E «
146
d a . U t o l i k o o n s e d o d i r u j e s a S i l e r o m — ali k o l i k o j e
dručkije njegovo shvatanje grčkoga bića! On vidi
tamnu foliju, na k o j o j je naslikan zlatno vedri svet
Olimpa. » D a bi m o g l i živeti, morali su Grci stvoriti
o v e b o g o v e , j e r su na to bili prinuđeni.« » G r k je p o
znavao strahote i užase postojanja; da bi uopšte m o
g a o živeti, on je p r e d njih m o r a o postaviti sjajnu s a
njariju o Olimpljanima. Onu golemu nepoverljivost
prema titanskim m o ć i m a prirode, onu M o j r u koja
b e z m i l o s n o sedi na prestolu iznad svih saznanja, o n o g
orla velikoga ljudskoga dobrotvora P r o m e t e ja, onu
strašnu sudbinu m u d r o g a Edipa, o n o nasledno p r o
kletstvo Atrida, k o j e Oresta primorava da ubije m a j
ku . . . Grci su neprestano onim umetničkim srednjim
svetom Olimpljana iznova savlađivali, u s v a k o m slu
č a j u zastirali i o d p o g l e d a u k l a n j a l i . « G r č k a » v e d r i
1
1
N i e t z s c h e , L o c . cit. p. 31.
10*
14?
s t v o r i s u d , a u isti m a h d a m o j e s h v a t a n j e u p o r e d i
s njegovim.
1. » M n o g o b i s m o dobili za estetičko vaspitanje
kad b i s m o došli n e samo d o l o g i č k o g a uviđanja n e g o
i do neposredne sigurnosti shvatanja da je dalji r a z
v i t a k u m e t n o s t i v e z a n za d u p l i c i t e t apolonskog i dio-
niskog: n a s l i č a n n a č i n k a o što n a r a š t a j zavisi od
dvojstva polova, u neprestanoj borbi, a s pomirenjem
k o j e s e j a v l j a s a m o p e r i o d i č n o « ( L o c . c i t . p . 19).
2. »Na njihova dva božanstva umetnosti, A p o l o
na i Dionisa, n a d o v e z u j e se naše saznanje da u g r č
k o m s v e t u p o s t o j i golema suprotnost, po p o r e k l u i
ciljevima, između umetnosti vajara, apolonske, i n e -
likovne umetnosti muzike, kao umetnosti Dionisove:
dva tako različna nagona idu jedan p o r e d drugoga,
p o n a j v i š e u o t v o r e n o j neslozi j e d a n sa d r u g i m , i u z a
j a m n o se podstiču na sve novija snažnija rađanja, da
u njima perpetuišu b o r b u one suprotnosti k o j u z a j e d
n i č k a r e č ,umetnost* p r e m o š ć u j e s a m o p r i v i d n o ; n a -
posletku, metafizičkim čudesnim aktom helenske
. v o l j e ' p o j a v l j u j u se udruženi, i u t o m e z d r u ž e n j u
p r o i z v o d e najzad isto k o l i k o dionisko toliko i a p o l o n -
sko umetničko delo atičke tragedije.« 2
* L o c . cit. p. 19.
» L o c . cit. p. 2 3 .
148
k a o satir, g o r e b o g a d o l e j a r a c . T o j e z g r a ž a n j e n a d
4
r a s k i d a n j e m p r i n c i p a i n d i v i d u a c i j e , i u isti m a h » s l a
sti p u n o u s h i ć e n j e « z b o g t o g a što j e o n r a s k i n u t . S t o
ga se dionisko može uporediti sa zanosom koji indi
vidualno razrešava u kolektivne nagone i sadržaje,
to je razbijanje odvojenoga Ja izazvano svetom. Zato
se u dioniskom stanju č o v e k nahodi do čoveka, »i
o t u đ e n a , n e p r i j a t e l j s k a ili p o d j a r m l j e n a p r i r o d a p o
n o v o slavi praznik p o m i r e n j a sa s v o j i m izgubljenim
sinom, č o v e k o m « . Svako se sa svojim bližnjim oseća
6
4
L o c . cit. p. 57 ss.
5
L o c . cit. p. 24.
« L o c . cit. p. 25.
' L o c . cit. p. 27.
149
renja tih suprotnosti u g r u d i m a civilizovanoga Grka.
Ali on pri t o m e zaboravlja s v o j u vlastitu k o m p e n -
zatornu formulu po kojoj bogovi Olimpa za svoju
svetlost i m a j u da zahvale tamnini grčke duše: po
njoj, pomirenje Apolona sa Dionisom bilo bi lep pri
vid, jedno desideratum, izazvano n e v o l j o m k o j u je
civilizovana polovina Grka osećala u borbi sa s v o j o m
v a r v a r s k o m stranom, a o v a je baš u dioniskom sta
n j u krčila sebi p u t o v e bez prepona. I z m e đ u religije
jednoga naroda i njegova stvarnog života uvek p o
stoji kompenzatorna veza, inače religija ne bi imala
baš nikakva p r a k t i č k o g smisla. P o č e v š i o d v e o m a m o
r a l n e r e l i g i j e P e r s i j a n a c a i v e ć u starini p o z n a t e m o
ralne sumnjivosti persijskih životnih navika, pa sve
do naše »hrišćanske« epohe, u k o j o j je religija l j u
bavi potpomagala najveći pokolj svetske istorije, o b i -
stinjuje se to pravilo. Stoga baš i iz simbola d e l f i j -
skoga pomirenja s m e m o zaključiti osobito žestoku
razdvojenost u g r č k o m biću. T i m e bi se objasnila
čežnja za spasenjem, k o j a je misterij ama dala onaj
g o l e m i značaj za grčki n a r o d n i život, i k o j i su stariji
priželjkivači Helade sasvim prevideli. Čovek se za
d o v o l j a v a o time što će u G r k u n a i v n o naći sve što
n j e m u s a m o m nedostaje. U dioniskom stanju, dakle,
Grk nikako nije postajao najpre umetničko delo, nego
je bio zgrabljen od svoga vlastitog varvarskog bića,
lišavan s v o j e individualnosti, razrešavan u sve svoje
kolektivne sastavne delove, i postajao je j e d n o s k o
lektivnim nesvesnim (žrtvovanjem svojih individual
nih ciljeva), j e d n o sa »genijem roda, čak i prirode«.
Za već postignutu apolonsku ukroćenost o v o stanje
zanosa, u k o j e m u je č o v e k sasvim zaboravljao sebe i
svoje čoveštvo i k o j e ga je činilo čistim nagonskim
b i ć e m , m o r a l o j e b i t i n e š t o što z a s l u ž u j e p r e z i r a n j e ,
i stoga je n e s u m n j i v o najpre morala da otpočne ž e
stoka b o r b a i z m e đ u j e d n o g a i drugoga nagona. Neka
se oslobode nagoni civilizovanoga čoveka! Onaj koji
se zanosi k u l t u r o m uobražava da će poteći sama l e
pota. Ova zabluda osniva se na velikom nedostatku
psihološkoga poznavanja. Nagonske snage zagaćene
u c i v i l i z o v a n o m č o v e k u v e o m a su destruktivne i
150
m n o g o opasnije negoli nagoni primitivca, koji svoje
negativne nagone postojano iživljuje u skromnoj
m e r i . P r e m a t o m e , n i j e d a n rat u istorijskoj prošlosti
ne može da se po neizmernoj grozovitosti poredi s r a
tom civilizovanih nacija. Biće da ni kod Grka nije
bilo drukčije. Baš iz živog osećanja strahote njima je
postepeno polazilo za r u k o m da pomire dionisko
s apolonskim — »metafizičkim čudesnim aktom«,
kako Niče o d m a h u početku kaže. O v e izjave m o r a
mo se č v r s t o držati, kao i d r u g e n a p o m e n e da se s u
protnost koja je u pitanju »samo prividno premošću
j e z a j e d n i č k o m r e č j u ,umetnost'«. M o r a m o s e sećati
o v i h rečenica, j e r N i č e , isto k a o i Siler, i m a izrazitu
tendenciju da umetnosti pripiše posredničku i oslo-
boditeljsku ulogu. A time problem zapinje u estetič-
k o m — i ružno je » l e p o « ; odvratno, pa čak i pakosno
dobiva sjaj dostojan žuđenja u v a r l j i v o m sjaju este-
tički-lepoga. Umetnička priroda u Sileru, kao i u
Ničeu, prisvaja sebi i s v o j o j specifičnoj stvaralačkoj
mogućnosti izbavilački značaj. Z b o g toga Niče sasvim
zaboravlja da p o v o d o m Apolonove borbe protiv D i o -
nisa i n j i h o v a k o n a č n o g a p o m i r e n j a nikada za G r k e
n i j e b i l o r e č i o e s t e t i č k o m p r o b l e m u , n e g o o reli
gioznom pitanju. D i o n i s k e s a t i r s k e s v e t k o v i n e b i l e su
po svakoj analogiji neka vrsta totemskih svetkovina,
s u n a z a d n o m i d e n t i f i k a c i j o m s m i t s k i m p r e c i m a ili
direktno s totemskom životinjom. Kult Dionisa imao
je na m n o g i m mestima mitsko-spekulativan karak
ter, i svakako je vršio v e o m a j a k uticaj na b u đ e n j e
religioznosti. To što je iz p r v o b i t n o religiozne c e r e
m o n i j e proizišla tragedija znači tačno toliko koliko
i veza našega m o d e r n o g a pozorišta sa s r e d n j o v e k o v -
n i m prikazivanjima Hristova stradanja i n j i h o v o m
isključivo religioznom p o d l o g o m , i stoga n a m nije
dopušteno da o problemu sudimo p o d njegovim samo
estetičkim aspektom. Estetizam su m o d e r n e naočari,
kroz koje se gledaju psihološke tajne Dionisova kulta
u s v e t l o s t i u k o j o j ih stari z a č e l o n i k a d a n i s u g l e d a l i
i doživljavali. K a o Siler, tako i Niče p o t p u n o previđa
religiozno stanovište i z a m e n j u j e ga estetičkim p o -
smatranjem. Izvesno je da o v e stvari i m a j u izrazito
151
e s t e t i č k u s t r a n u , k o j a s e n e srne z a n e m a r i v a t i . A l i ,
8
152
mokritike, p i s a n g o d . 1886, a s t a v l j e n k a o u v o d Ro
đenju tragedije. » D a , šta je d i o n i s k o ? — U o v o j k n j i z i
nalazi se o d g o v o r na to — o v d e g o v o r i j e d a n ,koji
z n a ' , posvećenik i učenik svoga boga.« A l i to N i č e
n i j e b i o k a d j e p i s a o Rođenje tragedije; o n j e t a d a
bio estetički aficiran, a dioniski tek onda k a d je
p i s a o Zaratustru i o n o z n a č a j n o m e s t o k o j i m z a v r š a
va s v o j Pokušaj samokritike: » P o d i g n i t e s r c a , b r a ć o
moja, visoko, još više! I ne zaboravite ni nogu! P o
dignite i n o g e , vi d o b r i igrači, i j o š b o l j e : vi stojite i
na glavi!«
Naročita dubina, s k o j o m je Niče shvatio p r o
b l e m uprkos estetičkom samoosiguranju, bila je v e ć
toliko bliska stvarnosti da se n j e g o v o docnije dioni
sko doživljavanje pojavljuje gotovo kao neminovna
k o n s e k v e n c i j a . N j e g o v n a p a d na Sokrata u Rođenju
tragedije u p e r e n j e n a S o k r a t a k a o r a c i o n a l i s t a , k o j i
se p o k a z u j e kao n e d o v o l j a n za dioniski orgijazam.
O v a j afekat o d g o v a r a analognoj pogrešci k o j u čini
e s t e t i č k o p o s m a t r a n j e : ono se brani od problema. Ah
uprkos estetičkom shvatanju N i č e je, ipak, naslućivao
stvarno rešenje problema v e ć onda kad je pisao da
suprotnost nije premošćivana umetnošću, nego » m e
tafizičkim čudesnim aktom helenske volje«. On » v o
l j u « s t a v l j a u n a v o d n i k e , š t o — s o b z i r o m na to što
je on tada bio p o d jakim uticajem Šopenhauerovim
— m o ž e m o tumačiti kao vezu sa metafizičkim p o j
m o m volje. »Metafizičko« ima za nas psihološki zna
čaj »nesvesnog«. A k o , dakle, »metafizičko« u Ničeo-
v o j formuli z a m e n i m o »nesvesnim«, onda bi traženi
ključ ovoga problema bio nesvestan »čudesni akt«.
» Č u d o « je iracionalno; dakle, akt je nesvesno iracio
nalno dešavanje, tvorevina iz sebe, bez upletanja u m a
i namere k o j a je svesna cilja; o n o proizlazi, o n o p o
staje kao f e n o m e n rastenja stvaralačke prirode, a ne
iz izmudrivanja ljudske oštroumnosti rođene iz č e -
žnjivog očekivanja, iz v e r o v a n j a i nade.
Ovaj problem ovde ostavljam, jer ćemo u daljem
toku ispitivanja imati d o v o l j n o prilike da se na to
pitanje još opširnije vratimo. Mesto toga prelazimo
na to da p o j m o v e apolonsko-dionisko pobliže ispita-
153
mo s obzirom na njihove psihološke kvalitete. O s m o
trimo najpre dionisko. Na osnovu Ničeova prikaziva
nja odmah saznajemo da se pod tim razumeva neko
r a z v i j a n j e , n e k o s t r u j a n j e o v a m o i o n a m o , n e k a di-
jastola, k a o š t o j e r e k a o G e t e , n e k o k r e t a n j e k o j e
obuhvata svet, kako ga i Šiler crta u s v o j o j odi R a
dosti:
»Budite zagrljeni, milioni,
Ovaj poljubac celome svetu.«
i dalje:
»Radost piju sva bića
na grudima prirode;
svi dobri, s v i zli
idu za njenim ružičnim tragom.
Poljupce dala je n a m a i lozama,
prijatelja okušana u smrti;
sladostrašće bilo je crvu dano
i h e r u v i m stoji pred B o g o m . «
154
V i d i m o da u toku našega ispitivanja stanje intro
versije, ukoliko postaje habitus, u v e k donosi sa so
b o m i diferenciranje veze sa s v e t o m ideja, a h a b i -
tualna ekstraversija takvu vezu sa objektom. Od toga
d i f e r e n c i r a n j a ništa n e n a l a z i m o k o d N i č e o v i h p o j
mova. Dionisko osećanje ima sasvim arhaičan k a
rakter afektivnog oseta. O n o , dakle, nije čisto, o d
v o j e n o i iz nagonskoga diferencirano do onoga p o
kretljivoga elementa k o j i se u ekstravertnoga tipa
pokorava odlukama razuma i predaje se o v o m e kao
poslušan instrumenat. Isto tako, N i č e o v p o j a m i n
t r o v e r s i j e n e o d n o s i s e ini n a k a k v u č i s t u , d i f e r e n
ciranu vezu sa idejama, koja bi se iz opažaja, bilo
čulno uslovljenoga bilo stvaralački proizvedenoga,
oslobodila, p r e m a o d v o j e n i m i čistim formama. A p o -
lonsko je unutrašnje opažanje, intuicija sveta ideja.
Upoređenje sa snom jasno pokazuje da Niče zamišlja
o v o stanje s j e d n e strane kao čisto posmatračko, a s
d r u g e kao čisto likovno.
O v e karakteristike znače nešto osobeno, što ne
s m e m o u r a č u n a v a t i u s v o j p o j a m i n t r o v e r t n o g a ili
ekstravertnoga stava. U č o v e k a k o j i je p r e t e ž n o r e
fleksivno nastrojen iz apolonskoga stanja posmatra-
n j a unutrašnjih slika s l e d u j e o b d e l a v a n j e s a g l e d a n o
ga onako kako to odgovara intelektualnome mišljenju.
Iz toga proizlaze ideje. U čoveka koji je pretežno ose
ća j n o nastrojen sleduje sličan proces, proživljavanje
slika o s e ć a n j e m i d o n o š e n j e o s e ć a j n e i d e j e , k o j a e s e n
cijalno može da se spoji sa refleksivno postavljenom
i d e j o m . Z a t o su ideje isto tako misao kao i osećanje,
na primer ideja otadžbine, slobode, Boga, besmrtnosti
itd. P r i n c i p i j e d n o g a i d r u g o g a o b d e l a v a n j a je r a c i o
nalan i logičan. Ali ima i j e d n o sasvim d r u g o stano
vište s koga logičko-racionalno obdelavanje ne važi.
O v o drugo stanovište je estetičko. O n o se u i n t r o v e r -
siji z a d r ž a v a n a p o s m a t r a n j u i d e j a , o n o r a z v i j a i n t u
iciju, unutrašnje p o s m a t r a n j e ; u ekstraversiji o n o se
z a d r ž a v a na osetima i r a z v i j a č u l a , i n s t i n k t , m o g u ć
nost afektovanosti. Za o v o stanovište mišljenje nika
ko n i j e p r i n c i p u n u t r a š n j e g a o p a ž a n j a ideja, a isto
tako ni osećanje, n e g o su za njega, štaviše, m i š l j e n j e i
155
o s e ć a n j e čist d e r i v a t unutrašnjega posmatranja ili
č u l n o g a oseta.
Ničeovi p o j m o v i v o d e nas time do principa t r e
ć e g a i č e t v r t o g a psihološkoga tipa, k o j i bi se p r e m a
racionalnim tipovima (mislenim i osećaj n i m tipovi
m a ) m o g l i o b e l e ž i t i k a o e s t e t i č k i t i p o v i . T o j e intui
tivni i č u l n i ili osetni (senzitivni) t i p . O v a t r i t i p a
imaju, doduše, s racionalnim tipovima zajednički m o -
m e n a t introversije i ekstraversije, a da, s j e d n e stra
ne, kao misleni tip ne diferenciraju opažanje i p o s m a -
t r a n j e unutrašnjih slika do mišljenja, a s d r u g e stra
ne, kao osećajni tip, ne diferenciraju afektivno n a -
g o n s k o i osetno (senzitivno) d o ž i v l j a v a n j e do osećanja.
Suprotno tome, intuitivni tip nesvesno opažanje p o
diže do diferencirane funkcije, preko k o j e se dešava
i n j e g o v o prilagođivanje svetu. On se prilagođuje
posredstvom nesvesnih direktiva, k o j e dobiva naro
čito finim i izoštrenim opažanjem i t u m a č e n j e m t a -
mnosvesnih pokreta. Kakva je ta funkcija, to je, pri
r o d n o , teško opisati z b o g n j e n a iracionalnoga i tako
reći nesvesnoga karaktera. Ona se m o ž e m o ž d a u p o -
r e d i t i s a S o k r a t o v i m d e m o n o m ; r a z u m e se, s t o m r a
z l i k o m što je n e o b i č n o racionalistički stav Sokratov,
koliko god je mogućno, potiskivao intuitivnu f u n k
ciju, tako da se ona morala prometnuti u k o n k r e t n o -
-halucinatornu, jer nije imala nikakva direktnog psi
h o l o š k o g pristupa svesti.
Osetni (senzitivni) tip je u s v a k o m p o g l e d u p r e
okretanje intuitivnog. On se tako reći osniva samo na
elementu č u l n o g oseta. N j e g o v a psihologija orijentiše
se p r e m a nagonu i osetu. Stoga je on sasvim upućen
na realni sadržaj.
Činjenica da N i č e ističe baš psihološku f u n k c i j u
intuicije, s j e d n e strane, i psihološku funkciju oseta i
nagona, s d r u g e strane, m o g l a bi biti karakteristična
za n j e g o v u vlastitu, ličnu psihologiju. On se doista
m o ž e pribrojiti intuitivnom tipu sa sklonošću prema
i n t r o v e r t n o j strani. Z a p r v u stvar g o v o r i n j e g o v p r e
težno intuitivno-umetnički način produkcije, za koji
je baš v e o m a karakterističan n j e g o v spis o r o đ e n j u
tragedije, a u još većoj meri n j e g o v o glavno delo,
156
Tako je govorio Zaratustra. Za n j e g o v u i n t r o v e r t n o -
-intelektualnu stranu karakteristični su njegovi a f o -
r i s t i č k i spisi, k o j i i p o r e d j a k o g a o s e ć a j n o g k a r a k t e r a
p o k a z u j u izrazito kritički intelektualizam na način
francuskih intelektualaca u X V I I I veku. Za n j e g o v
intuitivni tip uopšte govori oskudno racionalno o g r a
ničavanje i zatvorenost. K r a j takva stanja stvari nije
č u d n o što je on u s v o m p o č e t n o m delu činjenice s v o j e
lične psihologije nesvesno stavio u prvi red. To o d g o
vara intuitivnom stavu, k o j i u p r v o m e r e d u iznad
unutrašnjega opaža spoljašnje, ponekad čak na račun
realiteta. P o s r e d s t v o m takva stava on je stekao i
dublji pogled u dubinske kvalitete svoga nesvesnog,
čija je gruba forma svakako, koliko znamo, tek u p o
četku n j e g o v e bolesti dostigla p o v r š i n u svesti, pošto
se v e ć ranije bila otkrila u m n o g i m erotičkim n a g o -
veštajima u n j e g o v i m spisima. Stoga u psihološkom
p o g l e d u t r e b a v e o m a žaliti š t o s u p o s l e o b o l j e n j a u
Turinu nađeni, baš u o v o m pogledu v e o m a karakte
ristični, o d l o m c i uništeni za v o l j u m o r a l n o - e s t e t i č k o m
sažaljevanju.
157
IV
FURNEATJX J O R D A N :
» C H A R A C T E R A S SEEN I N B O D Y A N D P A R E N T A G E «
158
vrlo m n o g o preliva. Ali treba pomenuti još jedan,
treći, u k o g a snage refleksije i d e l a n j a više ili m a n j e
održavaju ravnotežu. U srednju klasu m o g u se ura
čunati i oni karakteri u k o j i h p o s t o j i n a k l o n o s t ka
e k s c e n t r i č n o s t i , ili g d e p r e v l a đ u j u d r u g e , p o m o g u ć
nosti nenormalne tendencije p r e m a emocionalnim i
neemocionalnim procesima.«
I z o v e d e f i n i c i j e j a s n o s e v i d i d a Džordan r e f l e k
siji, m i š l j e n j u , p r o t i v s t a v l j a d e l a t n o s t i l i a k t i v n o s t .
S a s v i m je r a z u m l j i v o što posmatrač ljudi k o j i ne ispi
tuje dublje najpre primećuje reflektivno biće u su
protnosti p r e m a d e l o v n o m biću, i zato je sklon da
posmatranu suprotnost definiše s toga gledišta. A l i
v e ć prosto razmišljanje da delovno biće ne proizlazi
nužno samo iz impulsa, nego da ono može proizići i
iz mišljenja, pokazuje da je nužno definiciju malo
produbiti. Džordan sam dolazi do toga zaključka time
š t o n a str. 6 u v o d i u r a z m a t r a n j e d a l j i e l e m e n a t , k o j i
je za nas od naročite vrednosti, n a i m e osećajni e l e m e
nat. On konstatuje da je aktivni tip m a n j e strastan,
dok se reflektivni temperamenat odlikuje strasnošću.
O t u d a D ž o r d a n s v o j e t i p o v e o z n a č a v a k a o » t h e less
impassioned« i »the more impassioned«. Elemenat
preko kojega prelazi u u v o d n o j funkciji on, dakle,
naknadno uzdiže do postojanoga termina. Ali ono po
č e m u se on razlikuje od našega shvatanja jeste činje
n i c a d a j e u n j e g a m a n j e » s t r a s n i « t i p u v e k u isti
m a h i »aktivan«, a drugi » n e a k t i v a n « . Ja s m a t r a m da
to m e š a n j e n i j e srećno, j e r i m a v e o m a strasnih i d u
b o k i h p r i r o d a k o j e su u isti m a h i e n e r g i č n e i d e l o v -
ne, i o b r n u t o — m a n j e strasnih, p o v r š n i h priroda,
koje se nikako ne odlikuju aktivnošću ni nižom for
m o m delatnosti, poslenošću. P o m o m e mišljenju, n j e
g o v o inače dragoceno shvatanje znatno bi dobilo u
jasnosti da je on određenje aktivnosti i neaktivnosti,
po sebi karakterološki značajno, ispustio iz vida kao
sasvim drugo stanovište. Iz narednih izlaganja videće
se da D ž o r d a n t i p o m »less impassioned and m o r e
active« opisuje ekstravertnoga, a tipom » m o r e impas
sioned and less active« introvertnoga č o v e k a . I j e d a n
i d r u g i m o g u d a b u d u d e l o v n i ili n e d e l o v n i , a d a p r i
159
t o m e ne m e n j a j u s v o j tip, i z b o g toga bi, po m o m e
mišljenju, trebalo da m o m e n a t aktivnosti kao glavna
k a r a k t e r i s t i k a o t p a d n e ; ali, k a o o d r e đ e n j e s e k u n d a r
nog značaja on ipak utoliko igra ulogu ukoliko se e k s
travertni, prema s v o j i m osobinama, pojavljuje kao
m n o g o pokretljiviji, življi i delovniji negoli intro
vertni. M e đ u t i m , ta osobina sasvim zavisi od faze u
kojoj se jedinka momentano nahodi prema spolja-
š n j e m svetu. Introvertni č o v e k u ekstravertnoj fazi
p o j a v l j u j e se k a o aktivan, a ekstravertni u i n t r o v e r t -
n o j fazi p o j a v l j u j e se kao pasivan. S a m a aktivnost,
kao osnovna crta karaktera, m o ž e ponekad da b u d e
introvertna, t j . ona se p o v l a č i sasvim u sebe i razvija
ž i v u m i s l e n u ili o s e ć a j n u d e l a t n o s t , d o k n a p o l j u , i z
van nje, vlada dubok mir; ponekad ona može da bude
ekstravertna, i tu se p o k a z u j e u z a h u k t a n o m , ž i v o m
delanju, d o k iza n j e stoji čvrsta, n e p o k r e n u t a misao
ili i s t o t a k v o o s e ć a n j e .
160
zalazi u pojedinosti opis mu p o s t a j e n e r a z u m l j i v , j e r
se onde mešaju crte različnih funkcionih tipova, koji
zbog nedovoljne obrade gradiva nisu odvajani jedan
od drugoga. A l i u opštim crtama, slika introvertnoga
i ekstravertnoga stava ispala je razumljiva, tako da
se p o t p u n o vidi suština i j e d n o g a i d r u g o g a o s n o v
n o g a stava.
U k a r a k t e r i s a n j u t i p o v a sa g l e d i š t a a f e k t i v n o s t i
n a l a z i m p r a v i z n a č a j D ž o r d a n o v a spisa. V e ć s m o v i -
deli da je »reflektivna« strana introvertnoga, r a z m i
šljanje, kompenzirana nesvesnim arhaičnim n a g o n
skim i osetnim (senzitivnim) životom. M o g l o bi se
r e ć i i t o d a j e o n i n t r o v e r t n o n a s t r o j e n b a š z a t o što
se iznad arhaično-impulsivnoga, strasnoga bića m o r a
uzdići do sigurne visine apstrakcije, da bi otuda m o
gao savlađivati neposlušne, divljački zahuktane a f e k
te. O v o gledište sasvim je prikladno za m n o g e sluča
jeve. Obrnuto, m o g l o bi se reći i to da je m a n j e
ukorenjeni afektivni život ekstravertnoga podesnij i
za diferenciranje i d o m e s t i k a c i j u negoli arhaično,
nesvesno mišljenje i osećanje, fantaziranje, k o j e
m o ž e opasno uticati na n j e g o v u ličnost. Stoga je on
u v e k o n a j k o j i teži d a s e u n a j v e ć o j m e r i p r o m e ć e
i ž i v o t p r o v o d i u h u c i , da ne m o r a d o l a z i t i s e b i i s v o
j i m rđavim mislima i osećanjima. Iz ovih lako i z v o d -
ljivih opažanja objašnjava se j e d n o tako reći para-
d o k s n o m e s t o u D ž o r d a n a na str. 6, g d e on k a ž e da u
»less impassioned« (ekstravertnoga) temperamenta
prevlađuie intelekat i ima neobično veliki udeo u f o r -
miraniu života, d o k su u reflektivnoga t e m p e r a m e n t a
b a š afekti o n i k o i i z a h t e v a i u n r a v o n a v e ć i z n a č a j .
Ovo shvatanje na prvi pogled kao da direktno
b i j e u g l a v u m o j e t v r đ e n j e da »less impassioned« tip
odgovara m o m e ekstravertnome tipu. Međutim, pri
d u b l j e m posmatranju stvar nikako ne stoji tako, j e r
r e f l e k t i v n o b i ć e o d i s t a pokušava d a u d a r i n a n e p o
s l u š n e a f e k t e , ali u s t v a r i d a d o đ e p o d u t i c a j strasti
u većoj meri negoli onaj koji je svoje prema objektu
orijentisane želje uzeo za svesno merilo svoga života.
Ovaj poslednji, naime ekstravertni, pokušava time da
s e s v u g d e p r o t u r i , ali m o r a d o ž i v e t i t o d a s u n j e g o v e
I j e d a n i d r u g i s u d je pravilan i lažan. S u d je
lažan a k o j e s v e s n o s t a n o v i š t e , s v e s t u o p š t e , j a k a i
sposobna za otpor p r e m a nesvesnom; a pravilan onda
ako slabo svesno stanovište stoji p r e m a j a k o m n e s v e
s n o m te mu se u d a n o m slučaju m o r a ukloniti. U
o v o m p o s l e d n j e m slučaju izbija o n o što je stajalo u
pozadini, u jednoga egoistična namera, a u drugoga
r a z u z d a n a strast, e l e m e n t a r n i a f e k a t , k o j i o d b a c u j e
svaku konsideraciju. Ova razmišljanja omogućavaju
n a m d a u isti m a h s a z n a m o k a k o D ž o r d a n p o s m a t r a :
on očevidno uzima u obzir afektivnost posmatranoga,
i otuda n j e g o v a nomenklatura: »less emotional« i
»more impassioned«. Kad on, dakle, introverta
p o i m a sa gledišta afekta k a o strasnika, a ekstraverta
s i s t o g a s t a n o v i š t a k a o m a n j e g a s t r a s n i k a , i, š t a v i š e ,
kao intelektualca, onda on time dokazuje naročitu
v r s t u s a z n a n j a , k o j e s e m o r a o b e l e ž i t i k a o intuitivno.
Stoga sam već ranije ukazao na to da Džordan racio
nalno gledište meša sa estetičkim. K a d on introverta
karakteriše k a o strasnika, a ekstraverta k a o i n t e l e k
t u a l c a , o n o b a t i p a p o s m a t r a o č e v i d n o s a nesvesne
s t r a n e , t j . opaža ih iznad svog nesvesnog. On p o s m a
t r a i s a z n a j e i n t u i t i v n o , š t o b i v i š e ili m a n j e u v e k
162
m o g a o da bude slučaj kod praktičkog poznavaoca l j u
di. Ma k o l i k o t a k v o shvatanje p r i g o d i c e bilo pravilno
i duboko, ono je ipak vezano za v e o m a bitno ograni
čenje: ono previđa činjeničnu stvarnost posmatrano-
ga, j e r u v e k sudi po slici u o g l e d a l u n j e g o v a n e s v e
snog, mesto po n j e g o v o j stvarnoj pojavi. O v a p o g r e
ška u sudu sasvim je vezana za intuiciju, zbog čega
um o d v a j k a d a stoji s n j o m na ratnoj nozi i samo p r o
tiv svoje volje daje joj pravo na egzistenciju, iako se
u izvesnim slučajevima mora uveriti u objektivnu
pravilnost intuicije. Tako se Džordanova formulisanja
u s v e m u p o d u d a r a j u s a s t v a r n o š ć u , ali i p a k n e s a
stvarnošću kako je razumevaju racionalni tipovi,
nego sa njima nesvesnom stvarnošću. Ovi odnosi pri
rodno su najprikladniji da unesu zabunu u o c e n j i v a -
n j e p o s m a t r a n o g a i da unesu teškoće u s p o r a z u m e v a -
n j e o posmatranom. Stoga u o v o m pitanju nikada ne
treba voditi borbu za nomenklaturu, nego se treba
držati činjenice posmotrive, suprotnosne različnosti.
Iako se ja, na svoj način, sasvim drukčije izražavam
negoli Džordan, mi se ipak slažemo u klasifikaciji p o
smatranoga (s izvesnim odstupanjima).
P r e n e g o što p r e đ e m na raspravljanje o D ž o r d a -
n o v o j tipizaciji materijala posmatranja, još ću se
u k r a t k o v r a t i t i n a p o s t u l i r a n i , t r e ć i ili » i n t e r m e d i j a t -
n i « t i p . K a o što s m o v i d e l i , D ž o r d a n s v r s t a v a u n j e g a ,
s j e d n e strane, sasvim balansirane, a s d r u g e strane
nebalansirane. N e ć e biti izlišno da se na o v o m mestu
još jedared setimo klasifikacije valentinijanske š k o
l e : hilski č o v e k , k o j i j e p o d r e đ e n p s i h i č k o m i p n e u -
m a t i č k o m . Hilski č o v e k , po toj definiciji, o d g o v a r a
osetnom (senzitivnom) tipu, t j . o n o m č o v e k u čija su
dominantna određenja data čulima i u čulima, u č u l
n o m opažanju. Osetni (senzitivni) tip n e m a ni d i f e
r e n c i r a n o m i š l j e n j e n i d i f e r e n c i r a n o o s e ć a n j e , ali j e
n j e g o v a čulnost d o b r o razvijena. To je, k a o što je
poznato, slučaj i k o d primitivnoga čoveka. Ali n a
gonska čulnost primitivca ima opreku, i to je sponta
nost psihičkoga. D u h o v n o , misli se n j e m u tako reći
p o j a v l j u j u . N i j e o n o n a j k o j i i h p r a v i ili i z m i š l j a —
za to mu nedostaju sposobnosti — n e g o se one prave
a* 163
same i opsedaju ga, čak mu se p o j a v l j u j u halucina-
torski. O v a j mentalitet m o ž e se označiti kao intuiti
van, jer intuicija je instinktivno opažanje psihičkoga
sadržaja u n j e g o v u pojavljivanju. D o k je r e d o v n o
psihološka glavna funkcija primitivca čulnost, intui
cija je kompenzatorna funkcija koja se m a n j e i s p o -
ljava. Na višem stepenu civilizacije, gde su jedni više
ili m a n j e d i f e r e n c i r a l i m i š l j e n j e , a d r u g i o s e ć a n j e ,
ima ih takođe ne m a l o koji su u v e ć o j meri razvili
intuiciju i služe se n j o m e kao bitno o d r e d i v a č k o m
f u n k c i j o m . Iz toga proizlazi intuitivni tip. Stoga m i
slim da se D ž o r d a n o v a srednja g r u p a i m a razrešiti u
osetni (senzitivni) i intuitivni tip.
2. S P E C I J A L N O P R I K A Z I V A N J E I K R I T I K A
DZORDANOVTH TIPOVA
a) Introvertna žena
(The m o r e impassioned w o m a n )
D ž o r d a n r a s p r a v l j a n a j p r e o k a r a k t e r u intro-
vertne žene. D o n o s i m g l a v n e t a č k e n j e g o v a o p i s a u
i z v o d u (str. 17 i d a l j e ) : » M i r n o p o n a š a n j e , k a r a k t e r
koji se ne m o ž e lako pročitati, prigodno kritičan do
sarkastičnosti; iako je zla v o l j a u nje p o n e k a d p r i -
metna, ona nije ni ćudljiva ni neumorna, ni manisa-
v a , n i » c e n s o r i o u s « (što b i s e p o s m i s l u m o r a l o p r e v e -
164
sti i z r a z o m » o n a k o j a v o l i d a k r i t i k u j e « , n e m a č k i
» c e n s o r h a f t « ) , n i d ž a n d r l j i v a . O n a širi m i r o k o s e b e ,
i n e s v e s n o teši i i s c e l j u j e . A l i p o d t o m p o v r š i n o m t i
n j a j u a f e k a t i strast. S a s t a r o š ć u , n j e n k a r a k t e r d o
biva u draži. Ona je »simpatična«, t j . učestvuje u o s e -
ć a n j u i doživljavanju drugih. Najgori ženski k a r a k
teri n a h o d e s e u t o m e t i p u . O n e s u n a j s v i r e p i j e m a
ć e h e . O n e su, istina, n a j l j u b a z n i j e m a j k e i ž e n e , ali
n j i h o v e strasti i a f e k t i t o l i k o s u j a k i d a i m z a n o s e
u m . O n e s u v i š e v o l e , ali i s u v i š e m r z e . L j u b o m o r n o s t
može od njih da napravi divlje zverove. A k o mrze
s v o j u pastorčad, m o g u da ih fizički m u č e do smrti.
G d e zlo nije gospodar, tu je sama moralnost d u b o k o
osećanje, i ono ide s v o j i m vlastitim i nezavisnim p u
tem, koji se ne prilagođuje u v e k konvencionalnim
n a m e r a m a . T i m p u t e m n e h o d i s e i z p o d r a ž a v a n j a ili
p o d v r g a v a n j a , a nikako radi nagrade, ni na o v o m ni
na o n o m svetu. Samo u intimnom odnosu razvija ta
žena svoje odlike i svoje nedostatke; tu ona pokazuje
b o g a t s t v o s v o g a s r c a , s v o j e b r i g e i r a d o s t i , ali i s v o j e
strasti i p o g r e š k e , k a o n e p o m i r l j i v o s t , t v r d o g l a v o s t ,
g n e v , l j u b o m o r n o s t ili č a k razuzdanost. O n a j e p o d
vrgnuta uticaju trenutka i malo sposobna da misli na
sreću i dobro odsutnih. M o ž e lako da zaboravi na
druge, i na v r e m e uz to. A k o je afektovana, njena
poza ne osniva se na podražavanju, nego pokazuje
promenu u ponašanju i jeziku prema promenjenima
mislima i osećanjima. U društvenom pogledu ona
ostaje koliko g o d je to m o g u ć n o sebi jednaka u n a j -
različitijim društvima. U d o m a ć e m kao i u društve
n o m ž i v o t u n e traži n i k a k v a v e l i k a p r a v a i l a k o s e
m o ž e z a d o v o l j i t i . O n a s p o n t a n o d a j e s v o j e s a g l a s n e ili
p o h v a l n e s u d o v e . U m e d a u m i r i ili d a o h r a b r i . I m a
s a o s e ć a n j a z a s v e s l a b e , b i l i t o d v o n o š c i ili č e t v o r o -
n o š c i . « I z d i ž e se na v i s i n u i s p u š t a se u n i z i n u , o n a
j e sestra i d r u g a r i c a u i g r i c e l e p r i r o d e . « N j e n s u d j e
b l a g i p o p u s t l j i v . K a d čita, o n a t e ž i d a s h v a t i i n t i m n u
misao i najdublje osećanje knjige; stoga podvlači reči
u k n j i z i i p r a v i b e l e š k e na m a r g i n i , i k n j i g u č i t a j o š
jedared.«
165
Iz o v o g a opisa nije teško poznati introvertni k a
rakter. A l i je opis u izvesnom smislu jednostran, jer
u g l a v n o m uzima u obzir osećajnu stranu, ne naglaša
vajući onu karakteristiku k o j o j ja pridajem naročitu
vrednost, naime svesni unutrašnji život. Džordan,
istina, s p o m i n j e d a j e i n t r o v e r t n a ž e n a » c o m t e m p l a -
t i v e « , ali n e u l a z i p o b l i ž e u t o . N j e g o v o p i s , k a o š t o
mi se čini, p o t v r đ u j e m o j a izlaganja o načinu n j e g o v a
posmatranja; on vidi u g l a v n o m osećajno konstelisano
s p o l j a š n j e p o n a š a n j e i i s p o l j a v a n j e strasti, ali n e u l a z i
u suštinu svesti toga tipa. Z a t o ne s p o m i n j e da u n u
trašnji život igra presudnu u l o g u za svesnu p s i h o l o
giju t o g a tipa. Zašto, na primer, introvertna žena p a
žljivo čita? Z a t o što ona p r e svega voli r a z u m e v a n j e
i p o i m a n j e misli. Zašto je o n a m i r n a i unosi mir? Z a t o
što r e d o v n o s v o j a o s e ć a n j a z a d r ž a v a u s e b i i i s p o l j a v a
ih u s v o j i m mislima, mesto da ih drugima tovari.
Njena nekonvencionalna moralnost oslanja se na d u
b o k o razmišljanje i na unutrašnja uverljiva osećanja.
Draž njena mirnoga i razumnoga karaktera osniva se
ne s a m o na m i r n u stavu n e g o i na t o m e što se s n j o m e
m o ž e u m n o i p a m e t n o g o v o r i t i , i što o n a m o ž e d a
uvažava argumenat svoga partnera. Ona ga ne p r e
kida i m p u l s i v n i m ispoljavanjima, n e g o prati n j e g o v a
m n j e n j a svojim mislima i osećanjima, k o j a se ipak
ne kolebaju i ne ruše pod protivničkim argumentom.
166
ska m i s a o , s v a k a n a m e r a , i z a t o j e o n , k a d s e u k a ž e
prilika, samo destruktivan, j e d n a bujica, k o j a ne m i
sli n i n a k a k v o r a z a r a n j e i n i k a k v a s e r a z a r a n j a n e
k l o n i , b e z o b z i r a n i n u ž a n , sluša s a m o s v o j z a k o n , p r o
ces koji sam sebe ispunjava. Njene dobre osobine d o
l a z e o t u d a š t o j e m i š l j e n j u , t o l e r a n t n o m ili d o b r o n a -
m e r n o m poimanju, pošlo za r u k o m da zadobije uticaj
nad jednim delom nagonskoga života i da ga povuče
z a s o b o m , ali i p a k n e m o ž e d o h v a t i t i c e l i n u n a g o n a i
preuobličiti ga. Afektivnosti je introvertna žena d a
leko m a n j e svesna u n j e n o m ć e l o m o b i m u negoli s v o
jih racionalnih misli i osećanja. O n a je nesposobna da
o b u h v a t i c e l u s v o j u a f e k t i v n o s t , ali i m a p r i m e n l j i v a
shvatanja. Njena afektivnost je daleko m a n j e pokret
ljiva negoli njeni d u h o v n i sadržaji, ona je u neku
ruku uporna, znatno inertna, i otuda se teško m e n j a ;
istrajna je, i otuda njena nesvesna neprekidnost i
r a v n o m e m o s t , ali o t u d a i n j e n o t v r d o g l a v s t v o i n j e n a
ponekad nerazumna nesavitljivost u stvarima k o j e se
tiču afektivnosti.
O v a razmišljanja m o g u d a n a m objasne zašto j e
sud o i n t r o v e r t n o j ženi s a m o sa gledišta afektivnosti
nepotpun i nepravičan u rđavom kao i u dobrom smi
slu. T o što D ž o r d a n n a j g o r e ž e n s k e k a r a k t e r e n a l a z i
m e đ u introvertnima po m o m e mišljenju dolazi otuda
što o n p r i d a j e s u v i š e v a ž n o s t i a f e k t i v n o s t i , k a o d a j e
s a m o strast m a j k a zla. D e c a s e n a s m r t m o g u m u č i t i
sasvim d r u k č i j e negoli samo fizički. I obrnuto, o n o
naročito bogatstvo ljubavi u introvertnih žena nipo
što n i j e u v e k n j i h o v a v l a s t i t a i m o v i n a , n e g o s u o n e
čak više puta time opsednute i ne m o g u biti drukčije,
d o k se jedared ne ukaže povoljna prilika u k o j o j , na
čudo svoga partnera, one iznenada pokazuju n e o č e k i
vanu hladnoću. Afektivni život introvertnoga bića j e
ste u o p š t e n j e g o v a s l a b a s t r a n a , o n n i j e b e z u s l o v n o
pouzdan. O n o se s a m o vara u t o m e , i drugi se varaju
i razočaravaju u n j e m u ako računaju samo na n j e g o
vu afektivnost. N j e g o v duh je pouzdaniji, jer je pri-
lagođeniji. N j e g o v afekat je suviše neobuzdana
priroda.
167
b) Ekstravertna žena
(The less impassioned w o m a n )
i p. 35.
168
usvaja; nije ona koja ne veru je, nego ona koja ne
zna. Ne ispituje i ne sumnja. U v a ž n i m prilikama p o -
verava se autoritetu, u m a n j i m stvarima pravi p r e
nagle zaključke. U njenu vlastitom m a l o m svetu sve
je onako kako ne bi trebalo da bude, u velikom svetu
sve je na s v o m mestu. Ona se instinktivno protivi da
zaključke u m a prenese u praksu. K o d kuće pokazuje
sasvim drugi karakter negoli u društvu. Na zaključi
vanje braka u nje v e o m a utiče častoljublje, ljubav
prema promeni, poslušnost prema tradicionalnoj n a
v i c i , ili ž e l j a d a ž i v o t p o s t a v i n a » s o l i d n u b a z u « ili d a
postigne veću sferu uticaja. A k o n j e n m u ž pripada
»impassioned« tipu, onda on decu više voli n e g o ona.
U d o m a ć e m krugu izbijaju na videlo sve njene nepri
jatne osobine. Tu dela ona po svojoj volji, u n e p o v e
zanim prekorima. Nemogućno je predvideti kada će
za časak granuti sunce. K a d j o j č o v e k jedared zameri
zbog neprestanoga ocenjivanja i prekoravanja, ona se
čudi i nalazi se u v r e đ e n o m , i u v e r a v a da o n a ipak
h o ć e s a m o o n o n a j b o l j e , »ali i m a l j u d i k o j i n e z n a j u
šta j e z a n j i h d o b r o « . N a č i n n a k o j i b i o n a ž e l e l a d a
učini d o b r o svojoj porodici sasvim je različan od o n o
ga na k o j i bi htela da koristi d r u g i m ljudima. G a
zdinstvo m o r a u v e k da b u d e s p r e m n o da ga vidi svet.
D r u š t v o m o r a biti p o t p o m a g a n o i u n a p r e đ i v a n o . Na
više klase m o r a se činiti utisak, a niže m o r a j u se d r
žati u r e d u . V l a s t i t a k u ć a j e n j e n a z i m a , d r u š t v o n j e
no leto. Pretvaranje počinje č i m dođe neka poseta.
N e m a n i k a k v i h s k l o n o s t i p r e m a askezi, n j e n o j u v a -
ženosti t o nije potrebno. L j u b a v p r e m a p r o m e n i , k r e
tanju i odmoru. Ona može da otpočne dan b o ž j o m
službom i da ga završi k o m i č n o m o p e r o m . Društvena
v e z a je n j e n o uživanje. Tu nalazi sve, rad i sreću. O n a
v e r u j e u društvo, i d r u š t v o v e r u j e u n j u . Na n j e n a
osećanja malo utiče predrasuda, i ona je po navici
»uglađena«. R a d o padražava i odabira za to najbolje
m o d e l e , ali o t o m e n e p o l a ž e s e b i r a č u n . K n j i g e k o j e
ona čita m o r a j u sadržavati život i lica k o j a delaju.«
169
njegova načina, označava baš kao ekstravertnu. P o
stojano ocenjivanje, koje se nikada ne osniva na
stvarnom razmišljanju, jeste ekstravertovanje prola
znoga utiska, koji n i k a k v e veze n e m a sa s t v a r n o m
mišlju. Sećam se duhovita aforizma koji sam jedared
negde čitao: »Mišljenje je tako teško — zato većina
sudi.« R a z m i š l j a n j e i z i s k u j e p r e s v e g a v r e m e n a , i
otuda onaj koji razmišlja n e m a nikakve prilike da
neprestano ispoljava svoj sud. Inkoherencija i i n k o n -
sekvencija suda, n j e g o v a zavisnost od tradicije i a u
toriteta p o k a z u j e odsustvo samostalna razmišljanja;
isto t a k o nedostatak samokritike i nesamostalnosti
poimanja ukazuju na defekat funkcije suđenja. O d
sustvo d u h o v n o g a unutrašnjega života u ovoga tipa
dolazi m n o g o razgovetnije do izraza negoli n j e g o v o
prisustvo u i n t r o v e r t n o g a tipa u g o r e i z v e d e n o m o p i
su. C o v e k b i l a k o b i o s k l o n d a p r e m a o v o m e o p i s u
z a k l j u č i o i s t o t a k o v e l i k o m ili j o š v e ć e m d e f e k t u
a f e k t i v n o s t i , k o j a j e , k a o što j e o p š t e p o z n a t o , p o v r
šna, č a k p l i t k a , g o t o v o l a ž n a , j e r s v a g d a s n j i m e v e
z a n a ili i z a n j e g a s a z n a t i j i v a n a m e r a o d u z i m a a f e k -
tivnom teženju gotovo svaku vrednost. Ali ja sam
sklon prihvatiti da autor o v d e isto tako p o t c e n j u j e
kao što u ranijem slučaju p r e c e n j u j e . M e đ u t i m , i
pored prigodnih priznanja dobrih osobina, tip u s v e
mu rđavo prolazi. Ja u o v o m slučaju v e r u j e m u i z v e -
sne predrasude autorove. Čak je d o v o l j n o ponajčešće
d a j e č o v e k s n e k o l i k o ili s j e d n i m p r e d s t a v n i k o m
tipa i m a o rđava iskustva, pa da po j e d n o m slučaju
o c e n j u j e s v a k i s l i č a n s l u č a j . N e srne s e z a b o r a v i t i d a ,
kao što se razumnost introvertne žene osniva na t a č -
n o m podešavanju njenih duhovnih sadržaja prema
opštem mišljenju, i afektivnost ekstravertne žene ima
izvesnu pokretljivost i neznatnu dubinu zbog njena
prilagođavanja uz opšti život l j u d s k o g a društva. U
o v o m e slučaju reč je o socijalno diferenciranoj afek
tivnosti neosporne opšte važljivosti, k o j a se čak p o
v o l j n o razlikuje od težine, upornosti i strasnosti i n
trovertnoga afekta. Diferencirana afektivnost u k l o
nila je haotičnost patosa i postala disponibilna f u n k
cija prilagođavanja, svakako na račun duhovnoga
170
unutrašnjega života, koji o d s u s t v o m pravi sebe p r i -
m e t n i m . A l i on se j e d n a k o nahodi u nesvesnom, i to
u o b l i k u k o j i o d g o v a r a i n t r o v e r t n o j strasti, n a i m e u
n e r a z v i j e n o m stanju. O v o stanje karakterisano je i n -
fantilizmom i a r h a i z m o m . Iz nesvesnoga nerazvijeni
duh daje afektivnome teženju sadržaje i tajne motive,
koji ne propuštaju da u kritičnom posmatraču ostave
r đ a v utisak, d o k ih nekritičan p o s m a t r a č previđa.
Pred neprijatnim utiskom, koji u posmatraču ostav
lja stalno opažanje r đ a v o prikrivenih egoističkih m o
tiva, suviše se z a b o r a v l j a činjeničnost i prilagođena
korisnost na vidik iznošenih težnja. Sve lako, n e o b a
vezno, umereno, bezazleno, površno u životu iščezlo
bi kad ne bi bilo nikakvih diferenciranih afekata. Č o
v e k bi se u g u š i o ili u n e p r e s t a n o m p a t o s u ili u p u s t o j
p r a z n i n i p o t i s n u t e strasti. A k o s o c i j a l n a f u n k c i j a i n
trovertnoga uglavnom opaža pojedinca, ekstravertni
u n a p r e đ u j e život društva, k o j e isto tako i m a p r a v o n a
egzistenciju. Stoga je n j e m u potrebna ekstraversija,
jer ona u p r v o m redu gradi most ka bližnjemu. Ispo-
l j a v a n j e a f e k a t a , k a o što j e p o z n a t o , d e j s t v u j e s u g e
stivno, d o k d u h o v n o m o ž e razviti s v o j u delatnost tek
posredno, posle m u č n o g prenošenja. Za socijalnu
funkciju potrebni afekti nikako ne sme ju da b u d u
d u b o k i , i n a č e i z a z i v a j u strast u d r u g o g a . A strast r e
meti život i napredak socijeteta. T a k o i prilagođeni,
diferencirani duh introvertnoga nije dubok, n e g o više
ekstenzivan, i otuda on ne remeti i ne razdražuje,
n e g o u r a z u m l j u j e i u m i r u j e . A l i k a o što i n t r o v e r t n i
u n o s i p o m e t n j u ž e s t i n o m s v o j e strasti, t a k o e k s t r a
vertni donosi nemir svojim napola nesvesnim mišlje
n j e m i o s e ć a n j e m , k o j e se i n k o h e r e n t n o i otkinuto
često u obliku netaktičnoga i bespoštednoga suđenja
aplikuje b l i ž n j e m u . A k o se sastavi c e l o k u p n o s t takvih
sudova i pokuša da se iz njih sintetički konstruiše
psihologija, onda se najpre dospeva do sasvim ani
malnoga osnovnoga shvatanja, koje bezutešnom d i -
vljačnošću, grubošću i glupošću ni na koji način ne
zaostaje za krvničkim afektivnim b i ć e m introvertno
ga. Stoga ja Džordanovo tvrđenje da se najlošiji k a
rakteri m o g u naći m e đ u strasnim introvertnim p r i -
171
r o d a m a n e m o g u potpisati. M e đ u ekstravertnima i m a
isto tako m n o g o i isto tako d u b o k o g nevaljalstva. G d e
se introvertna strasnost ispoljava u g r u b i m delima, tu
prostota nesvesnoga ekstravertnoga mišljenja i oseća
n j a v r š i s r a m o t n a d e l a n a d u š i ž r t v e . J a n e z n a m šta
j e g o r e . Š t e t n o s t p r v o g a s l u č a j a j e s t e u t o m e što s e
delo vidi, a prostota shvatanja u d r u g o m e slučaju
krije se pod koprenom prihvatljiva ponašanja. Ja bih
istakao socijalnu brižljivost o v o g a tipa, n j e g o v o a k
t i v n o u č e s t v o v a n j e u d o b r u i sreći drugih, a isto tako
i n j e g o v u izrazitu tendenciju da d r u g i m a učini radost.
Ovaj kvalitet introvertni ima v e ć i n o m samo u f a n
taziji. D i f e r e n c i r a n i a f e k t i i m a j u j o š p r e i m u ć s t v o
ljupkosti, lepe f o r m e . Oni šire estetičku, prijatnu a t
mosferu. Ima izvanredno m n o g o ekstravertnih koji
se zanimaju nekom umetnošću (većinom muzikom),
n e t o l i k o što s u z a t o n a r o č i t o o s p o s o b l j e n i k o l i k o
z a t o što m o g u t i m e služiti d r u š t v e n o s t i . I m a n i s a v o s t
n e m a u v e k n e p r i j a t a n ili č a k b e z v r e d a n k a r a k t e r . V e
o m a često ona se ograničava na prilagođenu vaspitač-
k u tendenciju, k o j a zasniva v r l o m n o g o dobra. Isto
tako zavisnost suda nije u svima prilikama rđava,
n e g o čak p o t p o m a ž e uguši van je ekstravagancija i
š t e t n i h izrasli, k o j e n i n a k o j i n a č i n n e u n a p r e đ u j u
život i d o b r o socijeteta. Bilo bi uopšte sasvim n e o
p r a v d a n o tvrditi da je j e d a n tip u n e k o m p o g l e d u
dragoceniji negoli drugi. Tipovi se uzajamno d o p u
njuju, i njihova različnost daje baš onu m e r u n a p r e -
gnutosti k o j u ne samo jedinka nego i socijetet
potrebu je za održavanje života.
c) Ekstravertni muškarac
O e k s t r a v e r t n o m m u š k a r c u D ž o r d a n k a ž e (str.
26. i d a l j e ) : » N a n j e g a s e n e m o ž e u n a p r e d r a č u n a t i i
n e o d r e đ e n je u s v o m e stavu, ima sklonosti p r e m a
ćudljivosti, ustumaranom poslovanju, nezadovoljnosti
i i s k a z i v a n j u s u d o v a , z l o s u d i o s v e m u i s v a č e m u , ali
je svagda sam s o b o m zadovoljan. Iako je n j e g o v sud
često lažan i njegovi projekti ne polaze mu za r u k o m ,
172
on ipak ima n e o g r a n i č e n o p o v e r e n j e u njih. K a o što
je Sidnej Smit (Sydney Smith) rekao o j e d n o m zna
menitom državniku svoga vremena: on je bio svakoga
trenutka spreman da uzme komandu nad flotom K a
n a l a , ili d a a m p u t i r a n o g u . O n i m a o d r e đ e n u f o r m u l u
z a s v e što m u s e d e š a v a : ili s t v a r n i j e istinita — ili
je čovek već odavno poznaje. Na njegovu nebu nema
mesta za dva sunca. Ali ako izvan n j e g a ima još koje,
on je mučenik. R a n o sazreva. V o l i da upravlja, i često
je društvu v e o m a koristan. A k o sedi u k a k v o j k o m i
siji z a v r š e n j e d o b r o č i n s t a v a , o n s e u j e d n a k o j m e r i
v e o m a interesu je za izbor pralje kao i za izbor p r e d -
sednika. U društvu predano dela s v i m snagama. Sa
s a m o p o u z d a n j e m i i s t r a j n o š ć u izlazi p r e d d r u š t v o . O n
je č o v e k spreman da stiče iskustva, jer mu iskustvo
pomaže. Više voli da bude javno poznati p r e d s e d n i k
k o m i s i j e o d tri č l a n a n e g o l i d a b u d e nepoznati d o b r o
tvor celoga naroda. Manja obdarenost nikako ne o m e
ta n j e g o v u važnost. Da li dela? On je uveren da je
energičan. Da li je brbljiv? On veruje u svoj besed-
n i č k i t a l e n a t . R e t k o p r o i z v o d i n o v e i d e j e ili o t v a r a
n o v e p u t e v e , ali j e o d m a h s p r e m a n d a s l e d u j e , d a
razumeva, da p r i m e n j u j e i da izvodi. Sklon je da se
drži religioznih i političkih u v e r e n ja k o j a v e ć postoje
i k o j a su o p š t e p r i m l j e n a . U i z v e s n i m o k o l n o s t i m a
sklon je da sa čuđenjem posmatra smelost svojih j e -
retičkih ideja. A l i n j e g o v ideal je često toliko visok
i j a k da ništa ne m o ž e omesti stvaranje j e d n o g p r o
stranog i pravičnog shvatanja života. N j e g o v život je
većim delom obeležen moralnošću, istinoljubivošću i
i d e a l n i m p r i n c i p i m a , ali p o n e k a d ž e l j a z a n e p o s r e d
nim efektom dovodi ga u teškoće. A k o je na j a v n o m
z b o r u s l u č a j n o n e z a p o s l e n , t j . a k o n e m a n i č e g a što
b i o n p r e d l o ž i o ili p o t p o m a g a o , ili što b i o d o b r i o ili
o d b i o , o n ć e i p a k ustati i b a r z a h t e v a t i d a s e j e d a n
p r o z o r z a t v o r i z b o g p r o m a j e ili d a s e j e d a n o t v o r i d a
se dobije sveza vazduha. Jer on zahteva ne samo v a -
zduha n e g o i pažnje. U v e k je sklon da čini o n o za
šta g a n i k o n i j e m o l i o . U v e r e n j e d a g a l j u d i g l e d a j u
o n a k o k a k o on želi da ga g l e d a j u , n a i m e k a o č o v e k a
k o j i b e z počinka misli na d o b r o svoga bližnjega. On
173
zadužuje druge, i zbog toga ipak ne m o ž e otuda da
ode bez nagrade. G o v o r o m može druge da pokrene,
a da sam ne b u d e pokrenut. B r z o iznalazi želje i m i
šljenja drugih. Podseća na opasnost koja se približu-
je; organizuje i vesto vodi pregovore s protivnicima.
U v e k ima projekata i pokazuje senzacionalnu posle-
nost. A k o je ikako m o g u ć n o , u društvu se m o r a osta
viti prijatan utisak, a ako to n i j e m o g u ć n o , o n o se
m o r a bar začuditi, a ako ni to nije m o g u ć n o , onda
se m o r a u n j e g a uneti b a r u z n e m i r e n j e i potresenost.
On je spasitelj od p o z i v a ; ne oseća se r đ a v o u ulozi
p r i z n a t o g a s p a s i t e l j a . M i n e m o ž e m o d a išta d o b r o
n a p r a v i m o o d s e b e — ali m o ž e m o u n j e g a v e r o v a t i ,
o n j e m u sanjati, B o g u se za n j e g a zahvaljivati i n j e g a
moliti da nas oslovi. On je nesrećan u miru i ne m o ž e
se dovoljno odmoriti. Posle dana ispunjenoga radom
mora da ima uzbudljivo veče u pozorištu, na k o n c e r
t u , u c r k v i , na p a z a r u , na r u č k u , u k l u b u ili u s v e m u
zajedno. A k o nije d o s p e o n a n e k a k a v sastanak, o n g a
uznemiruje bar telegramom nametljivoga oprav
danja.«
174
vacija davaće u v e k negativan rezultat, j e r glavna
vrednost ekstravertnoga ne leži u n j e m u s a m o m ,
nego u uzajamnoj vezi sa o b j e k t o m . Veza sa o b j e k
tom pripada onim imponderabilijama koje intelektu
alno formulisanje nikada n e ć e dohvatiti.
Intelektualna kritika ne m o ž e propustiti da u
a n a l i s a n j u i d e n a p r e d i da p o s r e d s t v o m i z v e š t a j a o
m o t i v a c i j a m a i ciljevima p o t p u n o rasvetli osmotreni
materijal. A l i iz toga nastaje slika k o j a je za p s i h o
logiju ekstravertnoga gotova karikatura, i ko bi m o
žda v e r o v a o da je našao pravi stav p r e m a ekstravert-
n o m e na o s n o v u takva opisa, taj bi, na s v o j e č u đ e n j e ,
video da stvarna ličnost prkosi s v o m e opisu. T a k v o
jednostrano shvatanje potpuno ometa prilagođivanje
ekstravertnome. Da mu se oda pravda, mišljenje o
n j e m u m o r a se sasvim apstrahovati, o n a k o kao što se
i ekstravertni može pravilno prilagoditi introvertno-
me samo ako može da primi njegove duhovne sadrža
je kao takve, bez obzira na njihovu mogućnu p r a k
tičku primenljivost. Intelektualna anahza ne može
ništa d r u g o n e g o d a e k s t r a v e r t n o m e potura s v e m o
g u ć n e pozadinske i p o k r a j n j e misli, n a m e r e i druge
takve stvari, k o j e u stvari zapravo ne postoje, n e g o u
n a j b o l j e m slučaju utiču k a o senkasti efekti nesvesnih
pozadina. D a b o m e , izvesno je da ekstravertni, kad
n e m a ništa d r u g o da kaže, ipak n a r e đ u j e da se p r o z o r
o t v o r i ili z a t v o r i . A l i k o j e t o p r i m e t i o ? K o m e j e t o
u stvari palo u oči? S a m o n e k o m e koji pokušava da
s e b i da r a č u n a o m o g u ć n i m r a z l o z i m a i n e r a z l o z i m a
takva delanja, dakle n e k o m e koji reflektuje, raščla-
njava i rekonstruiše, d o k za sve druge ta mala graja
p o t p u n o tone u opštu h u k u života, a da oni ne nalaze
nikakva p o v o d a da u tome vide o v o li ono. Ali baš na
taj način manifestu je se psihologija ekstravertnoga:
ona pripada događajima svakodnevnoga ljudskoga
života i ne znači ništa ni iznad ni ispod toga. S a m o
o n a j k o j i razmišlja gleda dalje i gleda k r i v o — što
s e t i č e ž i v o t a — ali p r a v i l n o š t o s e t i č e n e s v e s n e m i -
slene pozadine ekstravertnoga. On ne vidi pozitiv
n o g a č o v e k a , n e g o s a m o n j e g o v u senku. I s e n k a p o
v l a đ u j e sudu na štetu svesnoga pozitivnoga čoveka.
175
J a m i s l i m d a j e d o b r o što se, z a l j u b a v s p o r a z u m a ,
radi na t o m e da se č o v e k o d v o j i od s v o j e senke, n e -
svesnoga, jer j e inače diskusija ugrožena z b r k o m p o j
mova kakvoj nema ravne. Na drugome čoveku se
o p a ž a m n o g o šta š t o n e p r i p a d a n j e g o v o j s v e s n o j p s i
hologiji, n e g o izbija iz n j e g o v e nesvesti, i time se
m o ž e m o zavesti da n j e m u kao n e k o m s v e s n o m Ja p r i
pisujemo i osmotreni kvalitet. Ž i v o t i sudbina i delaju
t a k o , ali p s i h o l o g , k o m e n a s r c u l e ž i s a z n a n j e s t r u k
ture psihe, s j e d n e strane, i o m o g u ć a v a n j e sporazu-
m e v a n j a ljudi m e đ u s o b o m , s d r u g e strane, ne bi
trebalo da tako čini, n e g o da s v e s n o g a č o v e k a sasvim
odvoji od nesvesnoga, jer samo upoređivanjem sve-
s n i h s t a n o v i š t a m o ž e se p o s t i ć i j a s n o s t i s p o r a z u m , a
nikada redukcijom na nesvesne pozadine, sporedne
svetlosti i četvrtinske t o n o v e .
d) Introvertni muškarac
O k a r a k t e r u i n t r o v e r t n o g m u š k a r c a (the m o r e
impassioned and reflective man) Džordan 2
kaže:
» N j e g o v a uživanja ne m e n j a j u se od časa do časa,
njegova ljubav prema uživanju jeste genuine prirode,
o n n e traži u ž i v a n j e i z č i s t e n e u m o r n o s t i . K a d s e n a -
hodi na j a v n o m položaju, on je to na osnovu o d r e
đ e n e s p o s o b n o s t i , ili i m a n a u m u n e š t o što b i ž e l e o
da izvede. K a d je n j e g o v rad izvršen, on rado ide,
može druge da prizna i više bi voleo da vidi kako n j e
gova stvar uspeva u ruci drugoga negoli kako p r o
pada u n j e g o v o j . On lako precenjuje zasluge svojih
saradnika. Nije i nikada ne m o ž e da b u d e habitualni
psovač. Polagano se razvija, oklevalo je, nije nikakav
religiozni vođ, nikada n e m a samopouzdanja da zna
šta j e z a b l u d a , k a k o b i z a n j u m o g a o s p a l i t i s v o g a b l i
žnjega. Iako ima hrabrosti, on ipak ne pokazuje t o
liko uverenja o svojim vlastitim nepogrešnim istina
m a d a b i s e z a n j i h d a o spaliti. I a k o j e z n a t n o o b d a
ren, n j e g o v a okolina gura ga napred, d o k se drugi tip
sam pojavljuje na pozornici.«
s p. 35.
176
K a r a k t e r i s t i č n o j e , k a k o m i s e č i n i , što p i s a c u
poglavlju o i n t r o v e r t n o m muškarcu, o k o m e je o v d e
r e č , s t v a r n o n e k a ž e v i š e n e g o što s a m j a o v d e u
i z v o d u d o n e o . N a j v i š e n e d o s t a j e c r t a n j e strasti, z b o g
k o j e se on i označava kao »impassioned«. Izvesno je
da č o v e k u dijagnostičkim domišljanjima m o r a biti
o b a z r i v — ali č i n i s e d a n a s o v a j s l u č a j n a v o d i n a
pretpostavku da je odeljak o introvertnome m u š k a r
cu iz subjektivnog razloga ispao tako mršav. P r e m a
onako obimnom i nepravičnom crtanju ekstravertno
g a tipa, č o v e k b i o č e k i v a o s l i č n u t e m e l j i t o s t o p i s a i
za introvertnoga tipa. Zašto on nije dat?
U z m i m o da D ž o r d a n sam stoji na introvertnoj
s t r a n i ; o n d a b i b i l o r a z u m l j i v o što b i m u s l i č a n o p i s
kakav on s nemilosrdnom oštrinom daje za svoj p r o -
tivtip j e d v a uspeo. Ne bih rekao z b o g nedostatka o b
jektivnosti, nego zbog nedostatka poznavanja svoje
vlastite senke. K a k o se introvertni p o j a v l j u j e s v o m
p r o t i v t i p u , t o o n n i k a k o n e m o ž e z n a t i ili z a m i s l i t i ,
osim ako mu ekstravertni to sam ne kaže, uz opasnost
da ga introvertni onda pozove na megdan. Jer koliko
je ekstravertni voljan da bez okolišenja gore datu
k a r a k t e r i s t i k u p r i m i k a o d o b r o n a m e m u i t a č n u sliku
s v o g a karaktera, isto toliko m a l o sklon je introvertni
da primi svoju karakteristiku od ekstravertna p o s m a -
trača i kritičara. O n a bi, n a i m e , isto tako o m a l o v a
ž a v a l a . J e r n a isti n a č i n n a k o j i i n t r o v e r t n i teži d a
shvati ekstravertnoga i pri t o m sasvim ostaje bez
uspeha, tako i ekstravertni pokušava da razume d u
hovni unutrašnji život drugoga sa stanovišta spolja-
šnjosti i pri t o m isto tako p o t p u n o ostaje b e z uspeha.
I n t r o v e r t n i p r a v i u v e k p o g r e š k u t i m e što d e l a n j e
hoće da izvede iz subjektivne psihologije ekstraverta,
a ekstravert m o ž e duhovni unutrašnji život u v e k da
shvati samo kao posledicu spoljašnjih prilika. A p
straktna misao m o r a za ekstravertnoga da b u d e neka
fantazija, neka vrsta tlapnje, ako objektivna veza nije
uočljiva. I stvarno, introvertna mislena pređa često
n i j e ništa d r u g o n e g o t o . U s v a k o m s l u č a j u , m o g l o b i
se o i n t r o v e r t n o m m u š k a r c u m n o g o reći, i m o g l o bi
s e dati j e d n o k a k o p o t p u n o t a k o i n e p o v o l j n o n a l i č j e ,
178
V
K A R L S P I T E L E R : »PROMETEJ I EPIMETEJ«
i P. 9, D i e d e r i c h s , J e n a , 1911.
12*
179
anđelu: »Ali ne stoji do m e n e da sudim licu svoje
duše, j e r gle, m o j a gospodarica je to, i m o j b o g u r a
d o s t i i b o l u , i što s a m u v e k , t o o d n j e i m a m k a o s v o j e .
Stoga h o ć u da s n j o m e delim s v o j u slavu, i ako
se mora to dogoditi, pa neka, ja m o g u da b u d e m
bez nje.«
P r o m e t e j se time predaje na milost i nemilost
s v o j o j duši, t j . funkciji v e z e sa u n u t r a š n j i m s v e t o m .
Stoga i m a duša tajanstven, metafizički karakter, baš
zbog veze sa nesvesnim. P r o m e t e j j o j daje apsolutni
z n a č a j k a o g o s p o d a r i c i i v o d i t e l j i c i n a isti n e u s l o v l j e -
ni način kao što se P r o m e t e j p r e d a j e svetu. On s v o j e
individualno Ja ž r t v u j e duši, vezi sa n e s v e s n i m k a o
k o l e v c i v e č n i h slika i značaja, i t i m e b i v a lišen sebe,
j e r m u i z m i č e p r o t i v t e g persone, v e z a s a s p o l j a š n j i m
2
o b j e k t o m . T i m e što s e p r e d a j e s v o j o j d u š i , P r o m e t e j
se lišava svake v e z e s o k o l i n o m i time g u b i n e m i n o v
nu korekturu spoljašnjim realitetom. A l i taj gubitak
r đ a v o se slaže sa suštinom o v o g a sveta. Z a t o se P r o -
meteju javlja anđeo, očevidno predstavnik vladavine
nad svetom; prevedeno na psihološki to znači: proji
ciranu sliku tendencije u p r a v l j e n e na realno p r i l a g o
đivanje. Saglasno s time kaže anđeo Prometeju:
» D o g o d i ć e se o v o : ako to ne možeš i ne oslobodiš
se nepravičnog načina svoje duše, propala je za tebe
velika nagrada m n o g i h godina, i sreća tvoga srca, i
svi p l o d o v i tvoga m n o g o l i k o g a d u h a « , i na d r u g o m
mestu: »Bićeš odbačen na dan slave zbog svoje duše,
koja ne poznaje nikakva boga i ne poštuje nikakav
zakon, i ništa n j e n o j gordosti n i j e sveto, k a k o na
nebu tako ni na zemlji.« K a k o Prometej jednoglasno
s t o j i n a strani d u š e , s v e t e n d e n c i j e p r i l a g o đ i v a n j a
spoljašnjem svetu bivaju potiskivane i tonu u n e
svesno. Z b o g toga se one pojavljuju, kad se primete,
kao da ne pripadaju vlastitoj ličnosti i stoga kao p r o
j i c i r a n e . S t i m e s t o j i u i z v e s n o j p r o t i v r e č n o s t i što se
i duša, na čiju je stranu P r o m e t e j prešao, i k o j u on
t a k o r e ć i p u n u p r i m a u svest, p o j a v l j u j e p r o j i c i r a n a .
K a k o j e d u š a j e d n a f u n k c i j a v e z e , k a o i persona, t o
Upor.
2
Jung, La structure de l'inconscient. Arch. de
Psych. T. X V I .
180
se o n a u n e k u ruku sastoji iz d v a dela, j e d n o g a k o j i
pripada jedinki i drugoga koji pripada objektu veze,
u o v o m slučaju nesvesnom. Čovek je, doduše, uopšte
sklon — ako baš nije pristalica H a r t m a n o v e filoso-
fije — da nesvesnom pripiše samo relativnu egzisten
ciju psihološkoga činioca. Iz saznajno-teorijskih raz
loga nismo ni na koji način u položaju da iskažemo
išta v a ž i j i v o u p o g l e d u o b j e k t i v n o g r e a l i t e t a p s i h o
loškoga kompleksa fenomena koji obeležavamo kao
n e s v e s n o , k a o što n i s m o u p o l o ž a j u d a išta v a ž i j i v o
u č i n i m o u p o g l e d u suštine realnih stvari k o j a leži
s o n u stranu naše psihološke m o ć i . Ali iskustvo mi
nalaže da u k a z e m na to da sadržaji nesvesnog, s o b z i
r o m na delatnost naše svesti, z a h t e v a j u isto p r a v o na
stvarnost zbog svoje upornosti i persistencije kao i
realne stvari spoljašnjega sveta, iako se to p r a v o
mentalitetu koji je preimućstveno upravljen prema
spoljašnjem svetu čini v e o m a neverovatno. Ne sme
se zaboraviti da uvek ima v e o m a m n o g o ljudi za koje
su sadržaji nesvesnog imali v e ć u vrednost stvarnosti
negoli stvari spoljašnjega sveta. S v e d o č a n s t v o isto-
rije ljudskoga duha govori u prilog i jednoj i drugoj
stvarnosti. D u b l j e ispitivanje ljudske psihe p o k a z u j e
i bez okolišenja, uopšte govoreći, podjednako jak uti-
c a j na d e l a t n o s t s v e s t i i s j e d n e i s d r u g e s t r a n e , t a k o
da psihološki iz sasvim empirijskih razloga i m a m o
p r a v o d a s a d r ž a j e n e s v e s n o g o b d e l a v a m o k a o stvar
ne, i s t o o n a k o k a o i s t v a r i s p o l j a š n j e g a s v e t a , i a k o
o b a ta realiteta j e d a n d r u g o m protivreče, te se čini
d a s u p o s v o j o j suštini s a s v i m r a z l i č n i . A l i b i l a b i
ničim neopravdana neskromnost kada bismo hteli da
j e d a n realitet n a d r e d i m o d r u g o m e . Teosofija i spiri-
tualizam jesu nasilna prekoračivan ja isto tako kao i
materijalizam. U sferi s v o j e psihološke m o ć i treba da
b u d e m o odista skromni. Z b o g osobene stvarnosti n e
svesnih sadržaja s m e m o ih označavati kao objekte
s i s t i m p r a v o m k a o što s p o l j a š n j e s t v a r i o z n a č a v a m o
k a o objekte. K a o što je persona kao veza svagda
uslovijena i spoljašnjim o b j e k t o m , i stoga u spolja
š n j e m o b j e k t u u č v r š ć e n a isto o n a k o k a o i u s u b j e k t u ,
tako je i duša kao veza sa unutrašnjim o b j e k t o m r e -
181
prezentovana unutrašnjim o b j e k t o m , pa je zato s v a g
da j o š i od s u b j e k t a različna u i z v e s n o m smislu i s t o
ga kao različno opažljiva. Ona se zato P r o m e t e j u čini
kao nešto sasvim različno od njegova individualnog
Ja. I a k o s e č o v e k s a s v i m m o ž e d a p r e d a s p o l j a š n j e m
svetu, a ipak svet još u v e k stoji pred n j i m kao o b j e
kat različan od njega, tako se u n e k u r u k u i nesvesni
svet slika ponaša k a o o b j e k a t različan od subjekta,
iako se č o v e k t o m e svetu sasvim žrtvuje.
I s t o o n a k o k a o što n e s v e s n i s v e t m i t o l o š k i h s l i k a
indirektno d o ž i v l j a v a n j e m na spoljašnjoj stvari g o
vori o n o m e koji se sasvim predaje spoljašnjem svetu,
tako i realni spoljašnji svet i n j e g o v o zahtevanje i n d i
rektno g o v o r i o n o m e k o j i se sasvim p r e d a j e duši, j e r
niko ne m o ž e da b u d e bez i j e d n e i d r u g e stvarnosti.
Ide li samo neko napolje, on m o r a da živi svoj mit, a
ide li unutra, on m o r a da sanja svoj spoljašnji, t a k o
zvani realni život. O v a k o govori duša P r o m e t e j u :
»Ja sam b o g poroka, koji te postrance vodi n e u -
t r t i m s t a z a m a . A l i t i nisi b i o č u o i t a k o t i s e p o m o j i m
recima dogodilo, pa su ti zato ukrali slavu tvoga i m e
na i sreću tvoga života radi m e n e . « 8
» p . 2 4 s.
182
se i izrazite životinjske crte ili elementi p o j a v l j u j u
pod nesvesnim sadržajima pored onih uzvišenih figu
ra k o j e su čoveka odvajkada pratile na putu njegova
života. R e č je o č i t a v o m svetu slika čija b e z g r a n i č -
nost ni u č e m u ne zaostaje za svetom »realnih« stva
ri. K a o š t o s e č o v e k u k o j i s e l i č n o s a v p r e d a j e s p o
ljašnjem svetu ovaj pojavljuje u liku nekoga blisko
ga, voljenoga bića, na k o m e će on, ako mu je sudbina
d a s e p o t p u n o p r e d a j e l i č n o m o b j e k t u , iskusiti d v o
smislenost sveta i vlastitoga bića, tako se d r u g o m e
pojavljuje demonska personifikacija nesvesnoga, koja
ovlaploćuje celokupnost, krajnju suprotnost i d v o
smislenost sveta. To su granične p o j a v e , k o j e p r e k o
račuju normalnu srednju meru, i zato normalna s r e
dina ne zna za o v e svirepe zagonetke. One za n j u ne
postoje. U v e k ima samo malen broj onih koji dostižu
ivicu sveta, g d e p o č i n j e n j i h o v a slika u ogledalu. Ko
u v e k stoji u sredini, za n j e g a duša i m a ljudski, a ne
d u b i o z n i , d e m o n s k i k a r a k t e r , k a o što m u s e i b l i ž n j i
nikad nisu pojavljivali kao sumnjivi. S a m o potpuno
p r e d a v a n j e j e d n o m e ili d r u g o m e i z a z i v a n j e n u d v o
s m i s l e n o s t . Spitelerova i n t u i c i j a u h v a t i l a j e o n u s l i k u
duše o k o j o j bi bezazleni ja priroda j e d v a m o g l a i da
sanja.
T a k o n a str. 2 5 č i t a m o : » I d o k s e o n t a k o p o n a
šao u silovitoj s v o j o j revnosti, n j o j zaigraše č u d n o v a t i
trzaji o k o usta i lica, kapci su j o j neprestano treptali,
ž u r n o se d i z a h i s p u š t a l i , a i z a n j e n i h m e k a n i h f i n i h
t r e p a v i c a o n o je v r e b a l o i p r e t i l o i š u n j a l o se, kao
vatra k o j a p o d m u k l o u p o t a j i z a h v a t a k u ć u , i k a o
tigar k o j i s e p r o v l a č i k r o z g r m l j e , a i z t a m n o g a l i š ć a
iskrsava tu i tamo n j e g o v o žuto išarano telo.«
Životna linija k o j u sebi odabira P r o m e t e j jeste,
dakle, očevidno okrenuta unutra. On žrtvuje sada
šnjost i s v o j u vezu sa n j o m , da unapred misleći stvori
neku daleku budućnost.
S a s v i m j e d r u k č i j i Epimetej. O n s a z n a j e d a n j e
g o v o teženje ide ka svetu i za o n i m što svetu vredi.
Stoga govori anđelu: »Ipak za istinom ide m o j a ž u d
n j a , i g l e , m o j a d u š a l e ž i u t v o j o j r u c i , i a k o ti se to
sviđa, daj m i savest, k o j a ć e m e naučiti k o l e k t i v n o j
183
s a v e s t i i s v e m u o n o m što j e p r a v i č n o . « E p i m e t e j n e
m o ž e odoleti iskušenju da ispuni svoju vlastitu s u d
binu i da se p o d v r g n e » b e z d u š e v n o m « stanovištu. O v o
priljubljivan je svetu o d m a h se i n a g r a đ u j e :
»I d o g o d i l o se: k a d se E p i m e t e j p o d i ž e , on oseti
svoj rast v e ć i m i s v o j u hrabrost j a č o m , i sve n j e g o v o
biće bilo je ujedinjeno i sve njegovo osećanje b r e k -
talo je od zdravlja i sreće. I on dakle k r e n u sigurnim
korakom kroz dolinu, pravim putem, kao onaj koji se
nikoga ne boji, i otvorena pogleda kao onaj koga na
dahnjuje spomen o vlastitom bogatstvu.«
O n j e , k a o što P r o m e t e j k a ž e , » s v o j u s l o b o d n u
dušu prodao za kolektivnu savest«. Duša mu je (u
korist n j e g o v a brata) nestala. On je pošao za s v o j o m
e k s t r a v e r s i j o m , i z a t o što s e o v a o r i j e n t i š e p r e m a
spoljašnjem objektu, on je u t o n u o u želje i o č e k i v a
nja sveta, najpre spolja na s v o j u n a j v e ć u korist. P o
stao je ekstravertan, pošto je ranije g o d i n a m a živeo
u usamljenosti u podražavanju svoga brata, kao onaj
k o j i j e z b o g p o d r a ž a v a n j a i n t r o v e r t n o g a l a ž n o ekstra
vertan. T a k v a n e p r o i z v o l j n a » s i m u l a t i o n d a n s l e c a -
r a c t e r e « (Polan — P a u l h a n ) ne p o j a v l j u j e se r e t k o .
Zato je n j e g o v razvitak ka stvarno ekstravertnom
napredak p r e m a »istini« i zaslužuje nagradu k o j u
dobiva.
D o k je Prometej tiranskim zahtevom svoje duše
o m e t e n u s v a k o j v e z i sa s p o l j a š n j i m o b j e k t o m , i u
službi duši m o r a prineti najsvirepije žrtve, Epimetej
d o b i v a i s p r v a v a l j a n u zaštitu o d o p a s n o s t i k o j a p r e t i
e k s t r a v e r t n o m e a s a s t o j i se u p o t p u n o m g u b l j e n j u
u s p o l j a š n j e m o b j e k t u . O v a zaštita s a s t o j i se u s a v e
sti k o j a s e o s l a n j a n a t r a d i c i o n a l n e » p r a v i l n e p o j m o
ve«, dakle na ono blago predane životne mudrosti,
k o j a se ne s m e prezirati, i k o j u j a v n o m n j e n j e isto
o n a k o u p o t r e b l j a v a k a o sudi j a krivični zakonik. T i m e
je Epimetej u dato ono ograničenje koje mu ne da da
se o b j e k t u preda u o n o j meri u k o j o j se P r o m e t e j
p r e d a j e s v o j o j duši. T o m u z a b r a n j u j e savest, k o j a
stoji na mestu n j e g o v e duše. K a k o P r o m e t e j l j u d
s k o m svetu i n j e g o v o j k o d i f i k o v a n o j savesti okreće
leđa, on pripada svirepoj gospodarici duši i n j e n o j
184
prividnoj proizvoljnosti, i zanemarivanje sveta p l a
ća bezgraničnim bolom. Ali mudro ograničavanje
b e s p r e k o r n o m savešću v e z u j e E p i m e t e j u oči, tako da
on slepo m o r a živeti svoj mit, svagda s osećanjem da
čini pravo, jer u v e k ostaje u saglasnosti s opštim o č e
k i v a n j e m , i to u v e k s u s p e h o m , jer ispunjava želje
svih. A k o hoće da vide kralja, Epimetej ga predstav
lja sve do neslavnog svršetka, sve dotle u v e k praćen
opštim odobravanjem koje ga podupire. Njegovo sa
mopouzdanje i samopravičnost, njegovo nepokoleb
ljivo pouzdanje u svoju opštu važljivost, n j e g o v o n e
s u m n j i v o » t v o r e n j e p r a v d e « i n j e g o v a m i r n a savest,
omogućavaju da lako upoznamo onaj karakter koji
j e Džordan o c r t a o . N e k a s e n a str. 102 i d a l j e u p o -
redi poseta Epimetejeva bolesnom Prometeju, gde
kralj Epimetej hoće da isceljuje svog bolnog brata:
»I kad su sve to d o b r o izvršili, tada istupi kralj n a -
pred, i l e v o i desno oslanjajući se na j e d n o g a p r i j a
t e l j a , p r o g o v o r i i p o z d r a v i , i r e č e dobronamerne r e č i :
,Od srca žao mi je tebe, P r o m e t e j u , m o j ljubljeni
b r a t e ! A l i o h r a b r i se, j e r g l e , o v d e i m a m n e k u m a s t ,
veoma dobru za svaku boljku, čudesno isceljuje po
v r u ć i n i k a o i na studeni, i m o ž e š je upotrebljavati
k a k o za utehu tako i za kaznu.'
I tako g o v o r e ć i uze on s v o j štap i č v r s t o zaveza
m a s t i s v e mu to o p r e z n o p r u ž i s važnim držanjem.
A l i P r o m e t e j , tek što je osetio miris i lice masti,
okrenu glavu sa g a đ e n j e m . I tada kralj p r o m e n i ton
glasa, i s t a d e v i k a t i i p r o r i c a t i s v r e l o m r e v n o š ć u :
,Cini s e d a j e t e b i p o t r e b n a v e ć a k a z n a , j e r t i
nije d o v o l j n a sadašnja pouka t v o j e sudbine.'
I tako govoreći on izvuče jedno ogledalo iz k a
puta i sve mu objasni od početka, i postao je vrlo
rečit i znao je sve n j e g o v e pogreške.«
O v a s c e n a j e o d l i č n a i l u s t r a c i j a z a Džordanove
reči: »Societv must be pleased if possible; if it will
not be pleased, it must be astonished, if it will neither
be pleased n o r astonished, it must be pestered and
shocked.« U toj sceni nailazimo m o ž d a na jednaki
klimaks. Na Istoku bogat č o v e k pokazuje svoje d o
stojanstvo t i m e što se u javnosti ne p o k a z u j e d r u k -
185
čije n e g o l i oslonjen na d v a roba. E p i m e t e j se služi
t o m p o z o m d a izazove utisak. S a d o b r i m d e l a n j e m
m o r a u isti m a h d a b u d e v e z a n o i o p o m i n j a n j e i m o
ralna pouka. A kad to ne koristi, onda drugi treba
da b u d e uplašen b a r l i k o m s v o j e vlastite prostote. Jer
sve i d e za i z a z i v a n j e m utiska. Postoji j e d n a a m e r i č
ka izreka koja kaže: »U Americi dve vrste ljudi i m a
j u u s p e h a : o n a j k o j i n e š t o m o ž e i o n a j k o j i s e vesto
p r e t v a r a d a t o m o ž e . « T j . p r i v i d j e p o n e k a d isto t a k o
uspešan kao i stvarno delo. Ekstravertni o v e vrste
o d l i č n o o p e r i š e prividom. I n t r o v e r t n i h o ć e t o d a istera
i z a t o zloupotrebljava s v o j r a d . S a s t a v i m o l i P r o m e
te ja i E p i m e t e j a u j e d n o j ličnosti, otuda izlazi č o v e k
koji je spolja Epimetej a iznutra P r o m e t e j , pri č e m u
se i j e d n a i druga tendencija p o s t o j a n o ljute j e d n a na
drugu, i svaka od njih pokušava da Ja k o n a č n o p r e
v e d e na s v o j u stranu.
186
som) uglavnom bogat var kama i izmišljanjima. U
Getea se n a h o d e d v a sastavka. U f r a g m e n t u o P r o
m e t e j u i z g o d . 1773. P r o m e t e j , p r k o s n i k , j e s t e t v o r a c
i uobličavalac koji se oslanja na samoga sebe, koji je
b o g u sličan i prezire b o g o v e . N j e g o v a duša je M i n e r -
va, ćerka Divova. P r o m e t e j e v a veza sa M i n e r v o m ima
m n o g o sličnosti sa v e z o m Spitelerova P r o m e t e j a sa
dušom. Tako Prometej kaže Minervi:
I dalje:
» K a o što slatka sutonska svetlost
Utonulog sunca
Odande pliva
S mračnoga Kavkaza
I moju dušu okružuje slatkim spokojstvom,
Odsutnu i meni u v e k prisutnu,
Tako su se m o j e snage razvijale
Sa svakim dahom iz tvoga nebeskoga vazduha.«
I G e t e o v P r o m e t e j je zavisan od s v o j e duše. S l i č
nost sa v e z o m Spitelerova P r o m e t e j a sa d u š o m jeste
velika. Tako Spitelerov P r o m e t e j kaže svojoj duši:
» P a da su mi sve oteli, ja p r e k o svake m e r e ostajem
bogat dokle god mi ti jedina ostaješ i zoveš me s v o
j i m prijateljem' t v o j i m slatkim ustima, i pogleduješ
na me s v o j i m ponosnim, milosti p u n i m licem.« Ali, i
p o r e d sličnosti o b e j u figura i n j i h o v e v e z e sa d u š o m ,
ipak postoji bitna razlika: Geteov P r o m e t e j je tvorac
187
i uobličavalac, a M i n e r v a o ž i v l j u j e n j e g o v e figure od
ilovače. Spitelerov P r o m e t e j nije stvaralac, nego p a t
n i k , s a m o n j e g o v a d u š a s t v a r a , ali n j e n o s t v a r a n j e j e
sakriveno i tajanstveno. Pri oproštaju ona mu kaže:
»I sada se opraštam s t o b o m , j e r gle, m e n e čeka v e
l i k o d e l o , d e l o k o j e i z i s k u j e silan r a d , i p o t r e b u j e m
m n o g o žurbe da ga dovršim.« Čini se da u Spitelera
duši pripada p r o m e t e j s k i stvaralački rad, d o k s a m
Prometej samo muči m u k u stvaralačke duše. Ali G e -
teov P r o m e t e j sam dela, i to u p r v o m redu dela samo
stvaralački, i na o s n o v u s v o j e vlastite stvaralačke
snage prkosi b o g o v i m a :
N a g o v e š t a v a n j a k o j a se n a h o d e u f r a g m e n t u o
P r o m e t e j u suviše su oksudna da bismo iz njih mogli
da u p o z n a m o suštinu E p i m e t e j evu. A l i karakteristi
ka Geteova Prometej a dopušta da u p o z n a m o tipsku
razliku od karakteristike Spitelerova P r o m e t e j a. G e -
teov P r o m e t e j uobličava i dejstvuje na spoljašnji
svet, on formira likove, n a d a h n j u j e ih s v o j o m d u š o m
i stavlja ih u prostor, on z e m l j u ispunjava p r o i z v o
d i m a s v o g a s t v a r a l a š t v a , o n j e u isti m a h u č i t e l j i v a -
spitač ljudi. A l i u Spitelerova P r o m e t e j a sve ide
u n u t r a , i š č e z a v a u t a m i d u š e v n e d u b i n e , k a o što o n
188
sam iščezava, čak se iseljava iz svoje uže otadžbine,
da postane u neku ruku još nevidljiviji. Po k o m p e n -
zatornom principu naše analitičke psihologije mora
u t a k v o m slučaju duša, t j . personifikacija n e s v e s n o -
ga, da naročito b u d e delatna i da sprema delo, k o j e
je još nevidljivo. Osim već navedenoga mesta, ima u
Spitelera još jedan potpun opis o v o g a procesa e k v i
v a l e n c i j e k o j i s e i m a o č e k i v a t i . N a l a z i m o g a u me
đuigri o Pandori.
Pandora, ova zagonetna figura u mitu o P r o m e
teju, u Spitelera je b o ž j a ćerka, k o j o j , osim jedne
v e o m a d u b o k e veze, inače nedostaje svaka veza sa
P r o m e t e j e m . O v o shvatanje naslanja se na istoriju
mita, g d e je žena k o j a stupa u vezu sa P r o m e t e j e m
ili Pandora ili Atena. M i t o l o š k i P r o m e t e j i m a s v o j u
d u š e v n u v e z u s a P a n d o r o m ili A t e n o m k a o u G e t e a .
Ali u Spitelera pojavljuje se značajan rascep, koji je
svakako v e ć n a g o v e š t e n i u istorijskom mitu, g d e se
naime P r o m e t e j — P a n d o r a stapaju s analogijom H e -
fest—Atena. U Getea je odabrana versija P r o m e t e j —
Atena. U Spitelera, pak, P r o m e t e j je stavljen izvan
božanske sfere, i data mu je vlastita duša. A l i n j e
gova božanstvenost i n j e g o v a mitska praveza sa P a n
d o r o m ostavljeni su kao kosmička suprotnost u n e
b e s k o j o n o s t r a n o s t i i d e l a j u za s e b e . S t v a r i k o j e se u
onostranosti dešavaju jesu stvari k o j e se dešavaju
s o n u stranu naše svesti, t j . u n e s v e s n o m . T a k o je
umetnuta igra s P a n d o r o m prikazivanje o n o g a što se
dešava u n e s v e s n o m d o k P r o m e t e j pati. D o k P r o m e
t e j i š č e z a v a i z s v e t a i ruši p o s l e d n j i m o s t p r e m a č o -
večanstvu, on tone u d u b i n u samoga sebe, i n j e g o v a
jedina okolina, n j e g o v jedini objekat, jeste on sam.
I time je on » b o g u sličan«, jer po n j e g o v o j definiciji
b o g je biće k o j e s v u g d e p o č i v a u s a m o m sebi, i s v a g
da i svugde zbog svoje svudaprisutnosti ima za p r e d
met samo sebe. Razume se da se Prometej nikako ne
oseća bogu sličnim, n e g o b e d n i m u najvećoj meri.
Pošto je Epimetej na to još prispeo da pljune na n j e
g o v u bedu, otpočinje umetnuta igra u onostranosti,
r a z u m e se u trenutku kad je u P r o m e t e j u bila p o t i
snuta svaka veza sa s v e t o m sve do uništenja. To su
189
p r e m a iskustvu trenuci u k o j i m a sadržaji nesvesnoga
imaju najbolju mogućnost da zadobiju samostalnost i
životnost, t a k o d a m o g u s v e s t č a k i d a s a v l a d a j u . 4
190
A k o ovaj proces prenesemo u ljudsku sferu P r o
metej evu, to znači: d o k P r o m e t e j pati u stanju »slič
nosti sa b o g o m « , n j e g o v a duša priprema delo, o d r e
đeno da ublažava bolove čovečanstva. Time bi n j e
g o v a duša htela k ljudima. Ali delo k o j e n j e g o v a duša
snuje i stvara nije istovetno sa d e l o m P a n d o r i n i m .
B l a g o P a n d o r i n o je nesvesna slika u ogledalu, k o j a
simbolično predstavlja stvarno delo Prometejeve
d u š e . I z t e k s t a n e s u m n j i v o izlazi šta j e b l a g o : t o j e
bog-spasitelj, o b n o v l j e n j e sunca. Ta čežnja izražava
8
5
Sto se tiče m o t i v a dragocenosti i preporoda ja, m o r a m
u k a z a t i na s v o j u k n j i g u : Wanđlungen u. Symbole der Libido.
• S p i t t e l e r , loc. cit. p. 126.
191
u s k l a đ e n h o r u ž u b o r u a k o r d a : , K o b i z n a o šta j e s a
k r i v e n o p o d s k r o m n i m k r o v o m , k o b i slutio kakva
d r a g o c e n o s t leži u našoj sredini!'«
K a d je za M a j u došao čas rađanja, rodi ona svoje
dete p o d p l a k s a - s m o k v o m , k o j a zaštitnički spušta
svoju krošnju do zemlje. Od ovaploćenoga Bodisatve
širi s e n e i z m e r n a s v e t l o s t k r o z a s v e t , b o g o v i i p r i
roda u č e s t v u j u u r o đ e n j u . K a k o Bodisatva stupi na
zemlju, p o d n j e g o v i m n o g a m a naraste velik lotos, i
stojeći u lotosu gleda on na svet. Otuda tibetanska
m o l i t v e n a f o r m u l a : » o m m a n i p a d m e h u m « (ah, n a d
dragocenošću u lotosu!). Trenutak preporoda ja nala
zi Bodisatvu pod odabranim bodi-drvetom, gde on
p o s t a j e Buda ( O s v e t l j e n i ) . O v a j p r e p o r o đ a j ili o b n o v
ljenje praćeno je istom svetlošću, i istim č u đ e n j e m
prirode i pojavljivanjem bogova, kao i rođenje.
Ali u carstvu Epimetej evu, gde vlada samo sa
vest, a ne duša, n e i z m e r n o b l a g o propada. A n đ e o ,
besneći z b o g E p i m e t e j e v e tuposti, o k o m l j u j e se na
n j e g a : » Z a r t i nisi i m a o n i k a k v u d u š u k a d s i s e t a k o
g r u b i n e r a z u m a n k a o ž i v o t i n j e s a k r i v a o p r e d ču
7
desnim božanstvom?«
V i d i se, b l a g o P a n d o r i n o j e o b n a v l j a n j e b o g a ,
n o v b o g ; ali t o s e d e š a v a u b o ž a n s k o j s f e r i , t j . u n e
s v e s n o m . E p i m e t e j ski e l e m e n a t , k o j i v l a d a v e z o m s a
svetom, ne poima slutnje procesa k o j e prelaze u
svest. To je Spiteler opširno prikazao u n a r e d n i m
o d e l j c i m a g d e v i d i m o kako je svet, t j . svest i njen
8
192
epimetejski stav p o k a z u j e se ka o n e d o v o l j a n . I j e d n a
i d r u g a t e n d e n c i j a d i s o c i r a j u se, e p i m e t e j s k i s t a v
harmoniše sa datim stanjem sveta, a p r o m e t e j s k i ne,
i stoga poslednji m o r a da radi na o b n o v i života. On
p r o i z v o d i i n o v stav p r e m a svetu (svetu p o k l o n j e n o
b l a g o ) , ali s e t i m e n i k a k o n e d o p a d a E p i m e t e j u . U p r
kos tome, nije teško u Pandorinu poklonu u Spite-
lera upoznati simboličan pokušaj rešenja problema,
k o j i s m o v e ć istakli p r i r a s p r a v l j a n j u o S i l e r o v i m
pismima, naime problem sjedinjenja diferencirane i
nediferencirane funkcije.
A l i p r e n e g o što s e n a s t a v i m o z a n i m a t i t i m p r o
b l e m o m , m o r a m o se vratiti G e t e o v u P r o m e t e j u. K a o
što s m o v e ć videli, postoje o č e v i d n e razlike između
stvaralačkoga Prometej a Geteova i patničke figure
Spitelerove. Dalja važna razlika jeste veza sa P a n -
d o r o m . U Spitelera je Pandora onostrani duplikat
P r o m e t e j e v e duše, duplikat koji pripada božanskoj
s f e r i ; u G e t e a , n a p r o t i v , o n a je s t v o r e n j e i ć e r k a ti^
tanova, dakle u odnosu apsolutne zavisnosti p r e m a
njemu. V e ć veza Geteova Prometej a sa M i n e r v o m
pomiče ga na mesto Vulkanovo, i činjenica da je P a n
dora sasvim n j e g o v o stvorenje i ne pojavljuje se kao
stvorena od bogova, čini ga stvaralačkim b o g o m i
time ga udaljuje iz božanske sfere. Zato P r o m e t e j
kaže:
194
Želiš li je dići — v e ć lebdi gore.
S najboljom je sravni, t o m vrednost pada.
D o k ti još smišljaš, ona već vlada,
Ti se protiviš, ona te svlada.
Još se kolebaš, već rob si joj tada.
D o b r o i milo uzvratiće ga.
Sta vredi ugled? poniziće ga.
B u d e 1' ti m e t a , okrilatiće te.
S t a n e l' ti na put, omesti će te.
Z a p o v e d i š li, p r o g o n i ć e t e .
P a m e t i , blaga sveg lišiće te,
U tisuć se likova kreće m e đ u n a m a ,
Ide po polj'ma, lebdi nad vodama,
Ko svetiljka moli i sja,
Oblik i sadržaj oplemeni, ta
Njemu i sebi višu m o ć da —
Meni se ko mladost, ko žena javila. « 9
» Z a p o v e d a š li, p r o g o n i ć e te.«
195
onaj koji je okrenut sebi unutra, kao introvertni.
On razmišlja, on izaziva sećanja iz g r o b a prošlosti,
on »misli«. Sasvim je različan od Epimeteja Spite
lerova. Stoga s m e m o reći da se o v d e (u G e t e o v o j
Pandori) s t v a r n o n a h o d i r a n i j e n a g o v e š t e n i s l u č a j ,
g d e je P r o m e t e j ekstravertni, aktivni stav, a E p i m e
tej introvertni, umstvovalački.
Ovaj Prometej je, dakle, u ekstravertnoj f o r
mi o n o isto što i S p i t e l e r o v u i n t r o v e r t n o j f o r m i .
U Pandori P r o m e t e j u s v e m u s t v a r a za k o l e k t i v
ne ciljeve, on je u svome brdu udesio formalnu f a
bričku radnju, gde se potrebni proizvodi gotove za
ceo svet. Z a t o j e o d v o j e n o d svoga unutrašnjega s v e
ta; ta veza ovaj put pripada Epimetej u, naim e o n o m e
sekundarnome i čisto r e a k t i v n o m e mišljenju i o s e ć a -
nju ekstravertnoga, k o m e pripadaju sva obeležja
manje diferencirane funkcije. Otuda je i Epimetej
sasvim predat na milost i nemilost Pandori, jer mu
je ona u svakom pogledu nadmoćna. Psihološki, to
znači da se svesna epimetejska funkcija ekstraverta,
n a i m e baš o n o f a n t a s t i č n o , u m s t v o v a l a č k o i p r e m i
si j a v a l a č k o p r e d s t a v l j a n j e , p o j a č a v a p r i s t u p a n j e m
duše. A k o duša stoji u vezi s m a n j e diferenciranom
f u n k c i j o m , o n d a se m o r a izvesti zaključak da je v i
soka, resp. diferencirana funkcija suviše kolektivna,
t j . stoji u službi kolektivne savesti, 10
a ne u s l u ž b i
slobode. G d e g o d se taj slučaj p o j a v l j u j e — a on se
p o j a v l j u j e v e o m a često — tu je m a n j e diferencirana
funkcija, t j . »druga strana«, pojačana patološkom
egocentričnošću, tj. ekstravertni tada svoje slobodno
v r e m e i s p u n j a v a m e l a n h o l i č n i m ili h i p o h o n d r i č n i m
r a z m i š l j a n j i m a , a k o n e h i s t e r i č n i m f a n t a z i j a m a ili
drugim s i m p t o m i m a ; " introvertni, pak, bori se s o s e -
ćanjima niže vrednosti, koja ga nasilno opsedaju i
p r a v e o d n j e g a isto tako t u r o b n a č o v e k a . 1 2
196
P r o m e t e j Pandore n e o d g o v a r a v i š e S p i t e l e r o v u
Prometeju. On je samo kolektivna težnja za delatno-
šću, koja u s v o j o j jednostranosti znači potiskivanje
e r o t i k e . N j e g o v sin Filerot j e č i s t a e r o t s k a s t r a s t ;
13
j e r k a o s i n s v o g a o c a o n m o r a , k a o što j e t o k o d d e c e
češće slučaj, da p o d nesvesnim pritiskom nadokna
đ u j e o n o što s u r o d i t e l j i s u v i š e m a l o ž i v e l i . K a r a k t e
ristično je da E p i m e t e j , koji je neoprezan i u v e k tek
naknadno razmišlja, ima ćerku Epimeleju—brigu.
Filerot voli Epimeleju, P a n d o r i n u ćerku, i tako se
ispašta k r i v i c a P r o m e t e j a , k o j i j e P a n d o r u o d b i o . U
isti m a h P r o m e t e j i E p i m e t e j u d r u ž u j u s e n a t a j n a
č i n što P r o m e t e j e v a p o s l o v n o s t izlazi n a v i d e l o k a o
nepriznata erotika, a Epimetej evo postojano osvrta
n j e kao razumna bojažljivost, koja bi htela da z a u
stavi isto tako p o s t o j a n o p r o d u c i r a n j e P r o m e t e j e v o i
da ga ograniči na pravu meru. Ovaj Geteov pokušaj
rešenja, za k o j i se čini da je izrastao iz ekstravertne
psihologije, v o d i nas natrag ka Spitelerovu pokušaju
rešenja, koji s m o m a l o p r e bili ostavili da se p o z a b a
vimo Geteovom figurom Prometeja.
Spitelerov Prometej, kao i n j e g o v bog, okreće se
o d s v e t a , p e r i f e r i j e , i u p r a v l j a s v o j p o g l e d u se, p r e
m a središtu, o n o m » u s k o m prolazu« preporođaja. O v a
k o n c e n t r a c i j a ili i n t r o v e r s i j a p o s t e p e n o p r i v o d i l i b i d o
u nesvesno. T i m e se pojačava delatnost nesvesnih sa
držaja; duša počinje da »radi« i stvara delo k o j e bi
iz nesvesnoga htelo da izroni u svest. Ali svest ima
d v a stava: prometejski, koji libido odvlači od sveta
i i n t r o v e r t u j e , a da ne d a j e , i e p i m e t e j s k i , k o j i p o s t o
j a n o daje iz sebe, bez duše, v o đ e n zahtevima spolja-
šnjega objekta. K a d Pandora daje svetu svoj poklon,
to u psihološkom znači da nesvestan produkat visoke
vrednosti n a m e r a v a da postigne ekstravertnu svest,
t j . vezu sa realnim s v e t o m . Iako p r o m e t e j s k a strana,
t j . umetnik, intuitivno p o i m a visoku vrednost dela,
ipak je njegova lična veza sa svetom u svakom p o
gledu toliko pod vlašću tradicije da se delo shvata
baš kao u m e t n i č k o delo, a ne kao o n o što zapravo i
197
jeste, naime simbol koji znači o b n o v u života. Ali da
bi o n o ostavilo s a m o estetički značaj i došlo u s t v a r
n o s t , t r e b a l o b i d a d o s p e i u ž i v o t n a t a j n a č i n što s e
u n j e m u usvaja i živi. M e đ u t i m , ako stav u g l a v n o m
i n t r o v e r t u j e i teži s a m o k a a p s t r a k c i j i , o n d a j e e k s -
traversiona funkcija m a n j e vrednosti, t j . u oblasti
kolektivne ograničenosti. Ova ograničenost ometa da
d u š o m stvoreni simbol oživi. T i m e se dragocenost
g u b i ; ali s e n e m o ž e s t v a r n o ž i v e t i a k o » b o g « , t j . n a j
viša životna vrednost, k o j a se u simbolu izražava, ne
m o ž e o ž i v e t i . O t u d a g u b i t a k d r a g o c e n o s t i z n a č i u isti
m a h početak Epimetej eve propasti.
I s a d p o č i n j e e n a n t i o d r o m i j a : u m e s t o ( k a o što j e
svaki racionalist i optimist sklon da prihvati) da posle
dobrog stanja dolazi bolje, jer se sve kreće u »raz
v i t k u k o j i raste«, č o v e k v a l j a n e savesti i k o j i se drži
opšte priznatih moralnih stavova zaključuje pakt sa
b e h e m o t o m i n j e g o v o m z l o m četom, i čak sebi p o v e -
renu b o ž j u decu p r o d a j e đavolu. Psihološki to znači
da kolektivni, nediferencirani stav p r e m a svetu guši
najviše vrednosti čovekove i time postaje destruktiv
na m o ć , čiji uticaj raste sve d o k se p r o m e t e j s k a stra
n a , n a i m e i d e a l n i i a p s t r a k t n i s t a v , ne s t a v i u s l u ž b u
d u š e v n o g b l a g a i k a o pravi P r o m e t e j sveta ne zapali
n o v u vatru. Spitelerov P r o m e t e j m o r a izaći iz s v o j e
usamljenosti i, s opasnošću po svoj život, reći l j u d i
ma da lutaju i gde lutaju. On mora da prizna neumit
nost istine, isto o n a k o k a o što G e t e o v P r o m e t e j m o r a
da prizna neumitnost ljubavi u Filerotu.
198
j o š d u g o ide, iako su v e ć postali rđavi, i on se samo
uz najveće žrtve i nečuvene m u k e može osloboditi za
b l u d e i u v i d e t i d a j e o n o što j e n e k a d a b i l o d o b r o d a
nas m o ž d a zastarelo i n i j e više d o b r o . T a k o on p r o
lazi k a k o u m a l e n o m tako i u v e l i k o m . P u t o v e i n a
čine svoga detinjstva, koji nekada b e h u dobri, on
teško m o ž e da odbaci, iako je n j i h o v a štetnost v e ć
o d a v n o d o k a z a n a . Isti j e s l u č a j , s a m o g i g a n t s k i p o
većan, s p r o m e n o m istorijskoga stava. Opšti stav o d
govara j e d n o j religiji, a p r o m e n e religije pripadaju
n a j m u č n i j i m trenucima svetske istorije. Naše v r e m e
je svakako u tome pogledu obuzeto zaslepljenošću
k o j o j n e m a ravne. Misli se da se m o r a samo neka f o r
mula ispovesti protumačiti kao nepravilna i nevažlji-
va, pa da č o v e k psihološki b u d e oslobođen svih tradi
c i o n a l n i h u t i c a j a h r i š ć a n s k e ili j e v r e j s k e r e l i g i j e . V e
ruje se u prosvećenost, kao da bi neki intelektualni
o k r e t i m a o n e k a k a v d u b l j i u t i c a j n a p r o c e s e d u š e ili
čak na nesvesno! Potpuno se zaboravlja da je religi
j a m i n u l i h 2000 g o d i n a p s i h o l o š k i s t a v , o d r e đ e n n a č i n
prilagođivanja unutrašnjem i spoljašnjem životu, a
taj način proizveo je o d r e đ e n u kulturnu f o r m u i time
stvorio atmosferu na k o j u nema nikakva uticaja in
telektualno poricanje. Intelektualni okret je, doduše,
simptomatično važan kao ukazivanje na buduće m o
g u ć n o s t i , ali d u b l j i s l o j e v i d u š e j o š d u g o p r o d u ž u j u
svoj rad u pređašnjem stavu, p r e m a psihičkoj iner
ciji. Otuda je nesvesno živim održalo paganske e l e
mente. Lakoća s k o j o m se antički duh p o n o v o uzdiže
m o ž e se posmatrati na renesansi. L a k o ć a s k o j o m se
j o š m n o g o stariji primitivni d u h p o n o v o p o d i ž e m o ž e
se u našem vremenu možda još bolje posmatrati n e
goli u ikojoj drugoj istorijski poznatoj epohi. Što
jedan stav hvata d u b l j e korena, to nasilniji m o r a j u
ispasti p o k u š a j i k o j i t r e b a d a d o n e s u o s l o b o đ e n j e o d
toga. Poklik epohe prosvećenosti: »Ecrasez l'infame«
doneo je u okviru francuske revolucije religiozni
p r e o k r e t , k o j i psihološki i n i j e značio ništa d r u g o n e
g o l i b i t n u k o r e k t u r u s t a v a , ali k o m e j e n e d o s t a j a l a
universalnost. P r o b l e m j e d n e opšte p r o m e n e stava od
onoga vremena nije se više smirio; on se čak p o n o v o
199
pojavljivao u mnogim izvanrednim glavama X I X
v e k a . V e ć s m o v i d e l i k a k o j e Šiler p o k u š a o d a s a v l a
da p r o b l e m . U G e t e o v i m razmišljanjima o p r o b l e m u
Prometeja — Epimetej a ponovo upoznajemo pokušaj
da više diferenciranu funkciju, koja odgovara hri
šćanskom idealu naročitog isticanja dobra, nekako
sjedini s manje diferenciranom funkcijom, čije p o
14
1 4 T j p o r . Geteove » T a j n e « . T u s e p o k u š a v a d a d a r o z e n -
krojcersko rešenje, naime sjedinjenje Dionisa i Hrista, ruže
i krsta. P e s m a ostavlja č o v e k a h l a d n i m . Ne m o ž e se n o v o
vino ulivati u stare m e h o v e .
200
diferencirane i manje diferencirane funkcije. Hri-
šćanska rastrganost čoveka u dragocen i o d b a č e n k o
m a d postala je nepodnošljiva o n o m v r e m e n u u p o r e -
đenju sa ranijim, senzibilizovanijim v r e m e n o m . G r e -
šnost se sudarala s osećaj em v e č n e , prirodne lepote,
k o j u je o n o v r e m e v e ć m o g l o da posmatra; stoga je
ona zahvatila u prošlost, u v r e m e u k o m e ideja g r e -
šnosti j o š n i j e bila p o c e p a l a celinu č o v e k a , i u k o m e
su još zajedno mogli da se nahode visina i dubina
l j u d s k e p r i r o d e b e z v r e đ a n j a m o r a l n o g a ili e s t e t i č k o
ga osećanja.
Ali pokušaj jedne regresivne renesanse zapeo je
u p o č e c i m a , k a o f r a g m e n a t o P r o m e t e j u i Pandora.
Klasičko rešenje n i j e išlo dalje, j e r se docniji h r i -
šćanski v e k o v i s a s v o j i m d o ž i v l j a v a n j e m k o j e j e p o
drivalo dubine nisu mogli poreći. Otuda se antiko-
filski p r a v a c m o r a o u b l a ž a v a t i o s v r t a n j e m n a s r e d n j i
v e k . O v a j p r o c e s n a j j a s n i j e s e pz-odužuje u G e t e o v u
Faustu, g d e s e p r o b l e m h v a t a z a r o g o v e . P r i h v a t a s e
b o ž j a opklada i z m e đ u dobra i zla. Faust, s r e d n j o v e -
kovni P r o m e t e j , sastaje se s Mefistofelom, s r e d n j o -
vekovnim Epimetejem, i zaključuje s njime ugovor.
I tu je p r o b l e m v e ć toliko povišen da se m o ž e videti
k a k o s u F a u s t i M e f i s t o j e d a n isti č o v e k . E p i m e t e j ski
elemenat, koji o svemu naknadno razmišlja i svodi
u prvobitni haos »mogućnost mešanja likova«, zao
š t r a v a s e u đ a v o l u d o z l e sile, k o j a p r e d s v e ž i v o i z
nosi »hladnu đavolsku pesnicu« i koja bi da odagna
svetlost u m a j s k u noć, iz k o j e je svetlost rođena.
D a v o s v u g d e i m a istinito e p i m e t e j s k o mišljenje, m i
šljenje »ništa — n e g o « , k o j e sve živo zakiva za p r v o
b i t n o ništa. E p i m e t e j e v a n a i v n a strast p r e m a P r o m e -
tejevoj Pandori postaje Mefistofelova namera da
ugrabi dušu Faustovu. I Prometej eva mudra smotre-
n o s t d a n e p r i m a b o ž a n s k u P a n d o r u ispašta s e t r a g i -
k o m epizode s Gretom, dockan ispunjenom čežnjom
prema Heleni i beskonačnim penjanjem ka gornjim
m a j k a m a . ( » V e č n o žensko v u č e nas gore.«)
U figuri s r e d n j o v e k o v n o g a č a r o b n j a k a krije se
prometejski prkos protiv b o g o v a koji važe. Čarobnjak
201
je spasao k o m a d prastaroga paganizma, on sam p o - 1 5
202
Ja hoću samo da ukazem na to da je reč o onoj prai-
s k o n s k o j slici k o j o m s e v e ć g n o s a b a v i l a u v e l i k o j
meri, naime o ideji božanske bludnice Eve, Helene,
Marije i Sofije Ahamot.
B a c i m o li sa sad v e ć d o b i v e n o g a stanovišta p o
gled na nesvesno obdelavanje p r o b l e m a u Spitelera,
o d m a h p r i m e ć u j e m o da u g o v o r sa z l o m ne proizlazi
iz namere Prometejeve, n e g o iz besmislenosti E p i
m e t e j a, k o j i p o s e d u j e s a m o k o l e k t i v n u savest, a n i
k a k o m o ć razlikovanja za stvari unutrašnjega sveta.
On se opredeljuje samo prema kolektivnim vredno-
s t i m a i t i m e p r e d v i đ a n o v o i o s o b i t o , a to se, k a o što
znamo, u v e k dešava k o l e k t i v n o m stanovištu orijenti-
sanom prema objektu. Objektivnim merilom mogu da
se mere kurantne kolektivne vrednosti, a ne n o v o
stvoreno, č e m u samo slobodna ocena — stvar živoga
osećanja — može da da pravu vrednost. Ali tome pri
pada čovek koji ima »dušu, a ne samo veze sa s p o -
ljašnjim objektima«. Propadanje Epimetej evo poči
n j e g u b i t k o m n o v o r o đ e n e b o ž j e slike. N j e g o v o m o
ralno nepobitno mišljenje, osećanje i delanje nikako
ne isključuju da se sve više i više uvlači o n o što je
zlo, destruktivno i prazno. O v a invazija zla znači
p r e o b r a ć a n j e ranijeg d o b r o g u štetnost. T i m e S p i t e
ler izražava da je dosadašnji moralni princip, doduše,
i s p r v a o d l i č a n , ali v r e m e n o m g u b i v e z u s a ž i v o t o m ,
jer ne m o ž e da u sebi obuhvati obilje životnih p o j a
va. R a c i o n a l n o istinito je suviše uzak p o j a m da bi ga
život u s v e m u i trajno m o g a o d o v o l j n o shvatiti i i z
ražavati. A l i iracionalni događaj rođenja b o g a stoji
izvan racionalnih ograda dešavanja. R o đ e n j e boga
hoće psihološki da kaže da je stvoren n o v simbol, n o v
izraz najvišega ž i v o t n o g a intenziteta. S v e e p i m e t e j -
s k o u č o v e k u i s v i e p i m e t e j ski l j u d i p o k a z u j u s e k a o
nesposobni da shvate taj događaj. Ali od toga trenut
ka najviši životni intenzitet m o ž e se naći s a m o na
203
n o v o j liniji. Svaki drugi pravac postepeno izumire,
tj. pripada razaranju i rasturivanju. Novi životodavni
simbol vodi poreklo iz Prometejeve ljubavi prema
s v o j o j duši, k o j a j e o b i l n o obeležena k a o d e m o n s k a .
Stoga čovek m o ž e da bude siguran da se u novi s i m
b o l i n j e g o v u ž i v u l e p o t u slio i e l e m e n a t zla, j e r i n a
če bi mu nedostajao svetao život, kao i lepota, pošto
su život i lepota prirodnim načinom moralno indife
r e n t n i . S t o g a e p i m e t e j s k i k o l e k t i v i t e t i ne n a l a z i u
t o m e n i š t a što b i b i l o d o s t o j n o c e n j e n j a . J e d n o s t r a
nost n j e g o v a m o r a l n o g a stanovišta zaslepljuje ga
potpuno. To stanovište istovetno je s » j a g n j e t o m « , t j .
tradicionalno hrišćanskim. Epimetej sko besnilo p r o
tiv »jagnjeta« nije, dakle, ništa drugo n e g o »Ecrasez
l'infame« u obnovljenoj formi, opiranje protiv tra
dicionalnoga hrišćanstva, k o j e je bilo nesposobno da
shvati n o v i simbol i da time život upravi n o v i m
putem.
O v o konstatovanje m o g l o b i n e k o g a ostaviti p o t
p u n o hladnim kad pesnici ne bi bili oni koji u m e j u
da čitaju kolektivno nesvesno. Oni, kao prvaci svoga
vremena, pogađaju tajanstvene struje koje teku u
tami, i p r e m a individualnoj sposobnosti izražavaju ih
u v i š e ili m a n j e r e č i t i m s i m b o l i m a . O n i , k a o p r a v i
p r o r o c i , n a v e š ć u j u šta s e d o g a đ a u n e s v e s n o m , » š t a
j e v o l j a b o ž j a « j e z i k o m S t a r o g a z a v e t a , i šta ć e p r e
ma t o m e u p o t o n j e v r e m e n e m i n o v n o izići na svetlost
dana kao opšta pojava. Spisateljski značaj P r o m e t e -
j e v a dela u Spitelera, propast Epimetejeva, n j e g o v o
p o n o v n o sjedinjenje sa dušom živoga brata i E p i m e
tej eva osveta jagnjetu, k o j a u s v o j o j svireposti p o d -
seća na scenu i z m e đ u Ugolina i nadbiskupa R u d i j era
( D a n t e , Inferno, X X X I I ) , p r i p r e m a j u r e š e n j e s u k o b a
koje je vezano s krvavom p o b u n o m protiv tradicio
nalnoga kolektivnoga morala.
K o d p e s n i k a m a l e n i h p r o p o r c i j a srne s e p r e t p o
stavljati da v r h u n a c n j e g o v a dela ne nadmaša visinu
n j e g o v i h ličnih radosti, b o l o v a i želja. A l i u Spitele
ra delo nadvisuje ličnu sudbinu. Stoga njegovo reše
n j e p r o b l e m a n e stoji usamljeno. O d a v d e d o Z a r a -
tustre, razbijača ploča, samo j e j e d a n korak. O v a m o
204
se p r i d r u ž u j e i Stirner ( S t i r n e r ) , p o š t o je Sopenhauer
kao prvi postavio učenje porican ja. On je govorio o
poricanju sveta. Psihološki znači »svet« svet kao što
ga ja vidim, m o j stav p r e m a svetu, j e r svet m o ž e da
se posmatra kao » m o j a volja« i » m o j a predstava«.
S v e t po sebi je indiferentan. M o j e Da i Ne proizvodi
diferencije. Poricanje, dakle, tiče se stava p r e m a s v e
tu, i to u p r v o j liniji Š o p e n h a u e r o v a stava p r e m a s v e
tu, k o j i j e , s j e d n e strane, čisto intelektualističko-
- r a c i o n a l a n , a, s d r u g e s t r a n e , d o ž i v l j u j e s v e t u n a j -
sopstvenijem osećanju posredstvom mističkoga iden
titeta. O v a j s t a v j e i n t r o v e r t a n , o n d a k l e b o l u j e o d
tipološke suprotnosti. Ali Sopenhauerovo delo m n o
gostruko nadvisuje n j e g o v u ličnost. On iskazuje ono
što su nejasno mislile i osećale m n o g e hiljade. Slično
Niče: n j e g o v Zaratustra p r e s v e g a i z d i ž e na s v e t l o s t
sadržaje kolektivno nesvesnog našega vremena u o p
šte, pa stoga i nalazimo k o d n j e g a p r e s u d n e o s n o v n e
crte: ikonoklastičku pobunu protiv tradicionalne m o
ralne atmosfere i usvajanje »najružnijega« čoveka,
koje kod Ničea vodi do one potresne nesvesne trage
d i j e p r e d s t a v l j e n e u Zaratustri. A l i o n o što s t v a r a l a č
ki duhovi iznose iz kolektivnoga nesvesnoga, to se
s t v a r n o i n a h o d i t u , i s t o g a r a n i j e ili d o c n i j e izlazi na
svetlost kao psihološka p o j a v a mase. Anarhizam,
ubistvo kneza, odvajanje anarhističkoga elementa od
krajnje socijalističke levice, k o j e se u najnovije v r e
m e sve jasnije vrši, s a s v o j i m p r o g r a m o m k o j i j e
kulturi apsolutno protivan — to su p o j a v e p s i h o l o
g i j e mase, k o j e su v e ć o d a v n o iskazali pesnici i s t v a
ralački mislioci. Stoga nas pesnici ne m o g u da ostave
hladnima, jer u svojim glavnim delima i u svojim
najdubljim inspiracijama oni crpu iz dubina k o l e k
tivnoga nesvesnoga i glasno iskazuju o n o što drugi
samo sanjaju. Ali iako to pesnici glasno iskazuju,
oni iskazuju ipak samo simbol p o v o d o m koga osećaju
estetičku radost, b e z svesti o n j e g o v u p r a v o m e z n a
čaju. Ne bih m o g a o osporavati da pesnici i mislioci
imaju vaspitnoga uticaja na svoje savremenike i p o
t o m s t v o ; ali m e n i s e č i n i d a s e n j i h o v u t i c a j u b i t n o m
osniva na t o m e što oni nešto što svi znaju kažu g l a -
205
snije i jasnije, i s a m o u k o l i k o izražavaju to opšte
n e s v e s n o » z n a n j e « , oni d e j s t v u j u v a s p i t n o ili z a v o d i -
lački. N a j v e ć e i naj neposredni je sugestivno dejstvo
postiže pesnik koji najpovršinskiji sloj nesvesnoga
u m e da izrazi u p r i k l a d n o j f o r m i . U k o l i k o g l e d a n j e
stvaralačkoga genija dublje prodire, utoliko je on
više stran gomili i utoliko je veći otpor svih onih k o j i
se ponešto izdižu iznad gomile. Gomila ga ne r a
z u m e , ali ž i v i n e s v e s n o o n o š t o o n i s k a z u j e ; n e z a t o
što on to iskazuje, n e g o zato što živi iz kolektivnoga
nesvesnoga u koje je on gledao. Bolji ljudi nacije r a
z u m e j u , istina, n e š t o o d o n o g a š t o o n k a ž e ; ali z a t o
što s e i z r e č e n o , s j e d n e s t r a n e , s l a ž e s a d o g a đ a j i m a
k o j i se u g o m i l i o d i g r a v a j u , a, s d r u g e s t r a n e , a n t i c i -
p u j e n j e n e vlastite težnje, oni m r z e t v o r c a takvih
misli, ne iz pakosti, n e g o iz nagona samoodržanja.
A k o saznanje kolektivnoga nesvesnoga dostigne tak
v u d u b i n u d a svesni izraz n e m o ž e više obuhvatiti
sadržaj, onda se u trenutku ne m o ž e više rasuditi da
l i j e r e č o b o l e s n u p r o d u k t u ili o p r o d u k t u k o j i j e
nerazumljiv zbog svoje naročite dubine. Ponajčešće
j e j e d a n o s k u d n o s h v a ć e n , ali d u b o k o z n a č a j a n s a
držaj takođe nešto bolesno. I bolesni produkti su r e
d o v n o značajni. A l i u oba slučaja pristup je težak.
Slava ovih tvoraca, ako ona uopšte ikada dođe, jeste
posthumna i zadocnjava ponekad za više vekova.
T v r đ e n j e Ostvaldovo ( O s t w a l d ) d a danas genijalan
duh ostaje nepoznat još najviše desetak godina, o g r a
ničava se po svoj prilici na oblast tehničkih pronala
zaka, inače bi t a k v o t v r đ e n j e bilo smešno u n a j v e ć o j
meri.
206
g i o z n o s v a k a k o g u b i o d d u b i n e , ali z a t o d o b i v a u m i
tološkom bogatstvu, u arhaizmu, i stoga i u p r o s p e k -
tivnoj simbolici. Razgranate mitološko predivo p o
j a č a v a ne jasnost p o i m a n j a i rešenja p r o b l e m a , i s t o
ga čini delo teško pristupačnim. Apstruzno, groteskno
i b e z u k u s n o , što s e u v e k p o j a v l j u j e u z m i t o l o š k o b u j
no k i p ć e n j e , o m e t a uži vi j a v a n j e , izoluje t i m e smisao
dela i celini daje malo neprijatan ukus one original
n o s t i k o j a se, b l a g o d a r e ć i s a m o n e m i r n o - b r i ž l j i v o m
prilagođivanju, na d r u g o m mestu može uspešno razli
kovati od psihičke nenormalnosti.
Ali mitološka nabujalost, ma koliko ona zamara
la i bila neukusna, ima jedno preimućstvo. O n o se
s a s t o j i u t o m e što s e u t o j n a b u j a l o s t i m o ž e r a z v i t i
s i m b o l , ali s v a k a k o n a t o l i k o n e s v e s t a n n a č i n d a s v e -
sna oštroumnost pesnikova nigde ne u m e p r i p o m o ć i
izrazu smisla, n e g o ulaže napore s a m o u službu m i t o
loškom bujanju i njegovu plastičkom izgrađivanju.
S p i t e l e r o v o p e s n i š t v o r a z l i k u j e s e k a k o o d Fausta
t a k o i od Zaratustre u t o m e š t o je s v e s n o p e s n i k o v o
učešće u smislu simbola u poslednjim slučajevima
b i l o v e ć e , i z b o g t o g a je m i t o l o š k o b u j a n j e u Faustu
i m i s l e n o k i p ć e n j e u Zaratustri b i l o p o t i s n u t o u p r i
l o g t r a ž e n o g a r e š e n j a . Z b o g t o g a su i Faust i Z a r a -
tustra m n o g o l e p š i n e g o l i S p i t e l e r o v Prometej. A l i
o v a j p o s l e d n j i j e istinitiji k a o r e l a t i v n o v e r a n o d b l e -
s a k s t v a r n i h p r o c e s a u k o l e k t i v n o m n e s v e s n o m . Faust
i Zaratustra u v e l i k o j m e r i p r u ž a j u p o m o ć p r i i n d i v i
dualnom savlađivanju problema koji je u pitanju;
Spitelerov Prometej i Epimetej, pak, omogućuje
opštije saznanje problema i n j e g o v a kolektivnoga n a
čina pojavljivanja, blagodareći mitološkim b u j a n j i
m a p o t p o m a g a n i m s v i m a s r e d s t v i m a . O n o što n a m u
p r v o m r e d u o m o g u ć u j e saznanje Spitelerove d e m o n
s t r a c i j e n e s v e s n i h r e l i g i o z n i h s a d r ž a j a j e s t e simbol
božje obnove, k o j i se o b i m n o o b r a đ u j e u O l i m p s k o m
proleću. O v a j s i m b o l p o j a v l j u j e s e n a j t e š n j e v e z a n
sa t i p s k o m i f u n k c i o n o m s u p r o t n o š ć u i i m a o č e v i d n o
značaj pokušaja rešenja u obliku o b n o v e opštega sta
va, što se u jeziku nesvesnoga izražava k a o o b n o v a
boga. Božja obnova je opštepoznata praiskonska sli-
207
ka, k o j a se tako reći svugde nalazi; ja s p o m i n j e m
samo ceo kompleks umiranja i vaskrsavanja boga i
sve n j e g o v e prethodne stepene dok se ne obnovi p u
n j e n j e fetiša i huringa m a đ i j s k o m s n a g o m . Slika i z
ražava da se stav p r o m e n i o , i t i m e se pojavila n o v a
napregnutost energije, nova mogućnost manifestacije
života, n o v a plodnost. Poslednja analogija objašnjava
obilno dokazanu vezu božje obnove sa fenomenima
godišnjih v r e m e n a i rastenja. Č o v e k je prirodno
sklon da iz ovih analogija izvede zaključak o m i t u
o godišnjim vremenima, mitu o vegetaciji, astralnom
ili l u n a r n o m m i t u . P r i t o m e s e s a s v i m z a b o r a v l j a d a
mit, kao sve psihičko, m o ž e biti uslovijen ne s a m o
spoljašnjim događajem. Psihičko takođe donosi svoje
vlastite unutrašnje uslove, tako da se s isto toliko
prava m o ž e tvrditi i to da je m i t čisto psihološki i da
s e p o d a c i m a m e t e o r o l o š k i h ili a s t r o n o m s k i h p r o c e s a
koristi samo kao izražajnim materijalom. P r o i z v o l j
nost i apsurdnost m n o g i h primitivnih mitskih t v r đ e
nja ukazuje na ovu versiju objašnjavanja kao na od
ličnu češće negoli na svaku drugu.
208
loško učenje o spasenju, koje put spasenja stavlja u
oblast ljudskih namera. Iako indijska religija, kao i
kineska i budizam, koji v e z u j e o b e sfere, i m a j u p r e d
s t a v u s r e d n j e g a puta, k o j i s e m o ž e p o s t i ć i m a g i j s k o m
delatnošću, izbavljajući, i svesnim stavom. Vedansko
s h v a t a n j e s v e s n o traži o s l o b o đ e n j e i z d v o j s t v a s u
protnosti, da bi stiglo na put spasenja.
»• M a n a v a - D h a r m a c a s t r a I, 26. S a c r e d B o o k s , 25.
M R a m a v a n a II, 84, 20.
>8 M a n a v a - D h a r m a c a s t r a I V , 80 s., L o c . c i t .
Bhagavad-gita II.
« • K v a l i t e t i ili f a k t o r i i l i k o n s t i t u e n t i s v e t a .
4. O o n o m e koji zna: 2 8
» B a š tu stresa on d o b r a
i zla dela, zatim n j e g o v i poznanici, k o j i su mu p r i
jatelji, uzimaju n j e g o v o dobro delo, a oni koji mu
n i s u p r i j a t e l j i n j e g o v o z l o d e l o ; k a o što n e k o k o s e n a
kolima brzo vozi gleda na točkove, tako on gleda na
d a n i n o ć , na d o b r a i zla d e l a i na s v e s u p r o t n o s t i ; a
on, s l o b o d a n od d o b r i h i zlih dela, kao znalac B r a h
mana, ide k Brahmanu.«
5. (Za poniranje je pozvan) »ko savlađuje p o ž u
du i g n e v , p r i a n j a n j e uza svet i č u l n o z a d o v o l j s t v o ;
ko se oslobađa suprotnosti, ko se odriče osećanja Ja
(resp. sebeznalosti), k o j e s l o b o d a n o d n a d e . « 2 4
7. » K o u ž i v o t u i u u m i r a n j u , u s r e ć i k a o i u n e
sreći, pri d o b i v a n j u i gubljenju, u ljubavi i mržnji,
ostaje sebi jednak, taj se spašava. Ko ni za č i m ne
teži i n i z a šta n e m a r i , k o j e s l o b o d a n o d s u p r o t n o s t i
( n i r d v a n d v a ) , č i j a d u š a n e p o z n a j e strasti, t a j j e s a
svim spašen.
Ko ne čini ni pravo ni nepravo, i blago n a g o m i
l a n o u r a n i j e m ž i v o t u o d b a c u j e o d ( d o b r i h i zlih)
210
dela; čija se duša u m i r u j e kad iščezavaju telesni e l e
menti, ko se uzdržava od suprotnosti, taj se spa
šava.« 2 8
9. » P o š t e d i v a n j e m svih bića, p r e o b r a ž a j e m a s k e
ta, s a m o s a v l a đ i v a n j e m i b e ž e l j n o š ć u , z a v e t o m i b e s -
prekornim životom, ravnodušnošću i podnošenjem
suprotnosti čoveku pada u deo uživanje u beskvali-
tetnom Brahmi.« 2 8
10. » K o j e s l o b o d a n o d o h o l o s t i i z a s l e p l j e n o s t i ,
i savladao pogrešku da uz nešto prianja, ko ostaje
veran najvišem Atmanu, čije su želje ugasle, ko osta
je nedodirnut suprotnostima zadovoljstva i bola, ovi
od zaslepljenosti slobodni dospevaju u ono neprolaz
no mesto.« 2 9
K a o što proizlazi iz o v i h n a v o d a , to su n a j p r e
3 0
* « M a h a b h a r a t a X I V , 19, 4 s s .
2 7
B h a g a v a t a - P u r a n a I X , 19, 19, 1 8 s . » P o š t o j e o s t a v i o
nećutanje u ćutanje, on postaje brahmana«. Brihadaranvaka
U p . 3, 5 .
2
8 B h a g a v a t a - P u r a n a I V , 22, 24.
2« G a r u d a - P u r a n a 16, 110.
3 0
Z a o v e , z a m e n e d e l i m i c n o n e d o s t i ž n e , n a v o d e (N°
193, 2 0 1 — 2 0 5 ) d u g u j e m l j u b a z n o j p o m o ć i dr A b e g a u Cirihu,
specijalista u sanskrtu.
14* 211
iracionalno sjedinjenje suprotnosti, a time i defini
tivno savlađivanje. Iako je Brahman kao osnova s v e
ta i t v o r a c s v e t a s t v o r i o s u p r o t n o s t i , i p a k u n j e m u
m o r a j u suprotnosti p o n o v o i da b u d u uništene, ako
on inače treba da znači stanje spasenja. O v d e d o n o
sim niz dokaza:
1. » B r a h m a n je sat i asat, b i ć e i n e b i ć e , s a t v a m i
asatvam, realitet i irealitet.« 31
4. » D v o j e je u v e č n o m beskonačnom najvišem
B r a h m a n u l a t e n t n o s a d r ž a n o , znanje i neznanje. N e
z n a n j e j e p r o l a z n o , z n a n j e v e č n o , ali o n a j k o i h d a j e
jeste drugi.« 3 4
212
6. »Jedno — bez pokreta a ipak brzo kao
mišljenje —
V o z i se, da od b o g o v a ne b u d e dostignuto —
M i r n o stojeći, o n o prestiže sve trkače —
N j e m u je b o g vetra već utkao pravode.
O d m a r a se, a i p a k j e b e z o d m o r a ,
Daleko je, a ipak tako blizu.
O n o se u s v e m u nahodi,
A ipak je izvan svega t u . « 3 6
8. »Sto j e p o k r e t l j i v o , š t o l e t i a i p a k m i r n o s t o j i ,
Sto d i š e i ne d i š e , što o č i z a t v a r a ,
To cela zemlja nosi u svima oblicima,
I to zajedno hodeći postaje jedinstvo.« 3 8
b i ć e , u isti m a h i S o p s t v e n o s t ( s v a k a k o u m a n j o j m e r i
negoli srodni p o j a m o Atmanu) i određeno psihološko
stanje, k o j e se odlikuje izolovanošću p r e m a afekat-
8 8
Ica-Upanishad 4 — 5 (Deussen).
8 7
Brihadaranvaka-Upanischad 4, 3.
5 8
A t h a r v a v e d a 18, 8 , I I ( D e u s s e n ) .
8 8
Otuda je B r a h m a n sasvim nesaznatljiv i nerazumljiv.
213
skim kolebanjima. K a k o je trpljenje afekat, to o s l o
b o đ e n j e od afekata znači spasenje. Oslobođenje iz
kolebanja afekata, to znači iz zategnutosti s u p r o t n o
sti, i s t o j e š t o i p u t s p a s e n j a , k o j i p o s t e p e n o v o d i u
brahmansko stanje. Stoga je B r a h m a n još u izvesnom
smislu ne samo stanje nego i proces, »stvaralačko
t r a j a n j e « . O t u d a n i j e č u d n o v a t o što s e n j e g o v p o j a m
u Upanišadama izražava svima simbolima koje sam
ja ranije obeležio kao simbole libida. Ovde dajem
40
4. » B r a h m a n je svetlost jednaka s u n c u . « 4 4
5 . » S t a j e o v a j B r a h m a n , t o j e b a š o n o što s i j a
kao ona sunčana ploča.« 4 5
40
Jung, Wandl. und Symbole der Libido, Leipzig unđ
W i e n 1912.
« C a t a p . B r a h m . 14, 1, 3, 3 ( D e u s s e n ) .
•»2 T a i t t . A r . 10, 6 3 , 15 ( D e u s s e n ) .
« C a n k h . B r . 8, 3 ( D e u s s e n ) .
4 4
V a i . S a m h . 23, 4 8 (Deussen).
« g a t a p . B r . 8, 5, 3, 7 ( D e u s s e n ) .
214
N j e g a s l a v e p o h v a l n o m p e s m o m , mlado,
Brahman je, izazivajući rastenje brahmanom
(molitvom).
Brahman je proizveo božanstva, Brahman je
proizveo svet.« 4 8
8. B r a h m a n je i P r a n a = ž i v o t n i d a h i k o s m i č k i
p r i n c i p života; isto tako B r a h m a n je V a y u = vetar,
« T a i t t . B r . 2, 8, 8 ss ( D e u s s e n ) .
4
47
A t h a r v a v e d a 2, 1, 4, 1, 11, 5 ( D e u s s e n ) .
48 V e ž b a n j e . U p o r . Jung, Wandl. und Symb. d. Libido.
» A t h a r v a v e d a 11, 5, 23 s ( D e u s s e n ) .
4
215
k o j i s e u B r i h a d a r a n j a k a - U p a n i š a d i (3, 7 ) n a v o d i k a o
kosmički i psihički princip života. 60
10. ( M o l i t v a j e d n o g a n a s a m r t i ) : » L i c e i s t i n i t o g a
(Brahmana) pokriveno je zlatnom pločom. Podigni je,
o Pušane (Savitri, sunce), da b i s m o videli istinitoga.
0 Pušane, jedini videoče, J a m o , S u r j o (Sunce), sine
P r a d ž a p a t i j a , raširi s v o j e z r a k e i s k u p i i h . S v e t l o s t ,
k o j a je t v o j najlepši lik, ja je v i d i m . Ja s a m o n o što
je on (tj. č o v e k u suncu).« 5 2
11. » I o v a s v e t l o s t , k o j a s i j a n a d o v i m n e b o m ,
više od svega, više od svakoga, u n a j v i š e m svetu, nad
k o j i m n e m a v i š e n i k a k v i h d r u g i h s v e t o v a , t o j e ista
svetlost k o j a je u dubini bića čovekova. I za to i m a
mo ovaj vidljivi dokaz: naime, ako ovako dodirom
osetimo ovde toplotu i telo.« 5 3
13. U A t a r v a v e d i (10, 2 ) B r a h m a n s e s h v a t a k a o
vitalistički princip, k a o životna snaga, k o j a stvara
sve organe i nagone koji njima pripadaju.
» K o mu usađuje seme da prede konac roda, ko
je nagomilao na n j e g a d u h o v n e snage, dao mu glas
1 menjanje obličja?«
I m o ć č o v e k o v a vodi poreklo iz Brahmana. Iz
ovih navoda, kojih bi se broj mogao mnogostruko p o
većati, izlazi n e s u m n j i v o d a s e p o j a m B r a h m a n a , p o
svima svojim atributima i simbolima, poklapa s o n o m
i d e j o m dinamičke i stvaralačke količine k o j u sam
obeležio kao »libido«. R e č »Brahman« znači: 1) m o -
216
litvu, 2) b a s m u , 3) sveti govor, 4) sveto znanje (veda),
5) svetu p r o m e n u , 6) apsolutno, 7) sveti stalež ( b r a
h m a n a ) . Dojsen ( D e u s s e n ) k a o n a r o č i t o k a r a k t e r i s t i č
n o ističe z n a č e n j e m o l i t v e . B r a h m a n dolazi o d b a r h ,
8 5
v e k o v a v o l j a k o j a teži k a s v e t o m , b o ž a n s k o m « .
Ovo izvođenje ukazuje na izvesno psihološko sta
nje, naime na specifičnu koncentraciju libida, k o j a
p r e b u j n i m inervacijama izaziva opšte stanje n a p r e g -
nutosti, a o v o je v e z a n o sa o s e ć a n j e m b u j a n j a . Stoga
se i u g o v o r n o m j e z i k u o t a k v o m stanju r a d o u p o t r e b
l j a v a j u slike o preticanju, p u c a n j u , p r s k a n j u itd.
( » W e s s d a s H e r z v o l i ist, d e s s g e h t d e r M u n d i i b e r =
» k o m e j e s r c e p u n o , p r e l i v a j u m u s e u s t a « , t j . što j e
na srcu, to je i na jeziku). Indijska praksa teži da o v o
stanje zagaćivanja ih nagomilavanja libida planski
izazove o d v a j a n j e m p a ž n j e (libida) od o b j e k a t a i od
psihičkih stanja, »suprotnosti«. Otcepljivanje čulnoga
opažanja i gašenje sadržaja svesti nasilno d o v o d i do
spuštanja svesti (sasvim k a o u hipnozi) i t i m e o ž i v -
l j u j e sadržaje nesvesnoga, t j . praiskonske slike, k o j e
z b o g svoje universalnosti i svoje neograničene staro
sti i m a j u k o s m i č k i i n a d l j u d s k i k a r a k t e r . N a t a j n a č i n
p o j a v l j u j u se sva ona upoređenja o suncu, ognju, p l a
m e n u , vetru, dahu itd. k o j a su o d v a j k a d a važila kao
simboli za snagu k o j a rađa, stvara, p o k r e ć e svet. K a k o
sam se tim upoređenjima libida opširno bavio u spe
cijalnom d e l u / ne m o g u ih ovde ponavljati. Ideja
7
55
Allg. Gesch. der Philos. I, 1, p. 240 ss.
5 4
Za to govori i veza B r a h m a n - p r a n a - M a t a r i c v a n (onaj
k o j i u m a j c i b u j a ) A t h a r v a v e d a 11, 4, 15.
57
Jung, Wandlungen und Symbole der Libido.
217
nužno pretpostavlja egzistenciju jedne suprotnosti, t j .
d v a j u različnih stanja, bez k o j i h uopšte nikakav p r o
ces nije mogućan. Svaki energetički f e n o m e n (nema
uopšte fenomena koji ne bi bio energetičan) manife
stu je p o č e t a k i k r a j , g o r e i d o l e , v r e l o i h l a d n o , ranije
i d o c n i j e , p o r e k l o i c i l j itd., t j . d v o j s t v a s u p r o t n o s t i .
Neodvojivost p o j m a energije od p o j m a suprotnosti
vezana je i za p o j a m o libidu. Otuda libidni simboli
m i t o l o š k e ili f i l o s o f s k o - s p e k u l a t i v n e p r i r o d e ili s u d i
r e k t n o p r e d s t a v l j e n i s u p r o t n o s t i m a , ili s e n a j b l i ž e
razrešavaju u suprotnosti. Ja sam na ovaj unutrašnji
rascep libida v e ć ranije ukazao i time sam naišao na
otpor s n e p r a v o m , k a k o mi se čini, j e r n e p o s r e d n a
asocijacija libidnoga simbola s p o j m o m suprotnosti
daje mi za pravo. O v u asocijaciju nalazimo i kod p o j
m a ili s i m b o l a B r a h m a n a . N a v e o m a z n a č a j a n n a č i n
f o r m a B r a h m a n a n a h o d i s e k a o m o l i t v a i u isti m a h
kao dosvetska stvaralačka snaga, a poslednja pri t o m e
razrešena u polne suprotnosti, u j e d n o j himni
Rigvede: 6 8
»I o v a m o l i t v a p e v a č e v a , šireći se,
Postala je krava, koja je već postojala pre sveta;
U krilu ovoga boga zajedno prebivajući,
Hranjenici jednake nege jesu bogovi.
Š t a j e bilo d r v o , šta j e bilo stablo,
Iz koga su z e m l j u i nebo isekli,
O b o j e , koji ne stare i v e č n o su izdašni u pomoći,
K a d bi dani iščezli i p r a s k o z o r j a ?
T a k o veliko izvan njega ništa više nema,
On je bik, koji nosi zemlju i nebo,
Sito oblaka opasuje on kao krzno,
Gospodar, k a d ga, kao Sur ju, v o z e plavi konji.
K a o sunčana strela o b a s j a v a o n d a l e k o zemlju,
P r o h u j a v a kroz bića, kao v e t a r kroz m a g l u
Gde putuje kao Mitra, Varuna.
Rastavlja jaru kao u šumi Agni.
K a d j e d o g n a n a n j e m u krava rodila,
Ona, pokrenuta, slobodno pasući, stvori nepokrenuto,
Rodi sina, koji je stariji od roditelja...«
M R i g v e d a 10, 3 1 , 6 ( D e u s s e n ) .
218
U d r u g o j formi je ta sa t v o r c e m sveta n e p o s r e d
no vezana suprotnost predstavljena u Catapatha-bra-
h m a n a m 2, 2, 4: »Pradžapati * bio je ovaj svet u p o
5
219
proiziđe Vac, i ona ode i sve ovo ispuni.« O v o mesto 6 3
220
troversiju libida s proizvođenjem jednoga unutra
šnjega produkta, a vac kao funkciju ispoljavanja, eks-
traversije. S o v o m p r i p r e m o m m o ž e m o sada da s h v a
timo i drugo m e s t o k o j e se tiče Brahmana: Brahman
8 7
na p r i m e r , k a d postoji inkompatibilnost i z m e đ u Ja i
i z v e s n a k o m p l e k s a . K a o što j e p o z n a t o , o v o o t c e p l j i
v a n j e opaža se v e o m a često i z m e đ u Ja i seksualnoga
kompleksa. Ali i drugi kompleksi m o g u da budu ot-
cepljeni; na primer, kompleks moći, tj. zbir svih t e
žnji i predstava k o j e su upravljene na postizanje l i č
ne moći. Ali ima još jedna vrsta otcepljivanja, naime
f C a t a p . B r . 1 1 , 2, 3 ( D e u s s e n ) .
48
U p o r . uz to Jung, Uber die Psychologie der Dem.
praecox. Halle, 1907.
221
otcepljivanje svesnoga Ja s odabranom funkcijom od
ostalih komponenata ličnosti. O v o o t c e p l j i v a n j e m o ž e
se o b e l e ž i t i k a o identifikacija Ja s izvesnom funkci
jom ili f u n k c i o n o m g r u p o m . O v o o t c e p l j i v a n j e v r l o j e
često u ljudi koji naročito d u b o k o poniru u j e d n u od
svojih psihičkih funkcija i diferenciraju je do jedne
jedine svesne funkcije prilagođivanja. Dobar k n j i
ževni primer takva čoveka jeste Faust u početku tra
g e d i j e . Ostali sastavni d e l o v i ličnosti p r i b l i ž u j u se u
liku kudrova, a zatim u liku Mefistofela. Iako M e f i -
stofel, kao što se n e s u m n j i v o m o ž e dokazati m n o g i m
asocijacijama, reprezentuje i seksualni kompleks,
ipak bi, po m o m e mišljenju, bilo neopravdano t u m a
čiti M e f i s t o f e l a k a o o t c e p l j e n i k o m p l e k s , d a k l e , n a
primer, k a o potisnutu seksualnost. O v o t u m a č e n j e je
v e o m a usko, jer je Mefistofel još nešto više nego sama
seksualnost, on je i m o ć , on je uopšte ceo život F a -
ustov, ukoliko on nije mišljenje i izučavanje. To n a j
jasnije pokazuje uspeh ugovora sa đavolom. K a k v e se
neslućene mogućnosti ne razvijaju iz podmlađenoga
Fausta! Stoga mi se čini da je pravilno shvatanje o n o
po k o m e se Faust s j e d n o m f u n k c i j o m identifikovao i
s n j o m e se otcepio od celine s v o j e ličnosti. D o c n i j e se
mislilac u liku V a g n e r a odvaja od Fausta.
222
Identifikacija s izvesnom funkcijom o d m a h vodi
u zategnutost suprotnosti. Što je jednostranost p r i
silni j a , t j . što j e n e o b u z d a n i j i l i b i d o , k o j i g o n i n a j e d
nu stranu, to u jednostranosti i m a više demonstva.
J e r č o v e k o d e m o n s k o j o p s e d n u t o s t i ili o m a đ i j s k o j
opčinjenosti govori onda kad ga ponese njegov vla
stiti n e u k r o ć e n i , n e d o m e s t i k o v a n i l i b i d o . M a n a s i v a c
j e s u n a taj n a č i n doista veliki d e m o n i , j e r m o g u d a
v r š e silan u t i c a j n a č o v e k a . S v e s t v a r i k o j e v r š e v e l i k
uticaj shvatane s u k a o b o g o v i ili d e m o n i . T a k o j e
manas u gnostici personifikovan kao zmijoliki Nus,
vac kao Logos. Vac se odnosi prema Pradžapatiju kao
Logos prema Bogu. Mi tako reći svakodnevno doživ-
l j u j e m o kakvi su d e m o n i introversija i ekstraversija.
K o d svojih pacijenata v i d i m o , i o s e ć a m o sami na sebi,
s kolikom snagom i neodoljivošću struji libido unutra
i n a p o l j e , ili s k o l i k o m s e n e p o k o l e b l j i v o š ć u m o ž e d a
u t v r d i i n t r o v e r t a n ili e k s t r a v e r t a n s t a v . A k o s e z a t o
manas i vac obeležavaju kao nemani Brahmana, to
potpuno odgovara psihološkom stanju činjenica da se
libido odmah pri svom pojavljivanju čepa na dve
s t r u j e , k o j e s e r e d o v n o p r a v o v r e m e n o s m e n j u j u , ali
p o n e k a d se i simultano p o j a v l j u j u u f o r m i sukoba,
naime u strujanju upravljenom napolje i strujanju
u p r a v l j e n o m unutra. D e m o n s k a strana oba kretanja
leži u n j i h o v o j nesavladljivosti i premoći. O v a j k v a l i -
tet svakako se p r i m e ć u j e s a m o onda kad je instinkt
primitivnoga čoveka već u višoj meri ograničen, čime
se sprečava prirodno i celishodno kretanje protiv j e d
nostranosti, a kultura nije još toliko napredovala da
bi čovek svoj libido već toliko pripitomio da d r a g o
voljno i namerno može učestvovati u introversionom
i ekstraversionom libidnom kretanju.
223
gled u očevidno zakonito psihološko dešavanje, k o j e
lako m o ž e m o da ujedinimo i s p o j m o v i m a naše m o
d e m e psihologije. O v a j utisak zakonitoga dešavanja
daju n a m i indijski izvori kad Brahmana identifikuju
s r t o m (rita). A šta j e r t a ? R t a z n a č i : č v r s t p o r e d a k ,
određenja, pravac, odluku, sveti običaj, ustanovu, b o
žanski zakon, o n o što j e p r a v o , o n o što j e istinito.
N j e n o osnovno značenje po iskazu etimologije jeste:
spajanje, (pravilnije) hod, pravac, direktiva. O n o što
se dogodilo, što je u s l o v l j e n o r t o m , ispunjava c e o
s v e t , ali s e r t a n a r o č i t o o b j a v l j u j e u p r i r o d n i m p r o
cesima, koji ostaju sebi jednaki, i najpre izazivaju
p r e d s t a v u p r a v i l n o g a p o v r a t k a : » P o rti zasjala j e n e
b o m rođena zora.« O c i koji unose poredak u svet » p o
rti s u u z n e l i n a n e b u sunce«, k o j e j e b a š » s v e t i o v i d
ljivo lice rte«. O k o n e b a trči rtin točak s dvanaest p a
l a c a , k o j i n i k a d a n e stari, g o d i n a . A g n i s e n a z i v a i z
d a n k o m r t e . U delanju č o v e k o v u d e l u j e r t a k a o
moralni zakon, k o j i n a r e đ u j e istinu i h o d po p r a v o m
p u t u . »Ko se podvrgava rti, on hodi putem lepim i
bez trnja.« R t a se p o j a v l j u j e i u k u l t u , u k o l i k o o v a j
važi kao čarobničko ponavljanje resp. proizvođenje
k o s m i č k o g a dešavanja. K a o što v o d e teku p o k o r a v a
jući se rti, i zora rudi, tako se i »žrtva pali p o d rtinim
uhamljivanjem«;* na putu rte A g n i prinosi žrtvu b o
9
g o v i m a . » B o g o v e p r i z i v a m , čist od m a đ i j a ; s r t o m
izvršujem svoje delo, stvaram svoje mišljenje«, kaže
onaj koji žrtvuje. Rta se u Vedi ne pojavljuje perso-
n i f i k o v a n a , a p o Bergenju ( B e r g a i g n e ) i m a n e č e g a o d
konkretnoga bića. K a k o r t a i z r a ž a v a p r a v a c d e š a v a
nja, ima »putova rte«, ima »uzdodrža« i brodova rte, 7 0
224
B o g o v i s u č u v a r i rte. * S p o m e n u ć u j o š n e k o l i k o b i t
7
nih veza:
1. » R t a je Mitra, j e r Mitra je B r a h m a n , i rta je
Brahman.« 7 8
2. » D a j u ć i b r a h m a n i m a k r a v u č o v e k stiče sebi
sve svetove, j e r u n j o j je ritam, zajedno s B r a h m a
nom, a i tapas.« 7 4
4. » B o g o v i su slušali z a k o n e r t e . « 7 8
O v a slika j a s n o u k a z u j e n a zategnutost e n e r g i j e ,
na oslobađanje zagaćenoga libida. Rta se o v d e p o j a v
ljuje kao posednica blagoslova, »muzara koje muču«,
kao pravi izvor oslobođene energije.
9. U s a g l a s n o s t i sa s p o m e n u t o m s l i k o m k i š e za
oslobođenje energije jeste i o v o mesto: »Magle lete,
oblaci g r m e . K a d su njega, koji b u j a od mleka rte,
vodili naj pravij im p u t o v i m a rte, onda A r j a m a n , M i
tra i Varuna, on k o j i z e m l j u obilazi, p u n e k o ž n u v r e
ću (oblak) u materici d o n j e (atmosfere).« 83
A g n i j e onaj k o j i b u j a o d m l e k a rte, o v d e u p o r e -
đen sa snagom m u n j e , koja izbija iz nagomilanih i k i
šom ispunjenih oblaka. Rta se ovde ponovo pojavljuje
kao pravi izvor energije, u k o m e je i A g n i rođen, kao
š t o j e t o u V e d i c H y m n s , L o c . c i t . p . 161, 7 i z r i č n o
spomenuto. Rta je i put, t j . proces k o j i se vrši po
zakonu.
10. » O n i s u k l i c a n j e m p o z d r a v i l i s t r u j e r t e , k o j e
behu skrivene na mestu rođenja boga, na njegovu se-
dištu. K a d je on razdeljen b o r a v i o u krilu voda, tada
je on pio, itd.« 8 4
8 0 v e d i c H v m n s . L o c . cit. p . 147.
si U p o r . uz to T i s t h t r y a - p e s m u . Jung, Wandl. und Sym-
bole d. Libido.
82 V e d i c H v m n s . L o c . cit. p. 88.
83 L o c c i t . p . 1 0 3 .
84 L o c . c i t . p . 1 6 0 , 2.
226
p o j a v a r a n i j e latentnoga libida, o n j e izvršilac ili i s -
punjavalac rte, n j e n »uzdodrža« (upor. gore!), on
oprema dve dugogrive, crvene kobile rte. Staviše,
8 5
11. S t i m e s e p o k l a p a j u o v a p r i z i v a n j a : » N e k a s e
otvore božanska vrata, množioci rte — m n o g o žuđena
v r a t a , d a b o g o v i m o g u izići. N e k a s e n o ć i z o r a —
mlade m a j k e rte zajedno spuste na travu gde se
žrtvuje«, itd. 87
15* 227
zlPapv-ivt) i m a , k a o š t o j e p o z n a t o , z n a č e n j e s t v a r a
l a č k e p r a t o p l o t e i , u isti m a h , o d r e đ e n a z a k o n i t a t o k a
(otuda i n j e n o značenje kao »pritisak zvezda«). l i b i
du kao psihološkom p o j m u energije pripadaju ti atri
buti kao razumljivi po sebi: p o j a m energije uključuje
ideju određeno upravljenoga toka eo ipso, jer tok
u v e k sleduje o d više d o niže zategnutosti. T a k o isto
i p o j a m libida, k o j i ne znači ništa d r u g o n e g o e n e r
giju toka života. N j e g o v i zakoni su zakoni životne
energije. Libido kao p o j a m energije je kvantitativna
f o r m u l a za p o j a v e života, k o j e , kao što je poznato,
i m a j u različan intenzitet. L i b i d o prolazi k a o fizička
energija kroza sve mogućne preobražaje, o kojima nas
obaveštavaju fantazije nesvesnoga i mitovi. O v e f a n
tazije su ponajpre samopreslikavanja energetičkih
procesa menjanja, koji prirodno imaju određene za
k o n e , o d r e đ e n » p u t « toka. O v a j p u t znači liniju ili
krivulju optimuma kako energetičkoga razrešavanja
tako i posla koji t o m e odgovara. Stoga je taj put izraz
upravo za strujanje i manifestaciju energije. Put je
r t a , »pravi put«, s t r u j a ž i v o t n e e n e r g i j e , l i b i d a , o d r e
đ e n a putanja, n a k o j o j j e m o g u ć a n t o k k o j i s e n e p r e
stano obnavlja. O v a j put je i sudbina, ukoliko s u d b i
n a zavisi o d naše psihologije. T o j e p u t našega o d r e
đenja i našega zakona. Bilo bi iz osnova lažno tvrditi
d a t a k a v p r a v a c n i j e n i š t a d r u g o n e g o naturalizam,
čime se iskazuje mišljenje da se čovek prepušta s v o
j i m nagonima. Pri tome se pretpostavlja da nagoni
u v e k idu »dole«, i da je naturalizam neetičko spu
štanje na krivoj ravni. Ja n e m a m ništa protiv toga
a k o s e n a t u r a l i z a m t a k o r a z u m e v a , ali m o r a m n a p o
menuti da č o v e k k o j i je ostavljen s a m o m sebi, dakle
koji bi imao svaku priliku za spuštanje, kao, na p r i
mer, primitivni čovek, ima moral i zakonodavstvo
koji strogošću zahteva ponekad znatno nadmašuju
naš kulturni moral. Ništa ne m e n j a na stvari ako p r i
m i t i v n o m č o v e k u v a ž i k a o d o b r o ili z l o n e š t o d r u g o
negoli nama. Glavna je stvar da n j e g o v »naturali
zam« vodi do zakonodavstva. Moralnost nije nikakvo
lažno razumevanje k o j e j e izmislio častoljubivi M o j -
sije na Sinaju, n e g o pripada zajedno zakonima života
228
i u n o r m a l n o m t o k u ž i v o t a s t v a r a s e k a o k u ć a , ili g a
l i j a , ili m a k o j e d r u g o k u l t u r n o o r u đ e . P r i r o d n o s t r u
j a n j e libida, baš taj srednji put, znači potpunu p o s l u
šnost p r e m a o s n o v n i m zakonima ljudske prirode, i
u p r a v o se ne m o ž e postaviti nikakav viši moralni
princip n e g o ona saglasnost s prirodnim zakonima, a
taj sklad d a j e libidu p r a v a c u k o m e leži o p t i m u m ž i
vota. O p t i m u m života n i j e n a strani g r u b o g a egoizma,
j e r č o v e k nikada ne postiže o p t i m u m života na liniji
egoizma, pošto je on, u osnovi uzevši, tako sazdan da
mu radost bližnjega k o j u je on izazvao znači nešto
n e n a d o k n a d i v o . Isto tako o p t i m u m života ne m o ž e se
postići na putu neobuzdane individualističke žudnje
za nadmoćnošću, jer je kolektivni elemenat u čoveku
toliko jak da bi mu njegova čežnja za zajednicom p o
kvarila uživanje u g o l o m egoizmu. O p t i m u m života
m o ž e se postići samo poslušnošću prema zakonima
strujanja libida; ovi zakoni izazivaju pravilno p o j a v
l j i v a n j e sistole i dijastole, k o j e d a j u radost i n u ž n o
ograničenje; a one postavljaju i životne zadatke indi
vidualne prirode. B e z ispunjenja tih zadataka nikad
se ne m o ž e postići o p t i m u m života.
K a d bi se dostizanje o v o g a puta sastojalo samo u
t o m e d a s e č o v e k p r e d a j e n a g o n i m a k a o list n a v o d i
t a l a s i m a , k a o š t o m i s l i o n a j k o j i s e žali n a » n a t u r a l i -
z a m « , o n d a n a j d u b l j a f i l o s o f s k a s p e k u l a c i j a što j e
istorija duha uopšte p o z n a j e ne bi imala nikakav rai-
s o n d'etre. Pri p o g l e d u na filosofiju Upanišada d o b i v a
se utisak k a o da dostizanje puta ne spada baš u n a j
prostije zadatke. Naše zapadnjačko razmetanje prema
indijskim shvatanjima pripada našem varvarskom
biću, koje je još daleko od toga da uopšte naslućuje
ispravnost. Mi s m o još u v e k toliko nevaspitani da
p o t r e b u j e m o zakone spolja i učitelja, resp. oca, da b i
s m o z n a l i šta j e d o b r o i m o g l i č i n i t i šta v a l j a . I k a k o
s m o još varvari, to n a m se pouzdanje u zakone ljud
ske prirode i ljudskoga puta pričinjava kao opasan
i neetički naturalizam. Z a š t o ? J e r se u v a r v a r a p o d
tananom kulturnom k o ž o m o d m a h p o j a v l j u j e beštija,
i od toga on s p r a v o m strahuje. A l i životinja se ne
s a v l a đ u j e t i m e š t o se z a t v a r a u k a v e z . Nema nikakve
229
moralnosti bez slobode. K a d v a r v a r s k i č o v e k o d r e š i
životinju, onda to nije nikakva sloboda, nego neslo
boda. Da bi č o v e k m o g a o biti slobodan, najpre m o r a
da savlada svoje varvarstvo. To se dešava u principu
na taj način što j e d i n k a o s n o v u i m o t i v n u snagu m o
ralnosti oseća i opaža kao sastavne d e l o v e s v o j e s o p -
stvene prirode, a ne kao spoljašnja ograničenja. Ali
kako m o ž e č o v e k drukčije doći do o v o g a osećaj a i
uviđaja negoli s u k o b o m suprotnosti.
Tao-te-king, cap. 4.
8» Tao-te-king, cap. 25.
230
3. L a o - C e upoređuje Tao s v o d o m , da obeleži n j e
g o v o b i ć e : » B l a g o s l o v v o d e p o k a z u j e se u t o m e što
ona svima dobro čini i pri tome ipak bez otpora uvek
traži najniže mesto, k o j e g a se svi ljudi k l o n e . O n a
i m a u sebi nečega od Taoa.« — Misao »padanja« ne bi
s e j a m a č n o m o g l a b o l j e izraziti.
4. »Težnja za večno-onostranim vodi do gledanja
snaga, a težnja za v e č n o - o v o s t r a n i m vodi do gledanja
prostornosti.« 9 0
6 . T a o j e i n e š t o što n e p o s t o j i : » S v e s t v a r i p o d
n e b o m p r o i z i š l e s u i z n j e g a k a o b i ć a , ali b i ć e o v o g a
bića opet je proizišlo iz njega kao nebića.« »Tao je
9 3
231
sakriven, b e z i m e n . « Tao je očevidno iracionalno s j e
9 4
d i n j e n j e s u p r o t n o s t i , i z a t o simbol k o j i j e s t e i n i j e .
7. » D u h doline je besmrtan, on se zove duboko
žensko. Vrata d u b o k o g ženskog zovu se n e b o i koren
zemlje.«
Tao je stvaralačko biće, oplođavajući kao otac i
rađajući kao majka. On je početak i svršetak svih
bića.
8. >Čije se d e l a n j e slaže sa T a o o m , postaje j e d n o
s T a o o m . « Stoga se savršeni oslobađa iz suprotnosti,
jer prozire njihovu prisnu vezu i alternativno p o j a v
ljivanje. Tako se kaže u gl. 9: » S a m se p o v u ć i jeste
put neba.«
9. » Z a t o je on (savršeni) nepristupačan za p r i b l i
žavanje, nepristupačan za otuđivanje, nepristupačan
za korist, nepristupačan za štetu, nepristupačan za
čast, n e p r i s t u p a č a n z a s r a m o t u . « * 9
10. B i t i j e d n o s a T a o o m l i č i n a d u h o v n o s t a n j e
deteta ( g l . 10, 28, 5 5 ) .
K a o što je poznato, o v o psihološko zauzimanje
stava pripada i uslovima sticanja hrišćanskoga c a r
stva božjega, k o j e je, u osnovi uzevši — p o r e d svih
racionalnih tumačenja — centralno iracionalno biće,
slika i simbol od k o j e g a proizlazi izbavilačko dejstvo.
Hrišćanski simbol i m a samo više socijalan (državni)
karakter negoli srodni istočni p o j m o v i . O v i poslednji
n e p o s r e d n i j e s e v e z u j u z a dinamističke predstave
koje postoje svakako od praiskonskih vremena, nai
me za sliku m a đ i j s k e snage, k o j a proizlazi od stvari
i l j u d i , a n a v i š e m s t e p e n u o d b o g o v a ili n e k o g a n a
čela.
11. P o p r e d s t a v a m a t a o i s t i č k e r e l i g i j e , T a o s e d e l i
na načelno dvojstvo suprotnosti, na Yang i Y i n . Y a n g
je toplota, svetlost, muškost. Y i n je hladnoća, tama,
ženskost. Y a n g je i nebo, Y i n zemlja. Iz Yang-snage
v o d i p o r e k l o Schen, n e b e s k i d e o l j u d s k e d u š e , a i z
Y i n - s n a g e v o d i p o r e k l o Kwei, z e m a l j s k i d e o d u š e .
C o v e k je na taj n a č i n , k a o m i k r o k o s m o s , i ujedinitelj
»4 L o c . c i t . c a p . 4 1 .
9 8
L o c . cit. c a p . 56.
232
dvojstava suprotnosti. N e b o , č o v e k i zemlja obrazuju
tri g l a v n a e l e m e n t a sveta, San-tsai. O v a slika j e p r v o
bitna predstava, k o j u slično nalazimo i na drugim
mestima, na p r i m e r u zapadnoafričkom m i t u o O b a -
tali i O d u d u j i , p r a r o d i t e l j i m a ( n e b o i z e m l j a ) , k o j i z a
jedno leže u nekoj Kalebasi dok između njih ne n a
stane sin, č o v e k . Ć o v e k k a o m i k r o k o s m o s k o j i u sebi
ujedinjuje svetske suprotnosti odgovara, dakle, ira
c i o n a l n o m simbolu, k o j i u j e d i n j u j e p s i h o l o š k e s u p r o t
nosti. O v a praslika č o v e k a o č e v i d n o j e lebdela pred
o č i m a i Šileru k a d j e s i m b o l n a z v a o » ž i v i m l i k o m « .
Deljenje ljudske duše na Schen- ih Hwun-dušu
i n a K w e i - ili P o h - d u š u j e s t e v e l i k a p s i h o l o š k a i s t i n a .
O v a kineska predstava p o n o v o se pojavljuje na p o
z n a t o m m e s t u u Faustu:
233
Taoistička etika ide, dakle, za tim da onu iz o s n o
ve sveta proizišlu zategnutost suprotnosti razreši v r a
ćanjem u Tao. O v o m prilikom m o r a m o da se setimo
i » m u d r a c a iz O m i j a « , Nakae Toju, o n o g a z n a m e n i
07
97
Upor. Tetsujiro Inouve, Die japanische Philosophie
( u » K u l t u r d e r G e g e n w a r t « , L e i p z i g u n d B e r l i n , 1913).
234
r a v i « , ili, k a o š t o Wang-Yang-ming, k i n e s k i o t a c j a
panske filosofije, kaže: »U s v a k o m srcu boravi Sejin
(mudrac). Samo se u to ne veruje dovoljno duboko,
zato je celina ostala p o k o p a n a . «
Odavde nije više teško razumeti kakvu je iskon
s k u s l i k u d o n e o z a r e š e n j e p r o b l e m a Vagnerov P a r -
s i f a l : t r p l j e n j e se s a s t o j i u z a t e g n u t o s t i s u p r o t n o s t i
i z m e đ u G r a l a i K l i n g s o r o v e m o ć i , k o j a se sastoji u
posedovanju svetoga koplja. U Klingsorovoj moći n a
lazi se K u n d r a , instinktivna, j o š sveza snaga života,
k o j a A m f o r t i nedostaje. Parsifal oslobađa libido iz
stanja neprestane raspojasanosti, zato što, s j e d n e
strane, nije p a o p o d n j e g o v u m o ć , a, s d r u g e strane,
što je i od Grala odvojen. A m f o r t a je k o d Grala i
pati z b o g toga, n a i m e zato što d r u g o n e m a . Parsifal
nema nijedno od dvoga, on je »nirdvandva«, slobo
dan od suprotnosti, i stoga je on izbavitelj, darivalac
isceljenja i obnovljene životne snage, ujedinitelj s u
protnosti, naime svetloga, nebeskoga, ženskoga, G r a
la, i t a m n o g a , zemaljskoga, m u š k o g a , koplja. S m r t
Kundrina objašnjava se bez teškoće kao oslobođenje
l i b i d a i z p r i r o d s k e , n e d o m e s t i k o v a n e f o r m e (iz » f o r m e
bika«, upor. gore!), koja od nje otpada kao mrtva
forma, d o k snaga kao strujanje n o v o g a života izbija
u blistanju Grala. Delimičnim neproizvoljnim u z d r
ž a v a n j e m od suprotnosti Parsifal je izazvao zagaći-
vanje koje je omogućilo novo »padanje« i s time m a
nifestaciju obnovljene energije. Očevidno seksuali-
stički jezik m o g a o bi nas lako zavesti da sjedinjenje
koplja i gralske zdele jednostrano shvatimo kao oslo
b o đ e n j e seksualnosti. A l i sudbina A m f o r t i n a p o k a z u
je da nije seksualnost, nego, naprotiv, da je baš n j e
g o v o spuštanje u prirodski, životinjski stav postalo
uzrok njegova trpljenja i gubitka njegove moći. Z a
v o đ e n j e od strane K u n d r e ima vrednost simboličkoga
akta, k o j i ne znači to da je seksualnost o n o što z a
daje takve rane, nego, naprotiv, da je stav prirodske
raspojasanosti, b e z v o l j n o g a podleganja biološkome
zadovoljstvu. T a j stav znači isto što i p r e v a g a ž i v o
tinjskoga dela naše duše. Onaj koga savlada životinja
zadobija žrtvenu ranu, koja je namenjena životinji
235
(radi d a l j e g a razvitka č o v e k o v a ) . K a o što s a m v e ć r a
n i j e i s t a k a o u s v o j o j k n j i z i Preobraćaji i simboli libi
da, n i j e r e č , u o s n o v i u z e v š i , o s e k s u a l n o m e p r o b l e m u ,
nego o domestikaciji libida, a o seksualnosti s a m o
utoliko ukoliko je ona jedna od najvažnijih i najopa
snijih izražajnih oblika libida. K a d bi č o v e k u slučaju
Amfortinu i u sjedinjenju koplja i Grala video samo
seksualni p r o b l e m , zapao bi u nerazrešljivu protiv-
r e č n o s t , j e r b i o n d a o n o š t o d o n o s i š t e t u b i l o u isti
m a h i o n o što d o n o s i i s c e l j e n j e . A l i t a k a v p a r a d o k s
d o p u š t e n j e i i s t i n i t s a m o a k o s e u isti m a h s j e d i
njenje suprotnosti posmatra na višoj ravni, naime ako
se r a z u m e da n i j e r e č o seksualnosti ni u o v o m ni u
o n o m obliku, nego samo o stavu k o m e je podvrgnuto
svako delanje, pa otuda i seksualno. M o r a m nepresta
no naglašavati da praktički p r o b l e m analitičke p s i h o
logije leži d u b l j e negoli seksualnost i n j e n o potiski
vanje. O v o gledište nesumnjivo je dragoceno za o b j a
š n j a v a n j e o n o g a i n f a n t i l n o g a i s t o g a b o l e s n o g a koma
d a d u š e , ali j e n e d o v o l j n o k a o p r i n c i p o b j a š n j a v a n j a
za celinu ljudske duše. O n o što stoji s o n u stranu s e k
s u a l n o s t i ili n a g o n a m o ć i j e s t e zauzimanje stava pre
ma seksualnosti ili m o ć i . U k o l i k o z a u z i m a n j e s t a v a
nije samo intuitivan, t j . nesvestan spontan fenomen,
nego i svesna funkcija, on je u g l a v n o m poimanje. Na
naše poimanje u svima problematičnim stvarima rede
s v e s n o , ali v e ć i n o m n e s v e s n o , u n a j v e ć o j m e r i u t i č u
izvesne kolektivne ideje, k o j e stvaraju našu d u h o v n u
atmosferu. O v e kolektivne ideje stoje u najužoj vezi
s p o i m a n j e m ž i v o t a ili s p o g l e d o m n a s v e t m i n u l i h
s t o l e ć a ili t i s u ć l e ć a . D a l i s m o m i s v e s n i ili n i s m o
svesni te zavisnosti, to ne pripada o v a m o , j e r te i d e j e
utiču na nas već kroz atmosferu u kojoj dišemo. O v e
kolektivne ideje u v e k imaju religiozan karakter, i
neka filosofska ideja postiže kolektivan karakter
s a m o ako ona izražava praiskonsku sliku, t j . k o l e k
tivnu prasliku. Religiozni karakter onih ideja dolazi
o t u d a što o n e izražavaju stvarno stanje kolektivnoga
nesvesnoga, a time i m o g u da o s l o b o d e latentne e n e r
gije nesvesnoga. Veliki problemi života, k o j i m a p r i
pada i seksualnost, u v e k stoje u vezi s praiskonskim
236
slikama kolektivnoga nesvesnoga. Staviše, o v e slike
s u p r e m a p r i l i k a m a činioci u r a v n o t e ž a v a n j a ili k o m -
p e n z o v a n j a p r e m a p r o b l e m i m a što ih život n a m e ć e
stvarnosti. To nije č u d n o v a t o utoliko što su slike t a
loži drevnih, više n e g o hiljadugodišnjih iskustava u
borbi za prilagođivanje i postojanje. Stoga svi veliki
doživljaji života, sve najviše zategnutosti dotiču b l a
go o v i h slika i izazivaju n j i h o v o unutrašnje p o j a v l j i
vanje, koje kao takvo postaje svesno ako jedinka ima
samo toliko samosvesnosti (Selbstbesinnung) i snage
p o i m a n j a d a i m i s l i o o n o m što d o ž i v l j u j e , a n e s a m o
da to vrši, t j . da, i ne znajući, konkretno živi m i t o m
i simbolom.
4. RELATIVNOST SIMBOLA
237
h o l o š k o g a stanja stvari, n a i m e onih nesvesnih s a d r
žaja čiju personifikaciju ja obeležavam kao dušu. T r i
deset i treće p e v a n j e Raja sadrži vrhunac duševnoga
razvitka Danteova u Bernhardovoj molitvi:
N a D a n t e o v r a z v i t a k o d n o s i s e st. 2 2 s s . :
S t . 31 SS.:
D a g a m o l b o m t v o j o m riješiš t m u š e
Umrlosti, pa n e k se zastori,
Sto mu kriju Višnju radost sruše!
S t . 37 s s . :
T i o d l j u d s k e zaštiti g a b r u k e :
G l e ! Blaženku, gle! čete blažene
K a k o sa m n o m za nj sklapaju ruke!
98
O v i i n a r e d n i s t i h o v i i z Božanstvene komedije p o p r e -
v o d u : D a n t e A l i g h i e r i , Divna gluma, p r e v e o i p r o t u m a č i o F.
T . K o t o r , 1910, str. 5 6 1 — 5 6 2 .
238
metafizičkom smrću, kao doktor Marijan postiže n a j
viši cilj. K a o takav g o v o r i Faust s v o j u molitvu D e v o j -
ci majci:
9 9
Prevod Milana Savića (Gete, Faust, Beograd—Sara
j e v o 1920, str. 6 3 3 — 6 3 4 , 638).
239
Causa nostrae laetitiae Ti uzroče naše radosti,
Vas spirituale Ti duhovni sude,
Vas honorabile Ti sude pun časti,
Vas insigne dcvotionis Ti odlični sude pobožnosti,
Rosa mystica, Ti duhovna ružo,
Turris Davidica, Ti kulo Davidova,
Tunis eburnea, Ti kulo od slonove kosti,
Domus aurea, Ti zlatna kućo,
Foederis arca Ti korabljo saveza,
Janua coeli Ti nebeska kapijo,
Stella matutina.« Ti jutarnja zvezdo.
(Missale Romanum)
240
đ a l a , r o d i l o l j u b a v n o o s e ć a n j e , ali j e o n o z a n j e g o v u
svest imalo samo karakter bratske ljubavi. Hermas je
b i o h r i š ć a n i n , i o s i m t o g a , k a o što s e v i d i i z d a l j e g a
teksta, u o n o v r e m e v e ć otac p o r o d i c e , i te okolnosti
lako objašnjavaju potiskivanje erotskoga elementa.
T i m pre je naročita situacija, koja ostavlja m n o g a p i
tanja otvorena, bila p o d e s n a da mu u svesti izazove
erotsku želju. On je zapravo u misli jasno izrazio da
b i ž e l e o d a R o d u i m a z a ž e n u , ali s e o g r a n i č a v a , k a o
što H e r m a s i z r i č n o i s t i č e , n a t u p r o s t u k o n s t a t a c i j u ,
začelo zato što su dalje i neposredni je želje o d m a h
bile moralno potiskivane. O v a j potisnuti libido, kao
što s e n e s u m n j i v o v i d i i z d a l j e g a t e k s t a , p r o i z v e o j e
u n j e g o v o m nesvesnom jaku promenu, jer je oživio
duševnu sliku i izazvao spontanu delatnost. Čitajmo
dalje:
» P o s l e izvesnoga v r e m e n a , kad sam išao u K u m u
i delo b o ž j e slavio zbog n j e g o v e veličine, lepote i
m o ć i , p o č e o me je u d a l j e m h o d u hvatati san. I došla
mi je neka misao, i odvela me kroz besputni kraj,
kroz koji nikakav č o v e k nije m o g a o da ide. O v o m e
sto b i l o j e p u n o p u k o t i n a i v o d o d e r i n a . P r e š a o s a m t u
reku i stigao na ravno zemljište, g d e sam pao na k o -
lena, m o l i o se B o g u i ispovedao s v o j e grehe. D o k sam
se tako molio, otvorilo se nebo, i ja sam ugledao onu
ženu za k o j o m sam čeznuo, i ona me je s neba p o
zdravila i rekla mi: ,Zdravo, Hermase!' Ja sam je
g l e d a o i r e k a o j o j : , G o s p o d a r i c e , šta r a d i š t i o v d e ? '
A ona mi je odgovorila: .Primljena sam o v a m o da te
zbog tvojih grehova optužim pred Gospodom.' Ja sam
j o j r e k a o : .Optužuješ li me sada?' ,Ne', odgovorila je
o n a , ,ali č u j s a d a š t o ć u t i r e ć i . B o g , k o j i b o r a v i u
nebu, i koji je stvorio biće iz nebića, i koji ga je u v e
ćao i u m n o ž i o radi svoje svete crkve, ljuti se na te
što s i s e o g r e š i o o m e n e . ' J a s a m j o j o d g o v o r i o i r e
k a o : ,Zar s a m se o t e b e ogrešio? G d e sam i kada sam
rekao tebi kakvu zlu reč? Zar nisam svagda i svugde
gledao na te kao na boginju? Zar se nisam uvek p r e
ma tebi p o n a š a o k a o p r e m a sestri? Zašto, o g o s p o đ o ,
lažno tovariš na me tako rđave i nečiste stvari?' Ona
se nasmejala i odgovorila mi: ,Požuda za g r e h o m p o -
242
primora da padne na kolena pred božanskim likom,
o n d a ga je ona t i m e spasla od b a c a n j a prokletstva na
o b j e k a t . O n j e v r a ć e n s a m o m s e b i i n a l a z i se, p r i
m o r a n d a s e v e z u j e z a se, p o n o v o i z m e đ u b o g o v a i
ljudi, na svome sopstvenom putu, podvrgnut svom
s o p s t v e n o m zakonu. G o l e m i strah što ga oseća p r i m i
tivan čovek, onaj strah od svega upečatljivoga, koji
on o d m a h oseća kao čar snabdevenu mađijskom sna
g o m , č u v a ga od gubitka duše, k o j e g a se tako reći
b o j e svi primitivni narodi, j e r posle toga gubitka p o
j a v l j u j u se bolest i smrt. Gubitak duše odgovara otki
danju jednoga dela vlastitog bića, iščezavanju i e m a n
cipaciji j e d n o g a k o m p l e k s a , k o j i t i m e postaje tiranski
u z u r p a t o r svesti, guši celinu l j u d s k o g a bića, b a c a ga
s n j e g o v a puta i p r i m o r a v a na radnje čija šlepa j e d
nostranost kao n e m i n o v n u posledicu donosi samora-
zorenje. K a o što je poznato, primitivni ljudi podležu
t a k v i m f e n o m e n i m a k a o što s u o s t r v l j e n o s t , r a z g o r o -
pađenost, opsednutost itd. Saznavanje d e m o n s k o g a
k a r a k t e r a sile j e s t e u s p e š n a zaštita, j e r t a p r e d s t a v a
o d m a h oduzima objektu najjaču čar i njen izvor p r e -
m e š t a u d e m o n s k i s v e t , t j . u n e s v e s n o , o d a k l e j e sila
strasti i i z b i l a u s t v a r n o s t . O v o m p r e m e š t a n j u l i b i d a
u nesvesno služe i razna bajanja, k o j i m a je cilj da
dušu povrate i izvrše obajanje.
O v a j m e h a n i z a m o č e v i d n o delu je i u slučaju
Hermasovu. Preobraćanje Rode u božansku gospoda
ricu oduzelo je stvarnom o b j e k t u snagu k o j a izaziva
strast i d o n o s i p r o p a s t , i H e r m a s a p o d v r g a v a z a k o n u
n j e g o v e duše i njenih kolektivnih određenja. N e s u m
njivo je da je on na osnovu svojih sposobnosti jače
učestvovao u duhovnim strujanjima svoga vremena.
N j e g o v brat Pije baš u ono v r e m e sedeo je na vladi-
čanskom prestolu u Rimu. Otuda je Hermas bio p o
zvan da sarađuje na velikim zadacima svoga vremena
u v e ć o j meri n e g o što bi ih m o g a o realizovati kao
negdašnji rob. Nijedna sposobna glava onoga v r e
mena nije se mogla trajno protiviti istorijskom z a
datku pohrišćanjivanja, osim ako su joj ograde i m i
sije rase p r i r o d n i m p u t e m dodeljivale d r u g u f u n k
ciju u velikom duhovnom procesu preobražavanja.
Ili*
243
K a o g o d što s p o l j a š n j i u s l o v i ž i v o t a p r i m o r a v a j u č o
v e k a na socijalne funkcije, tako i duša sadrži k o l e k
tivna određenja, koja primoravaju na socijalizaciju
mišljenja i uverenja. Preobražaj mogućnoga socijal
noga prekoračenja i mogućnoga samooštećenja stra
šću u službi duši podstakao je Hermasa na i s p u n j a
vanje socijalnoga zadatka d u h o v n e prirode, koji za
ondašnje v r e m e , izvesno, nije bio baš od neznatnog
značaja.
Da bi bio sposoban za izvršivanje toga zadatka,
očevidno je nužno da mu duša razori i poslednju m o
gućnost erotske veze sa objektom. Ova poslednja m o
g u ć n o s t j e n e č a s n o s t p r e m a s a m o m s e b i . T i m e što s e
Hermas svesno odriče erotičke želje, on dokazuje
samo da bi mu prijatnije bilo kad erotička želja ne bi
u n j e m u p o s t o j a l a , ali n i k a k o n e d o k a z u j e d a o n
stvarno n e m a erotičkih namera i fantazija. Z a t o mu
gospodarica-gospođa, duša, bespoštedno otkriva e g z i
stenciju n j e g o v a greha i time ga oslobađa i tajne v e
zanosti za objekat. T i m e ona kao »sud pobožnosti«
p r e u z i m a o n u strast k o j a j e r a n i j e n a m e r a v a l a d a s e
beskorisno utroši na objekat. Tu je m o r a o da b u d e
uništen i poslednji ostatak, da bi se t i m e ispunio i s t o
rijski zadatak, koji se sastojao u o d v a j a n j u čoveka od
čulne vezanosti, primitivne »participation mystique«.
Za tadašnja č o v e k a ta je vezanost v e ć bila postala n e
snosna. Stoga se m o r a l o pojaviti diferenciranje d u
hovnoga, da bi se uspostavila psihička ravnoteža. Svi
filosofski pokušaji za uspostavljanje psihičke r a v n o
teže (aequanimitas), koji su se u g l a v n o m zgušnjavah
u s t o i č k o m u č e n j u , r a z b i l i su se o n j i h o v r a c i o n a l i
zam. Um može da da ravnotežu samo o n o m čemu je
um v e ć organ ravnoteže. A l i za koliki b r o j ljudi i u
k o j i m je v r e m e n i m a istorije bio on to? Č o v e k r e
dovno mora da prema n e k o m s v o m stanju ima i s u
protnost, da bi se prinudno našao u sredini. Na o s n o
vu samoga u m a on, ipak, nikada ne m o ž e da napusti
o n o što je u n e p o s r e d n o m stanju p u n o života i č u l n o
sti. T a k o p r o t i v m o ć i i u ž i v a n j a p r o l a z n o g a o n m o r a
d a i m a r a d o s t v e č n o g a , a p r o t i v strasti č u l n o g a d a
ima oduševljavanje natčulnim. Koliko mu je ovo n e -
244
osporno stvarno, toliko mu ono m o r a da bude prinud
no delovno.
Pošto je uvideo stvarno postojanje svoje erotičke
želje, H e r m a s stiče m o g u ć n o s t da dospe do priznanja
metafizičkoga realiteta, t j . time d u š e v n a slika d o b i v a
i onaj čulni libido koji, držeći se sve dotle k o n k r e t
n o g a o b j e k t a , a otada slike, d a j e idolu onaj realitet
k o j i j e č u l n i o b j e k a t o d v a j k a d a t r a ž i o s a m o z a se.
T a k o duša m o ž e uticajno da govori i da s v o j i m p r a
vima s uspehom pribavi važenje. Posle gore saopšte-
n o g a r a z g o v o r a s R o d o m , n j e n a je slika iščezla i n e b o
se p o n o v o zatvorilo. Z a t o se sada pojavila n e k a »stara
gospođa u blistavoj haljini«, koja Hermasa poučava
da je njegova erotička želja grešan i besmislen p o d u
h v a t p r o t i v p o š t o v a n j a d o s t o j n a d u h a , ali d a s e B o g
n e l j u t i n a n j e g a z b o g t o g a , n e g o z a t o što o n , H e r m a s ,
trpi g r e h o v e s v o j e porodice. Na taj vesti način libido
se erotičkoj želji p o t p u n o o d u z i m a i u n a j b l i ž e m o k r e
tu p r e n o s i u s o c i j a l n i z a d a t a k . N a r o č i t a f i n o ć a l e ž i u
okolnosti da je duša odbacila sliku R o d e i dobila oblik
stare žene, d a b i erotički elemenat k o l i k o j e g o d m o
g u ć n o stavila u pozadinu. D o c n i j e H e r m a s o t k r i v e
n j e m s a z n a j e d a j e t a s t a r a ž e n a s a m a crkva, a t i m e
se k o n k r e t n o - l i č n o r a z r e š a v a u a p s t r a k c i j u , i i d e j a
dobiva činjeničnost i stvarnost, k o j u ranije nije i m a
la. P o t o m m u stara čita tajanstvenu k n j i g u k o j a j e
u p e r e n a p r o t i v p a g a n a i a p o s t a t a , ali o n n j e n s m i s a o
n e m o ž e d a shvati. D o c n i j e o p e t č u j e m o d a k n j i g a s a
drži jednu misiju. Tako mu gospodarica-gospođa p r e
d a j e n j e g o v zadatak, k o j i on i m a da izvrši kao n j e n
vitez. P o j a v l j u j e se i proba vrline. Jer uskoro zatim
stara se H e r m a s u prividela i o b e ć a l a mu da će p o n o v o
d o ć i o k o p e t o g a časa, d a m u o b j a s n i o t k r i v e n j e . H e r
mas se uputio u polje, na ugovoreno mesto. K a d je
tamo prispeo, nađe postelju, pokrivenu dušekom i fi
n i m platnom. » K a d sam te stvari video onde g d e
leže«, piše Hermas, » v e o m a se začudih, i tako reći
spopadne me drhtanje, i kosa mi se nakostreši i k a o
d a m e uhvati paničan strah, j e r s a m o v d e b i o sam.
K a d sam p o t o m p o n o v o došao sebi, setih se slave b o
ž j e i o h r a b r i h se, p a d o h n a k o l e n a i p o n o v o G o s p o d u
245
i s p o v e d i h s v o j e g r e h e , k a o što s a m i r a n i j e b i o u č i n i o .
A o n a j e d o š l a s a šest m l a d i h l j u d i , k o j e s a m v e ć r a
n i j e v i d e o , i stala p o r e d m e n e i p o č e l a slušati k a k o s e
m o l i m i svoje grehove Gospodu ispovedam. I ona me
se dotakla i progovorila: ,Hermase, prekini sve m o l i
tve radi svojih grehova. Moli se i za pravičnost, da
možeš sa s o b o m poneti jedan deo toga.' I ona me je
uzela za ruku, podigla i p o v e l a postelji, i rekla m l a
d i m l j u d i m a : ,Idite i g r a d i t e ! ' A k a d s u m l a d i l j u d i
otišli i n a s d v o j e o s t a l i s a m i , r e č e m i : , S e d n i a m o ! ' J a
j o j r e k o h : , G o s p o d a r i c e , n e k a stari n a j p r e s e d n e . ' O n a
r e č e : ,Cini što ti k a ž e m , i sedni.' A l i k a d s a m ja po
s v o j o j želji hteo da s e d n e m s desne strane, ona me
p o k r e t o m ruke uputi da s e d n e m n j o j s leve strane.
K a d s a m o t o m e r a z m i š l j a o i b i o z a b r i n u t što m i n i j e
d a l a d a s e d n e m s d e s n e s t r a n e , o n a m i r e č e : ,Jesi l i
žalostan, H e r m a s e ? M e s t o na d e s n o j strani je za d r u
ge, koji su se B o g u v e ć svideli i koji su za i m e trpeli.
A tebi još m n o g e stvari nedostaju da bi m o g a o s n j i
ma da sediš. A l i ostani k a o dosad u s v o j o j prostoti,
p a ć e š s n j i m a d a sediš, i t a k o t r e b a d a s e d o g a đ a
svima k a d su ispunili o n o što je b i o posao Onih i
n o s i l i o n o što s u O n i n o s i l i . «
246
n j e — d a l i t r e b a d a s e d i d e s n o ili l e v o — n a g o v e -
štava moralnu o p o m e n u , k o j u on prima od g o s p o d a
rice. Iako su, n a i m e , u r i m s k i m p r o r i c a n j i m a z n a m e
n j a k o j a su dolazila s l e v e strane važila k a o povoljna,
i p a k je i u G r k a i u R i m l j a n a l e v a s t r a n a b i l a u o p š t e
n e p o v o l j n a , n a šta u k a z u j e d v o s t r u k o z n a č e n j e r e č i
» s i n i s t e r « . A l i k a o što d o k a z u j e m e s t o u t e k s t u k o j e
neposredno sleduje, ovde postavljeno pitanje o d e
s n o j i l e v o j strani n e m a , p r e s v e g a , n i k a k v a p o s l a s
narodnim verovanjem, nego je biblijskog porekla i
o č e v i d n o s e o d n o s i n a M a t . 25, 3 3 : » O v c e ć e p o s t a v i t i
s desne strane sebi, a j a r c e s leve.« Z b o g s v o j e b e z a
zlene i k r o t k e p r i r o d e o v c e su alegorija dobrih, a
jarci z b o g s v o j e n e o b u z d a n o s t i i prčevitosti slika zlih.
T i m e što m u g o s p o d a r i c a n a m e n j u j e m e s t o n a l e v o j
strani o n a g a n a l e p n a č i n o b a v e š t a v a o s v o m e r a z u -
mevanju za njegovu psihologiju. K a d je Hermas za
u z e o s v o j e m e s t o n a l e v o j strani, i t o m a l o s n u ž d e n ,
k a k o on ističe, u p u ć u j e ga gospodarica na vizionarnu
sliku, k o j a se razvija p r e d n j e g o v i m očima. On vidi
kako mladići, potpomognuti desetinama hiljada d r u
gih ljudi, podižu golemu kulu, čije se kamenje pri
ljubljuje j e d n o uz drugo kao saliveno. Ovakva n a r o
č i t o č v r s t a i n e r a z o r i v a k u l a z n a č i c r k v u , k a o što H e r
m a s d o z n a j e . Gospodarica je crkva, i k u l a takođe. V e ć
s m o u atributima lauretanskog molepstvija videli da
se Marija označava kao Turris Davidica i Turris
eburnea, kao kula od slonove kosti. Čini se da je o v d e
r e č o j e d n a k o m ili s l i č n o m z n a č e n j u . N e s u m n j i v o k u l a
i m a z n a č e n j e čvrstog i zaštićenog, k a o u psalmu 61,
4: »Ti si m o j e utočište, jaka kula od neprijatelja.«
Izvesna sličnost sa g r a đ e n j e m vavilonske kule biće
o v d e po svoj prilici isključena zbog naročito intenziv
n i h u n u t r a š n j i h p r o t i v r a z l o g a , ali u j e d n a k o j m e r i i
nagoveštena, jer je Hermas, s b o l o m gledajući nepre
stane s h i z m e i j e r e t i č k e p r e p i r k e , m o r a o da pati isto
onako kao sve druge mislilačke glave one sfere. Taj
utisak b i ć e i n a j o s n o v n i j i razlog za pisanje o v o g a i s -
p o v e d n o g a spisa, k a o š t o m o ž e m o r a z a b r a t i i z o n o g a
nagoveštaja da je otkrivena knjiga uperena protiv
pagana i apostata. Heteroglosija, z b r k a jezika, k o j a je
247
onemogućila građenje vavilonske kule, vladala je g o
tovo sasvim baš u p r v i m v e k o v i m a hrišćanske crkve
i iziskivala očajna naprezanja od vernika da bi č o v e k
p o s t a o g o s p o d a r tih k o n f u z i j a . K a k o j e t a d a š n j e h r i -
šćanstvo bilo daleko od toga da sačinjava stado p o d
j e d n i m pastirom, bilo j e sasvim p r i r o d n o što j e H e r
mas težio da nađe m o ć n o g a »pastira«, poimena, kao i
onaj čvrsti i pouzdani oblik koji je elemente nanesene
četirma vetrovima, sa brda i iz mora, stameno u j e d i
njavao u jednu celinu.
Htonsko žuđenje, čulnost u svima svojim razno
v r s n i m oblicima, sa s v i m p r i a n j a n j e m za čari okoline
i sa s v o j o m prinuđenošću da psihičku energiju rasipa
na bezgranično raznovrsne stvari sveta jeste glavna
prepona za potpunost jednoga jedinstveno upravlje
n o g a stava. U k l a n j a n j e o v e p r e p o n e m o r a l o je, dakle,
da b u d e jedan od najvažnijih zadataka onoga v r e
m e n a . S t o g a j e s a s v i m r a z u m l j i v o što n a m s e u p o i -
m e n u (pastiru) H e r m a s o v u i z n o s i p r e d o č i b a š s a v l a
đivanje toga zadatka. V e ć s m o videli kako su se p r
vobitno erotičko uzbuđenje i n j i m e razrešena energija
preneli u personifikaciju nesvesnoga kompleksa, u
figuru eklesije, stare gospođe, k o j a s v o j i m vizionar-
n i m p o j a v l j i v a n j e m otkriva spontanost k o j a j o j leži u
osnovi. Tu d o z n a j e m o dalje da stara g o s p o đ a , c r k v a ,
postaje sad v e ć tako reći kula, j e r k u l a je t a k o đ e
crkva. Ovaj prelazak iznenađuje nas, jer veza kule
sa starom g o s p o đ o m ne m o ž e se odmah uvideti. Ali
n a m atributi Marije u lauretanskom molepstviju p o
m a ž u d a p o đ e m o p r a v i m t r a g o m , j e r o n d e , k a o što
je spomenuto, nalazimo devojku-majku označenu kao
»kulu«.
O v a j a t r i b u t v o d i p o r e k l o iz Pesme nad pesmama
IV, 4: Sicut turris D a v i d c o l l u m tuum, quae aedifi-
c a t a est c u m p r o p u g n a c u l i s ( V r a t t i j e k a o k u l a D a -
vidova, sazidana za oružje).
VII, 4: C o l l u m t u u m sicut turris eburnea (Vrat
ti je kao kula od s l o n o v e kosti). S l i č n o V I I I , 10: E g o
muris, et ubera m e a sicut turris (Ja s a m zid, i d o j k e
su m o j e kao kule).
248
Pesma nad pesmama j e , k a o š t o je p o z n a t o , z a
pravo profana ljubavna pesma, možda epitalamija
(svadbena pesma), k o j o j su čak i jevrejski naučnici
još v e o m a kasno odricali kanonsko priznanje. Ali m i
stičko tumačenje volelo je da zaručnicu shvati kao
i z r a i l j s k i n a r o d , a z a r u č n i k a k a o B o g a , J a h v a , i to iz
pravilna instinkta, n a i m e da i erotsko osećanje p r e
nese u božji odnos p r e m a ć e l o m narodu. Iz istoga r a
z l o g a i h r i š ć a n s t v o se d o k o p a l o Pesme nad pesmama,
da zaručnika shvati k a o Hrista, a zaručnicu k a o c r k v u .
Psihologiji srednjega veka izvanredno je pristajala
ova analogija, i ona je izazvala sasvim otvorenu hri-
s t o v s k u e r o t i k u t a d a š n j e m i s t i k e , z a šta j e Mehtilda
i z Magdeburga j e d a n o d n a j s j a j n i j i h p r i m e r a . I z t o g a
duha proizišlo je lauretansko molepstvije. O n o se u
i z v e s n i m a t r i b u t i m a D e v e M a r i j e o s l a n j a n a Pesmu
nad pesmama. T o s m o v e ć p o k a z a l i z a s i m b o l k u l e .
V e ć grčki oci upotrebljavaju ružu kao atribut M a r i
j i n , z a j e d n o s l j i l j a n o m , t a k o đ e s e o s l a n j a j u ć i n a Pe
smu nad pesmama 2, 1 s: E g o f l o s c a m p i et l i l i u m
c o n v a l l i u m . S i c u t l i l i u m i n t e r s p i n a s , sic a m i c a m e a
i n t e r f i l i a s (Ja s a m r u ž a s a r o n s k a , l j i l j a n u d o l u . S t o
je ljiljan m e đ u trnjem, to je draga m o j a m e đ u d j e
vojkama). U srednjovekovnim himnama Mariji m n o
g o u p o t r e b l j a v a n a s l i k a j e » z a t v o r e n v r t « i z Pesme
nad pesmama 4, 12 (Hortus conclusus, soror mea
sponsa) i »zapečaćen studenac« (P. n a d p. 4, 12: fons
signatus). N e o s p o r n o erotičku p r i r o d u ovih u p o r e đ e -
n j a p r i m i l i s u o c i i z r i č n o k a o t a k v u . T a k o Amvrosije,
na primer, zatvoren vrt objašnjava kao devičanstvo
( v i r g i n i t a s ) , (De inst. virg. c. 10). I s t o t a k o Amvro
sije ( C o m . i n a p o c . c . 6 ) u p o r e đ u j e M a r i j u s a M o j s i -
j e v o m košarom od trske: »per fiscellam scirpeam,
b e a t a v i r g o d e s i g n a t a est. M a t e r e r g o f i s c e l l a m s c i r p e
am in qua Moses ponebatur, praeparavit, quia sapien-
tia deij q u a e est f i l i u s d e i , b e a t a m M a r i a m v i r g i n e m
elegit, in cuius u t e r o h o m i n e m , cui p e r unitatem p e r -
s o n a e c o n j u n g e r e t u r , f o r m a v i t « . Augustin s e d o c n i j e
služi čestim u p o r e đ e n j e m talama (ložnice) za Mariju,
opet s izričnim ukazivanjem na anatomski smisao:
»elegit sibi t h a l a m u m castum, u b i c o n j u n g e r e t u r
249
s p o n s u s s p o n s a e « ( s e r m . 192) i » p r o c e s s i t d e t h a l a m o
s u o , i d est, d e u t e r o v i r g i n a l i « ( s e r m . 124).
T u m a č e n j e s u d a (vas) k a o u t r o b e ( u t e r u s ) m o g l o
b i , p r e m a t o m e , v a ž i t i k a o u t v r đ e n o k a d Amvrosije
paralelno s gorenavedenim Augustinovim mestom
k a ž e : » n o n d e t e r r a , s e d d e c o e l o vas s i b i h o c , p e r
q u o d d e s c e n d e r e t , e l e g i t , et s a c r a v i t templum pudo-
ris« (De instit. virg. c. 5 ) . I u g r č k i h o t a c a o z n a č i v a
n j e k a o oTCEuog- ( s u d , G e f a s s ) n i j e r e t k o . I tu o s l a n j a
n j e na e r o t i č k u a l e g o r i k u Pesme nad pesmama n i j e
n e v e r o v a t n o , iako se izraz vas u tekstu V u l g a t e ne
p o j a v l j u j e , ali s e p o j a v l j u j e s l i k a p e h a r a i p i j e n j a ,
7. 2: » U m b i l i c u s tuus crater tornatilis, n u n q u a m
i n d i g e n s poculis. V e n t e r tuus sicut a c e r v u s tritici,
vallatus lilis« ( » P u p a k j e t v o j k a o p e h a r o k r u g a o , k o j i
nikad nije bez mirisna vina. T r b u h je tvoj kao stog
pšenice, ograđen ljiljanima«). Paralelno sa smislom
prve rečenice ide upoređenje Marije s uljanicom
udovice iz Sarepte u majstorskim pesmama K o l m a r -
skoga rukopisa (K. Bartsch. Stuttgart, 1862): » S a r e p -
ta in S v d o n i e n lant dar Helyas w a r t gesant zuo
einer w i t w e n diu in solte neren, der glicht m i n lip
w o l w i r u e c l i c h , d o d e n p r o p h e t e n sant i n m i c h g o t
und uns wolt diu tiurunge verkeren.« Paralelno
s d r u g o m r e č e n i c o m k a ž e Amvrosije: i n q u o v i r g i n i s
u t e r o s i m u l a c e r v u s t r i t i c i e t lilii f l o r e s g e r m i n a b a t :
q u o n i a m et g r a n u m tritici generabat et lilium, etc.«
K a t o l i č k i i z v o r i ( S a l z e r , Sinnbilder und Beinamen
Mariens) z a s i m b o l i k u s u d a n a v o d e v e o m a d a l e k a
m e s t a , k a o , na p r i m e r , Pesmu nad pesmama 1, 1:
Osculetur me osculo oris sui: q u i a meliora sunt u b e r a
tuo v i n o [»Da m e h o ć e d a p o l j u b i p o l j u p c e m usta
svojih, j e r t v o j a l j u b a v (zapravo » d o j k e « ) slađa j e o d
v i n a « ] ; š t a v i š e , Knj. postanja I I 16, 3 3 » I r e č e M o j -
s i j e A r o n u : u z m i krčag, i n a s p i p u n g o m o r m a n e , i
metni pred Gospoda da se čuva od kolena do kole-
na vašega«. O v e izveštačene veze pre govore protiv
biblijskoga porekla simbolike suda negoli za to p o
reklo. Za mogućnost izvanbiblijskoga porekla uopšte
govori činjenica da srednjovekovna himna Mariji
slobodno uzima svoja upoređenja odasvuda i tako
250
reći sve što je n e k a k o d r a g o c e n o d o v o d i u vezu sa
D e v o m M a r i j o m . T o što j e s i m b o l s u d a v e ć v e o m a
star — on v o d i p o r e k l o iz III do IV v e k a — ne g o
vori protiv njegova svetovnoga porekla, jer v e ć oci
behu skloni izvanbiblijskim »paganskim« u p o r e đ e -
n j i m a , k a o š t o s u , na p r i m e r , Tertulijan, 100
Augustin101
251
K i n g p r i m e ć u j e . Češće se na sudu nalazi vi jača za
žito, v e r o v a t n o s o b z i r o m na »mvstica v a n n u s Jacchi«,
XxEvov, f i g u r a t i v n o m e s t o r o đ e n j a p š e n i č n o g a z r n a ,
simbola boga plodnosti. ( U p o r . Jung, Wandl. und
Symb. der Libido, p. 319.) O b i č a j je b i o u g r č k o j
s v a d b e n o j c e r e m o n i j i da se nevesti stavi na glavu v i -
j a č a n a p u n j e n a p l o d o v i m a , o č e v i d n e čini za plodnost.
O v o shvatanje susreta se sa starom egipatskom p r e d
s t a v o m d a s v e p r o i z l a z i i z p r a v o d e , i z N u a ili N u t a ,
k o j a j e i d e n t i f i k o v a n a s a N i l o m ili o k e a n o m . N u s e
p i š e t r i m a loncima, t r i m a vodenim znacima i z n a
k o m neba. U himni posvećenoj Ptah-Tenenu stoji:
» T v o r c e zrna, k o j e proizlazi iz n j e g a u n j e g o v u i m e
nu Nu Stari, k o j i o p l o đ a v a v o d e n u m a s u n e b e s k u i
k o j i čini da v o d e izbijaju na b r d i m a , da dadu život
m u š k a r c u i ž e n i « fV. B a d ž ( W . B u d g e ) , The Gods oj
the Egvptians, 1904, I, 5 1 1 ] . S e r V a l i s B a d ž o b r a t i o
mi je pažnju na to da simbolika uterusa postoji još
i d a n a s u j u ž n o m z a l e đ u E g i p t a k a o č i n i za k i š u i
plodnost. Još se katkad dešava da urođenici u g r m u
ubiju ženu, te joj izvade uterus da se tim organom
koriste u m a đ i j s k i m ritusima [Upor. Talbot (P.
A m a u r y T a l b o t ) , In the shadow of the bush, p. 67,
74, s s ] . A k o z a m i s l i m o k a k o s u c r k v e n i o c i b i l i p o d
j a k i m uticaj em gnostičkih predstava i pored n a j j a
čega otpora protiv o v i h jeresi, onda se m o ž e razumeti
da je baš u simbolici suda probio k o m a d hrišćanski
primenljivoga paganstva, i to utoliko lakše ukoliko
je poštovanje M a r i j e po sebi v e ć paganski ostatak,
koji je hrišćanskoj crkvi osiguralo nasledstvo Velike
M a t e r e ( M a g n a M a t e r ) , I s i d e i d r u g i h . I s l i k a Vas
sapientiae p o d s e ć a n a g n o s t i č k i o b r a z a c , naime na
Sofiju, o v a j z a g n o s u t a k o z n a č a j a n s i m b o l .
252
š ć a n s k a slika, k o j o j p o r e k l o t r e b a tražiti d r u g d e , a
n e u k a n o n s k i m i z v o r i m a . M e n i se, p r e m a g o r n j e m ,
č i n i d a j e t o p r a v i k o m a d g n o s e , k o j i j e ili t a j n o m
t r a d i c i j o m n a d ž i v e o z a t i r a n j e j e r e s i ili z a s v o j e v a -
skrsavanje zahvaljuje nesvesnoj reakciji protiv vla
d a v i n e z v a n i č n o g a h r i š ć a n s t v a . D a l j i ž i v o t ili n e s v e
sno vaskrsavanje simbolike suda dokazuje pojačanje
ženskoga principa u tadašnjoj muškoj psihologiji.
S i m b o l i s a n j e u z a g o n e t n o j slici z n a č i o d u h o v l j a v a n j e
erotike oživljene službom ženi. Ali o d u h o v l j a v a n j e
znači uvek zadržavanje libidne količine, koja bi se
inače neposredno u seksualnosti iživela. A k o se takva
l i b i d n a k o l i č i n a z a d r ž i , o n d a istina, p r e m a i s k u s t v u ,
j e d a n d e o n j e teče u o d u h o v l j e n i izraz, a drugi d e o
odlazi u n e s v e s n o i tu d e l u j e na izvesno o ž i v l j a v a n j e
k o r e s p o n d e n t n i h slika, k o j e s e i z r a ž a v a j u b a š u s i m
b o l u suda. S i m b o l živi z a d r ž a v a n j e m izvesnih l i b i d -
nih oblika i sa s v o j e strane p o n o v o utiče na zadrža
v a n j e tih libidnih oblika. Razrešavanje simbola znači
i s t o š t o i o t i c a n j e l i b i d a n e p o s r e d n i m p u t e m , ili b a r
s j e d n o m gotovo nesavladljivom prinuđenošću ka n e
posrednoj primeni. Ali živi simbol obajava tu o p a
s n o s t . S i m b o l g u b i s v o j u t a k o r e ć i m a g i j s k u ili, a k o
se hoće, oslobodilačku snagu č i m je saznana n j e g o v a
razrešljivost. Stoga simbol koji deluje m o r a da ima
n e k u osobinu k o j a se ne m o ž e napasti. To m o r a da
b u d e n a j b o l j i m o g u ć i izraz svagdašnjega p o g l e d a n a
svet, izraz k o j i baš po smislu ne m o ž e biti n a d m a š e n ;
zatim, on mora poimanju da b u d e toliko dalek da kri
tičkom intelektu nedostaju sva sredstva za m o g u ć
nost valjanog rasturanja i, naposletku, n j e g o v a este-
tička forma m o r a da b u d e uverljiva pred osećanjem,
tako da se protiv n j e ne m o g u dići nikakvi a r g u m e n
ti emocionalne prirode. Simbol Grala očevidno je za
izvesno v r e m e ispunjavao te zahteve, i toj o k o l n o
sti z a h v a l j i v a o j e z a s v o j ž i v i u t i c a j , k o j i se, k a o š t o
pokazuje p r i m e r Vagnerov, n i j e ni danas sasvim
ugasio, iako naše v r e m e i naša psihologija nezaustav
ljivo iziskuju n j e g o v o rasturanje.
Opšte zvanično hrišćanstvo p o n o v o je usisalo
gnostičke elemente koji se o b j a v l j u j u u psihologiji
253
službe ženi i smestilo ih u p o j a č a n o p o š t o v a n j e M a
rije. Ja sam odabrao lauretansko molepstvije, kao p o
znat primer o v o g asimilacionog procesa, iz v e o m a v e
likog b r o j a drugih isto tako interesantnih m a t e r i j a
li ja. S o v o m asimilacijom opštem hrišćanskom s i m
b o l u p r o p a o je n a j p r e u službi ženi razvijani p u p o
ljak d u š e v n e kulture m u š k a r č e v e . N j e g o v a duša, k o j a
se razvijala u slici s a m o o d b r a n e g o s p o d a r i c e , i z g u
bila je individualni izraz s v o j i m p r e l a s k o m u opšti
simbol. T i m e se izgubila i m o g u ć n o s t individualnoga
diferenciranja, ona je potisnuta kolektivnim izrazom.
Takvi gubici obično uvek imaju rđave posledice, koje
su i u o v o m slučaju uskoro sebi pribavile v a ž e n j e .
D o k se, n a i m e , d u š e v n a v e z a p r e m a ž e n i i z r a ž a v a l a
k o l e k t i v n i m p o š t o v a n j e m Marije, slika žene gubila je
vrednost na koju ljudsko biće ima izvesno prirodno
p r a v o . O v a vrednost, k o j a s v o j p r i r o d a n izraz nalazi
u i n d i v i d u a l n o m izboru, prelazi, kad se individualni
izraz n a d o k n a d i k o l e k t i v n i m , u nesvesno. U n e s v e
s n o m slika žene d o b i v a o p s e d n u ć e , k o j e o ž i v l j u j e
infantilno-arhaične dominante (Upor. za ovaj p o j a m
Jung, Die Psvchologie der unbewussten Prozesse.
Z i i r i c h , 1917). R e l a t i v n o o b e z v r e d n o š ć i v a n j e r e a l n e
žene k o m p e n z u j e se d e m o n s k i m crtama na taj način
što se svi nesvesni sadržaji, u k o l i k o su aktivisani
otcepljenim libidnim količinama, pojavljuju projici
rani na objekat. Relativno obezvrednošćivanje žene
z n a č i : m u š k a r a c j e v o l i u i z v e s n o m s m i s l u m a n j e , ali
se zato žena p o j a v l j u j e kao progoniteljica, t j . kao v e -
štica. Na taj način, s p o j a č a n i m p o š t o v a n j e m M a r i j e
i z b o g n j e g a , r a z v i l o se t r a b u n j a n j e o v e š t i c a m a , ta
neugasna sramotna ljaga docnijega srednjega veka.
A l i to nije bila jedina posledica. O t c e p l j e n j e m i p o t i
skivanjem važne progresivne tendencije nastalo je
uopšte izvesno aktivisanje nesvesnoga. I o v o aktivi-
sanje nije moglo u opštem hrišćanskom simbolu naći
nikakav d o v o l j a n izraz, j e r bi adekvatni izraz p o s t o
jao najpre u individualnim izražajnim oblicima. Ah
ova okolnost spremila je zemljište za jeresi i shizme.
Od toga se hrišćanski orijentisana svest m o r a l a f a -
natički braniti. B e z u m n o s t strahota inkvizicije bila
254
je natkompenzovana sumnja, koja se nametala od
strane nesvesnog i k o j a je naposletku izazvala j e d n u
od najvećih shizmi crkve, naime reformaciju.
Iz ovoga dužega raspravljanja dobivamo ovaj
u v i đ a j : pošli smo od one vizije Hermasove u k o j o j je
on v i d e o k a k o se podizala neka kula. Stara gospođa,
k o j a je ranije o sebi rekla da je kula, o b j a š n j a v a d o c
nije kulu kao simbol crkve. N j e n značaj prelazi time
na kulu, k o j o m se bavi i c e o dalji tekst poimena.
Sad je za Hermasa reč o kuli, a ne više o staroj g o
spođi, a kamoli o realnoj Rodi. T i m e je izvršeno o d -
rešivanje libida od realnoga objekta i njegovo p r e
nošenje na simbol, n j e g o v o prevođenje u funkciju
simbola. Ideja opšte i jedinstvene crkve, izražena
s i m b o l o m j e d n e kao iz stene isklesane i n e o b o r i v e
kule, postaje time u duhu Hermasovu stvarnost k o j a
se više ne m o ž e vraćati u prošlost. Odrešenje libida
od objekta premešta je u unutrašnjost subjekta, čime
se aktivišu slike nesvesnoga. O v e slike su arhaični
izrazni oblici, k o j i postaju simboli, a svi se sa s v o j e
strane opet p o j a v l j u j u k a o ekvivalenti za objekte
koji su relativno izgubili vrednost. Ovaj proces je u
s v a k o m s l u č a j u star k o l i k o i č o v e č a n s t v o , j e r se s i m
boli nalaze v e ć m e đ u reliktima doistorijskoga č o v e
ka, kao i u najnižega tipa č o v e k a k o j i danas j o š živi.
Pri obrazovanju simbola, dakle, očevidno je da m o r a
biti reči i o biološki v e o m a važnoj funkciji. K a k o
s i m b o l m o ž e d a ž i v i s a m o t i m e što o b j e k a t r e l a t i v n o
g u b i v r e d n o s t , t o o n o č e v i d n o služi i c i l j u o b e z v r e d -
nošćivanja objekta. K a d bi objekat imao neuslovlje-
nu vrednost, on bi bio i neuslovleni određivač s u b
jekta, i time bi bila uništena sloboda delanja, j e r ni
relativna sloboda pored neuslovljenog determinisanja
o b j e k t o m ne bi više mogla postojati. Stanje apsolut
ne vezanosti za objekat znači isto što i p o t p u n o e k s -
teriorisanje p r o c e s a svesti, t j . istovetnost s u b j e k t a i
objekta, a time je uništena svaka mogućnost sazna
nja. O v o stanje nalazi se u ublaženoj f o r m i j o š i d a
nas u primitivna čoveka. Takozvane projekcije, na
k o j e često nailazimo pri p r a k t i č k o j analizi, nisu t a -
k o đ e ništa d r u g o n e g o ostaci p r v o b i t n e istovetnosti
255
subjekta s objektom. Takvim stanjem uslovljeno
isključivanje saznanja i n e m o g u ć n o s t svesna iskustva
znače znatne gubitke u sposobnosti prilagođivanja,
koja je veoma važna za čoveka od prirode nenaoru
žana i nezaštićena, sa n j e g o v i m p o t o m s t v o m k o j e je
duži niz godina niže vrednosti u odnosu p r e m a ž i v o
tinjama. Ali besaznajno stanje i sa stanovišta a f e k -
tivnosti znači opasnu inferiornost, ukoliko istovetnost
osećanja s o s e ć a n i m o b j e k t o m utiče na to da, p r v o ,
neki o b j e k a t m o ž e vršiti k o j e g o d j a k o d e j s t v o n a
subjekat i, drugo, da neki afekat subjekta bez p r e
p o n a obuhvata i o b j e k a t i vrši nasilje. Sta p o d tim
razumevam, ilustruje jedna epizoda iz života B u š m a -
n a : n e k i B u š m a n i m a o j e m a l e n a sina, k o j e g a j e v o l e o
s karakterističnom n e ž n o m m a j m u n s k o m ljubavlju
primitivca. Ova ljubav je, da kažemo pravo psiho
loški, p o t p u n o autoerotična, t j . subjekat voli samoga
s e b e u o b j e k t u . O b j e k a t služi p r i t o m e u n e k u r u k u
kao erotičko ogledalo. Jednoga dana posle ribanja
v r a ć a s e B u š m a n k u ć i s r d i t , j e r ništa n i j e u l o v i o .
K a o uvek, i tada je mališan istrčao radosno pred
n j e g a , ali g a j e o t a c z g r a b i o i n a m e s t u m u z a v r n u o
š i j u . R a z u m e se, o n j e p o t o m m r t v o d e t e o p l a k i v a o
s istom neprisebnošću s k o j o m ga je ranije zadavio.
256
zaključiti. Bilo bi i sasvim nepravilno kad b i s m o hteli
da simbole izvodimo iz ličnih izvora, na primer iz
individualno potisnute seksualnosti. T a k v o potiskiva
n j e m o ž e najviše da dobavi količinu libida, k o j a akti-
više arhaični engram. A l i engram odgovara nasleđe-
n o m načinu funkcije, koji svoje postojanje ne duguje
možda n e k o m sekularnom seksualnom potiskivanju,
nego činjenici nagonskoga diferenciranja uopšte. Ali
nagonsko diferenciranje bilo je i jeste biološki nužna
mera, k o j a nije možda svojstvena samo vrsti čovek,
n e g o se isto tako manifestu je u p o l n o j zakržljalosti
pčele radilice. O v o poreklo simbola, u našem slučaju
simbola suda, ja sam izveo iz arhaičnih predstava.
K a o što j e o v o m s i m b o l u o s n o v a p r a p r e d s t a v a u t e r u
sa, t a k o i z a s i m b o l k u l e m o ž e m o n a s l u ć i v a t i s l i č n o
poreklo. Simbol kule m o g a o bi pripadati nizu onih, u
osnovi uzev, faličkih simbola kojima je bogata istori-
ja simbola. Da se baš u o n o m trenutku kad Hermas
pri pogledu na primamljivu postelju m o r a potiskivati
e r o t i č k u f a n t a z i j u n a m e ć e f a l i č k i s i m b o l , što p o s v o j
prilici o d g o v a r a erekciji, nije čudnovato. Mi smo v i -
deli da su i drugi simbolski atributi d e v o j k e - c r k v e
nesumnjivo erotičkoga porekla, kao takvi v e ć zbog
s v o j e g a p o r e k l a p o t v r đ e n i Pesmom nad pesmama i,
pored toga, još od otaca izrično tumačeni kao takvi.
Simbol kule u lauretanskom molepstviju vodi p o
r e k l o iz istoga izvora i m o g a o bi zato da i m a i sličnu
osnovu značenja. Atribut kule » o d slonove kosti«
jeste nesumnjivo erotičke prirode, jer se odnosi na
b o j u i g l a t k o ć u k o ž e ( P e s m a nad p. 5, 14: » N j e g o v o
t e l o j e k a o čista s l o n o v a č a « ) . A l i i s a m u k u l u s u s r e -
t a m o u n e s u m n j i v o e r o t i č k o j v e z i u Pesmi nad pe
smama 8 , 1 0 : » J a s a m z i d i d o j k e s u m o j e k a o k u l e . «
T i m e se ističu dojke, dakle n j i h o v a puna i n a p r e g n u
t a k o n s i s t e n c i j a , m o ž d a s l i č n o k a o 5 , 15: » N j e g o v a
bedra su kao mramorni stubovi.« T o m e odgovara i
7, 5: » T v o j vrat je kula od slonove kosti« i » T v o j nos
je kao kula na Libanu«, čime se misli na vitkoću u z
rasta. O v i a t r i b u t i v o d e p o r e k l o i z o s e ć a j a d o d i r a i
organskih osećaja, koji se stavljaju u objekat. K a o
što se s u m o r n a v o l j a p o j a v l j u j e k a o siva, a radosna
258
tu ne vlada nikakva m o ć pojedinca, a gde je moć
pojedinca, tu ne vlada nikakva ljubav.
To što trojica od n a j v e ć i h n e m a č k i h d u h o v a u
svojim najvećim delima nado vezu ju na ranu srednjo-
v e k o v n u psihologiju, čini mi se da dokazuje da je
baš ono v r e m e ostavilo jedno pitanje na k o j e otada
još nije donesen odgovor.
M o r a m o pokušati da se t o m e pitanju malo više
p r i b l i ž i m o . M e n i se, n a i m e , č i n i k a o d a j e o n o s t r a n o
n e š t o što s e i z r a ž a v a l o u i z v e s n i m v i t e š k i m r e d o v i
m a t a d a š n j e g a v r e m e n a , i z a šta s e č i n i d a j e s v o j
i z r a z n a š l o u l e g e n d i o G r a l u , b i l o k l i c a ili p u p o l j a k
nove orijentacione mogućnosti, nova simbola. Nehri-
šćanstvenost, resp. gnostički karakter simbola o G r a
lu ukazuje na one rane hrišćanske jeresi, na one d e -
limično snažne začetke koji u sebi kriju obilje s m e -
lih i sjajnih ideja. Ali gnosa p o k a z u j e nesvesnu psi
hologiju u najbogatijem razvitku, čak u perverznoj
b u j n o j izrasli, d a k l e u p r a v o o n a j e l e m e n a t k o j i s e
najviše odupire regulae fidei (pravilu vere), o n o p r o
metej sko i stvaralačko, k o j e se klanja samo vlastitoj
duši, a nikako k o l e k t i v n o m merilu. U gnosi nalazimo,
razume se u g r u b o m obliku, o n u v e r u u m o ć vlasti
toga otkrivenja i vlastitoga saznanja k o j a je n e d o
stajala d o c n i j i m v e k o v i m a . O v a v e r a i m a s v o j e p o
reklo u p o n o s n o m osećanju vlastitoga srodstva sa B o
gom, koje se ne podvrgava nikakvoj ljudskoj odred
bi, i k o j e u datom slučaju čak i b o g o v e savlađuje
s n a g o m saznanja. U gnosi leži p o č e t a k o n o g a puta
koji vodi do psihološki tako značajnih saznanja n e -
m a č k e mistike, koja je cvetala baš u o n o v r e m e o
k o m e mi govorimo. Karakteristično je za pitanje koje
je pred nama da se sećamo i najvećega mislioca o n o
ga v r e m e n a , Majstora Ekeharta. K a o što su se u v i
teštvu primećivali znaci n o v e orijentacije, tako n a m
se u E k e h a r t a p o j a v l j u j u n o v e m i s l i , m i s l i i s t e du-
ševne o r i j e n t a c i j e k o j a j e p o k r e n u l a Dantea d a i d e
za s l i k o m B e a t r i č i n o m u p o d z e m l j e n e s v e s n o g a , a
nadahnula pevače koji su pevali predanja o Gralu.
N a žalost, i z l i č n o g a života E k e h a r t o v a n i j e n a m p o
z n a t o n i š t a što b i n a m o b j a s n i l o p u t k o j i m j e o n d o -
17'
259
s p e o d o d u š e , ali n j e g o v s u p e r i o r n i n a č i n k o j i m o n u
svome govoru o kajanju kaže: »ouch noch erfraget
m a n selten, daz die liute k o m e n t ze g r o z e n dingen,
sie s i e n z u d e m e r s t e n e t w a z v e r t r e t e n « , u k a z u j e n a
lično iskustvo. Ekehart je stran h r i š ć a n s k o m o s e ć a
n j u grešnosti, a zanima nas n j e g o v o osećanje u n u t r a
šnjega srodstva sa B o g o m . Čovek se oseća otrgnut iz
atmosfere Upanišada. M o r a da se u Ekeharta d o g o d i
lo sasvim izvanredno povišenje duševne vrednosti
kad se m o g a o uzdići do tako reći čisto psihološkog,
dakle relativnoga shvatanja Boga i njegova odnosa
prema čoveku. Otkrivenje i opširno formulisanje r e
lativnosti B o g a p r e m a č o v e k u i n j e g o v o j duši čini mi
se da je jedan od najvažnijih koraka na putu do psi
hološkoga poimanja religioznoga fenomena i time do
mogućnosti oslobođenja religiozne funkcije iz zagu-
šnih o g r a d a intelektualne kritike, k o j a isto tako i m a
prava na postojanje.
T i m e d o s p e v a m o d o pravoga zadatka o v o g a p o
glavlja, naime do raspravljanja o relativnosti s i m
b o l a . P o d relativnošću božjom r a z u m e v a m s h v a t a n j e
po k o m e Bog ne postoji »apsolutno«, tj. odrešen od
ljudskoga subjekta i s onu stranu svih ljudskih u s l o -
va, n e g o po k o m e je on u izvesnom smislu zavisan od
ljudskoga subjekta, te postoji uzajamna i neizbežna
v e z a i z m e đ u č o v e k a i B o g a , t a k o d a se, s j e d n e s t r a
ne, čovek može razumeti kao funkcija Boga, a, s d r u
ge strane, B o g kao psihološka funkcija čoveka. Za
našu analitičku psihologiju, kao za nauku koja se
m o r a shvatiti kao empirijska sa ljudskoga stanovišta,
slika B o g a j e s i m b o l i č n i izraz izvesnoga p s i h o l o š k o
g a s t a n j a ili f u n k c i j e k o j a j e o k a r a k t e r i s a n a t i m e š t o
je ona nad svesnom voljom subjekta neuslovljeno
n a d m o ć n a i s t o g a m o ž e d a i z n u đ a v a ili d a o m o g u ć u j e
dela i napore čije bi izvođenje bilo nedostižno s v e
snom naprezanju. Ovaj premoćni impuls — ukoliko
s e b o ž j a f u n k c i j a m a n i f e s t u j e u d e l a n j u — ili o v a
inspiracija koja nadmaša svesni razum dolazi od
ustavljanja energije u nesvesnom. O v i m nagomilava
n j e m libida o ž i v l j u j u se slike što ih kolektivno n e
svesno poseduje kao latentne mogućnosti, a m e đ u
260
n j i m a s e n a l a z i slika B o g a , o n o u t i s k i v a n j e k o j e j e o d
praiskonskih v r e m e n a kolektivni izraz za n a j j a č e i
najneuslovljenije uticaj e nesvesnih libidnih k o n c e n
tracija na svest. Otuda za našu psihologiju, k o j a se
kao nauka m o r a ograničavati na iskustvo u okviru
našem saznanju povučenih granica, B o g nije ni r e
lativan, nego je funkcija nesvesnoga, tj. manifesta
cija otcepljene libidne količine k o j a je aktivisala
s l i k u B o g a . R a z u m e se, z a o r t o d o k s n o s h v a t a n j e B o g
j e apsolutan, t j . o n postoji p o sebi. T i m e j e izraženo
i p o t p u n o o t c e p l j i v a n j e o d n e s v e s n o g a , što p s i h o l o š k i
znači da č o v e k nije svestan činjenice da božanski uti
caj proizlazi iz vlastitoga unutrašnjega života. Ali
stanovište b o ž j e relativnosti znači da se znatan deo
nesvesnih procesa bar nago vesta van j em saznaje kao
p s i h o l o š k i s a d r ž a j . O v a j u v i đ a j , r a z u m e se, m o ž e s e
pojaviti s a m o o n d e g d e je duši p o k l o n j e n a j e d n a više
no obična pažnja, čime su sadržaji nesvesnoga iz s v o
jih projekcija povučeni u objekte i njima (sadržaji
m a ) data izvesna svesnost, na o s n o v u k o j e se oni p o
javljuju kao pripadni subjektu i stoga i kao s u b j e k
tivno uslovljeni. O v a j slučaj p o j a v i o se k o d misti-
čara. To ne znači da je ovaj slučaj uopšte p r v o p o
javljivanje ideje božje relativnosti: u primitivnih
l j u d i p r i r o d n o i u p r i n c i p u n a l a z i se r e l a t i v n o s t b o ž j a ,
jer gotovo svugde na nižem stepenu shvatanje Boga
j e s t e č i s t o d i n a m i č k e p r i r o d e , t j . B o g j e božanska
snaga, s n a g a z d r a v l j a , d u š e , m e d i c i n e , b o g a t s t v a , g l a
v a r a itd., k o j a s e i z v e s n i m p r o c e d u r a m a m o ž e u h v a
titi i u p o t r e b i ti za p r o i z v o đ e n j e za ž i v o t i l j u d s k o
z d r a v l j e n u ž n i h s t v a r i , a p o n e k a d i za p r o i z v o đ e n j e
magijskih i neprijateljskih dejstava. O v u snagu pri
mitivni čovek oseća i kao spoljašnju i kao unutra
šnju, t j . ne samo kao s v o j u vlastitu životnu snagu
n e g o i k a o » m e d i c i n u « u s v o m e a m u l e t u ili k a o u t i c a j
koji dolazi od n j e g o v a glavara. To je prva dokažljiva
predstava duhovne snage koja sve prožima i ispunja
v a . P s i h o l o š k i , s n a g a f e t i š a ili p r e s t i ž m e d i c i n s k o g a
č o v e k a j e s t e n e s v e s n o s u b j e k t i v n o p r o c e n j i v a n j e tih
objekata. R e č je, dakle, u osnovi uzevši, o libidu, koji
se n a h o d i u s u b j e k t i v n o j nesvesti i opaža na o b j e k t u ,
261
jer se sve aktivisano nesvesno pojavljuje projicira
no. P r e m a tome, relativnost božja koja se pojavljuje
u s r e d n j o v e k o v n o j mistici jeste vraćanje na p r i m i
tivno stanje stvari. M e đ u t i m , srodne istočne p r e d s t a
ve o i n d i v i d u a l n o m i n a d i n d i v i d u a l n o m a t m a n u nisu
nikakve regresije na primitivno, n e g o sa b i ć e m Istoka
saglasan konstantan dalji razvitak iz primitivnog, sa
zadržavanjem principa koji se v e ć razgovetno p o j a v
ljuju u primitivnom. Vraćanje na primitivno nije
č u d n o v a t o utoliko u k o l i k o svaka istinski živa f o r m a
r e l i g i j e k u l t n o ili e t i č k i o r g a n i z u j e j e d n u ili d r u g u
primitivnu tendenciju, odakle j o j baš pritiču tajan
stvene nagonske snage, k o j e proizvode onu potpunost
ljudskoga bića u religioznom procesu. 1 0 2
Ovo vraća
n j e , ili k a o u i n d i j s k o m , n e p r e k i n u t a s v e z a s p r i m i
tivnim, jeste dodirivanje materinske zemlje, praizvo-
r a s v a k e s n a g e . U s m i s l u s v a k o g d o r a c i o n a l n e ili
etičke visine diferenciranoga shvatanja ove nagonske
snage jesu »nečiste« prirode. Ali sam život teče u
isti m a h i z b i s t r i h i i z m u t n i h i z v o r a . S t o g a n j e m u i
nedostaje svaka suviše velika »čistota« življenja.
Svako obnavljanje života ide kroz mutež i hodi dalje
do bistrine. A l i što je v e ć e razbistravanje i d i f e r e n
ciranje, to je slabiji životni intenzitet, baš z b o g o d l i -
vanja supstancija k o j e ga mute. Proces razvitka p o -
trebuje ne samo razbistravanje nego i uzmućivanje.
T o j e v e l i k i r e l a t i v i s t Majstor Ekehart d o b r o u v i d e o
kad je rekao: »Dar u m b e lidet got gerne den schaden
der sunden unde hat dicke gelitten u n d aller dickest
verhenget iiber die menschen, die er hat versehen,
daz er sie ze g r o z e n d i n g e n ziehen w e l l e . N i m w a r !
W e r was unserm herren je lieber unde heimlicher
denne die aposteln w a r e n ? D e r beleip nie keiner, er
v i e l e i n t o t s i i n d e n , a l l e w a r e n sie t o t s i i n d e r g e w e s e n .
Daz hat er in der alten unde niuwen e dicke bewiset
v o n den, die i m e verre die liebsten darnach males
w u r d e n , u n d o u c h n o c h erfraget m a n selten, dez die
1 0 2
Primera za to ima mnogobrojnih. Spomenuo sam ih
nekoliko u s v o m s p i s u Wandl. und Symbole der Libido.
262
l i u t e k o m e n t z e g r o z e n d i n g e n , sie s i e n z e d e m e r s t e n
etwas vertreten.« 103
S j e d n e strane z b o g s v o j e psihološke o š t r o u m n o -
sti, a s d r u g e s t r a n e z b o g v i s i n e s v o j e g a r e l i g i o z n o g a
osećanja i mišljenja, Majstor Ekehart je najsjajniji
predstavnik one kritičke struje u crkvi na kraju X I I I
veka. Stoga ću navesti niz njegovih izjava, koje
osvetljavaju n j e g o v o relativističko shvatanje B og a:
1. »Jer č o v e k je doista B o g i B o g doista č o
vek.« 1 0 4
p. 8.
P o j a m libida u Bataka. W a r n e c k e , Die
1 0 8
Religion der
Batak, L e i p z i g 1 9 0 9 . T o n d i j e i m e z a m a đ i j s k u snagu oko
k o j e se tako reći sve okreće.
263
nužnim načinom projicirao u objektu, čime objekt
dobiva jednu nadvrednost. Ali gde je to slučaj, tu
o b j e k a t i m a i p r e k o m e r a n uticaj na subjekat i drži
ga u izvesnoj ropskoj zavisnosti. Ekehart o č e v i d n o
misli n a o v u d o b r o poznatu vezanost z a objekat, k o
j o m se svet pojavljuje u ulozi Boga, tj. kao apsolut
no uslovljivačka veličina. Stoga on dalje kaže da
takvom čoveku » B o g još nije postao svet«, jer mu je
svet zamenio mesto Boga. Takav, dakle, nije n a d
vrednost odrešio od objekta i introvertovao je, kako
bi tu vrednost p o s e d o v a o u sebi s a m o m . A k a d bi je
p o s e d o v a o u sebi s a m o m , i m a o bi B o g a (baš tu v r e d
nost) svagda k a o objekat, k a o svet, i tako bi mu B o g
postao svetom. U istom spisu Ekehart kaže: » K o se
d o b r o oseća u duši, n j e m u je prijatno na s v a k o m
mestu i k o d svih ljudi; a ko se osećao rđavo, n j e m u
je neprijatno na svakom mestu i k o d svih ljudi. Jer,
ko se d o b r o oseća u duši, taj B o g a ima u sebi.« Ko tu
vrednost nosi u sebi, on je s v u g d e d o b r e v o l j e , on
nije zavisan od objekata, t j . nije potrebit i ne o č e
k u j e o d o b j e k t a o n o što m u n e d o s t a j e . I z t i h r a z m i
šljanja m o g l i b i s m o kao d o v o l j a n zaključak izvesti da
j e B o g u Ekeharta p s i h o l o š k o ili, t a č n i j e r e č e n o , p s i -
hodinamičko stanje.
3. »Drugi put pod božjim carstvom razumevaju
dušu. J e r duša ima iste osobine kao i božanstvo. P r e
ma t o m e , sve što je o v d e r e č e n o o b o ž j e m carstvu
m o ž e se, u k o l i k o j e s a m B o g t o c a r s t v o , u i s t i n u r e ć i
i o duši. Sve je postalo kroz njega, p r o d u ž u j e s v . J o
v a n . O duši ima se to razumevati, jer duša je sve. O n a
je to, j e r je o n a slika božja. A l i k a o takva ona je i
carstvo božje. — Toliko je, kaže jedan majstor, B o g
u duši da se celo n j e g o v o b o g o v a n j e osniva na n j o j .
V i š e j e s t a n j e u t o m e što j e B o g u d u š i n e g o l i š t o j e
d u š a u B o g u : što j e o n a u B o g u , t i m e o n a j o š n i j e
b l a ž e n a , ali j e b l a ž e n a o t u d a što j e B o g u n j o j . O s l a
n j a j t e se na t o : Bog sam je blažen u duši.«
Duša, taj m n o g o z n a č n i i m n o g o t u m a č e n i p o j a m ,
odgovara, istorijski uzeto, j e d n o m p s i h o l o š k o m s a d r
žaju k o m e u o k v i r u granica svesti m o r a pripadati
izvesna samostalnost. Jer, kad ne bi to bio slučaj, č o -
264
v e k ne bi nikada došao na misao da duši pripiše sa
mostalno biće kao da je ona objektivno opažljiva
stvar. Ona m o r a biti sadržaj k o m e pripada sponta
nost, a time nužno i delimična nesvesnost, k a o s v a
k o m e autonomnom kompleksu. Primitivni čovek ima,
k a o što j e p o z n a t o , r e d o v n o v i š e d u š a , t j . v i š e a u t o
n o m n i h kompleksa visoke samostalnosti, tako da oni
i m p o n u j u k a o o d v o j e n a b i ć a (kao u izvesnih d u h o v n o
obolelih ljudi!). Na višem stepenu smanjuje se broj
duša, d o k se na n a j v i š e m dosad p o s t i g n u t o m k u l t u r
n o m stepenu duša sasvim ne razreši u svesnost svih
psihičkih procesa i time produžuje svoje postojanje
samo još kao termin za celokupnost psihičkih p r o c e
sa. O v o t r o š e n j e d u š e j e z n a k n e s a m o z a p a d n j a č k e
n e g o i istočnjačke kulture. U b u d i z m u sve se r a z r e -
š a v a u s v e s n o s t , č a k se i s a m s k a r e , n e s v e s n e t v o r a č k e
snage, m o r a j u postizati i preobražavati religioznim
samorazvicem. S o v i m sasvim opštim istorijskim
razvitkom p o j m a duše stoji u protivrečnosti shvata
nje analitičke psihologije, jer ona ima p o j a m duše
k o j i se poklapa s celokupnošću psihičkih funkcija.
M i , naime, definišemo dušu, s j e d n e strane, k a o v e z u
p r e m a n e s v e s n o m , a, s d r u g e s t r a n e , i k a o p e r s o n i f i
kaciju nesvesnih sadržaja. Sa kulturnoga stanovišta
t a k o r e ć i z a ž a l j e n j e j e što j o š i m a p e r s o n i f i k a c i j a n e
svesnih sadržaja, kao što je sa stanovišta o b r a z o v a n e
i d i f e r e n c i r a n e s v e s n o s t i ž a l o s n o što i m a n e s v e s n i h
sadržaja. Ali, kako se analitička psihologija bavi
stvarnim čovekom, a ne čovekom kakav bi on po iz
vesnim pogledima trebalo da bude, sleduje da se oni
fenomeni koji već primitivnim ljudima daju povoda
da g o v o r e o » d u š a m a « j o š u v e k p o j a v l j u j u , isto o n a
ko kao što se u k o j e g a evropskoga kulturnoga n a r o
da j o š nalazi g o l e m b r o j onih k o j i v e r u j u u aveti. A k o
mi već postavljamo učenje o »jedinstvu Ja«, po k o
j e m u n e m o ž e biti n i k a k v i h samostalnih k o m p l e k s a ,
priroda baš ni najmanje ne vodi računa o takvim in
teligentnim teorijama. A k o je »duša« personifikacija
nesvesnih sadržaja, onda j e , kao što s m o v e ć d e f i n i -
sali, i B o g n e s v e s t a n s a d r ž a j , j e d n a p e r s o n i f i k a c i j a ,
u k o l i k o s e z a m i š l j a k a o l i č a n , s l i k a ili i z r a z u k o l i k o
265
s e z a m i š l j a s a m o ili u g l a v n o m d i n a m i č k i , d a k l e u
b i t n o m isto kao i duša ukoliko se o n a zamišlja k a o
personifikacija nesvesnoga sadržaja. Shvatanje M a j
stora Ekeharta je, dakle, čisto psihološko. D o k l e g o d
j e d u š a , k a o što o n k a ž e , s a m o u B o g u , o n a n i j e b l a
žena. A k o se p o d »blaženošću« razumeva neko n a r o
čito zdravo i povišeno stanje života, onda o v o stanje,
dakle, po Ekehartu ne m o ž e postojati dokle god je
kao B o g obeležavana snaga, libido, sakrivena u o b
j e k t i m a . J e r d o k l e g o d g l a v n a v r e d n o s t ili B o g , p o
Ekehartu, nije u duši, dotle je snaga napolju, dakle
u objektima. Bog, tj. glavna vrednost, mora se p o
v u ć i iz objekta; time B o g dolazi u dušu, i to je »više
stanje« i za B o g a znači »blaženstvo«. Psihološki, to
znači: ako se božji libido, t j . projicirana nadvrednost,
sazna k a o p r o j e k c i j a , tako da saznanjem objekti
1 0 7
i" S a z n a n j e n e č e g a k a o p r o j e k c i j e n e s m e s e n i k a d a
7
r đ a v o r a z u m e t i k a o čist i n t e l e k t u a l a n proces. I n t e l e k t u a l n o
saznanje razrešava jednu projekciju samo onda ako je ona
ionako već zrela za razrešavanje. Intelektualnim s u d o m i
v o l j o m n e m o g u ć n o je izvući libido iz projekcije k o j a ionako
još nije zrela.
266
svesnoga i nesvesnoga, pri k o j o j svakako nesvesno
i m a v e ć i z n a č a j . M o r a m o s a d a pitati o d a k l e d o l a z i t o
b o ž a n s t v o ili slast l j u b a v i ( a n a n d a , k a o što I n d i j c i
nazivaju brahmansko stanje). 1 0 8
Viša vrednost leži
u tome stanju kod nesvesnoga. Postoji, dakle, jedno
s p u š t a n j e p r e m a s v e s t i , što ć e r e ć i d a s e n e s v e s n o
p o j a v l j u j e kao determinantna količina, pri č e m u Ja
svesti o stvarnosti g o t o v o iščezava. O v o stanje ima,
s j e d n e s t r a n e , n a j v e ć u s l i č n o s t sa s t a n j e m deteta, a,
s d r u g e s t r a n e , sa s t a n j e m primitivnoga čoveka, na
kojega u velikoj meri utiče nesvesno. M o g l o bi se sa
sigurnošću reći da je uspostavljanje ranijega rajsko
ga stanja uzrok o v e blaženosti. A l i ostaje još da se
r a z u m e zašto je o v o p o č e t n o stanje tako naročito
p u n o zadovoljstva. O v o blaženo osećanje prati sve
one trenutke koji su obeleženi osećanjem bujnoga ži
v o t a , d a k l e t r e n u t k e ili s t a n j a g d e j e o n o što j e n a
slagano m o g l o oteći bez prepona, g d e nije bilo p o
t r e b n o d a s e s v e s n i m n a p o r o m č i n i o v o ili o n o , d a s e
n a đ e n e k i p u t ili d a s e o s t v a r i n e k o d e j s t v o . T o s u
s i t u a c i j e ili r a s p o l o ž e n j a » g d e s t v a r i t e k u s p o n t a n o « ,
gde nije potrebno da se mučno uspostavljaju nekakvi
u s l o v i k o j i o b e ć a v a j u d a ć e i z a z v a t i r a d o s t ili z a d o
voljstvo. Za o v u radost, koja, bez obzira na s p o l j a -
šnji svet, struji iz dubina bića i sve zagreva, v r e m e
detinjstva je nezaboravljivi znak. Stoga je odnos d e
teta p r e m a roditeljima simbol za pravi unutrašnji
uslov p o d k o j i m se p o j a v l j u j e »blaženstvo«. Tako reći
biti kao dete znači: posedovati zalihu naslaganoga
l i b i d a , k o j i s e j o š m o ž e razliti. D e t e t u l i b i d o s t r u j i u
s t v a r i , t a k o o n o s e b i s t i č e s v e t , a p o s t e p e n o se o n o i
s l i v a s a s v e t o m , k a o što k a ž e r e l i g i o z n i j e z i k , j e r m u
stvari p o s t e p e n o postaju prevažne. P o t o m se p o j a v
l j u j e zavisnost od stvari. Iz t o g a sleduje nužnost
žrtve, t j . p o v l a č e n j a libida, rasecanja veza. Na taj
način intuitivna doktrina religioznoga sistema p o k u
šava da p o n o v o skupi energiju, ona sama o v a j p r o
ces sabiranja predstavlja u s v o j i m simbolima. Viša
vrednost objekta pokazuje prema nižoj vrednosti
267
subjekta spuštanje unazad, zbog čega bi libido sasvim
strujao prema subjektu kad ne bi bilo preponskih
m o ć i svesti. K o d primitivnih ljudi s v u g d e v i d i m o
prirodno religijsko vežbanje, jer oni bez teškoće
m o g u da idu za n a g o n o m čas u o v o m čas u o n o m
p r a v c u . Religijskim v e ž b a n j e m stvaraju oni sebi p o
n o v o p o t r e b n u m a g i j s k u s n a g u , ili p r e k o n o ć i p o n o
vo stiču izgubljenu dušu. Orijentaciona tačka velikih
religija »nije od o v o g a sveta«; time je dato kretanje
libida upravljeno na unutrašnje biće subjekta, tj. na
njegovo nesvesno. Opšte povlačenje i introversija li
bida proizvodi onde koncentraciju libida, k o j a je
simbolisana kao »dragocenost«, a u parabolama kao
»dragocen biser«, kao »blago u njivi«. Poslednjom
s l i k o m služi s e i E k e h a r t i o b j a š n j a v a j e o v a k o : » N e
b e s k o carstvo liči na b l a g o k o j e je sakriveno u njivi,
kaže Hristos. O v a n j i v a je duša — u k o j o j sakriveno
leži blago nebeskoga carstva. Stoga je B o g i svako
stvorenje blaženo u duši.« O v o t u m a č e n j e slaže se
1 0 8
109 B u t t n e r , L o c . c i t . B d . I I , p . 1 9 5 .
268
ne, i svetu duhova, t j . nesvesnom. Stoga i ima duša
u v e k nešto z e m a l j s k o i nešto avetinjsko u sebi. To
je isto slučaj i sa m a g i j s k o m snagom, sa b o ž j o m s n a
g o m , u primitivnih ljudi, d o k shvatanje viših kultur
nih stepena jasno odvaja čoveka od B o g a i naposlet-
ku ga podiže na visine najčistije idealnosti. Ali duša
nikada ne gubi svoj srednji položaj. Stoga se duša
m o r a smatrati kao funkcija između svesnoga s u b j e k
ta i subjektu nepristupnih dubina nesvesnoga. D e -
terminativna snaga k o j a dela iz tih dubina (Bog)
ocrtava se d u š o m , t j . o n a stvara s i m b o l e , slike, i sama
j e s a m o slika. U t i m s l i k a m a p r e n o s i o n a s n a g e n e
s v e s n o g a u svest. O n a je na taj n a č i n sud i p r e n o s n i -
ca, organ opažanja za nesvesne sadržaje. Što ona
opaža, to su simboli. A simboli su u o b l i č e n e energije,
snage, t j . d e t e r m i n a t i v n e ideje, k o j e i m a j u isto tako
veliku duhovnu kao i afektivnu vrednost. A k o je,
k a o što Ekehart kaže, duša u B o g u , ona j o š nije b l a
žena, t j . ako je ta funkcija opažanja sasvim p r e p l a v
ljena silom (dvnamis), to još nikako nije srećno sta
n j e . N a p r o t i v , a k o j e B o g u duši, t j . a k o d u š a — o p a
ž a n j e — p o i m a nesvesno, i ako se otuda uobličila do
slike i simbola, to je o n d a srećno stanje. O p a ž a m o :
s r e ć n o s t a n j e je stvaralačko stanje.
269
mis) u s i m b o l i č k o m o b l i k u . 1 1 0
Što duša rađa, to su,
psihološki uzeto, slike, za k o j e opšta racionalna p r e t
postavka misli da su bez vrednosti. T a k v e slike su
bez vrednosti i ukoliko se ne m o g u neposredno
s u s p e h o m iskoristiti u o b j e k t i v n o m svetu. P r v a m o
g u ć n o s t i s k o r i š ć a v a n j a j e s t e umetnička u k o l i k o n e k o
raspolaže sposobnošću umetničkoga izražavanja, 111
d r u g a m o g u ć n o s t i s k o r i š ć a v a n j a je jilosojska speku
lacija, 112
t r e ć a j e q u a s i religiozna, k o j a v o d i k a j e r e s i
i osnivanju sekata; četvrta mogućnost je iskorišćava-
n j e snaga u slikama za p r e t e r i v a n j e u s v a k o m obliku.
D v a poslednja iskorišćavanja ostvarena su naročito
jasno u enkratitskom (uzdržijivom, asketskom) i anti-
taktičkom (anarhističkom) pravcu gnostike. Ali o s v e -
š ć i v a n j e slika i m a i n d i r e k t n o i v r e d n o s t za p r i l a g o
đivanje stvarnosti ukoliko se time veza sa r e a l n o m
okolinom oslobađa fantastične primese. S v o j u glavnu
vrednost, pak, i m a j u slike za subjektivnu sreću i z a
dovoljstvo, bez obzira na to da li su spoljašnji uslovi
p o v o l j n i ili n e p o v o l j n i . B i t i p r i l a g o đ e n j e s t e j a m a č n o
ideal. A l i prilagođivanje n i j e u v e k m o g u ć n o , jer i m a
položaja u kojima je jedino prilagođivanje strpljivo
podnošenje. Ovaj oblik pasivnoga prilagođivanja
o m o g u ć u j e se i olakšava r a z v i t k o m slika fantazije. Ja
kažem »razvitkom«, jer su fantazije isprva sirovo
gradivo sumnjive vrednosti. Stoga se one moraju
podvrći obradi, da dobiju onaj oblik koji je pogodan
da da najveću m e r u uspeha. O v a obrada je pitanje
tehnike, o k o m e o v o m prilikom ne m o g u raspravljati.
M o g u , jasnosti radi, napomenuti samo toliko da p o
stoje d v e m o g u ć n o s t i o b r a d e : 1. reduktivna i 2. s i n
tetička metoda. P r v a metoda sve svodi na primitivne
nagone, a druga iz datoga gradiva razvija proces d i
ferenciranja ličnosti. Reduktivna i sintetička m e t o d a
dopunjuju jedna drugu, jer svođenje na nagon vodi
do realiteta, do p r e c e n j i v a n j a realiteta i time do n u -
270
žnosti žrtve. Sintetička m e t o d a razvija simboličke
fantazije, k o j e proizlaze iz libida introvertnog žrtvom.
Iz o v o g a razvitka nastaje n o v stav p r e m a svetu, koji
radi svoje diferencije zajemčava n o v o spuštanje. O v o
p r e l a ž e n j e u n o v s t a v o b e l e ž i o s a m k a o transcendent-
nu f u n k c i j u . U o b n o v l j e n o m stavu p o n o v o se k a o
1 1 3
1 1 3
Upor. prethodno saopštenje u Jungovu s p i s u Psychot.
der uribevo. Prozesse.
114 E k e h a r t k a ž e : » S t o g a s e p o n o v o v r a ć a m s a m o m s e b i ,
tu nalazim najdublje mesto, dublje od samoga pakla; jer i
otuda goni me m o j a beda dalje: Ja, ipak, ne m o g u pobeći!
Tu ću zasesti i tu ću ostati.« B i i t t n e r , L o c . cit. I, 180.
271
vanje velikih prirodnih tajni, k o j e religiozni jezik n a
p o r n o izražava simbolima što su posvećeni starinom,
značajnošću i lepotom, ne unižava se proširivanjem
psihologije na o v e oblasti, do k o j i h dosadašnja nauka
nije imala nikakva pristupa. Mi simbole p o m e r a m o
samo m a l o dalje nazad i k o m a d n j i h o v e oblasti i z v l a
č i m o n a d n e v n u s v e t l o s t , ali p r i t o m e n e p a d a m o u
zabludu da s m o time stvorili nešto više n e g o s a m o
n o v simbol za istu zagonetku, k o j a je svima v r e m e
n i m a p r e nas bila zagonetka. Naša nauka je takođe
s l i k o v i t i j e z i k , ali o n a u p r a k t i č k o m p o g l e d u p r i s t a j e
b o l j e n e g o l i stara m i t o l o š k a h i p o t e z a , k o j a s e i z r a ž a
vala konkretnim predstavama umesto, kao mi, p o j
movima.
5. Duša je »tek time što je stvorenje napravila
Boga, tako da njega nije bilo sve dok duša nije p o
stala n e š t o s t v o r e n o . J a s a m p r e n e k o g a v r e m e n a i z
j a v i o : ,Što je B o g B o g , t o m e sam ja uzrok!' B o g se
saznaje od duše: što je on božanstvo, to ima od s a m o g
sebe.« 1 1 5
6. » A l i i B o g p o s t a j e i p r o l a z i . « 1 1 8
u « B i i t t n e r , L o c . cit. B d . I , p . 198.
u « B i i t t n e r , L o c . cit. B d . I , p . 147.
272
b i o : n i k o n i j e p r i m e t i o d a m e n e m a . — T o z n a č i : Bog
prolazi.« "
1
274
n o , crtaju istu relativnost b o ž j u , k o j u j e v e ć M a j s t o r
Ekehart d o k u č i o . N a v o d i m niz tih stihova. N e k a oni
sami govore za sebe:
1. Ja znam da bez m e n e
B o g ne m o ž e ni trenutka živeti,
Propadnem li ja, on m o r a
Nužno duh napustili.
4. B o g je u m e n i oganj,
I ja sam u n j e m u svetlost:
Zar nismo mi jedan drugome
Sasvim prisno zajednički?
6. B o g je m e n i B o g i čovek:
Ja sam njemu čovek i Bog:
Ja gasim n j e g o v u žeđ,
I on me spašava iz bede.
7. B o g se prilagođuje nama,
O n j e ono što mi hoćemo:
Jao nama ako i mi n j e m u
N e p o s t a j e m o što treba d a postajemo.
8. B o g je ono što j e s t e :
Ja s a m ono što j e s a m :
Poznaješ li dobro jednoga,
Poznaješ i m e n e i njega.
18*
275
9. Ja nisam izvan Boga,
I B o g nije izvan mene,
Ja s a m njegov sjaj i svetlost,
I on je m o j ukras.
11. Ja s a m b o ž j e d e t e i sin,
On je opet m o j e dete:
K a k o se to ipak dešava
Da s m o i j e d a n i drugi oboje?
276
»plave beštije« vodi poreklo iz toga razvitka, i još
m n o g e druge pojave k o j i m a se naše v r e m e odlikuje
pred drugim vremenima. Ali čim se dogodi ovo uro-
n j i v a n j e u n a g o n , na d r u g o j strani neprestano se diže
i o t p o r p r o t i v č i s t o b e z o b l i č n o g a , h a o t i č n o g a g o l e sile,
potreba za o b l i k o m i z a k o n o m . K a d duša roni u stru
j u , ona m o r a i da stvara simbol, k o j i u sebi obuhvata
snagu, zadržava je i izražava. O v a j p r o c e s u k o l e k t i v
n o j p s i h i o s e ć a j u ili n a s l u ć u j u o n i p e s n i c i i u m e t n i c i
koji uglavnom stvaraju iz opažanja nesvesnoga, dakle
iz nesvesnih sadržaja, i čiji je duhovni horizonat d o
v o l j n o širok da shvate glavne p r o b l e m e vremena, bar
u njihovoj spoljašnjoj pojavi.
Spitelerov P r o m e t e j n a s t a j e n a j e d n o j p s i h o l o
škoj prekretnici: on prikazuje raspadanje suprotno-
snih dvojstava, k o j a su ranije bila još zajedno. P r o
m e t e j , uobličavalac, sluga duše, iščezava iz kruga
ljudi; samo ljudsko društvo, pokoravajući se b e z d u -
š n o j m o r a l n o j rutini, pripada b e h e m o t u , p r o t i v n i m ,
destruktivnim posledicama preživljenoga ideala. U
p r a v i č a s P a n d o r a (duša) s t v a r a u n e s v e s n o m s p a s o
nosnu dragocenost, k o j u čovečanstvo ne postiže, jer
je ne razume. Obrt ka b o l j e m u sleduje tek na osnovu
zahvatanja prometejske tendencije, koja posredstvom
uviđanja i razumevanja tek nekolike, a p o t o m m n o g e
l j u d e p r i v o d e s v e s t i . R a z u m e se, n e m o ž e b i t i d r u k
čije nego da to delo ima svoje koren je u intimnom
doživljavanju tvorca. A l i kad bi se o n o sastojalo samo
u pesničkoj elaboraciji o v o g a čisto ličnoga doživljaja,
onda bi mu u velikoj meri nedostajali opšte važenje i
trajnost. A kako ono doživljuje, predstavlja i o b r a
đ u j e ne samo ono što je lično n e g o u g l a v n o m k o l e
ktivne probleme našega vremena i kao lične, onda
m u p r i p a d a o p š t e v a ž e n j e . M e đ u t i m , u isti m a h o n o
je i pri p r v o j svojoj pojavi moralo naići na r a v n o
dušnost savremenika, j e r savremenici su k a d g o d u
velikoj većini pozvani da održavaju neposrednu sa
dašnjost i da je slave, i na taj način da izazovu onaj
fatalni završetak, čiji je zamršaj providencijalni stva
ralački d u h v e ć p o k u š a o da resi.
277
5. PRIRODA UJEDINILACKOG SIMBOLA U SPITELERA
Božjega blagoslova ž e l e o b i h i s t a ć i s a m o j e d n o z n a
čajno mesto: »da bi se svakom čoveku dešavale one
slike k o j e je on n e k a d a kao dete gledao u šarenoj
278
sanjarskoj svetlosti b u d u ć n o s t i « . Time je očevidno
1 2 4
124 L o c . c i t . p . 1 2 8 .
125 P a u l C a s s i r e r , B e r l i n , 1 9 1 2 , p . 1 6 s .
12« S p i t t e l e r , L o c . c i t . p . 1 3 8 .
279
Ova himna ide sasvim paralelno s našim pret
h o d n i m i z v o đ e n j i m a . S t o isti s v e š t e n i c i k o j i t u p e s m u
pevaju odbacuju n o v duh života, n o v simbol, to sa
svim odgovara racionalističkom biću epimetejskih
k r e a t u r a . U m u v e k traži r e š e n j e n a u m n o m , k o n s e
kventnom, logičkom putu, i time ima pravo u svima
s r e d n j i m p o l o ž a j i m a i p r o b l e m i m a , ali u n a j v e ć i m i
presudnim pitanjima on nije dovoljan. On je nespo
soban da stvori sliku, s i m b o l ; simbol je iracionalan.
K a d je racionalni put postao ćorsokak — što on posle
nekolikog vremena obično postaje — onda rešenje
dolazi sa strane sa k o j e se ne o č e k u j e ( » K a k v o d o b r o
m o ž e doći od Nazareta?«). Ovaj psihološki zakon je,
na primer, osnova mesijanskih proricanja. Sama p r o
ricanja su projekcije nesvesnoga koje naslućuje b u
duće dešavanje. K a k o je rešenje iracionalno, to se p o
j a v a spasitelja v e z u j e za n e m o g u ć a n , t j . iracionalan
uslov, dakle za trudnoću d e v o j k e . 1 2 7
O v o proricanje
je kao m n o g a druga, k o j a glase, na primer, o v a k o :
»Magbet neće podleći nijednoj dušmanskoj moći sve
dok dunsinanskom visu ne priđe velika birmanska
šuma.«
i« Isaije 7,14.
280
biblijski obrazac, inače bi se to primetilo na n j e g o
v i m r e c i m a . Sta više, o n j e u z i m a o i z iste d u b i n e i z
k o j e proroci i tvorci stvaraju simbole spasenja.
P o j a v a spasitelja znači udruživanje suprotnosti:
»I v u c i će boraviti s j a n j c i m a , i risovi će ležati
s jarićima, tele i lavić i ugojeno živinče biće zajedno,
i malo dete v o d i c e ih.
I k r a v a i m e d v e d i c a z a j e d n o ć e pasti, m l a d n j i
h o v a ležaće zajedno i lav će jesti slamu k a o v o .
I d e t e k o j e sisa i g r a ć e s e n a d r u p o m a s p i d i n o m , i
d e t e o d b i j e n o o d sise z a v l a č i ć e r u k u s v o j u u r u p u
zmije vasiliska.« * 1 8
P r i r o d a s i m b o l a s p a s e n j a j e s t e p r i r o d a deteta, **1
t j . d e č j a b e z a z l e n o s t ili s t a v b e z p r e t p o s t a v a k a p r i p a
da s i m b o l u i n j e g o v o j funkciji. O v a j »detinjski« stav
d o n o s i e o i p s o s a s o b o m t o što s e m e s t o s a m o v o l j s t v a
i racionalne namernosti pojavljuje drugi princip v o
đ e n j a , č i j a » b o ž a n s t v e n o s t « z n a č i i s t o što i » n a d m o ć « .
Princip v o đ e n j a je iracionalne prirode, i zato se on
pojavljuje u ruhu čudesnoga. O v u vezu lepo daje
I s a i j e 9, 6:
» J e r n a m s e r o d i d e t e , sin n a m s e d a d e , k o j e m u
je vlast na ramenu, i i m e će mu biti: divni, savetnik,
B o g silni, o t a c v e č n i , k n e z m i r n i . «
Ova određenja daju bitne osobine simbola spa
senja, k o j e s m o v e ć g o r e utvrdili. Kriterijum » b o
žanskoga« uticaja je neodoljiva snaga nesvesnoga
impulsa. Junak je u v e k figura snabdevena m a g i j
s k o m s n a g o m , k o j a n e m o g u ć n o čini m o g u ć n i m . S i m
bol je srednji put, na k o m e se suprotnosti sjedinjuju
za n o v a kretanja, v o d e n i tok, k o j i posle d u g e suše
izliva plodnost; napregnutost pre spasenja u p o r e đ u j e
s trudnoćom:
» K a o trudna žena, koja uskoro treba da rodi,
takve su njene porođajne muke, ona viče u bolovima:
tako je i nama, Gospode, pred tvojim licem.
Tada s m o i mi trudni, i s t r a h u j e m o da j e d v a
o d a h n j u j e m o ; ali n e m o ž e m o z e m l j i p o m o ć i .
281
Ali tvoji mrtvi živeće, m o j i leševi uskrsnuće.«
U aktu spasenja o ž i v l j u j e se o n o što je b i l o n e o -
življeno, mrtvo, t j . psihološki: one funkcije koje su
ležale ugarene i bile besplodne, nezaposlene, potisnu
te, p r e z r e n e , p o t c e n j e n e , itd., n a j e d a r e d i z b i j a j u i
p o č i n j u živeti. Baš funkcija niže vrednosti p r o d u
žuje život k o j i je b i o u opasnosti da se u diferencira
noj funkciji ugasi. 1 8 0
Ovaj motiv vraća se u novoza-
vetnoj misli o povratku, 1 3 1
&TcoKaTdKrta<ncr TCAVTCOV,
koja je visoka forma razvitka one opšte raširene m i
sli j u n a č k o g a m i t a , p o k o m e j u n a k , k a d i z l a z i i z u t r o
be kita, izvlači i s v o j e roditelje i sve o n e k o j e je
n e m a n r a n i j e bila progutala, što F r o b e n i j u s z o v e
»izmiljivanje svih« (»Allausschlupfen«). Vezu s ju
1 8 2
n a č k i m m i t o m č u v a i I s a i j e d v a s t i h a d a l j e (27, 1 ) :
»Tada će G o s p o d s v o j i m ljutim i velikim i j a k i m
m a č e m pokarati obojicu, levijatana prugu zmiju, i
l e v i j a t a n a k r i v u l j a s t u z m i j u , i ubiće zmaja koji je u
moru.«
S r o đ e n j e m simbola prestaje regresija libida u
nesvesno. Regresija prelazi u progresiju, vraćanje
prelazi u tok. T i m e se lomi privlačna snaga p r a i z v o -
r a . Z a t o i s t o j i u Barlahovoj d r a m i Mrtvi dan:
K u l e : »I tada stoje oko m o j e postelje lepi likovi
b o l j e b u d u ć n o s t i . J o š u k o č e n i , ali i z v a n r e d n e l e p o t e ,
j o š s p a v a ć i v i — ali k o b i i h p r o b u d i o , s t v o r i o b i s v e t u
bolje lice. Junak bi bio onaj koji bi to m o g a o .
Mati: Junaštvo u jadu i nevoljama!
Kule: Ali možda bi ipak neko mogao!
M a t i : Trebalo bi da taj najpre sahrani svoju
majku.«
iso u p o r . g o r e m o j a r a s p r a v l j a n j a u z S i l e r o v a p i s m a .
i « R i m l j a n i m a 8 , 19.
u* Frobenius, Vek sunčanoga boga.
iss Upor. Wandlungen und Symbole der Libido. S ubi
j a n j e m levijatana ide u Spitelera paralelno savlađivanje b e -
hemota.
282
n i j e m o g l o ništa očekivati, p r i k a z u j e i Isaije 35, 5
i dalje:
» T a d a će se otvoriti oči slepima, i uši g l u h i m a
otvoriće se.
Tada će h r o m i skakati k a o jelen, i jezik n e m o g a
p e v a ć e , j e r će u pustinji provreti v o d e i potoci u z e m
lji sasušenoj.
I o n d e g d e je ranije bilo suho, postaće jezera; i
g d e j e bila z e m l j a sasušena, postaće ledeni izvori. G d e
j e r a n i j e b i o stan z m a j e v s k i , b i ć e t r a v a , t r s k a i sita.
I onde će biti nasip i put, koji će se zvati sveti
put; n e ć e i ć i p o n j e m u n e č i s t i , n e g o ć e b i t i z a n j i h ;
ko p o đ e n j i m e , ni lud n e ć e zalutati.«
S i m b o l spasenja je nasip, put na k o m e se život
m o ž e dalje kretati, b e z m u k e i pritiska.
Helderlin kaže u Patamu:
»Blizu je
I teško je shvatiti B o g a .
A l i gde je opasnost, tu raste
I ono što će spasti.«
283
i razorenje. TJ s v a k o m slučaju, p o j a v a o n o g a što d o
nosi spasenje v e z a n a je najprisnije s r a z o r e n j e m i
opustošenj e m . K a d staro ne bi bilo zrelo za smrt,
ništa n o v o ne bi se p o j a v i l o , i staro ne bi m o g l o i ne
bi trebalo da bude uništeno kad n o v o m e ne bi na šte
tan način zauzimalo mesto. O v a prirodna psihološka
v e z a s u p r o t n o s t i n a l a z i se u I s a i j e 7, 16 i d a l j e . U 7,
14 kaže se da će d e v o j ka roditi sina, k o m e će dati i m e
Emanuilo. Emanuilo karakteristično znači » B o g s
nama«, tj. sjedinjenje s latentnom silom nesvesnoga,
k o j a j e z a g a r a n t o v a n a u s i m b o l u s p a s e n j a . A l i šta o v o
sjedinjenje najpre treba da znači, p o k a z u j u stihovi
koji neposredno sleduju:
»Jer p r e n e g o što dete nauči odbaciti zlo a i z a
brati d o b r o , ostaviće zemlju, na k o j u se gadiš, d v a
cara njezina.«
8, 1: »I reče G o s p o d : uzmi preda se veliku knjigu
i u n j o j n a p i š i č o v e č j i m p i s m o m : brz na plen, hitar
na grabež.«
8, 3: » Z a t i m p r i s t u p i h p r o r o č i c i , i o n a z a t r u d n e i
r o d i sina. A G o s p o d m i r e č e : n a đ e n i m u i m e : brz n a
plen, hitar na grabež.
J e r p r e n e g o što dete n a u č i vikati: o č e m o j i m a j
ko moja! odneće se blago damaštansko i plen sama
r i j ski p r e d c a r e m a s i r s k i m . «
8, 6: »Sto ovaj narod ne mari za v o d u siloamsku
koja teče tiho . . .
Zato, evo, G o s p o d će na njih navesti silnu i v e
liku v o d u iz reke, naime cara asirskoga i svu slavu
n j e g o v u , te će izići iz svih s v o j i h p o t o k a , i teći će
p o v r h svih svojih bregova.
I n a v a l i ć e p r e k o J u d e , p l a v i ć e i r a z l i v a ć e se i d o ć i
d o g r l a , i k r i l a ć e j o j s e raširiti p r e k o s v e k o l i k e t v o j e
zemlje, Emanuilo!«
V e ć u s v o j o j k n j i z i Preobražaji i simboli libida
ukazao sam na to da zmaj, opasnost od poplave, u b i -
stvo deteta, ugrožavaju rođ enje Boga. Psihološki to
z n a č i : d a l a t e n t n a sila m o ž e i z b i t i i s v e s t p r e p l a v i t i .
O v a opasnost je za Isaiju strani car, k o j i u p r a v l j a
neprijateljskim, m o ć n i m carstvom. Za Isaiju, razume
se, p r o b l e m nije psihološki, n e g o j e z b o g s v o j e p o t p u -
284
ne projekcije k o n k r e t a n . U Spitelera, m e đ u t i m , pro
b l e m je v e ć v e o m a psihološki, i stoga o d v o j e n od k o n
kretnoga objekta, pa ipak se izražava u sasvim slič
n i m o b l i c i m a k a o u Isaija, i a k o j e d v a s m e m o d a n a
s l u ć u j e m o svesno naslanjanje. R o đ e n j e spasitelja
z n a č i i s t o što i k a k v a v e l i k a k a t a s t r o f a , j e r n o v , m o
ćan život izbija onde gde se ne naslućuje nikakav
život, nikakva snaga i nikakva m o g u ć n o s t razvitka.
On provaljuje iz nesvesnoga, t j . iz onoga dela psihe
z a k o j i s e n a m e r n o ili n e n a m e r n o n e z n a , i z a t o g a
svi racionalisti o b d e l a v a j u k a o ništa. Iz toga n e v e r o -
vatnog i odbacivanog dolazi n o v priliv snage, o b n o v a
ž i v o t a . A l i šta z n a č i n e v e r o v a t n o i o d b a c i v a n o ? T o s u
svi oni psihički sadržaji koji su zbog svoje nesagla-
snosti sa s v e s n i m v r e d n o s t i m a potisnuti, dakle: ružno,
n e m o r a l n o , n e i s p r a v n o , n e s v r h o v i t o , n e s p o s o b n o itd.
T j . , s v e što s e d o t i č n o j j e d i n k i j e d a r e d t a k o p o k a z a l o .
O p a s n o s t s e s a s t o j i u t o m e što č o v e k , z b o g ž e s t i n e s
k o j o m se te stvari p o n o v o p o j a v l j u j u , zbog n j i h o v a
n o v o g i čudesnog sjaja, u tolikoj meri biva ponesen
d a s v e r a n i j e v r e d n o s t i o d b a c u j e ili z a b o r a v l j a . Sto j e
r a n i j e p r e z i r a n o sad p o s t a j e v r h o v n i p r i n c i p , a što j e
ranije b i l o istina sad se z o v e zabluda. O v o o b r t a n j e
vrednosti izjednačuje se s razorenjem dosadašnjih ži
votnih vrednosti, dakle jednako je zemlji k o j u je
opustošila poplava.
T a k o u Spitelera n e b e s k i d a r P a n d o r i n d o n o s i
z e m l j i i l j u d i m a n e s r e ć u . K a o što i z P a n d o r i n e k u t i j e
u klasičnom mitu p r o v a l j u j u bolesti, poplavljuju i
pustoše zemlju, tako slična nesreća nastaje od blaga.
Da to shvatimo, m o r a m o sebi položiti račun o o s o b i
nama o v o g a simbola. Prvi koji blago nalaze jesu s e
l j a c i , k a o što s u p a s t i r i o n i k o j i p o z d r a v l j a j u s p a s i t e
lja. Oni ga okreću tamo i a m o u s v o j i m rukama » d o k
naposletku sasvim oglupaviše, shodno stranoj, raz
vratnoj, nezakonskoj pojavi«. K a d su ga doneli pred
k r a l j a i o v a j ga p o k a z a o sa v e s t i r a d i i s p i t i v a n j a , da
o n a k a ž e d a ili n e , t a d a o n a u p l a š e n o s k o č i s o r m a n a
na pod, i sakri se p o d krevet » n e m o g u ć n a naslućiva-
nja«. K a o preplašeni rak »otrovno buljeći, neprija
teljski rogušeći savijene klešte« — »tako je savest i z -
285
v i r i v a l a i s p o d k r e v e t a i d o g o d i l o s e d a s e o n a , što s e
Epimetej tvorevini bliže primicao, sve dalje povlačila
n e l j u b a z n i m p o k r e t i m a . I t a k o ć u t e ć i š ć u ć u r i l a se, n e
izgovarajući ni j e d n u jedinu r e č i ne dajući glasa od
sebe, ma koliko je kralj molio, preklinjao i podsticao
raznim besedama.«
O č e v i d n o j e d a j e savesti n o v i s i m b o l b i o v e o m a
nesimpatičan, i stoga je kralj seljacima savetovao da
blago nose sveštenicima. »Jedva je Hifil-Hofal (vr
h o v n i sveštenik) p o g l e d a o lice slike, k a d p o č e da se
u ž a s a v a i da se g a d i , da v i č e i da g a l a m i , z a š t i ć u j u ć i
čelo rukama.
, D a l j e s t i m r u g l o m , j e r n e š t o protivbožansko l e ž i
u n j e m u i plotsko je n j e g o v o srce i drskost b i j e iz n j e
govih očiju.
Z a t i m s e l j a c i o d n e s u b l a g o a k a d e m i j i : ali n a s t a v
nici v i s o k e š k o l e n a đ o š e da slici n e d o s t a j e .osećanje
i duša', a ,povrh toga ozbiljnost, a najviše i misao
vodilja.'
Zlatar naposletku nađe da je blago lažno i od
prosta materijala. Na trgu, g d e su seljaci hteli da se
blaga oslobode, pojavi se policija. Čuvari prava, kad
v i d e š e s l i k u , p o v i k a š e : , I m a li s r c a u v a š e m t e l u i l e ž i
li i u v a š o j d u š i s a v e s t da se to u s u đ u j e t e i t a k o j a v n o
pred oči svih iznosite tu pravu, bestidnu, pohotljivu
golotu?
B r z o se tornjajte odavde! I teško v a m a samo ako
slučajno t o m slikom uprljate našu čistu d e c u zajedno
sa belim ženama . . . ' «
P e s n i k je s i m b o l obeležio k a o stran, n e m o r a l a n ,
nezakonski, suprotan moralnim osećajima, oprečan
osećanju i našoj predstavi duševnoga, isto tako i n a
šem p o j m u božanskoga; taj simbol govori čulnosti,
bestidan je i m o ž e u velikoj meri da ugrozi javni m o
ral izazivanjem seksualnih maštanja. O v i atributi,
dakle, o d r e đ u j u n e k o suštastvo k o j e se nahodi u p r o -
tivrečnosti naročito s našim moralnim vrednostima, u
drugom redu i s estetičkim vrednosnim sudom, jer u
t o m oskudevaju više osećaj ne vrednosti, i odsustvo
»misli vodilje« nagovešćuje i iracionalnost njegova
mislenoga sadržaja. Verdikat »protivbožansko« m o g a o
286
bi se protumačiti i kao »protivhrišćansko«, j e r ta isto-
rija nije lokalizovana ni u d a l e k o m starom v e k u ni u
Kini. Ovaj simbol je, dakle, prema svima atributima
predstavnik funkcije niže vrednosti, dakle neprizna
tih psihičkih sadržaja. Slika o č e v i d n o predstavlja —
iako to n i g d e nije r e č e n o — go ljudski lik — »živi
lik«.
Ovaj lik izražava potpunu slobodu da č o v e k b u d e
o n a k a v k a k a v j e , a u isti m a h i d u ž n o s t d a b u d e o n a
kav kakav j e ; on, prema tome, znači najvišu m o g u ć
n o s t k a k o e s t e t i č k e t a k o i m o r a l n e l e p o t e , ali p o p r i
rodi i ne u veštački priređenoj idealnoj f o r m i on znači
č o v e k a k a k a v b i m o g a o d a b u d e . T a k v a slika, s t a v
ljena pred oči čoveku kakav je u datom trenutku, ne
m o ž e p o k r e n u t i u n j e m u n i š t a d r u g o n e g o o n o što j e
ležalo vezano i uspavano, a n i j e s njime živelo. A k o
slučaj htedne da je samo j e d n o m p o l o v i n o m civilizo-
van, a drugom polovinom još varvarin, onda će p o
g l e d na t a k v u sliku izazvati u n j e m u svako v a r v a r -
s t v o . M r ž n j a l j u d i u v e k s e k o n c e n t r i š e n a n e š t o što
im k svesti p r i v o d i n j i h o v e r đ a v e osobine. O t u d a je
sudbina blaga s trenutkom n j e g o v e pojave u svetu
i bila zapečaćena. N e m o pastirče, k o j e ga je najpre
našlo, isprebijali su seljaci na m r t v o ime, a zatim
»tresnuli« blago na ulicu. T i m e je simbol spasitelja
z a v r š i o s v o j u k r a t k u , ali t i p i č n u k a r i j e r u . N a s l a n j a
nje na hrišćansku misao o Hristovu stradanju o č e
v i d n o j e . S p a s i t e l j s k a p r i r o d a b l a g a v i d i s e i o t u d a što
se ono pojavljuje jedared samo svakih hiljadu godina;
to je redak događaj, to »cvetanje blaga« i pojavljiva
n j e j e d n o g a spasitelja, j e d n o g a Saoshianta, j e d n o g a
Bude.
Svršetak karijere blaga tajanstven j e : ono dospe-
va u ruke nekoga Jevrejina putnika. »Ne beše to J e -
v r e j i n o v o g a sveta, i n j e g o v o ruho iznad svake m e r e
činilo n a m se strano.« Taj naročiti Jevrejin m o ž e
1 3 4
d a b u d e s a m o Ahasver, k o j i n i j e p r i m i o p r a v o g a s p a
sitelja i sebi o v d e sliku spasitelja tako reći krade.
Priča o Ahasveru je pozna hrišćanska priča, koja se
« * S p i t t e l e r , L o c . cit. p . 163.
287
kao takva ne m o ž e datirati ranije negoli u p o č e t a k
XVII veka. 1 8 5
Ona psihološki proizlazi iz količine libi
da ili dela ličnosti k o j i u h r i š ć a n s k o m stavu p r e m a
životu i svetu ne nalazi n i k a k v e p r i m e n e i stoga se
potiskuje. Za taj d e o Jevreji su o d v a j k a d a b i h simbol,
i otuda srednjovekovno ludilo proganjanja Jevreja.
Ideja ritualnoga ubistva sadrži misao odbacivanja
spasitelja u p o o š t r e n o m o b l i k u , j e r se t r u n u vlasti
t o m o k u vidi kao greda u o k u brata. Misao o ritual
n o m ubistvu nagoveštena je i u Spitelera, jer J e v r e -
jin krade čudesno dete poslano s neba. Ova misao je
mitološka projekcija nesvesnoga opažanja da se d e j
stvo spasenja neprestano osujećuje prisutnošću nespa-
senoga dela u nesvesnom. Ovaj nesvesni, nedomesti-
k o v a n i , nevaspitani ili v a r v a r s k i deo, k o j i se m o ž e
držati s a m o na lancu, a ne m o ž e mu se dopustiti da
b u d e slobodan, projicira se na one koji nisu p r i h v a
tili h r i š ć a n s t v o , a u s t v a r i t o j e u n a m a d e o k o j i d o
sad nije prošao kroz hrišćanski p r o c e s domestikacije.
Postoji nesvesno opažanje toga oprečnoga dela, k o j e
mu č o v e k želi da p o r e č e egzistenciju — otuda p r o
jekcija. N e s p o k o j s t v o je konkretan izraz nespasenosti.
Nespaseni deo o d m a h privlači k sebi n o v u svetlost,
energiju novoga simbola. Time je na drugi način i z
raženo isto što s m o v e ć nagovestili ranije, kad s m o
g o v o r i l i o uticaj u s i m b o l a na opštu psihu: s i m b o l
razdražuje sve potisnute i neprihvaćene sadržaje,
kao, na primer, u » č u v a r a t r g a « ; isto tako u H i f i l - H o -
fala, k o j i p o s v o m n e s v e s n o m o t p o r u p r o t i v s v o j e
vlastite religije o d m a h ističe i p o j a č a v a p r o t i v b o ž a n -
stvenost i putenost novoga simbola. Afekat odbijanja
odgovara količini potisnutoga libida. M o r a l n i m p r e o -
brtanjem čistoga nebeskoga dara u zagušljive mašta
rije tih glava izvršeno je ritualno ubistvo. A l i je
uprkos tome pojavljivanje simbola delovalo. Doduše,
on nije prihvaćen u s v o m čistom obliku, nego je p r o
gutan od arhaičnih i nediferenciranih moći, pri č e m u
su j o š snažno p o m a g a l e svesna m o r a l n o s t i estetika.
Time počinje enantiodromija, promena iz dotadašnje
vrednosti u n e v r e d n o s t , od d o t a d a š n j e g a d o b r a u zlo.
288
Carstvo dobra, k o j e m u je Epimetej kralj, bilo je
o d a v n o u neprijateljstvu sa carstvom b e h e m o t o v i m .
Behemot i levijatan * j e s u d v e iz k n j i g e o J o v u p o
13
z n a t e nemani Boga, s i m b o l i č n i i z r a z i n j e g o v e m o ć i i
snage. K a o grubi životinjski simboli, oni psihološki
označavaju srodne snage ljudske prirode. Stoga 1 8 7
kaže J a h v e :
»A gle, behemot, kojega sam stvorio s t o b o m . . .
Gle, n j e g o v a snaga je u n j e g o v i m bedrima, i n j e
g o v a sila u ž i l a m a n j e g o v a t r b u h a .
S v o j rep diže k a o kedar, i žile n j e g o v i h butina
spletene su kao g r a n e : On je početak božjih p u -
1 8 8
teva.«
O v e reči m o r a j u se pažljivo čitati: o v o m s n a g o m
»počinju putevi Boga«, naime Jehove, jevrejskoga
Boga, k o j i u N o v o m zavetu skida sa sebe o v a j oblik.
On tamo nije više B o g prirode. Psihološki to znači da
je ta gruba nagonska strana u n e s v e s n o m naslaganog
libida u hrišćanskom stavu trajno zatvorena u donjoj
oblasti; time se j e d n a polovina B o g a potiskuje, resp.
u p i s u j e se u r a č u n č o v e k o v i h k r i v i c a , i u k r a j n j o j l i
niji pripisuje oblasti đ a v o l o v o j . Otuda, kad nesvesna
snaga p o č i n j e strujati gore, kad » p o č i n j u putevi b o
žji«, onda se pojavljuje B o g u liku behemota. Moglo 1 3 9
140 B u t t n e r , L o c . c i t . I , p . 1 6 5 .
141 O b i l n i d o k a z i za to u: Wandlungen und Svmbole der
Libido.
290
tloga vazdušnoga carstva, jeste simbol svesne misli,
ili č a k ideala (krila!) i s v e t o g a d u h a .
Konačnu propast dobra sprečava posredovanje
Prometejevo. On oslobađa poslednje božje dete, M e
siju, od nasilja n j e g o v i h neprijatelja. Mesija postaje
naslednik b o ž j e g a carstva, d o k se P r o m e t e j i E p i m e
t e j , personifikacije o d v o j e n i h suprotnosti, udruženi
povlače u svoju »zavičajnu dolinu«. I jedan i drugi
slobodni su od vlasti. E p i m e t e j zato što je se m o r a o
odreći, a P r o m e t e j zato što za n j o m nikako i nije t e
žio. Psihološki izraženo, to znači: introversija i e k s -
traversija prestaju dominirati kao jednostrane smer-
nice, a t i m e prestaje i disasocijacija psihe. Na n j e n o m
mestu pojavljuje se n o v a funkcija, simbolički pred
stavljena detetom, zvanim Mesija, k o j e je dugo ležalo
spavajući. M e s i j a j e posrednik, s i m b o l n o v a stava, o n o
ga koji udružuje suprotnosti. On je dete, dečak, koji,
po starom obrascu »večnoga dečaka« (»puer aeter-
nus«), svojom mladošću navešćuje preporođaj i p o
n o v o z a d o b i j a n j e i z g u b l j e n o g (aTCOKaTĆffTaois ). -
S t o j e P a n d o r a k a o s l i k u d o n e l a n a z e m l j u , što
s u l j u d i o d b a c i l i i što i m j e d o n e l o b e d u , t o s e i s p u -
n j u j e u Mesiji. Ova simbolska veza odgovara čestom
i s k u s t v u u p r a k s i a n a l i t i č k e p s i h o l o g i j e : a k o se u s n o
vima pojavi kakav simbol, on se iz svih gore opširno
navođenih razloga odbacuje, i on čak izaziva p r o t i v -
reakciju, koja odgovara invaziji behemota. Iz toga su
k o b a proizlazi uprošćivanje ličnosti na individualne
osnovne crte k o j e postoje od početka života, i k o j e
j a m č e za v e z u sazrele ličnosti s energijskim izvorima
d e t i n j s t v a . K a o što S p i t e l e r p o k a z u j e , p o s t o j i p r i t o m e
p r e l a s k u v e l i k a o p a s n o s t u t o m e što s e m e s t o s i m b o l a
racionalistički prihvataju n j i m e izazvani arhaični n a
goni i donose u uobičajenim formama shvatanja.
E n g l e s k i m i s t i č a r V . Blejk ( W . B l a k e ) 1 4 2
kaže:
» P o s t o j e d v e k l a s e l j u d i : plodni * i o n i k o j i proždi-
1 3
19*
291
O v o m B l e j k o v o m rečju, koja na tako prost način sa
žima Špitelerove osnovne ideje i moja izvođenja, že
lim da završim ovo poglavlje. A k o sam Špitelerovo
d e l o o b r a d i o s n e o b i č n o m o p š i r n o š ć u , t o se, k a o i p r i
tumačenju Šilerovih pisama, dogodilo da bih odao
p r a v d u bogatstvu misli i podsticaja k o j e n a m d a j e
S p i t e l e r o v Prometej i Epimetej. Ograničio sam se,
koliko g o d je to bilo m o g u ć n o , na o n o što je bitno, a
n a m e r n o sam prećutao ceo niz p r o b l e m a k o j i m a bi se
morala posvetiti potpuna obrada toga dela.
292
VI
OTO G R O S : » C E R E B R A L N A S E K U N D A R N A F U N K C I J A «
1
Prerađeno, ali u suštini n e p r o m e n j e n o , prikazivanje
tipova daje Gros i u svojoj k n j i z i Uber psychopathologische
Mi7iderwertigkeiten. B r a u m i i l l e r , W i e n u n d L e i p z i g 1 9 0 9 ,
p. 27 ss.
293
uveličivanje. Sam Gros u završnom poglavlju proši
r u j e s v o j e z a k l j u č k e i n a d a l j e o b l a s t i , k a o što ć e m o
docnije videti.
Pod »sekundarnom funkcijom« Gros razumeva
cerebralan ćelijski proces, koji otpočinje pošto je
»primarna funkcija« izvršila svoj posao. Primarna
funkcija odgovarala bi p r a v o m poslu ćelije, naime
proizvođenju nekog pozitivnog psihičkog procesa, r e
cimo predstave. Posao odgovara j e d n o m energetičkom
procesu, naime po svoj prilici razrešenju jedne h e -
mijske napregnutosti, tj. j e d n o m h e m i j s k o m raspadu.
Posle toga akutnoga ispražnjen ja koje Gros obeleža-
va kao primarnu funkciju, počinje sekundarna f u n k
cija, t j . restitucija, p o n o v n o izgrađivanje ishranom.
Ova funkcija, v e ć p r e m a intenzitetu prethodnoga
u t r o š k a e n e r g i j e , i z i s k i v a ć e d u ž e ili k r a ć e v r e m e . Z a
t o v r e m e ć e l i j a se, s o b z i r o m n a o n o š t o s e r a n i j e d o
godilo, nahodi u p r o m e n j e n o m stanju, u j e d n o j vrsti
n a d r a ž e n o g a stanja, k o j e ne m o ž e ostati b e z uticaj a
na d a l j i p s i h i č k i t o k . O s o b i t o visoko naglašeni, afekta
puni p r o c e s i m o g l i b i z n a č i t i n a r o č i t u t r o š a k e n e r g i j e ,
i s t o g a n a r o č i t o p r o d u ž e n i p e r i o d r e s t i t u c i j e ili s e k u n
darnu funkciju. Delovanje sekundarne funkcije na
psihički tok zamišlja Gros kao dokažijivo specifično
uticanje narednoga asocijacionoga r a z v o j a , i to u
smislu ograničavanja asocijacionoga izbora na »temu«
predstavljenu u primarnoj funkciji, takozvane »glav
ne predstave«. Stvarno, ja sam malo docnije u s v o
j i m vlastitim eksperimentalnim radovima — a tako
isto više m o j i h u č e n i k a u p o d u d a r n i m ispitivanjima
— m o g a o u k a z a t i na fenomene perseveracije 2
prema
visoko naglašenim predstavama, fenomene koji se
b r o j n o m o g u d o k a z a t i . M o j u č e n i k Eberšvajler ( E b e r -
schweiler) u j e d n o j jezičkoj raspravi dokazao je taj
isti f e n o m e n u a s o n a n c a m a i a g l u t i n a c i j a m a . Iz p a t o
3
2
Jung, Diagnostische Associationsstudien.
* Eberschweiler, Untersuchungen iiber die sprachliche
Komponente der Association. Inaug. Diss. Zurich 1908, Allg.
Zeitschrift £. P s v c h i a t r i e , 1908.
294
pleksije, tumori, atrofična i druga stanja d e g e n e r a
c i j e . <5na s e s v a k a k o m o r a j u p r i p i s a t i b a š t o j s t e š k o
ćama vezanoj restituciji. G r o s o v a hipoteza ima otuda
m n o g o v e r o v a t n o ć e sama p o sebi. S a s v i m j e p r i r o d n o
p o s t a v i t i p i t a n j e d a l i n e m a j e d i n k i ili č a k t i p o v a u
kojih period restitucije, sekundarna funkcija, traje
duže negoli k o d drugih, i ne bi li se otuda eventualno
m o g l e izvesti izvesne psihologije osobite vrste. K r a t
ka sekundama funkcija u datom m a l o m vremenskom
razmaku utiče m n o g o manje na konsekutivne asocija
cije negoli duga. Otuda se primarna funkcija m o ž e u
p r v o m slučaju češće dogoditi. S t o g a psihološka slika
ovoga slučaja pokazuje svojstvenost brzo i neprestano
obnavljane spremnosti akcije i reakcije, dakle neku
v r s t u skretljivosti, s k l o n o s t k a p o v r š n o s t i v e z i v a n j a ,
nedostatak dubljih, zatvorenijih sveza, izvesnu i n k o -
herenciju, ukoliko se očekuje znatnost sveze. M e đ u
tim, u jedinstvu vremena nameću se m n o g e nove
t e m e , ali s e n i k a k o n e p r o d u b l j u j u , t a k o d a s e a n i -
veau pojavljuju i heterogene i različne vrednosti
stvari, a t i m e se izaziva utisak t a k o z v a n o g »nivelisa-
n j a p r e d s t a v a « (Vernike — W e r n i c k e ) . O v o b r z o u z a
stopno sledovanje primarnih funkcija isključuje eo
ipso doživljavanje afektivnih vrednosti predstava, i
stoga afektivnost n e m o ž e d a b u d e drukčija n e g o p o
v r š n a . A l i t i m e s u u isti m a h o m o g u ć e n a i b r z a p r i
lagođivanja i p r o m e n e stavova. Pravi misleni proces
ili, b o l j e r e č e n o , a p s t r a k c i j a p a t i p r i r o d n o o d k r a t k o
će sekundarne funkcije, jer proces apstrakcije zahteva
trajnije zadržavanje polaznih predstava i njihova na
knadna delovanja, dakle dužu sekundarnu funkciju.
Brže uspostavljanje p r i m a m e funkcije uslovljava
v i š u reagibilnost, s v a k a k o ne u i n t e n z i v n o m , n e g o u
ekstenzivnom smislu, i otuda hitrije p o i m a n j e n e p o
s r e d n e s a d a š n j o s t i , ali s a m o p o n j e n o j p o v r š i n i , a n e
po n j e n u d u b l j e m značaju. O v a okolnost izaziva uti
s a k b e s k r i t i č n o s t i ili, p r e m a p r i l i k a m a , i u t i s a k n e -
m a n j a predrasuda, izlaženja u susret i razumevanja,
a u d a t o m slučaju i utisak nerazumljive b e z o b z i r n o
sti, b e s t a k t i č n o s t i ili č a k i n a s i l n o s t i . S u v i š e b r z o p r e
laženje p r e k o dubljih značajnosti ostavlja utisak i z -
295
vesne slepoće za sve stvari k o j e ne leže na k r a j n j o j
površini. Brza reagibilnost p o j a v l j u j e se i kao t a k o
zvana prisutnost duha, smelost do lude hrabrosti,
k o j a s v o j u pretpostavku ima u beskritičnosti, u n e -
realisanju opasnosti. Brzina akcije pričinjava se kao
o d l u č n o s t , ali j e v i š e s l e p i m p u l s . Z a h v a t a n j e u t u đ u
oblast p o j a v l j u j e se kao po sebi razumljivo i olakša
no je nepoznavanjem afektivne vrednosti predstave,
radnje i njena uticaja na bližnjega. Brzo o b n o v l j e
n o m spremnošću sprečava se obrađivanje opažanja i
i s k u s t a v a , t a k o d a pamćenje r e d o v n o z n a t n o t r p i , j e r
u najviše slučajeva m o g u se lako reprodukovati samo
o n e asocijacije k o j e su u masama stupile u vezu. R e
lativno izolovani sadržaji naglo se gube, i stoga je
beskrajno teže zapamtiti niz besmislenih (inkoherent-
nih) reči n e g o l i j e d n u p e s m u . B r z a zapaljivost, e n t u
z i j a z a m k o j i s e u s k o r o gasi, j e s u d a l j e k a r a k t e r i s t i č
nosti, a isto tako izvesne bezukusnosti, k o j e nastaju
zbog suviše brzoga sledovanja heterogenih sadržaja
i zbog nerealisanja njihovih suviše diferentnih a f e k
ti vnih vrednosti. Mišljenje ima reprezentativan k a
rakter, dakle više karakter predstavljanja i nizanja
sadržaja negoli karakter apstrakcije i sinteze. Pri
o v o m crtanju tipa s kratkom sekundarnom funkcijom
ja sam u bitnom sledovao Grosa, dodajući nekoliko
transkripcija u normalno. Gros, naime, zove ovaj tip:
niža vrednost sa spljoštenom svešću. A l i a k o s u v i š e
nezgrapne crte ublažimo do normalnog, dobićemo o p -
š t u s l i k u , u k o j o j će č i t a l a c l a k o p r e p o z n a t i Džorda-
nov » l e s s e m o t i o n a l t y p e « , d a k l e ekstravertnoga. S t o
g a G r o s u p r i p a d a v e l i k a z a s l u g a što j e p r v i k o j i j e
postavio jedinstvenu i prostu hipotezu za ostvariva
n j e o v o g a tipa.
S u p r o t a n t i p G r o s o b e l e ž a v a k a o nižu vrednost
sa suženom svešću. S e k u n d a r n a f u n k c i j a o v o g a t i p a
je naročito intenzivna i produžena. Njenim produže
n j e m o m o g u ć e n je uticaj na konsekventnu asocijaciju
u v e ć o j meri negoli k o d g o r e p o m e n u t o g a tipa. P o j
m l j i v o je u o v o m slučaju prihvatiti i p o j a č a n u p r i
marnu funkciju, dakle obimniji i potpuniji rad ćelije
negoli k o d ekstraverta. Prirodna posledica toga bila
296
bi produžena i pojačana sekundarna funkcija. P r o d u
žena sekundarna funkcija utiče na duže zadržavanje
dejstva izazvanoga polaznom predstavom. T i m e n a
staje efekat k o j i G r o s obeležava kao »kontraktivno
dejstvo«, naime naročito (u smislu polazne predstave)
upravljeni izbor konsekutivnih asocijacija. T i m e se
p o s t i ž e o b i m n i j e r e a l i s a n j e ili p r o d u b l j i v a n j e » t e m e « .
Predstava d e j s t v u j e postojano, utisak ide d u b o k o .
N e p o v o l j n a je posledica ograničavanja na u ž u oblast,
i z b o g toga trpi raznovrsnost i bogatstvo mišljenja.
Ipak se sinteza bitno potpomaže, j e r elementi k o j i se
i m a j u spojiti ostaju sasvim d o v o l j n o konstelisani da
o m o g u ć e svoju apstrakciju. Zatim, sužavanje na j e d
nu temu utiče, doduše, na obogaćivanje pripadnih
asocijacija i na č v r s t u unutrašnju p o v e z a n o s t i z a
tvorenost predstavnoga k o m p l e k s a , ali i t a j k o m
pleks zatvara se p r e m a s v e m u što n j e m u ne pripada
i tako d o s p e v a u asocijativno izolovanje, i taj f e n o
m e n G r o s ( o s l a n j a j u ć i s e n a Vernikeov p o j a m ) o b e l e
žava kao »sejunkciju«. Posledica sejunkcije k o m
p l e k s a j e s t e n a g o m i l a v a n j e g r u p a p r e d s t a v a (ili k o m
p l e k s a ) k o j e m e đ u s o b o m n e s t o j e n i u k a k v o j , ili s t o
je samo u labavoj vezi. O v o stanje pokazuje se spol ja
k a o d i s h a r m o n i č n a ili, k a k o j e G r o s n a z i v a , k a o s e -
junktivna l i č n o s t . I z o l o v a n i k o m p l e k s i p o s t o j e n a j p r e
bez uzajamnoga uticaj a jedan pored drugoga, i zbog
t o g a se i ne p r o ž i m a j u u z a j a m n i m i z j e d n a č i v a n j e m i
p o p r a v l j a n j e m . O n i s u , istina, u s e b i s t r o g o i l o g i č k i
z a t v o r e n i , ali i m n e d o s t a j e p o p r a v n i u t i c a j d r u k č i j e
upravljenih kompleksa. Stoga se lako može dogoditi
da se k o j i naročito j a k i stoga i naročito o d v o j e n i n e -
promenljiv kompleks uzdigne do »nadvrednosne ide
j e « , t j . postane dominantna, k o j a prkosi svakoj kritici
i uživa potpunu autonomiju, tako da se uzdiže do v e
ličine koja svim ovlađuje, do »spleen«-a. U bolesnim 4
4
Na d r u g o m m e s t u (Psychopath. Mindeno. p. 41) G r o s ,
k a k o mi se čini, s p r a v o m r a z l i k u j e » n a d v r e d n o s n u ideju«
i takozvani »vrednosno nadvišeni kompleks«. Poslednji f e
n o m e n , n a i m e , nije karakterističan s a m o za o v a j tip, k a o što
Gros misli, nego i za drugi. »Konfliktni kompleks« zbog svoje
osećajne naglašenosti ima uopšte znatnu vrednost, svejedno
u k o j e g a se tipa p o j a v l j i v a o .
297
s l u č a j e v i m a o n a p o s t a j e l u đ a č k a ili p a r a n o i č n a i d e j a ,
t j . apsolutno nepokolebljiva veličina koja ceo život
jedinke prinudno stavlja u svoju službu. T i m e se ceo
mentalitet drukčije orijentiše, stanovište se » p o m e -
ra«. Na osnovu ovoga shvatanja postanka paranoične
i d e j e m o g l a bi se objasniti i činjenica da se u i z v e
snim početnim stanjima podesnim psihoterapeutskim
procedurama paranoična ideja može korigovati, nai
me onda kada čoveku pođe za rukom da je vezuje sa
d r u g i m k o m p l e k s i m a predstava koji će je proširiti i
stoga korigovati. Postoji i neka nesumnjiva o p r e z
8
n o s t , šta v i š e b o j a ž l j i v o s t s o b z i r o m n a a s o c i r a n j e r a
stavljenih kompleksa. Stvari m o r a j u da ostanu čisto
o d v o j e n e , m o s t o v i i z m e đ u k o m p l e k s a k i d a j u se, t a k o
reći, što je m o g u ć n o više r i g o r o z n i m i rigidnim f o r -
mulisanjem sadržaja kompleksa. Gros tu tendenciju
z o v e » s t r a h o m od a s o c i j a c i j a « (Psvchopath. Mindertv.
p. 40). Stroga unutrašnja zatvorenost takva k o m p l e
ksa otežava svaki pokušaj uticaja spolja. T a k a v p o k u
šaj m o ž e doneti pozitivne rezultate s a m o ako m u p o đ e
z a r u k o m d a ili p r e m i s u ili z a k l j u č a k k o m p l e k s a v e ž e
za k o j i drugi k o m p l e k s isto o n a k o strogo i l o g i č n o k a o
što s u oni m e đ u s o b o m povezani. N a g o m i l a v a n j e n e
d o v o l j n o povezanih kompleksa prirodno izaziva j a k o
i z d v a j a n j e n a p o l j e i, kao što b i s m o mi rekli, j a k o sla
ganje libida unutra. Otuda redovno p r i m e ć u j e m o i z
vanrednu koncentraciju na unutrašnje procese, već
p r e m a p r i r o d i č o v e k o v o j , ili na fizičke senzacije u
o n o g a k o j i j e v i š e e m o c i o n a l n o o r i j e n t i s a n , ili n a d u
hovne procese u onoga koji je više intelektualno ori
jentisan. Ličnost se p o j a v l j u j e sputana, apsorbovana
ili r a s u t a , » p o t o n u l a u m i s l i « ili i n t e l e k t u a l n o j e d n o
s t r a n a ili h i p o h o n d r i č n a . U s v a k o m s l u č a j u , n a i l a z i m o
na slabo u č e s t v o v a n j e u s p o l j a š n j e m životu i j a s n u
sklonost ka zaziranju od ljudi i ka usamljenosti, koja
se često kompenzuje naročitom ljubavlju prema živo
t i n j a m a ili b i l j k a m a . Z a t o s u u n u t r a š n j i p r o c e s i u t o
liko više u kretanju, jer se s v r e m e n a na v r e m e d o -
8
U p o r . uz t o : P. B j e r r e , Zur Radikalbehandlung der
chronischen Paranoia. Jahrb. fiir psychoanalytische For-
schungen, B d . III, p. 795 ss.
298
t a d a m a l o p o v e z a n i ili n i k a k o n e p o v e z a n i k o m p l e k s i
iznenada »sudaraju« i time p o n o v o daju p o v o d a za
intenzivnu primarnu funkciju, koja isključuje v r e
mensku dužinu sekundarne funkcije i njeno amalga-
m i s a n j e d v a j u k o m p l e k s a . M o g l o bi se misliti da bi se
na taj način j e d a r e d svi k o m p l e k s i m o g l i sudariti i
time proizvesti opštu jedinstvenost i zatvorenost psi
hičkih sadržaja. O v a blagotvorna posledica pojavila
b i se, r a z u m e se, s a m o k a d b i s e m o g l a z a u s t a v i t i p r o -
mena spoljašnjega života. Ali kako to nije m o g u ć n o ,
onda se ipak neprestano pojavljuju novi nadražaji,
koji proizvode sekundarnu funkciju, i ova unakrst
preseca i p o r e m e ć u j e unutrašnje linije. S h o d n o t o m e
ovaj tip i m a izrazitu tendenciju da odstranjuje s p o
ljašnje nadražaje, da se uklanja promeni, da život u
njegovu konstantnom toku, ako je to mogućno, zadr
žava dok nije izvršio sva unutrašnja amalgamisanja.
A k o je reč o n e k o m bolesniku, on će tu tendenciju i
j a s n o p o k a z i v a t i , o n ć e se, k o l i k o g o d j e t o m o g u ć n o ,
od svega povlačiti i težiće da živi usamljeničkim ž i v o
t o m . A l i on će s a m o u l a k i m slučajevima nalaziti s v o
je isceljenje na taj način. U svima težim slučajevima
ne preostaje ništa d r u g o n e g o smanjivati inten
zitet p r i m a r n e f u n k c i j e , a t o j e p i t a n j e s v a k a k o
j e d n o poglavlje sa sebe, i njega smo se v e ć dotakli pri
pretresanju Šilerovih pisama. Zaista je jasno da se
o v a j t i p o d l i k u j e s a s v i m n a r o č i t i m fenomenima afe
kta. K a o š t o s m o v i d e l i , o v a j t i p r e a l i š e a s o c i j a c i j e
k o j e pripadaju polaznoj predstavi. On asocira u p u
noj meri materijal koji pripada temi, tj. ukoliko nije
reč o materijali jama koje su već vezane za druge k o m
plekse. Naiđe li kakav nadražaj na takav materijal,
t j . n a j e d a n k o m p l e k s , o n d a n a s t a j e ili s n a ž n a r e a k
cija, eksplozija p u n a afekta, ili č a k ne nastaje ništa
a k o i z d v o j e n o s t k o m p l e k s a ništa ne pusti unutra. A l i
ako se dogodi realisanje, sve afektivne vrednosti is
k l j u č u j u se; dešava se jaka afektivna reakcija, k o j a
za sobom ostavlja dugo naknadno delovanje, koje
v r l o č e s t o o s t a j e s p o l j a n e o p a ž e n o , ali s e u t o l i k o d u
blje uvlači unutra. D o c n i j a treperenja afekta ispunja-
299
vaju jedinku i čine je nesposobnom da prihvata nove
nadražaje dok afekat ne zanemi. Gomilanje nadra-
žaja postaje nesnosno, zbog čega se pojavljuju žesto
ke reakcije odbrane. Pri jakoj kompleksnoj nagomi-
lanosti nastaje uopšte hroničan stav odbrane, k o j i se
m o ž e p o p e t i d o n e p o v e r e n j a , šta v i š e d o l u d i l a g o n j e
nja u patološkim slučajevima. Iznenadne eksplozije,
smenjujući se sa ćutljivošću i odbranom, m o g u lično
sti d a t i b i z a r a n i z g l e d , t a k o d a t a k v i l j u d i p o s t a j u
zagonetka za svoju okolinu. Smanjena pripravnost
usled unutrašnje zaokupljenosti izaziva nedostatak
prisutnosti duha i b r z o g snalaženja. Z b o g toga češće
nastaju zamršene situacije, u k o j i m a č o v e k ne u m e
sebi p o m o ć i — opet jedan razlog više za p o v l a č e n j e
od društva. Prigodnim eksplozijama unosi se p o r e m e -
ć e n o s t u v e z e sa d r u g i m a , i z b o g s m e t e n o s t i i b e s p o
moćnosti čovek oseća nemogućnost da veze ponovo
dovede u pravilan tok. Ova nezgrapnost u prilagođi
v a n j u izaziva niz rđavih iskustava, k o j a n e m i n o v n o
s t v a r a j u o s e ć a n j e n i ž e v r e d n o s t i ili g o r č i n e , a k o n e
čak ogorčenosti, k o j a se rado o k r e ć e p r o t i v onih što
s u b i l i p r a v i ili t o b o ž n j i u z r o č n i c i n e s r e ć e . A f e k t i v n i
unutrašnji život je v e o m a intenzivan, i zbog mnogih
afekata koji se i docnije osećaju proizlazi v e o m a fin
preliv tonova i njihova opažanja, dakle naročito e m o
cionalna senzitivnost, koja se i ispoljava naročitim z a
ziranjem i bojažljivošću pred emocionalnim nadraža-
j i m a ili s v i m a situacijama u k o j i m a bi takvi utisci
bili m o g u ć n i . Osetljivost se o k r e ć e naročito protiv
emocionalnih stanja okoline. Stoga se osorljive izjave
mišljenja, tvrđenja puna afekta, uticaji na osećanje
i s l i č n o u n a p r e d o d b i j a j u — i to iz s t r a h a od v l a s t i t e
emocije, koja bi mogla da p o n o v o izazove naknadan
utisak, n a d k o j i m č o v e k n e b i m o g a o postati g o s p o
dar. Iz o v e senzitivnosti l a k o nastaje s v r e m e n o m u
č o v e k u i z v e s n a seta, k o j a s e o s n i v a n a o s e ć a n j u d a
je izdvojen iz života. Stoga na d r u g o m mestu* G r o s
misli da je »turobnost« (»Tiefsinn«) naročita k a r a k t e
ristika o v o g a tipa. Na istom m e s t u se naglašava da
8
Gross, Vber psychopathologische Mindertvertigkeiten,
p. 37.
300
realisanje afektivne vrednosti lako izaziva afektivno
precenjivanje, davanje suviše velike važnosti n e č e
m u . Jako ispoljavanje unutrašnjih procesa i isticanje
emocionalnog u o v o m liku omogućuje n a m da lako
upoznamo introvertna čoveka. Opis koji Gros daje
m n o g o j e p o t p u n i j i o d o p i s a u k o m e j e Džordan o p i
s a o s v o j » i m p a s s i o n e d t y p e « , ali b i o v a j u s v o j i m
glavnim crtama m o g a o da b u d e istovetan s tipom koji
je ocrtao Gros.
U V p o g l a v l j u s v o g a spisa G r o s p r i m e ć u j e da u
o k v i r u n o r m a l n e širine o b a tipa niže vrednosti k o j e
je on o p i s a o p r e d s t a v l j a j u fiziološke različnosti indi
vidualnosti. S p l j o š t e n o - p r o š i r e n a i s u ž e n o - p r o d u b l j e -
na svest jeste, dakle, različnost karaktera. T i p raši 7
7
L o c . cit. p. 59.
8 Upor. uz to slično utvrđivanje u Džordana.
301
uzdiže iznad granica trivijalnosti«. O v a j m a l o strogi
sud odnosi se na stanje stvari k o j e se lako m o ž e o b j a
sniti s u š t i n o m e k s t r a v e r t n o g a k a r a k t e r a : e k s t r a v e r -
tan č o v e k orijentiše se samo na spoljašnjim p o d a c i
ma, tako da glavna važnost njegove psihičke delatno-
sti s v a g d a l e ž i u b a v l j e n j u o k o t i h p o d a t a k a . S t o g a
m a l o ili g o t o v o n i š t a n e p r e o s t a j e z a s r e đ i v a n j e u n u
trašnjih stvari. O n e se unapred m o r a j u p o d v r g a v a t i
odlukama prihvaćenim spolja. Stoga se p o d takvim
okolnostima i ne m o ž e ostvariti veza više razvijenih
sa manje razvijenim funkcijama, jer ona zahteva v e o
ma m n o g o v r e m e n a i napora, dugotrajan i težak rad
na samovaspitanju, k o j i se uopšte ne m o ž e vršiti b e z
introversije. Za taj rad ekstravertnu č o v e k u n e d o
s t a j e v r e m e i u ž i v a n j e , a o s i m t o g a s p r e č a v a ga u
t o m e isto n e p r i k r i v e n o n e p o v e r e n j e k o j i m o n p o s m a -
tra svoj unutrašnji svet, a introvertni spoljašnji svet.
A l i ne sme se verovati da bi introvertni, blagodareći
svojoj v e ć o j sintetičkoj sposobnosti i svojoj boljoj
m o ć i da reališe afektivne vrednosti, tako reći b e z
ustezanja m o g a o provesti i sintezu s v o j e individual
nosti, t j . p r e svega od j e d a r e d uspostaviti h a r m o n i č n u
vezu viših i nižih funkcija. Ja iznosim o v o f o r m u l i -
sanje Grosova shvatanja, da je reč samo o seksualno
sti, j e r , p o m o m e m i š l j e n j u , n i j e r e č s a m o o s e k s u a l
nosti n e g o i o d r u g i m nagonima. Seksualnost je s v a
k a k o v e o m a česta izrazna f o r m a za neobuzdane, s i r o
v e n a g o n e , ali j e i s t o t a k o i t e ž n j a k a m o ć i u s v i m a
svojim m n o g o v r s n i m aspektima takav nagon. Gros je
za introvertna č o v e k a izmislio izraz »sejunktivna l i č
nost«, i time je istakao naročitu teškoću o v o g a tipa da
vezuje komplekse. Sintetička sposobnost introvert
n o g a t i p a služi p r e s v e g a z a t o d a o b r a z u j e j e d n e o d
drugih možda odvojene komplekse. Tako i u intro
v e r t n o g a k o m p l e k s s e k s u a l n o s t i ili e g o i s t i č n e t e ž n j e
k a m o ć i ili p o h l e p n o s t i z a u ž i v a n j i m a o s t a j e i z o l o v a n
i m o ž d a oštro rastavljen od drugih kompleksa. Sećam
se, n a p r i m e r , j e d n o g i n t r o v e r t n o g a , v e o m a i n t e l e k t u
alnoga neurotičara, k o j i se naizmenično zadržavao u
visokim sferama transcendentalnoga idealizma i u
ozloglašenim b o r d e l i m a predgrađa, a da n j e g o v a svest
302
n i j e d o p u š t a l a e g z i s t e n c i j u m o r a l n o g a ili e s t e t i č k o g a
s u k o b a . O b e s t v a r i v r š e n e su, k a o p o t p u n o r a z l i č n e ,
sasvim o d v o j e n o j e d n a o d druge. R a z u m e se, r e z u l
tat je b i o teška n e u r o z a pritiska.
O v u kritiku m o r a m o imati na u m u kad pratimo
G r o s o v a izvođenja o tipu sa p r o d u b l j e n o m svešću.
P r o d u b l j e n a svest je, k a k o kaže Gros, » o s n o v a p o -
unutrašnjenih individualnosti«. Z b o g jakoga kontrak-
tivnoga efekta spoljašnji nadražaji svagda se p o s m a -
traju sa stanovišta j e d n e ideje. Mesto nagona ka
praktičkome životu u takozvanoj stvarnosti p o j a v l j u
je se »težnja za pounutrašnjivanjem«. »Stvari se ne
poimaju kao pojedinačna pojava, nego kao delimični
p o j m o v i velikih kompleksa predstava.« O v o Grosovo
shvatanje tačno se podudara s našim ranijim razmi
šljanjima p o v o d o m pretresanja nominalističkoga i r e
alističkoga stanovišta i n j e g o v i h prethodnih stadiju-
ma u p l a t o n s k o j , m e g a r s k o j i k i n i č k o j školi. Iz G r o -
sovih shvatanja lako se m o ž e uvideti u č e m u se sasto
ji razlika i z m e đ u stanovišta: č o v e k s k r a t k o m sekun
darnom funkcijom ima u vremenskom jedinstvu
mnoge i samo labavo povezane primarne funkcije; on
je, dakle, naročito vezan za pojedinu pojavu, za indi
vidualni slučaj. Otuda su universalia za njega samo
n o m i n a i l i š e n a su s t v a r n o s t i . N a p r o t i v , za l j u d e s
p r o d u ž e n o m sekundarnom funkcijom stoje svagda na
p r v o m m e s t u unutrašnja stanja stvari, abstracta,
i d e j e ili u n i v e r s a l i a ; o n a s u z a n j e g a p r a v a s t v a r n o s t ,
za k o j u on mora vezivati sve pojedinačne pojave. S t o
ga je on, sasvim p r i r o d n o , realist (u smislu sholasti-
ke). K a k o introvertnom način posmatranja svagda
stoji iznad opažanja spoljašnjih stvari, on je sklon da
b u d e relativist. On oseća k a o naročito prijatnu h a r
9
• G r o s s , p. 6 3 .
10 p . 6 4 .
303
ga apsorbuju unutrašnji procesi. Jako prevlađivanje
vlastitih ideja sprečava usvajanje tuđih ideja i ideala.
Jakim unutrašnjim obrađivanjem kompleksa pred
stava d o b i v a j u o n e izrazit individualan karakter.
» O s e ć a j n i ž i v o t j e č e s t o s o c i j a l n o n e u p o t r e b l j i v , ali
uvek individualan.«"
Ovo tvrđenje autorovo moramo podvrći iscrpnoj
kritici, j e r o n o sadrži p r o b l e m koji, p r e m a m o m e i s
kustvu, uvek daje povoda za najveće nesporazume
između tipova. Introvertni intelektualac, koga Gros
ovde očevidno ima na umu, ne ispoljava možda nika
k v o osećanje, nego logički korektna shvatanja, i k o
r e k t n o d e l a n j e , d o b r i m d e l o m z a t o što o s e ć a p r i r o d n u
odvratnost p r e m a iznošenju osećanja na pazar, i što
se boji da nekorektnošću ne izazove nadražaje koji bi
uznemiravali, t j . afekte u svojih bližnjih. On se boji
neprijatnih afekata u drugih, zato što misli da oni
i m a j u n j e g o v u vlastitu senzitivnost i što je u v e k
uznemiren već i brzinom ekstravertnoga i njegovim
delanjem na skokove. On potiskuje svoje osećanje, i
o t u d a o n o u n j e m u p o n e k a d n a b u j a d o strasti, p a g a
zato on i suviše jasno p r i m e ć u j e . E m o c i j e k o j e ga
m u č e dobro su mu poznate. On ih upoređuje sa ose-
ć a n j i m a k o j a m u d r u g i , i t o , r a z u m e se, n a p r v o m
mestu ekstravertni osećajni tipovi pokazuju, i nalazi
da su n j e g o v a »osećanja« sasvim drukčija od onih u
drugih ljudi. Zato mu pada na pamet da su njegova
»osećanja« (tačnije rečeno: n j e g o v e emocije) j e d i n
stvena u s v o j o j vrsti, t j . individualna. P r i r o d n o je da
su ona različna od osećanja ekstravertnoga osećajno-
ga tipa, j e r o v a su diferenciran instrumenat p r i l a g o
đivanja i stoga n e m a j u » p r a v e strasnosti«, k o j a o b e -
ležava unutrašnja osećanja introvertnoga mislenoga
t i p a . A l i strast k a o n e š t o n a g o n s k o n e m a m n o g o i n
dividualnog po sebi, n e g o je u d a t o m slučaju z a j e d
nička s v i m a l j u d i m a . S a m o o n o što j e diferencirano
može da bude individualno. Zato se u velikim afek
tima razlika tipova o d m a h i briše u prilog opštega
»suviše l j u d s k o g a « . U stvari, po m o m e m i š l j e n j u ,
" p. 65.
304
ekstravertni osećajni tip ima u p r v o m e redu p r a v o na
individualnost osećanja, jer su njegova osećanja di
f e r e n c i r a n a ; ali o n p a d a u i s t u o b m a n u š t o s e t i č e
njegova mišljenja. On ima misli k o j e ga m u č e . U p o -
ređuje ih s mislima k o j e iskazuje okolina, t j . u p r v o m
r e d u introvertni misleni tipovi. On nalazi da se n j e
g o v e misli m a l o slažu s n j i h o v i m mislima, i stoga ih
smatra za individualne i sebe samoga m o ž d a za origi
n a l n a m i s l i o c a , ili p o t i s k u j e m i s l i u o p š t e z a t o što n i k o
inače tako ne misli. U stvari, to su misli k o j e i m a
c e o s v e t , ali k o j e s e r e t k o g l a s n o g o v o r e . P o m o m e
shvatanju, dakle, gornje tvrđenje Grosovo odgovara
s u b j e k t i v n o j o b m a n i , ali o n a j e u isti m a h o p š t e
pravilo.
»Povišena kontraktivna snaga o m o g u ć u j e s a m o -
u d u b l j i v a n j e u stvari ža k o j e više ne prianja nikakav
neposredan vitalan interes.« T i m e Gros pogađa b i t
1 2
12 p . 6 5 .
»3 p . 6 8 s.
306
već višestruko priznato. Ideja sekundarne funkcije je
isto tako prosta k a o i genijalna. O v i m p r o s t i m p o j
m o m m o ž e s e svesti n a f o r m u l u k o j a z a d o v o l j a v a v e
o m a velik broj kompleksnih duševnih fenomena, i to
f e n o m e n a čija bi se diferentna priroda opirala p r o
stoj redukciji i klasifikaciji p o m o ć u druge hipoteze.
Kraj tako srećne hipoteze čovek je svagda u iskuše
nju da preceni njeno proširenje i njenu primenlji-
vost. To bi i o v d e m o g a o da b u d e slučaj. Pa ipak, i
o v a hipoteza, na žalost, i m a s a m o o g r a n i č e n o p o l j e
primenljivosti. N e ć e m o se nikako osvrtati na č i n j e
nicu da je hipoteza po sebi samo postulat, jer niko
nikada nije video sekundarnu funkciju moždane ć e
lije i niko ne bi m o g a o dokazati da bi i zašto bi t r e
balo da sekundarna funkcija u principu ima kvalita
tivno jednak kontraktivni efekat na najbližu asocija
ciju kao primarna funkcija, koja je ipak po svojoj
definiciji bitno različna od sekundarne funkcije. P o
stoji druga okolnost koja je, po m o m e mišljenju,
m n o g o teža: habitus psihološkoga stava m o ž e da se
k o d j e d n e iste j e d i n k e p r o m e n i u n a j k r a ć e m roku.
A k o j e t r a j a n j e s e k u n d a r n e f u n k c i j e f i z i o l o š k i ili o r
g a n s k i k a r a k t e r , o n s e m o r a p o s m a t r a t i k a o v i š e ili
manje trajan. Onda se ne sme očekivati da će se
trajanje sekundarne funkcije iznenada promeniti, jer
t o n i k a d a n e v i d i m o k o d f i z i o l o š k o g a ili o r g a n s k o g a
karaktera, izuzevši patološke p r o m e n e . K a o što sam
v e ć više puta istakao, introversije i ekstraversije nisu
n i k a k v i karakteri n e g o mehanizmi, k o j i se t a k o r e ć i
p o v o l j i m o g u u k l j u č i v a t i ili i s k l j u č i v a t i . S a m o i z n j i
hova habitualnoga prevlađivanja razvijaju se shodni
karakteri. Izvesno, predilekcija se osniva na k o j o j
u r o đ e n o j d i s p o z i c i j i , ali o v a z a č e l o n i j e s v a g d a a p s o
lutno presudna. Često sam video da su uticaji sredine
g o t o v o isto tako važni. Č a k s a m j e d a r e d d o ž i v e o da
je neko ko je živeo u najbhžoj okolini jednoga intro
vertnoga čoveka i pokazivao jasno ekstravertno p o
našanje s v o j stav p r o m e n i o i postao introvertan kad
je d o c n i j e stupio u blisku v e z u sa j e d n o m izrazito
ekstravertnom ličnošću. M n o g o puta video sam da
izvesni lični uticaji u n a j k r a ć e m r o k u i k o d izrazita
20* 307
tipa bitno m e n j a j u trajanje sekundarne funkcije, i
da se, isto tako, ranije stanje p o n o v o uspostavlja ako
je otpao strani uticaj. M e n i se čini da se, shodno t a
k v i m iskustvima, interesovanje m o r a više obratiti
prirodi p r i m a r n e f u n k c i j e . S a m G r o s ističe naročito
produženu funkciju posle predstava punih afekta 1 4
i
time sekundarnu funkciju dovodi u zavisnost od p r i
m a r n e funkcije. Ne postoji u stvari nikakav plauzi-
bilan razlog zašto bi trebalo da se u č e n j e o tipovima
osnuje na trajanju sekundarne funkcije: možda bi se
o n o i s t o t a k o m o g l o o s n o v a t i n a intenzitetu primarne
funkcije, j e r j e t r a j a n j e sekundarne funkcije ipak
očevidno zavisno od intenziteta utroška energije, rada
ć e h j e . R a z u m e se, p r o t i v t o g a m o g l o b i s e p r i g o v o r i t i
d a trajanje s e k u n d a r n e f u n k c i j e zavisi o d b r z i n e r e -
stitucije, i da i m a j e d i n a k a s naročito h i t r i m i s h r a -
njivanjem mozga, prema drugima, koje su manje
srećne. U o v o m slučaju mozak ekstravertnoga morao
bi da ima v e ć u restitucionu sposobnost negoli mozak
introvertnoga. Za takvu v e o m a neverovatnu pretpo
stavku nedostaje dokazna osnova. Što n a m je poznato
o stvarnim osnovima produžene sekundarne funkcije
ograničava se na č i n j e n i c u da, b e z obzira na patološka
stanja, naročiti intenzitet primarne funkcije logički
utiče na produženje sekundarne funkcije. Shodno toj
činjenici, dakle, pravi p r o b l e m leži k o d primarne
f u n k c i j e i z g u š n j a v a se u p i t a n j e o t k u d a dolazi to da
je kod jednoga primarna funkcija redovno intenziv
na, a k o d d r u g o g a slaba. A k o tako zaustavimo p r o
b l e m na primarnoj funkciji, onda se pojavljuje n u
žnost da objasnimo otkuda vodi poreklo različni i n
tenzitet i odista nagla p r o m e n a intenziteta primarne
funkcije. Ja to smatram za energetičan fenomen, koji
z a v i s i o d n e k o g a o p š t e g a stava. Č i n i s e d a i n t e n z i t e t
p r i m a r n e f u n k c i j e u p r v o m r e d u zavisi od toga k o
lika je napregnutost spremnosti. Postoji li velika k o
ličina psihičke napregnutosti, onda će i primarna
funkcija biti naročito intenzivna sa srazmernim p o -
sledicama. A k o s rastenjem umora nategnutost p o -
i* p. 1 2 . I s t o t a k o G r o s u s v o j o j k n j i z i Uber pathologi-
sche Minderivertigkeiten, W i e n , 1 9 0 9 , p. 30 i p. 3 7 .
308
pusti, o n d a se p o j a v l j u j e skretljivost, površnost a s o
cijacije, naposletku bežanje od ideja, dakle stanje
koje je obeleženo slabom primarnom funkcijom i
kratkom sekundarnom funkcijom. Opšta psihička n a -
pregnutost zavisi, sa s v o j e strane (bez obzira na f i
ziološke razloge, kao što je o d m o r e n o s t itd.), od v e o
ma k o m p l e k s n i h činilaca, kao što su raspoloženje,
p a ž n j a , o č e k i v a n j e , itd., d a k l e o d v r e d n o s n i h s u d o v a ,
k o j i su, s a s v o j e s t r a n e , o p e t r e z u l t a n t e i z s v i h p r e t
hodnih psihičkih procesa. Ja p o d tim prirodno razu-
m e v a m ne samo logičke n e g o i sudove osećanja. U
našem tehničkom jeziku opštu napregnutost označa
v a m o energetički k a o libido, a s gledišta psihologije
svesti k a o vrednost. I n t e n z i v n i p r o c e s j e » z a p o s e d n u t
l i b i d o m « ili m a n i f e s t a c i j a h b i d a , d r u g i m r e c i m a v e o
ma napregnuto energetičko proticanje. Intenzivni
p r o c e s je p s i h o l o š k a vrednost, i s t o g a se a s o c i j a t i v n e
v e z e k o j e i z n j e g a p r o i z l a z e o z n a č a v a j u k a o vredno-
sne, u s u p r o t n o s t i p r e m a o n i m a k o j e s e o s t v a r u j u
kraj neznatnoga kontraktivnoga efekta, a te označa
v a m o k a o b e z v r e d n o s n e ili p o v r š n e . Napregnuti s t a v
j e v e o m a k a r a k t e r i s t i č a n z a i n t r o v e r t n o g a , d o k ma-
laksali, l a k i s t a v o d a j e 1 5
ekstravertnoga, izuzev izu
z e t n a s t a n j a . A l i i z u z e c i s u česti, i t o k o d j e d n e iste
jedinke. A k o se introvertnome dade sasvim podudar
na harmonična sredina, on olabavljuje sebe do total
ne ekstraversije, i č o v e k misli da pred s o b o m ima
ekstravertna čoveka. Ali neka se ekstravertni p r e m e -
sti u n e k u m r a č n u o d a j u , g d e g a m o g u n a g r i z a t i s v i
p o t i s n u t i k o m p l e k s i , i on će d o s p e t i u n a p r e g n u t o s t u
k o j o j ć e n a j s l a b i j e p r i m e t a n n a d r a ž a j realisati u n a j -
primetniji. T a k o i z m e n e životnih situacija takođe
m o g u d a u t i č u i d a t i p t r e n u t n o p r e o b r a z e , ali t i m e s e
r e d o v n o ne m e n j a p r e i m u ć s t v e n i stav, t j . i p o r e d p r i
g o d n e ekstraversije introvertni ostaje o n o što je r a
n i j e bio, a isto tako i ekstravertni.
S a ž i m a m : čini m i s e d a j e primarna f u n k c i j a v a
žnija negoli sekundarna. Intenzitet primarne f u n k -
309
cije jeste presudni m o m e n a t . O n zavisi o d opšte p s i
hičke napregnutosti, tj. od količine nagomilanog,
disponibilnog libida. M o m e n a t koji uslovljava to n a
g o m i l a v a n j e jeste k o m p l e k s n o stanje stvari, k o j e je
rezultanta svih prethodnih psihičkih stanja. O n o se
m o ž e okarakterisati kao raspoloženje, pažnja, stanje
afekta, o č e k i v a n j e itd. Introversija je o k a r a k t e r i -
sana o p š t o m n a p r e g n u t o š ć u , i n t e n z i v n o m p r i m a r n o m
funkcijom i srazmerno dugom sekundarnom funkci
j o m . Ekstraversija je okarakterisana opštom malaksa-
lošću, slabom primarnom funkcijom i srazmerno
kratkom sekundarnom funkcijom.
310
VII
1
Worringer, Abstraktion und Einfiihlung, III Auflage.
M u n c h e n 1911 ( I A u f l . 1 9 0 8 ) .
311
p r e d m e t , d o ž i v l j u j e m , p o l a z e ć i o d n j e g a , ili o s t a j u ć i u
n j e m u kao apercipovanom, podsticaj za određen n a
čin unutrašnjega držanja. Ovaj se p o j a v l j u j e kao n j i
m e d a t , m e n i o d n j e g a s a o p š t e n . « Jodl ( J o d l ) o b j a
2
312
o n a f o r m a lepa u k o j u s e č o v e k m o ž e u ž i v e t i . Lips
kaže: »Samo ukoliko postoji to uživljavanje, forme
su lepe. Njihova lepota je ovo m o j e idealno slobodno
uživanje u n j i m a . « P r e m a tome, f o r m a u k o j u se
7
č o v e k n e m o ž e u ž i v e t i j e s t e ružna. T i m e j e d a t o i
ograničenje teorije uživljavanja, jer ima oblika u m e t
n o s t i , k a o što Voringer i s t i č e , k o j e u m e t n i č k o m s t v a
ranju stava uživljavanja ne odgovaraju. To su n a r o
čito istočnjački egzotični oblici umetnosti. Iz duge
tradicije u nas zapadnjaka »prirodno lepo i prirodno
istinito« utvrdilo se kao m e r i l o umetnički lepog, jer
to je uopšte i m e r i l o k o j e pripada suštini g r č k o - r i m -
ske i z a p a d n j a č k e umetnosti. (Izvesne stilske f o r m e
srednjega veka svakako predstavljaju izuzetak od
toga!) Naš opšti stav p r e m a umetnosti jeste o d v a j k a
da stav uživljavanja, i zato k a o lepo m o ž e m o da o b e -
l e ž i m o s a m o o n o u što m o ž e m o d a s e u ž i v i m o . A k o
je umetnički oblik objekta takav da je oprečan živo
t u , t a k o r e ć i a n o r g a n s k i ili a p s t r a k t a n , o n d a n e m o
ž e m o svoj život da unosimo u njega, a to svagda č i
n i m o kad se u ž i v l j u j e m o . (»U što se u ž i v l j u j e m jeste
u o p š t e ž i v o t « , Lips.) M o ž e m o s e u ž i v l j a v a t i s a m o u
organske, p r i r o d n o istinite f o r m e , u o n e k o j e h o ć e
život. Pa ipak, postoji neka načelno druga umetnička
f o r m a , n e k i ž i v o t u o p r e č a n stil, k o j i p o r i č e h o t e n j e
života, o d v a j a se od života, a ipak ističe p r a v o na l e -
potu. G d e umetničko stvaranje proizvodi životu
oprečne, anorganske i apstraktne forme, tu ne m o ž e
više da b u d e reči o u m e t n i č k o m hotenju iz potrebe
uživljavanja, nego čak o potrebi koja je uživljavanju
direktno suprotna, dakle o tendenciji da se život p r i -
tesni. » K a o o v a j protivpol potrebe uživljavanja p o
j a v l j u j e n a m se nagon za apstrakcijom.« S t o se t i č e
6
i L i p p s , Asthetik, p. 2 4 7 .
8 W o r r i n g e r , L o c . cit. p. 16.
313
p o j a v a spoljašnjega sveta, n a g o n za apstrakcijom je
posledica velike unutrašnje uznemirenosti čovekove
zbog pojava spoljašnjega sveta i koresponduje s v e o
ma transcendentalnom obojenošću svih predstava.
O v o stanje mogli bismo da n a z o v e m o g o l e m i m d u
h o v n i m strahom od prostora. Kada Tibul kaže: ,pri-
m u m in m u n d o fecit deus t i m o r e m ' (najpre je u svetu
b o g stvorio strah), o n d a se to isto o s e ć a n j e b o j a ž l j i v o -
sti m o ž e p r i h v a t i t i i k a o k o r e n u m e t n i č k o g a s t v a
ranja.«
U stvari, uži vi j a v a n je pretpostavlja n e k u g o t o
vost, n e k o poverenje subjekta prema objektu. U ž i v -
ljavanje je dragovoljan predusretljiv pokret, koji
subjektivni sadržaj prenosi u objekat i time izaziva
subjektivnu asimilaciju, koja proizvodi dobru sagla-
s n o s t i z m e đ u s u b j e k t a i o b j e k t a ili n j o m e u d a t o m
s l u č a j u i o b m a n j u j e . P a s i v a n o b j e k a t m o ž e se, d o d u
še, s u b j e k t i v n o asimilisati, ali t i m e n i k a k o n e m e n j a
svoje stvarne kvalitete. Oni se prenošenjem samo
zastiru i m o ž d a se čak vrši nasilje nad n j i m a . Uživi j a -
v a n j e m m o g u da se p r o i z v e d u sličnosti i prividne z a
j e d n i č k e stvari, k o j e po sebi u stvari ne postoje. Stoga
se lako m o ž e razumeti da m o r a postojati i mogućnost
druge vrste estetičke veze s o b j e k t o m , naime stav
koji se ne odaziva objektu, nego se čak udaljuje od
n j e g a i teži da se o b e z b e d i protiv o b j e k t o v a uticaja na
t a j n a č i n što u s u b j e k t u p r o i z v o d i p s i h o l o š k u d e l a t
nost k o j o j je cilj da parališe o b j e k t o v uticaj. U ž i v l j a -
vanje pretpostavlja objekat u neku ruku kao prazan,
i zato ga m o ž e ispunjavati vlastitim životom. A p s t r a
kcija, međutim, pretpostavlja objekt u neku ruku kao
ž i v i d e l a t a n , i s t o g a teži d a s e u k l o n i n j e g o v u u t i -
caju. Apstraktivni stav je, dakle, centripetalan, t j .
introvertan. Voringerov p o j a m apstrakcije odgovara
time introvertnom stavu. Značajno je da Voringer
u t i c a j o b j e k t a o b e l e ž a v a k a o s t r a h ili z a z i r a n j e . O n a j
koji vrši apstrakciju zauzimao bi, dakle, p r em a o b
jektu stav kao da objekat ima kvalitet koji izaziva
strah, t j . k a o d a v r š i š t e t a n ili o p a s a n u t i c a j , p r o t i v
kojega se on m o r a braniti. O v a j prividno aprioristički
kvalitet objekta jeste nesumnjivo i neka projekcija,
314
r e s p . p r e n o š e n j e , ali p r e n o š e n j e n e g a t i v n e v r s t e . M o
rali b i s m o , dakle, pretpostaviti da aktu apstrakcije
prethodi nesvestan akt projekcije, u k o j e m u se n e
gativno naglašeni sadržaji prenose na objekat. K a k o
je u ž i v l j a v a n j e , k a k o i apstrakcija, akt svesti, i k a k o
poslednjoj prethodi nesvesna projekcija, to smemo
postaviti pitanje da li m o ž d a i uživljavanju ne p r e t
h o d i k a k a v nesvestan akt. K a k o j e suština u ž i v l j a v a -
n j a projekcija subjektivnih sadržaja, onda prethodni
nesvesni akt m o r a da b u d e suprotnost, naime o d u z i
m a n j e d e l o t v o r n e m o ć i o b j e k t u . T i m e se, n a i m e , o b
jekat u neku ruku ispražnjava, oduzima mu se s a m o -
delatnost, i na taj n a č i n on postaje p o d e s a n da p r i
hvati subjektivne sadržaje onoga koji se uživljuje.
O n a j k o j i s e u ž i v l j u j e teži d a o b j e k a t n a d a h n e s v o
j i m ž i v o t o m i da svoj život doživi u o b j e k t u ; stoga je
potrebno da samostalnost i diferencija između o b j e k
ta i subjekta ne b u d u suviše velike. Otuda se n e s v e
s n i m a k t o m k o j i p r e t h o d i u ž i v l j a v a n j u d e p o t e n c i r a ili
n a t k o m p e n z u j e samovlasnost objektova, t j . time što
se subjekat nesvesno odmah nadređuje objektu. Ali
nadredi van je m o ž e se dešavati samo nesvesno p o j a
č a v a n j e m značaja subjektova. To se m o ž e zbivati n e
s v e s n o m f a n t a z i j o m , k o j a ili o b j e k a t o d m a h l i š a v a
v r e d n o s t i i s n a g e , ili s u b j e k a t p o v i š a v a i n a d r e đ u j e g a
o b j e k t u . T e k n a taj način nastaje o n a j n a g i b k o j i
potrebu je uživljavanje da bi subjektivne sadržaje
m o g l o preneti u objekat. Onaj koji vrši apstrakciju
nahodi se u j e d n o m strašno o ž i v l j e n o m svetu, k o j i
teži d a g a n a d m o ć n o p r i g u š i , i s t o g a s e o n p o v l a č i u
sebe da k o d sebe izmisli f o r m u l u spasenja, k o j a je
podesna da n j e g o v u s u b j e k t i v n u vrednost uzvisi to
liko da m o ž e odoleti objektovu uticaj u. Naprotiv,
onaj koji se uživljuje nahodi se u svetu koji p o t r e b u -
je n j e g o v o subjektivno osećanje da ima život i dušu.
On s p o v e r e n j e m oživotvorava taj svet, d o k se onaj
koji vrši apstrakciju s n e p o v e r e n j e m povlači pred
demonima objekata i apstraktnim tvorevinama p o d i
ž e s e b i s u p r o t a n s v e t o d k o j e g a d o b i v a zaštitu. A k o
dozovemo u pamet izvođenja prethodnih poglavlja,
onda ć e m o u uživljavanju lako upoznati mehanizam
315
ekstraversije, i u apstrakciji mehanizam introversije.
»Velika unutrašnja uznemirenost čovekova zbog p o
j a v a spoljašnjeg sveta« n i j e ništa d r u g o n e g o zazi
ranje od nadražaja u introvertnoga, koji se zbog s v o
j e g a d u b l j e g a osećaj a plaši suviše b r z e i suviše j a k e
izmene nadražaja. N j e g o v e apstrakcije i služe izra
zito cilju d a j e d n i m opštim p o j m o m o n o što j e n e r e
d o v n o i o n o što je p r o m e n l j i v o uhvati u ograde z a k o
nitosti. S a m o se po sebi r a z u m e da se o v a u o s n o v i
uzev mađijska procedura u najpunijem razvitku n a
lazi k o d p r i m i t i v n o g a č o v e k a , čiji geometrijski znaci
nemaju toliko vrednost lepote koliko vrednost m a -
đijsku.
Voringer s p r a v o m kaže: »Mučeni zamršenom
v e z o m i m e n j a n j e m p o j a v a spoljašnjega sveta, takvi
narodi osećali su g o l e m u potrebu za spokoj stvom.
M o g u ć n o s t usrećenja, k o j u su oni tražili u umetnosti,
n i j e se sastojala u t o m e da p o n i r u u stvari s p o l j a š n j e
ga sveta, da sebe u n j i m a uživaju, n e g o u t o m e da
pojedinu stvar spoljašnjega sveta izvuku iz njene sa-
movoljnosti i prividne slučajnosti, da je približava
n j e m apstraktnim f o r m a m a o v e k o v e č e i na taj način
nađu odmorište u smeni pojava.« 9
K a o što V o r i n g e r k a ž e , b a š i s t o č n j a č k e u m e t n i č -
ke f o r m e i religije pokazuju apstraktivni stav p r e m a
svetu. Istočnjaku, dakle, svet se uopšte m o r a p o j a v
ljivati drukčije negoli zapadnjaku, koji uživljava-
n j e m daje dušu svome objektu. Istočnjaku je objekat
a priori oživljen, on ima n a d m o ć nad n j i m , i stoga se
povlači pred n j i m i apstrahuje svoje utiske. Odličan
p o g l e d na i s t o č n j a č k i s t a v d a j e Buda u Propovedi o
ognju, g d e k a ž e : » S v e s t o j i u p l a m e n u . O k o i s v a č u l a
stoje u plamenu, zapaljena o g n j e m ljubavi, o g n j e m
mržnje, o g n j e m obmane; zapaljena su rođenjem, sta-
rošću, smrću, b o l o m i žalbama, brigom, č e m e r o m i
o č a j a n j e m . — C e o svet stoji u p l a m e n u ; ceo svet je
» L o c . cit. p. 18.
10 L o c . c i t . p . 2 1 .
316
prekriven d i m o m ; ceo svet proždire vatra; ceo svet
se trese.« O v a j užasni i bola p u n i p o g l e d na svet
izazvao je u budista n j i h o v apstraktivni stav, k a o što
je i B u d a p r e m a legendi na o s n o v u sličnoga utiska
došao do svojega toka života. Dinamičko oživljavanje
objekta kao osnova za apstrakciju našlo je odličan
izraz u s i m b o l i č n o m jeziku B u d i n u . O v o ož i v l jav a n j e
ne osniva se na uživljavanju, nego odgovara jednoj
apriorističkoj nesvesnoj projekciji, projekciji koja
zapravo postoji od samoga početka. Staviše, izrae
»projekcija« pojavljuje se kao nepodesan da pravilno
označi f e n o m e n . P r o j e k c i j a je zapravo akt koji se d e
šava, a ne stanje k o j e se nahodi od početka, o k o m e
je o v d e očevidno reč. Po m o m e mišljenju, za to stanje
p r e j e k a r a k t e r i s t i č a n Levi-Brilov p o j a m » p a r t i c i p a -
tion m y s t i q u e « , jer taj p o j a m formuliše p r v o b i t n u
vezanost primitivnog čoveka za njegov objekat. N j e
g o v i o b j e k t i su, n a i m e , d i n a m i č k i o ž i v l j e n i , i s p u n j e n i
d u š e v n o m t v a r i ili d u š e v n o m s n a g o m ( n i k a k o u v e k
o ž i v l j e n i , k a o što u z i m a a n i m i s t i č k a h i p o t e z a ! ) , i s t o g a
v r š e n e p o s r e d a n psihički uticaj na č o v e k a , a taj u t i
c a j d o l a z i o t u d a što j e č o v e k t a k o r e ć i d i n a m i č k i i s t o -
vetan sa s v o j i m objektom. Stoga u nekim primitiv
nim jezicima predmeti za upotrebu imaju oživljen
r o d (sufiks oživljenosti). Na sličan način za apstrak
t i v n i s t a v je o b j e k a t a p r i o r i o ž i v l j e n i s a m o d e l a t a n i
ne potrebu je uživljavanje; naprotiv, objekat vrši t o
liko m o ć a n uticaj da primorava na introversiju. Jako
nesvesno opsedanje o b j e k t a l i b i d o m dolazi od n j e g o v e
»participation mystique« s nesvesnim onoga koji je
introvertno nastrojen. To jasno proizlazi iz reči B u
dinih: svetski oganj je istovetan s o g n j e m libida u
s u b j e k t a , s n j e g o v o m g o r u ć o m s t r a š ć u , ali k o j a s e
n j e m u pojavljuje kao objekat, jer je nije diferencirao
do subjektivno disponibilne funkcije. Stoga mu se
apstrakcija pojavljuje kao funkcija koja se bori p r o
tiv prvobitne »participation mystique«. Ona odvaja
od o b j e k t a da bi uništila spajanje s n j i m . Ona, s j e d n e
strane, v o d i ka stvaranju umetničkih oblika, a, s d r u
ge strane, ka saznanju o b j e k t a . U j e d n a k o j m e r i i
funkcija uživljavanja jeste organ ne samo umetnićko-
317
ga stvaranja n e g o i saznanja. Ali ona se dešava na sa
s v i m d r u k č i j o j osnovi n e g o apstrakcija. K a o što j e
o v a o s n o v a n a n a m a g i j s k o m z n a č a j u i sili o b j e k t a ,
tako je uživljavanje osnovano na magijskom značaju
s u b j e k t a , k o j i se p o s r e d s t v o m mističke identifikacije
d o k o p a v a o b j e k t a . K a o što p r i m i t i v n i č o v e k s t o j i p o d
magijskim uticaj em fetišove snage, tako je on, s d r u
ge strane, i č a r o b n i k i a k u m u l a t o r m a g i j s k e snage
k o j o m fetiš » i s p u n j a v a « . (Upor. u z o v o hurigarit
Australijanaca.) 11
Nesvesno depotenciranje objekta,
k o j e prethodi aktu uživljavanja, jeste takođe trajno
stanje slabijega naglašavanja objekta. A l i zato su u
onoga koji se uživljuje nesvesni sadržaji istovetni
s o b j e k t o m i o s t a v l j a j u ga n e o ž i v l j e n i m i n e n a d a h -
nutim, zbog čega uživljavanje postaje nužno za sa
1 2
11
Spencer and Gillen, The Northern Tribes of Central
Australia. London 1904.
1 2
Z a t o što s u nesvesni sadržaji uživijavaočevi s a m i r e
lativno neoživljeni.
318
r o d n o j e što j e o v o k a r a k t e r i s a n j e s h e m a t i č n o i n e
m o ž e o k a r a k t e r i s a t i c e l u s u š t i n u e k s t r a v e r t n o g a ili
i n t r o v e r t n o g a s t a v a , n e g o s a m o m o ž e istaći i z v e s n e
nijanse, k o j e ipak imaju znatan značaj.
K a o što o n a j k o j i v r š i uži v i j a v a n j e u ž i v a u
o b j e k t u sama sebe a da toga n i j e svestan, tako i onaj
k o j i v r š i a p s t r a k c i j u , t i m e što r a z m i š l j a o u t i s k u k o j i
mu dolazi od o b j e k t a , g l e d a sama s e b e a za to ne zna.
J e r o n o što o n a j k o j i v r š i u ž i v l j a v a n j e p r e n o s i u
o b j e k a t jeste o n sam, t j . n j e g o v vlastiti nesvesni s a
d r ž a j , i o n o što o n a j k o j i v r š i a p s t r a k c i j u m i s l i o s v o m
utisku o o b j e k t u , to on misli o s v o j i m vlastitim o s e -
ćanjima, koja mu se pojavljuju na objektu. Otuda je
jasno da stvarnom dokuči van ju objekta pripadaju
o b e funkcije, kao i stvarnom umetničkom stvaranju.
O b e funkcije i postoje svagda u jedinki, samo su v e
ćinom neravnomerno diferencirane. Zajednički koren
ovih dvaju osnovnih oblika estetičkoga doživljavanja
V o r i n g e r n a l a z i u n a g o n u za samoodricanjem. 13
Kod
apstrakcije č o v e k teži za tim da »u p o s m a t r a n j u o n o
g a što j e n u ž n o i n e p o m e r l j i v o b u d e o s l o b o đ e n s l u
čajnosti u ljudskom biću uopšte, prividne p r o i z v o l j
nosti opšte organske egzistencije«. P r e m a n e i z m e r -
nim neoživljenim objektima koji unose zabunu i stva
raju d u b o k e utiske č o v e k sebi stvara j e d n u apstrak
ciju, t j . apstraktnu opštu sliku, k o j a utiske v e z u j e u
zakonitu f o r m u . O v a slika i m a m a g i j s k i značaj zašti
te protiv haotične izmene doživljavanja. Čovek p o
nire u tu sliku i g u b i se u n j o j toliko da s v o j u a p
straktnu istinu najzad stavlja iznad realiteta života
i time život, koji bi m o g a o omesti uživanje u a p
straktnoj lepoti, u o p š t e pritešnjava. On se na taj
način sam podiže do jedne apstrakcije, identifikuje
s e b e s v e č n o m v a ž l j i v o š ć u s v o j e s l i k e i s m i r u j e se u
n j o j t i m e što m u o n a u n e k u r u k u p o s t a j e f o r m u l a
k o j a ga spašava. Na taj n a č i n on se o d r i č e s a m o g a
sebe i svoj život p r e d a j e s v o j o j apstrakciji, u k o j o j ga
u n e k u r u k u k r i s t a l i š e . A l i t i m e što o n a j k o j i v r š i
uživljavanje prenosi u o b j e k a t s v o j u delatnost, svoj
život, on se time takođe prenosi u objekat, ukoliko
319
preneseni sadržaj predstavlja bitan deo subjekta. On
postaje objekat, identifikuje se s n j i m e i na taj n a č i n
lišava se s a m o g sebe. T i m e što se objektiviše on se
d e s u b j e k t i v i š e . V o r i n g e r k a ž e : » A l i t i m e što o v u
v o l j u za delatnost prenosimo u drugi objekat, mi
jesmo u d r u g o m objektu. Razrešeni smo od svojega
individualnoga bića dokle god sa svojim nagonom za
doživljavanjem izbijamo u koji spoljašnji objekat, u
nekoj spoljašnjoj formi. Mi tako reći osećamo kako
naša individualnost utiče u čvrste granice p r e m a
b e z g r a n i č n o j diferenciranosti i n d i v i d u a l n e svesti. U
o v o m samoobjektivisanju leži samoodricanje. O v o
potvrđivanje naše individualne potrebe delatnosti
predstavlja u isto v r e m e ograničavanje njenih n e o -
graničljivih mogućnosti, poricanje njenih nesjedin-
ljivih diferenciranosti. Sa svojim unutrašnjim n a g o
n o m za delatnošću mi se odmaramo u granicama o v o
ga objektivisanja«. 1 4
K a o što za o n o g a koji vrši
apstrakciju apstraktna slika predstavlja n e k u p r i -
mirenost, neki odbrambeni zid protiv rastvornih uti
caja nesvesno oživljenih objekata, tako je i za o n o 1 8
i* L o c . c i t . p. 2 7 .
Fr. Th. Vischer
18
u svome romanu Auch Einer odlično
crta oživljene o b j e k t e .
320
čije, o n i o s l o b a đ a j u č o v e k a o d s l u č a j n o n a g o n s k o g a ,
19
šta v i š e , o n i g a č u v a j u o d t o g a t i m e što m u o m o g u
ć u j u n e k o samoodricanje. K a o što p o k a z u j e s v a k o
d n e v n o psihološko iskustvo, ima v e o m a m n o g o ljudi
koji se sasvim identifikuju sa svojom upravljenom
funkcijom (»dragocenom« funkcijom), a to su i z m e
đu ostalog baš tipovi o k o j i m a je o v d e govoreno.
Identifikacija s upravljenom funkcijom ima to n e o
s p o r n o p r e i m u ć s t v o što s e č o v e k n j o m e n a j b o l j e p r i
lagođuje kolektivnim očekivanjima i zahtevima, i tek
pri tome može još samoodricanjem da se otme s v o
jim manje značajnim, nediferenciranim i neuprav-
ljenim funkcijama. Nesebičnost (»Selbstlosigkeit«),
uostalom, sa stanovišta socijalnoga morala jeste n a r o
č i t a v r l i n a . N a d r u g o j s t r a n i , i p a k , d o l a z i v e l i k a šteta
od identifikacije s u p r a v l j e n o m funkcijom, naime
degeneracija jedinke. Č o v e k je n e s u m n j i v o s p o s o b a n
z a d a l e k o s e ž n u m e h a n i z a c i j u , ali n e u t o l i k o j m e r i
da bi sasvim m o g a o dići r u k e od sebe, a b e z štete po
s e b e . J e r što s e o n v i š e i d e n t i f i k u j e s j e d n o m f u n k
cijom, utoliko više opseda je libidom i utoliko više
oduzima libido drugim funkcijama. One, doduše, duže
v r e m e n a i p o d n o s e o b i m n o u s k r a ć i v a n j e l i b i d a ; ali
jedared ipak reaguju. Jer, time što im se libido
u s k r a ć u j e one p o s t e p e n o d o s p e v a j u p o d prag svesti,
n j i h o v a asocijativna veza sa svešću popušta i time
one polagano tonu u nesvesno. To je istoga z n a č e
nja kao i regresivan razvitak, n a i m e vraćanje rela
tivno razvijene funkcije na infantilni i naposletku na
arhaični stepen. Ali kako je č o v e k samo relativno
m a l o hiljada godina p r o v e o u kultivisanom stanju, a
m n o g e stotine hiljada godina u nekultivisanom, u
n j e m u su arhaični načini funkcije još izvanredno
sposobni za život i lako se m o g u p o n o v o oživeti. A k o
se, d a k l e , i z v e s n e f u n k c i j e u s k r a ć i v a n j e m l i b i d a d e z -
integruju, onda njihove arhaične osnove u nesvesnom
prelaze u funkciju. O v o stanje znači disasocijaciju
ličnosti, j e r arhaične funkcije n e m a j u nikakvih n e
posrednih veza sa svešću, dakle nikakvi prolazni m o -
16
Upor. za upravljeno mišljenje Jung, Wandl. und
Symbole der Libido, p. 7 s s .
322
VIII
1. D Z E M S O V I TIPOVI
I u n o v i j o j p r a g m a t i č k o j filosofiji o t k r i v e n o je
p o s t o j a n j e d v a j u t i p o v a , i to je u č i n i o Vilijam Džems
(William James). On kaže: »Istorija filosofije u v e
1
l i k o j m e r i j e s u d a r a n j e i z v e s n i h l j u d s k i h tempera-
menata ( k a r a k t e r o l o š k i h d i s p o z i c i j a ) . «
2
»Ma kakvoga
t e m p e r a m e n t a bio jedan filosof po pozivu, on u s v a
k o m slučaju pokušava, k a d filosofira, da misli č i n j e
nicu svojega temperamenta. Ipak njegov tempera-
menat predstavlja predrasudu jaču no ma koja od
njegovih objektivnih premisa. Temperamenat n j e g o
v u d o k a z i v a n j u u o v o m e ili o n o m e p r a v c u d a j e v a
žnost t i m e što p r e m a prilikama d o v o d i do s e n t i m e n
t a l n i j e g a ili h l a d n i j e g a g l e d a n j a n a s v e t , i s t o o n a k o
k a o č i n j e n i c a ili p r i n c i p . Č o v e k m i s l i l a c i m a p o v e -
r e n j e u s v o j t e m p e r a m e n a t . On sebi želi svet k o j i se
slaže s n j e g o v i m t e m p e r a m e n t o m , i on misli na svako
predstavljanje sveta k o j e n j e m u dolikuje. L j u d e d r u
goga temperamenta on oseća kao l j u d e k o j i nisu p r a
v i l n o u s k l a đ e n i sa s t v a r n i m k a r a k t e r o m s v e t a , i u
osnovi uzev on ih posmatra kao nenadležne i kao
l j u d e k o j i nikako nisu pravi filosofi, ma koliko u d i
jalektičkoj umešnosti bili nadmoćniji od njega. Ali
1
W . J a m e s , Pragmatism. A n e w n a m e for some old
w a y s of thinking. L o n g m a n s , L o n d o n 1911.
* L o c . c i t . p. 6.
21*
323
u javnim diskusijama on ne može, prosto zbog s v o j e
ga temperamenta, polagati nikakvo pravo na naroči
t o o d l i k o v a n j e ili a u t o r i t e t . O t u d a v o d i p o r e k l o i z
vesno nedostajanje ozbiljnosti u filosofskoj diskusiji:
najznačajnija od svih naših premisa nikada se ne p o -
minje.«*
P o t o m D ž e m s prelazi na karakterisanje d v a j u
t e m p e r a m e n a t a : k a o š t o se u o b l a s t i m o r a l a i ž i v o t n i h
navika m o g u da razlikuju ljudi koji su konvencio
nalni i oni k o j i se p o n a š a j u n e i z v e š t a č e n o , u p o l i t i č
k o m p o g l e d u oni k o j i v e r u ju u autoritet i anarhisti,
u l e p o j k n j i ž e v n o s t i a k a d e m i č a r i i realisti, u u m e t -
n o s t i k l a s i č a r i i r o m a n t i č a r i , t a k o se, p o D ž e m s o v o m
m i š l j e n j u , i u f i l o s o f i j i n a l a z e d v a tipa, n a i m e » r a -
cionalist« i »empiričar«. Racionalist je »obožavalac
apstraktnih i večnih principa«. Empiričar je » l j u b a v
nik činjenica u svoj njihovoj neuglađenoj raznovr
snosti«. Iako niko ne m o ž e da bude ni bez činjenica
4
8 L o c . c i t . p . 7 s.
4
L o c . cit. p. 9
5
L o c . cit. p. 10 ss.
324
ležava racionalista kao tender-minded (s n e ž n i m i
d e l i k a t n i m d u h o m ) , a e m p i r i č a r a k a o tough-minded
(sa ž i l a v i m d u h o m ) . T i m e o n o č e v i d n o p o k u š a v a d a
obeleži naročitu prirodu dvaju mentaliteta. U daljem
toku našega izlaganja imaćemo prilike da ovo karak-
terisanje podrobnije ispitamo. Zanimljivo je šta
D ž e m s kaže o predrasudama k o j e ta dva tipa gaje
jedan prema drugome. »Oni nemaju baš visoko m i
šljenje jedan o d r u g o m e . N j i h o v a tipska suprotnost
6
Tender-minded: Tough-minded:
o L o c . c i t . p . 12 s.
325
M o m e — svakako ograničenom — poznavanju
D ž e m s o v i h spisa n i j e p o š l o z a r u k o m d a n a đ e p o
d r o b n i j e d e f i n i c i j e ili o p i s e t i h d v a j u t i p o v a , i a k o
Džems više puta govori o tim dvama načinima m i
š l j e n j a , te ih o b e l e ž a v a o t p r i l i k e i k a o » t h i n « i
» t h i c k « . Flurnoj ( F l o u r n o v ) 7
objašnjava »thin« kao
»mince, tenu, maigre, chetif«, a »thick« kao »epais,
solide, massif, c o s s u « . D ž e m s z a t e n d e r - m i n d e d u p o
trebljava jedared i izraz »soft-headed«, dakle d o s l o v
ce »s mekanom glavom«. »Soft« je kao »tender«
m e k a n , nežan, m i o , blag, tih, dakle m a l o slab, u t u -
ljen, slabe snage, nasuprot izrazima »thick« i
» t o u g h « , a to su otporni, solidni, teško p r o m e n l j i v i
kvaliteti, koji podsećaju na prirodu gradiva. S h o d n o
tome Flurnoj objašnjava oba načina mišljenja ovako:
»C'est l'opposition entre la facon de penser abstrac-
tionniste — c'est-a-dire p u r e m e n t l o g i q u e et dialecti-
que, si chere a u x philosophes, mais qui n'inspire a
James aucune confiance, et qui lui parait fragile,
creuse, ,chetive', parče que trop sevrće du contact
des choses particulieres — et la fagon de penser c o n -
crete, l a q u e l l e s e n o u r r i t d e f a i t s d ' e x p e r i e n c e e t n e
quitte jamais la rćgion terre a terre, mais solide, des
ecailles de tortues ou autres donnees positives.« Iz 8
326
r a z u m e se, m o g u ć n o j e samo onda a k o j e č o v e k s u p -
stancijalnost a priori povezao s k o n k r e t n o m činjeni
c o m , a to je baš, kao što je rečeno, stvar t e m p e r a
menta. A k o »empirijski« mislilac s v o m e k o n k r e t n o m
mišljenju pripisuje otpornu supstancijalnost, onda je
to, gledano s apstraktnoga stanovišta, s a m o o b m a n a ,
jer supstancijalnost, »tvrdoća« pripada spoljašnjoj
činjenici, a ne »empirijskom« mišljenju. Štaviše, o v o
poslednje pokazuje se kao naročito slabo i ništavno,
jer se prema spoljašnjoj činjenici toliko malo u m e
potvrditi da u v e k zavisi od čulno datih činjenica, za
n j i m a trči i zbog toga se j e d v a m o ž e da uzdigne iznad
prosto klasifikatorske i prikazivalačke delatnosti. Sa
stanovišta mišljenja, dakle, konkretno mišljenje je
nešto v e o m a slabo i nesamostalno, jer ono n e m a č v r
stinu u s a m o m e sebi, n e g o u spoljašnjim činjenicama,
koje su nadređene mišljenju zbog uslovne vrednosti.
O v o mišljenje, dakle, obeleženo je nizom čulno v e
zanih predstava, k o j e se u pokret stavljaju ne toliko
unutrašnjom mislenom delatnošću koliko izmenom
čulnih opažanja. Niz konkretnih predstava uslovljen
č u l n i m o p a ž a n j i m a n i j e , d a k l e , u p r a v o o n o što b i
apstraktni mislilac obeležio kao mišljenje, n e g o u
najboljem slučaju pasivna apercepcija. Stoga je t e m
peramenat koji više voli konkretno mišljenje i n j e m u
pripisuje supstancijalnost obeležen prevlađivanjem
čulno uslovljene predstave prema aktivnoj apercep-
cionoj delatnosti, k o j a proizlazi iz subjektivne v o l j n e
radnje, i predstave dobivene posredovanjem čula
h o ć e d a s r e d i p r e m a n a m e r a m a j e d n e ideje, t j . k r a ć e
r e č e n o : o v o m e t e m p e r a m e n t u više j e stalo d o o b
jekta; objekat se zadahnjuje životom, on se ponaša
kao tobože samostalan u subjektovu svetu predstava
i shvatanje povlači p r e m a sebi. O v a j temperamenat,
dakle, ekstravertuje. Mišljenje ekstravertnoga je
konkretističko. N j e g o v a čvrstina ne leži u n j e m u ,
nego u neku ruku izvan njega, u činjenicama u k o j e
se prenosi život, i o t u d a v o d i p o r e k l o i D ž e m s o v a
kvalifikacija kao »tough«. Ko se u v e k stavlja na stra
nu konkretnoga mišljenja, t j . na stranu predstava o
činjenicama, tome se apstrakcija pojavljuje kao n e -
327
što s l a b o i n i š t a v n o , j e r o n j e m e r i p o č v r s t i n i k o n
kretne, č u l n o date činjenice. A l i ko stoji na strani
apstrakcije, t o m e čulno data predstava nije o n o što
o d l u č u j e , n e g o apstraktna i d e j a . I d e j a , p o u o b i č a j e
n o m shvatanju, n i j e ništa d r u g o n e g o apstrakcija
j e d n o g zbira iskustava. Pri t o m e č o v e k voli da d u h
ljudski predstavlja kao p o č e t n u čistu p l o č u (tabula
rasa), na k o j o j ostavljaju slova tek o p a ž a n j e i i s k u
stvo sveta i života. Sa o v o g a stanovišta, a to je sta
novište naše empirijske naučnosti u najširem smislu,
ideja i ne m o ž e da b u d e ništa d r u g o n e g o e p i f e n o -
menalna, aposteriona apstrakcija iz iskustava, i stoga
slabija i bleđa od ovih. Ali mi znamo da duh ne m o ž e
b i t i t a b u l a rasa, j e r n a m k r i t i k a n a š i h m i s l e n i h p r i n
cipa pokazuje da su izvesne kategorije našega mišlje
nja date a priori, t j . pre svakoga iskustva, i p o j a v l j u
j u s e u isti m a h s a p r v i m m i s l e n i m a k t o m , š t a v i š e o n e
s u n j e g o v i p r e f o r m i r a n i u s l o v i . A l i š t o j e Kant d o
kazao za logičko mišljenje, to važi za psihu j o š u
m n o g o v e ć e m o b i m u . Psiha je isto t a k o m a l o k a o i
d u h ( o b l a s t m i š l j e n j a ) u p o č e t k u t a b u l a rasa. S v a k a
k o n e d o s t a j u k o n k r e t n i s a d r ž a j i , ali s a d r ž a j n e m o g u ć
nosti n a s l e đ e n o m i p r e f o r m i r a n o m f u n k c i o n a l n o m
d i s p o z i c i j o m date su a priori. O n a n i j e ništa d r u g o
n e g o rezultat funkcijskih navika m o z g o v a u nizu p r e
daka, talog pokušaja prilagođivanja i iskustava f i l o -
g e n e t i č k o g a n i z a . N o v o p o s t a l i m o z a k ili f u n k c i j s k i
s i s t e m j e s t e , d a k l e , star, z a s a s v i m o d r e đ e n e s v r h e
udešen instrumenat, koji ne samo pasivno apercipuje
n e g o i iz sebe aktivno s r e đ u j e iskustva i n a g o n i ih na
izvesne zaključke i sudove. O v a sređivanja ne deša
v a j u s e p a k s l u č a j n o ili p r o i z v o l j n o , n e g o s l e d u j u
strogo p r e f o r m i r a n i m u s l o v i m a , k o j i nisu dati p o s r e
d o v a n j e m iskustva kao sadržaji posmatranja, nego su
dati a priori k a o uslovi p o s m a t r a n j a . To su i d e j e ante
rem, formalni uslovi a priori p o v u č e n e osnovne lini
je, k o j e gradivo iskustva u p u ć u j u na određen oblik,
t a k o d a s e o n e , k a o što i h j e Platon s h v a t i o , m o g u z a
m i š l j a t i k a o likovi, u n e k u r u k u k a o s h e m e ili n a s l e -
đ e n e f u n k c i j s k e m o g u ć n o s t i , ali k o j e i s k l j u č u j u d r u
g e m o g u ć n o s t i ili i h b a r o g r a n i č a v a j u u v e l i k o j m e r i .
328
Otuda proizlazi da i n a j s l o b o d n i j e ispoljavanje duha,
fantazija, nikada ne m o ž e zalutati u o n o što je b e z
granično (iako pesnik m o ž e tako osećati), n e g o ostaje
v e z a n o z a p r e f o r m i r a n e m o g u ć n o s t i , z a praslike ili
praiskonske slike. P r i p o v e d a n j a b a j k i n a j u d a l j e n i j i h
naroda p o k a z u j u u sličnosti s v o j i h m o t i v a tu v e z a
nost za izvesne praslike. Čak i slike k o j e su osnova
naučnim teorijama pokazuju to ograničenje, na pri
m e r eter, energija, n j i h o v a p r e o b r a ž a v a n j a i n j i h o v a
postojanost, teorija o atomima, afinitet itd.
K a o što, dakle, u d u h u o n o g a k o j i k o n k r e t n o
misli prevlađuje i daje pravac čulno data predstava,
tako u d u h u onoga k o j i apstraktno misli preteže b e s a -
držajna i stoga nepredstavljiva praslika. Ona ostaje
relativno neaktivna dokle god se objekat zadahnjuje
životom i time uzdiže do uslovnoga činioca mišljenja.
A l i ako se u objekat život ne prenosi, te se on time
lišava s v o j e preponderancije u d u h o v n o m e procesu,
onda se n j e m u uskraćena energija vraća u subjekat.
U subjekat se n e s v e s n o prenosi život i t i m e se b u d e
u n j e m u spavaćive p r e f o r m i r a n e slike, i o v e se z b o g
toga p o j a v l j u j u kao delatni činioci u d u h o v n o m e p r o
cesu, svakako u nepredstavljivoj formi, u neku ruku
k a o nevidljivi režiseri, iza kulisa. K a k o su o n e samo
aktivisane funkcione mogućnosti, one su bez sadrža
ja, stoga nepredstavljive, i zato teže za i s p u n j e n j e m .
O n e iskustveno gradivo povlače u svoju f o r m u i ne
predstavljaju činjenice, nego sebe u činjenicama. One
se unekoliko zaodevaju činjenicama. Stoga nisu neka
poznata ishodišna tačka, kao empirijska činjenica u
konkretnome mišljenju, nego se m o g u tek doživeti
nesvesnim uobličavanjem iskustvenoga gradiva. I
empiričar može svoje iskustveno gradivo da raščla-
n j a v a i u o b l i č a v a , ali o n g a u o b l i č a v a m o ž d a p r e m a
n e k o m konkretnom pojmu, koji je stvorio na osnovu
prethodnih iskustava.
Naprotiv, onaj koji apstrahuje uobličava prema
n e k o m n e s v e s n o m propisu, i tek a posteriori iz p o
j a v e k o j u j e u o b l i č i o doživljuje ideju p r e m a k o j o j j e
davao oblik. Empiričar, shodno svojoj psihologiji,
svagda je sklon da usvaja, i onaj koji apstrahuje
329
uobličava iskustveno gradivo proizvoljno prema b l e -
dim, slabim i nedovoljnim pretpostavkama, jer on
duhovni proces onoga koji apstrahuje odmerava p r e
ma svome vlastitom modus procedendi. Ali prava
p r e m i s a , i d e j a ili p r a s l i k a o n o m e k o j i a p s t r a h u j e j e
ste n e p o z n a t a u p r a v o o n a k o k a o e m p i r i č a r u t e o r i j a ,
k o j u će on naknadno, posle mnogih i mnogih ekspe
rimenata, izgraditi iz iskustva. K a o što s a m u j e d n o m
ranijem poglavlju objasnio, jedan vidi individualni
objekat i interesu je se za n j e g o v o individualno drža
nje, a drugi u p r v o m e redu vidi sličnosne veze i z m e
đu objekata i ne v o d i računa o individualnosti č i n j e
nice, jer mu je o n o što v e z u j e i spaja rasturene i r a z
novrsne pojave prijatnije i donosi mu spokojstvo.
Ali za p r v o g a je sličnosna veza upravo nešto tegobno,
n e š t o što m u n a r u š a v a s p o k o j s t v o , i t o g a , p r e m a p r i
likama, čak sprečava da se dočepa saznanja o b j e k t o -
ve osobitosti. Što se više uživljuje u pojedini objekat,
utoliko on više saznaje n j e g o v u osobitost i utoliko
više iščezava mu činjenica sličnosne veze s nekim
d r u g i m o b j e k t o m . A l i ako se on u m e da uživi i u
drugi objekat, onda je kadar da sličnost d v a j u o b j e
kata oseti i shvati u m n o g o v e ć o j m e r i negoli o n a j
koji ju je pre svega uvideo samo spolja. Onaj koji
k o n k r e t n o m i s l i m o ž e , z b o g č i n j e n i c e što s e n a j p r e
uživljuje u jedan a zatim u drugi objekat, samo v e o
ma polagano dolaziti do saznanja sličnosnih veza, i
zato se n j e g o v o mišljenje p o j a v l j u j e kao tegljivo. A l i
veoma lako teče njegovo uživljavanje. Međutim,
o n a j k o j i apstraktno misli b r z o d o k a z u j e sličnosti, i n
dividualne objekte zamenjuje generalnim obeležji-
ma i tom iskustvenom gradivu daje oblik s v o j o m vla
s t i t o m u n u t r a š n j o m m i s l e n o m d e l a t n o š ć u , ali o v a s e
nalazi p o d j a k i m u t i c a j e m »senaste« praslike, isto
onako kao i konkretno mišljenje pod uticajem objek
ta. Š t o j e v e ć i u t i c a j o b j e k t a n a m i š l j e n j e , u t o l i k o
o n o više u r e z u j e n j e g o v e crte u m i s l e n u sliku. A l i
ukoliko objekat manje dejstvuje u duhu, utoliko jače
apriorna ideja udara svoj pečat na iskustvo. Z b o g
prekomernoga značaja empirijskoga objekta nastaje
onda u nauci izvesna vrsta teorije specijalista, k o j a
330
se, n a p r i m e r , u p s i h i j a t r i j i p o j a v l j u j e k a o o n a p o
znata »mitologija m o z g a « , g d e se pokušava da se neka
veća iskustvena oblast objasni principima koji su o d
lični za objašnjenje izvesnih usko ograničenih k o m
p l e k s a č i n j e n i c a , ali s a s v i m n e d o v o l j n i z a s v a k u d r u
gu upotrebu. Ali, obrnuto, apstraktno mišljenje, k o j e
prihvata pojedinu činjenicu samo zbog njene slično
sti s n e k o m d r u g o m č i n j e n i c o m , s t v a r a u n i v e r s a l n u
h i p o t e z u , k o j a , d o d u š e , i d e j u v i š e ili m a n j e p r e d s t a v
l j a č i s t o , ali s a s u š t i n o m k o n k r e t n i h č i n j e n i c a i m a
i s t o t o l i k o m a l o ili i s t o t o l i k o m n o g o p o s l a k o l i k o i
mit. U svojoj krajnjoj formi, dakle, obe forme m i
šljenja proizvode mitologiju, od kojih se jedna k o n
kretno izražava ćelijama, atomima, treptajima i m n o
g i m sličnim stvarima, a druga » v e č n i m « idejama.
Krajnji empirizam ima bar to preimućstvo da činje
n i c e izloži što čistije. A l i k r a j n j i i d e o l o g i z a m i m a
p r e i m u ć s t v o d a a p r i o r n e f o r m e , i d e j e ili p r a s l i k e
o g l e d a u n a j v e ć o j m o g u ć n o j čistoti. Teorijski r e z u l
tati p r v o g a i s c r p l j u j u s e n j e g o v i m i s k u s t v e n i m g r a
d i v o m , praktički rezultati d r u g o g ograničavaju se na
prikazivanje psihološke ideje. K a k o je naš sadašnji
naučni duh jednostrano nastrojen konkretno-empi-
rijski, to on delo o n o g a koji prikazuje i d e j u ne u m e
ceniti, j e r m u činjenice stoje iznad p o z n a v a n j a p r a -
formi u kojima ih ljudski razum poima. Zaokretanje
n a s t r a n u k o n k r e t i z m a j e s t e , k a o što j e p o z n a t o , r e
lativno mlada tekovina, koja vodi poreklo iz epohe
prosvećenosti. Uspesi toga razvitka dostojni su d i v
l j e n j a , ali . s u i z a z v a l i n a g o m i l a v a n j e e m p i r i j s k o g a
gradiva, k o j e s v o j o m nepreglednošću više stvara z a
bunu negoli jasnoću. Ono nužno vodi naučnome se
paratizmu i time mitologiji specijalista, k o j a znači
smrt universalnosti. Ali prevlađivanje empirizma
nije s a m o zaguši v a n je aktivnoga mišljenja n e g o i
opasnost za stvaranje teorija u okviru j e d n e disci
pline. M e đ u t i m , odsutnost opštih gledišta ide naruku
m i t s k o m stvaranju teorija, ni m a n j e ni više n e g o što
to čini i odsutnost empirijskih gledišta.
Stoga ja smatram da su Džemsovi termini ten-
der-minded i tough-minded samo jednostrano o č e -
331
vidni i, u osnovi uzev, sadrže izvesno prejudiciran je.
A l i iz o v o g a izlaganja m o g l o bi biti jasno da D ž e m -
s o v a tipizacija o b r a đ u j e iste t i p o v e k o j e s a m j a o b e -
ležio izrazima introvertan i ekstravertan.
Sopenhauer k a ž e z a u m d a o n i m a s a m o jednu f u n k
ciju, naime »obrazovanje p o j m a ; i iz ove jedine f u n k
cije v e o m a lako i same s o b o m objašnjavaju se sve
332
one gorenavedene pojave kojima se život čovekov
r a z l i k u j e o d ž i v o t a ž i v o t i n j a , i n a p r i m e n u ili n e p r i -
m e n u o n e f u n k c i j e u k a z u j e p r o s t o s v e što s e s v u g d e
i u s v a k o d o b a n a z i v a l o u m n i m ili n e u m n i m « . 1 1
»Go
renavedene pojave« tiču se izvesnih ispoljavanja u m a
koja je Sopenhauer skupio, naime »savlađivanje afe
k a t a i strasti, s p o s o b n o s t da se g r a d e z a k l j u č c i i o p š t i
principi«, »saglasno delanje većeg broja jedinki«,
»civilizacija, država; zatim nauka, čuvanje ranijega
iskustva«, itd. A k o z a S o p e n h a u e r a u m ima funkciju
obrazovanja p o j m o v a , onda on, p r e m a tome, ima k a
rakter o n a k v a stava psihičkoga aparata k o j i j e p o d e
san da m i s l e n o m aktivnošću obrazuje p o j m o v e . S a
s v i m u t o m e s m i s l u j e d n o g a s t a v a s h v a t a u m i Jeru
zalem ( J e r u s a l e m ) , 12
n a i m e k a o dispoziciju volje, k o j a
nas osposobljava da se u s v o j i m odlukama služimo
u m o m i d a s a v l a đ u j e m o strasti.
Um je, dakle, sposobnost da b u d e m o umni, o d
ređen stav koji o m o g u ć u j e mišljenje, osećanje i
delanje prema objektivnim vrednostima. Ove »objek
tivne« vrednosti sa stanovišta empirizma proizlaze iz
i s k u s t v a , ali s a g l e d i š t a i d e o l o g i z m a i z a k t i v n o g a a k t a
o c e n e u m a , k o j i b i t a d a u Kantovu s m i s l u b i o » m o ć
suđenja i delanja prema načelima«. Jer um je u K a n
tu izvor ideje, koji je » u m o v pojam«, »kojega se
p r e d m e t ne m o ž e n a ć i u i s k u s t v u « , i k o j i s a d r ž i »pra-
sliku upotrebe razuma — kao regulativni princip
radi opšte povezanosti naše empirijske upotrebe r a
zuma«. 1 3
O v o shvatanje j e čisto introvertno. P r e m a
n j e m u stoji empirističko shvatanje V u n t o v o ; po n j e
mu um pripada kompleksnim intelektualnim funk
cijama koje se sa svojim » p r v i m stepenima, koji im
d a j u neizbežne čulne supstrate, u jednom opštem
izrazu« obuhvataju u celinu. » O č e v i d n o je da je ovaj
p o j a m ,intelektualnog' ostatak psihologije m o ć i , k o j i
m o ž d a j o š v i š e n e g o l i stari p o j m o v i p a m ć e n j e , r a z u m ,
f a n t a z i j a i t d . p a t i od mešanja sa logičkim gledištima
koja leže izvan psihologije, i da on p o s t a j e u t o l i k o
11
Schopenhauer, Welt als Wille und Vorstellung I, § 8.
12
Jerusalem, Lehrb. der Psychologie, p. 195.
is K a n t , Log. p. 1 4 0 s.
333
n e o d r e đ e n i j i i u isti m a h p r o i z v o l j n i j i u k o l i k o o b u
hvata raznovrsnije psihičke sadržaje.« » A k o za sta
novište naučne psihologije nema nikakva pamćenja,
n i k a k v a r a z u m a i n i k a k v e f a n t a z i j e , nego samo iz-
vesnih elementarnih psihičkih procesa i njihovih
veza, k o j e se u p r i l i č n o p r o i z v o l j n o m r a z l i k o v a n j u
o b u h v a t a j u p o d o n i m i m e n o m , onda, r a z u m e se, i m a
j o š m a n j e n e k e , i n t e l i g e n c i j e ' ili i n t e l e k t u a l n e f u n k
cije' kao jednoga jedinstvenoga pojma podudarnoga
sa ma kojim stanjem činjenica koje treba čvrsto
ograničiti. Pa ipak ostaju izvesni slučajevi gde je k o
risno, iako u j e d n o m z b o g načina psihološkoga p o -
smatranja i z m e n j e n o m smislu, poslužiti se o n i m p o j
m o v i m a iz staroga inventara psihologije moći. Ovi
slučajevi nastaju onde gde nailazimo na kompleksne,
iz različnih sastavnih delova pomešane fenomene,
koji zbog pravilnosti svoje veze pre svega i iz p r a k
t i č k i h r a z l o g a i z i s k u j u d a s e o n j i m a v o d i r a č u n a , ili
g d e n a m individualna svest pruža određene p r a v c e
dara i obrazovanja, i g d e pravilnost veze opet poziva
n a a n a l i z u t a k v i h k o m p l e k s n i h d u h o v n i h d a r o v a . Ali,
razume se, u svima ovim slučajevima zadatak je da
ne ostajemo kod tako obrazovanih generalnih poj
mova, nego da ih, gde god je mogućno, svodimo na
njihove proste činioce.« * O v o s h v a t a n j e je č i s t o e k s -
1
14
Wundt, Grundziige der phys. Psychol. V Auflage, Bd.
I I I , p . 5 8 2 s.
334
s obzirom na opšte p o j m o v e , jer za njega su p o j m o v i
u v e k s a m o o n o što j e i z iskustva izvedeno. O n o u o p
šte n e p o z n a j e n i k a k v e » p o j m o v e u m a « , i d e j e a p r i o
ri, j e r j e n j e g o v o m i š l j e n j e p o d e š e n o p a s i v n o a p e r -
ceptivno p r e m a čulno uslovljenom iskustvu. Z b o g
o v o g a stava objekat je u v e k naglašen, on je u neku
r u k u o n o što dela i primorava nas na saznanja i k o m -
plikovane zaključke uma, i ovi zahtevaju postojanje
opštih p o j m o v a , koji pak služe samo za to da izvesne
grupe fenomena shvate p o d j e d n i m kolektivom. Tako
opšti p o j a m , n a r a v n o , n i j e ništa d r u g o n e g o j e d n a
s e k u n d a m a količina, koja zapravo, osim u jeziku, i
ne postoji. Stoga n a u k a u m u , fantaziji itd. ne m o ž e
priznati nikakvo p r a v o na posebnu egzistenciju, u k o
liko smatra da stvarno postoji samo o n o što postoji
kao čulno data činjenica, kao »elementaran činilac«.
A l i ako j e mišljenje, kao što j e t o slučaj k o d i n t r o
vertnoga, aktivno aperceptivno, onda u m , intelekat,
fantazija itd. i m a j u vrednost o s n o v n e funkcije, m o ć i ,
t j . m o g u ć n o s t i ili d e l a n j a i z n u t r a , j e r z a t o s t a n o v i š t e
vrednosni akcenat leži na p o j m u , a ne na elementar
nim procesima koje poklapa i obuhvata pojam. Ovo
mišljenje je p o r e k l o m sintetičko. O n o iskustveno g r a
divo sređuje prema shemi p o j m a i upotrebljava ga
da ispuni s v o j e ideje. P o j a m se p o j a v l j u j e kao acti-
v u m , i to iz vlastite unutrašnje snage, k o j a zahvata
iskustveno gradivo i uobličava ga. Ekstravertni kao
izvor o v e snage pretpostavlja, s j e d n e strane, čistu
p r o i z v o l j n o s t , a, s d r u g e , s u v i š e b r z u g e n e r a l i z a c i j u
ograničenih iskustava. Introvertni, koji nije svestan
s v o j e vlastite psihologije mišljenja pa je m o ž d a čak
sam pomodni empirizam usvojio kao putokaz, bezu-
spešno se brani od ove zamerke. Ali zamerka nije ni
šta d r u g o n e g o j e d n a p r o j e k c i j a e k s t r a v e r t n e p s i h o
logije. Jer, aktivni misleni tip energiju s v o j e mislene
delatnosti ne dobiva ni iz proizvoljnosti ni iz isku
stva, n e g o iz ideje, t j . iz u r o đ e n e funkcionalne f o r m e ,
k o j a j e aktivisana n j e g o v i m introvertnim zauzima
n j e m stava. O v o g a izvora o n n i j e svestan, j e r o n i d e
j u z b o g n j e n e apriorne besadržajnosti m o ž e d a sazna
tek u uobličavanju a posteriori, naime u formi k o j u
335
prima mišljenjem obrađeno iskustveno gradivo. Ali
za ekstravertnoga objekat i elementarni proces jesu
v a ž n i i n e i z b e ž n i s t o g a što j e o n i d e j u n e s v e s n o p r o
j i c i r a o u o b j e k a t i što se s a m o e m p i r i j s k i m s a b i r a
n j e m i upoređivanjem m o ž e da uzdigne do p o j m a i
time do ideje. Oba pravca mišljenja značajno su su
protstavljena jedan prema drugome: jedan iz svoje
nesvesne ideje uobličava gradivo i tako dolazi do
iskustva; drugi ide za g r a d i v o m k o j e sadrži n j e g o v u
nesvesnu projekciju ideje i tako dospeva do ideje.
O v a s u p r o t n o s t s t a v o v a i m a u s e b i n e š t o što č o v e k a
m i s l i o c a n a d r a ž u j e , i z a t o je i i z a z v a l a n a j v a t r e n i j e i
najbezuspešnije naučne diskusije.
Nadam se da ovo raspravljanje dovoljno oprav
d a v a m o j e s h v a t a n j e d a r a z u m (ratio) i n j e g o v o j e d
nostrano uzdizanje do principa, upravo racionalizam,
p r i p a d a j u e m p i r i z m u isto toliko k o l i k o i i d e o l o g i z m u .
Mesto da govorim o ideologizmu, mogao bih da u p o -
trebim i reč »idealizam«. Ali o v o j upotrebi smeta
njegova suprotnost prema »materijalizmu«, i ja kao
suprotnost prema »materijalističkom« ne bih mogao
reći »ideološki«, j e r materijalist, kao što p o k a z u j e
istorija filosofije, često isto tako m o ž e d a b u d e i d e o
log, naime u slučaju ako nije nikakav empiričar,
nego aktivno misli polazeći od opšte ideje materije.
b) Drugo suprotno dvojstvo koje Džems postav
lja jeste intelektualizam prema senzualizmu (senza-
cionalizmu!).
Senzualizam je izraz k o j i obeležava suštinu e k s
t r e m n o g a empirizma. On u č u l n o m iskustvu nalazi
j e d i n o i isključivo v r e l o saznanja. Senzualistički stav
je sasvim orijentisan p r e m a o b j e k t u koji daju čula,
dakle napolje. O č e v i d n o je da D ž e m s misli na inte
l e k t u a l a n , a n e n a n e k i e s t e t i č k i s e n z u a l i z a m , ali b a š
zato čini se da »intelektualizam« nije suprotnost k o j a
t o m e odgovara. Psihološki intelektuahzam je stav
k o j i s e o b e l e ž a v a t i m e što u s l o v n u g l a v n u v r e d n o s t
daje intelektu, dakle saznavanju na p o j m o v n o m ste-
penu. S o v i m s t a v o m ja m o g u da b u d e m i senzualist,
naime u slučaju ako svoje mišljenje zaposlim k o n
kretnim p o j m o v i m a , koji svi skupa v o d e poreklo iz
336
čulnoga iskustva. Stoga i empiričar m o ž e da bude
intelektualan. Filosofski intelektualizam se u p o t r e b
ljava otprilike p r o m i s o u e sa r a c i o n a l i z m o m , i stoga
b i s m o opet ideologizam morali uzeti kao suprotnost
p r e m a senzualizmu, u k o l i k o je i senzualizam u s v o j o j
suštini s a m o k r a j n j i e m p i r i z a m .
c) Treće D ž e m s o v o suprotnosno dvojstvo jeste
idealizam prema materijalizmu.
V e ć kod senzualizma m o g l o se pretpostavljati da
D ž e m s time ne misli s a m o na p o j a č a n empirizam, t j .
na intelektualan senzualizam, nego da je izrazom
»sensationalistic« h t e o m o ž d a istaći i o n o što je v e
zano za oset bez obzira na sve intelektualno. K a d k a
ž e m v e z a n o z a o s e t m i s l i m n a s t v a r n u čulnost, s v a
kako ne u v u l g a r n o m smislu kao voluptas, nego kao
psihološki stav u k o j e m u nije toliko o b j e k a t u k o j i se
č o v e k u ž i v l j u j e k o l i k o čista č i n j e n i c a č u l n o g a u z b u
đenja i oseta ona količina koja daje orijentaciju i o d
ređivanje. O v a j stav m o ž e se obeležiti i k a o reflek-
toran, j e r ceo mentalitet zavisi od čulnoga oseta te u
n j e m u i dostiže vrhunac. Objekat se ne dohvata ni
apstraktnim saznanjem ni uživljavanjem, nego d e j
stvuje svojom prirodnom f o r m o m postojanja, i su
bjekat se orijentiše isključivo na čulnim osetima k o j e
izaziva d o d i r s o b j e k t o m . O v a j stav o d g o v a r a o bi p r i
m i t i v n o m mentalitetu. Suprotnost koja n j e m u pri
p a d a j e s t e intuitivni s t a v , o b e l e ž e n o s e t n i m p o i m a
njem, koje nije ni intelektualno ni osećajno, nego
o b o j e u isti m a h u n e r a z l u č e n o j m e š a v i n i . K a o što s e
č u l n i o b j e k a t pojavljuje u o p a ž a n j u , t a k o se i p s i
h i č k i s a d r ž a j pojavljuje u i n t u i c i j i , d a k l e , q u a s i i l u -
z i o n a r a n ili h a l u c i n a t o r a n .
Na o s n o v u toga što je u D ž e m s a t o u g h - m i n d e d
obeležen ne samo k a o »sensationalistic« n e g o i kao
»materialistic« (a dalje j o š i kao »irreligious«) p o j a v
l j u j e se d v o u m l j e n j e da li on doista s v o j o m tipizaci
j o m ima u v i d u istu suprotnost tipova k a o ja. M a t e
rijalizam se vulgarno svagda razumeva k a o stav koji
se orijentiše prema »materijalnim« vrednostima, d a
kle kao neka vrsta moralnoga senzualizma. D ž e m s o v o
karakterisanje davalo bi, dakle, v e o m a nepovoljnu
338
Stoga mi se čini da ni o v a suprotnost n e m a nikakva
posla sa D ž e m s o v i m tipovima. K a o što i m a o p t i m i
stičkih introvertnih, t a k o isto i m a i optimističkih e k s -
travertnih i vice-versa. Ali bilo bi veoma lako m o g u ć
no da se Džemsu ova zabluda potkrala na osnovu m a -
lopre nagoveštene subjektivne projekcije. Materija
l i s t i č k i ili č i s t o e m p i r i s t i č k i ili p o z i t i v i s t i č k i p o g l e d n a
svet p o j a v l j u j e se stanovištu ideologizma kao apso
lutno bezutešan. O n o ga, dakle, m o r a osećati k a o p e
simističan p o g l e d na svet. Ali ko v e r u j e u B o g a » m a
teriju«, t o m e se materijalistički pogled na svet p o j a v
ljuje kao optimističan. Materijalističkim shvatanjem,
naime, preseca se ideologizmu životni nerv, jer se
time koči n j e g o v a glavna snaga, aktivno a p e r c i p o v a -
n j e i ostvarivanje praslika. Stoga mu se takav pogled
na svet m o r a pojavljivati kao sasvim pesimističan, jer
ga on lišava svake n a d e da će v e č n u ideju ikada p o
n o v o ugledati ostvarenu u pojavi. Svet realnih č i n j e
nica znači za n j e g a progonstvo i trajnu bezavičajnost.
A k o , dakle, D ž e m s materijalistički pogled na svet
stavlja paralelno s p e s i m i z m o m , onda bi ta okolnost
ukazivala na to da on lično pripada ideologističkoj
strani — pretpostavka k o j a bi se l a k o m o g l a p o t v r
diti m n o g i m d r u g i m c r t a m a iz života o v o g a filosofa.
O v a okolnost m o g l a bi objasniti i to zašto je t o u g h -
- m i n d e d d o b i o tri m a l o s u m n j i v a e p i t e t a : s e n z u a l i s t i -
čan, materijalističan, ireligiozan. Na istu o k o l n o s t
u k a z u j e i o n o m e s t o u Pragmatizmu g d e D ž e m s o b o
stranu odvratnost tipova u p o r e đ u j e sa susretom i z
m e đ u bostonskih turista i stanovništva K r i p l K r i k a . 1 5
J a m e s , Pragmatism, p .
15
13. B o s t o n c i s u p o z n a t i z b o g
svojega »ođuhovljenoga« estetizma. Cripple Creek je poznati
rudarski distrikt u Virdžiniji. Suprotnost, dakle, m o ž e se
lako predstaviti!
22*
339
tibilnosti. A l i ja sam se m n o g o s t r u k i m iskustvima
u v e r i o u to da baš takva, u pozadini svesti z a d r ž a v a
na osećanja ponekad na nepovoljan način utiču i na
najlepši rezonman i ometaju sporazumevanje. L a k o
se m o ž e pomisliti da i stanovništvo Kripl Krika na
bostonske turiste gleda naročitim očima.
e ) P e t o s u p r o t n o s n o d v o j s t v o j e s t e religioznost
prema ireligioznosti.
Važenje o v e suprotnosti za D ž e m s o v u psiholo
g i j u t i p o v a b i t n o z a v i s i , r a z u m e se, o d d e f i n i c i j e k o j u
D ž e m s d a j e religioznosti. K a d on suštinu religiozno
sti s a s v i m s i d e o l o g i s t i č k o g a s t a n o v i š t a p o i m a k a o
stav u k o m e religiozna ideja igra dominantnu ulogu
(u suprotnosti p r e m a osećanju), onda on ima izvesno
p r a v o što tip t o u g h - m i n d e d obeležava i kao ireligio-
zan. A l i D ž e m s misli suviše široko i suviše ljudski da
ne bi v i d e o da religiozni stav m o ž e biti determinisan
i r e l i g i o z n i m osećanjem. T a s a m o n k a ž e : » N a š e o s o
bito uvažavanje činjenica nije u nama neutralisalo
s v a k u r e l i g i o z n o s t . Ali ovo uvažavanje je u samom
sebi tako reći religiozno. N a š n a u č n i s t a v je p o b o ž a n
(our scientific t e m p e r is d e v o u t ) . « Nedostatak d u b o
1 6
*« J a m e s , L o c . cit. p. 15.
340
ne kulturne e p o h e to što n a u k o m vlada objekat, a
religijom subjekat, tj. ideologizam, jer ideja koja d e j -
stvuje iz same sebe morala se ipak n e k u d skloniti,
pošto je u nauci s v o j e m e s t o m o r a l a ostaviti o b j e k t u .
A k o se religija na taj način shvati k a o savremena
kulturna p o j a v a , onda D ž e m s i m a p r a v o što e m p i r i -
č a r a o b e l e ž a v a k a o i r e l i g i o z n a č o v e k a , ali s a m o t o
liko. K a k o filosofi nisu neuslovljeno sasvim o d v o j e n a
ljudska klasa, n j i h o v i tipovi i izvan oblasti l j u d i k o j i
se b a v e filosofijom prostiraće se u opšte čovečanstvo,
možda dotle dokle dopire kultivisano čovečanstvo
uopšte. V e ć iz o v o g a opštega razloga ne b i s m o smeli
polovinu kulturnoga čovečanstva obeležavati kao ire-
ligioznu. Mi čak iz psihologije primitivnih ljudi zna
mo da religiozna funkcija pripada prosto postojanju
duše i svagda i s v u g d e postoji, ma koliko bila n e d i
ferencirana.
A k o ne prihvatimo malopre nagoveštenu ograni
čenost p o j m a »religija« u Džemsa, onda opet mora
biti reči o o s e ć a j n o m faut pas, k o j e se, k a o što s m o
videli, i suviše lako dešava.
f) Š e s t o s u p r o t n o s n o d v o j s t v o j e s t e indetermini-
zam prema determinizmu.
O v a suprotnost je psihološki interesantna. S a m o
s e p o s e b i r a z u m e d a e m p i r i z a m kauzalno m i s l i , č i m e
je aksiomatično usvojena nužna veza između uzroka
i posledice. Empiristički stav stiče orijentaciju o b j e k
t o m u koji se čovek uživljuje, on je u neku ruku pod
uticaj em spoljašnje činjenice i osećanja nužnosti neke
posledice k o j a proizlazi iz nekoga uzroka. Sasvim je
p r i r o d n o što se o v o m stavu psihološki n a m e ć e utisak
nepromenljivosti kauzalnih veza. Identifikacija u n u
trašnjih psihičkih procesa s t o k o m spoljašnjih činje
nica data je v e ć zato što se o b j e k t u u aktu u ž i v l j a -
v a n j a nesvesno d a j e znatna količina vlastite aktiv
nosti, vlastitoga života. T i m e se subjekat asimiluje
objektu, iako onaj koji se uživljuje misli da asimi
l u j e objekat. A l i ako na o b j e k t u leži jak vrednosni
akcenat, time objekat poseduje značaj koji i sa svoje
strane utiče na subjekat i primorava ga na disimila
c i j u sa s a m i m s o b o m . K a o što je poznato, ljudska p s i -
341
hologija je kao kameleon; to praktički psiholog sa
znaje svakodnevno. Gde god prevlađuje objekat, tu
se dešavaju ujednačavanja s p r i r o d o m objekta. Tako,
na primer, identifikacija sa voljenim o b j e k t o m igra
znatnu ulogu u analitičkoj terapiji. Osim toga, psiho
logija primitivnih ljudi daje n a m mnoštvo primera
disimilacije u prilog objekta, na primer često u j e d i
n j a v a n j e s t o t e m s k o m ž i v o t i n j o m ili s d u h o v i m a p r e
daka. Stigmatizacija od srednjovekovnih pa do n o v o -
vekovnih svetaca pripada takođe ovamo. U podraža
v a n j u Hrista (»imitatio Christi«) disimilacija je
podignuta čak do principa. Kraj o v e nesumnjive sklo
nosti ljudske psihe ka disimilaciji psihološki se lako
može razumeti preuzimanje objektivnih kauzalnih
v e z a u s u b j e k a t . P s i h a t i m e , k a o što j e r e č e n o , p a d a
p o d uticaj isključivoga važenja kauzalnoga principa,
i t u j e v e ć p o t r e b a n c e o s a z n a j n o - t e o r i j s k i alat d a s e
č o v e k odbrani o d p r e m o ć i toga utiska. Pri t o m e d o
lazi u obzir o t e ž a v a j u ć a okolnost da nas empiristički
stav celim s v o j i m d r ž a n j e m sprečava da v e r u j e m o u
unutrašnju slobodu. Jer svaki dokaz, čak i svaka m o
gućnost dokaza, nedostaje n a m . Šta treba da znači
ono bledo, nejasno osećanje slobode prema golemom
pritisku objektivnih dokaza suprotnoga dela? Stoga je
determinizam empiričara tako reći neizbežan, p o d
p r e t p o s t a v k o m da empiričar misli, i ne voli — k a o
što se to često dešava — da i m a d v e fioke, j e d n u za
nauku, a drugu za religiju k o j u je primio od roditelja
i socijeteta. K a o što s m o videli, suština i d e o l o g i z m a
osniva se na nesvesnom aktivisanju ideje. O v o akti-
visanje može da počiva na naknadnoj, u životu steče
n o j o d v r a t n o s t i p r e m a u ž i v l j a v a n j u , ali m o ž e d a p o
stoji i od r o đ e n j a , k a o a priori od p r i r o d e stvoren i
p o t p o m o g n u t stav. (U s v o m e p r a k t i č k o m e iskustvu
viđao sam takve slučajeve u više mahova.) U o v o m
p o s l e d n j e m s l u č a j u i d e j a j e a p r i o r i a k t i v n a , ali t a k o
da, z b o g svoje praznine i nepredstavljivosti, nije data
s v e s t i . O n a j e k a o n a d m o ć n a u n u t r a š n j a , ali n e p r e d -
stavljiva, činjenica nadređena »objektivnim« spolja-
šnjim činjenicama, i bar osećanje svoje nezavisnosti
i slobode daje subjektu, koji se zbog svojega unutra-
342
šnjega ujednačavanja s idejom oseća prema objektu
kao nezavisan i slobodan. A k o je ideja glavni činilac
orijentacije, ona sebi asimiluje subjekat isto o n a k o
k a o što i s u b j e k a t p o k u š a v a d a u o b l i č a v a n j e m i s k u
stvenoga gradiva asimiluje sebi ideju. Dakle, sasvim
k a o k o d g o r e pretresanog empirističkoga stava, d e
š a v a s e d i s i m i l a c i j a s u b j e k t a s a s a m i m s o b o m , ali u
o b r n u t o m smislu, t j . u o v o m e slučaju u prilog ideje.
Nasleđena praslika je količina koja nadživljuje sva
vremena, te stoji iznad svih p o j a v n i h promena, pre
svakoga i iznad svakoga individualnoga iskustva.
Stoga ideji pripada naročita m o ć . A k o j e aktivisana,
o n a izrazito osećanje m o ć i prenosi u subjekat, time
što s e b i p o s r e d s t v o m u n u t r a š n j e g a n e s v e s n o g a u ž i v
ljavanja asimiluje subjekat. Iz toga izbija u subjektu
osećanje moći, nezavisnosti, slobode i večnosti. (Upor.
uz to Kantove p o s t u l a t e o B o g u , s l o b o d i i b e s m r t n o
sti.) A k o s u b j e k a t o s e ć a s l o b o d n u d e l a t n o s t s v o j e n a d
r e a l n u č i n j e n i c u u z d i g n u t e i d e j e , o n d a j e p r i r o d n o što
mu se nameće misao slobode. A k o je njegov ideologi-
z a m čist, o n m o r a d o s p e t i č a k d o i n d e t e r m i n i s t i č k o g a
osvedočenja.
Suprotnost o k o j o j s m o o v d e raspravljali jeste u
velikoj meri karakteristična za naše tipove. Ekstra
vertni obeležen je s v o j o m težnjom za objektom, uživ-
ljavanjem u objekat i identifikacijom s objektom, i
svojom traženom zavisnošću od objekta. On se nahodi
p o d u t i c a j e m o b j e k t a i s t o t o l i k o k o l i k o teži d a g a a s i
miluje. Međutim, introvertni je obeležen svojim pri
vidnim samopotvrđivanjem prema objektu. On se
buni protiv svake zavisnosti od objekta, o d b a c u j e u t i
canje k o j e vrši objekat, čak p o n e k a d oseća strah od
toga. Utoliko, pak, više zavisi od i d e j e , k o j a ga zašti
ć u j e od spoljašnje zavisnosti i daje mu osećanje u n u
t r a š n j e s l o b o d e , ali s t o g a i i z r a z i t u p s i h o l o g i j u m o ć i .
g)S e d m o s u p r o t n o s n o d v o j s t v o j e monizam pre
ma pluralizmu.
P r e m a o n o m što j e g o r e kazano, o d m a h s e m o ž e
razumeti d a stav k o j i j e orijentisan i d e j o m teži m o
nizmu. Ideja u v e k ima hijerarhičan karakter, bila ona
dobivena apstrakcijom iz predstava i konkretnih p o j -
343
m o v a , ili a p r i o r i p o s t o j a l a k a o n e s v e s n a f o r m a . U
p r v o m e slučaju ona je najviša tačka zdanja, koja u
neku ruku sve što stoji p o d n j o m završava i time o b u
hvata, a u d r u g o m slučaju ona je nesvesni z a k o n o
davac, k o j i reguliše mogućnosti i nužnosti mišljenja.
U oba maha ideja ima dominantnu osobinu. Iako p o
stoji množina ideja, ipak ponekad jedna ideja za
k r a ć e ili d u ž e v r e m e p r e v l a đ u j e i m o n a r h i j s k i k o n -
steliše v e l i k b r o j psihičkih elemenata. O b r n u t o , isto
je tako jasno da stav koji se orijentiše p r e m a objektu
u v e k ima sklonost ka množini principa (pluralizam),
j e r raznovrsnost o b j e k t o v i h osobina prinudno izaziva
i množinu p o j m o v a i principa, bez kojih se j e d n o o b
j a š n j e n j e n e m o ž e prilagoditi suštini o b j e k t a .
Monistička tendencija pripada stavu introversi
je, pluralistička tendencija stavu ekstraversije.
h) O s m o suprotnosno dvojstvo je dogmatizam
prema skepticizmu.
I u o v o m e slučaju lako se m o ž e uvideti da se
dogmatizam u p r v o m e redu drži stava k o j i ide za
idejom, iako nesvesno ostvarivanje ideje eo ipso nije
dogmatizam. Pa ipak, način na koji se nesvesna ideja
tako reći nasilno ostvaruje ostavlja u o n i m a što stoje
spolja utisak k a o da onaj k o j i misli p r e m a idejama
polazi od neke d o g m e i njena čvrstog okvira u k o j i
se utiskuje iskustveno gradivo. Stav koji se upravlja
p r e m a o b j e k t u p o j a v l j u j e se, s a s v i m r a z u m l j i v o , s o b
z i r o m na s v e i d e j e a priori k a o skeptičan, j e r želi da
do reči dođu u p r v o m e redu objekat i iskustvo, ne
v o d e ć i računa o opštim idejama. Skepticizam je u
o v o m e smislu čak neminovan prethodni uslov sva
k o g a iskustva.
I ovo suprotnosno dvojstvo potvrđuje bitnu slič
nost Džemsovih tipova s m o j i m a .
344
m o ž e drukčije i očekivati. Ali ova okvirom uslovlje
na jednostranost lako daje p o v o d a za pometnju. Jer,
n i j e t e š k o o v e ili o n e o s o b i n e , ili č a k n e k e o d n j i h ,
dokazati na o p r e č n o m tipu. Ima, na primer, e m p i r i -
čara k o j i su dogmatični, religiozni, idealistični, i n t e -
lektualistični i racionalistični; i obrnuto, ima ideologa
k o j i su materijalistični, pesimistični, deterministični i
ireligiozni. A k o se v e ć m o ž e ukazati na to da ovi i z
razi obeležavaju v e o m a k o m p l e k s n a stanja stvari, pri
č e m u dolaze u pitanje još v e o m a različne nijanse,
time ipak nije otklonjena mogućnost pometnje.
D ž e m s o v i i z r a z i j e s u , p o j e d i n a č n o u z e t i , s u v i š e pro
strani i s a m o u c e l o k u p n o s t i s v o j o j d a j u p r i b l i ž n u
sliku tipske suprotnosti a da je time, ipak, ne svode
na prostu formulu. U svemu, Džemsovi tipovi su dra-
g o c e n a d o p u n a slike t i p o v a k o j u s m o dobili iz ostalih
i z v o r a . D ž e m s u p r i p a d a v e l i k a z a s l u g a što j e p r v i p u t
s izvesnom opširnošću ukazao na izvanredni značaj
temperamenata za uobličavanje filosofskoga mišlje
nja. Njegovo pragmatičko shvatanje hoće da udruži
suprotnosti filosofskih pogleda uslovljenih razlikom
temperamenata. K a o što j e poznato, p r a g m a t i z a m j e
daleko raširen filosofski pravac k o j i vodi poreklo iz
e n g l e s k e f i l o s o f i j e (F. C. S. Schiller), i k o j i » i s t i n i «
priznaje vrednost ograničenu na njenu praktičnu
dejstvenost i korisnost, p o n e k a d ne v o d e ć i r a č u n a o
n j e n o j o s p o r l j i v o s t i s a o v o g a ili o n o g a s t a n o v i š t a . K a
rakteristično je da D ž e m s svoje prikazivanje ovoga
filosofskog pogleda počinje baš suprotnošću tipova i
time tako reći zasniva nužnost pragmatičkoga p o g l e
da na svet. T i m e se ponavlja onaj prizor koji n a m je
v e ć pružio rani srednji vek. Tadašnja suprotnost g l a
sila j e : n o m i n a l i z a m p r e m a r e a l i z m u , i A b e l a r j e b i o
o n a j k o j i j e t r a ž i o s j e d i n j e n j e u s e r m o n i z m u ili k o n -
ceptualizmu. Ali kako je tadašnjem shvatanju pot
p u n o n e d o s t a j a l o p s i h o l o š k o g l e d i š t e , t o se, s h o d n o
tome, i n j e g o v pokušaj rešenja završio jednostrano
logičko-intelektualistički. Džems ide dublje, on su
protnosti shvata psihološki i, saobrazno s tim, p o k u
šava da da pragmatičko rešenje. Što se tiče vrednosti
t o g a r e š e n j a , č o v e k se, d a b o g m e , n e s m e p r e d a v a t i n i -
345
k a k v i m iluzijama: pragmatizam je samo sredstvo za
nevolju, k o j e sme zahtevati pravo na važenje dokle
god, izvan t e m p e r a m e n t o m obojenih saznajnih m o
gućnosti intelekta, nisu otvorena nikakva druga v r e
la, k o j a b i o b r a z o v a n j u f i l o s o f s k o g a p o g l e d a m o g l a
d o d a t i n o v e e l e m e n t e . Bergson ( B e r g s o n ) j e d a b o g m e ,
ukazao na intuiciju i mogućnost j e d n e »intuitivne
m e t o d e « . Ali, k a o što j e poznato, stvar j e ostala s a m o
na ukazivanju. D o k a z m e t o d e n e d o s t a j e a i n e ć e b i t i
tako lako doneti ga, iako Bergson sme da ukaže na
svoje p o j m o v e »životnoga elana« (»elan vital«) i
»stvaralačkog trajanja« (»duree creatrice«) kao na
rezultate intuicije. Bez obzira na o v o intuitivno s h v a
ćeno osnovno poimanje, koje svoje psihološko oprav
d a n j e i z v o d i i z č i n j e n i c e d a j e o n o v e ć starini, s p e
cijalno neoplatonizmu, bilo sasvim dobro poznata
kombinacija neposrednoga saznanja, Bergsonova m e
toda je intelektualistička, a ne intuitivna. U n e u p o -
redljivo većoj meri intuitivnim izvorom poslužio se
Niče i t i m e se o s l o b o d i o s a m o g i n t e l e k t a u s v o j e m u
filosofskom obrazovanju posmatranja, svakako na ta
k a v način i u tolikoj meri da je n j e g o v intuicionizam
daleko prekoračio granice filosofskoga pogleda na
svet, i d o v e o do u m e t n i č k o g a dela, k o j e predstavlja
veličinu dobrim delom nepristupačnu filosofskoj kri
t i c i . T i m e , r a z u m e se, m i s l i m n a Zaratustru, a n e n a
zbirke filosofskih aforizama, k o j e su pristupačne u
p r v o m e redu psihološkoj kritici, i to z b o g s v o j e p r e
težno intelektualističke m e t o d e . A k o se, dakle, u o p
šte s m e g o v o r i t i o n e k o j » i n t u i t i v n o j m e t o d i « , z a t o
j e , p o m o j e m u m i š l j e n j u , Ničeov Zaratustra d a o n a j
b o l j i p r i m e r i u isti m a h u b e d l j i v o d o k a z a o m o g u ć
nost neintelektualističkoga i ipak filosofskoga p o i m a
n j a p r o b l e m a . K a o p r e t h o d n i c i Ničeova i n t u i c i o n i z m a
p o j a v l j u j u mi se Šopenhauer i Hegel, p r v i z b o g o s c -
ćajne intuicije, k o j a p r e s u d n o u t i č e n a n j e g o v o p o -
s m a t r a n j e , a d r u g i z b o g idealne intuicije, k o j a l e ž i u
osnovi n j e g o v a sistema. U o b a o v a prethodnika sta
jala je intuicija — ako mi je taj izraz dopušten —
i s p o d i n t e l e k t a , a k o d Ničea i z n a d n j e g a .
346
Suprotnost o b e j u »istina« iziskuje p o n a j p r e p r o -
gramatički stav, ako č o v e k uopšte želi da b u d e p r a
vičan p r e m a d r u g o m e stanovištu. Ma koliko bila p r a
gmatička metoda neizbežna, ona ipak pretpostavlja
suviše m n o g o rezignacije i tako se gotovo n e m i n o v n o
vezuje s nedostatkom stvaralačkoga uobličavanja. Ali
do rešenja sukoba suprotnosti ne dolazi se ni l o g i č k o -
-intelektualističkim obrazovanjem kompromisa, kao u
konceptualizmu, ni pragmatičkim odmeravanjem
praktičke vrednosti logički neudružljivih pogleda,
n e g o j e d i n o u p o z i t i v n o m s t v a r a l a š t v u ili d e l u , k o j e
u sebe prima suprotnosti kao nužne elemente k o o r
d i n a c i j e , isto onako k a o š t o k o o r d i n i s a n o k r e t a n j e m i
šića u v e k u sebi o b u h v a t a i i n e r v a c i j u antagonista.
S t o g a p r a g m a t i z a m n e m o ž e d a b u d e ništa d r u g o
n e g o prelazan stav, k o j i treba da pripremi put stva
ralačkom delu otklanjanjem predrasuda. N o v i m p u
tem, koji priprema pragmatizam i na koji ukazuje
Bergson, v e ć j e , k a o što se m e n i čini, koraknula n e -
m a č k a — r a z u m e se, n e a k a d e m s k a — f i l o s o f i j a : Niče
je taj k o j i je sa sebi s v o j s t v e n o m nasilnošću razbio
ta zatvorena vrata. N j e g o v o delo izvodi nas preko
o n o g a što nas ne z a d o v o l j a v a u p r a g m a t i č k o m r e š e -
n j u , i to isto o n a k o snažno kao što je p r a g m a t i č k o p r i
znanje životne vrednosti j e d n e istine savladalo suvu
jednostranost nesvesnoga konceptualizma poabelar-
ske filosofije — i j o š i m a da je savlađuje.
347
IX
O S T V A L D : »VELIKI LJUDI«
K a o š t o s e o t p r i l i k e s m e o č e k i v a t i , i o b l a s t bio
graf ike d a j e s v o j p r i l o g z a p r o b l e m p s i h o l o š k i h t i p o
va. Treba zahvaliti prirodno-naučnoj metodici j e d n o
g a Vilhelma Ostvalda što j e u p o r e đ i v a n j e m j e d n o g a
1
b r o j a b i o g r a f i j a u g l e d n i h i s p i t i v a č a p r i r o d e izišla n a
videlo tipska psihološka suprotnost, k o j u Ostvald o b e
l e ž a v a k a o klasični i romantični t i p . 2
» D o k je p r v i « ,
kaže Ostvald, »okarakterisan svestranom potpunošću
s v a k o g a p o j e d i n o g a p o s l a , ali i s t o v r e m e n o p o v u č e n i m
bićem i slabom ličnom uticajnošću na svoju okolinu,
romantičar pada u oči suprotstavljenim osobinama.
Njemu je svojstvena ne samo potpunost pojedinoga
rada nego i raznovrsnost i v e o m a primetna original
nost m n o g o b r o j n i h dela koja brzo sleduju jedno za
drugim, i on obično neposredno i m o ć n o utiče na s v o
j e savremenike.« » I treba naglasiti d a j e brzina m e n
talne reakcije merodavna za to da li otkrivač pripada
p r v o m e ili d r u g o m e tipu. Ispitivači s v e o m a v e l i k o m
brzinom reakcije jesu romantičari, a oni s m a l o m
klasičari.« Klasičar polagano stvara i ponekad tek
8
1
Ostwalđ, Grosse Manner, III und IV Aufl., Leipzig
1910.
* L o c . cit. p. 44.
3
L o c . c i t . p . 4 4 . s.
348
duha. J e d n o obeležje klasičnoga tipa koje, po O s t -
4
d a n j e m u p r i p i s i v a n i u t i c a j p o s r e d s t v o m spisa u g l a v
n o m dolazi otuda što o n r e d o v n o utiče tek p o s t h u m -
n o , t j . k a d n a k n a d n o b u d e o t k r i v e n i z s v o j i h spisa,
k a o što s e t o o t p r i l i k e d o g o d i l o Robertu Majeru ( R o -
bert M a y e r ) . Čini mi se da i n j e g o v i m spisima v e o m a
često nedostaje ubedljivi, plameni, neposredno lični
u t i c a j , j e r spis je naposletku isto o n a k o ličan izraz
349
k a o i k o n v e r s a c i j a ili p r e d a v a n j e . U t i c a j , d a k l e , k o j i
k l a s i č a r v r š i p o s r e d s t v o m spisa n e o s n i v a s e t o l i k o n a
spoljašnjim podstrekivačkim kvalitetima njegova
spisa k o l i k o n a o k o l n o s t i d a j e s p i s n a p o s l e t k u j e d i n o
o n o što od n j e g a preostaje i iz čega se n a k n a d n o m o ž e
rekonstruisati u č e m u je b i o rad č o v e k o v . Jer čini mi
se da je činjenica, k o j a proizlazi i iz Ostvaldova opisa,
d a k l a s i č a r r e t k o s a o p š t a v a šta r a d i i k a k o r a d i , n e g o
s a o p š t a v a šta j e p o s t i g a o , b e z o b z i r a n a t o š t o n j e
g o v a publika ništa ne naslućuje o n j e g o v u putu. č i n i
se da za klasičara p u t i način stvaranja n e m a j u veliki
značaj, j e r su s n j e g o v o m ličnošću, k o j u on č u v a u
pozadini, najprisnije vezani.
s L o c . cit. p. 372.
350
ja m e đ u flegmatičare. A l i , u stvari, m o ž e se desiti da
j e o n s v e , ali n i k a k a v f l e g m a t i č a r , n e g o č a k o s e t l j i v a ,
štaviše strasna priroda, u k o j e e m o c i j a protiče sasvim
iznutra, a n a j j a č e unutrašnje u z b u đ e n j e izražava se
najvećim spoljašnjim spokojstvom. O toj činjenici
v o d i r a č u n a Džordanovo s h v a t a n j e t i p o v a . O n o n e
sudi po p o v r š n o m utisku, n e g o po d u b l j e m p o i m a n j u
ljudske prirode. Ostvaldova fundamentalna oznaka
z a r a z l i k o v a n j e o s n i v a s e , k a o i stara p o d e l a t e m p e -
ramenata, na spoljašnjem utisku. N j e g o v » r o m a n
t i č n i « t i p o k a r a k t e r i s a n je č i n j e n i c o m brze reakcije
ka spoljašnjosti. » K l a s i č n i « t i p r e a g u j e m o ž d a i s t o
t a k o b r z o , ali k a unutrašnjosti. K a d č o v e k p r e đ e O s t -
valdove biografije, o d m a h vidi da »romantični« tip
odgovara ekstravertnom, »klasični« introvertnom.
Hamfri Devi i Libih su š k o l s k i p r i m e r i za e k s t r a v e r t
ni t i p , k a o Robert Majer i Faradej za i n t r o v e r t n i t i p .
Reagovanje ka spoljašnjosti karakteristično je za e k s
t r a v e r t n o g a , k a o što j e r e a g o v a n j e k a u n u t r a š n j o s t i
karakteristično za introvertnoga. Ekstravertni nema
nikakvih naročitih teškoća u l i č n o m ispoljavanju, on
s v o j o j sadašnjosti pribavlja važnost g o t o v o n e p r o i z
v o d n o , j e r ć e l o m s v o j o m p r i r o d o m teži d a sebe p r e
n e s e u o b j e k a t . L a k o se p r e d a j e o k o l i n i , i to u f o r m i
k o j a je okolini razumljiva i stoga prihvatljiva. F o r m a
j e r e d o v n o d o p a d l j i v a , ali u s v a k o m s l u č a j u r a z u m
ljiva, čak i kad je neprijatna. Jer osobina je brzoga
r e a g o v a n j a i ispoljavanja da se u o b j e k a t ne prenosi
s a m o o n o što j e d r a g o c e n o n e g o i o n o što j e b e z v r e d
n o s t i , p o r e d o n o g a što z a d o b i j a t a k o đ e i m i s l i i a f e k t i
koji odbijaju. Z b o g brzoga ispoljavanja i prenošenja
sadržaji su u m a l o j m e r i prerađeni i stoga l a k o r a
zumljivi, i v e ć iz čisto v r e m e n s k o g a n a d o vezi v a n ja
n e p o s r e d n i h i s p o l j a v a n j a nastaje postupnost slika
k o j e publici jasno prikazuju put k o j i m je ispitivač
prošao i način na koji je do rezultata došao. M e đ u t i m ,
introvertni, koji najpre reaguje ka unutrašnjosti, r e
d o v n o se ne odriče svojih reakcija (izuzev eksplozije
a f e k t a ! ) . O n p r e ć u t k u j e s v o j e r e a k c i j e , ali o n e m o g u
da b u d u isto o n a k o n a g l e kao i r e a k c i j e e k s t r a v e r t
noga Zato se one ne pojavljuju, i otuda introvertni
351
lako ostavlja utisak sporosti. K a k o su neposredne r e
akcije u v e k v e o m a lične, to ekstravertni ne može n i
šta d r u g o n e g o d a i s p o l j a v a s v o j u l i č n o s t . I n t r o v e r t n i ,
m e đ u t i m , s a k r i v a s v o j u l i č n o s t t i m e što p r e ć u t k u j e
s v o j e neposredne reakcije. On ne teži za uživi j a v a -
njem, za prenošenjem svojih sadržaja u objekat, nego
za apstrakcijom od objekta. Stoga svoje reakcije ne
ispoljava neposredno, n e g o više voli da ih u sebi d u g o
obrađuje, da se p o t o m pojavi sa gotovim rezultatom.
On teži za tim da s v o j rezultat što više oslobodi l i č
noga i da ga prikaže kao jasno odvojen od svake lične
veze. Stoga se n j e g o v i sadržaji u spoljašnjem svetu
p o j a v l j u j u u što v i š e a p s t r a h o v a n o j i d e p e r s o n a l i z o -
v a n o j f o r m i kao rezultati d u g o g a unutrašnjeg rada.
A l i time su oni postali i teško razumljivi, jer publici
nedostaje svako poznavanje pripremanja i načina na
koji je ispitivač dospeo do svojega rezultata. Publici
nedostaje i lična veza, jer introvertni sebe zatajuje i
time j o j sakriva svoju ličnost. Ali baš su lične veze
o n o što o m o g u ć u j e r a z u m e v a n j e o n d e g d e izneverava
intelektualno poimanje. Ova okolnost mora se uvek
brižljivo uzimati u obzir tamo g d e je reč o o c e n j i v a -
nju razvitka introvertnoga čoveka. Čovek je redovno
rđavo informisan o introvertnome, jer ga ne m o ž e
videti. K a k o on ne m o ž e neposredno reagovati prema
spoljašnjem svetu, to se ni n j e g o v a ličnost ne ispo
ljava. Stoga n j e g o v život uvek ostavlja publici široko
p o l j e za fantastična t u m a č e n j a i p r o j e k c i j e a k o on —
na primer zbog svojih radnji — uopšte ikada postane
predmet opštega interesovanja.
A k o s t o g a Ostvald k a ž e d a j e z a r o m a n t i č a r a k a
rakteristična duhovna rana zrelost, onda moramo
dodati da romantičar svoju ranu zrelost upravo p o
k a z u j e , d o k klasičar isto t a k o m o ž e r a n o d a b u d e
z r e o , ali s v o j e p r o i z v o d e z a t v a r a u s e b i , n e n a m e r n o ,
n e g o z b o g n e m o ć i d a i h s e n e p o s r e d n o liši. Z b o g
oskudnoga osećajnoga diferenciranja ostaje u intro
v e r t n o m e još v e o m a dugo izvesna nespretnost, neki
istinski infantilizam lične veze, t j . o n o g a e l e m e n t a
koji Englez obeležava kao »personalitv«. Njegovo
lično ispol javan je je toliko nesigurno i neodređeno, i
352
on s a m u t o m e p o g l e d u toliko osetljiv da se samo s
p r o i z v o d o m koji se n j e m u čini savršen usuđuje da
se pokaže okolini. I on više voli da pusti da za n j e g a
govori njegov proizvod, mesto da se za svoj proizvod
l i č n o z a u z i m a . I z t o g a s t a v a p r o i z l a z i , r a z u m e se, t o
liko odugovlačenje njegova pojavljivanja na pozor
n i c i s v e t a d a g a č o v e k l a k o m o ž e o b e l e ž i t i k a o dockan
zrela. A l i t a k o p o v r š a n s u d p o t p u n o p r e v i đ a o k o l n o s t
da se infantilizam o n o g a koji je prividno rano sazreo
i diferenciran prema spoljašnjosti nalazi prosto u n u
tra, u n j e g o v o j vezi sa n j e g o v i m u n u t r a š n j i m b i ć e m .
O v a činjenica obelodanjuje se tek pozno u životu
rano sazreloga, na primer u obliku neke moralne n e
z r e l o s t i , ili, što j e v e o m a č e s t o s l u č a j , u n e k o m p r i -
m e t n o m infantilizmu mišljenja.
Romantičar redovno ima povoljnije mogućnosti
z a r a z v i t a k i p o j a v l j i v a n j e n e g o l i k l a s i č a r , k a o što
Ostvald v a l j a n o p r i m e ć u j e . O n izlazi p r e d p u b l i k u
v i d l j i v o i u b e d l j i v o , i čini da se n j e g o v lični značaj
upoznaje u n j e g o v i m reakcijama. T i m e se za njega
brzo postavljaju mnoge dragocene veze, koje oplođa-
v a j u n j e g o v r a d i p o t p o m a ž u n j e g o v r a z v i t a k u ši
rinu. O b r n u t o , k l a s i č a r o s t a j e s a k r i v e n ; n e d o s t a t a k
9
ličnih v e z a o g r a n i č a v a r a s p r o s t i r a n j e n j e g o v a p o l j a
r a d a , ali t i m e n j e g o v a d e l a t n o s t d o b i v a u dubini i
p l o d n j e g o v a r a d a u t r a j a š n o s t i i č v r s t i n i . Oduševlje
nje i m a j u o b a t i p a , ali e k s t r a v e r t n o m e s e u s t a p r e b i
vaju o n i m čega mu je srce puno, d o k oduševljenje i n -
t r o v e r t n o m e zatvara usta. T a k o on i ne užiže n i k a k v o
o d u š e v l j e n j e u s v o j o j okolini i stoga mu nedostaje
krug saradnika koji imaju slično udešenu prirodu.
K a d bi on i u ž i v a o u saopštavanju i i m a o n a g o n za
n j i m , opet ga lakonizam n j e g o v a izraza i n j i m e u s l o v -
ljeno nerazumevanje i čuđenje publike plaše i zadr
žavaju od daljih saopštavanja, jer mu vrlo često niko
i n e v e r u j e d a i m a d a s a o p š t i m a šta i z v a n r e d n o . N j e
g o v izraz, n j e g o v a »personalitv« čine s e p o v r š n o m
sudu k a o obični, d o k romantičar često v e ć s a m po sebi
izgleda »interesantan« i p o s e d u j e veštinu da taj uti-
» L o c . cit. p. 374.
10 L o c . c i t . p . 3 7 7 .
354
na misli što ih je u n j e m u izazvalo pitanje u č e n i k o v o ,
i to tako b r z o i temeljno da o d m a h naslućuje dalju
vezu, k o j u ne m o ž e da u trenutku pregleda i da je
i z r a z i u a p s t r a k t n o m i i z r a đ e n o m o b l i k u , ali ne z a t o
što misli suviše sporo, n e g o zato što mu je o b j e k t i v n o
nemogućno da celu dimenziju naslućenoga problema
u j e d n o m trenutku zbije u gotovu formulu. On, r a
z u m e se, n e o p a ž a d a u č e n i k n e m a n i p o j m a o t o m e
p r o b l e m u , n e g o misli da je reč o n e k o m p r o b l e m u , a
ne o vrlo prostom i j e v t i n o m savetu koji bi on o d m a h
m o g a o dati ka d bi samo jasno m o g a o sebi predstaviti
šta j e u č e n i k u u t o m e t r e n u t k u p o t r e b n o d a b i m o g a o
ići dalje. Ali, kao introvertan čovek, on se ne u ž i v
l j u j e u p s i h o l o g i j u d r u g o g a , n e g o se u ž i v l j u j e u sebe,
u s v o j e vlastite teorijske p r o b l e m e , i od učenika
primljenu pređu prede dalje pored teorijskoga p r o
blema, prilagodivši se problemu, a ne trenutnoj p o
trebi učenikovoj. Ovaj osobeni stav introvertnoga
učitelja jeste, u p o g l e d u nastavničke delatnosti, n a
ravno, veoma necelishodan, a i nepovoljan s obzirom
na ličan utisak što ga introvertni ostavlja. On izaziva
utisak sporosti, nastranosti, čak i ograničenosti, i zato
ga ne samo dalja publika nego i njegovi bliži drugovi
po struci v e o m a često potcenjuju, sve d o k o n j e g o v u
m i s l e n o m radu ne razmisle docniji ispitivači, prerade
ga i p r e v e d u . M a t e m a t i č a r u Gausu ( G a u s s ) t o l i k o je
nastavnikovanje bilo neprijatno da je svakom pojedi
n o m studentu koji mu se javio saopštavao da se n j e
g o v tečaj iz m a t e m a t i k e v e r o v a t n o n e ć e ostvariti, da
bi se na taj način oslobodio nužnosti da m o r a p r e d a
vati. Tegobnost nastavničke delatnosti bila je za n j e
g a , k a o š t o O s t v a l d o d l i č n o p r i m e o u j e , » u n u ž n o s t i što
m o r a u p r e d a v a n j u izricati n a u č n e rezultate a da
prethodno nije najpodrobnije utvrdio i doterao d o
slovni tekst. Da s v o j e rezultate saopštava drugima
bez te obrade, to je m o ž d a u n j e m u izazivalo osećanje
kao da stranima treba da se pokazuje u n o ć n o m
ruhu«. 1 1
O v o m napomenom Ostvald dodiruje veoma
bitnu tačku, naime već gore pomenutu odvratnost in-
« O s t w a l d , L o c . cit. p. 380.
23'
355
trovertnoga prema tome da dozvoli da u okolinu d o
laze drukčija negoli sasvim nelična saopštenja.
Ostvald ističe d a romantičar s v o j u karijeru r e
d o v n o m o r a da završi v e ć relativno rano zbog sve
v e ć e i v e ć e iscrpenosti. Ostvald je sklon da i o v u č i
njenicu objasni v e ć o m brzinom reakcije. K a k o ja
mislim da pojam brzine mentalne reakcije još ni iz
daleka nije objašnjen, a ni dosad nikako nije d o k a
zano, i teško da će se i dokazati, da se reakcija p r e m a
spoljašnjosti pojavljuje brže negoli p r e m a unutra
šnjosti, to mi se čini da se ranija iscrpenost ekstra
vertnoga otkrivača bitno osniva na n j e m u svojstve
n o j reakciji prema spoljašnjosti. On v e ć v e o m a rano
počinje da publiku je, brzo postaje poznat, rano r a
zvija intenzivnu publicističku i akademsku delatnost,
održava lične veze s raširenim k r u g o m prijatelja i p o
znanika i, p o v r h toga, uzima neobično velikog u č e
šća u razvitku s v o j i h učenika. Introvertni naučnik
počinje docnije publikovati, njegovi radovi pojavlju
ju se jedan za drugim u većim vremenskim razma
cima, oni su v e ć i n o m oskudniji u izrazu, u n j i m a
nema ponavljanja jedne teme, ukoliko se ne može
izneti nešto o s n o v n o n o v o ; z b o g p r e g n a n t n o g a l a k o -
n i z m a n a u č n o g a s a o p š t a v a n j a , č e s t o n e d o s t a j u svi p o
daci o p r e đ e n o m e p u t u ili o o b r a đ e n i m materijali j a
ma, i stoga se n j e g o v i radovi ne r a z u m e v a j u i ne p o
klanja im se pažnja, i tako naučnik ostaje nepoznat.
N j e g o v o n e m a n j e v o l j e z a n a s t a v n i k o v a n j e n e traži
nikakvih učenika, njegova oskudna poznatost isklju
čuje veze s v e ć i m k r u g o m poznanika, i stoga on r e
d o v n o živi p o v u č e n ne samo iz n e v o l j e n e g o i po i z
b o r u , slobodan od opasnosti da se suviše troši. N j e
gova reakcija prema unutrašnjosti neprestano ga vodi
k usko ograničenim putovima n j e g o v e istraživalačke
delatnosti, k o j a po sebi, doduše, izaziva j a k o n a p r e
z a n j e i d u g o t r a j n u i s c r p e n o s t , ali n e d o p u š t a n i k a k v e
sporedne utroške na poznanike i učenike. Svakako
kao otežavajuće dolazi u obzir da očevidni uspeh r o -
mantičarov znači i osveženje k o j e unapređuje život,
ali k o j e j e k l a s i č a r u v e o m a č e s t o u s k r a ć e n o , t a k o d a
j e o n p r i m o r a n d a s v o j e j e d i n o z a d o v o l j e n j e traži u
356
potpunosti s v o j e g a n a u č n o g a rada. Stoga mi se čini
da se relativno rana iscrpenost romantičnoga genija
o s n i v a na reakciji •prema spoljašnjosti, a ne na v e ć o j
brzini reakcije.
Svoju podelu tipova Ostvald ne zamišlja kao a p
solutnu u t o m smislu što bi se svaki naučnik o d m a h
m o g a o p r i k a z a t i k a o p r i p a d n i k j e d n o g a ili d r u g o g a
tipa. A l i on smatra »da se baš sasvim veliki« v e o m a
č e s t o o d l u č n o m o g u u v r s t i t i u j e d n u ili d r u g u k r a j n j u
grupu, dok »srednji ljudi« m n o g o češće predstavljaju
i s r e d n j e č l a n o v e s o b z i r o m na b r z i n u reakcije. * 1
12 O s t w a l đ , L o c . cit. p. 372 s.
357
X
I. UVOD
358
da je n j i h o v a egzistencija o d m a h o č e v i d n a i laiku u
psihološkim stvarima, ako mu je jedared na to o b r a -
ćena pažnja. Svako poznaje one zatvorene, teško p r o -
zrive, često plašljive prirode, k o j e predstavljaju ne
m o ž e biti j a č u suprotnost p r e m a o n i m d r u g i m o t v o
r e n i m , d r u ž e l j u b i v i m , č e š ć e v e d r i m ili b a r l j u b a z n i m
i pristupačnim karakterima, k o j i izlaze na kraj sa
c e l i m s v e t o m ili se i p r e p i r u , ali su o p e t s n j i m u v e z i ,
utiču na njega i primaju uticaj od njega. Čovek je
prirodno sklon da takve razlike shvati najpre kao
individualne slučajeve naročitoga obrazovanja karak
tera. A l i ko ima priliku da upozna m n o g e ljude, lako
će otkriti da k o d o v e suprotnosti nikako nije reč o
izolovanim individualnim slučajevima nego čak o
tipičnim individualnim slučajevima, koji su m n o g o
o p š t i j i n e g o što j e m o r a l o p r e s v e g a p r e t p o s t a v l j a t i
o g r a n i č e n o psihološko iskustvo. U stvari, r e č je, k a o
što su p r e t h o d n a p o g l a v l j a m o g l a pokazati, o j e d n o j
fundamentalnoj suprotnosti, k o j a je čas jasna čas n e
jasnija, ah u v e k vidljiva kad je r e č o jedinkama s
prilično izrazitom ličnošću. Na takve ljude ne naila
zimo možda samo m e đ u obrazovanima, nego uopšte
u s v i m a s l o j e v i m a s t a n o v n i š t v a , i z b o g t o g a se n a š i
tipovi m o g u dokazati ne samo k o d običnoga radnika i
seljaka nego i k o d najviše diferenciranih pripadnika
j e d n e nacije. Ni razlika u p o l u ništa ne m e n j a na toj
činjenici. Jednake suprotnosti nalaze se i k o d žena
u svima slojevima stanovništva. Takva opšta rašire
nost j e d v a bi se m o g l a pojaviti kad bi tu bilo reči o
j e d n o j stvari svesti, t j . o svesno i n a m e r n o o d a b r a
n o m stavu. U t o m e slučaju izvesno bi određen, isto
vrsnim vaspitanjem i obrazovanjem povezan i shodno
tome lokalno ograničen sloj stanovništva bio najglav-
niji nosilac takva stava. Ali stvar n i k a k o ne stoji
t a k o , n e g o se, b a š s u p r o t n o t o m e , t i p o v i d e l e v e r o -
vatno bez izbora. U istoj porodici j e d n o je dete i n t r o -
vertno, drugo ekstravertno. K a o tip podešenosti, p r e
ma tim činjenicama, kao opšti i po izgledu slučajno
podeljeni f e n o m e n , ne m o ž e biti stvar svesnoga suda
ili s v e s n e n a m e r e , t o o n z a s v o j e p o s t o j a n j e m o r a
svakako da duguje nekom nesvesnom, instinktivnom
359
razlogu. Otuda suprotnost tipova, k a o opšti psihološki
fenomen, mora ma kako da ima svoje biološke pret
hodnike.
Veza između subjekta i objekta, biološki p o s m a -
trana, jeste u v e k odnos prilagođivanja, jer svaka
veza između subjekta i objekta pretpostavlja modifi-
katorske uticaje jednoga na drugo. O v e modifikacije
sačinjavaju prilagođivanje. Otuda su tipični stavovi
prema objektu procesi prilagođivanja. Priroda pozna
je dva fundamentalno različna puta prilagođivanja i
time o m o g u ć e n o g daljeg postojanja živih organizama:
jedan put je pojačana plodnost pri relativno slabijoj
snazi z a o d b r a n u i t r a j a n j u ž i v o t a p o j e d i n e j e d i n k e ;
drugi put je naoružanje jedinke svakojakim sredstvi
ma samoodržanja pri relativno slabijoj plodnosti.
Čini mi se da je ova biološka suprotnost ne s a m o a n a -
l o g o n n e g o i opšta o s n o v a naših d v a j u psiholoških n a
čina prilagođivanja. O v d e bih želeo da se ograničim
na opšte ukazivanje, na osobenost ekstravertnoga, s
j e d n e s t r a n e , da se p o s t o j a n o t r o š i i u s v e r a s p r o s t i r e ,
i na t e n d e n c i j u i n t r o v e r t n o g a , s d r u g e strane, da se
b r a n i p r o t i v s p o l j a š n j i h z a h t e v a , d a s e što v i š e u z d r
žava od svih trošenja energije koja se odnose direkt
n o n a o b j e k a t , ali d a z a t o s e b i s t v o r i š t o o b e z b e đ e n i j u
i m o ć n u poziciju. Stoga B l e j k o v a intuicija nije rđavo
oba tipa obeležila k a o »prolific« i » d e v o u r i n g t y p e « .
K a o što p o k a z u j e opšta biologija, o b a puta su utrvena
i na s v o j n a č i n u s p e š n a , a t a k o i s t o i t i p i č n i s t a v o v i .
Sto jedan ostvaruje o b i m n i m vezama, drugi postiže
monopolom.
Na osnovu činjenice da ponekad već kod dece u
p r v i m g o d i n a m a života u p o z n a j e m o tipični stav, m o
r a m o pretpostaviti da b o r b a za opstanak, k a o što je
uopšte razumevaju, nikako nije onaj činilac koji pri
m o r a v a na o d r e đ e n stav. S v a k a k o , i to s j a k i m d o k a
zima, m o g l o bi se zameriti t o m e da maloletno dete,
čak v e ć i odojče, m o r a da vrši psihološki napor p r i
lagođivanja nesvesne prirode, jer naročito osobenost
materinskih uticaj a izaziva u deteta specifične r e a k
cije. Ovaj argumenat m o ž e se pozivati na nesumnjive
č i n j e n i c e , ali p o s t a j e n i š t a v a n k a d s e s p o m e n e i s t o
360
tako n e s u m n j i v a č i n j e n i c a d a d v a deteta iste m a j k e
m o g u v e ć rano pokazivati suprotan tip, a da se ni u
najmanjoj meri ne m o ž e dokazati promena u m a t e
rinu stavu. Iako ni p o d k o j i m okolnostima ne bih ž e
leo da potcenim nedoglednu važnost materinskih uti
caja, o v o me iskustvo primorava na zaključak da se
p r e s u d n i č i n i l a c m o r a tražiti u d i s p o z i c i j i d e t e t a . Š t o
jedno dete, pored svih mogućnih istovrsnih spolja-
šnjih uslova, p r i m a o v a j , a d r u g o onaj tip, to se u
k r a j n j o j liniji m o r a pripisati individualnoj dispoziciji.
Ja pri tome, naravno, i m a m na u m u samo one sluča
jeve koji su pod normalnim uslovima. Pod nenormal
n i m uslovima, t j . gde je reč o ekstremnim i stoga n e
normalnim stavovima kod majki, može se deci n a
metnuti i relativno istovrstan stav n a s i l j e m n a d n j i
h o v o m individualnom dispozicijom, koja bi možda
bila odabrala drugi tip da je nisu ometali nikakvi
nenormalni spoljašnji uticaji. G d e se dogodi takvo,
s p o l j a š n j i m u t i c a j e m u s l o v l j e n o , k r i v o t v o r e n j e tipa,
tu jedinka postaje docnije većinom neurotična, i n j e
no isceljivanje m o g u ć n o je samo ako jedinka izgradi
sebi stav koji j o j prirodno odgovara.
Što se tiče naročite dispozicije, o t o m e ne znam
da k a ž e m ništa d r u g o do to da o č e v i d n o i m a jedinki
k o j e i m a j u v e ć u l a k o ć u ili s p o s o b n o s t , ili k o j i m a j e
podesni je da se prilagođuju na jedan, a ne na drugi
način. Za tu stvar mogli bi doći u pitanje našem z n a
n j u nepristupačni, u k r a j n j o j liniji fiziološki razlozi.
D a t a k v i h m o ž e biti, p o s t a l o m i j e v e r o v a t n o z b o g i s
kustva da preokret u tipu može, p r e m a okolnostima,
v e o m a nauditi d o b r o m fiziološkom zdravlju organi
z m a , t i m e što v e ć i n o m u z r o k u j e j a k u iscrpenost.
361
1. OPSTI STAV SVESTI
362
stava proizlaze tako reći sve osobenosti n j e g o v e psi
h o l o g i j e , u k o l i k o s e o v e n e o s n i v a j u ili n a p r i m a t u
o d r e đ e n e p s i h o l o š k e f u n k c i j e ili n a i n d i v i d u a l n i m n a -
ročitostima.
Interesovanje i pažnja s l e d u j u o b j e k t i v n o m s t i -
caju okolnosti, u p r v o m redu okolnostima najbliže
okoline. Ne s a m o lica n e g o i stvari jesu o n o što p r i
v l a č i i n t e r e s o v a n j e . S h o d n o t o m e i delanje s e u p r a v
lja p r e m a uticaj i m a lica i stvari. O n o je n e p o s r e d n o
vezano za o b j e k t i v n e činjenice i determinacije, te se
iz njih m o ž e tako reći iscrpno objasniti. Delanje je na
primetain n a č i n v e z a n o z a o b j e k t i v n e p r i l i k e . U k o l i k o
delanje nije samo reaktivno s obzirom na nadražaje
okoline, ono ipak svagda ima karakter koji se može
p r i m e n i t i na realne prilike i u o k v i r u datoga nalazi
dovoljan i primeren slobodan prostor. Ono nema n i
kakvih ma k a k o ozbiljnih tendencija da iziđe izvan
t o g a p r o s t o r a . Isto v a ž i i z a i n t e r e s o v a n j e : o b j e k t i v n i
sticaj prilika i m a g o t o v o neiscrpnu draž, tako da i n
t e r e s o v a n j e n o r m a l n o nikada i ne traži nešto d r u g o .
Moralni zakoni delanja poklapaju se s p o d u d a r n i m
zahtevima socijeteta, resp. s n o r m a l n i m shvatanjem
koje ima opšte važenje. Kad bi uobičajeno shvatanje
bilo drugo, onda bi i subjektivne moralne ideje v o
d i l j e b i l e d r u g e , a da t i m e ništa ne bi b i l o i z m e n j e n o
na c e l o k u p n o m psihološkom habitusu. O v a stroga
uslovljenost o b j e k t i v n i m činiocima n i k a k o ne znači,
k a o što b i s e t o m o g l o činiti, p o t p u n o ili č a k i d e a l n o
prilagođivanje životnim uslovima uopšte. Ekstravert-
n u p o g l e d u o v a k v o ulagođivanje ( E i n p a s s u n g ) u o b
jektivno dato m o r a na svaki način izgledati kao p o t
puno prilagođivanje (Anpassung), jer tome pogledu
n e k o drugo merilo nije uopšte dato. Ali, k a d se stvar
posmatra s višega stanovišta, t i m e nikako nije r e č e n o
da je o b j e k t i v n o dato i u svima okolnostima n o r m a l
n o . O b j e k t i v n i uslovi m o g u v r e m e n s k o - i s t o r i j s k i ili
lokalno da budu nenormalni. Jedinka koja je ulago-
đ e n a u te okolnosti u č e s t v u j e , d o d u š e , u n e n o r m a l
n o m s t i l u o k o l i n e , ali se, z a j e d n o s a ć e l o m s v o j o m
okolinom, nahodi u nenormalnom položaju s obzirom
na opštevažeće zakone života. Pojedinac m o ž e pri t o m
363
s v a k a k o n a p r e d o v a t i , ali s a m o d o k s a ć e l o m s v o j o m
okolinom ne propadne zbog greha prema opštim za
k o n i m a života. U toj propasti on m o r a učestvovati s
istom pouzdanošću s k o j o m je ranije bio ulagođen u
o b j e k t i v n o d a t o . O n s e u l a g o d i o , ari s e n i j e p r i l a g o
dio, jer prilagođivanje iziskuje više nego samo n e o
metano hođenje sa svagdašnjim uslovima neposredne
o k o l i n e . ( U k a z u j e m n a S p i t e l e r o v a E p i m e t e j a.) P r i
lagođivanje iziskuje posmatranje onih zakona koji su
opštiji negoli lokalni i vremensko-istorijski uslovi.
Cisto ulagođivanje je ograničenost n o r m a l n o g a e k s
t r a v e r t n o g a tipa. Za s v o j u n o r m a l n o s t ekstravertni
tip d u g u j e , s j e d n e strane, okolnosti što se relativno
bez smetnje ulagodio u date prilike i prirodno n e m a
nikakvih drugih zahteva n e g o da ispuni objektivno
d a t e m o g u ć n o s t i , d a k l e d a se, n a p r i m e r , p r i h v a t i p o
z i v a k o j i n a t o m e m e s t u ili u t o v r e m e p r u ž a n a d a m a
b o g a t e m o g u ć n o s t i , ili d a č i n i i l i o b a v l j a b a š t o š t o
o k o l i n a t r e n u t n o p o t r e b u je i što od n j e g a o č e k u j e , ili
da se uzdržava od svih novotarija k o j e još nisu s a
s v i m p r i m l j e n e ili n e k a k o d r u k č i j e p r e m a š a j u o č e k i
v a n j e okoline. A, s d r u g e strane, n j e g o v a se n o r m a l
nost osniva i na toj v a ž n o j okolnosti što ekstravertni
premalo vodi računa o činjeničnosti svojih subjektiv
n i h p o t r e b a i n u ž n i h s t v a r i . T o j e , n a i m e , n j e g o v a sla
ba tačka, jer tendencija n j e g o v a tipa ide u tolikoj
meri p r e m a spoljašnjosti da se lako i najosetnija od
svih subjektivnih činjenica, n a i m e z d r a v l j e tela, k a o
premalo objektivna, kao premalo »spoljašnja«, ne
uzima dovoljno u obzir, tako da se više ne ostvaruje
zadovoljenje elementarnih potreba neophodno nužnih
za fizičko zdravlje. Z b o g toga trpi i telo, a n e k m o l i
duša. Ipak o v u poslednju okolnost ekstravertni r e
d o v n o m a l o p r i m e ć u j e , ali j e u t o l i k o v i š e p r i m e ć u j e
njegova najbliža domaća okolina. Gubitak ravnoteže
on opaža tek kad se p o j a v l j u j u nenormalni telesni
o s e ć a j i.
364
braženje«. Suviše ekstravertan stav m o ž e da postane
i bezobziran p r e m a subjektu toliko da se poslednji
sasvim žrtvuje takozvanim objektivnim zahtevima,
na primer postojanim p o v e ć a v a n j e m posla, jer su
ipak p r e d o č i m a p o r u d ž b i n e i j e r se m o r a j u ispuniti
mogućnosti koje su se nametnule.
Opasnost ekstravertnoga jeste u t o m e što se on
u v l a č i u o b j e k t e i u n j i m a se s a s v i m g u b i . F u n k c i o
n a l n a ( n e r v n a ) ili s t v a r n a t e l e s n a r e m e ć e n j a k o j a o t u
da nastaju imaju kompenzatoran značaj, j e r ona s u
bjekat primoravaju na neko nedragovoljno samo-
ograničavanje. A k o su simptomi funkcionalni, oni
svojom naročitom prirodom m o g u simbolički da
izražavaju psihološku situaciju; na primer u pevača
čija slava naglo dostiže opasnu veličinu, k o j a ga z a
vodi na nesrazmerno trošenje energije, zbog nervne
smetnje iznenada malaksavaju visoki tonovi. U č o
veka koji je od najskromnijih početaka veoma brzo
dospeo do veoma uticajnoga i nadama bogatoga dru
štvenoga položaja, psihogeno se p o j a v l j u j u svi s i m p
tomi brdske bolesti. Č o v e k a koji namerava da se o ž e
ni obožavanom i bezmerno precenjivanom ženom v e
o m a sumnjiva karaktera spopada nervni grč u
ždrelu, koji ga prinuđava da se ograniči na d v e šolje
m l e k a na dan, a u z i m a ih svaka tri časa. T i m e je
stvarno sprečen da posećuje svoju verenicu i m o ž e se
zanimati s a m o j o š i s h r a n o m s v o g a tela. Č o v e k a k o j i
nije više sposoban za napore svojega vlastitom zaslu
g o m o g r o m n o proširenoga posla snalaze n e r v n i n a
padi žeđi, zbog k o j i h on b r z o podleže histeričnom
a l k o h o l i z m u . K a o što s e m e n i č i n i , n a j č e š ć a n e u r o z a
ekstravertnoga tipa jeste histerija. Školski p r i m e r
histerije u v e k je karakterisan preteranim opštenjem
s licima iz okoline, a isto tako je u p r a v o imitatorsko
ulagođivanje u prilike karakteristična osobenost.
Osnovna crta histeričnoga bića jeste postojana t e n
dencija da se o n o pravi interesantnim i izaziva utiske
u onih s k o j i m a saobraća. Korelat t o m e je poslovična
sugestibilnost, povodijivost za d r u g i m licima. O č e
vidna ekstraversija pokazuje se u sklonosti ka s a o p -
štavanju i poverljivosti histeričnoga lica, k o j a p o n e -
365
kad ide do saopštavanja sasvim fantastičnih sadržaja,
i o t u d v o d i p o r e k l o p r e k o r e v a n j e h i s t e r i č n e laži. H i
sterični »karakter« je p o n a j p r e preterivanje u n o r
m a l n o m e stavu, k o m p l i k o v a n o zatim z b o g k o m p e n -
zatorskih reakcija nesvesnoga, k o j e nasuprot prete-
ranoj ekstraversiji psihičku energiju z b o g telesnih
remećenja primoravaju na introversiju. Z b o g reakci
je nesvesnoga nastaje druga kategorija simptoma,
koji imaju više introvertan karakter. O v a m o , pre s v e
ga, pripada bolesno p o j a č a n a delatnost fantazije.
Posle ovoga opštega karakterisanja ekstravertnoga
stava prelazimo sada na opis p r o m e n a što ih d o ž i v -
ljuju osnovne psihološke funkcije zbog ekstravertno
ga stava.
2. S T A V N E S V E S N O G A
M o ž d a se čini č u d n o v a t o što g o v o r i m o n e k o m
» s t a v u n e s v e s n o g a « . K a o što s a m d o v o l j n o o b j a s n i o ,
j a v e z u nesvesnoga p r e m a svesti zamišljam k a o k o m -
penzatornu. P o t o m e shvatanju n e s v e s n o m b i isto
tako p r i p a d a o stav k a o i svesti.
U p r e t h o d n o m odeljku istakao sam tendenciju
ekstravertnoga stava p r e m a izvesnoj jednostranosti,
naime dominantni položaj objektivnoga činioca u
toku psihičkoga dešavanja. Ekstravertni tip svagda
teži da se (prividno) preda uticaju objekta i da svoj
subjekat asimiliše objektu. Opširno sam ukazao na
konsekvencije koje m o g u da proiziđu iz preterivanja
ekstravertnoga stava, n a i m e na štetno prigušivan je
subjektivnoga činioca. P r e m a tome, m o ž e se očekiva
ti da će psihološka kompenzacija svesnoga ekstra
vertnoga stava naročito naglašavati subjektivni m o
menat, tj. imaćemo da u nesvesnom dokažemo jaku
egocentričnu tendenciju. O v a j dokaz stvarno polazi
za r u k o m praktičkom iskustvu. O v d e ne ulazim u k a -
zuističko, nego u k a z u j e m na naredne odeljke, gde k o d
svakoga funkcionoga tipa pokušavam da prikazem
karakteristični stav nesvesnoga. Ukoliko je u o v o m
odeljku reč samo o kompenzaciji opštega ekstravert
n o g a stava, o g r a n i č a v a m se na isto tako opštu k a r a k -
366
teristiku kompenzatorskoga stava nesvesnoga. Stav
nesvesnoga za uspešnu dopunu svesnoga ekstravert
n o g a stava ima n e k u vrstu introvertnoga karaktera.
Ono koncentriše energiju na subjektivni momenat, tj.
na sve potrebe i zahteve koji su zbog suviše ekstra
v e r t n o g a s v e s n o g a s t a v a p r i g u š e n i ili p o t i s n u t i . K a o
što v e ć i z p r e t h o d n o g a o d e l j k a j a s n o s l e d u j e , m o ž e s e
lako shvatiti da orijentacija p r e m a o b j e k t u i o b j e k
tivno d a t o m vrši nasilje nad m n o g i m subjektivnim
pokretima, mišljenjima, željama i nužnostima i liša
va ih one energije koja im na prigodan način treba
da pripada. Č o v e k nije nikakva mašina, k o j a se u
datom slučaju može prepraviti za sasvim druge cilje
ve i koja zatim funkcioniše na sasvim drukčiji način
i s i s t o m p r a v i l n o š ć u k a o i r a n i j e . Č o v e k s v a g d a sa
s o b o m nosi celu s v o j u istoriju i istoriju čovečanstva.
A l i istorijski činilac predstavlja životnu potrebu k o
j o j m o r a u susret izlaziti m u d r a e k o n o m i j a . Sto je
dosad bilo m o r a u n o v o m nekako doći do reči i uzeti
učešća u životu. Stoga cela asimilacija o b j e k t u nailazi
na protest pritešnjenoga minoriteta o n o g a što je bilo
d o s a d i što j e b i l o o d p o č e t k a . I z o v o g a s a s v i m o p š t e -
ga razmišljanja lako se m o ž e shvatiti zbog čega n e
svesni zahtevi ekstravertnoga tipa imaju zapravo p r i
m i t i v a n i i n f a n t i l a n , s e b i č a n k a r a k t e r . K a d Frojd za
nesvesno kaže da ono m o ž e »samo želeti«, onda to u
velikoj m e r i važi za nesvesno ekstravertni tip. U l a g o -
đivanje u objektivno dato i asimilacija n j e m u spreča
va osvešćivanje nedovoljnih subjektivnih pokreta.
O v e t e n d e n c i j e (misli, ž e l j e , a f e k t i , p o t r e b e , o s e ć a n j a
itd.) d o b i j a j u p r e m a s t e p e n u s v o j e p o t i s n u t o s t i r e g r e
sivan karakter, t j . ukoliko su m a n j e priznate, utoliko
postaju infantilnije i arhaični je. Svesni stav otima im
njihova relativno disponibilna posedanja energije i
ostavlja i m o d energije samo o n o što s e m o ž e o b e l e -
žiti k a o p r v o b i t n i i n s t i n k t . I n s t i n k t s e n e m o ž e u n i
štiti p r o i z v o l j n i m m e r a m a p o j e d i n e j e d i n k e ; t o b i i z i
skivalo čak dugo organsko preobražavanje mnogih
naraštaja, j e r instinkt je energetički izraz o d r e đ e n e
organske nastrojenosti. Tako, naposletku, k o d svake
pritešnjene tendencije ostaje znatan prinos energije,
367
k o j i o d g o v a r a jačini instinkta, i č u v a s v o j u d e l o t v o r -
nu moć, iako je oduzimanjem energije postao nesve-
stan. Š t o j e svesni ekstravertni stav p o t p u n i j i , u t o
liko je infantilniji i arhaičniji nesvesni stav. Nesvesni
stav p o n e k a d je karakterisan b r u t a l n i m e g o i z m o m ,
koji daleko p r e k o r a č u j e detinjsku prirodu i graniči se
s opakošću. Tu one želje za incestom, k o j e Frojd opi
suje, nalazimo u p u n o m cvetu. Po sebi se razume da
su o v e stvari sasvim nesvesne i da o k u laičkoga p o -
smatrača ostaju skrivene dokle god ekstravertni s v e
sni s t a v n e d o s t i g n e n i k a k a v v i š i s t e p e n . A l i d o đ e l i
do preterivanja svesnoga stanovišta, o n d a s i m p t o m a -
t i č n o izlazi n a v i d i k i n e s v e s n o , t j . n e s v e s n i e g o i z a m ,
infantilizam i arhaizam, gubi svoj prvobitni k o m p e n -
z a t o r s k i k a r a k t e r t i m e š t o s e p o j a v l j u j e u v i š e ili m a
n j e otvorenoj opoziciji p r e m a svesnome stavu. To se
dešava ponajpre u apsurdnom preterivanju svesnoga
stanovišta, a to preterivanje treba da služi p r i g u š i -
v a n j u n e s v e s n o g a , ali o v o s e r e d o v n o z a v r š a v a j e d
n o m reductio a d a b s u r d u m svesnoga stava, t j . s l o
m o m . Katastrofa može da bude objektivna, ukoliko
se objektivne svrhe postepeno iskrivljuju u s u b j e k
t i v n e . T a k o se, n a p r i m e r , j e d a n š t a m p a r z a d v a d e s e t
godina dugoga teškoga rada od običnoga nameštenika
bio uzdigao do samostalnoga sopstvenika v e o m a
u g l e d n e r a d n j e . R a d n j a s e s v e v i š e i v i š e širila, i o n
j o j se sve više i više posvećivao, time što je postepeno
sve svoje sporedno interesovanje svodio na nju. P o
sao ga je progutao, a to ga je g u r n u l o u propast na
o v a j način: nesvesno, radi k o m p e n z a c i j e n j e g o v i h
isključivih poslovnih interesa, oživele su u n j e m u i z -
vesne u s p o m e n e iz n j e g o v a detinjstva. On je tada n a
l a z i o v e l i k u r a d o s t u s l i k a n j u i c r t a n j u . M e s t o d a se,
dakle, latio te sposobnosti k a o sporednoga zanimanja
radi održavanja ravnoteže, on je n j u kanalisao u svoj
posao i p o č e o fantazirati o » u m e t n i č k o m « u o b l i č a v a -
n j u svojih proizvoda. Na nesreću, fantazije su postale
stvarnost: on je stvarno počeo proizvoditi po s v o m
vlastitom primitivnom i infantilnom ukusu, s takvim
ishodom da je posle nekoliko godina njegov posao
krenuo u propast. On je delao p r e m a j e d n o m od naših
368
»kulturnih ideala«, po k o m e delotvorni čovek sve
m o r a koncentrisati na j e d a n krajnji cilj. A l i je otišao
suviše daleko i pao je kao žrtva m o ć i subjektivnih,
infantilnih zahteva.
Međutim, katastrofalno rešenje m o ž e da b u d e i
subjektivne vrste, n a i m e u obliku nekoga nervnoga
s l o m a . T a k a v s l o m p o j a v l j u j e s e n a t a j n a č i n što n e
svesno protivdejstvo može naposletku da ukoči sve-
snu akciju. U t o m e slučaju svesti se kategorički n a
m e ć u zahtevi nesvesnoga i time izazivaju koban ra
s c e p , k o j i s e v e ć i n o m i s p o l j a v a u t o m e š t o l j u d i ili
v i š e n e z n a j u šta z a p r a v o h o ć e , n i z a šta n e m a j u v i š e
v o l j e , ili n a j e d a r e d h o ć e s u v i š e m n o g o i p o k a z u j u s u
v i š e v o l j e , ali z a n e m o g u ć n e s t v a r i . P r i t e z a n j e i n f a n
tilnih i primitivnih nagona, k o j e je češće nužno iz
k u l t u r n i h r a z l o g a , l a k o d o v o d i d o n e u r o z e ili d o z l o
u p o t r e b e narkotičkih tvari, kao što su alkohol, m o r -
f i j u m , k o k a i n itd. U j o š t e ž i m s l u č a j e v i m a rascep se
završava samoubistvom. Značajna osobenost nesve-
s n i h t e n d e n c i j a j e s t e u t o m e š t o o n e , u k o l i k o s e sve-
snim nepriznavanjem l i š a v a j u s v o j i h e n e r g i j a , uto
liko dobivaju destruktivan karakter, i to č i m presta
nu da budu kompenzatorne. Ah prestaju da budu
kompenzatorne kada dostignu stanje koje odgovara
kulturnom nivou apsolutno nepomirljivom s našim.
Od toga trenutka nesvesne tendencije obrazuju blok
k o j i je u s v a k o m p o g l e d u suprotan svesnom stavu i
čije postojanje dovodi do otvorenoga sukoba. Činje
nica da stav nesvesnoga k o m p e n z u j e stav svesti d o l a
zi uopšte do izraza u psihičkoj ravnoteži. N o r m a l a n
ekstravertan stav, n a r a v n o , nikada ne znači da se
jedinka uvek i svugde ponaša prema ekstravertnoj
s h e m i . U s v i m a o k o l n o s t i m a u i s t e j e d i n k e b i ć e za
posmatranje m n o g o psiholoških događaja gde m e h a
nizam introversije dolazi u pitanje. Ekstravertnim
nazivamo samo držanje u k o m e preteže mehanizam
ekstraversije. U tome slučaju svagda je najviše dife
rencirana psihička funkcija u ekstravertnoj primeni,
d o k se m a n j e diferencirane funkcije nalaze u intro-
vertnoj primeni, tj. funkcija više vrednosti većinom
je svesna i p o t p u n o p a d a p o d k o n t r o l u svesti i svesne
370
liko u j e d n a k o j m e r i p r i m e n j u j e m o o p a ž a n j e i sud,
lako n a m se m o ž e dogoditi da n a m se jedna ličnost
p o j a v l j u j e u isti m a h k a o i n t r o v e r t n a i e k s t r a v e r t n a ,
a da p r e svega ne b i s m o znali kazati k o m e stavu p r i
pada funkcija više vrednosti. U takvim slučajevima
samo temeljna analiza funkcijskih osobina m o ž e n a m
pomoći da stečemo prihvatljivo shvatanje. Pri tome
treba voditi računa koja je funkcija sasvim potčinje-
na kontroli svesti i motivaciji, a k o j e f u n k c i j e i m a j u
karakter slučajnoga i spontanoga. P r v a funkcija je
u v e k više diferencirana nego o v e druge, koje, osim
toga, imaju pomalo infantilne i primitivne osobine.
P o n e k a d p r v a funkcija daje utisak normalnosti, d o k
o v e druge i m a j u u sebi nešto n e n o r m a l n o i patološko.
a) Mišljenje
24*
371
spitanja i u t o k u obrazovanja. Kriterij um p r o s u đ i v a
n j a d a l i j e j e d n o m i š l j e n j e e k s t r a v e r t n o s a s t o j i se,
dakle, najpre u pitanju prema k o m e se merilu s u đ e
n j e u p r a v l j a , d a l i j e o n o d o b i v e n o s p o l j a ili j e s u b
jektivnoga porekla. Dalji kriterijum je pravac za
ključivanja, naime pitanje da li je mišljenje p r v e n
s t v e n o o k r e n u t o k a s p o l j a s n o s t i ili n e . B a v l j e n j e m i
šljenja konkretnim predmetima nije nikakav dokaz
za njegovu ekstravertnu prirodu, jer ja se m o g u m i
s l e ć i z a n i m a t i k o n k r e t n i m p r e d m e t o m , t i m e što s v o j e
m i š l j e n j e a p s t r a h u j e m o d n j e g a ili t i m e š t o s v o j e m i
šljenje njime konkretišem. A k o se m o j e mišljenje i
zanima k o n k r e t n i m stvarima, i u k o l i k o bi se i m o g l o
obeležiti kao ekstravertno, ipak ostaje neizvesno i
karakteristično k o j i m će p r a v c e m mišljenje udariti,
naime da li o n o u svom daljem toku ponovo vodi
k o b j e k t i v n i m d a t o s t i m a , s p o l j a š n j i m č i n j e n i c a m a ili
o p š t i m , v e ć d a t i m p o j m o v i m a , ili n e . Z a p r a k t i č k o
mišljenje trgovca, tehničara, prirodnonaučnoga istra
živača odmah je očevidan pravac prema objektu.
Sto se tiče filosofova mišljenja, tu ne m o ž e biti s u m
nje ako pravac njegova mišljenja smera na ideje. U
o v o m e s l u č a j u m o r a se, s j e d n e s t r a n e , ispitati d a l i
su te ideje samo apstrakcije iz iskustva na o b j e k t u i
t i m e n e p r e d s t a v l j a j u ništa d r u g o n e g o v i š e k o l e k
tivne p o j m o v e , koji u sebi obuhvataju zbir o b j e k t i v
nih č i n j e n i c a ; s d r u g e strane, m o r a se ispitati da li
su te ideje (ako, naime, nisu o č e v i d n e kao apstrak
cije iz neposrednih iskustava) m o ž d a došle tradicijom
ili s u u z e t e i z d u h o v n e o k o l i n e . M o ž e l i s e n a t o p i
tanje potvrdno odgovoriti, onda te ideje takođe p r i
p a d a j u kategoriji o b j e k t i v n i h datosti, i zato se i o v o
mišljenje m o ž e obeležiti kao ekstravertno.
372
objektivne činjenice ni na opšte ideje ne zaslužuje,
m o g l o bi se reći, i m e » m i š l j e n j a « . Ja sam svestan toga
da naše v r e m e i njegovi odlični predstavnici poznaju
i priznaju samo ekstravertni tip mišljenja. To, s j e d
n e s t r a n e , d o l a z i o t u d a što r e d o v n o s v a k o m i š l j e n j e
što se v i d i na površini sveta u o b l i k u n a u k e i f i l o s o -
f i j e , ili i u m e t n o s t i , n e p o s r e d n o v o d i p o r e k l o o d
o b j e k t a ili s e u l i v a u o p š t e i d e j e . I z o b a r a z l o g a o n o
mi se p o j a v l j u j e , ako i ne svagda k a o evidentno, a
o n o i p a k u suštini k a o r a z u m l j i v o i s t o g a k a o r e l a t i v
no važeće. U tome smislu može se reći da je zapravo
poznat samo ekstravertni intelekat, naime baš onaj
koji se orijentiše na objektivno datome. Ali postoji
— sad p o č i n j e m da g o v o r i m o i n t r o v e r t n o m e i n t e l e k
tu — i sasvim drugi način mišljenja, k o m e se čak
teško m o ž e poricati i m e »mišljenja«, naime način
koji se ne orijentiše ni na neposrednom objektiv
n o m iskustvu ni na opštim i objektivno posredova
n j e m dobivenim idejama. Do ovoga drugoga načina
mišljenja došao sam na ovaj način: kad se u misli
m a z a n i m a m n e k i m k o n k r e t n i m o b j e k t o m ili n e k o m
opštom idejom, i to tako da pravac m o j e g a mišljenja
u k r a j n j o j liniji v o d i p o n o v o natrag ka m o j i m p r e d
m e t i m a , o n d a taj intelektualni p r o c e s nije j e d i n i p s i
hički proces koji se u meni trenutno dešava. P r e l a
z e ć i p r e k o s v i h m o g u ć n i h o s e ć a j a (oseta) i o s e ć a n j a
k o j a s e p o r e d m o j e g a t o k a m i s l i v i š e ili m a n j e p r i m e -
ć u j u k a o smetnja, ističem da je m o j tok misli koji
polazi od o b j e k t i v n o datoga i teži o b j e k t i v n o m e p o
stojano takođe u vezi sa subjektom. Ova veza je c o n -
ditio sine qua non, j e r b e z n j e uopšte ne bi bilo n i
k a k v a toka misli. A k o s e v e ć m o j t o k misli, koliko
je god to mogućno, upravlja prema objektivno datom,
i p a k j e t o moj s u b j e k t i v n i t o k m i s l i , k o j i n i t i s e m o ž e
kloniti m e š a n j a s u b j e k t i v n o g a niti biti b e z n j e g a . A k o
v e ć težim ka t o m e da s v o m e toku misli u s v a k o m e
pogledu dam objektivan pravac, ipak ne m o g u spre-
čiti subjektivni paralelni proces i n j e g o v o direktno
učestvovanje a da ne o d u z m e m život svome toku
misli. O v a j subjektivni paralelni proces i m a prirodnu
i s a m o v i š e ili m a n j e i z b e ž n u t e n d e n c i j u d a o b j e k t i v -
373
no dato subjektiviše, t j . asimiluje subjektu. Padne li
glavni akcenat na subjektivni proces, onda nastaje
ona druga vrsta mišljenja k o j a je suprotna ekstra-
vertnome tipu, n a i m e na subjektu i na subjektivno
datom orijentisani pravac, koji ja obeležavam kao
introvertan. Iz o v o g a drugoga orijentisanja nastaje
m i š l j e n j e k o j e niti j e d e t e r m i n i s a n o o b j e k t i v n i m č i
n j e n i c a m a niti u p r a v l j e n o na o b j e k t i v n o dato, dakle
mišljenje k o j e polazi od subjektivno datoga i okreće
se s u b j e k t i v n i m i d e j a m a ili č i n j e n i c a m a s u b j e k t i v n e
prirode. Ja ovde neću dalje da ulazim u ovo mišlje
nje, nego hoću samo da utvrdim njegovo postojanje,
da time dam nužnu dopunu ekstravertnome toku
misli i o b j a s n i m n j e g o v u suštinu. Ekstravertno m i
š l j e n j e d o l a z i d o i z r a z a s a m o n a t a j n a č i n što o b j e k
tivnoj orijentaciji pripada izvesna prevaga. Ta o k o l
nost ništa ne m e n j a u logici mišljenja, n e g o s a m o
s a č i n j a v a o n u o d Džemsa k a o p i t a n j e t e m p e r a m e n t a
shvaćenu razliku između mislilaca. Orijentisanjem
p r e m a o b j e k t u n i j e , k a o što j e r e č e n o , n i š t a p r o m e -
n j e n o u s u š t i n i m i s l e n e f u n k c i j e , ali j e p r o m e n j e n o
u njenoj pojavi. K a k o se upravlja prema objektivno
datom, ona se pojavljuje kao prikovana za objekat,
kao da bez spoljašnjega orijentisanja ne bi ni mogla
postojati. O n a se p o j a v l j u j e quasi u pratnji spolja-
š n j i h č i n j e n i c a , ili s e č i n i d a j e p o s t i g l a s v o j u v i s i
nu ako se m o ž e ulivati u k a k v u opštevažljivu ideju.
Čini se da je ona svagda p o d uticaj em o b j e k t i v n o d a
toga i da svoje zaključke m o ž e donositi samo s n j e
g o v i m pristankom. Stoga ona izaziva utisak n e s l o b o
de i p o n e k a d k r a t k o v i d o s t i , i p o r e d s v e o k r e t n o s t i u
prostoru ograničenom objektivnim granicama.
374
suštini, i z a t o se o n o u n a j v i š e s l u č a j e v a z a v r š a v a
o d u z i m a n j e m vrednosti. A l i p o suštini o v o m i š l j e n j e
nije manje plodno i stvaralačko negoli introvertno
mišljenje, s a m o n j e g o v a m o ć služi d r u g i m c i l j e v i m a
negoli o v o . O v a razlika naročito se p r i m e ć u j e k a d se
ekstravertno mišljenje dočepa gradiva koje je spe
cifičan predmet subjektivno orijentisanoga mišljenja.
O v o j e s l u č a j a k o se, n a p r i m e r , s u b j e k t i v n o u v e r e -
n j e a n a l i t i č k i o b j a š n j a v a i z o b j e k t i v n i h č i n j e n i c a ili
kao posledica i i z v o đ e n j e iz objektivnih ideja. A l i za
našu prirodnonaučno orijentisanu svest razlika i z m e
đu jednoga i drugoga načina mišljenja postaje još
očevidnija kad subjektivno orijentisano mišljenje p o
kušava da objektivno dato d o v e d e u veze k o j e nisu
o b j e k t i v n o date, t j . da ga potčini s u b j e k t i v n o j ideji.
I j e d n o i d r u g o o s e ć a se k a o p r e s e z a n j e i p r i t o m e
se p o j a v l j u j e o n o dejstvo senke što ga j e d a n za d r u
gim imaju oba načina mišljenja. Subjektivno orijen
tisano m i š l j e n j e p o j a v l j u j e se tada k a o čista p r o i z
voljnost, a ekstravertno mišljenje kao najobičniji i
banalni inkomenzurabilitet. Stoga oba stanovišta n e
prestano ratuju jedno protiv drugoga. M o g l o bi se
m i s l i t i d a b i s e o v a j s p o r l a k o m o g a o z a v r š i t i t i m e što
bi se predmeti subjektivne prirode sasvim odvojili
od onih objektivne prirode. O v o odvajanje je, na ža
lost, n e m o g u ć n a stvar, iako su m n o g i pokušali da ga
izvedu. A kad bi to odvajanje i bilo m o g u ć n o , ono bi
bilo velika nevolja, j e r su oba orijentisanja po sebi
jednostrana te imaju samo ograničeno važenje, i baš
zato potrebuju svoje uzajamno uticanje. A k o o b j e k
tivno dato stavi m i š l j e n j e p o d svoj uticaj ma u k o j o j
v e ć o j m e r i , o n o m i š l j e n j e s t e r i l i z u j e t i m e što g a p o -
n i ž a v a d o čista d o d a t k a o b j e k t i v n o d a t o g a , t a k o d a
o n o ni u k o m e pogledu ne može više da se oslobodi
objektivno datoga do izrađivanja apstraktna pojma.
P r o c e s mišljenja ograničava se tada na čisto » m i s l e -
no praćenje« (»Nachdenken«), ne u smislu »razmi
šljanja« (»Uberlegung«), n e g o u smislu čistoga p o d r a
ž a v a n j a , k o j e u suštini n e k a ž e n i š t a d r u g o n e g o o n o
što se o č e v i d n o i n e p o s r e d n o nalazilo v e ć u o b j e k t i v
no datom. Takav misleni proces prirodno vodi natrag
375
k o b j e k t i v n o d a t o m , ali n i k a d a p r e k o n j e g a , d a k l e n i
do spajanja iskustva s o b j e k t i v n o m i d e j o m ; i o b r n u
to, ako o v o mišljenje ima za p r e d m e t o b j e k t i v n u i d e
ju, ono neće moći da postigne praktičko pojedinačno
i s k u s t v o , n e g o ć e u p o r n o o s t a j a t i u j e d n o m v i š e ili
m a n j e tautološkom stanju. Za o v o materijalistički
mentalitet daje jasne primere.
A k o ekstravertno mišljenje zbog pojačane deter
minacije objektom podlegne objektivno datom, onda
se o n o , s j e d n e strane, sasvim g u b i u p o j e d i n a č n o m
iskustvu i proizvodi gomilanje nesvarenih e m p i r i j
s k i h m a t e r i j a l i j a . T e š k a m a s a v i š e ili m a n j e n e p o v e
zanih pojedinačnih iskustava stvara stanje mislene
disocijacije, k o j a r e d o v n o n a d r u g o j strani izaziva
psihološku k o m p e n z a c i j u . O v a se sastoji u j e d n o j
kako prostoj tako i opštoj ideji, koja nagomilanoj,
ali i z n u t r a n e p o v e z a n o j c e l i n i t r e b a d a d a p o v e z a n o s t ,
ili p o s r e d n o b a r s l u t n j u t a k v e p o v e z a n o s t i . P o d e s n e
i d e j e z a t u s v r h u j e s u m o ž d a » m a t e r i j a « ili » e n e r g i
j a « . A l i ako m i š l j e n j e u p r v o m r e d u ne zavisi suviše
od spoljašnje činjenice, nego od neke ideje koja je
ovladala činjenicama, onda iz kompenzacije siroma
štva te i d e j e nastaje utoliko izrazitije n a g o m i l a v a n j e
činjenica, koje su baš jednostrano grupisane prema
relativno ograničenu i sterilnu stanovištu, i pri t o m e
r e d o v n o m n o g o d r a g o c e n i j i i u m n i j i aspekti stvari
potpuno propadaju. Vrtoglavo obilje takozvane nauč
ne literature naših dana d u g u j e , na žalost u v i s o k o m
postotku, svoju egzistenciju ovoj rđavoj orijentaciji.
376
r a d n j e p r o i z l a z e , ili b i b a r p o t e n d e n c i j i t r e b a l o d a
proizlaze, iz intelektualno mišljenih motiva, onda je
r e č o mislenu tipu. T a k a v t i p m o ž e da b u d e i n t r o -
v e r t a n ili e k s t r a v e r t a n : m i s e o v d e n a j p r e b a v i m o
ekstravertnim mislenim tipom. O v a j t i p , dakle, po
definiciji, biće č o v e k k o j i teži — naravno, s a m o u k o
l i k o j e čist t i p — d a c e l o k u p n o s v o j e i s p o l j a v a n j e ž i
v o t a stavi u zavisnost od intelektualnih zaključaka,
koji se u poslednjem redu svagda orijentišu na o b j e k
t i v n o d a t o m , ili n a o b j e k t i v n i m č i n j e n i c a m a ili o p š t e -
važećim idejama. O v a j tip čoveka ne samo sebi n e g o
i svojoj okolini p r e m a objektivnoj činjeničnosti,
resp. njenoj objektivno orijentisanoj intelektualnoj
formuli, daje presudnu moć. T o m formulom meri se
d o b r o i zlo, o d r e đ u j e se lepo i ružno. Pravilno je sve
što o d g o v a r a o v o j formuli, nepravilno što n j o j p r o -
t i v r e č i , i s l u č a j n o što p o r e d n j e i n d i f e r e n t n o p r o t i č e .
Kako se ova formula pojavljuje shodno svetskom
smislu, ona postaje i svetski zakon, koji u v e k i s v u
gde mora doći do ostvarenja ne samo u pojedinač
n o m n e g o i u o p š t e m . K a o jšto s e e k s t r a v e r t n i m i s l e
ni tip p o d r e đ u j e s v o j o j f o r m u h , to m o r a da čini i
n j e g o v a okolina za s v o j u vlastitu sreću, j e r ko to ne
čini, taj je neispravan, on se protivi s v e t s k o m z a k o
nu, i stoga je n e r a z u m a n , n e m o r a l a n i besavestan.
Ekstravertnom m i s l e n o m tipu n j e g o v moral zabra
n j u j e da trpi izuzetke, jer n j e g o v moral m o r a da p o
stane stvarnost p o d svima okolnostima, pošto je to,
k a o što s e n j e m u p o j a v l j u j e , n a j č i s t i j e f o r m u l i s a n j e
o b j e k t i v n e činjeničnosti i stoga m o r a da b u d e i o p š t e -
v a ž e ć a istina, n e i z b e ž n a z a s p a s e n j e č o v e č a n s t v a . T o
ne možda iz ljubavi prema bližnjemu, nego sa višega
s t a n o v i š t a p r a v e d n o s t i i i s t i n e . S v e što se u n j e g o v o j
vlastitoj prirodi oseća kao protivrečno o v o j formuli
jeste samo nepotpunost, slučajno podbacivanje, koje
će p r v o m prilikom biti popravljeno, a ako to ne p o đ e
za rukom, onda je ono bolesno. A k o bi trebalo da t o
lerancija sa bolesnicima, b o l n i c i m a i n e n o r m a l n i m a
čini sastavni d e o f o r m u l e , za to se nalazi specijalna
ustanova, na primer zavodi za spašavanje, bolnice,
z a t v o r i , k o l o n i j e itd., r e s p . p l a n o v i i n a c r t i z a t o . Z a
377
pravo izvođenje redovno nije dovoljan motiv pra
vičnosti i istine, za to je p o t r e b n a j o š i p r a v a l j u b a v
prema bližnjemu, k o j a ima više posla sa osećanjem
negoli s jednom intelektualnom formulom. »Zapravo
b i t r e b a l o « ili » m o r a l o b i se« i g r a j u v e l i k u u l o g u .
A l i ako je formula d o v o l j n o prostrana, onda ovaj tip
k a o r e f o r m a t o r , k a o d r ž a v n i t u ž i l a c i č i s t i l a c savesti,
ili k a o p r o p a g a t o r v a ž n i h n o v i n a , m o ž e d a i g r a z a s o
c i j a l n i ž i v o t v e o m a k o r i s n u u l o g u . M e đ u t i m , što j e
f o r m u l a uža, t o više o v a j tip postaje zanovetalo, m u
drijaš i p r e m a sebi pravični kritičar, k o j i bi sebe i
druge želeo da stegne u jednu shemu. T i m e su n a
značene sve krajnje tačke između kojih se kreće
množina ovih tipova.
S h o d n o suštini e k s t r a v e r t n o g a s t a v a , d e l a n j a i
i s p o l j a v a n j a o v i h ličnosti su u t o l i k o p o v o l j n i j a ili
b o l j a što se dalje vrše u s p o l j a š n j e m svetu. N j i h o v
najbolji aspekat nalazi se na periferiji n j i h o v e sfere
delanja. Sto čovek dublje prodire u njihovu nadle
žnost, utoliko se više p r i m e ć u j u n e p o v o l j n e p o s l e d i -
ce n j i h o v e tiranije. Na periferiji pulsira još drugi
život, k o j i istinu f o r m u l e oseća kao poštovanja d o
stojan dodatak ostalome. Ali, što se d u b l j e prodire u
delokrug formule, utoliko više izumire svaki život
k o j i ne o d g o v a r a formuli. Vlastiti pripadnici najviše
kušaju rđave posledice ekstravertne formule, jer
oni su prvi koji neumitno bivaju time usrećeni. A još
više pati od toga sam subjekat, i time dolazimo do
druge strane psihologije o v o g a tipa.
Okolnost što nikada n i j e bilo niti će ikada biti
intelektualne f o r m u l e k o j a bi m o g l a u sebi obuhvatiti
i p r i k l a d n o izraziti p u n o ć u života i n j e g o v i h m o g u ć
nosti izaziva zaustavljanje, resp. isključivanje drugih
važnih oblika i manifestacija života. U p r v o m e redu
to će biti k o d o v o g a tipa čoveka svi od osećanja z a
visni oblici života k o j e sustiže u g u š i v a n j e , na p r i m e r :
estetičke manifestacije, ukus, smisao za umetnost, n e -
g o v a n j e prijateljstva itd. Iracionalni oblici, kao r e
l i g i o z n a i s k u s t v a , strasti i s l i č n o , č e s t o su i z b r i s a n i
do potpune nesvesnosti. Ovi p r e m a okolnostima i z
vanredno važni oblici života produžuju n a j v e ć i m d e -
378
l o m nesvesno postojanje. Iako i m a izuzetnih ljudi
koji ceo svoj život m o g u da prinesu kao žrtvu o d r e
đenoj formuli, ipak mnogi ne m o g u zauvek da žive u
t o j i s k l j u č i v o s t i . R a n i j e ili d o c n i j e — v e ć p r e m a s p o
ljašnjim prilikama i unutrašnjoj nastrojenosti — in
telektualnim stavom potisnuti oblici života primeti-
ć e s e p o s r e d n o t i m e što r e m e t e s v e s n o u p r a v l j a n j e
životom. Dostigne li o v o r e m e ć e n j e znatan stepen,
o n d a se g o v o r i o j e d n o j neurozi. U najviše slučajeva
stvar svakako ne ide tako daleko, jer jedinka i n
stinktivno dopušta sebi preventivna ublažavanja for
mule, svakako posredstvom prikladnoga umnoga za-
odevanja lepim ruhom. Time je stvoren ventil sigu-
nosti.
Z b o g s v o j e relativne ili p o t p u n e nesvesnosti,
tendencije i f u n k c i j e isključene iz svesnoga stava
ostaju u relativno nerazvijenom stanju. P r e m a s v e -
snoj funkciji one imaju manju vrednost. Ukoliko su
nesvesne, one su stopljene s ostalim sadržajima n e
svesnoga, i zbog toga dobijaju bizaran karakter. U k o
liko su svesne, one igraju sekundarnu ulogu, iako su
v e o m a značajne z a c e l o k u p n u psihološku sliku. R e
m e ć e n j e k o j e proističe iz svesti u p r v o m r e d u pogađa
osećanja, jer ona najpre protivreče ukočenoj intelek
t u a l n o j f o r m u l i , i s t o g a se i p o t i s k u j u n a j i n t e n z i v n i
j e . Nijedna funkcija ne m o ž e biti sasvim isključena,
nego samo znatno nagrđena. Ukoliko se osećanja sa
m o v o l j n o daju uobličavati i podređivati, ona moraju
p o t p o m a g a t i intelektualni stav svesti i prilagođivati
se njegovim namerama. Ali ovo je mogućno samo do
izvesnoga stepena; jedan deo osećanja ostaje n e p o
koran i stoga se m o r a potiskivati. A k o potiskivanje
uspe, o n o se g u b i iz svesti i o n d a p o d p r a g o m svesti
razvija delatnost k o j a je u protivrečnosti sa svesnim
namerama, i koja p r e m a okolnostima postiže efekte
kojih je ostvarenje za jedinku potpuna zagonetka.
Tako, na primer, svesni, često izvanredni altruizam
ometa tajna, samoj jedinki sakrivena samoživost,
koja u osnovi uzev nekoristoljubivim radnjama uti-
skuje pečat koristoljubivosti. Čiste etičke n a m e r e
m o g u jedinku da d o v e d u u kritičku situaciju, g d e se
379
p o n e k a d više n e g o čini k a o da su presudni sasvim
drugi motivi, a ne etički. To su d o b r o v o l j n i spasioci
ili č u v a r i m o r a l a , k o j i s e i z n e n a d a s a m i p o j a v l j u j u
k a o l j u d i k o j e t r e b a s p a š a v a t i ili k a o k o m p r o m i t o v a -
ni. Z b o g s v o j e n a m e r e d a spašavaju oni r a d o u p o t r e b
ljavaju sredstva k o j a su podesna da izazovu baš ono
č e m u se č o v e k hteo ukloniti. Ima ekstravertnih
idealista k o j i ostvarivanje svoga ideala za spasenje
ljudi hoće da p o t p o m o g n u u tolikoj meri da se sami
ne ustežu od laži i d r u g i h nečasnih sredstava. I m a u
nauci više b o l n i h p r i m e r a g d e su v e o m a zaslužni ispi
t i v a č i iz n a j d u b l j e g a u v e r e n j a u i s t i n u i o p š t u v a ž l j i -
vost svoje formule krivotvorili dokaze u prilog svo
j e g a ideala, i to p r e m a formuli: cilj o p r a v d a v a s r e d
stvo. S a m o osećajna funkcija niže vrednosti, koja n e
svesno zavodi, m o ž e da izazove takve zabludelosti
kod ljudi koji inače visoko stoje.
Niža vrednost osećanja u o v o g a tipa ispoljava se
j o š i na drugi način. Svesni stav, k a o što to o d g o v a r a
s t v a r n o j f o r m u l i k o j a p r e v l a đ u j e , j e s t e v i š e ili m a
nje neličan, često u tolikoj meri da od toga znatno
pate lični interesi. A k o je svesni stav ekstreman, o n d a
otpadaju svi lični obziri, i oni p r o t i v sopstvene l i č n o
sti. V l a s t i t o z d r a v l j e z a n e m a r u j e se, s o c i j a l n i p o l o
žaj p r o p a d a , vlastitoj p o r o d i c i nanosi se šteta u n j e
nim najvitalnijim interesima, u zdravstvenom, finan-
sijskom i m o r a l n o m pogledu, sve u službi ideala. U
svima slučajevima pati lično uzimanje učešća u d r u
g o j službi, u k o l i k o o v o nije slučajno p o k r e t a č naše
formule. Stoga se često dešava da uža porodica, na
primer baš rođena deca, poznaje takva oca samo kao
svirepa tiranina, d o k se u daljoj okolini razleže slava
o njegovu čoveštvu. Ne možda uprkos, n e g o baš zbog
visoke neličnosti svesnoga stava, o s e ć a n j a su n e s v e
sno izvanredno lično osetna te izazivaju izvesne tajne
p r e d r a s u d e , p o i m e n c e i z v e s n u g o t o v o s t d a se, n a p r i
mer, objektivna opozicija protiv f o r m u l e r đ a v o shvati
k a o l i č n a z l o n a m e r n o s t , ili d a s e s v a g d a p r a v i n e g a
tivna pretpostavka o kvalitetima drugih, da se u n a
pred obesnaže njihovi argumenti, razume se da bi
s e zaštitila s o p s t v e n a o s e t l j i v o s t . Z b o g n e s v e s n e o s e t -
380
ljivosti g o v o r se v e o m a često ubrzava, zaoštrava, p o
staje agresivan. Često se p o j a v l j u j u insinuacije. O s e
ć a n j a i m a j u k a r a k t e r n e č e g a što j e n a k n a d n o i što
hramlje, kao što i o d g o v a r a funkciji niže vrednosti.
Otuda postoji izrazita nastrojenost za osećanje o d
mazde. Ma koliko da je velikoga obima individualno
p o ž r t v o v a n j e za intelektualni cilj, osećanja su sitni-
čarski podozriva, ćudljiva i konzervativna. Sve
n o v o , što j o š nije sadržano u formuli, posmatra se
kroz v e o nesvesne mržnje i prema tome se ocenjuje.
Oko sredine pređašnjega veka dogodilo se da je neki
zbog svoje čovekoljubivosti znameniti lekar pretio
j e d n o m a s i s t e n t u d a ć e g a o t p u s t i t i z a t o što j e o v a j
upotrebio t e r m o m e t a r ; jer f o r m u l a glasi: groznica se
poznaje po pulsu. Sličnih slučajeva ima, kako je p o
znato, m n o g o . Sto su osećanja j a č e potisnuta, utoliko
ona gore i potajnije utiču na mišljenje, k o j e inače
m o ž e da bude u besprekornom položaju. Intelektual
no stanovište k o j e bi možda zbog svoje vrednosti
koja mu stvarno pripada m o g l o polagati pravo na
opšte priznanje, z b o g uticaj a nesvesne lične osetlji-
vosti doživljuje karakterističnu p r o m e n u : o n o postaje
dogmatski ukočeno. S a m o p o t v r đ i v a n j e ličnosti p r e
nosi se na n j e g a . Istina se više ne ostavlja n j e n u
prirodnom delovanju, nego se zbog identifikacije sub
jekta s n j o m obrađuje kao osetljivo luče, k o m e je p a
kosni kritičar n a n e o b o l . Kritičar se napada i ruši,
možda još ličnim invektivama, i nijedan argumenat
prema okolnostima nije rđav toliko da se ne bi pri-
m e n i o . Istina s e m o r a iznositi d o k javnosti n e p o č n e
b i v a t i j a s n o d a o č e v i d n o n i j e r e č t o l i k o o istini k o
liko o njenu ličnom proizvodniku.
A l i dogmatizam intelektualnoga stanovišta z b o g
nesvesnoga mešanja nesvesnih ličnih osećanja d o
življuje još dalje osobite promene, k o j e se ne osni
v a j u toliko na osećanju sensu strictiori koliko na p r i -
mesi drugih nesvesnih činilaca k o j i su s potisnutim
o s e ć a n j e m stopljeni u nesvesnom. I p o r e d toga što
baš um dokazuje da svaka intelektualna formula
m o ž e b i t i istina s a m o s o g r a n i č e n i m v a ž e n j e m i s t o
ga nikada ne m o ž e polagati pravo na apsolutnu v l a -
381
davinu, ipak formula praktički zauzima takvu p r e -
težnost da sva druga stanovišta i mogućnosti pored
n j e odlaze u pozadinu. Ona z a m e n j u j e svaki opštiji,
n e o d r e đ e n i j i i s t o g a s k r o m n i j i i i s t i n i t i j i p o g l e d na
svet. Zato i dolazi na mesto onoga opštega pogleda
koji se obeležava k a o religija. Z b o g toga formula p o
s t a j e r e l i g i j a , i a k o u suštini n e m a n i k a k v e v e z e s n e
čim religioznim. Time ona dobiva i karakter neuslov-
ljenosti, k o j i je bitan za religiju. Ona postaje tako
reći intelektualna praznoverica. A sve one psihološke
tendencije koje se njome potiskuju nagomilavaju se
u nesvesnom kao suprotna pozicija, te izazivaju n a
pade sumnje. Z a o d b r a n u o d s u m n j e svesni stav p o
staje fanatičan, j e r fanatizam n i j e ništa d r u g o n e g o
natkompenzovana sumnja. Ovaj razvitak vodi n a p o
sletku do preterano branjene svesne pozicije i do i z
građivanja apsolutno suprotne pozicije, koja je, na
primer, u suprotnosti p r e m a svesnom racionalizmu
do krajnosti iracionalna, a u suprotnosti p r e m a m o
dernoj naučnosti svesnoga stanovišta do krajnosti
arhaična i praznoverna. Z b o g toga se onda javljaju
oni, iz istorije nauka poznati, ograničeni i smešni p o
gledi o k o j e su se spotakli m n o g i v e o m a zaslužni n a
učnici. P o n e k a d se nesvesna strana u takva čoveka
o v a p l o ć u j e u nekoj ženi.
382
Stoga bi se na taj način sud uopšte m o g a o obeležiti i
k a o predikativan. S v a k a k o j e k a r a k t e r i s t i č n o d a o n o
n i k a d a n i j e d e s t r u k t i v n o ili t a k v o d a apsolutno o d u
zima vrednost, nego uvek razorenu vrednost z a m e -
n j u j e d r u g o m . O v a osobina dolazi otuda što j e m i
šljenje n e k o g a mislenoga tipa tako reći kanal u k o m e
uglavnom teče njegova životna energija. Neprestano
napredovanje života ispoljava se u n j e g o v u m i š l j e
nju, zbog čega njegova misao dobiva progresivni,
proizvodilački karakter. N j e g o v o mišljenje nije u z a
s t o j u ili č a k u p o v l a č e n j u . A l i o v e p o s l e d n j e o s o b i n e
m i š l j e n j e stiče ako mu ne pripada p r v e n s t v o u s v e
sti. K a k o j e o n o u o v o m e s l u č a j u r e l a t i v n o b e z n a
čajno, to mu nedostaje i karakter neke pozitivne ži
v o t n e delatnosti. O n o ide z a d r u g i m funkcijama; p o
staje epimetejsko t i m e što postaje quasi zakasnela
dosetka, k o j a se svagda zadovoljava time da p r e ž i -
v a j u ć i r a z m i š l j a o o n o m e što j e p r e t h o d i l o i š t o s e
v e ć dogodilo, da ga raščlanjuje i svaruje. K a k o u
o v o m e slučaju stvaralački činilac leži u d r u g o j f u n k
ciji, mišljenje n i j e više progresivno, n e g o je u zasto
ju. N j e g o v s u d d o b i j a i z r a z i t karakter inherencije,
t j . sasvim se ograničava na o b i m svojega gradiva k o j e
se nahodi pred njim, nigde ga ne prekoračujući. Ono
s e z a d o v o l j a v a v i š e ili m a n j e a p s t r a k t n i m k o n s t a t o -
vanjem a da iskustvenom gradivu ne dodeljuje v r e d
nost k o j a se ne bi u n j e m u v e ć u n a p r e d nalazila. I n
herentni sud ekstravertnoga mišljenja orijentisan
je na objektu, tj. njegovo konstatovanje sleduje uvek
u smislu objektivna značaja iskustva. Stoga on ne
ostaje samo pod orijentacionim uticaj em objektivno
datoga n e g o ostaje čak u oblasti p o j e d i n o g a iskustva,
i n e i s k a z u j e o o v o m e n i š t a što n j i m e v e ć n i j e d a t o .
O v o mišljenje lako se m o ž e posmatrati k o d ljudi koji
n e m o g u p r o p u s t i t i d a i z a j e d n o g a u t i s k a ili j e d n o g a
iskustva stavljaju u m n u i nesumnjivo v e o m a važnu
n a p o m e n u , ali k o j a n e p r e l a z i n i u šta p r e k o d a t o g a
o b i m a iskustva. T a k v a napomena kaže u osnovi samo
o v o : »Razumeo sam, m o g u o tome da razmišljam.«
A l i i to je dovoljno. Takav sud znači najviše uvršća-
v a n j e n e k o g a iskustva u j e d n u o b j e k t i v n u svezu, ali
383
j e p r i t o m e o d m a h o č e v i d n o d a i s k u s t v o p r i p a d a u taj
okvir.
Ali ako neka druga funkcija, a ne mišljenje, ima
p r v e n s t v o svesti u ma k a k o v i š e m stepenu, o n d a m i
šljenje, ukoliko je tada uopšte svesno, i ukoliko se
ne nalazi u neposrednoj zavisnosti od prevlađivačke
funkcije, dobij a negativan karakter. Ukoliko je m i
šljenje podređeno prevlađivačkoj funkciji, ono se
s v a k a k o m o ž e p o j a v l j i v a t i k a o p o z i t i v n o , ali b l i ž e
ispitivanje m o ž e lako dokazati da ono prosto izražava
prevlađivačku funkciju i podupire je dokazima, često
u o č e v i d n o j protivrečnosti sa m i š l j e n j u s v o j s t v e n i m
zakonima logike. O v o mišljenje, dakle, otpada za raz
m a t r a n j e k o j e j e u p i t a n j u . M i se, n a p r o t i v , z a n i m a
mo osobinama onoga mišljenja koje se ne može p o d
rediti prvenstvu d r u g e funkcije, n e g o ostaje v e r n o
s v o m vlastitom principu. Posmatranje i ispitivanje
o v o g a mišljenja je teško, j e r je o n o u k o n k r e t n o m
s l u č a j u svagda više ili m a n j e potisnuto s t a v o m svesti.
Stoga se ono mora većinom izvući tek iz pozadina
svesti, ako s l u č a j n o u trenutku slabosti j e d a r e d ne
iziđe na površinu. O n o se obično mora izmamljivati
p i t a n j e m : » A l i šta v i z a p r a v o m i s l i t e , u o s n o v i u z e v ,
i u d u b i n i d u š e , o t o j s t v a r i ? « Ili se m o r a p r i b e ć i č a k
l u k a v s t v u i p i t a n j e m o ž d a o v a k o f o r m u l i s a t i : »Sta
mislite da ja o toj stvari m i s l i m ? « O v a j p o s l e d n j i
o b l i k m o r a se, n a i m e , o d a b r a t i a k o j e p r a v o m i š l j e
nje nesvesno i zato projicirano. Mišljenje k o j e se na
taj n a č i n i z m a m l j u j e na p o v r š i n u svesti i m a k a r a k
teristične osobine, i baš z b o g njih ga ja obeležavam
k a o negativno. N j e g o v h a b i t u s n a j b o l j e j e o k a r a k t e -
r i s a n d v e m a r e c i m a » n i š t a n e g o « . Gete j e o v o m i š l j e
n j e personifikovao u figuri Mefistofelovoj. Ono, pre
svega, pokazuje tendenciju da predmet svoga suđenja
svede na ma koju banalnost i da mu oduzme sopstven
samostalan značaj. To se dešava na taj način što se
p r e d m e t predstavlja kao da se nalazi u zavisnosti od
n e k e d r u g e b a n a l n e stvari. Proiziđe li i z m e đ u d v a
muškarca kakav sukob prividno stvarne prirode,
onda negativno mišljenje kaže: »Cherchez la femme.«
A k o n e k o b r a n i ili z a s t u p a n e k u s t v a r , o n d a n e g a t i v -
384
no m i š l j e n j e ne pita za značaj stvari, n e g o : » K o l i k o
o n t i m e d o b i j a ? « Molešotu ( M o l e s c h o t t ) p r i p i s i v a n a
r e č : » D e r M e n s c h ist, w a s e r isst« ( » Č o v e k j e o n o š t o
jede«) ide takođe u ovo poglavlje, kao i još mnoge
druge izjave i shvatanja koje ne treba doslovce n a
voditi. Ne samo destruktivnost ovoga mišljenja nego
i u d a t o m slučaju ograničena korisnost ne p o t r e b u j u
začelo nikakva dalja objašnjenja. Ah postoji i druga
forma negativnoga mišljenja, koja se u prvi mah za
č e l o j e d v a m o g l a u p o z n a t i k a o t a k v a , a t o j e teosof-
sko m i š l j e n j e , k o j e se d a n a s r a p i d n o r a s p r o s t i r e u
svima d e l o v i m a sveta, m o ž d a k a o reakciona p o j a v a
na materijalizam prethodne epohe. Teosofsko mišlje
nje, kako izgleda, nikako nije reduktivno, nego sve
uzdiže do transcendentnih i sveobuhvatnih ideja.
N e k i san, n a p r i m e r , n i j e v i š e s k r o m a n san, n e g o d o
življaj na nekoj »drugoj ravni«. Zasad još neobjašnji
va činjenica telepatije objašnjava se v e o m a prosto
»vibracijama« koje idu od jednoga do drugoga. Obič
na nervna poremećenost objašnjena je veoma prosto
t i m e što s e n e š t o d o g o d i l o a s t r a l n o m t e l u . I z v e s n e
antropološke osobenosti atlantskih primorskih sta
novnika lako se objašnjavaju propašću Atlantide,
itd. T r e b a s a m o d a o t v o r i t e m a k o j u teosofsku k n j i g u
pa da se ugušite od saznanja da je sve v e ć objašnje
no, i da » d u h o v n a nauka« uopšte nije više ostavila
nijednu zagonetku. Ovaj način mišljenja, u osnovi
uzev, isto tako je negativan kao i materijalističko
mišljenje. A k o o v o poslednje shvata psihologiju kao
hemijske p r o m e n e ganglijskih ćelija, ih kao ispruža-
n j e ili p o v l a č e n j e ć e l i j s k i h p r o d u ž e t a k a , ili k a o u n u
trašnju sekreciju, o n d a je o n o p r a z n o v e r n o isto tako
kao i teosofija. Jedina razlika je u t o m e što m a t e
rijalizam sve svodi na nama dobro poznatu filosofiju,
a teosofija na p o j m o v e indijske metafizike. A k o se
san svodi na p r e t o v a r e n stomak, t i m e ipak san j o š
nije objašnjen, i ako se telepatija objašnjava kao » v i
b r a c i j a « , t i m e j e i s t o t a k o m a l o r e č e n o . J e r šta j e
»vibracija?« Oba načina objašnjavanja nisu samo n e
m o ć n a nego su i destruktivna, jer ozbiljno izučava
n j e p r o b l e m a o m e t a j u time što p r i v i d n i m o b j a š n j e -
c) Osećanje (čuvstvovanje)
O s e ć a n j e u e k s t r a v e r t n o m e stavu orijentiše se
prema objektivno datom, t j . objekat je neminovna
determinanta načina osećanja. O n o se nalazi u s a -
glasnosti s o b j e k t i v n i m vrednostima. Ko osećanje
u v e k poznaje samo kao subjektivno stanje neće o d
m a h razumeti suštinu ekstravertnoga osećanja, jer se
ekstravertno osećanje koliko je god m o g u ć n o oslo
b o d i l o s u b j e k t i v n o g a činioca i zato se sasvim p o d -
vrglo uticaju objekta. I onde gde se prividno p o k a
zuje kao nezavisno od kvaliteta konkretnoga o b j e k
ta, o n o i p a k s t o j i u v l a s t i t r a d i c i o n a l n i h i h i n a č e
opštevažećih vrednosti. Ja m o g u da se opredelim za
p r e d i k a t » l e p « ili » d o b a r « n e z a t o što b i h i z s u b j e k
t i v n o g a o s e ć a n j a n a l a z i o d a j e o b j e k a t » l e p « ili » d o
b a r « , n e g o zato što je prikladno da ga z o v e m » l e p i m «
ili » d o b r i m « ; i t o p r i k l a d n o u t o l i k o u k o l i k o b i s u
protan sud ma kako remetio opštu osećajnu situaci
ju. K o d takva prikladna osećajnog suda nikako nije
r e č o p r e t v a r a n j u ili č a k o l a ž i , n e g o o a k t u u ž l e b l j i -
vanja. Tako, na primer, m o ž e se neka slika obeležiti
kao »lepa« zato što se uopšte pretpostavlja da je u
n e k o m salonu obešena i poznatim i m e n o m potpisana
s l i k a » l e p a « , ili z a t o što b i p r e d i k a t » r u ž a n « m o g a o
v r e đ a t i p o r o d i c u s r e ć n o g a p o s e d n i k a , ili z a t o što p o -
setilac i m a intenciju da stvori prijatnu o s e ć a j n u
atmosferu, a za to je nužno da se sve oseća kao p r i
jatno. Takva osećanja upravljena su na osnovu o b j e k
tivnih determinanata. Ona su k a o takva genuina i
predstavljaju vidljivu osećajnu funkciju. Isto onako
kao što se ekstravertno m i š l j e n j e oslobađa s u b j e k t i v -
386
nih uticaj a koliko g o d je to m o g u ć n o , tako i ekstra
vertno osećanje mora proći izvestan proces diferen
ciranja dok ne bude lišeno svakoga subjektivnoga
dodatka. Osećaj nim aktom proizvedena procenjironja
o d g o v a r a j u ili n e p o s r e d n o o b j e k t i v n i m v r e d n o s t i m a
ili b a r i z v e s n i m t r a d i c i o n a l n i m i s v u d a raširenim
vrednosnim metilima. O v o j vrsti osećanja treba v e
likim d e l o m pripisati što tako m n o g i ljudi idu u p o -
z o r i š t e , n a k o n c e r a t ili u c r k v u , i t o s p r a v i l n o o d -
merenim pozitivnim osećanjima. N j e m u treba pripi
sati i r a z n e m o d e i , š t o j e m n o g o d r a g o c e n i j e , p o z i
tivno i rašireno potpomaganje socijalnih, filantrop
skih i drugih kulturnih poduhvata. U o v i m stvarima
ekstravertno osećanje pokazuje se kao stvaralački č i
nilac. B e z o v o g a osećanja, na primer, ne m o ž e se z a
misliti lepa i harmonična društvenost. Utoliko je
ekstravertno o s e ć a n j e isto tako d o b r o t v o r n a , u m n o
delatna m o ć kao i ekstravertno mišljenje. Ali se o v o
blagotvorno dejstvo gubi čim objekat zadobije pre-
teran uticaj. U o v o m e slučaju, naime, suviše ekstra
vertno osećanje p r e m n o g o v u č e ličnost u objekat, t j .
o b j e k a t asimiliše lice, a z b o g toga lični karakter o s e
ćanja, k o j i sačinjava n j e g o v u glavnu draž, propada.
Time osećanje postaje hladno, stvarno i neverodostoj-
n o . O n o o d a j e n e k u t a j n u n a m e r u , ili u s v a k o m s l u
č a j u izaziva takvo p o d o z r e n j e k o d m i r n o g a i p r o s t o -
dušnoga posmatrača. O n o više ne ostavlja onaj p r i
jatni i osvežavajući utisak k o j i svagda prati genuino
osećanje, nego se oseća poza i glumaštvo, iako je
možda egocentrična namera još sasvim nesvesna.
Takvo preterano ekstravertno osećanje ispunjava, d o
d u š e , e s t e t i č k a o č e k i v a n j a , ali n e g o v o r i v i š e s r c u ,
n e g o s a m o j o š č u l i m a , ili — š t o j e g o r e — s a m o j o š
razumu. O n o , doduše, m o ž e estetički da ispunjava
s i t u a c i j u , ali s e o g r a n i č a v a n a t o i n e u t i č e d a l j e i z
van toga. O n o je postalo jalovo. Ide li ovaj proces
dalje, razvija se čudnovato protivrečna disocijacija
osećanja: ono se osećajnim procenjivanjima dokopa-
va svakoga objekta, i nadovezuju se m n o g o b r o j n e
veze, k o j e j e d n a d r u g o j u duši p r o t i v r e č e . K a k o t a k
v e stvari n i k a k o n e b i bile m o g u ć n e k a d b i p o s t o j a o
25* 387
prilično naglašen subjekat, to se u g u š u j u i poslednji
ostaci stvarno ličnoga stanovišta. P o j e d i n i osećajni
procesi usisavaju subjekat u tolikoj meri da p o s m a
trač d o b i v a utisak kao da još postoji samo proces
osećanja a nikakav subjekat osećanja. Osećanje u
o v o m stanju sasvim je izgubilo svoju prvobitnu l j u d
sku toplotu, o n o ostavlja utisak poze, n e č e g a l e p r š a
v o g a i l a k o m i s l e n o g a , n e p o u z d a n o g a i s u m n j i v o g a i,
u g o r i m slučajevima, utisak histeričnoga.
388
svojih muževa i dobre majke dokle god njihovi m u
ž e v i ili d e c a i m a j u p s i h i č k u k o n s t i t u c i j u k o j a j e o b i č
na u n j i h o v u društvu i n j i h o v o j zemlji. » P r a v o « o s e -
ćati m o ž e se s a m o o n d a k a d ništa d r u g o ne r e m e t i
osećanje. A l i osećanje ništa u tolikoj m e r i ne remeti
k a o mišljenje. Otuda j e o t p r v e r a z u m l j i v o što s e m i
šljenje k o d o v o g a tipa prigušuje koliko j e g o d m o
gućno. Ali time nikako ne treba da bude rečeno da
takva žena uopšte ne misli; naprotiv, ona misli m o ž d a
v e o m a m n o g o i v e o m a u m e š n o , ali n j e n o m i š l j e n j e
n i j e n i k a d a sui g e n e r i s , n e g o e p i m e t e j ski p r i v e s a k
n j e n a osećanja. Sto ne m o ž e osećati, o t o m e ona ne
m o ž e svesno ni misliti. » T a ne m o g u misliti o o n o m
što ne o s e ć a m « , rekla mi je j e d n a takva žena sa sil
n i m negodovanjem. Ukoliko osećanje dopušta, ona
m o ž e v e o m a d o b r o m i s l i t i , ali s v a k i m a k a k o l o g i č k i
zaključak koji bi m o g a o izazvati r e m e ć e n j e osećanja
o d b a c u j e se a limine. O n j e m u o n a prosto ne misli. I
tako se ceni i voli sve što je p r e m a o b j e k t i v n o m p r o -
cenjivanju d o b r o ; ostalo kao da postoji samo izvan
n j e g a s a m o g a . A l i o v a s e slika m e n j a k a d značaj
o b j e k t a d o s t i g n e j o š v i š i s t e p e n . K a o što s a m v e ć
objasnio, tada sleduje takva asimilacija subjekta
s o b j e k t o m d a s u b j e k a t o s e ć a n j a v i š e ili m a n j e p r o
pada. Osećanje gubi lični karakter, o n o postaje o s e
ć a n j e po sebi, i d o b i v a se utisak k a o da se ličnost
s a s v i m r a z r e š a v a u s v a g d a š n j e o s e ć a n j e . K a k o se u
životu neprestano m e n j a j u situacije, k o j e izazivaju
različne ih čak međusobno nepodudarne osećaj ne t o
n o v e , to se ličnost razrešava u isto t a k o m n o g o r a z -
ličnih osećanja. Jedared je čovek ovo, drugi put sa
s v i m nešto d r u g o — prividno; j e r u stvari takva
raznolikost ličnosti jeste nešto memogućno. Osnova
ličnosti ipak ostaje istovetna sa s o b o m i stoga stupa
u otvorenu opoziciju prema smenjivanju osećajnih
stanja. Z b o g toga posmatrač u o s e ć a n j u i z n o š e n o m
na pazar ne nalazi više ličan izraz o n o g a koji oseća,
n e g o , naprotiv, alteraciju n j e g o v e ličnosti, dakle
ćudljiv prohtev. Prema stepenu disocijacije između
Ja i svagdašnjega osećajnog stanja p o j a v l j u j u se
v i š e ili m a n j e z n a c i n e s a g l a s n o s t i i n e j e d i n s t v a s a s a -
389
mim sobom, tj. prvobitno kompenzatorni stav nesve
snoga postaje otvorena opozicija. To se ponajpre po
kazuje u preteranom ispoljavanju osećanja, na pri
mer u zvučnim i nametljivim osećajnim predikatima,
ali ovi su takvi da primećujemo da im nedostaje iz-
resna verodostojnost. Oni zvuče potmulo i nisu uver-
ljivi. Naprotiv, na osnovu njih već upoznajemo mo
gućnost da se time natkompenzuje otpor, i da bi stoga
takav osećajni sud mogao glasiti i sasvim drukčije.
A malo docnije on i glasi drukčije. Treba situacija da
se samo malo izmeni, pa da odmah izazove na popri
šte sasvim suprotno procenjivanje istoga objekta.
Rezultat je takva iskustva da posmatrač ne može
ozbiljno uzeti ni jedan ni drugi sud. On počinje da
svoj sopstveni sud zadržava za se. Ali kako je ovome
tipu pre svega stalo do toga da postavi intenzivan
osećajni odnos s okolinom, to će biti nužni udvostru
čeni napori da se savlada uzdržljivo ponašanje oko
line. To pogoršava situaciju na putu circulus vitiosu-
sa. Što se jače naglašava osećajna veza s objektom,
utoliko se nesvesna opozicija više približuje površini.
Već smo videli da ekstravertni osećajni tip naj
više ugušuje svoje mišljenje, jer je baš mišljenje naj
podobnije da osećanje poremeti. Iz toga razloga i
mišljenje, ako hoće da dospe do iole čistih rezultata,
najviše isključuje osećanje, jer ništa nije tako po
dobno da mišljenje poremeti i krivotvori kao osećaj-
ne vrednosti. Stoga je mišljenje ekstravertnoga ose-
ćajnoga tipa, ukoliko je samostalna funkcija, potisnu
to. Kao što sam već spomenuo, ono nije sasvim po
tisnuto, nego samo utoliko ukoliko njegova neumit
na logika nužno izaziva zaključke koji osećanju ne
odgovaraju. Ah ono je dopušteno kao sluga oseća
nja ili, bolje rečeno, kao njegov rob. Njegova hrpte-
njača je slomljena, ono ne može da, shodno svom
sopstvenom zakonu, sprovede samo sebe. Međutim,
kako ipak postoji neka logika i neumitno pravilni
zaključci, oni se negde i dešavaju, ali izvan svesti,
naime u nesvesnom. Zato je nesvesni sadržaj ovoga
tipa u prvom redu mišljenje osobite vrste. Ovo mi
šljenje je infantilno, arhaično i negativno. Dokle god
390
s v e s n o o s e ć a n j e z a d r ž a v a l i č n i k a r a k t e r ili, d r u g i m
recima, dokle g o d ličnost nije progutala pojedina
osećajna stanja, nesvesno m i š l j e n j e ponaša se vršeći
k o m p e n z a c i j u . A l i a k o se l i č n o s t d i s o c i r a i r a z r e š i u
p o j e d i n a j e d n o d r u g o m protivrečna osećajna stanja,
i d e n t i t e t l i č n o s t i g u b i se, s u b j e k a t p o s t a j e n e s v e s t a n .
M e đ u t i m , t i m e što subjekat d o s p e v a u nesvesno, on
se asocira s n e s v e s n i m m i š l j e n j e m i t i m e n e s v e s n o m
mišljenju p o m a ž e da d o đ e do prigodne svesnosti. Što
je jača svesna osećajna veza i što ona zato osećanje
više lišava ja-stva (»ent-icht«), utoliko jača postaje
i nesvesna opozicija. To se ispoljava u t o m e što se
baš oko najviše procenjenih objekata sabiraju n e s v e
s n e m i s l i , k o j e n e m i l o s r d n o r u š e v r e d n o s t tih o b j e
kata. M i š l j e n j e u stilu »ništa n e g o « o v d e je sasvim
na mestu, jer razara n a d m o ć n o s t osećanja vezanoga
za objekat. Nesvesno mišljenje dostiže površinu u
obliku misli k o j e često imaju prirodu opsesije i čiji
je opšti karakter negativan i takav da o d u z i m a v r e d
nost. Stoga k o d žena o v o g a tipa i m a trenutaka u k o
j i m a se najlošije misli zaustavljaju na o n i m o b j e k t i
ma kojima osećanje pridaje najveću vrednost. N e
g a t i v n o m i š l j e n j e služi s e s v i m a i n f a n t i l n i m p r e d r a
s u d a m a ili u p o r e đ e n j i m a k o j a s u p o d o b n a d a o s e ć a j -
nu vrednost stave u sumnju, i o n o privlači sve p r i
mitivne instinkte da bi osećanja m o g l o objasniti kao
»ništa n e g o « . Više j e uzgredna n a p o m e n a kad o v d e
s p o m i n j e m da se na taj način d a j e učešća i k o l e k t i v
n o m n e s v e s n o m , c e l o k u p n o s t i p r i m o r d i j a l n i h slika, i
tada iz n j i h o v e obrade p o n o v o proizlazi mogućnost
regeneracije stava na n e k o j drugoj osnovi.
Najglavniji oblik neuroza u o v o g a tipa jeste h i
sterija, sa s v e t o m svojih karakterističnih infantilno-
-seksualnih nesvesnih predstava.
391
podređen razumskome sudu. Treba svakako da u z
m e m o u obzir da li pri t o m e g o v o r i m o o stanovištu
s u b j e k t i v n e p s i h o l o g i j e j e d i n k e ili o stanovištu p o -
smatrača k o j i spolja opaža i sudi. O v a j posmatrač,
naime, m o g a o bi lako doći do suprotnoga suda, i to
ako samo o n o što mu se ukazuje intuitivno shvata i
po t o m e sudi. Ž i v o t o v o g a tipa u s v o j o j celokupnosti
nije nikada zavisan samo od razumskoga suda, n e g o
u g o t o v o isto t a k o v e l i k o j m e r i i od n e s v e s n e n e r a -
zumnosti. O n o g a ko posmatra s a m o o n o što se p r e d
n j i m dešava, ne vodeći računa o unutrašnjem g a z
dinstvu j e d i n k i n e svesti, m o g u lako d a z b u n e n e r a -
zumnost i slučajnost izvesnih nesvesnih jedinkinih
izjava u većoj meri negoli razumnost njenih svesnih
namera i motivacija. Stoga svoj sud osnivam na t o m e
što j e d i n k a oseća kao s v o j u svesnu psihologiju. A l i
d o p u š t a m da bi se takva psihologija isto tako d o b r o
m o g l a baš o b r n u t o shvatiti i predstaviti. I u v e r e n
sam da bih, da sam i m a m drugu individualnu psiho
logiju, racionalne tipove na obrnut način, polazeći od
nesvesnoga, opisao kao iracionalne. O v a okolnost
otežava prikazivanje i razumljivost psiholoških sta
nja činjenica na način koji se ne sme potcenjivati,
i neizmerno povećava mogućnost nesporazuma. D i
skusije k o j e proizlaze iz ovih nesporazuma r e d o v n o
su beznadežne, jer se govori jedno m i m o drugo. O v o
iskustvo bilo je za m e n e jedan razlog više da se u
svome prikazivanju oslanjam na subjektivno svesnu
psihologiju, jer se time dobiva bar određena o b j e k
tivna podrška, koja sasvim otpada ako bi čovek hteo
da psihološku zakonitost zasniva na nesvesnom. U
o v o m e slučaju, naime, objekat više ne bi m o g a o imati
pravo iskazivanja svoga mišljenja, jer on zna o s v e
mu d r u g o m više negoli o vlastitom nesvesnom. Sud
bi time bio ostavljen samo posmatraču — pouzdano
jemstvo za to da će se on osnivati na n j e g o v o j v l a
stitoj individualnoj psihologiji i da će se o v a p o s m a
traču nametnuti. Ovaj slučaj, po m o m e mišljenju,
n a l a z i se k a k o u Frojdovoj t a k o i u Adlerovoj p s i
hologiji. Jedinka je time sasvim predata nahođenju
posmatračeva suda. A l i to ne m o ž e biti slučaj a k o se
392
za osnovu u z m e svesna psihologija posmatračeva. U
o v o m e slučaju on je merodavan, jer jedini poznaje
svoje svesne motive.
Razumnost svesnoga upravljanja životom u oba
o v a tipa znači svesno isključivanje slučajnoga i n e r a
zumnoga. Razumski sud predstavlja u ovoj psiholo
giji m o ć koja neodređeno i slučajno u realnom deša-
v a n j u g o n i u o d r e đ e n e f o r m e ili b a r p o k u š a v a da ih
nagna. T i m e se, s j e d n e strane, i z m e đ u životnih m o
gućnosti stvara određen izbor, jer se svesno prihvata
samo o n o što odgovara razumu, a, s druge strane, sa
mostalnost i uticaj onih psihičkih funkcija k o j e služe
opažanju onoga što se dešava bitno se ograničavaju.
O v o o g r a n i č a v a n j e oseta i intuicije, r a z u m e se, n i
kako nije apsolutno. O v e funkcije postoje kao s v u -
gde, samo njihovi proizvodi podležu izboru razum
skoga suda. A p s o l u t n a jačina oseta, na primer, nije
presudna za motivaciju delanja, n e g o sud. F u n k c i j e
opažanja dele, dakle, u izvesnom smislu sudbinu o s e
ćanja u slučaju p r v o g a tipa i sudbinu mišljenja u d r u
g o m e slučaju. O n e su relativno potisnute i stoga u
m a n j e diferenciranom stanju. O v a okolnost daje n e
s v e s n o m naših d v a j u tipova osobito o b e l e ž j e : što o v i
ljudi čine svesno i namerno, jeste razumno (shodno
n j i h o v u razumu!), a što im se dešava, to o d g o v a r a
suštini, s j e d n e s t r a n e , i n f a n t i l n o - p r i m i t i v n i h o s e t a ,
a, s d r u g e strane, istih takvih intuicija. Sta treba r a -
zumevati pod ovim pojmovima, pokušaću da prika
z e m u narednim odeljcima. U svakom slučaju, ono
što se o v i m t i p o v i m a dešava jeste iracionalno (razu
m e se, k a d s e s t v a r p o s m a t r a s n j i h o v a s t a n o v i š t a ) .
A kako ima veoma m n o g o ljudi koji više žive od o n o
g a što i m s e d e š a v a n e g o l i o d o n o g a š t o r a d e i z r a
z u m n e n a m e r e , m o ž e s e lako desiti slučaj d a takav
č o v e k naša dva tipa posle brižljive analize obeleži
kao iracionalne. M o r a mu se dopustiti da nesvesno
j e d n o g a č o v e k a često ostavlja m n o g o jači utisak n e
goli n j e g o v o svesno, i da su n j e g o v a dela često znat
no teža negoli n j e g o v e razumne motivacije.
R a z u m n o s t tih d v a j u tipova j e o b j e k t i v n o o r i -
jentisana, zavisna od o b j e k t i v n o datoga. N j i h o v a r a -
393
zumnost odgovara onome što kolektivno važi kao
razumno. Subjektivno, njima ne važi kao razumno
ništa drugo do ono što svi smatraju za razumno. Ali
i razum je dobrim delom subjektivan i individualan.
U našem slučaju ovaj deo je potisnut, i to utoliko više
ukoliko je značaj objekta veći. Stoga potiskivanje
uvek ugrožava subjekat i subjektivni razum, i kad
njemu pripadnu, oni dospevaju pod vlast nesvesno
ga, koje u ovome slučaju ima veoma neprijatne oso
bitosti. O njegovu mišljenju već smo govorili. K tome
dolaze primitivni oseti, koji se ispoljavaju kao oseti
primoravanja, na primer u obliku kakve nenormalne,
prinudne pohlepnosti za uživanjima, koja može da
dobije sve mogućne oblike, i primitivne intuicije,
koje za pometene i njihovu okolinu mogu neposred
no da postanu patnja. Sve neprijatno i mučno, sve
nemilo, ružno ili rđavo, izvlači se njuškanjem ili se
ubacuje naslućivanjem, i ponajviše je pri tome reč
o poluistinama, koje su, više nego ma šta drugo, po
dobne da izazovu nesporazume najotrovnije vrste. Iz
jakoga uticaja što ga vrši opozicija nesvesnih sadr
žaja proizlazi nužnim načinom i često prolamanje
svesnoga razumnog pravila, naime veoma primetna
vezanost za slučajnosti, koje ih posredstvom svoje
osećajne jačine, ili posredstvom svojega nesvesnoga
značaja zadobivaju prinudan uticaj.
394
ukoliko svesni, rasuđivački stav slučajna opažanja
o b r a ć a u sadržaje svesti, d r u g i m r e c i m a reališe ih.
Čulna funkcija sensu strictiori je p r i r o d n o apsolut
na, sve se, na primer, vidi i č u j e ukoliko je to f i z i o
l o š k i m o g u ć n o , ali s v e n e d o s t i ž e o n u v r e d n o s t p r a
ga k o j u jedna percepcija mora da ima da bi bila i
apercipovana. To se menja ako nema prvenstvo n i
jedna druga funkcija n e g o baš oset. U o v o m e sluča
ju iz oseta o b j e k t a ništa se ne i s k l j u č u j e i ništa se
n e p o t i s k u j e ( i z u z e v s u b j e k t i v n o u č e š ć e , k a o što j e
već spomenuto). Oset se prvenstveno determiniše
o b j e k t o m , i oni objekti koji izazivaju najjači oset
jesu presudni za psihologiju jedinke. T i m e nastaje
i z r a z i t o č u l n a vezanost z a o b j e k t e . S t o g a j e o s e t v i t a l
na funkcija koja je snabdevena najjačim životnim
n a g o n o m . Ukoliko objekti izazivaju osete, utoliko
važe i, ukoliko je to na o s n o v u oseta uopšte m o g u ć
n o , s v e s t i h p r i m a , o d g o v a r a l i o n i s u d u r a z u m a ili n e .
N j i h o v o vrednosno merilo je samo jačina oseta u s l o v -
ljena n j i h o v i m o b j e k t i v n i m osobinama. Z b o g toga svi
objektivni procesi ulaze u svest ukoliko oni uopšte
izazivaju osete. A l i to su samo konkretni, čulno
opažljivi objekti ih procesi koji u ekstravertnome
stavu izazivaju osete, i to samo takvi k o j e bi svako
i u sva v r e m e n a osetio kao konkretne. Stoga se j e
dinka orijentiše prema činjeničnosti koja je u p r a
v o m smislu v e o m a osetna za čula. Funkcije suđenja
stoje ispod konkretne činjenice oseta i zato i m a j u
osobine m a n j e diferenciranih funkcija, dakle izvesnu
negativnost s infantilno-arhaičnim crtama. Najjače
j e p o t i s k i v a n j e m p o g o đ e n a , r a z u m e se, o s e t u s u p r o t
na funkcija, naime funkcija nesvesnoga opažanja,
intuicije.
395
na k o n k r e t n o m o b j e k t u , i što je izrazitiji, to se m a n j e
služi s v o j i m iskustvom. N j e g o v doživljaj u i z v e s n i m
s l u č a j e v i m a ne postaje uopšte o n o što bi zasluživalo
i m e »iskustva«. Sto o n oseti, t o m u služi najviše k a o
o d v o đ e n j e k n o v i m iskustvima, i sve što m o ž d a n o v o
ulazi u k r u g n j e g o v i h interesovanja stečeno je na
p u t u iskustva i t r e b a t o m e c i l j u da služi. U k o l i k o je
č o v e k sklon da izrazit smisao za čistu činjeničnost
shvata k a o razuman, o n ć e t a k v e l j u d e slaviti k a o p a
m e t n e . A l i oni to u stvari nisu, j e r su osetu i r a c i o
nalnoga slučaja isto tako p o d v r g n u t i k a o i osetu r a
cionalnoga dešavanja. T a k a v tip — često je r e č p r i
v i d n o o m u š k a r c i m a — ne misli, r a z u m e se, da je
» p o d l o ž a n « osetima. On će se, naprotiv, na taj izraz
osmejkivati kao na sasvim neprikladan, jer za njega
j e oset k o n k r e t n o ispoljavanje života. N j e g o v a n a
m e r a odnosi se na k o n k r e t n o uživanje, a isto tako i
njegova moralnost. Jer pravo uživanje ima svoj n a
ročiti moral, s v o j u naročitu umerenost i zakonitost,
svoju nesebičnost i gotovost na žrtvu. N j e m u nije
potrebno da bude čulan neotesanac, nego on m o ž e
s v o j e osete da diferencira do n a j v e ć e estetičke čistote
a da ni u najapstraktnijem osećanju nikada ne b u d e
n e v e r a n s v o m e p r i n c i p u o b j e k t i v n o g a o s e t a . Vulje-
nov ( W u l f e n ) č i č e r o n b e z o b z i r n o g a u ž i v a n j a ž i v o t a
jeste o t v o r e n a samoispovest takva tipa. K a d se k n j i
ga tako posmatra, čini mi se da je dostojna čitanja.
396
smislu, j e r o v a j tip n i j e običan pohotljivac, n e g o želi
s a m o najjači oset, k o j i o n p o s v o j o j prirodi u v e k m o r a
da p r i m a spol ja. Što dolazi iznutra, čini mu se k a o
b o l e s n o i o d b a c l j i v o . U k o l i k o misli i oseća, on u v e k
svodi na objektivne osnove, tj. na uticaje koji d o
laze od objekta, bez obzira na najjače izvrtanje l o
gike. Opipljiva stvarnost daje mu da na svaki način
odahne. U o v o m e pogledu on je čovek neočekivano
lakoveran. Psihogen simptom će bez dvoumljenja v e
zivati za nisko b a r o m e t a r s k o stanje, a p o s t o j a n j e
kakva psihička sukoba čini mu se k a o nenormalna
sanjarija. N j e g o v a l j u b a v n e s u m n j i v o se osniva na
veoma osetnim dražima objekta. Ukoliko je n o r m a
lan, on je u p a d l j i v o u ž l e b l j e n u datu stvarnost, u p a d
l j i v o zato što je to u v e k vidljivo. N j e g o v ideal je
činjeničnost, on je pun obzira u svakome pogledu.
N e m a nikakvih ideja-ideala, pa stoga i nikakva r a z
loga da se ikako drukčije ponaša p r e m a istinskoj
stvarnosti. To se izražava u s v i m a spoljašnjim stva
rima. On se dobro odeva, prema svojim prilikama,
k o d n j e g a s e d o b r o p i j e i j e d e , u d o b n o s e s e d i , ili s e
bar shvata da n j e g o v prefinjeni ukus sme polagati
neka prava na n j e g o v u okolinu. On čak uverava da
s e i z v e s n e ž r t v e z a v o l j u stilu n e s u m n j i v o n a g r a đ u j u .
A l i što oset više preteže, tako da subjekat k o j i
o s e ć a i š č e z a v a iza s e n z a c i j e , u t o l i k o t a j t i p p o s t a j e
n e p r i j a t n i j i . O n s e r a z v i j a ili u g r u b o g a s l a d o s t r a s n i -
k a ili u b e s k r u p u l o z n o g a , r a f i n o v a n o g a e s t e t u . K o l i
ko mu tada objekat postaje neizbežan, toliko se
o b j e k t u k a o n e č e m u što p o s t o j i u s e b i i s o b o m o d u
zima vrednost. Nad n j i m se zločinački vrši nasilje i
isceđivanje t i m e što se uopšte j o š u p o t r e b l j a v a samo
k a o p o v o d z a oset. S a v e z i v a n j e m z a o b j e k a t t e r a s e
u krajnost. A l i t i m e se i n e s v e s n o iz k o m p e n z a t o r -
ske uloge goni u otvorenu opoziciju. P r e svega, poti
snute intuicije p r i b a v l j u j u sebi važnost u obliku p r o
jekcija na objekat. Nastaju najneobičnije pretpostav
ke: ako je reč o nekom seksualnom objektu, onda
l j u b o m o r n e fantazije igraju veliku ulogu, a isto tako
i s t a n j a p l a š n j e . U t e ž i m s l u č a j e v i m a r a z v i j a j u se
fobije svake vrste, a naročito simptomi prinudnosti.
397
Patološki sadržaji d o b i v a j u karakter irealnosti, i č e
sto su m o r a l n o i religiozno obojeni. Cesto se razvija
cepidlačka rabulistika, smešnoskrupulozna moralnost
i primitivna, p r a z n o v e m a i »magijska« religioznost,
k o j a se vraća na apstruzne verske obrede. S v e o v e
stvari v o d e p o r e k l o iz potisnutih, m a n j e diferencira
nih funkcija, koje u takvim slučajevima odudaraju
od svesti i utoliko se u p a d l j i v i j e p o j a v l j u j u u k o l i k o
se čini da se osnivaju na apsurdnijim pretpostavka
ma, sasvim u suprotnosti p r e m a s v e s n o m smislu za
činjenice. Cela kultura osećanja i oseta prikazuje se
u o v o j drugoj ličnosti posunovraćena u bolesnu p r i
miti vnost; razum je m u d r o v a n j e i cepidlačenje, m o
ral je pusto moralisanje i o č e v i d n o farisejstvo, r e l i
gija je apsurdna praznoverica, m o ć naslućivanja, taj
otmen č o v e k o v dar, jeste lično mudrijašenje i d o v i
j a n j e , o n j u š i v a n j e svakoga ugla, i, m e s t o u širinu,
ide u n a j u ž e prisnosti suviše ljudske sićušnosti.
398
h) Intuicija
399
fiziološku i psihičku činjenicu. To se naime m o r a
unapred izrično utvrditi, jer, ako intuitivnoga pitam
prema č e m u se orijentiše, on će mi govoriti o stvari
ma k o j e u dlaku liče na čulne osete. Više puta p o s l u -
žiće se i izrazom oset ih »osećaj». On stvarno ima
o s e t e , ali s e n e u p r a v l j a p r e m a s a m i m o s e t i m a , n e g o
su mu oni samo uporišne tačke za posmatraj. Oni su
izabrani p o m o ć u nesvesnog pretpostavljanja. Ne p o
stiže g l a v n u v r e d n o s t f i z i o l o š k i n a j j a č i o s e t , n e g o
neki drugi, koji se nesvesnim stavom intuitivnoga
znatno uvećava u svojoj vrednosti. Time on e v e n
tualno postiže g l a v n u vrednost, i svesti intuitivnoga
čini se k a o da je on čist oset. A l i on to stvarno nije.
K a o što oset u ekstravertnome stavu teži da z a d o b i j e
najjaču činjeničnost, j e r se samo time stvara izgled
p u n a života, tako intuicija teži za d o h v a t a n j e m n a j
v e ć i h mogućnosti, j e r s e p o s m a t r a n j e m m o g u ć n o s t i
naslućivanje n a j v i š e z a d o v o l j a v a . I n t u i c i j a teži za
otkrivanjem mogućnosti u o b j e k t i v n o datome, stoga
je ona kao samo priređena funkcija (naime ako joj
ne pripada prvenstvo) i p o m o ć n o sredstvo, k o j e auto
matski dela ako nikakva druga funkcija ne m o ž e
otkriti izlaz iz s v u g d e z a t v o r e n e situacije. A k o i n t u i
cija ima prvenstvo, onda se sve obične životne situa
cije čine kao da su zatvoreni prostori k o j e intuicija
i m a da otvori. O n a p o s t o j a n o traži izlaze i n o v e m o
gućnosti spoljašnjega života. Intuitivnom stavu s v a
ka životna situacija postaje u n a j k r a ć e m r o k u t a m
nica, težak o k o v koji goni na traženje rešenja. O b j e k
ti kao da s vremena na v r e m e imaju gotovo prete-
ranu vrednost, naime onda kad imaju da služe baš
n e k o m rešenju, n e k o m oslobođenju, nalaženju neke
n o v e m o g u ć n o s t i . T e k što s u i s p u n i l i s v o j u d u ž n o s t
k a o s t e p e n ili m o s t , o n i p r i v i d n o n e m a j u v i š e n i k a k v e
vrednosti i o d b a c u j u se kao dosadan privesak. Jedna
činjenica važi samo utoliko ukoliko otvara nove m o
gućnosti k o j e je prevazilaze, i jedinku oslobađaju nje.
Nove mogućnosti su prinudni motivi kojih se intui
cija ne m o ž e osloboditi i kojima ona sve drugo
žrtvuje.
400
i) Ekstravertni intuitivni tip
402
O v a j stav i m a svoje velike opasnosti, j e r intui
tivni tip suviše lako rasejava svoj život time što o ž i v -
l j u j e l j u d e i s t v a r i , i širi o k o s e b e o b i l j e ž i v o t a , ali
n j i m e ne živi on, nego drugi. K a d bi on m o g a o da
se zadrži na stvarima, pripadali bi mu p l o d o v i n j e
g o v a r a d a , ali o n i s u v i š e b r z o m o r a d a t r č i z a n o v o m
m o g u ć n o š ć u i da ostavlja svoja tek posejana polja,
k o j a ć e d r u g i žeti. N a z a v r š e t k u , o n o d l a z i p r a z a n .
A l i ako intuitivni pusti da stvar dotle dođe, o n d a mu
i njegovo nesvesno postaje protivnik. Nesvesno intui
tivnoga tipa i m a izvesnu sličnost s nesvesnim o s e t -
n o g a tipa. M i š l j e n j e i osećanje su relativno p o t i
snuti i obrazuju u n e s v e s n o m infantilno-arhaične m i
sli i o s e ć a n j a , k o j i s e m o g u d a u p o r e d e s o n i m a s u
p r o t n o g a tipa. Oni se p o j a v l j u j u takođe u obliku
intenzivnih p r o j e k c i j a i isto t a k o su apsurdni k a o
misli i osećanja osetnoga tipa, s a m o im, kao što se
m e n i čini, nedostaje mistički karakter, oni se o d n o s e
najviše na k o n k r e t n e , quasi realne stvari, k a o što su
seksualna, finansijska i druga naslućivanja, na p r i
m e r nanjušivanje bolesti. Cini se da ova različnost
v o d i p o r e k l o od potisnutih realnih oseta. O v i p o s l e d -
n j i o t k r i v a j u s e o b i č n o n a t a j n a č i n što s e i n t u i t i v n i
t i p i z n e n a d a p r i l e p i z a v e o m a n e p r i k l a d n u ž e n u ili,
u s u p r o t n o m s l u č a j u , za n e p r i k l a d n a m u š k a r c a , i to
z a t o što s u t a l i c a d o d i r n u l a a r h a i č n u s e n z i t i v n u s f e
ru. Iz toga proizlazi neka nesvesna prinudna v e z a
nost za kakav objekat, najčešće bez ikakva izgleda na
uspeh. Takav slučaj je već simptom prinudnosti, koji
je i za ovaj tip sasvim karakterističan. On polaže
p r a v o na sličnu s l o b o d u i nevezanost k a o i senzitivni
tip, jer svoja rešavanja ne p o d v r g a v a nikakvim r a
cionalnim sudovima, n e g o samo opažanju slučajnih
mogućnosti. On se ograničenja oslobađa r a z u m o m i
stoga u neurozi podleže n e s v e s n o m pritisku, m u d r o
vanju, d o v i j a n j u i prinudnoj vezanosti za senzaciju
o b j e k t a . U s v e s t i on o b d e l a v a o s e t i o s e ć a n i o b j e k a t
sa suverenom nadmoćnošću i bezobzirnošću. To ne
znači da on m o ž d a misli da je bezobziran i n a d m o ć a n ;
on objekat koji svako može da vidi prosto ne vidi i
prelazi preko njega, kao i senzitivni tip; samo, ovaj
26*
403
poslednji ne vidi dušu objekta. Za to se objekat d o c
n i j e o s v e ć u j e , i to u o b l i k u h i p o h o n d r i č n i h p r i n u d n i h
ideja, fobija i svih m o g u ć n i h apsurdnih oseta tela.
O b a d o v d e o p i s a n a t i p a o z n a č a v a m k a o iracio
nalne i z v e ć o b j a š n j e n o g a r a z l o g a š t o o n i s v o j e t v o -
renje i delanje ne osnivaju na racionalnim sudovima,
nego na apsolutnoj jačini opažanja. Njihovo opaža
n j e o d n o s i s e n a o n o što s e s a m o d e š a v a i što s e n e
podvrgava nikakvom izboru sudom. U o v o m e pogle
du oba poslednja tipa imaju znatnu nadmoćnost nad
o b a p r v a , r a c i o n a l n a t i p a . O n o što s e o b j e k t i v n o d e
šava jeste zakonito i slučajno. Ukoliko je zakonito,
ono je pristupačno razumu, a ukoliko je slučajno,
ono je razumu nepristupačno. M o g l o bi se reći i
o b r n u t o , d a m i n a o n o m što s e d e š a v a o b e l e ž a v a m o
kao zakonito o n o što se n a š e m r a z u m u tako p o j a v l j u
je, a kao slučajno ono u č e m u ne m o ž e m o da otkri
j e m o nikakvu zakonitost. Postulat universalne z a k o
n i t o s t i o s t a j e p o s t u l a t s a m o n a š e g a r a z u m a , ali n i k a
ko nije postulat naših funkcija opažanja. K a k o se ni
na koji način ne zasnivaju na principu razuma i n j e
g o v a postulata, o n e su po s v o j o j suštini iracionalne.
S t o g a ja i t i p o v e o p a ž a n j a po n j i h o v o j suštini o b e l e -
žavam kao iracionalne. Ali bi bilo sasvim nepravilno
da možda o v e tipove shvatamo kao »nerazumne« zato
što sud stavljaju ispod opažanja. Oni su s a m o u v e
l i k o j m e r i empirijski; z a s n i v a j u s e s a m o n a i s k u s t v u ,
čak u tolikoj meri da njihov sud ne m o ž e najčešće
da ide u p o r e d o s n j i h o v i m iskustvom. Ali, i p o r e d
toga, postoje funkcije suđenja, samo o n e velikim d e
l o m svoj život žive nesvesno. Ukoliko se nesvesno i
pored svojega odvajanja od svesnoga subjekta ipak
n e p r e s t a n o p o j a v l j u j e , u t o l i k o se i u ž i v o t u i r a c i o n a l
nih tipova otkrivaju upadljivi sudovi i upadljivi akti
odlučivanja u obliku prividnoga mudrovanja, hladno
ga nadrirasuđivanja i prividno smišljenog izbora lica
i s i t u a c i j e . O v e c r t e i m a j u i n f a n t i l n o ili i p r i m i t i v n o
404
obeležje; ponekad su upadljivo naivne, ponekad i
bezobzirne, oštre i nasilne. Racionalno nastrojenome
m o g l o b i s e l a k o činiti k a o d a s u o v i l j u d i p o s v o m e
p r a v o m e karakteru racionalistični i puni namera u
r đ a v o m smislu. A l i taj sud važio bi samo za n j i h o v o
nesvesno, a nikako za n j i h o v u svesnu psihologiju,
koja je sasvim podešena prema opažanju te je zbog
s v o j e iracionalne suštine sasvim neshvatljiva r a c i o
nalnom sudu. N e k o m ko je racionalno nastrojen m o ž e
s e n a p o s l e t k u činiti k a o d a t a k v o n a g o m i l a v a n j e s l u
čajnosti uopšte ne zaslužuje ime »psihologija«. Ira
cionalni p o p r a v l j a taj prezirni sud utiskom k o j i u
n j e m u ostavlja racionalni: on ovoga gleda kao nešto
što je samo upola živo i čija se jedina svrha života
sastoji u t o m e da na sve živo baca o k o v e razuma i da
m u s u d o v i m a s t e ž e v r a t . T o su, r a z u m e s e , p o s l e d n j e
k r a j n o s t i , ali s e o n e p o j a v l j u j u . S u d r a c i o n a l n o g a
lako bi m o g a o iracionalnoga predstaviti kao racio
nalna č o v e k a slabije k a k v o ć e , ako ga, naime, shvati
i z o n o g a š t o m u s e d e š a v a . N j e m u se, n a i m e , n e d e
š a v a o n o što j e s l u č a j n o — u t o m e j e o n m a j s t o r —
n e g o racionalni sud i racionalna n a m e r a jesu stvari
k o j e g a snalaze. T o j e racionalnu č o v e k u j e d v a shvat
ljiva činjenica, i njena neizmišljivost jednaka je samo
još čuđenju iracionalnoga koji je otkrio nekoga koji
racionalne ideje stavlja više negoli živo i stvarno d e -
šavanje. Nešto takvo čini mu se j e d v a verovatno.
R e d o v n o j e beznadežno hteti m u uopšte nešto n a č e l
no predlagati u tome pravcu, jer je n j e m u racionalno
o b a v e š t a v a n j e isto t a k o n e p o z n a t o i č a k n e p r i j a t n o
k a o što bi se r a c i o n a l n o m činilo neizmišljivo da s k l o
pi ugovor bez uzajamne izjave i obaveze.
405
ćanje, kad se ukaže slučaj, u većoj meri učinimo s v e -
snim, onda otkrivamo da ono nije samo osećanje čija
s e p r i r o d a n e m o ž e d a l j e analisati, n e g o u isti m a h i
u v i đ a j ili s a d r ž a j s a z n a n j a k o j i t a č k u s a g l a s n o s t i
predstavlja u mislenom obliku. O v o racionalno p r e d
stavljanje važi samo za racionalnoga, a nikako za i r a
cionalnoga, jer se njegov raport ne osniva ni n a j m a
n j e na sudu, n e g o na paralelitetu o n o g a što se d e š a
va, živoga dešavanja uopšte. N j e g o v o osećanje sagla
s n o s t i j e s t e z a j e d n i č k o o p a ž a n j e n e k e s e n z a c i j e ili
intuicije. Racionalni bi rekao da se raport s iracio
nalnim osniva na čistoj slučajnosti. A k o se objektivne
situacije slučajno podudaraju, onda se ostvaruje n e
š t o k a o l j u d s k a v e z a , ali n i k o n e z n a k o l i k u v a ž n o s t
i m a t a v e z a ili k o l i k o ć e t r a j a t i . R a c i o n a l n o m č e s t o
dolazi u p r a v o neprijatna misao da veza traje tačno
dotle dok spoljašnje okolnosti slučajno pokazuju
n e k u zajedničnost. T o s e n j e m u n e čini k a o naročito
ljudska stvar, d o k iracionalni baš u t o m e nalazi n a r o
čito lepu ljudskost. Rezultat je to da jedan posmatra
drugoga kao bezvezna, kao čoveka u koga se ne može
p o u z d a t i , i s k o j i m s e n i k a d a n e m o ž e p r a v i l n o izići
na k r a j . Do takva rezultata dolazi č o v e k svakako
samo ako svesno pokušava da položi račun o načinu
saobraćanja s okolinom. K a k o takva psihološka save-
snost n i j e suviše uobičajena, često proizlazi da se i
p o r e d apsolutne različnosti stanovišta ostvaruje neka
vrsta raporta, i to na o v a j način. J e d a n s p r e ć u t n o m
p r o j e k c i j o m pretpostavlja da drugi u bitnim tačkama
i m a isto m i š l j e n j e , a d r u g i sluti ili oseća o b j e k t i v n u
z a j e d n i č n o s t , ali p r v i o n j o j n e m a n i k a k v e s v e s n e
slutnje, te će o d m a h osporiti n j e n o postojanje, isto
o n a k o k a o što d r u g o m n i k a d a n e ć e p a s t i n a p a m e t
da bi trebalo da se njegova veza osniva na zajednič
k o m e mišljenju. Takav raport je najčešći: on se osni
va na projekciji koja docnije postaje izvor nespora
zuma. Psihička veza u ekstravertnome stavu u v e k se
reguliše prema objektivnim činiocima, prema spolja
š n j i m uslovima. O n o što je n e k o u s v o m unutrašnjem
biću n e m a nikada presudan značaj. Za našu sadašnju
kulturu ekstravertni stav je u načelu m e r o d a v a n za
406
p r o b l e m l j u d s k e v e z e ; r a z u m e se, r a s p r a v l j a se i o
i n t r o v e r t n o m e p r i n c i p u , ali o n v a ž i k a o i z u z e t a k i
poziva se na toleranciju okolnoga sveta.
1. OPSTI S T A V SVESTI
K a o što s a m v e ć u o d e l j k u I , 1 o v o g a p o g l a v l j a
izložio, introvertni tip razlikuje se od ekstravertnoga
u t o m e što s e o n n e o r i j e n t i š e , k a o o v a j d r u g i , p r e
težno na objektu i na objektivno datome, nego na
subjektivnim činiocima. U p o m e n u t o m odeljku pod
I naveo sam da se introvertnome između opažanja o b
jekta i n j e g o v a vlastita delanja uvlači n j e g o v o s u
bjektivno shvatanje, koje sprečava da delanje dobije
karakter koji odgovara objektivno datom. To je, r a
z u m e se, s p e c i j a l a n s l u č a j k o j i j e n a v e d e n s a m o r a d i
primera i koji treba da posluži samo o č e v i d n o m p r e d
stavljanju. O v d e , samo se po sebi razume, m o r a m o
potražiti opšti ja formulisanja.
Introvertna svest vidi, doduše, spoljašnje uslove,
ali o d a b i r a s u b j e k t i v n u d e t e r m i n a n t u k a o p r e s u d n u .
Stoga se ovaj tip upravlja p r e m a o n o m e činiocu o p a
žanja i saznanja koji predstavlja subjektivnu dispo
ziciju za p r i m a n j e č u l n o g a nadražaja. D v a lica, na
p r i m e r , g l e d a j u isti o b j e k a t , ali g a n i k a d a n e v i d e
tako da bi o b e na taj način d o b i v e n e slike bile isto-
vetne. Bez obzira na različnu oštrinu čulnih organa i
na ličnu jednačinu, postoje često dubokosežne razlike
u načinu i m e r i psihičke asimilacije p e r c e p c i o n e slike.
D o k se ekstravertni tip svagda pretežno poziva na
o n o što m u d o l a z i o d o b j e k t a , i n t r o v e r t n i s e p r e t e ž n o
o s l a n j a n a o n o što s p o l j a š n j i u t i s a k u s u b j e k t u p r i v o
di ka konstelaciji. TJ p o j e d i n o m slučaju j e d n e a p e r -
c e p c i j e m o ž e , r a z u m e se, r a z l i k a d a b u d e v e o m a
d e l i k a t n a , ali u c e l i n i p s i h o l o š k o g a g a z d i n s t v a o n a se
o t k r i v a u n a j v e ć o j m e r i , i to u o b l i k u ograde koju čini
Ja. D a o d m a h k a ž e m u n a p r e d : o n o s h v a t a n j e k o j e b i
407
s Vajningerom ( W e i n i n g e r ) o v a j s t a v h t e l o da o b e l e ž i
k a o f i l a u t i č k i ili, p o m o m e m i š l j e n j u , k a o a u t o e r o t i č k i
ili e g o c e n t r i č k i ili s u b j e k t i v i s t i č k i ili e g o i s t i č k i , j a
smatram kao shvatanje koje skreće s pravoga puta i
oduzima vrednost. Ono odgovara predrasudi ekstra
v e r t n o g a s t a v a p r e m a suštini i n t r o v e r t a . N e s m e s e
n i k a d a z a b o r a v i t i — ali e k s t r a v e r t n o s h v a t a n j e z a b o
ravlja to suviše lako — da je s v a k o opažanje i sazna
vanje ne samo objektivno nego i subjektivno uslovije-
no. Svet nije samo onakav k a k a v je po sebi nego i
onakav kakav mi se p o j a v l j u j e . Staviše, u osnovi uzev,
mi n e m a m o nikakva merila za ocenjivanje onoga s v e
ta koji subjekat ne bi m o g a o asimilovati. K a d bi se
prevideo subjektivni činilac, to bi značilo poricati
veliku s u m n j u u apsolutnu mogućnost saznanja. T i m e
bi se došlo na put onoga praznoga i bljutavoga p o z i -
tivizma koji je naružio prekretnicu našega veka, a
time i u onu intelektualnu neskromnost k o j a je p r e t
hodnik osećaj ne grubosti i neke ne samo tupe nego
i nadute nasilnosti. P r e c e n j i v a n j e m o b j e k t i v n e m o ć i
saznanja potiskujemo značaj subjektivnoga činioca,
z n a č a j b a š s u b j e k t a . A l i šta j e s u b j e k a t ? S u b j e k a t j e
čovek, mi smo subjekat. Nezdravo je zaboravljati da
saznanje ima subjekat, i da uopšte n e m a nikakva
saznanja i da stoga i n e m a za nas n i k a k v a sveta g d e
n i k o n e k a ž e : » J a s a z n a j e m « , ali t i m e i s k a z u j e s u
b j e k t i v n o o g r a n i č a v a n j e svega saznanja. Isto važi za
sve psihičke funkcije: one imaju jedan subjekat koji
je neizbežan kao i objekat. Karakteristično je za naše
sadašnje ekstravertno procenjivanje da reč » s u b j e k
t i v a n « p o n e k a d z v u č i g o t o v o k a o p o k u d a , ali s v a k a k o
kao »čisto subjektivan« znači opasno oružje, o d r e
đeno da pogodi onoga koji nije potpuno uveren u n e -
u s l o v l j e n u n a d m o ć n o s t o b j e k t a . Stoga m o r a m o biti
n a č i s t o s t i m šta se m i s l i i z r a z o m » s u b j e k t i v a n « u
o v o m e ispitivanju. K a o subjektivni činilac označavam
o n u p s i h o l o š k u a k c i j u ili r e a k c i j u k o j a s e s a d e l o v a -
n j e m i uticaj em o b j e k t a stapa u n o v o psihičko č i n j e -
ničko stanje. Ukoliko subjektivni činilac od najstari
jih v r e m e n a i k o d svih n a r o d a na svetu ostaje u
v e o m a velikoj meri istovetan sa samim s o b o m —
408
t i m e što s u e l e m e n t a r n a o p a ž a n j a i s a z n a n j a t a k o r e ć i
s v a g d e i u s v a v r e m e n a ista — u t o l i k o je on i s t o t a k o
čvrsto zasnovan realitet kao i spoljašnji objekat. K a d
stvar ne bi tako stajala, o n d a se nikako i ne bi m o g l o
govoriti o n e k o j trajnoj i u bitnosti istoj i postojanoj
stvarnosti, i s p o r a z u m e v a n je s p r e d a n j i m a b i l o bi
n e m o g u ć n a stvar. Utoliko je, stoga, subjektivni č i
nilac nešto isto tako n e u m i t n o dato k a o i r a s p r o s t r -
tost m o r a i p o l u p r e č n i k Z e m l j e . Utoliko i subjektivni
činilac polaže pravo na sve dostojanstvo j e d n e k o l i
čine k o j a o d r e đ u j e svet i k o j a se nikada i n i g d e ne
m o ž e isključiti iz računa. On je drugi svetski zakon,
i ko se na n j e m u zasniva, zasniva se na istoj tolikoj
sigurnosti, na istom t o l i k o m t r a j a n j u i v a ž e n j u , k a o i
o n a j k o j i s e p o z i v a n a o b j e k a t . A l i k a o što o b j e k a t i
o b j e k t i v n o d a t o n i k a k o n e o s t a j u u v e k isti, j e r s u
podvrgnuti ne samo trošnosti n e g o i slučajnosti, tako
i subjektivni činilac podleže promenljivosti i indivi
dualnoj slučajnosti. A time je i n j e g o v a v r e d n o s t
samo relativna. P r e k o m e r n i razvitak introvertnoga
stanovišta u svesti ne vodi, naime, ka b o l j o j i p r i
hvatljivijoj primeni subjektivnoga činioca, nego ka
v e š t a č k o m subjektivisanju svesti, k o m e s e n e m o ž e
uštedeti zamerka da je »čisto subjektivno«. Z b o g toga
nastaje suprotnost p r e m a d e s u b j e k t i v i s a n j u svesti u
n e k o m p r e t e r a n o m ekstravertnom stavu, k o j i zaslu
ž u j e Vajningerovu o z n a k u » m i s a u t i č a n « . B u d u ć i d a
se introvertni stav oslanja na opšti, v e o m a realan i
apsolutno neizbežan uslov psihološkoga prilagođiva
nja, to su izrazi k a o »filautičan«, » e g o c e n t r i č a n « i
slični više n e u m e s n i i za osudu, j e r izazivaju p r e d r a
s u d u d a j e s v a k a d r e č s a m o o d r a g o m Ja. N i š t a n e b i
bilo tako naopako kao takva pretpostavka. Ali na nju
č o v e k često nailazi ako ispituje s u d o v e e k s t r a v e r t n o
ga o introvertnome. O v u zabludu začelo nikako ne
bih želeo da pripišem pojedinome ekstravertnome,
nego pre da je stavim na račun danas opštevažećega
ekstravertnoga shvatanja koje se ne ograničava na
ekstravertni tip, n e g o ga, p r o t i v n j e g a samoga, u istoj
meri zastupa i drugi. Poslednjega čak s p r a v o m p o g a -
409
đa zamerka da je neveran svom vlastitom postupku,
d o k se p r v o m e bar to ne m o ž e zameriti.
Introvertni stav upravlja se u n o r m a l n o m slu
čaju prema psihološkoj strukturi k o j a je u načelu
data nasledstvom, i ta struktura je subjektu i m a
n e n t n a količina. A l i o n a s e n i k a k o n e s m e staviti k a o
p r o s t o i s t o v e t n a s a s u b j e k t o v i m Ja, što b i s e m o g l o
dogoditi zbog gore pomenutih oznaka, nego je ona
psihološka struktura subjektova pre svakoga razvitka
j e d n o g a Ja. S u b j e k a t , k o j i j e z a p r a v o o s n o v a , u p r a v o
S o p s t v e n o s t (das S e l b s t ) , j e s t e m n o g o o b i m n i j e n e g o l i
Ja time što p r v o o b u h v a t a i nesvesno, d o k je d r u g o
u b i t n o s t i s r e d i š t e s v e s t i . K a d bi Ja b i l o i s t o v e t n o sa
Sopstvenošću, onda bi bilo neshvatljivo kako se u
snovima m o ž e m o pojavljivati ponekad u sasvim d r u
gima oblicima i značenjima. Svakako je za introvert
n o g a k a r a k t e r i s t i č n a o s o b e n o s t t o što o n , s l e d u j u ć i
isto tako vlastitoj sklonosti k a o i opštoj predrasudi,
s v o j e Ja z a m e n j u j e S o p s t v e n o š ć u , i s v o j e Ja p o d i ž e
do subjekta psihološkoga procesa, čime vrši baš ono
ranije p o m e n u t o , b o l e s n o s u b j e k t i v i s a n j e svesti, k o j e
ga o t u đ u j e od objekta. Psihološka struktura je isto
o n o što j e Semon ( S e m o n ) o b e l e ž i o k a o m n e m u , a j a
k a o kolektivno nesvesno. I n d i v i d u a l n a S o p s t v e n o s t je
d e o ili i s e č a k ili p r e d s t a v n i k j e d n o g a s v u g d e , u s v i m a
živim bićima postojećega i shodno tome stupnjevi
toga načina psihološka proticanja, koji je u svakome
b i ć u p o n o v o u r o đ e n . O d d a v n i n a u r o đ e n i način de-
lanja o b e l e ž a v a se k a o i n s t i n k t , a za n a č i n p s i h i č k o g a
dohvatanja objekta predložio sam da se obeležava
k a o arhetip. S t a s e r a z u m e v a p o d i n s t i n k t o m , m o g u
začelo pretpostaviti da je svima poznato. Drukčije
stvar stoji s arhetipovima. P o d t i m r a z u m e v a m isto
š t o s a m r a n i j e , o s l a n j a j u ć i se na Jakoba Burkharta
(Jakob Burckhardt), obeležio kao »praiskonsku sliku«
i opisao u d e v e t o m p o g l a v l j u o v o g a dela. M o r a m č i
taocu da ukazem na to poglavlje, a naročito na članak
o »slici«. Arhetip je simbolična formula, koja svagde
stupa u f u n k c i j u ili o n d e g d e j o š n e m a n i k a k v i h s v e -
s n i h p o j m o v a , ili g d e t a k v i i z u n u t r a š n j i h i l i s p o l j a -
410
šnjih razloga uopšte nisu mogućni. Sadržaji kolektiv
n o g a nesvesnoga zastupljeni su u svesti k a o izrazite
sklonosti i shvatanja. Jedinka ih r e d o v n o shvata kao
o b j e k t o m uslovljene — što je, u osnovi uzev, p o g r e
šno — j e r oni proizlaze iz n e s v e s n e strukture psihe i
samo ih izaziva uticaj objekta. O v e subjektivne sklo
nosti i shvatanja jači su n e g o uticaj objekta, n j i h o v a
p s i h i č k a vredaiost j e v i š a , t a k o d a s e o n i s u p e r p o n u j u
s v i m a utiscima. K a o što se i n t r o v e r t n o m čini n e s h v a t
ljivo da objekat svagda ima da bude presudan, tako
ekstravertnome ostaje zagonetka kako to da subjek
tivno stanovište treba da b u d e n a d m o ć n i j e nego o b
jektivna situacija. On neizbežno dolazi do naslućiva-
n j a d a j e i n t r o v e r t n i i l i u o b r a ž e n e g o i s t ili d o k t r i n a
ran zanesenjak. P o n o v o bi došao na hipotezu da
introvertni stoji p o d uticajem nekoga nepoznatoga
kompleksa moći. O v u predrasudu introvertni n e s u m
n j i v o p r e d u s r e ć e t i m e što n j e g o v o d r e đ e n i i v e o m a
uopštavalački način izražavanja, koji prividno svako
drugo mišljenje unapred isključuje, ide naruku eks-
travertnoj predrasudi. P o v r h toga v e ć bi sama o d l u č
nost i upornost subjektivnoga suda, k o j i je s v e m u
objektivno datom a priori nadređen, bile dovoljne da
izazovu utisak j a k e egocentričnosti. Protiv o v e p r e d
rasude introvertnome većinom nedostaje pravilni
a r g u m e n a t : o n , n a i m e , n e z n a z a n e s v e s n e , ali s a s v i m
opštevažeće pretpostavke svojega subjektivnoga suda
ili s v o j i h s u b j e k t i v n i h o p a ž a n j a . S h o d n o s t i l u v r e m e
na, on traga izvan s v o j e svesti, a ne iza n j e . A k o je
č a k m a l o neurotičan, o n d a t o znači više ili m a n j e
p o t p u n o nesvestan identitet o n o g a što z o v e m o Ja sa
Sopstvenošću, čime se Sopstvenost u s v o m e značaju
o b a r a na nulu, a Ja b e z m e r n o raste. N e s u m n j i v o , za
uobličavanje sveta presudna m o ć subjektivnoga či
n i o c a u t i s k u je se t a d a u Ja, i t i m e se i z a z i v a p r e t e -
rano polaganje prava na m o ć i upravo glupava e g o
centričnost. Svaka psihologija koja biće č o v e k o v o
svodi na nesvesni nagon ka moći rođena je iz takve
n a s t r o j e n o s t i . M n o g e b e z u k u s n o s t i u Ničea, n a p r i
mer, d u g u j u s v o j e p o s t o j a n j e subjektivisanju svesti.
411
2. NESVESNI S T A V
412
snoga omalovažavanja. Z b o g toga Ja još jače vrši
o d v a j a n j e i s a v l a đ i v a n j e o b j e k t a . N a p o s l e t k u Ja se
o k r u ž u j e p r a v i m s i s t e m o m o b e z b e đ i v a n j a ( k a o što j e
Adler o d l i č n o o c r t a o ) , k o j a t e ž e d a s a č u v a j u b a r v a r
ljivo mišljenje o nadmoćnosti. A l i time se introvertni
s a s v i m o d v a j a o d o b j e k t a i p o t p u n o s e satire, s j e d n e
s t r a n e , u m e r a m a za o d b r a n u , a s d r u g e s t r a n e , u
besplodnim pokušajima da objektu i m p o n u j e i da
uspe. Međutim, ova naprezanja postojano presecaju
s i l n i u t i s c i što i h i n t r o v e r t n i d o b i v a o d o b j e k t a . P r o
tiv njegove volje objekat mu neprekidno imponuje,
on u n j e m u izaziva najneprijatnije i najtrajnije a f e k
te i p r o g o n i ga na s v a k o m koraku. N j e m u stalno t r e
ba neki golem, unutrašnji rad da bi se m o g a o » o d r
ž a t i « . O t u d a j e t i p i č a n o b l i k n j e g o v e n e u r o z e psiha-
stenija, b o l e s t k o j a j e o b e l e ž e n a , s j e d n e s t r a n e , v e l i
k o m senzitivnošću, a s d r u g e strane v e l i k o m iscrpiji-
vošću i hroničnom zamorenošću.
Analiza ličnoga nesvesnoga daje množinu fanta
zija moći udruženih sa strahom pred snažno o ž i v l j e
n i m objektima, k o j i m a introvertni u stvari i lako
p a d a k a o ž r t v a . I z s t r a h a p r e d o b j e k t o m r a z v i j a se,
n a i m e , n a r o č i t a s t r a š l j i v o s t d a s e b i ili s v o m e m i š l j e
n j u pribavi važnost, jer on se boji pojačanoga uticaja
objektova. B o j i se v e o m a uticajnih afekata u drugih
i j e d v a se m o ž e odbraniti od straha da ne dospe p o d
tuđ uticaj. Objekti, n a i m e , i m a j u za n j e g a strašne,
m o ć n e kvalitete, k o j e im on, doduše, ne m o ž e svesno
p o g l e d o m p r o u z r o k o v a t i , ali z a k o j e m i s l i d a i h o p a ž a
svojim nesvesnim. K a k o je njegova svesna veza s o b
j e k t o m relativno potisnuta, ona ide kroz nesvesno,
g d e je obasipaju kvaliteti nesvesnoga. Ovi kvaliteti u
p r v o m e redu jesu infantilno-arhaioni. Z b o g toga n j e
gova veza s objektom postaje primitivna i dobiva sve
o n e osobitosti k o j e karakterišu primitivnu v e z u s o b
j e k t o m . Stvar stoji tada tako kao da objekat p o s e d u j e
m a đ i j s k u silu. S t r a n i , n o v i o b j e k t i i z a z i v a j u s t r a h i
n e p o v e r e n j e , kao da kriju nepoznate opasnosti, sta
rinski objekti su kao n e v i d l j i v i m k o n c i m a obešeni o
n j e g o v u dušu, svaka p r o m e n a pojavljuje se kao r e
m e ć e n j e , ako ne u p r a v o kao opasnost, jer kao da z n a -
413
či mađijsku oživljenost objekta. Samotno ostrvo gde
se kreće samo ono čemu je dopušteno da se kreće, p o
s t a j e i d e a l . R o m a n F . T . Višera ( F . T h . V i s c h e r ) J o š
jedan ( » A u c h E i n e r « ) p r u ž a o d l i č a n p o g l e d u t u s t r a
nu i n t r o v e r t n o g a d u š e v n o g a s t a n j a , a u isti m a h i u
s i m b o l i k u k o l e k t i v n o g a n e s v e s n o g a k o j a se krije iza
toga stanja, a k o j u ja u o v o m e opisu tipova ostavljam
p o strani, j e r o n a n e pripada s a m o tipu, n e g o j e opšta.
a) Mišljenje
414
dešava, vrši samo kao komplimenat ekstravertnome
stilu. Č i n j e n i c e z a o v o m i š l j e n j e i m a j u s e k u n d a r a n
z n a č a j , ali p r e t e ž n u v r e d n o s t i m a z a n j e g a r a z v i t a k
i prikazivanje subjektivne ideje, početne simbolične
slike, k o j a p r e d n j e g o v i m u n u t r a š n j i m p o g l e d o m stoji
m a n j e ili v i š e t a m n a . O n o s t o g a n i k a d a n e t e ž i z a
mislenom rekonstrukcijom konkretne činjeničnosti,
n e g o za n e k i m u o b l i č a v a n j e m tamne slike u ideju
p u n u svetlosti. O n o h o ć e da postigne činjeničnost,
hoće spoljašnje činjenice da vidi onako kako one
ispunjavaju okvir njegove ideje, i njegova stvara
lačka snaga p o k a z u j e se u t o m e što o v o m i š l j e n j e
m o ž e da proizvede i i d e j u k o j a nije ležala u s p o l j a
šnjim činjenicama, a ipak je njihov najprikladniji,
apstraktan izraz, i n j e g o v zadatak završen je a k o se
od njega stvorena ideja pojavljuje kao proistekla iz
spoljašnjih činjenica i ako se m o ž e dokazati da j o j
one daju važenje.
Ali, k a o što ekstravertnome m i š l j e n j u nikada ne
polazi za r u k o m da iz konkretnih činjenica izvuče v a
l j a n i s k u s t v e n i p o j a m ili d a s t v o r i n o v e č i n j e n i c e , i s t o
tako introvertnome mišljenju ne polazi za r u k o m da
s v o j u p o č e t n u sliku u v e k prenese u i d e j u prilagođenu
činjenicama. K a o što u p r v o m e slučaju čisto e m p i r i j
sko gomilanje činjenica osakaćuje misao i ugušuje
smisao, tako i introvertno mišljenje pokazuje opasnu
s k l o n o s t d a č i n j e n i c e n a silu s a b i j a u o b l i k s v o j e s l i k e
ili da ih č a k ignoriše, da bi m o g a o razviti sliku s v o j e
fantazije. U o v o m e slučaju predstavljena ideja neće
m o ć i poricati s v o j e p o r e k l o iz t a m n e arhaične slike.
Ostaće na n j o j mitološka crta, k o j a se tumači m o ž d a
kao »originalnost«, a u gorim slučajevima kao ćudlji-
vost, jer n j e n arhaičan karakter stručnjacima koji
nisu upoznati s mitološkim motivima nije kao takav
jasan. Subjektivna snaga uveravanja takve ideje
o b i č n o n i j e v e l i k a , ali j e u t o l i k o v e ć a u k o l i k o m a n j e
dolazi u dodir sa spoljašnjim činjenicama. Iako se
o n o m e k o j i zastupa i d e j u m o ž e činiti k a o d a b i n j e g o v
oskudni činjenički materijal bio razlog i uzrok v e r o -
dostojnosti i važenja n j e g o v e ideje, ipak nije tako,
jer ideja svoju snagu uveravanja dobiva iz svojega
415
nesvesnoga arhetipa, koji je k a o takav opštevažeći i
istinit, i v e č n o ć e b i t i istinit. A l i o v a i s t i n a u t a k v o m
obliku je opšta i u tolikoj m e r i simbolična da u v e k
najpre mora ući u trenutno prihvaćena i prihvatljiva
saznanja, da postane p r a k t i č k a istina sa nešto m a l o
životne vrednosti. Šta bi, na primer, bila kauzalnost
k o j a se nigde u praktičkim uzrocima i praktičkim p o -
sledicama ne bi m o g l a saznati?
O v o m i š l j e n j e l a k o s e g u b i u b e z m e r n o j istini
subjektivnoga činioca. O n o stvara teorije radi teorije,
p r i v i d n o s o b z i r o m n a s t v a r n e ili b a r m o g u ć n e č i n j e
n i c e , ali s j a s n o m s k l o n o š ć u d a o d i d e a l n o g a p r e đ e n a
č i s t o s l i k o v i t o . T i m e se, d o d u š e , o s t v a r u j u s h v a t a n j a
m n o g i h m o g u ć n o s t i , ali o d n j i h n i j e d n o n e p o s t a j e
stvarnost, i naposletku se stvaraju slike k o j e uopšte
v i š e n e i z r a ž a v a j u n i š t a što j e s p o l j a s t v a r n o , n e g o s u
» s a m o « j o š s i m b o l i o n o g a što j e p r o s t o n e s a z n a t l j i v o .
T i m e o v o m i š l j e n j e postaje mistično i isto tako n e
plodno kao mišljenje koje se odigrava samo u okviru
o b j e k t i v n i h činjenica. K a o što se o v o d r u g o spušta na
nivo p r e d o č a v a n j a činjenica, tako se p r v o rasipa u
predočavanju nepredstavljivoga, koje se nahodi čak
s onu stranu svake slikovitosti. P r e d o č a v a n j e č i n j e
n i c a j e n e o s p o r n o istinito, j e r j e s u b j e k t i v n i č i n i l a c
isključen, i činjenice se d o k a z u j u same iz sebe. T a k o
i predočavanje nepredstavljivoga ima subjektivno
neposrednu, u b e d l j i v u snagu i dokazuje se iz svojega
v l a s t i t o g a p o s t o j a n j a . P r v o k a ž e : E s t , e r g o est (Jest,
dakle jest); a poslednje: Cogito, ergo cogito (Mislim,
dakle mislim). U krajnost doterano introvertno m i
šljenje dospeva do evidencije svoga vlastitoga s u
bjektivnoga bića, a ekstravertno mišljenje do eviden
cije svoje potpune istovetnosti s o b j e k t i v n o m činjeni
c o m . K a o što o v o s a m o sebe poriče s v o j i m p o t p u n i m
pretapanjem u objekat, tako se o n o oslobađa svakoga
sadržaja i zadovoljava svojim golim postojanjem.
T i m e se u oba slučaja dalje koračanje života iz m i -
slene funkcije istiskuje u p o d r u č j e drugih psihičkih
funkcija, k o j e su dotle egzistirale u relativnoj n e s v e -
snosti. I z v a n r e d n o o s i r o m a š e n j e i n t r o v e r t n o g a m i š l j e
nja u objektivnim činjenicama k o m p e n z u j e se o b i -
416
l j e m nesvesnih činjenica. U k o l i k o se svest sa m i s l e
n o m funkcijom više ograničava na najmanji i koliko
j e g o d m o g u ć n o n a p r a z a n k r u g , ali z a k o j i s e č i n i d a
sadrži svu p u n o ć u božanstva, utoliko se više nesvesna
fantazija obogaćuje m n o ž i n o m arhaično uobličenih
činjenica, p a n d e m o n i j u m o m mađijskih i iracionalnih
k o l i č i n a , k o j e v e ć p r e m a v r s t i f u n k c i j e što j e n a j p r e
zamenjuje mislena funkcija kao nosačica života d o
b i v a j u naročito lice. A k o je to intuitivna funkcija,
o n d a s e » d r u g a s t r a n a « g l e d a o č i m a j e d n o g a Kubina
(Kubin) ili jednoga Mojrinka. A k o je to osećajna
funkcija, onda nastaju do tada nečuvene, fantastične
osećajne veze i osećajni sudovi protivrečnostima b o
gatoga i nerazumljivoga karaktera. A k o je to osetna
funkcija, onda čula u vlastitom telu i izvan njega
otkrivaju n o v o , o n o što se nikada p r e n i j e osetilo i
doživelo. P o d r o b n i j e ispitivanje tih p r o m e n a lako
m o ž e dokazati pojavljivanje primitivne psihologije sa
s v i m a n j e n i m o b e l e ž j i m a . R a z u m e se, o n o š t o s e i s k u
silo nije s a m o primitivno n e g o i simbolično, i u k o
liko se o n o pokazuje k a o starije i prvobitni je, utoliko
j e istiniti j e b u d u ć n o š ć u . J e r s v e s t a r o n a š e g a n e s v e
snoga ima u v i d u o n o što dolazi. U o b i č n i m o k o l n o
stima ne polazi za r u k o m ni prelazak na »drugu stra
n u « , a nekmoli spasavalački prolaz kroz nesvesno.
Prelazak se najviše ometa svesnim otporom protiv
p o d v r g a v a n j a Ja nesvesnoj činjeničnosti, u s l o v n o m e
realitetu nesvesnoga objekta. Stanje je disocijacija,
drugim recima neuroza s karakterom unutrašnjega
satiranja i sve v e ć e m o ž d a n e iznurenosti, psiha-
stenije.
K a o š t o b i j e d a n Darvin m o g a o p r e d s t a v l j a t i n o r
m a l n i e k s t r a v e r t n i m i s l e n i t i p , t a k o b i se, n a p r i m e r ,
Kant m o g a o o b e l e ž i t i k a o s u p r o t n i n o r m a l n i i n t r o
vertni misleni tip. K a o što p r v i g o v o r i u činjenicama,
tako se poslednji poziva na subjektivna činioca. D a r
v i n hita n a p r o s t r a n o p o l j e o b j e k t i v n e č i n j e n i č n o s t i ,
418
kompenzatorski pokušava da p o m o ć u svojih funkcija
m a n j e vrednosti prihvati ličinu izvesnoga urbaniteta,
k o j a često stoji u najopštijoj suprotnosti p r e m a n j e
g o v u stvarnom biću. A k o se on pri izgrađivanju s v o
jega sveta ideja i ne usteže ni od kakva ma kako
smela preduzeća, i stoga ne misli n i k a k v u misao, jer
bi ona mogla da b u d e opasna, prevratnička, jeretička
i mogla bi da vređa osećanje, opet ga obuzima n a j
veća bojažljivost ako preduzeće treba da postane
spoljašnja stvarnost. To mu ide uz dlaku. A k o on
s v o j e misli i donese na svet, ne v o d i ih kao zabrinuta
m a j k a s v o j u decu, n e g o ih izlaže i v e o m a se ljuti ako
same ne o b e z b e đ u j u sebi uspeh. N j e g o v o ponajčešće
p r e k o m e r n o n e m a n j e p r a k t i č k e s p o s o b n o s t i ili n j e g o
va nenaklonost prema reklami potpomažu ga pri
t o m e u s v a k o m e pogledu. A k o se n j e m u čini da je
n j e g o v p r o i z v o d valjan i u redu, on m o r a i da b u d e
v a l j a n , i d r u g i i m a j u t o j istini prosto da se p o k l o n e .
On se začelo n e ć e m n o g o truditi da nekoga, u g l a v n o m
n e k o g a od uticaja, p r i d o b i j e za to. A a k o to čini, o n d a
to čini p o n a j v i š e u tolikoj m e r i nevešto da postiže
protivno od o n o g a što je nameravao. S takmacima u
vlastitoj struci doživljava v e ć i n o m r đ a v a iskustva, jer
nikada ne u m e da osvoji njihovu naklonost; on im
o b i č n o č a k d a j e n a z n a n j e k a k o s u m u izlišni. U p r o -
duživanju svojih ideja ponajviše je uporan, svojeglav
i nepristupačan uticaju. Od toga čudnovato odudara
n j e g o v a sugestibilnost p r e m a ličnim uticaj ima. A k o
je upoznata prividna bezopasnost nekoga objekta,
onda je ovaj tip v e o m a pristupačan baš elementima
m a n j e vrednosti. Oni ga zahvataju sa strane n e s v e
snoga. On dozvoljava da ga zlostavljaju i na najsra
motniji način iskorišćavaju ako samo nije ometan u
produživanju svojih ideja. On ne vidi kad ga s leđa
pljačkaju i praktički mu hude, jer mu je njegova
veza sa o b j e k t o m sekundarna, i objektivno p r o c e n j i
vanje njegova proizvoda nesvesno. Kako svoje p r o
b l e m e p r e m a mogućnosti izmišlja, on ih k o m p h k u j e i
stoga je svagda upleten u sva m o g u ć n a premišljanja.
K o l i k o mu je jasna struktura n j e g o v i h misli, toliko
2T
419
mu je nejasno g d e i kako o n e spadaju u stvarni svet.
On se samo teško može pomiriti s time da prihvati da
se nešto što je n j e m u jasno ne čini jasno i s v a k o m e
d r u g o m . N j e g o v stil j e v e ć i n o m o t e ž a n d o d a c i m a o d
svake ruke, ograničenjima, obazrivostima, sumnjama,
koje vode poreklo od njegova dvoumljenja i usteza
n j a . P o s a o m u t e š k o i d e o d r u k e . O n ili j e ć u t l j i v ili
nailazi n a l j u d e k o j i g a n e r a z u m e j u ; t i m e sakuplja
dokaze za neizmerljivu glupost ljudsku. A k o ga slu
čajno jedared shvate, pada u lakoverno p r e c e n j i v a -
nje. R a d o postaje žrtva častoljubivih žena, k o j e u m e -
ju da iskoriste n j e g o v u beskritičnost p r e m a objektu,
ili s e r a z v i j a u m i s a n t r o p s k o g a m a t o r o g a m o m k a s a
detinjskim srcem. Više puta je i n j e g o v o spoljašnje
p o n a š a n j e nevešto, m o ž d a d o sitnica pažljivo, d a o t
k l o n i u z b u đ e n j e i g r a j u , ili j e z n a č a j n o b e z b r i ž n o ,
detinjski naivno. U s v o j o j specijalnoj oblasti rada on
izaziva najžešću protivrečnost, s k o j o m ništa ne u m e
da počne, ako se svojim primitivnim afektom ne
upusti m o ž d a u isto tako zajedljivu i b e s p l o d n u p o l e
m i k u . On važi k a o bezobziran i autoritativan u širem
krugu. Ukoliko ga čovek podrobnije upoznaje, utoliko
sud o n j e m u postaje povoljniji, i najbliža okolina
u m e do najveće m e r e da ceni prisan dodir s n j i m .
O n o m e k o j i p o d a l j e stoji čini se da je on narogušen,
nepristupačan i nadmen, više puta i ozlojeđen zbog
svojih po društvo nepovoljnih predrasuda. K a o lični
učitelj ima slab uticaj, jer mu je mentalitet n j e g o v i h
učenika nepoznat. Ni poučavanje, u osnovi uzev, n i
malo ga ne interesuje, ako slučajno nije neki teorijski
p r o b l e m . On je loš učitelj, jer za v r e m e poučavanja
misli o n a s t a v n o m gradivu i ne z a d o v o l j a v a se p r e d
stavljanjem toga gradiva.
S p o j a č a v a n j e m n j e g o v a tipa postaju n j e g o v a
uverenja tvrđa i nesavitljivija. Strani uticaji se i s
ključuju, a on lično za one koji podalje stoje postaje
nesimpatičniji, i stoga zavisniji od najbliže okoline.
N j e g o v g o v o r postaje ličniji i bezobzirniji, a n j e g o v e
i d e j e p o s t a j u d u b o k e , ali s e u g r a d i v u k o j e j o š p o
stoji ne m o g u više d o v o l j n o izražavati. Nedostatak se
420
n a k n a đ u j e e m o t i v n o š ć u i osetljivošću. Strani uticaji,
k o j e on spolja oštro odbija, o s v a j a j u ga iznutra, od
strane nesvesnoga, i on m o r a protiv njih da gomila
dokaze, i to protiv stvari k o j e se o n i m a što stoje n a
p o l j u čine sasvim izlišne. K a k o se z b o g n e m a n ja v e z e
sa o b j e k t o m n j e g o v a svest subjektiviše, to mu se k a o
n a j v a ž n i j e č i n i o n o š t o s e u p o t a j i n j e g o v e osobe n a j
više tiče. I on p o č i n j e da s v o j u subjektivnu istinu
zamenjuje svojom osobom. Doduše, neće pokušavati
da ikoga lično primorava da usvoji n j e g o v a uveren ja,
ali ć e o t r o v n o i l i č n o k i d i s a t i n a s v a k u k r i t i k u , m a
koliko bila pravična. Na taj način on se postepeno
usamljuje u svakome pogledu. N j e g o v e isprva p l o d o
nosne ideje postaju destruktivne, jer se truju talo
ženjem ozlojeđenja. S izolacijom prema spoljnjem
svetu raste b o r b a s nesvesnim uticajima, k o j i ga p o
s t e p e n o p o č i n j u slabiti. P o j a č a n a n a k l o n o s t p r e m a
u s a m l j e n o s t i t r e b a d a g a štiti o d n e s v e s n i h u t i c a j a ,
ali g a o n a r e d o v n o v o d i d u b l j e u s u k o b , k o j i g a i z
nutra satire.
Mišljenje introvertnoga tipa je pozitivno i sin
tetično s o b z i r o m na razvitak ideja, k o j e se u sve v e
ć o j meri približuju v e č n o m važenju praslika. A l i ako
se njihova veza razlabavi objektivnim iskustvom,
onda one postaju mitološke i za trenutno vremensko
stanje neistinite. Stoga je o v o mišljenje dragoceno i
za savremenika s a m o d o k stoji u o č e v i d n o j i r a z u m
ljivoj vezi sa činjenicama koje su poznate savremeni-
cima. Ali ako mišljenje postaje mitološko, ono postaje
irelevantno i rastura se s a m o u sebi. O v o m e m i š l j e
n j u suprotne relativno nesvesne funkcije osećanja,
intuiranja i oseta jesu od m a n j e vrednosti i i m a j u
primitivno ekstravertan karakter, i n j e m u treba p r i
pisati sve n e p r i j a t n e i m r s k e uticaje o b j e k t a k o j i m a
je podvrgnut introvertni misleni tip. M e r e za s a m o -
o b e z b e đ e n j e i p r e p o n s k a polja što ih takvi ljudi o b i č
no prave oko sebe jesu dovoljno poznati, tako da n j i
h o v opis m o g u sebi d a uštedim. S v e t o služi z a o d -
b r a n u od »magijskih« uticaja, a tu spada i b o j a ž l j i -
vost pred ženskim polom.
421
c) Osećanje (čuvstvovanje)
P r a i s k o n s k e s l i k e su, k a o š t o j e p o z n a t o , i s t o t o
liko ideja koliko i osećanje. Stoga i osnovne ideje kao
B o g , s l o b o d a i b e s m r t n o s t i m a j u isto toliko o s e ć a j n e
vrednosti koliko su značajne kao ideje. Shodno tome,
sve što je r e č e n o o i n t r o v e r t n o m e m i š l j e n j u m o g l o bi
se preneti i na introvertno osećanje, s a m o se sve što
se onde dokučuje mišlju ovde dokučuje osećanjem.
A l i činjenica da se misli r e d o v n o m o g u razumljivije
422
izraziti n e g o l i o s e ć a n j a u s l o v j e što j e k o d o v o g a o s e
ć a n j a v e ć p o t r e b n a i z v a n r e d n a j e z i č k a ili u m e t n i č k a
izražajna sposobnost da se n j e g o v o bogatstvo ma i
p r i b l i ž n o p r i k a ž e ili s a o p š t i . K a o š t o s u b j e k t i v n o m i
šljenje zbog svojega neman ja odnosa teško može da
izazove adekvatno razumevanje, tako to možda u još
v e ć o j meri važi za subjektivno osećanje. Da bi se
d r u g i m a saopštilo, o n o m o r a da n a đ e spoljašnju f o r
mu k o j a je p o d e s n a da, s j e d n e strane, s u b j e k t i v n o
osećanje p o d u d a r n o shvati, a, s d r u g e strane, da ga
bližnjemu preda tako da u n j e m u nastane paralelan
proces. Z b o g relativno velike unutrašnje (kao i s p o
ljašnje) jednakosti ljudi o v o se dejstvo m o ž e postići,
iako je izvanredno teško naći f o r m u koja odgovara
o s e ć a n j u , d o k l e g o d se, n a i m e , o s e ć a n j e j o š s t v a r n o
u g l a v n o m orijentiše n a b l a g u praiskonskih slika. A l i
ako ga iskvari egocentričnost, ono postaje n e s i m p a
t i č n o , j e r s e t a d a p r e t e ž n o z a n i m a s a m o j o š s v o j i m Ja.
O n o tada n e m i n o v n o izaziva utisak sentimentalna s a
moljublja, težnje da sebe napravi interesantnim, pa
čak i b o l e s n o g p o s m a t r a č k o g utonuća u sebe. K a o što
s u b j e k t i v i s a n a s v e s t i n t r o v e r t n o g a m i s l i o c a teži z a
apstrakcijom apstrakcija i time postiže samo najjaču
intenzivnost po sebi prazna mislena procesa, tako se
i egocentrično osećanje p r o d u b l j u j e do besadržajne
strasnosti, k o j a s a m o s e b e o s e ć a . O v a j s t e p e n j e m i -
stično-ekstatičan i priprema prelazak u osećanjem
p o t i s n u t e , e k s t r a v e r t n e f u n k c i j e . K a o što p r e m a i n
t r o v e r t n o m e mišljenju stoji primitivno osećanje, za
koje objekti prianjaju magijskom snagom, tako se
prema introvertnome osećanju pojavljuje primitivno
mišljenje, koje u konkretizmu i ropstvu prema činje
n i c a m a traži sebi ravna. O s e ć a n j e se p o s t e p e n o o s l o
bađa veza sa o b j e k t o m i stvara sebi n e k u s a m o s u
b j e k t i v n o v e z a n u s l o b o d u delanja i savesti, i o v a se
u datom slučaju odriče svih običaja i navika. Ali u t o
liko više nesvesno mišljenje podleže moći objektiv
noga.
423
d) Introvertni osećajni (čuvstveni) tip
424
k o j e se docnije n e m i n o v n o javlja utoliko žešći otpor,
k o j i će dostići objekat na n a j r a n j i v i j e m mestu. Veza
sa objektom odražava se koliko je god mogućno u n e
k o m mirnom i sigurnom srednjem položaju osećanja
p o d u p o r n i m u s k r a ć i v a n j e m strasti i n j e n e n e o d m e -
renosti. Stoga izražavanje osećanja ostaje oskudno, i
objekat trajno oseća smanjenje svoje vrednosti, ako
ga postane svestan. To svakako n i j e u v e k slučaj, jer
m a n j a k v e o m a č e s t o o s t a j e n e s v e s t a n , ali z a t o s v r e
m e n o m , zbog nesvesnoga prava na osećanje razvija
simptome koji treba da izvojuju povećanu pažnju.
K a k o ovaj tip ponaj češće izgleda hladan i rezervisan,
to mu površan sud lako odriče svako osećanje. Ali
to je u osnovi pogrešno, jer osećanja nisu ekstenziv
na, nego intenzivna. Ona se razvijaju u dubinu. D o k
se, na primer, ekstenzivno osećanje samilosti na p o
desnu m e s t u i s p o l j a v a r e c i m a i d e l i m a i u s k o r o se
m o ž e p o n o v o osloboditi toga utiska, intenzivna s a m i
lost opire se s v a k o m e izrazu i d o b i v a strasnu dubinu,
k o j a b e d u sveta p o i m a u sebi i smrzava se na n j o j .
Ona može možda da izbije preko mere i da dovede do
t a k o r e ć i h e r o j s k o g a d e l a k o j e č o v e k a z g r a n j a v a , ali
prema k o m e ni objekat ni subjekat ne m o g u naći
pravilan odnos. Spolja se i šlepom o k u ekstravertnoga
o v a samilost p o j a v l j u j e k a o hladnoća, j e r o n a n e čini
ništa v i d l j i v o , a u n e v i d l j i v e snage ekstravertna svest
ne m o ž e verovati. Ovaj nesporazum je karakteristi
čan doživljaj u životu o v o g a tipa i r e d o v n o se r e g i -
struje kao najvažniji argumenat protiv svake dublje
o s e ć a j n e v e z e s a o b j e k t o m . A l i šta j e s t v a r n i p r e d m e t
ovoga osećanja to je normalnome tipu dato samo n a -
slućivanjem. S v o j cilj i svoj sadržaj on izražava sam
pred sobom možda u skrivenoj i pred profanim očima
b o j a ž l j i v o č u v a n o j r e l i g i o z n o s t i , ili u i s t o t a k o o d i z
nenađenja o b e z b e đ e n i m poetskim slikama, ne bez
tajnoga častoljublja da ostvari neku nadmoćnost nad
objektom. Zene koje imaju dece unose m n o g o od toga
u d e c u t i m e što im t a j n o u h v a j u s v o j u strasnost.
425
ne igra nikakvu ulogu remetnicu i nikada ne vodi do
ozbiljna pokušaja u tome pravcu, ipak nešto od toga
p r o k a p l j u j e u lično uticanje na objekat, u obliku n e
koga često teško odredi jivoga, dominantnoga uticaj a.
T o s e o s e ć a o t p r i l i k e k a o m u č n o ili z a g u š l j i v o o s e ć a
nje, k o j e opčinjava okolinu. T i m e ovaj tip dobiva
neku tajanstvenu moć, koja u najvećoj meri može da
fascinuje naročito ekstravertnoga čoveka, jer dodiru
je njegovo nesvesno. Ova m o ć vodi poreklo od ose-
ć a n j e m d o h v a ć e n i h , n e s v e s n i h s l i k a , ali j e s v e s t l a k o
v e z u j e za Ja, i t i m e se u t i c a j i s k r i v l j u j e u s m i s l u l i č n e
t i r a n i j e . A k o s e n e s v e s n i s u b j e k a t i d e n t i f i k u j e s a Ja,
onda se i tajanstvena m o ć intenzivnoga osećanja m e -
nja u banalno i naduto vlastoljublje, u taštinu i tiran-
sko primoravanje. Otuda nastaje tip žene koji je z b o g
svojega beskrupuloznoga slavoljublja i zbog svoje
p o d m u k l e svireposti na zlu glasu. A l i o v a j preokret
vodi u neurozu.
426
nosti. Oblik neuroza j e m a n j e histeričan negoli n e u -
rasteničan, k o d žena često s j a k i m saučestvovanjem
telesnoga stanja, na p r i m e r a n e m i j e s p o s l e d i č n i m
stanjima.
427
zlika izaziva u v e l i k o m e nepremostive suprotnosti,
k o j e su utoliko iritativnije ukoliko je n e k o m e u p o
j e d i n o m slučaju rninimalno p o m e r a n j e stanovišta
manje svesno zbog psiholoških premisa. Glavna z a
bluda u k o j u se pri tome r e d o v n o upada jeste to što
se č o v e k trudi da n e k u zabludu dokaže u zaključku,
mesto da prizna različnost psiholoških premisa. T a
k v o priznanje teško pada s v a k o m racionalnom tipu,
jer potkopava prividno apsolutno važenje njegova
principa i p r e d a j e ga n j e g o v o j suprotnosti, što je j e d
n a k o katastrofi.
G o t o v o još više negoli ekstravertni tip, nespora
z u m u podleže introvertni; n e m o ž d a zato što m u j e
e k s t r a v e r t n i b e s p o š t e d n i j i ili k r i t i č n i j i p r o t i v n i k n e g o
š t o b i o n s a m m o g a o d a b u d e , n e g o z a t o š t o j e stil
epohe, za k o j i m on sam ide, protiv njega. Ne prema
ekstravertnome, nego prema našem opštem zapad
n j a č k o m shvatanju sveta, on se nalazi u manjini,
svakako ne brojno, nego po svome osećanju. Kako
ubeđeno ide za opštim stilom, on potkopava sam sebe,
j e r j e s a v r e m e n i stil s a s v o j i m g o t o v o i s k l j u č i v i m p r i
znavanjem vidljivoga i opipljivoga protiv njegova
principa. Gn subjektivnome činiocu zbog njegove n e
vidljivosti mora smanjivati vrednost i primoravati
sebe da učestvuje u ekstravertnome povećavanju o b
jektivne vrednosti. On sam potcenjuje subjektivnog
činioca, i zato ga pritiskuju osećanja niže vrednosti.
S t o g a n i j e n i k a k v o č u d o što s e s u b j e k t i v n i č i n i l a c b a š
u naše vreme, a naročito u o n i m pokretima koji i z
m i č u ispred sadašnjosti, ispoljava na preteran i stoga
bezukusan i karikiran način. Mislim na današnju
umetnost. P o t c e n j i v a n j e vlastitoga principa čini i n
trovertnoga egoističnim i natura mu psihologiju p o
tlačenoga. Što je egoističniji, sve više mu se i čini k a o
da su drugi, koji za savremenim stilom m o g u da idu
verovatno do kraja, ugnjetači od kojih se on mora
braniti i p r e m a k o j i m a m o r a zauzimati odbrambeni
stav. On v e ć i n o m ne vidi da glavnu pogrešku čini
t i m e što se ne pridržava s u b j e k t i v n o g a činioca s o n o m
v e r n o š ć u i p r e d a n o š ć u s k o j o m se ekstravertni u p r a
vlja prema objektu. Z b o g potcenjivanja vlastitoga
428
principa njegova naklonost prema egoizmu postaje
n e i z b e ž n a , a t i m e on s t i č e i p r e d r a s u d u e k s t r a v e r t a .
A l i kad bi ostao veran s v o m e principu, on bi sasvim
p o g r e š n o bio p r o c e n j e n kao egoist, i opravdanost n j e
g o v a stava potvrdila bi se opštim posledicama toga
stava i razbila nesporazume.
f) Oset (senzitivitet)
I o s e t , k o j i j e p o s v o j o j c e l o j suštini u p u ć e n n a
objekat i objektivni nadražaj, podleže u introvertno
me stavu znatnoj promeni. I on ima subjektivna či
nioca, j e r p o r e d objekta koji se oseća stoji subjekat
koji oseća, i k o j i o b j e k t i v n o m e nadražaj u doprinosi
s v o j u subjektivnu dispoziciju. Oset u introvertnome
stavu osniva se pretežno na subjektivnome učešću
p e r c e p c i j e . Šta se t i m e misli, jasno se vidi p r e svega
iz umetničkih dela k o j a reprodukuju spoljašnje o b
j e k t e . A k o , n a p r i m e r , v i š e s l i k a r a s l i k a j e d a n isti
pejsaž, trudeći se da b u d e dat verno, ipak će svaka
slika biti različna od druge, ne m o ž d a samo z b o g više
ili m a n j e r a z v i j e n a u m e n j a , n e g o u g l a v n o m z b o g r a
zlična g l e d a n j a ; štaviše, na n e k o j i m slikama p o j a v i ć e
se neka izrazito psihička različnost u položaju n a s t r o -
jenja i pokretu b o j e i figure. O v e osobine odaju više
ili m a n j e j a k o u č e s t v o v a n j e s u b j e k t i v n o g a činioca.
S u b j e k t i v n i č i n i l a c o s e t a je u s u š t i n i isti k a o i za
druge već pretresane funkcije. Nesvesna dispozicija
je o n o što m e n j a čulnu p e r c e p c i j u v e ć u n j e n u p o s t a -
j a n j u i z b o g toga j o j o d u z i m a karakter čista uticaja
o b j e k t o v a . U o v o m e slučaju oset se pretežno v e z u j e
za subjekat, a tek u d r u g o m e r e d u za objekat. K o l i k o
izvanredno jak m o ž e da b u d e subjektivni činilac, n a j
jasnije n a m pokazuje umetnost. Prevlađivanje su
bjektivnoga činioca ide ponekad od potpunoga uguši-
vanja čistoga uticanja objektova, pa ipak pri t o m e
oset ostaje oset, i svakako je on tada postao n e k o o p a
žanje subjektivnoga činioca, i o b j e k t o v o uticanje
p a l o j e n a s t e p e n čista p o k r e t a č a . I n t r o v e r t n i o s e t r a
zvija se u t o m e pravcu. Postoji, doduše, pravo čulno
429
o p a ž a n j e , ali s e o n o p o j a v l j u j e t a k o k a o d a o b j e k t i
zapravo i ne prodiru u subjekat, nego kao da s u b j e
kat g l e d a stvari sasvim d r u k č i j e ili s a s v i m d r u g e
stvari n e g o l i d r u g i l j u d i . S t v a r n o s u b j e k a t opaža iste
s t v a r i k a o s v a k o d r u g i , ali s e t a d a n i n a k o j i n a č i n
ne zadržava k o d čistoga o b j e k t o v a uticaja, nego se
zanima subjektivnim opažanjem što ga je izazvao o b
jektivni nadražaj. Subjektivno opažanje znatno je
različno od o b j e k t i v n o g a . O n o se u o b j e k t u ili n i k a k o
n e m o ž e n a ć i ili s e m o ž e n a ć i n a j v i š e n a s l u ć i v a n j e m ,
tj. ono, doduše, m o ž e da b u d e slično u drugim ljudi
m a , ali s e o b j e k t i v n i m o d n o s i m a s t v a r i n e m o ž e n e
p o s r e d n o zasnivati. O n o ne ostavlja utisak n e k o g a
p r o i z v o d a svesti, za to je i suviše g e n u i n o . A l i o s t a v
lja n e k i psihički utisak, j e r se u n j e m u m o g u saznati
stvari n e k o g a višega psihičkoga poretka. M e đ u t i m ,
taj se p o r e d a k ne p o d u d a r a sa sadržajima svesti. R e č
j e o k o l e k t i v n o - n e s v e s n i m p r e t p o s t a v k a m a ili d i s p o
zicijama, o mitološkim slikama, pramogućnostima
predstava. Na s u b j e k t i v n o m o p a ž a n j u leži karakter
z n a č a j n o g a . O n o k a ž e v i š e n e g o l i čista s l i k a o b j e k t a ,
naravno samo o n o m e k o m e subjektivni činilac u o p
šte nešto kaže. N e k o m e d r u g o m e čini se da r e p r o d u -
kovani subjektivni utisak pati od osobine da n e m a
d o v o l j n e sličnosti s o b j e k t o m , i da je stoga s v o j cilj
promašio. Otuda subjektivni oset više dohvata p o z a
dine fizičkoga sveta negoli n j e g o v u površinu. O n o
kao presudnu stvar ne oseća realitet objekta, n e g o
realitet subjektivnoga činioca, n a i m e praiskonskih
slika, k o j e u s v o j o j c e l o k u p n o s t i p r e d s t a v l j a j u j e d a n
psihički svet u ogledalu. Ali o v o ogledalo ima n a r o
čitu sposobnost da sadašnje sadržaje svesti ne p r e d
stavlja u n j i h o v u za nas p o z n a t o m o b h k u , n e g o u
i z v e s n o m smislu s u b specie aeternitatis, n a i m e o t p r i
like o n a k o k a k o bi ih gledala n e k a svest stara m i l i o n
godina. T a k v a svest videla bi postajanje i nestajanje
s t v a r i u isti m a h s n j i h o v i m s a d a š n j i m i t r e n u t n i m
b i ć e m ; i n e s a m o t o n e g o u isti m a h i d r u g o š t o j e
bilo p r e n j i h o v a postajanja i što će biti posle n j i h o v a
nestajanja. Sadašnji trenutak je toj svesti n e v e r o -
vatan. Po sebi se razume da je to samo upoređenje,
430
ali m e n i j e o n o p o t r e b n o d a u n e k u r u k u o č i g l e d n o
p r e d s t a v i m naročitu suštinu introvertnoga oseta. I n
trovertni oset posredno daje neku sliku k o j a objekat
r e p r o d u k u j e m a n j e negoli što g a p o k r i v a t a l o g o m
prastaroga i potonjega subjektivnoga iskustva. T i m e
s e čisti č u l n i u t i s a k r a z v i j a u d u b i n u b o g a t o g a n a s l u
ćivan ja, d o k ekstravertni oset dohvata trenutno i na
površini o t v o r e n u bit stvari.
431
me lako da postavi pitanje zašto č o v e k uopšte postoji,
zašto da uopšte j o š o b j e k t i m a b u d e o p r a v d a n o p o s t o
janje, kad se ipak sve bitno dešava bez objekta. Ova
sumnja može da bude opravdana u ekstremnim slu
č a j e v i m a , ali n e u n o r m a l n o m s l u č a j u , j e r j e o s e t u
objektivni nadražaj neizbežan, samo on proizvodi n e
što d r u g o n e g o što bi se po s p o l j a š n j e m stanju stvari
m o g l o naslućivati. K a d se stvar posmatra spol ja, čini
se kao da uticanje objekta uopšte ne prodire do su
bjekta. O v a j utisak je utoliko tačan ukoliko se s u
bjektivni sadržaj koji vodi poreklo iz nesvesnoga
utisku je i z m e đ u subjekta i o b j e k t a i uništava uticaj
objekta. O v o utiskivanje može da se dešava s tolikom
oštrinom da se d o b i v a utisak kao da se j e d i n k a n e p o
sredno brani od objektovih uticaja. U n e k o m ma na
k o j i n a č i n p o j a č a n o m s l u č a j u t a k v a o d b r a n a i zaštita
stvarno i postoji. A k o je nesvesno samo malo p o j a
čano, onda subjektivno učešće oseta postaje živo u
tolikoj meri da gotovo sasvim prekriva uticaj objekta.
Iz toga, s j e d n e strane, nastaje za o b j e k a t osećanje
p o t p u n a o d u z i m a n j a vrednosti, a, s d r u g e strane, za
subjekat iluzionarno shvatanje stvarnosti, k o j e s a m o
u bolesnim slučajevima ide dotle da jedinka nije više
kadra da pravi razliku između stvarnoga objekta i
subjektivnoga opažanja. Iako tako važno razlikova
nje sasvim iščezava tek u n e k o m gotovo psihotičkom
stanju, ipak davno pre toga m o ž e subjektivno o p a
žanje u najvećoj meri da utiče na mišljenje, oseća
n j e i d e l a n j e , i p o r e d t o g a što s e o b j e k a t j a s n o v i d i
u svoj s v o j o j stvarnosti. U slučajevima gde uticaj o b
jekta zbog naročitih okolnosti, na primer zbog n a
r o č i t e i n t e n z i v n o s t i ili p o t p u n e a n a l o g i j e s n e s v e s n o m
slikom, prodire sve do subjekta, i normalni slučaj
o v o g a t i p a i m a p o v o d a d a dela p o o v o m n e s v e s n o m
obrascu. O v o delanje je, s obzirom na objektivnu
stvarnost, ikizionarnoga karaktera i stoga veoma
čudnovato. Ono jednim udarcem otkriva od stvarno
sti u d a l j e n u s u b j e k t i v n o s t t i p a . A l i g d e u t i c a j o b j e k t a
ne p r o d i r e p o t p u n o , tu on nailazi na slabo u č e s t v o v a
n j e i d o b r o n a m e r n u n e u t r a l n o s t , k o j a s v a g d a teži d a
donese m i r i ravnotežu. O n o što je suviše nisko m a l k o
432
s e p o d i g n e , što j e s u v i š e v i s o k o s p u s t i s e m a l o n i ž e ,
š t o j e e n t u z i j a s t i č n o u b l a ž u j e se, š t o j e e k s t r a v a g a n t
n o o b u z d a v a se, i što j e n e o b i č n o s v o d i s e n a » p r a v u «
formulu, sve to da bi se uticaj objekta održao u p o
trebnim granicama. Z b o g toga i ovaj tip utiče na o k o
linu vršeći pritisak, u k o l i k o n j e g o v a bezazlenost ne
stoji izvan svake sumnje. A k o j e o v o poslednje slu
čaj, onda jedinka lako postaje žrtva agresivnosti i
vlastoljublja drugih. Takvi ljudi daju se redovno zlo
upotrebljavati, i zato se na n e p o d e s n o m mestu svete
pojačanom resistencijom i bandoglavošću. A k o ne p o
stoji n i k a k v a izražajna sposobnost, o n d a svi utisci idu
unutra u d u b i n u i drže svest opčinjenu, tako da j o j
nije m o g u ć n o da zagospodari fascinatornim utiskom.
O v o m e tipu za n j e g o v e izraze stoje na relativnom r a
spolaganju samo arhaične izražajne mogućnosti, jer
su m i š l j e n j e i o s e ć a n j e r e l a t i v n o n e s v e s n i , a u k o l i k o
su svesni, raspolažu s a m o nužnim, b a n a l n i m i s v a k o
d n e v n i m izrazima. Stoga su oni k a o svesne funkcije
sasvim nepodesni da subjektivna opažanja dadu a d e
kvatno. Zato je ovaj tip v e o m a teško dokučljiv o b
j e k t i v n o m e r a z u m e v a n j u , k a o što i s a m s e b i n a j č e š ć e
ostaje nerazumljiv.
28 J u n g , O d a b r a n a d e l a , V
433
postižu samo krajnosti skloni slučajevi. Jedinka se
redovno zadovoljava svojom zatvorenošću i banalno-
š ć u s t v a r n o s t i , ali p r e m a n j o j s e o n a p o n a š a n e s v e s n o
arhaično.
Njeno nesvesno je uglavnom obeleženo potiski
v a n j e m intuicije, koja ima ekstravertan i arhaičan
karakter. D o k ekstravertna intuicija ima onu k a r a k
terističnu pronicljivost, »dobar nos« za sve m o g u ć
nosti o b j e k t i v n e stvarnosti, arhaična ekstravertna i n
tuicija ima m o ć duha za sve podozrive, mračne, p r
ljave i opasne pozadine stvarnosti. P r e m a o v o j
intuiciji stvarna i svesna namera o b j e k t a neće ništa
značiti, n e g o o n a njuška za svima m o g u ć n o s t i m a a r
haičnih prethodnih stepena takve namere. Stoga ona
i m a n e š t o što u p r a v o o p a s n o p o t k o p a v a , i t o s t o j i u
najoštrijem kontrastu sa dobronamernom nevinošću
svesti. D o k l e g o d s e j e d i n k a n e u d a l j u j e suviše o d
objekta, nesvesna intuicija dejstvuje kao blagotvorna
k o m p e n z a c i j a za m a l o fantastični i lakovernosti s k l o
ni stav svesti. A l i ako n e s v e s n o stupa u o p o z i c i j u
p r e m a svesti, tada takve intuicije dostižu p o v r š i n u i
r a z v i j a j u s v o j e o p a s n e u t i c a j e t i m e što s e n a p r i n u
d a n način n a m e ć u svesti te izazivaju n a j n e p r i j a t n i j e
prisilne predstave o objektima. Neuroza koja otuda
nastaje jeste r e d o v n o prinudna neuroza, u k o j o j se
h i s t e r i č n e c r t e p o v l a č e iza s i m p t o m a iscrpenosti.
h) Intuicija
434
n i k a k v o m e iskustvu, a to je osobina k o j u oni imaju
zajedničku sa spoljašnjim objektima. K a o što su s p o -
ljašnji objekti samo sasvim relativno onakvi kakve ih
percipujemo, tako su i pojavni oblici unutrašnjih o b
jekata relativni, proizvodi njihove n a m a nepristupač
ne esencije i osobenosti intuitivne funkcije. K a o oset,
tako i intuicija ima svoga subjektivnog činioca, koji
se u ekstravertnoj intuiciji prigušuje koliko je god
m o g u ć n o , ali u i n t r o v e r t n o j p o s t a j e m e r o d a v n a v e l i
čina. Iako introvertna intuicija m o ž e da d o b i j e p o d -
streka od spoljašnjih objekata, ona se ipak ne zadr
žava k o d spoljašnjih mogućnosti, n e g o k o d o n o g a što
je spoljašnjim stvarima unutra izazvano. D o k se i n
trovertni oset u g l a v n o m ograničava na opažanje s v o
jevrsnih inervacionih pojava posredstvom nesvesno
ga i k o d njih se zadržava, intuicija prigušuje o v u
stranu s u b j e k t i v n o g a činioca i opaža sliku k o j u je ta
inervacija prouzročila. Na primer, nekoga je zadesio
neki psihogeni napad nesvestice. Oset se zadržava
k o d svojevrsnih osobenosti ovoga inervacionoga p o
remećaja i opaža sve svoje kvalitete, svoju intenziv
nost, svoje vremensko proticanje, način svojega n a
s t a j a n j a i n e s t a j a n j a sa s v i m a p o j e d i n o s t i m a , a da se
ni n a j m a n j e ne izdiže iznad toga i ne korača s v o m e
sadržaju, od k o j e g a je poremećaj proizišao. Međutim,
intuicija iz oseta p r i m a samo podstrek za n e p o s r e d n u
delatnost, ona p o k u š a v a da vidi iza njega, te u s k o r o
i opaža unutrašnju sliku, k o j a je izazvala izraznu p o
j a v u , baš n a p a d nesvestice. Ona vidi sliku č o v e k a k o j i
posrče, j e r ga je strela p o g o d i l a u srce. O v a slika f a -
scinuje intuitivnu delatnost, zadržava se k o d n j e i
teži da i s p i t a s v e p o j e d i n o s t i . O n a z a d r ž a v a s l i k u i s
n a j ž i v l j i m u č e š ć e m konstatuje k a k o se ta slika m e n j a ,
dalje razvija i naposletku iščezava. Na taj način i n
trovertna intuicija opaža sve pozadinske procese ot
prilike s istom jasnošću kao ekstravertni oset spolja
šnje objekte. Stoga za intuiciju nesvesne slike postižu
d i g n i t e t s t v a r i ili o b j e k a t a . A l i k a k o i n t u i c i j a i s k l j u
č u j e s u d e l o v a n j e o s e t a , t o o n a n e p o s t i ž e n i k a k v o ili
postiže samo n e d o v o l j n o poznavanje inervacionih
poremećaja, uticaja na telo posredstvom nesvesnih
28* 435
slika. Z b o g t o g a s e s l i k e p o j a v l j u j u k a o o d v o j e n e o d
subjekta, s posebnom egzistencijom, bez veze s licem.
Z b o g toga u napred p o m e n u t o m primeru introvertni
intuitivac koga je zadesio napad nesvestice ne bi d o
šao na m i s a o da se opažena slika ma na k o j i n a č i n
m o ž e o d n o s i t i n a n j e g a s a m o g a . R a z u m e se, n e k o m e
ko je nastrojen da sudi to se čini g o t o v o neshvatljivo,
ali j e i p o r e d t o g a č i n j e n i c a k o j u s a m v i š e p u t a i s k u
sio k o d o v o g a tipa.
Značajnu ravnodušnost ekstravertnoga intuitivca
s o b z i r o m na s p o l j a š n j e o b j e k t e i m a i i n t r o v e r t n i s
o b z i r o m na unutrašnje objekte. K a o što ekstravertni
intuitivac neprestano njuška za n o v i m mogućnostima
i i d e za n j i m a , ne v o d e ć i računa ni o s v o m e d o b r u i
z l u , a ni o d o b r u i z l u d r u g i h , n e m a r n o p r e l a z i p r e k o
ljudskih obzira i, u v e č n o j žudnji za p r o m e n o m , o b a
r a o n o što j e t e k p o d i g n u t o , t a k o s e i i n t r o v e r t n i k r e
će od slike do slike, trčeći za svima m o g u ć n o s t i m a
što s e p o j a v l j u j u i z k r i l a n e s v e s n o g a , a d a n e u s p o
stavlja v e z u sa s o b o m . K a o što o n o m e k o j i svet d o
hvata samo osetima svet nikada ne postaje moralni
p r o b l e m , tako ni intuitivcu svet slika nikada ne p o
s t a j e p r o b l e m . O n j e j e d n o m e k a o i d r u g o m e estetički
problem, p i t a n j e o p a ž a n j a , » s e n z a c i j a « . N a t a j n a č i n
introvertni intuitivac gubi svest o svojoj telesnoj e g
zistenciji k a o i o n j e n o m uticaju na druge. Ekstra
vertno stanovište reklo bi o n j e m u : »Stvarnost ne
postoji za njega, on se predaje sanjarijama.« Shvata
n j e slika n e s v e s n o g a , što ih stvaralačka snaga p r o i z
vodi u neiscrpnom obilju, svakako je neplodno s o b
z i r o m n a n e p o s r e d n u k o r i s n o s t . U k o l i k o su, i p a k , o v e
slike mogućnosti shvatanja k o j a energiji u o d r e đ e
n o m slučaju m o g u da dadu n o v o spuštanje, utoliko je
i ova funkcija, k o j a je od spoljašnjega sveta n a j u d a
ljenija, neizbežna u psihičkom celokupnom gazdin
stvu, kao što podudarni tip nikako ne s m e nedostajati
p s i h i č k o m životu j e d n o g a naroda. Izrailj ne bi i m a o
s v o j i h p r o r o k a k a d o v a j tip n e b i postojao. I n t r o v e r t
na intuicija p o i m a slike k o j e v o d e p o r e k l o iz a p r i o r
nih, t j . nasledstvom datih, osnova nesvesnoga duha.
Ovi arhetipovi, čije je intimno biće nepristupačno
436
iskustvu, predstavljaju talog psihičkoga funkcionisa-
n j a niza predaka, t j . mi l i o n s k i m p o n a v l j a n j e m n a g o
milana i u tipove zgusnuta iskustva organskoga p o
stojanja uopšte. Stoga su u o v i m arhetipovima za
stupljena sva iskustva k o j a su se od davnina na o v o j
planeti dogodila. Ona su u arhetipovima utoliko j a
snija ukoliko su bila m n o g o b r o j n i j a i intenzivnija.
A r h e t i p b i o b i , d a k a ž e m o s Kantom, o t p r i l i k e n o u -
m e n o n slike k o j u intuicija opaža i u opažanju p r o i z
vodi. K a k o , pak, nesvesno nikako n i j e nešto što je
samo tu kao psihičko caput m o r t u u m , nego čak nešto
što učestvuje u životu i doživljuje preobražaje, p r e
obražaje koji uopšte stoje u unutrašnjoj vezi s opštim
dešavanjem, to introvertna intuicija opažanjem u n u
trašnjih procesa daje izvesne podatke koji m o g u da
budu izvanredno važni za shvatanje opštega dešava-
nja; ona može čak da unapred vidi ne samo nove m o
gućnosti n e g o i o n o što se d o c n i j e doista ispunjava.
N j e n o proročko predviđanje m o ž e se objasniti n j e
n o m v e z o m s arhetipovima, koji predstavljaju zako
nito p r o t i c a n j e svih stvari k o j e s e m o g u iskusiti.
437
prelivaju u svima bojama, znamenite i banalne, lepe i
g r o t e s k n e , u z v i š e n e i ć u d l j i v e u isti m a h . A k o n i j e
nikakav umetnik, on je često nepriznat genije, za
boravljena veličina, neka vrsta m u d r e polubudale,
figura za »psihološke« romane.
Iako ne stoji sasvim na liniji introvertnoga tipa
intuicije da od opažanja pravi moralan problem, jer
je za to potrebno izvesno pojačanje funkcija suđenja,
ipak je dovoljno v e ć relativno neznatno diferencira
n j e suda da se posmatranje iz čisto estetičke oblasti
prenese u oblast morala. T i m e nastaje odlika ovoga
tipa k o j a j e o d s v o j e g a estetičkoga oblika bitno r a -
z l i č n a , ali z a i n t r o v e r t n o g a i n t u i t i v c a i p a k k a r a k t e r i
stična. M o r a l n i p r o b l e m nastaje ako se intuitivac
stavlja u vezu sa s v o j o m vizijom, ako se više ne z a d o
voljava čistim posmatranjem i n j e g o v i m estetičkim
procenjivanjem i uobličavanjem, n e g o dolazi do p i
tanja: Sta znači to za m e n e ih za svet? Sta otuda p r o
i z l a z i z a m e n e ili z a s v e t u p o g l e d u d u ž n o s t i ili z a
d a t k a ? Cisti i n t u i t i v a c , k o j i s u d p o t i s k u j e i l i g a p o s e -
d u j e samo u oblasti opažanja, nikada, u osnovi uzev,
ne dolazi do o v o g a pitanja, jer n j e g o v o pitanje je
s a m o kako o n o p a ž a . O n s t o g a m o r a l n i p r o b l e m s m a
t r a n e r a z u m l j i v i m ili č a k a p s u r d n i m , i z a t o k o l i k o
g o d je m o g u ć n o preteruje mišljenje preko onoga što
je gledao. Drukčije postupa moralno nastrojeni intu
i t i v a c . O n s e z a n i m a z n a č a j e m s v o j e v i z i j e , n e stara
se toliko za njene dalje estetičke mogućnosti koliko
za njena mogućna moralna dejstva, koja za njega
proizlaze iz njene sadržajne važnosti. N j e g o v sud
o m o g u ć u j e mu, svakako više puta samo neodređeno,
da sazna da je on kao čovek, k a o celina, n e k a k o u n e
sen u s v o j u viziju, da je ona nešto što m o ž e ne samo
da se posmatra n e g o što bi m o g l o i da postane život
subjekta. Z b o g toga saznanja oseća se obaveznim da
s v o j u viziju preobliči u svoj vlastiti život. A l i k a k o
se on u g l a v n o j stvari oslanja s a m o na viziju, to n j e
g o v moralni pokušaj ispada jednostran; on sebe i svoj
život čini simboličnim, prilagođenim, doduše, u n u
t r a š n j e m i v e č n o m s m i s l u d e š a v a n j a , ali n e p r i l a g o
đ e n i m sadašnjoj p r a v o j stvarnosti. T i m e se on lišava
438
i uticajnosti na nju, jer ostaje nerazumljiv. N j e g o v
j e z i k n i j e o n a j k o j i m g o v o r e svi, n e g o s u v i š e s u b j e k
tivan. N j e g o v i m argumentima nedostaje uverljiva
r a t i o . O n m o ž e s a m o i s p o v e d a t i ili p r o p o v e d a t i . O n
je glas p r o p o v e d n i k o v u pustinji.
Introvertni intuitivac najviše potiskuje oset
objekta. Time je obeleženo njegovo nesvesno. U n e
svesnom postoji kompenzatorna ekstravertna osetna
funkcija arhaičkoga karaktera. Stoga bi se nesvesna
ličnost n a j p r e m o g l a opisati k a o ekstravertan osetni
tip niže, primitivne vrste. Nagonstvo i neumerenost
su osobine o v o g a oseta, sa i z v a n r e d n o m v e z a n o š ć u za
čulan utisak. O v a j kvalitet k o m p e n z u j e retki visinski
v a z d u h svesnoga stava i daje mu izvesnu težinu, tako
da se potpuna »sublimacija« ometa. Ali ako se zbog
forsiranoga preterivanja svesnoga stava javi p o t p u n o
podređivanje unutrašnjem opažanju, onda nesvesno
prelazi u opoziciju, i tada nastaju p r i n u d n i oseti s
prekomernom vezanošću za objekat, koji se opiru
svesnom stavu. Oblik neuroze je prinudna neuroza,
koja kao simptome pokazuje delimično hipohondrične
pojave, delimično preosetljivost čulnih organa, deli
m i č n o p r i n u d n a v e z i v a n j a z a o d r e đ e n a l i c a ili d r u g e
objekte.
439
liko ovi tipovi sami sebe ne shvataju, jer im nedostaje
sud u velikoj meri, toliko oni ne m o g u ni da razu-
m e j u zašto i h j a v n o m i š l j e n j e p o t c e n j u j e . Oni, naime,
ne uviđaju da je njihov rad koji ide napolje i stvarno
osobina niže vrednosti. Njihov pogled je omađijan
bogatstvom subjektivnih događaja. Što se g o d dešava,
to je u tolikoj m e r i zanimljivo i ima toliko neiscrpnu
draž da oni i ne p r i m e ć u j u da o n o što od toga s a o p -
štavaju okolini r e d o v n o sadrži samo v e o m a m a l o od
o n o g a što o n i s a m i u s e b i k a o v e z a n i s t i m d o ž i v l j u j u .
Fragmentarni i obično samo epizodski karakter n j i
h o v i h s a o p š t a v a n j a traži s u v i š e m n o g o r a z u m e v a n j a
i uslužnosti okoline, a osim toga n j i h o v u saopštavanju
nedostaje toplota k o j a pritiče objektu i koja bi jedina
mogla imati uverljivu snagu. Naprotiv, ovi tipovi
v e o m a često pokazuju osorljivo ponašanje prema
okolini iako toga nikako nisu svesni, a i ne n a m e r a -
vaju da to pokažu. Čovek će takve ljude pravičnije
ocenjivati i s više popustljivosti okruživati ako zna
k a k o se o n o što se unutra sagleda teško m o ž e preneti
u razumljiv jezik. O v a popustljivost, pak, ni na koji
način ne s m e ići toliko daleko da bi im se iziskivanje
saopštavanja uopšte opraštalo. To bi za takve tipove
bilo o d n a j v e ć e štete. S u d b i n a sama p r i p r e m a i m , m o
žda j o š više n e g o d r u g i m ljudima, silne spoljašnje
teškoće, koje m o g u da ih otrezne od zanosa unutra
šnjega posmatranja. Ali to mora da bude velika p o
treba koja im naposletku iznuđava ljudsko saopšta-
vanje.
440
nemoći saopštavanja, razumevamo j e d n u od najvećih
zabluda naše kulture, naime praznu v e r u u kaziva
nje i predstavljanje, prekomerno precenjivanje p o u
čavanja recima i metodama. Detetu začelo m o g u da
i m p o n u j u velike reči roditelja. Ali, po s v e m u sudeći,
v e r u je se da se dete t i m e i vaspita. U stvari, život
k o j i m r o d i t e l j i ž i v e v a s p i t a d e t e , a o n o što r o d i t e l j i
povrh toga dodaju u recima i gestovima decu može
s a m o d a z b u n i . Isto v a ž i z a u č i t e l j a . A l i , t o l i k o s e
v e r u j e u m e t o d e da se, ako je s a m o m e t o d a dobra,
č i n i d a j e i u č i t e l j k o j i s e n j o m e služi p o s v e ć e n . Č o
vek niže vrednosti nije nikada dobar učitelj. Ali s v o
ju štetnu nižu vrednost, koja učenika truje, on krije
iza s v o j e i z v a n r e d n e m e t o d i k e i isto tako sjajne i n
t e l e k t u a l n e i z r a ž a j n e s p o s o b n o s t i . R a z u m e se, u č e n i k
u zrelijim g o d i n a m a ne zahteva ništa b o l j e n e g o p o
znavanje korisnih metoda, jer je v e ć podlegao opštem
stavu koji veruje u pobedonosnu metodu. V e ć je
iskusio d a j e najpraznija glava k o j a d o b r o m o ž e p o
navljati neku metodu najbolji učenik. N j e g o v a cela
okolina govori i pokazuje mu da je svaki uspeh i sva
sreća napolju, i da su potrebne samo pravilne metode
d a s e p o s t i g n e o n o š t o s e ž e l i . Ili, d a l i m u m o ž d a
život njegova učitelja veronauke pokazuje onu sreću
koja zrači iz bogatstva unutrašnjega posmatranja?
Izvesno, iracionalni introvertni tipovi nisu nikakvi
učitelji potpune čovečnosti. N j i m a nedostaje razum
i e t i k a r a z u m a ; ali n j i h o v ž i v o t u č i d r u g o j m o g u ć n o
sti, k o j u n a š a k u l t u r a , n a ž a l o s t , p r e n e b r e g a v a .
441
o č e v i d n o zakonsku činjenicu da, p o r e d najviše d i f e
rencirane funkcije, svagda u svesti postoji i da je r e
lativno determinativna druga funkcija sekundarnoga
značaja i stoga m a n j e diferencirana. Da radi jasnosti
još jedared p o n o v i m o : svesni m o g u da b u d u proizvodi
s v i h f u n k c i j a ; ali m i g o v o r i m o o s v e s n o s t i j e d n e
funkcije samo ako volji na raspolaganju stoji ne samo
njeno izvršavanje, nego ako je i njen princip m e r o -
d a v a n z a orijentaciju svesti. M e đ u t i m , p o s l e d n j e j e
slučaj samo ako, na primer, mišljenje nije samo raz
mišljanje i zrelo umovanje, nego ako njegovo zaklju
čivanje poseduje apsolutno važenje, tako da logički
zaključak u datom slučaju bez ikakve druge eviden
cije važi ne s a m o k a o m o t i v n e g o i k a o garanti ja
praktičkoga delanja. Ovaj apsolutni položaj glavne
sile pripada empirijski samo j e d n o j funkciji i m o ž e
samo j e d n o j funkciji pripadati, j e r bi isto tako s a
mostalna intervencija druge funkcije nužnim nači
n o m dala drugu orijentaciju, k o j a bi p r v o j , bar deli
mično, protivrečila. Ali kako je životni uslov za s v e
sni p r o c e s p r i l a g o đ i v a n j a imati jasne i j e d n o z n a č n e
ciljeve, to se prirodno uskraćuje priređenost druge
funkcije. Stoga druga funkcija m o ž e imati samo s e
kundaran značaj, što se i empirijski svagda p o t v r đ u
j e . N j e n s e k u n d a r n i z n a č a j s a s t o j i s e u t o m e što o n a
ne kao primarna funkcija u datom slučaju jedina važi
kao apsolutno pouzdana i merodavna, nego više d o
l a z i u o b z i r k a o p o m o ć n a ili d o p u n s k a f u n k c i j a . K a o
sekundarna funkcija može se prirodno pojaviti samo
takva k o j o j suština ne stoji u suprotnosti p r e m a g l a v
noj funkciji. Na primer: pored mišljenja nikada se
ne može pojaviti osećanje kao druga funkcija, jer
n j e g o v a suština stoji i suviše u suprotnosti p r e m a
suštini mišljenja. M i š l j e n j e m o r a b r i ž l j i v o d a i s k l j u
čuje osećanje ako hoće da bude stvarno, svome prin
c i p u v e r n o m i š l j e n j e . T o , r a z u m e se, n e i s k l j u č u j e d a
i m a jedinki u k o j i h je mišljenje na j e d n a k o j visini
k a o osećanje, pri č e m u o b o j e i m a j u j e d n a k u svesnu
motivsku snagu. Ali u t a k v o m slučaju i nije reč o d i
ferenciranu tipu, n e g o o relativno nerazvijenu m i
šljenju i osećanju. Stoga ravnomerna svesnost i
442
nesvesnost funkcija jeste obeležje primitivnoga d u
h o v n o g a stanja.
S e k u n d a r n o j funkciji, kao što iskustvo pokazuje,
u v e k j e s u š t i n a d r u k č i j a , ali n e u s u p r o t n o s t i p r e m a
glavnoj funkciji. Dakle, na primer, mišljenje kao
glavna funkcija lako se m o ž e udružiti s intuicijom
k a o s e k u n d a r n o m f u n k c i j o m , ili isto t a k o d o b r o i
s o s e t o m , ali, k a o š t o j e r e č e n o , n i k a d a s o s e ć a n j e m .
Ne samo intuicija n e g o i oset nisu suprotni m i š l j e
nju, tj. ne moraju se bezuslovno isključivati, jer oni
m i š l j e n j u nisu suštinski slični u o b r n u t o m smislu,
kao osećanje, koje se kao funkcija suđenja uspešno
takmiči s mišljenjem, n e g o su funkcije opažanja k o j e
mišljenju pružaju dobrodošlu pomoć. Otuda, čim bi
oni dospeli na mišljenju jednaku visinu diferencira
nja, uslovili bi p r o m e n u stava k o j a bi protivrečila
tendenciji mišljenja. Oni bi, naime, iz stava suđenja
napravili stav opažanja. T i m e bi za mišljenje n e i z -
bežni princip racionalnosti bio prigušen u prilog
iracionalnosti čistoga opažanja. Stoga je p o m o ć n a
f u n k c i j a m o g u ć n a i k o r i s n a s a m o u k o l i k o služi g l a v
n o j funkciji, a da pri t o m e ne zatraži p r a v o na a u t o
nomiju svojega principa.
Za sve praktičke tipove važi načelo da oni, pored
svesne glavne funkcije, imaju još jednu relativno
svesnu, p o m o ć n u funkciju, koja je u svakome p o g l e
d u različna o d suštine glavne f u n k c i j e . I z o v i h m e -
šanja nastaju d o b r o poznate slike, na p r i m e r : p r a k
tički intelekat, koji je udružen s osetom, spekulativni
intelekat, koji je prožet intuicijom, umetnička intui
cija, koja posredstvom osećanja suda odabira i p r e d
stavlja s v o j e slike, filosofska intuicija, k o j a p o
sredstvom jakoga intelekta prenosi svoju viziju u
sferu razumljivoga, itd.
Podudarno sa svesnim funkcionim odnosom
uobličava se i nesvesno funkciono grupisanje. Tako,
na primer, svesnom praktičkom intelektu odgovara
nesvestan intuitivno-osećajni stav, pri č e m u f u n k c i
ju osećanja zadešava relativno jače sprečavanje n e
goli intuiciju. O v a osobenost ima svakako interesa
samo za onoga koji se zanima praktičkim psihološkim
443
obdelavanjem takvih slučajeva. Ali o v o m e je važno
da zna za to. Ja sam, naime, više puta v i d e o kako se
lekar trudi da, na primer, k o d nekoga izvrsnog inte
lektualca osećajnu funkciju neposredno razvije iz n e
svesnoga. Ovaj pokušaj m o g a o bi začelo uvek p r o
pasti, j e r o n z n a č i s u v i š e v e l i k o v r š e n j e n a s i l j a n a d
svesnim stanovištem. A k o vršenje nasilja uspe, onda
zbog toga nastaje prava prisilna zavisnost pacijenta
od lekara, »prenošenje« k o j e se još samo brutalno
m o ž e preseći, j e r z b o g vršenja nasilja pacijent gubi
stanovište, pošto n j e g o v lekar postaje n j e g o v o sta
novište. Ali pristup k nesvesnom i prema najviše p o
tisnutoj funkciji otvara se tako reći sam, i s d o v o l j
n i m č u v a n j e m svesnoga stanovišta, ako tok razvitka
ide preko sekundarne funkcije, dakle u slučaju r a
cionalna tipa p r e k o iracionalne funkcije. Ova, naime,
daje svesnom stanovištu takav vidik, i pregled nad
o n i m što je m o g u ć n o i što se dešava da t i m e svest
d o b i v a d o v o l j n u zaštitu p r o t i v d e s t r u k t i v n o g a uticaj a
nesvesnoga. Obrnuto, iracionalan tip zahteva jači
razvitak u svesnom zastupljene racionalne p o m o ć n e
funkcije, da bi bio dovoljno pripremljen da dočeka
udarac nesvesnoga.
444
XI
DEFINICIJE
Č i t a o c u ć e s e m o ž d a u č i n i t i s u v i š n i m što t e k s t u
svoga ispitivanja d o d a j e m naročiti odeljak o defini
cijama p o j m o v a . Ja sam, međutim, d o v o l j n o iskusio
da se baš pri psihološkim radovima ne može d o v o l j
no oprezno postupati sa p o j m o v i m a i izrazima, jer
baš u psihološkoj oblasti, više n e g o igde, nailazimo
n a n a j v e ć e r a z l i k e u z n a č e n j u p o j m o v a , što č e s t o d a j e
povoda najupornijim nesporazumima. O v o zlo ne
proizlazi samo otuda što je psihologija m l a d a nauka,
n e g o i o t u d a što s e č i t a o c u i s k u s t v e n i m a t e r i j a l , m a
terijal naučnoga ispitivanja, ne m o ž e tako reći k o n
k r e t n o staviti p r e d oči. Psihološki ispitivač oseća se
neprestano prinuđenim da onu stvarnost k o j u sam
posmatra predstavi opširnim i tako reći posrednim
opisivanjem. O neposrednom predstavljanju može
biti reči samo ukoliko se saopštavaju elementarne
činjenice, k o j i m a se m o ž e pristupiti p o m o ć u m e r e i
broja. Ali koliko se od stvarne psihologije čoveka
može da doživi i posmatra kao činjenica koju je b r o
j e m i m e r o m m o g u ć n o shvatiti? P o s t o j e takva stanja,
i ja s m a t r a m da s a m baš u s v o j i m s t u d i j a m a o a s o c i
jacijama i dokazao da se još vrlo komplikovanim
1
1
Jung, Diagnostische Associationsstudien. J. A. Barth.
Leipzig, 1911. II A u f l a g e .
445
me da se ona u svojoj egzistenciji ne sme vezivati
samo za jadno i ograničeno životarenje, koje bi j o j
bilo nametnuto granicama prirodnonaučine metodike,
taj je i uvideo da eksperimentalnoj metodi nikada
n e ć e poći za r u k o m da pravilno shvati suštinu l j u d
ske duše, pa čak ni da pruži približno v e r n u sliku
složenih duševnih pojava.
Međutim, č i m napustimo oblast u k o j o j se stanja
stvari shvata ju p o m o ć u m e r e i broja, upućeni s m o na
pojmove, koji n a m moraju da zamene meru i broj.
Određenost koju mera i broj pružaju posmatranoj
č i n j e n i c i m o ž e b i t i n a d o k n a đ e n a s a m o određenošću
pojmova. A l i , k a o š t o j e s v a k o m i s p i t i v a č u i r a d n i k u
u toj oblasti suviše d o b r o poznato, današnji p s i h o l o
ški p o j m o v i p a t e o d v r l o v e l i k e n e o d r e đ e n o s t i i m n o -
goznačnosti, tako da se ljudi uzajamno jedva m o g u
da razumeju. Uzmimo samo kao primer pojam »ose
ć a n j e « ( G e f u h l ) i p o k u š a j m o s e b i d a p r e d s t a v i m o šta
se sve pod tim p o j m o m razumeva, da bismo dobili
predstavu o raznovrsnosti i mnogoznačnosti psiholo
ških p o j m o v a . Pa ipak je time izraženo nešto k a r a k
t e r i s t i č n o , što j e , d o d u š e , m e r i i b r o j u n e p r i s t u p a č n o ,
a ipak je shvatljivo kao nešto što postoji. Č o v e k ne
m o ž e d a s e t o g a p r o s t o o d r e k n e , k a o š t o t o č i n i Vun-
tova f i z i o l o š k a p s i h o l o g i j a k a d s e o v i h s t a n j a k a o
s u š t a s t v e n i h o s n o v n i h p o j m o v a o d r i č e , ili k a d p o k u
š a v a d a i h z a m e n i e l e m e n t a r n i m č i n j e n i c a m a ili d a
ih u njih raščlani. Na o v a j način b i v a i z g u b l j e n j e d a n
važan deo psihologije.
Da bi izbegao o v o zlo stanje stvoreno p r e c e n j i -
vanjem prirodnonaučne metodike, čovek je prinuđen
da pribegne pouzdanim pojmovima. Da bismo dospeli
do takvih pojmova, potreban je svakako rad mnogih,
a donekle i consensus gentium. Kako o v o nije m o
g u ć n o postići otprve i odmah, to se svaki pojedinačni
ispitivač mora bar potruditi da s v o j i m p o j m o v i m a da
izvesnu čvrstinu i određenost, a to n a j b o l j e postiže na
taj način što će objasniti z n a č e n j e svih p o j m o v a k o j e
j e u p o t r e b l j a v a o , t a k o d a s v a k o m o ž e v i d e t i šta n j i
ma hoće da se kaže.
446
Da bih odgovorio ovoj potrebi, želeo bih da u
redovima koji sleduju izložim svoje osnovne psiho
loške p o j m o v e po azbučnom redu. Istovremeno bih
z a m o l i o č i t a o c a d a s e u s l u č a j u s u m n j e seti o v i h m o
jih objašnjenja. S a m o se po sebi razume da ja o v i m
objašnjenjima i definicijama hoću samo da kažem
u k o m e s m i s l u se o v i m p o j m o v i m a s l u ž i m , a ni u
k o m e slučaju ne želim reći da bi o v a upotreba na
s v a k i n a č i n b i l a j e d i n o m o g u ć n a , ili b e z u s l o v n o t a č n a .
1. Afekat. — P o d a f e k t o m t r e b a r a z u m e t i o n o
osećajno stanje k o j e je obeleženo, s j e d n e strane, p r i -
m e t n o m telesnom i n e r v a c i j o m , a, s druge, stvarnim
smetnjama u predstavnom toku. K a o sinonim afekta 2
u p o t r e b l j a v a m emociju. Ja r a z l i k u j e m — u s u p r o t
n o s t i p r e m a Blojleru (v. a f e k t i v n o s t ) — o s e ć a n j e od
afekta, iako je n j e g o v prelaz u afekat lak, j e r svako
osećanje, č i m dospe do izvesne jačine, izaziva telesne
inervacije i na taj način postaje afekat. Pa ipak, bilo
bi dobro iz praktičkih razloga praviti razliku između
afekta i osećanja, jer osećanje m o ž e da b u d e funkcija
k o j o m samovoljno raspolažemo, dok se sa afektom to
po pravilu obično ne događa. Uz to se afekat jasno
razlikuje od osećanja po vidljivim telesnim inerva-
cijama, dok osećanju ove inervacije u većini sluča
j e v a n e d o s t a j u ili s u t a k o s l a b o g a i n t e n z i t e t a d a s e
samo najfinijim instrumentima m o g u dokazati, na
primer, putem psihogalvanskih pojava. Afekat se 3
2
Upor. uz to: Wundt, Grundz. der phys. Psych. V
A u f l a g e , III, p. 209 ss.
s
Fć-re, Note sur des modifications de la risistance
ilectrique e t c . Comptes-Rendus de la Societe de Biologie,
1888, p. 217 ss.
Veraguth, Das psychogalvanische Reflexphanomen. Mon.
schr. f. P s y c h . u Neurol. X X I , p. 387.
Jung, On psychophysical relations etc. Journ. of Ab-
n o r m . P s y c h . I, 247.
Binswanger, Uber das Verhalten des psychogalvanischen
Phdnomens e t c . D i a g n o s t . A s s o c . s t u d . I I , 1 1 3 .
447
tome ekstremnom shvatanju, ja shvatam afekat,
s j e d n e strane, kao j e d n o psihičko stanje osećanja, a,
s d r u g e strane, kao j e d n o fiziološko inervaciono sta
nje, i ta stanja nagomilavajući se u z a j a m n o deluju
j e d n o na drugo, a to znači da se p o j a č a n o m osećanju
pridružuje jedna osećajna komponenta k o j o m se afe
k a t v i š e p r i b l i ž u j e o s e t i m a (v. o.) i b i t n o s e r a z l i k u j e
od stanja osećanja. Izrazite, t j . j a k i m telesnim i n e r -
vacijama praćene afekte ne ubrajam u oblast f u n k
c i j a o s e ć a n j a , n e g o u o b l a s t f u n k c i j a o s e t a (v. f u n k
cija).
2 . Afektivnost. — A f e k t i v n o s t j e p o j a m k o j i j e
B l o j l e r skovao. Afektivnost označuje i sadrži u sebi
»ne samo afekte u stvarnom smislu n e g o i laka o s e
ć a n j a ili o s e ć a j n e t o n o v e z a d o v o l j s t v a i n e z a d o v o l j
s t v a « . Blojler od a f e k t i v n o s t i r a z l i k u j e ,
4
s jedne
s t r a n e , č u l n e o s e t e i o s t a l e t e l e s n e o s e t e , a, s d r u g e
strane, »osećanja«, ukoliko su ona unutarnji o p a -
ž a j n i p r o c e s i (na p r i m e r , o s e ć a n j e i z v e s n o s t i , v e r o v a t -
n o s t i ) i u k o l i k o s u n e j a s n e m i s l i ili s a z n a n j a . 5
3. Apercepcija. — A p e r c e p c i j a je p s i h i č k i p r o c e s
p o m o ć u koga se kakav n o v sadržaj pridaje već datim
sadržajima n a taj način što g a o z n a č a v a m o kao p o j
m l j i v o g , s h v a ć e n o g ili k a o j a s n o g . Razlikuje se
8
4. Apstrakcija. — A p s t r a k c i j a j e , k a o što v e ć
s a m a r e č n a g o v e š t a v a , v a đ e n j e ili o d v a j a n j e k a k v a
s a d r ž a j a ( k a k v a z n a č e n j a , k a k v e o p š t e o z n a k e itd.)
1
Bleuler, Affektivitat, Suggestibilitiit, Paranoia, 1906,
p . 6.
» L o c . cit., p . 13 s.
• U p o r . W i m d t , Grundz. der phys. Psych. I, 322.
448
iz j e d n e sveze k o j a sadrži i d r u g e elemente, čija je
k o m b i n a c i j a k a o c e l i n a n e š t o j e d a n p u t n o ili i n d i v i
dualno i baš zato nešto n e u p o r e d i v o . Jedanputnost,
svojevrsnost i neuporedivost ometaju saznanje, zbog
č e g a s e ostali e l e m e n t i v e z a n i z a s a d r ž a j k o j i s e o s e ć a
kao bitan m o r a j u želji za saznanjem pričinjavati kao
nepripadni.
Otuda je apstrakcija duhovna delatnost koja ono
š t o s e o s e ć a k a o b i t a n s a d r ž a j ili s t a n j e s t v a r i o s l o
b a đ a i z n j e g o v e v e z e s a o n i m što s e o s e ć a k a o n e -
p r i p a d a n e l e m e n a t n a t a j n a č i n što g a o d v a j a o d
n j e g a , d r u g i m r e c i m a š t o g a diferencira ( v i d i o v o ) .
Apstraktno j e u š i r e m s m i s l u s v e o n o što j e i z d v o j e
n o i z s v o j e v e z e s o n i m š t o se, s o b z i r o m n a s v o j e
značenje, oseća kao nebitno.
Apstrakcija je delatnost koja je uopšte svojstve
n a p s i h o l o š k i m f u n k c i j a m a . P o s t o j i a p s t r a k t i v n o mi
šljenje, isto takvo osećanje, oset i intuiranje (vidi
o v e p o j m o v e ) . Apstraktivno mišljenje uzdiže sadržaj
koji se odlikuje misaonim, logičkim osobinama iz
o n o g a što j e n e b i t n o . A p s t r a k t i v n o o s e ć a n j e čini isto
to sa sadržajem k o j i nosi o s e ć a j n o obeležje, a isto
t a k o p o s t u p a j u o s e t i i n t u i c i j a . P o s t o j e , d a k l e , n a isti
način apstraktne misli k a o što p o s t o j e apstraktna
osećanja; o v e p o s l e d n j e Sali (Sully) naziva intelek
t u a l n i m , e s t e t s k i m i m o r a l n i m . Nahlovski ( N a h l o w -
7
A p s t r a k t i v n i m n a z i v a m stav ( v i d i o v o ) k a d o n ,
s j e d n e s t r a n e , v r š i i n t r o v e r s i j u , a, s d r u g e s t r a n e ,
istovremeno jedan deo objekta koji se oseća kao bitan
asimiliše s apstraktnim sadržajima što se v e ć nalaze
u subjektu. Ukoliko je j e d a n sadržaj apstraktniji,
u t o l i k o s e o n m a n j e može predstaviti. J a s e p r i d r u
ž u j e m Kantovu s h v a t a n j u , p o k o m e j e j e d a n p o j a m
utoliko apstraktniji »ukoliko je više razlika stvari iz
n j e g a izostavljeno« , u t o m e smislu što se apstrakcija
9
u n a j v i š e m stepenu od o b j e k t a apsolutno u d a l j u j e i
na t a j n a č i n d o s p e v a do k r a j n j e nepredstavljivosti, a
o v a j a p s t r a k t j a n a z i v a m idejom (v. i d e j a ) . O b r n u t o ,
apstrakt koji još raspolaže predstavijivošću i o č i -
g l e d n o š ć u j e s t e k o n k r e t a n p o j a m (v. k o n k r e t i z a m ) .
5. Arhaizam. — A r h a i z m o m n a z i v a m s t a r o d r e v n i
karakter psihičkih sadržaja i funkcija. P r i t o m e se
» Kant, Log.'§ 6.
450
ne misli na arhaističku, t j . i m i t o v a n u starinu, k a k o
je prikazuju, na primer, poznorimska dela likovne
u m e t n o s t i ili » g o t i k a « X I X s t o l e ć a , n e g o s e m i s l i
s a m o n a o s o b i n e k o j e i m a j u k a r a k t e r relikta. K a o
takve osobine označavamo sve one psihološke crte
k o j e p o s v o j o j suštini s t o j e u s k l a d u s o s o b i n a m a p r i
mitivnoga mentaliteta. Jasno je da je arhaizam vezan
u p r v o m e redu sa fantazijama nesvesnoga, t j . sa p r o
izvodima nesvesne fantazijske delatnosti koji dopiru
d o svesti. K v a l i t e t s l i k e j e a r h a i č a n k a d a u s e b i s a
drži nepobitne mitološke paralele. Arhaične su aso 10
n i p r o c e s (v. a p e r c e p c i j a ) , k o j i s e o d č i s t e a p e r c e p c i j e
razlikuje po elementu ujednačavanja sa subjektiv
n i m m a t e r i j a l o m . U t o m e s m i s l u Vunt k a ž e : * » N a j 1
10
Upor. uz to: Jung, Wandl. und Symbole der Libido.
u W u n d t , Log. I, 2 0 .
i * U p o r . L i p p s , L e i t f . đ . Psych. I I A u f l a g e , p . 1 0 4 .
is W u n d t , Grundz. d. phys. Psych. I I I , 5 2 9 .
29*
451
o b j e k a t , t a k o d a se, n a r o č i t o a k o s e o b j e k a t i r e p r o -
dukovani elementi znatno razlikuju jedan od d r u g o
ga, izvršeni čulni opažaj p o j a v l j u j e kao iluzija, k o j a
nas o b m a n j u j e u p o g l e d u pravih osobina stvari.«
Ja u p o t r e b l j a v a m asimilaciju u nešto proširenom
smislu, naime kao u j e d n a č a v a n j e objekta sa s u b j e k
t o m uopšte, i suprotstavljam joj disimilaciju, kao
ujednačavanje subjekta sa o b j e k t o m , i kao o t u đ i v a
n j e subjekta od s a m o g sebe u korist objekta, bilo da
j e t o k a k a v s p o l j a š n j i o b j e k a t ili k a k a v » p s i h o l o š k i « ,
na primer neka ideja.
7. Diferenciranje. — D i f e r e n c i r a n j e z n a č i r a z v i
j a n j e razlika, i z d v a j a n j e d e l o v a i z celine. J a taj p o
j a m upotrebljavam u o v o m e radu poglavito u smislu
psiholoških funkcija. Dokle god je jedna funkcija u
t o l i k o j m e r i s t o p l j e n a s j e d n o m ili v i š e f u n k c i j a , n a
p r i m e r m i š l j e n j e s a o s e ć a n j e m , ili o s e ć a n j e s o s e t o m
itd., d a s e n i k a k o n e m o ž e s a m a p o j a v l j i v a t i , o n a j e
u arhaičnom (v. o.) s t a n j u , n i j e d i f e r e n c i r a n a , t j . n i j e
kao jedan naročiti deo iz celine izdvojena i kao takva
samostalno ne postoji. Nediferencirano mišljenje je
nesposobno da misli o d v o j e n o od drugih funkcija,
t j . s n j i m e s e p o s t o j a n o m e š a j u o s e t n e s e n z a c i j e ili
o s e ć a n j a ili i n t u i c i j e ; n e d i f e r e n c i r a n o o s e ć a n j e m e š a
se, na p r i m e r , s o s e t n i m s e n z a c i j a m a i f a n t a z i j a m a ,
n a p r i m e r s e k s u a l i z i r a n j e (Frojd) o s e ć a n j a ili m i š l j e
nja u neurozama. Po pravilu je nediferencirana f u n k
c i j a t i m e i o k a r a k t e r i s a n a š t o i m a o s o b i n e ambiva-
lencije i ambitendencije, * t j . s v a k a p o z i c i j a v o d i p r i -
1
452
b a v i . U k o l i k o j e j e d n a f u n k c i j a s a s v i m ili v e ć i m d e
l o m nesvesna, utoliko ona nije diferencirana, nego u
s v o j i m d e l o v i m a i s a d r u g i m f u n k c i j a m a sli v e n a . D i
ferenciranje se sastoji u i z d v a j a n j u f u n k c i j e od d r u
gih funkcija i u odvajanju njenih pojedinačnih delova
jednoga od drugoga. Bez diferenciranja pravac je
nemogućan, jer pravac jedne funkcije, resp. njena
upravljenost na nešto osniva se na o d v a j a n j u i isklju
čivanju nebitnoga. Slivanjem sa nebitnim o n e m o g u
ćena je upravljenost na nešto; samo diferencirana
funkcija pokazuje se kao ona koja je sposobna da
daje pravac.
15
Azam, Hypnotisme — Double Conscience, Pariš, 1887.
Morton Prince, The dissociation of a personality, 1906.
Landmann, Die Mehrheit geistiger Persdnlichkeiten in
einem Individuum, 1894.
Ribot, Die Personlichkeit, 1894.
F l o u r n o v , Des Indes a la Planete Mars, 1 9 0 0 .
Jung, Zur Psychol. u. Pathol. sog. occulter Phaenome-
ne, 1 9 0 2 .
453
bez suviše velikih teškoća, da u normalnih jedinki
bar naslućivanjem dokaže tragove razdvajanja k a
raktera. Č o v e k mora, na primer, samo da tačno p o
smatra n e k o g a u različnim okolnostima, pa će otkriti
kako se n j e g o v a ličnost upadljivo m e n j a pri prela
ženju iz jedne sredine u drugu, pri č e m u se svaki put
p o j a v l j u j e oštro ocrtan i od ranijega jasno različan
karakter. Poslovični izraz » n a ulici anđeo — k o d k u ć e
đ a v o « jeste jedna iz svakodnevnoga iskustva p r o i
stekla formulacija f e n o m e n a razdvajanja ličnosti.
O d r e đ e n a sredina iziskuje o d r e đ e n stav. S t o se d u ž e
ili što s e č e š ć e i z i s k u j e o v a j s a s r e d i n o m p o d u d a r n i
stav, t i m p r e o n p o s t a j e habitualan. V e o m a m n o g o
l j u d i o b r a z o v a n o g a staleža m o r a d a s e n a j v i š e k r e ć e
u dvema sasvim različnim sredinama: u d o m a ć e m
krugu, u porodici, i u poslovnome životu. D v e sasvim
različne okoline iziskuju d v a sasvim različna stava,
k o j i v e ć p r e m a s t e p e n u i d e n t i f i k a c i j e (v. o.) J a s a
svagdašnjim stavom uslovljavaju udvajanje karakte
ra. S h o d n o s o c i j a l n i m u s l o v i m a i n u ž n o s t i m a s o c i j a l
n i k a r a k t e r o r i j e n t i š e se, s j e d n e s t r a n e , p r e m a o č e
k i v a n j i m a ili z a h t e v i m a p o s l o v n e s r e d i n e , a , s d r u g e
strane, p r e m a socijalnim n a m e r a m a i težnjama s u b
jekta. Domaći karakter svakako bi se redovno mogao
uobličavati više prema subjektovim iziskivanjima l a
godnosti i udobnosti, i otuda dolazi da se l j u d i k o j i
su u j a v n o m životu izvanredno energični, hrabri,
uporni, tvrdoglavi i bezobzirni, k o d kuće i u porodici
p o j a v l j u j u kao dobrodušni, meki, popustljivi i slabi.
K o j i je sad pravi karakter, prava ličnost? Na to p i
tanje često je n e m o g u ć n o odgovoriti. O v o kratko p r o
suđivanje pokazuje da i kod normalne jedinke raz
dvajanje karaktera ni na koji način nije nemogućno.
Stoga čovek začelo ima pravo da pitanje disocijacije
ličnosti o b r a đ u j e i k a o p r o b l e m n o r m a l n e psihologije.
Po m o m e mišljenju, na gornje pitanje — da p r o d u
žimo raspravljanje — m o g l o bi se odgovoriti da takav
čovek uopšte nema nikakva prava karaktera, tj. da
u o p š t e n i j e individualan (v. o . ) , n e g o da je kolektivan
(v. o . ) , t j . p o d u d a r a n s o p š t i m o k o l n o s t i m a , s o p š t i m
očekivanjima. Da je individualan, on bi pored sve
454
r a z l i č n o s t i s t a v a i m a o s a m o j e d a n isti k a r a k t e r . O n
ne bi bio identičan sa svagdašnjim stavom, i ne bi
m o g a o i ne bi hteo sprečavati da n j e g o v a individual
nost ma na k o j i način d o đ e do izraza u j e d n o m k a o i
u d r u g o m stanju. On je doista individualan, kao s v a
k o b i ć e , ali n e s v e s n o . S v o j o m v i š e ili m a n j e p o t p u
n o m identifikacijom sa svagdašnjim stavom on vara
u n a j m a n j u ruku druge, a često i sebe, u pogledu
s v o g p r a v o g k a r a k t e r a ; o n u z i m a ličinu, z a k o j u z n a
da, s j e d n e strane, o d g o v a r a n j e g o v i m n a m e r a m a , a,
s d r u g e strane, zahtevima i m i š l j e n j i m a n j e g o v e o k o
line, i pri t o m e preteže čas jedan čas drugi m o m e n a t .
O v u ličinu, n a i m e a d h o c uzeti stav, n a z v a o s a m
persona, što j e b i l o o z n a k a l i č i n e a n t i č k o g a g l u m c a .
16
455
goli spoljašnji stav, k o j i svako o t p r v e m o ž e da vidi.
A l i mi se čini da n i j e suviše teško steći p o j a m o t o m e
unutrašnjem stavu. Sva ona takozvana slučajna k o č e
nja, ćudljivi prohtevi, raspoloženja, maglovita oseća
nja i fragmenti fantazije, koji katkad ometaju k o n -
centrisani korisni rad, a katkad i spokojstvo n a j n o r
m a l n i j e g a č o v e k a , i k o j i se racionalno s v o d e čas na
telesne uzroke čas na druge p o v o d e , g o t o v o r e d o v n o
nemaju svoju osnovu u uzrocima koje im pripisuje
svest, n e g o s u o p a ž a n j a nesvesnih procesa. O v i m p o
j a v a m a p r i p a d a j u , n a r a v n o , i s n o v i , k o j i se, k a o što
je poznato, rado svode na kakve spoljašnje i površne
uzroke, kao rđavo varenje, ležanje na leđima i slično,
iako takvo o b j a š n j e n j e ne m o ž e nikada izdržati strogu
kritiku. Stav pojedinih ljudi p r e m a o v i m stvarima je
sasvim različan. Jedan ni n a j m a n j e ne haje za s v o j e
unutrašnje procese, on m o ž e preko toga tako reći da
sasvim olako pređe, a drugi im je u n a j v e ć o j meri
p o d v r g n u t ; v e ć p r i u s t a j a n j u n e k a f a n t a z i j a ili n e k o
neprijatno osećanje pokvari mu raspoloženje za ceo
dan, nejasan, neprijatan osećaj sugeriše mu pomisao
na n e k u t a j n u bolest, neki san ostavi u n j e m u m r a č n o
naslućivanje, iako inače nije praznoveran. Drugi su
opet samo epizodično pristupačni o v i m nesvesnim p o
k r e t i m a ili s a m o i z v e s n o j k a t e g o r i j i t i h p o k r e t a . J e d
n o m e oni m o ž d a uopšte j o š nikada nisu došli d o svesti
k a o nešto o č e m u bi se m o g l o misliti, a d r u g o m e su
oni p r o b l e m svakodnevnoga mozganja. Jedan im daje
fiziološku v r e d n o s t ili ih p r i p i s u j e p o n a š a n j u b l i ž n j e
ga, a drugi nalazi u n j i m a religiozno otkrivenje.
456
više retkim slučajevima ima karakter bezveznosti,
ponekad čak slepe bezobzirnosti, koja se često savija
tek pred surovim udarcima sudbine. Nije retkost da
baš takve jedinke, čija je persona obeležena t v r d o m
bezobzirnošću i bezveznošću, često prema procesima
nesvesnoga i m a j u stav čiji je karakter do krajnosti
podložan uticajima. Ukoliko su one spolja nepodložne
u t i c a j i m a i nepristupačne, utoliko su m e k e , l a b a v e i
uplivljive prema svojim unutrašnjim procesima. Sto
ga u o v i m slučajevima unutrašnji stav o d g o v a r a u n u
trašnjoj ličnosti, k o j a je od spoljašnje dijametralno
različna. Ja poznajem, na primer, j e d n o g a čoveka
koji je bespoštedno i slepo razorio životnu sreću s v o
j i h b l i ž n j i h , ali k o j i j e p r e k i n u o v a ž n a p o s l o v n a p u
tovanja da bi m o g a o uživati u lepoti šumske ivice
k o j u j e u g l e d a o i z v o z a . T a k v i ili s l i č n i s l u č a j e v i i z
vesno su s v a k o m e poznati, tako da nije potrebno n a
b r a j a t i p r i m e r e . K a o što n a m s v a k o d n e v n o i s k u s t v o
d a j e p r a v o da g o v o r i m o o spoljašnjoj ličnosti, tako
n a m ono daje i pravo da pretpostavljamo postojanje
unutrašnje ličnosti. Unutrašnja ličnost je postupak i
način kako se neko ponaša prema svojim psihičkim
p r o c e s i m a , ona j e unutrašnji stav, karakter, k o j i o n
o k r e ć e n e s v e s n o m e . S p o l j a š n j i stav, spoljašnji k a r a k
ter, o b e l e ž a v a m ka o personu, unutrašnji stav o b e l e -
ž a v a m k a o animu ( a n i m a ) , k a o dušu. U k o l i k o j je
meri neki stav habitualan, u tolikoj meri je on više
ili m a n j e č v r s t o s a s t a v l j e n k o m p l e k s f u n k c i j a , s k o
j i m s e J a v i š e ili m a n j e m o ž e i d e n t i f i k o v a t i . J e z i k
to plastički izražava: ako n e k o ima habitualan stav
prema izvesnim situacijama, onda se obično kaže:
» O n j e s a s v i m drugi a k o č i n i o v o ili o n o . « T i m e j e
utvrđena samostalnost funkcionoga kompleksa habi-
tualna stava: č o v e k bi rekao kao da je neka druga
ličnost uzela jedinku u posed, kao da je »u nju ušao
d r u g i d u h « . Ista s a m o s t a l n o s t k a k v a v e o m a č e s t o p r i
pada spoljašnjem stavu polaže p r a v o i na unutrašnji
stav, na dušu. J e d n a od najtežih veština vaspitanja
sastoji se u t o m e da se izmeni persona, spoljašnji
stav. Isto tako je teško izmeniti dušu, j e r je n j e n a
struktura o b i č n o isto tako čvrsta kao i struktura p e r -
457
sone. K a o što je persona b i ć e k o j e često sačinjava
ceo prividni karakter jednoga čoveka i u datome slu
čaju ga n e p r o m e n j e n o prati kroz ceo život, tako je i
njegova duša određeno ocrtano biće ponekad n e p r o -
m e n l j i v o čvrsta i samostalna karaktera. Stoga se ona
m o ž e više puta v r l o d o b r o okarakterisati i opisati.
Sto se tiče karaktera duše, po m o m e iskustvu
važi opšte načelo da se ona u svemu prema spolja
š n j e m k a r a k t e r u p o n a š a komplementarno. D u š a o b i č
n o , k a o što i s k u s t v o p o k a z u j e , s a d r ž i s v e o n e o p š t e -
ljudske osobine k o j e nedostaju svesnome stavu. Tira
nin m u č e n strašnim snovima, m r a č n i m slutnjama i
unutrašnjim plašnjama, jeste tipična figura. Spolja
bezobziran, t v r d i nepristupačan, u sebi je p r i s t u p a
čan svakoj senci, podložan svakoj ćudljivosti, kao da
je najnesamostalnije, najsavitljivije biće. Njegova
duša sadrži, dakle, o n e opšteljudske o s o b i n e u p l i v l j i -
vosti i slabosti k o j e sasvim nedostaju n j e g o v u s p o
ljašnjem stavu, n j e g o v o j personi. A k o je persona
intelektualna, o n d a je duša, sasvim p o u z d a n o , s e n
timentalna. Ali komplementarni karakter duše o d
n o s i s e i n a p o l n i k a r a k t e r , k a o što s a m t o u v i š e m a
h o v a nesumnjivo video. V e o m a ženstvena žena ima
m u š k u dušu, v e o m a muževni muškarac ima žensku
dušu. O v a suprotnost dolazi otuda što, n a p r i m e r , m u
škarac nije sasvim i u svima stvarima muškarac, n e g o
n o r m a l n o i m a i izvesnih ženskih crta. Sto je s p o l j a
šnji stav više muški, to su u n j e m u više i z d v o j e n e
ženske crte; zato se o n e p o j a v l j u j u na duši. O v a o k o l
nost o b j a š n j a v a zašto su baš v e o m a m u ž e v n i m u š k a r
ci podvrgnuti karakterističnim slabostima: prema p o
kretima nesvesnoga oni pokazuju žensku povitljivost
i uplivijivost. Obrnuto, baš najženstvenije žene p r e
ma izvesnim unutrašnjim stvarima često ispoljavaju
n e p o u č l j i v o s t , t v r d o g l a v o s t i s v o j e g l a v o s t , a te o s o
bine u takvoj intenzivnosti m o g u se naći samo k o d
m u š k a r c a kao spoljašnji stav. To su crte m u š k e p r i
rode, k o j e su, i z d v o j e n e iz ženskoga spoljašnjega sta
va, postale osobine duše. A k o zato g o v o r i m o o n e k o j
animi k o d m u š k a r c a , m o r a l i b i s m o , s l e d s t v e n o , g o v o
riti o n e k o m animu ( a n i m u s ) k o d ž e n e , d a d u š i ž e n e
458
d a m o p r a v o i m e . K a o što k o d muškarca uopšte u
spoljašnjem stavu pretežu logika i smisao za činjeni
c e ili s e b a r s m a t r a j u k a o i d e a l i , t a k o k o d ž e n e p r e
teže osećanje. A l i u duši o d n o s se o b r ć e , m u š k a r a c
oseća u sebi, a žena razmišlja. Stoga m u š k a r a c lakše
pada u potpuno očajanje tamo gde žena još uvek
m o ž e d a teši i d a s e n a d a , i s t o g a s e o n p r e u b i j a n e
goli žena. U k o l i k o žena m o ž e pasti k a o žrtva s o c i j a l
nih prilika, na p r i m e r k a o prostitutka, utoliko m u
škarac podleže impulsima nesvesnoga, alkoholizmu i
drugim porocima.
Sto se tiče opšteljudskih osobina, karakter duše
m o ž e s e i z v e s t i i z k a r a k t e r a p e r s o n e . S v e što b i n o r
m a l n o t r e b a l o d a j e u s p o l j a š n j e m s t a v u , ali t u
v e o m a primetno nedostaje, n e s u m n j i v o se nalazi u
unutrašnjem stavu. To je osnovno pravilo, i o n o mi
se neprestano potvrđivalo. A l i što se tiče i n d i v i d u a l
nih osobina, u o v o m p o g l e d u ništa se ne m o ž e d e d u -
kovati. M o ž e biti izvesno samo to da su individualne
osobine, ako je neko identičan sa s v o j o m personom,
asocirane sa dušom. Iz o v e asocijacije proizlazi u s n o
v i m a čest simbol duševne trudnoće, k o j a se oslanja
na iskonsku sliku rođenja junaka. Dete k o j e i m a da
se rodi znači tada individualnost koja još svesno ne
postoji. K a o što je persona k a o izraz prilagođivanja
sredini r e d o v n o p o d uticaj em sredine i od n j e u o b l i
čena, tako je i duša v e o m a uobličena od nesvesnoga
i n j e g o v i h k v a l i t e t a . K a o što p e r s o n a u p r i m i t i v n o j
sredini gotovo nužnim n a č i n o m prima primitivne
crte, tako i duša uzima, s j e d n e strane, arhaične crte
n e s v e s n o g a , a, s d r u g e s t r a n e , s i m b o l i č n o - p r o s p e k -
tivan karakter nesvesnoga. Otuda vodi poreklo » b o
gatstvo naslućivanja« i »stvaralačko« unutrašnjega
stava. Identitet sa p e r s o n o m automatski uslovljava
nesvestan identitet sa dušom, j e r ako je subjekat, Ja,
nerazličit od persone, onda on n e m a nikakve svesne
veze sa procesima nesvesnoga. Stoga on predstavlja
same te procese, identičan je s njima. Ko je bezu-
slovno sam svoja spoljašnja uloga, bezuslovno je i
podlegao unutrašnjim procesima, t j . on će u datom
slučaju s bezuslovnom nužnošću preseći svoju spolja-
459
š n j u u l o g u ili j e d o v e s t i a d a b s u r d u m ( e n a n t i o d r o m i -
ja, v. o.). P o t v r đ i v a n j e i n d i v i d u a l n e linije sasvim je
isključeno, i život protiče u neizbežnim suprotnosti
m a . U o v o m e s l u č a j u duša je i u v e k p r o j i c i r a n a u
podudaran, realan objekat, p r e m a k o m e onda postoji
g o t o v o bezuslovan odnos zavisnosti. S v e reakcije k o j e
ishode od ovoga objekta imaju neposredan, iznutra
napadački uticaj na subjekat. Često je reč o tragič
n i m v e z i v a n j i m a (v. d u š e v n a s l i k a ) .
460
K a o realan nosilac d u š e v n e slike za muškarca je
n a j p o d o b n i j a žena, z b o g ženskoga kvaliteta n j e g o v e
duše, a za ženu muškarac. G d e g o d postoji bezuslov-
na, tako reći magijski uticajna veza m e đ u polovima,
r e č j e o p r o j e k c i j i d u š e v n e s l i k e . K a k o su, p a k , o v e
v e z e česte, to i duša m o r a biti često nesvesna, t j .
m n o g i ljudi m o r a j u biti nesvesni toga kako se p o n a
šaju prema unutrašnjim psihičkim procesima. Kako
ova nesvesnost svagda ide zajedno sa srazmerno p o t
p u n o m i d e n t i f i k a c i j o m s p e r s o n o m (v. d u š a ) , t o o v a
p o s l e d n j a o č e v i d n o m o r a biti česta. To se sa s t v a r
nošću p o d u d a r a utoliko ukoliko se doista m n o g i ljudi
potpuno identifikuju sa s v o j i m spoljašnjim stavom i
stoga n e m a j u nikakav svestan o d n o s p r e m a u n u t r a
šnjim procesima. P o j a v l j u j e se i obrnut slučaj, da
s e d u š e v n a slika n e projicira, n e g o ostaje k o d s u b
jekta, iz čega proizlazi identifikacija sa d u š o m u t o
liko ukoliko je tada odnosni subjekat uveren da je
postupak i način kako se on ponaša prema unutra
šnjim procesima n j e g o v jedini i stvarni karakter. U
o v o m e slučaju persona se zbog svoje nesvesnosti p r o
jicira, i to na istopolan objekat, što je osnova za m n o
g e s l u č a j e v e o t v o r e n e ili v i š e l a t e n t n e h o m o s e k s u a l
n o s t i ili p r e n o š e n j a n a o c a k o d m u š k a r a c a i p r e n o š e n j a
na m a j k u k o d žena. Takvi slučajevi u v e k se odnose na
l j u d e sa defektnim spoljašnjim p r i l a g o đ i v a n j e m i
s relativnom bezveznošću, jer identifikacija sa d u
š o m stvara stav k o j i se pretežno orijentiše na o p a
žanju unutrašnjih procesa, čime se objektu oduzima
uslovni uticaj.
A k o se d u š e v n a slika projicira, p o j a v l j u j e se
bezuslovno afektivno vezivanje za objekat. A k o se ne
projicira, nastaje relativno neprilagođeno stanje, k o j e
j e Frojd d e l i m i č n o o p i s a o k a o narcisizam. P r o j e k c i j a
duševne slike razrešava od b a v l j e n j a unutrašnjim
p r o c e s i m a d o k l e g o d se p o n a š a n j e o b j e k t a slaže sa
subjektom. Time je subjektu omogućeno da njegova
p e r s o n a ž i v i i d a l j e s e r a z v i j a . R a z u m e se, o b j e k a t
neće moći zadugo da svagda odgovara zahtevima d u
š e v n e slike, iako i m a žena k o j e zapostavljaju s v o j
vlastiti život t e i m polazi z a r u k o m d a m u ž e v i m a v e o -
461
m a d u g o v r e m e n a p r e d s t a v l j a j u d u š e v n u sliku. T u
i m p o m a ž e biološki ženski instinkt. Isto m o ž e n e s v e
s n o da č i n i i m u ž za ž e n u , samo se zbog t o g a on l a ć a
dela koja u d o b r o m i u r đ a v o m naposletku prevazi-
laze n j e g o v e sposobnosti. Tu i n j e m u pomaže b i o l o
š k i m u š k i i n s t i n k t . A k o s e d u š e v n a slika n e p r o j i c i r a ,
nastaje s v r e m e n o m upravo bolesno diferenciranje
veze s nesvesnim. Subjekat u sve većoj meri plave
nesvesni sadržaji, k o j e on z b o g oskudne v e z e s o b j e k
tom ne može ni korisno upotrebljavati ni ma na koji
drugi način obrađivati. Po sebi se razume da takvi
sadržaji u velikoj meri hude odnosu prema objektu.
O v a d v a s t a v a su, n a r a v n o , k r a j n j i g r a n i č n i s l u č a
j e v i , i z m e đ u k o j i h l e ž e n o r m a l n i s t a v o v i . K a o što j e
poznato, normalno se nikako ne odlikuje naročitom
jasnošću, č i s t o t o m ili d u b i n o m s v o j i h psiholoških f e
nomena, nego, naprotiv, njihovim opštim priguše-
n j e m i o t r t o š ć u . U l j u d i sa d o b r o d u š n i m i n e a g r e s i v -
n i m s p o l j a š n j i m s t a v o m d u š e v n a slika r e d o v n o i m a
zloćudan karakter. Književan primer za to je d e m o n
s k a ž e n a , k o j a p r a t i D i v a u S p i t e l e r o v u Olimpijskom
proleću. P r o p a l i č o v e k j e z a i d e a l i s t i č k e ž e n e č e š ć e
nosilac d u š e v n e slike, i otuda je u t a k v i m s l u č a j e v i
m a č e s t a » f a n t a z i j a s p a s e n j a « , a isti j e s l u č a j k o d
muškaraca, gde je prostitutka okružena o r e o l o m duše
k o j u t r e b a spasti.
11. Ekstraversija. — E k s t r a v e r s i j a z n a č i o b r t a
n j e l i b i d a (v. o.) k a s p o l j a š n j o j s t r a n i . O v i m p o j m o m
označavam očevidnu vezu subjekta s objektom u smi
slu pozitivna kretanja subjektivnoga interesovanja
k o b j e k t u . N e k o ko se nahodi u e k s t r a v e r t n o m stanju
misli, oseća i dela s o b z i r o m na o b j e k a t , i to na n e
posredan i spolja jasno opažljiv način, tako da ne
m o ž e postojati nikakva sumnja u n j e g o v pozitivan
stav p r e m a objektu. Stoga je ekstraversija u n e k u
ruku premeštanje interesovanja iz subjekta na o b j e
kat. A k o je ekstraversija intelektualna, subjekat se
prenosi u objekat mislima; ako je ekstraversija o s e
ć a j n a , s u b j e k a t se p r e n o s i u o b j e k a t o s e ć a n j i m a . U
stanju ekstraversije postoji jaka, iako ne isključiva
u s l o v l j e n o s t o b j e k t o m . M o ž e se g o v o r i t i o aktivnoj
462
e k s t r a v e r s i j i a k o se e k s t r a v e r s i j a ž e l i n a m e r n o , i o
pasivnoj e k s t r a v e r s i j i a k o o b j e k a t e k s t r a v e r s i j u i z -
nuđava, t j . ako sam privlači interesovanje subjekta,
eventualno protiv namere subjektove.
A k o je stanje ekstraversije habitualno, onda iz
t o g a n a s t a j e ekstravertan tip ( v . t i p ) .
p o d i z a n j e i razaranje, razaranje i p o d i z a n j e , to je
norma koja vlada nad svima krugovima života pri
rode, nad najmanjima i nad najvećima. Čak i sam
k o s m o s , k a o što j e i z p r a v a t r e p r o i z i š a o , v r a t i ć e s e
p o n o v o u n j u — d v o s t r u k i p r o c e s , k o j i se o d i g r a v a u
o d m e r e n i m r o k o v i m a , iako su o v i u isto v r e m e g o l e
mi vremenski razmaci, u v e k će se p o n o v o odigra
vati.« 1 9
O v o j e e n a n t i o d r o m i j a Heraklitova p o r e c i
m a p o z v a n i h t u m a č a . M n o g o b r o j n e s u i z j a v e i z He-
raklitovih u s t a k o j e o v o m e s h v a t a n j u d a j u izraza.
T a k o o n k a ž e : » I p r i r o d a teži k a s u p r o t n o m e , i i z
o v o g a , a ne iz istoga, rađa sklad.«
» K a d ste rođeni, spremajte se za život i time
podležite smrti.«
» Z a duše j e smrt postati voda, z a v o d u smrt p o
stati z e m l j a . O d z e m l j e p o s t a j e v o d a , o d v o d e d u š a . «
» S v e stvari z a m e n j u j u se vatrom, i vatra se z a -
m e n j u j e s v i m a stvarima, isto k a o zlato r o b o m i r o b a
zlatom.«
17
S t o b a e u s , E k l . 1 , 5 8 : et'j.apiJižvnv S i X i y o v £ x t - f e f e v a v r i o
S p o r t a ? 5THJUOVPY&V T & V U V T M V .
463
U psihološkoj primeni svoga p r i n c i p a Herdklit
kaže: » N e k a v a m , Efešani, nikada ne ponestane blaga,
da vaša zapuštenost izbije na svetlost.« 2 0
14. Fantazija. — P o d f a n t a z i j o m r a z u m e v a m d v e
r a z l i č n e s t v a r i , n a i m e 1. fantazmu i 2. imaginativnu
delatnost. Iz m o g a t e k s t a p r o i z l a z i šta s a m s v r e m e n a
na vreme razumevao pod fantazijom. P o d fantazijom
kao fantazmom r a z u m e v a m k o m p l e k s p r e d s t a v a k o j i
se od drugih k o m p l e k s a predstava razlikuje time što
mu spolja ne o d g o v a r a n i k a k v o realno stanje stvari.
Iako se jedna fantazija prvobitno m o ž e osnivati na
slikama sećanja stvarnih doživljaja, ipak njen sadržaj
ne odgovara n i k a k v o m spoljašnjem realitetu, n e g o je
bitno s a m o odliv stvaralačke d u h o v n e delatnosti, d e
l a n j e ili p r o i z v o d k o m b i n a c i j e e n e r g i j o m p o s e d n u t i h
psihičkih elemenata. Ukoliko se psihička energija
može podvrći samovoljnom pravcu, utoliko se i f a n
t a z i j a m o ž e p r o i z v e s t i s v e s n o i s a m o v o l j n o , ili k a o
c e l i n a ili b a r k a o d e o . U p r v o m s l u č a j u o n a n i j e n i š t a
drugo nego kombinacija svesnih elemenata. Ali je
ovaj slučaj samo veštački i teorijski značajan ekspe-
rimenat. U stvarnosti s v a k o d n e v n o g a psihološkoga
i s k u s t v a f a n t a z i j a j e v e ć i n o m ili i z a z v a n a o č e k i v a l a č -
k i m , i n t u i t i v n i m s t a v o m , ili j e p r o v a l a n e s v e s n i h s a
držaja u svest. M o g u se razlikovati aktivne i pasivne
464
fantazije; prve su izazvane intuicijom, tj. stavom
upravljenim na opažanje nesvesnih sadržaja, pri č e
mu libido odmah poseda sve elemente koji izronja-
vaju iz nesvesnoga te ih asocijacijom paralelnih m a
teri jalij a p r i v o d i k visini jasnosti i o č e v i d n o s t i ; d r u g e
se bez p r e t h o d n o g a i popratnoga intuitivnoga stava
odmah pojavljuju u očevidnom obliku pri potpuno
pasivnom stavu subjekta koji saznaje. O v e fantazije
pripadaju psihičkim »automatizmima« (Zane). Ove
p o s l e d n j e f a n t a z i j e m o g u se, n a r a v n o , p o j a v i t i s a m o
u relativnoj disocijaciji psihe, jer n j i h o v o ostvarenje
pretpostavlja da se bitna količina energije otela s v e
snoj kontroli i posela nesvesne materijalije. Tako
Savlova vizija pretpostavlja da je on nesvesno v e ć
h r i š ć a n i n , što j e b i l o n e p o z n a t o n j e g o v u s v e s n o m u v i
đanju. Pasivna fantazija uvek vodi poreklo iz j e d
noga u o d n o s u p r e m a svesti suprotnoga procesa u n e -
svesnome, koji približno usredsređuje na se isto t o
liko e n e r g i j e k a o i svesni stav, pa je stoga i s p o s o b a n
da slomi otpor ovoga poslednjega.
Aktivna fantazija, međutim, d u g u j e za svoje p o
stojanje ne samo jednostrano intenzivnom i suprot
n o m n e s v e s n o m p r o c e s u nego, isto tako, sklonosti
s v e s n o g a s t a v a d a p r i h v a t i n a g o v e š t a v a n j a ili f r a g
mente relativno slabo naglašenih, nesvesnih veza i da
ih asociranjem paralelnih elemenata uobliči do p o t
pune očiglednosti. K o d aktivne fantazije, dakle, nije
nužno reč o n e k o m disociranom d u š e v n o m stanju,
n e g o čak o p o z i t i v n o m u č e s t v o v a n j u svesti. A k o p a
s i v n a f o r m a f a n t a z i j e č e s t o n o s i p e č a t b o l e s n o g a ili
bar nenormalnoga, aktivna f o r m a često pripada n a j
višim ljudskim d u h o v n i m delatnostima. Jer, u njoj
svesna i nesvesna ličnost s u b j e k t o v a slivaju se u j e
dan zajednički i ujedinjavalački proizvod. Tako
uobličena fantazija m o ž e da b u d e najviši izraz j e d i n
stva individualnosti i o v u p o s l e d n j u stvarati baš
upravo savršenim izrazom njena jedinstva. (Upor. uz
t o Silerov p o j a m » e s t e t i č k o g a r a s p o l o ž e n j a « ) . P a s i v
n a fantazija p o pravilu nikada n i j e izraz i n d i v i d u a l
nosti k o j a je dospela do jedinstva, j e r ona, k a o što je
rečeno, pretpostavlja jaku disocijaciju, koja se sa s v o -
466
karakter očevidna i konkretna procesa, koji zbog s v o
je o b j e k t i v n e irealnosti ne m o ž e zadovoljiti svest k o j a
p o l a ž e p r a v o n a r a z u m e v a n j e . Z a t o ć e o n a težiti z a
n e k i m d r u g i m z n a č e n j e m f a n t a z i j e , z a n j e n i m tuma
čenjem, d a k l e z a l a t e n t n i m s m i s l o m . I a k o p o s t o j a n j e
latentna smisla fantazije pre svega nikako nije si
g u r n o , i ništa ne stoji na p u t u e v e n t u a l n o m o s p o r a
v a n j u m o g u ć n o s t i latentna smisla, ipak je p o l a g a n j e
prava na razumevanje koje zadovoljava dovoljno za
p o d r o b n o ispitivanje. O v o istraživanje latentnoga
s m i s l a m o ž e i s p r v a d a b u d e č i s t o kauzalne p r i r o d e ,
u postavljanju pitanja o psihološkim uzrocima ostva
rivanja fantazije. O v o postavljanje pitanja vodi,
s j e d n e strane, do p o v o d a za fantaziju koji se nalaze
daleko nazad, a, s d r u g e strane, do utvrđivanja n a
gonskih snaga, k o j e s e e n e r g i č n o m o r a j u učiniti o d
g o v o r n i m a z a ostvarivanje fantazije. K a o što j e p o
z n a t o , Frojd j e o v a j p r a v a c n a r o č i t o i n t e n z i v n o i z
gradio. Ja sam ovaj način tumačenja obeležio kao
reduktivan. O p r a v d a n j e r e d u k t i v n a s h v a t a n j a o d m a h
je o č e v i d n o , i isto je tako sasvim r a z u m l j i v o a k o za
izvestan temperamenat ovaj način tumačenja p s i h o
l o š k i h s t a n j a s t v a r i i m a n e š t o što z a d o v o l j a v a , t a k o
da se više ne polaže nikakvo p r a v o na dalje r a z u m e
vanje. A k o neko glasno uzvikne vapijući za p o m o ć ,
onda je ta činjenica dovoljno i zadovoljavajuće o b j a
šnjena ako se onaj k o j i vapije trenutno nalazi u ž i
v o t n o j opasnosti. A k o n e k o sanja bogate trpeze, a
dokazano je da je ležući u postelju bio gladan, onda
o v o o b j a š n j e n j e n j e g o v a sna z a d o v o l j a v a . A k o n e k o
ko prigušuje s v o j u seksualnost, m o ž d a k a k a v s r e d -
njovekovni svetac, ima seksualnu fantaziju, onda je
o v a činjenica r e d u k c i j o m na prigušivanu seksualnost
dovoljno objašnjena.
30* 467
voljiti naše zahtevanje ako bismo Savlovu viziju, na
primer, hteli svesti na n j e g o v u potisnutu zavist z b o g
uloge k o j u je Hrist igrao k o d svojih sunarodnika, na
osnovu čega se on identifikovao sa Hristom. Oba
o b j a š n j e n j a m o g u da i m a j u u sebi nečega istinitoga,
ali n e s t o j e n i u k a k v o m o d n o s u p r e m a v r e m e n s k o -
-istorijski uslovljenoj psihologiji ne samo Petra n e g o
i Pavla. O v o objašnjenje je suviše prosto i suviše j e v -
tino. Istorija sveta ne m o ž e se pretresati k a o p r o b l e m
f i z i o l o g i j e ili l i č n e c h r o n i q u e s c a n d a l e u s e . O v o s t a
novište bilo bi suviše ograničeno. Stoga s m o p r i m o
rani da s v o j e shvatanje o l a t e n t n o m smislu fantazije
znatno proširimo; najpre u kauzalnom pogledu; psi
hologija pojedinca nikad se ne može iscrpno objasni
ti iz njega samoga, n e g o se m o r a jasno uvideti i da je
i kako je njegova individualna psihologija uslovljena
vremensko-istorijskim okolnostima. Ona nije samo
f i z i o l o š k i , b i o l o š k i ili l i č n i n e g o i v r e m e n s k o - i s t o r i j s k i
p r o b l e m . Zatim, n e k o psihološko stanje stvari nikad
se ne m o ž e iscrpno objasniti samo iz n j e g o v e kauzal-
nosti, ukoliko je kao živ f e n o m e n u v e k nerazlučno
uklopljeno u kontinuitet životnoga procesa, tako da
je, doduše, s j e d n e strane u v e k nešto što je postalo, a
s d r u g e s t r a n e u v e k i n e š t o što p o s t a j e , s t v a r a l a č k o .
Psihološki momenat ima Janovo lice: on gleda nazad
i n a p r e d . T i m e što p o s t a j e , o n p r i p r e m a i o n o što ć e
se dogoditi u budućnosti. K a d ne bi tako bilo, onda
bi namera, svrha, postavljanje ciljeva, proračunava
n j e ili n a s l u ć i v a n j e u n a p r e d b i l i p s i h o l o š k e n e m o g u ć
nosti. A k o n e k o ispoljava n e k o mišljenje, i mi o v o
s t a n j e s t v a r i d o v o d i m o u v e z u s a m o s t i m što j e r a
nije neko drugi ispoljavao neko mišljenje, onda je
o v o o b j a š n j e n j e praktički sasvim -nedovoljno, jer mi
želimo da znamo ne samo uzroke toga delanja, da
b i s m o g a s h v a t i l i , n e g o i t o što o n t i m e m i s l i , z a k a
k v i m c i l j e m i d e i šta n a m e r a v a , šta ž e l i t i m e d a p o
stigne. A k o z n a m o j o š i to, onda s m o o b i č n o z a d o
voljni. U svakodnevnom životu otprve i sasvim i n
stinktivno d o d a j e m o objašnjenju finalno stanovište;
štaviše, v e o m a često baš finalno gledište s m a t r a m o za
presudno, sasvim prelazeći p r e k o stricte u z r o č n o g a
468
momenta, očevidno u instinktivnom priznanju stva
ralačkoga m o m e n t a psihičke suštine. A k o tako d e l a -
mo u s v a k o d n e v n o m e iskustvu, onda i naučna psiho
logija m o r a voditi računa o toj okolnosti, i to na taj
n a č i n što n e ć e stati s a m o n a s t r i e t e k a u z a l n o s t a n o
vište, k o j e je prvobitno primila od prirodne nauke,
n e g o će uzimati u obzir i finalnu p r i r o d u psihičkoga.
A k o , dakle, na osnovu svakodnevnoga iskustva
finalno orijentisanje sadržaja svesti čvrsto stoji iznad
svake sumnje, onda pre svega nema nikakva povoda
za pretpostavku da to ne bi bio slučaj i k o d sadržaja
nesvesnoga, s ograničenjem suprotnoga iskustva. Po
m o m e iskustvu, ne postoji nikakav p o v o d za ospora
vanje finalnoga orijentisanja nesvesnih sadržaja; n a
protiv: slučajevi u k o j i m a se postiže d o v o l j n o o b j a
šnjenje samo u v o đ e n j e m finalnoga gledišta jesu zai
sta m n o g o b r o j n i . A k o , dakle, S a v l o v u v i z i j u p o s m a -
t r a m o s o b z i r o m na p a v l o v s k u m i s i j u u s v e t u , i s t o g a
d o đ e m o d o z a k l j u č k a d a j e S a v l e , istina, s v e s n o p r o
g o n i o h r i š ć a n e , ali n e s v e s n o b i o u s v o j i o h r i š ć a n s k o
stanovište i pretezanjem i p r o v a l j i v a n j e m nesvesnoga
postao hrišćanin, j e r je n j e g o v a nesvesna ličnost za
t i m c i l j e m težila u instinktivnom p o i m a n j u nužnosti
i značajnosti toga dela, onda mi se čini da je o v o
o b j a š n j e n j e značenja toga stanja stvari adekvatni je
negoli reduktivno objašnjenje ličnim momentima,
iako su ovi poslednji nesumnjivo učestvovali u o v o m
ili o n o m obliku, j e r »suviše l j u d s k o g « i m a s v u g d e .
I s t o t a k o u Delima apostolskim d a t i n a g o v e š t a j f i n a l
n o g objašnjenja Petrove vizije više zadovoljava n e
goli fiziološko-lično nagađanje.
Sažimajući, m o ž e m o , dakle, reći da fantaziju t r e
ba razumevati ne samo kauzalno n e g o i finalno. K a u
z a l n o m o b j a š n j a v a n j u o n a s e p o j a v l j u j e k a o simptom
n e k o g a f i z i o l o š k o g a ili l i č n o g a s t a n j a , k o j e j e r e z u l t a t
prethodnih događaja. Finalnom objašnjavanju, m e đ u
t i m , f a n t a z i j a s e p o j a v l j u j e k a o simbol k o j i p o m o ć u
materijalija što stoje na raspolaganju teži da obeleži
ili s h v a t i o d r e đ e n c i l j ili č a k i z v e s n u b u d u ć u p s i h o l o
šku liniju razvitka. K a k o je aktivna fantazija glavno
obeležje u m e t n i č k e d u h o v n e delatnosti, to je umetnik
469
ne s a m o prikazivač n e g o stvaralac i s t o g a vaspitač,
jer njegova dela imaju vrednost simbola koji o b e l e -
ž a v a j u b u d u ć e l i n i j e r a z v i t k a . O g r a n i č e n i j e ili o p š t i j e
socijalno v a ž e n j e s i m b o l a zavisi od o g r a n i č e n i j e ili
opštije životne sposobnosti stvaralačke individualno
sti. S t o j e i n d i v i d u a l n o s t n e n o r m a l n i j a , t j . š t o j e z a
život nesposobni ja, to ograničenije socijalno važenje
imaju n j o m proizvedeni simboli, iako su simboli za
odnosnu individualnost apsolutno značajni. Postoja
n j e latentnoga smisla fantazije m o ž e se samo onda o s
poravati ako postoji i shvatanje da prirodan proces
n e m a uopšte smisla k o j i zadovoljava. P r i r o d n a nauka,
m e đ u t i m , istakla je smisao p r i r o d n o g a procesa u o b
l i k u p r i r o d n i h z a k o n a . P r i r o d n i z a k o n i su, k a o što s e
priznaje, ljudske hipoteze, postavljene radi o b j a š n j e
nja prirodnoga procesa. Ali ukoliko je pouzdano u t v r
đ e n o da se postavljeni zakon slaže s o b j e k t i v n i m p r o
cesom, utoliko imamo pravo da govorimo o n e k o m
smislu prirodnoga dešavanja. A u kojoj n a m meri p o
đe za r u k o m da p o k a ž e m o zakonitost fantazije, toliko
i m a m o i prava da g o v o r i m o o n j e n u smislu. A l i n a đ e
n i s m i s a o m o ž e s a m o o n d a z a d o v o l j a v a t i ili, d r u g i m
recima, dokazana zakonitost zaslužuje samo onda to
i m e ako adekvatno izražava suštinu fantazije. Postoji
zakonitost na prirodnom procesu i zakonitost p r i r o d
noga procesa. Doduše, zakonito je da se sanja kad se
s p a v a ; ali t o n i j e n i k a k v a z a k o n i t o s t k o j a i s k a z u j e n e
što o suštini sna. D o k a z n e k o g a f i z i o l o š k o g a i z v o r a
f a n t a z i j e j e s t e čist u s l o v n j e n a p o s t o j a n j a , ali n i k a k a v
zakon n j e n e suštine. Z a k o n fantazije k a o psihološko
ga f e n o m e n a m o ž e biti samo psihološki.
470
kao što se i fizička energija ne p o j a v l j u j e d r u k č i j e
nego kao fizičko stanje k o j e na fizičkom putu nadra-
ž u j e č u l n e o r g a n e . K a o što s v a k o f i z i č k o s t a n j e —
energetički p o s m a t r a n o — n i j e ništa d r u g o n e g o si
s t e m sila, t a k o i j e d a n p s i h i č k i s a d r ž a j n i j e n i š t a d r u
g o — a k o s e e n e r g e t i č k i p o s m a t r a — n e g o s i s t e m sila
k o j i se p o j a v l j u j e svesti. Stoga se s o v o g a stanovišta
m o ž e reći da fantazija k a o fantazma nije ništa d r u g o
n e g o o d r e đ e n a količina libida k o j a se svesti nikada
ne m o ž e pojaviti drukčije nego baš u obliku neke sli
ke. Fantazma je jedna »idee-force«. Fantaziranje kao
imaginativna delatnost je istovetno s proticanjem psi
hičkoga procesa energije.
15. Funkcija. — P o d p s i h o l o š k o m f u n k c i j o m r a -
z u m e v a m izvestan oblik psihičke delatnosti koji u r a
zličnim okolnostima načelno ostaje sebi jednak. E n e r
getički posmatrana, funkcija je pojavni oblik libida
(v. o . ) , k o j i u r a z l i č n i m o k o l n o s t i m a n a č e l n o o s t a j e
sebi jednak, m o ž d a na sličan način k a o što se fizikal
na snaga m o ž e posmatrati kao svagdašnji pojavni o b
lik fizikalne energije. R a z l i k u j e m u s v e m u četiri o s
novne funkcije, d v e racionalne i d v e iracionalne, n a
i m e mišljenje i osećanje, oset i intuiranje. Z a š t o b a š
četiri f u n k c i j e n a z i v a m o s n o v n i m funkcijama, za to
ne m o g u da n a v e d e m nikakav razlog a priori, nego
m o g u s a m o istaći d a m i s e o v o s h v a t a n j e i z g r a d i l o u
toku dugogodišnjega iskustva. Razlikujem o v e f u n k
cije j e d n u od druge, jer se ne m o g u odnositi jedna
na drugu, resp. redukovati. Princip mišljenja, na p r i
m e r , apsolutno je različan od principa osećanja, itd.
Razlikujem načelno sve funkcije od fantaziranja, jer
mi se fantaziranje čini kao naročiti oblik delatnosti,
koji se m o ž e pokazati u svima četirma osnovnim f u n
kcijama. Volja mi se pojavljuje kao sasvim sekundar
na p s i h i č k a p o j a v a , a i s t o t a k o i p a ž n j a .
471
svoje psihološke funkcije. V e ć socijalni zahtevi d o
nose sa s o b o m to da č o v e k , p r e svega i u najviše
slučajeva, najjače diferencira onu funkciju za koju je
i l i o d p r i r o d e n a j b o l j e o s p o s o b l j e n , ili k o j a m u d a j e
najuspešnija sredstva za n j e g o v socijalan uspeh.
V r l o č e s t o , g o t o v o r e d o v n o , č o v e k s e m a n j e ili v i š e
potpuno identifikuje s najviše povlašćenom i otuda
najviše razvijenom funkcijom. Iz toga nastaju psiho
l o š k i tipovi. P o r e d j e d n o s t r a n o s t i p r o c e s a o v o g a r a z
v i t k a , j e d n a ili v i š e f u n k c i j a n u ž n i m n a č i n o m z a o s t a
ju u razvitku. Stoga se one podesno m o g u obeležiti
k a o » f u n k c i j e n i ž e v r e d n o s t i « , i to u p s i h o l o š k o m , a
nikako u psihopatološkom smislu, j e r o v e zaostale
funkcije nikako nisu bolesne, n e g o su samo zaostale
u poređenju sa povlašćenom funkcijom. Ponajviše, t j .
u normalnim slučajevima, funkcija niže vrednosti
d e l i m i č n o ili v e ć i m d e l o m p r i p a d a n e s v e s n o m . U k o
liko se sav libido privodi povlašćenoj funkciji, f u n k
cija niže vrednosti razvija se regresivno, t j . vraća se
u s v o j e arhaične p r e t h o d n e stadij u m e , i z b o g toga
postaje inkompatibilna sa s v e s n o m i p o v l a š ć e n o m
funkcijom. A k o neka funkcija koja bi normalnim n a
činom trebalo da b u d e svesna pripadne nesvesnom,
onda i za tu funkciju specifična energija pripada n e
svesnom. Jedna prirodna funkcija, kao, na primer,
osećanje, poseduje energiju koja joj pripada od pri
rode, ona je čvrsto organizovan živ sistem, k o m e se
ni pod kakvim okolnostima ne m o ž e sasvim odrediti
n j e g o v a energija. T i m e što f u n k c i j a niže vrednosti
postaje nesvesna, ostatak n j e n e energije prenosi se u
nesvesno i time se nesvesno oživljuje na neprirodan
način. Iz toga nastaju fantazije koje odgovaraju
funkciji što je postala arhaična. Stoga se analitičko
oslobođenje funkcije niže vrednosti iz nesvesnoga
m o ž e dogoditi samo ako se na površinu iznesu n e
svesne slike fantazije k o j e je bila pokrenula baš
funkcija što je postala nesvesna. O s v e š ć i v a n j e m o v i h
fantazija p o n o v o se osvešćuje i funkcija niže v r e d n o
sti, i t i m e j o j s e s t v a r a m o g u ć n o s t r a z v i t k a .
17. Ideja. — U o v o m e r a d u u p o t r e b l j a v a m p o n e
kad p o j a m ideje da njime obeležim izvestan psiholo-
472
ški e l e m e n a t k o j i i m a b l i s k u v e z u s o n i m što j a z o v e m
slikom (v. o . ) . S l i k a m o ž e b i t i lične ili nelične p r o v e
nijencije. U p o s l e d n j e m slučaju o n a je kolektivna i
odlikuje se mitološkim kvalitetima. Tada je obeleža-
v a m k a o iskonsku sliku. A k o , p a k , o n a n e m a n i k a k a v
mitološki karakter, tj. ako j o j nedostaju očigledni
kvaliteti pa je samo kolektivna, onda g o v o r i m o ideji.
P r e m a t o m e , i d e j u u p o t r e b l j a v a m kao izraz za s m i
sao n e k e iskonske slike k o j a je o d v o j e n a , apstraho-
vana, od konkretizma slike. U k o l i k o je ideja apstrak
cija, ona se p o j a v l j u j e kao nešto iz elementarnoga
i z v e d e n o ili r a z v i j e n o , k a o p r o i z v o d m i š l j e n j a . U o v o
me smislu sekundarnoga i izvedenoga shvataju ideju
Vuni? i d r u g i . A l i u k o l i k o i d e j a n i j e n i š t a d r u g o n e g o
1
21 Phll. S t u d . V I I , 13.
2* Kritik d. reinen Vernunft. Ed. Kehrbach, p. 279 ss.
23 Logik, p. 140.
473
moralnim idejama da pribave oslonac i vezu sa s p e
kulativnim saznanjima u m a . « 2 4
Sopenhauer k a ž e : » P o d i d e j o m r a z u m e v a m , d a
kle, svaki određeni i čvrsti stepen objektivacije volje,
ukoliko je ona stvar po sebi i stoga tuđa mnoštvu, a
ti se stepeni u s v e m u odnose p r e m a pojedinim stva
r i m a k a o n j i h o v i v e č n i o b l i c i ili n j i h o v i o b r a s c i . « 2 3
U Šopenhauera j e i d e j a s v a k a k o o č i g l e d n a z a t o š t o
je on shvata sasvim u smislu o n o g a što ja o b e l e ž a v a m
k a o i s k o n s k u s l i k u , ali j e o n a i p a k z a j e d i n k u n e s a -
znatljiva, objavljuje se samo »čistome subjektu sa
znanja«, koji se uzdigao iznad hotenja i individual
nosti. 26
Hegel ideju s a s v i m h i p o s t a s i r a i d a j e j o j a t r i b u t
jedino realnoga bića. Ona je » p o j a m , realitet p o j m a
i jedinstvo jednoga i drugoga«. Ona je »večno p r o
2 7
izvođenje«. 2 8
U Lasvica ( L a s s w i t z ) i d e j a j e » z a k o n k o j i u k a
zuje pravac u k o m e treba da se razvija naše isku
stvo«. Ona je »najpouzdaniji i najviši realitet«. 29
U Koena ( C o h e n ) i d e j a j e » s a m o s v e s t p o j m a « ,
»osnivanje« bića. 8 0
474
podleže promeni zbog racionalne obrade na koju v e o
ma utiču v r e m e i okolnosti, a ta obrada daje joj f o r
mulisanja koja odgovaraju svagdašnjem duhu v r e
mena. Z b o g toga što v o d i p o r e k l o od iskonske slike
neki filosofi pripisuju j o j transcendentni kvalitet, što
zapravo ideji kako je ja shvatam ne pripada, nego
p r e i s k o n s k o j slici, k o j a i m a k v a l i t e t b e z v r e m e n o s t i ,
j e r je o d v a j k a d a i s v u g d e k a o sastavni d e o z a j e d n o
data l j u d s k o m e duhu. S v o j kvalitet samostalnosti ona
t a k o đ e d o b i v a o d iskonske slike, k o j a nikada n i j e n a
činjena, n e g o svagda postoji te iz sebe ulazi u o p a
žanje, tako da bi se m o g l o reći i to da ona od sebe
teži za s v o j i m ostvarenjem, ukoliko je duh oseća k a o
aktivno određenu potenciju. O v o shvatanje nije u
stvari opšte, n e g o je po s v o j prilici stvar stava (vidi
gl. VII).
Ideja je psihološka količina koja određuje ne
samo mišljenje nego, kao praktička ideja, i osećanje.
T e r m i n ideja u p o t r e b l j a v a m s v a k a k o n a j v i š e s a m o
kad govorim o određivanju mišljenja kod onoga koji
misli; isto t a k o g o v o r i o b i h o ideji p r i o d r e đ i v a n j u
osećanja k o d onoga koji oseća. Naprotiv, t e r m i n o l o
ški j e n a m e s t u g o v o r i t i o o d r e đ i v a n j u i s k o n s k o m
slikom ako je reč o apriornom određivanju jedne n e
diferencirane funkcije. Dvostruka priroda ideje kao
n e č e g a p r i m a r n o g a i u isti m a h s e k u n d a r n o g a p o v l a č i
za s o b o m da se izraz p o n e k a d u p o t r e b l j a v a p r o m i s c u e
s »iskonskom slikom«. Za introvertni stav ideja je
p r i m u m movens, za ekstravertni ona je produkat.
18. Identifikacija. — P o d i d e n t i f i k a c i j o m r a z u -
m e v a m psihološki proces pri k o m e se ličnost delimič
n o ili u s v e m u s a m a o d s e b e desimiliše ( v . a s i m i l a c i
ja). Identifikacija je otuđivanje od samoga sebe u
prilog objekta, u koji se subjekat u n e k u r u k u p r e -
odeva. Identifikacija s ocem, na primer, znači p r a k
tički usvajanje načina i postupanja očeva, kao kad bi
sin b i o o c u j e d n a k a , a ne od o c a različna i n d i v i d u a l
n o s t . I d e n t i f i k a c i j a s e r a z l i k u j e o d imitacije p o t o m e
š t o j e i d e n t i f i k a c i j a nesvesna imitacija, d o k j e i m i t a
cija svesno podražavanje. Imitacija je neizbežno p o
m o ć n o sredstvo za mladenačku ličnost koja se još
475
razvija. O n a utiče u n a p r e đ u j u ć i d o k l e g o d n e služi
kao sredstvo čiste udobnosti i time ne ometa razvitak
prikladne individualne m e t o d e . Isto tako m o ž e i d e n
t i f i k a c i j a d a služi u n a p r e đ i v a n j u d o k l e g o d s e j o š n e
m o ž e ići i n d i v i d u a l n i m p u t e m . A l i a k o se stvori b o l j a
individualna mogućnost, onda identifikacija pokazuje
svoj patološki karakter na taj način što je otada ona
isto tako p r e p o n a k a o što je ranije služila n o š e n j u i
unapređivanju. Ona tada izaziva disocijaciju time što
se zbog nje subjekat čepa na dva jedno drugom tuđa
dela ličnosti. Identifikacija se ne odnosi u v e k na lica,
n e g o i na stvari (na primer, na k a k a v d u h o v n i pokret,
n a p o s a o itd.) i n a p s i h o l o š k e f u n k c i j e . Š t a v i š e , p o -
slednji je slučaj naročito važan (upor. gl. II). U t o m e
slučaju identifikacija vodi do izgrađivanja sekundar
na karaktera, i to na taj način što se j e d i n k a sa s v o
j o m najboljom funkcijom identifikuje u tolikoj meri
da se od svoje prvobitne karakterne sklonosti velikim
d e l o m ili s a s v i m o t u đ u j e , z b o g č e g a n j e n a p r a v a i n d i
vidualnost podleže nesvesnom. Taj slučaj je gotovo
pravilo kod svih ljudi s j e d n o m diferenciranom f u n k
c i j o m . On j e , štaviše, n u ž n o prolazište na p u t u i n d i v i -
d u a c i j e uopšte. Identifikacija s r o d i t e l j i m a ili n a j b l i
žim pripadnicima porodice jeste delimično normalna
p o j a v a u k o l i k o se p o k l a p a s porodičnim identitetom
k o j i a priori postoji. U t o m e slučaju p r e p o r u č l j i v o je
ne govoriti o identifikaciji, n e g o , k a o što to o d g o v a r a
stanju stvari, o identitetu. Identifikacija s p r i p a d n i
cima porodice razlikuje se od identiteta po t o m e što
nije a priori data činjenica, n e g o tek postaje s e k u n
darna o v i m p r o c e s o m : j e d i n k a k o j a se r a z v i j a i izlazi
iz p r v o b i t n o g a p o r o d i č n o g a identiteta nailazi u p r o
cesu svoga prilagođivanja i razvitka na preponu n e -
savladljivu u prvi mah, i zbog toga nastaje gomilanje
libida, k o j i p o s t e p e n o traži regresivan izlaz. R e g r e
s i j o m se p o n o v o o ž i v l j u j u ranija stanja, m e đ u osta
lima i porodični identitet. Taj regresivno p o n o v o
oživljeni, zapravo v e ć g o t o v o savladani identitet jeste
identifikacija s pripadnicima porodice. S v e identifi
kacije s licima nastaju na t o m e putu. Identifikacija
ide uvek sa ciljem da načinom i postupkom drugoga
476
p o s t i g n e n e k u k o r i s t , i l i d a u k l o n i n e k u p r e p o n u , ili
d a reši n e k i z a d a t a k .
19. Identitet. — O i d e n t i t e t u g o v o r i m u s l u č a j u
neke psihološke jednakosti. Identitet je u v e k n e s v e -
stan f e n o m e n , j e r b i s v e s n a j e d n a k o s t u v e k v e ć p r e t
postavljala svest o d v e m a stvarima k o j e su jedna sa
drugom jednake, pa prema tome i razdvajanje su
bjekta i objekta, a time bi f e n o m e n identiteta v e ć bio
uništen. Psihološki identitet pretpostavlja s v o j u n e -
svesnost. On je karakteristika primitivnoga mentali
teta i p r a v a osnova »mističke participacije«, koja, n a
i m e , n i j e ništa d r u g o n e g o preostatak p r v o b i t n e p s i
hološke nerazličnosti subjekta i objekta, dakle p r i -
mordijalnoga nesvesnoga stanja; zatim je on karak
teristika ranoga infantilnoga stanja duha, i n a p o s l e t
ku i karakteristika n e s v e s n o g a u odrasloga k u l t u r n o
g a č o v e k a , k o j e , u k o l i k o n i j e p o s t a l o s a d r ž a j svesti,
t r a j n o o s t a j e s t a n j e identiteta s o b j e k t i m a . N a i d e n t i
t e t u s r o d i t e l j i m a o s n i v a se identifikacija (v. o.) s r o
diteljima; isto tako, na n j e m u se osniva m o g u ć n o s t
projekcije i introjekcije (v. o . ) . I d e n t i t e t je u p r v o m e
redu nesvesna jednakost s objektima. On nije nika
k v o izjednačivan je, n i k a k v a i d e n t i f i k a c i j a , n e g o a p r i
orna jednakost, koja uopšte nikada nije bila predmet
svesti. Na identitetu se osniva n a i v n a p r e d r a s u d a da
je psihologija jednoga jednaka sa psihologijom d r u
g o g a , d a s v u g d e v a ž e isti m o t i v i , d a j e o n o što j e m e n i
prijatno prijatnost, po sebi se razume, i za drugoga,
d a j e o n o što j e z a m e n e n e m o r a l n o m o r a biti n e m o
r a l n o i za d r u g o g a , itd. Na identitetu se osniva i opšte
raširena težnja k o j o m č o v e k h o ć e d a n a d r u g o m e p o
p r a v i o n o što b i t r e b a l o d a i z m e n i s a m u s e b i . N a
identitetu se osniva, zatim, m o g u ć n o s t sugestije i p s i
h i č k e zaraze. Naročito jasno p o j a v l j u j e se identitet u
patološkim slučajevima, na primer u paranoičnom
p o g r e š n o m m i š l j e n j u o o d n o š e n j u , g d e se u d r u g o g a
pretpostavlja vlastiti s u b j e k t i v n i sadržaj k a o nešto
po sebi razu ml j i v o . A l i identitet je i m o g u ć n o s t s v e
sna kolektivizma, svesna socijalna stava, k o j i je u
idealu hrišćanske ljubavi prema bližnjemu našao svoj
najviši izraz.
477
20. Individuacija. — P o j a m i n d i v i d u a c i j e i g r a u
našoj psihologiji znatnu ulogu. Individuacija je u o p
šte p r o c e s s t v a r a n j a i p o j e d i n a č i v a n j a p o j e d i n a č n o g
bića, specijalno razvitak psihološke jedinke kao bića
različnog od opštega, od kolektivne psihologije. Stoga
je i n d i v i d u a c i j a proces diferenciranja, k o j i ima za
cilj razvitak individualne ličnosti. Nužnost i n d i v i d u
acije je utoliko prirodna ukoliko sprečavanje indivi
d u a c i j e p r e t e ž n i m ili č a k i s k l j u č i v i m n o r m i r a n j e m
prema kolektivnim merilima znači huđenje individu
alnoj životnoj delatnosti. A l i individualnost je v e ć
f i z i č k i i f i z i o l o š k i d a t a i, s h o d n o t o m e , i z r a ž a v a se i
psihološki. Stoga bitno ometanje individualnosti znači
veštačko osakaćivanje. Jasno je otprve da socijalna
g r u p a k o j a se sastoji iz osakaćenih jedinaka n i k a k o
ne m o ž e biti zdrava i trajno za život sposobna usta
nova, jer samo onaj socijetet koji svoju unutrašnju
vezu i svoje kolektivne vrednosti može da očuva p o
red najveće mogućne slobode pojedinca može da
očekuje trajnu životnost. K a k o jedinka nije samo p o
jedinačno biće nego pretpostavlja i kolektivne odnose
p r e m a s v o j o j egzistenciji, to i proces individuacije
ne v o d i u upojedin javan je, n e g o u i n t e n z i v n i j u i o p -
štiju kolektivnu vezu.
Psihološki proces individuacije usko je vezan sa
takozvanom transcendentnom funkcijom, ukoliko se
o v o m f u n k c i j o m daju individualne razvojne linije,
koje se nikada ne m o g u postići p u t e m naznačenim
k o l e k t i v n i m n o r m a m a (v. s i m b o l ) .
Individuacija ni u kakvim okolnostima ne m o ž e
biti jedini cilj psihološkoga vaspitanja. P r e n e g o što
se individuacija m o ž e uzeti za cilj, m o r a biti posti
gnut vaspitni cilj prilagođivanja za egzistenciju n u
žnom minimumu kolektivnih normi: biljka koja tre
ba da se razvija do najvišeg m o g u ć n o g a razvitka
svoje osobenosti m o r a pre svega da ima mogućnost
rastenja i u s p e v a n j a na zemljištu u k o j e je zasađena.
I n d i v i d u a c i j a s e u v e k v i š e ili m a n j e n a h o d i u s u p r o t
nosti p r e m a kolektivnoj n o r m i , j e r ona je u o d v a j a
n j u i d i f e r e n c i r a n j u od opštega i u i z g r a đ i v a n j u p o
s e b n o g a , ali n e tražene p o s e b n o s t i , n e g o p o s e b n o s t i
478
k o j a je a priori v e ć u nastrojenosti osnovana. M e đ u
tim, suprotnost prema kolektivnoj normi samo je pri
vidna suprotnost, j e r pri tačnijem posmatranju indi
v i d u a l n o s t a n o v i š t e nije suprotno p r e m a k o l e k t i v n o j
n o r m i , n e g o s a m o drukčije orijentisano. I n d i v i d u a l n i
put zapravo i ne m o ž e da b u d e suprotnost prema k o
lektivnoj normi, jer bi suprotnost prema poslednjoj
m o g l a d a b u d e s a m o s u p r o t s t a v l j e n a norma. A l i i n d i
vidualni put upravo nikada nije norma. N o r m a n a
staje iz celokupnosti individualnih putova i ima o p r a
v d a n j e egzistencije i uticaj na unapređivanje života
samo ako uopšte postoje putovi koji s vremena na
v r e m e hoće da se orijentišu prema nekoj normi.
N o r m a n e služi n i č e m u a k o i m a a p s o l u t n o v a ž e n j e .
Stvaran sukob s kolektivnom n o r m o m nastaje samo
a k o s e i n d i v i d u a l a n p u t p o d i ž e d o n o r m e , što j e z a
pravo namera ekstremnoga individualizma. Ova n a
mera je, naravno, patološka i sasvim protivna životu.
Ona, prema tome, n e m a nikakva posla s individuaci-
jom, koja, doduše, udara individualnom stranputi
c o m , te baš zato i potrebuje n o r m u radi orijentacije
p r e m a društvu i radi u t v r đ i v a n j a za život n u ž n e v e z e
jedinaka u socijetetu. Stoga individuacija vodi p r i
rodnom uvažavanju kolektivnih normi, dok je isklju
čivo kolektivnom životnom orijentisanju norma u sve
v e ć o j meri suvišna, z b o g čega prava moralnost p r o
p a d a . Što je jače kolektivno normiranje čoveka, to je
veća njegova individualna nemoralnost. Individuacija
se p o k l a p a sa r a z v i t k o m svesti iz p r v o b i t n o g a stanja
identiteta (v. i d e n t i t e t ) . S t o g a i n d i v i d u a c i j a z n a č i p r o
širivanje sfere svesti i svesnoga p s i h o l o š k o g a života.
2 1 . Individualnost. — P o d i n d i v i d u a l n o š ć u r a z u -
m e v a m svojstvenost i osobitost jedinke u svakom
psihološkom p o g l e d u . Individualno j e sve što n i j e k o
lektivno, dakle sve što pripada s a m o j e d n o m e , a ne
većoj grupi jedinaka. O psihološkim elementima j e
d v a se m o ž e iskazati da su individualnost, n e g o s a m o
o n j i h o v u s v o j s t v e n o m i u svojoj vrsti jedinstvenom
g r u p i s a n j u i k o m b i n a c i j i (v. j e d i n k a ) .
22. Intelekat. — Intelektom nazivam upravljeno
mišljenje (v. o . ) .
479
2 3 . Introjekcija. — I n t r o j e k c i j u j e u v e o A v e n a -
rijus 8 1
kao termin koji odgovara projekciji. Ali pod
t i m s h v a ć e n o ubacivanje s u b j e k t i v n a s a d r ž a j a u o b j e
kat isto se tako d o b r o izražava i p o j m o m p r o j e k c i j e ,
i zato bi trebalo da se za taj proces zadrži termin
» p r o j e k c i j a « . Ferenci ( F e r e n c z i ) j e p o j a m i n t r o j e k c i j e
definisao kao suprotan »projekciji«, naime kao u n o
šenje objekta u subjektivni krug interesovanja, dok
»projekcija« znači premeštanje subjektivnih sadržaja
u objekat. 3 2
» D o k paranoičar pokrete koji su postali
n e p r i j a t n i i z b a c u j e i z s v o g a Ja, n e u r o t i č a r p o m a ž e
sebi na taj n a č i n što v e ć i d e o s p o l j a š n j e g a sveta p r i
ma u s v o j e Ja i čini ga p r e d m e t o m n e s v e s n i h f a n t a
zija.« P r v i m e h a n i z a m j e p r o j e k c i j a , drugi i n t r o j e k
cija. Introjekcija je neka vrsta »procesa razređiva-
nja«, »proširivanje kruga interesovanja«. Po Feren
ci ju, introjekcija je i normalan proces. Psihološki,
d a k l e , i n t r o j e k c i j a j e p r o c e s a s i m i l a c i j e (v. o . ) , d o k j e
projekcija proces disimilacije. Introjekcija znači
ujednačavanje objekta sa subjektom, a projekcija r a
zlikovanje objekta od subjekta posredstvom jednog u
objekat premeštenog subjektivnoga sadržaja. I n t r o
jekcija je proces ekstraversije, ukoliko je za u j e d n a
čavanje objekta potrebno uživljavanje, uopšte opse-
d a n j e o b j e k t a . M o ž e se r a z l i k o v a t i pasivna i aktivna
introjekcija; p r v i m oblicima pripadaju procesi p r e n o
šenja pri obrađivanju neuroza, uopšte svi slučajevi
gde objekat vrši bezuslovno privlačenje ka subjektu;
d r u g o m o b l i k u p r i p a d a uživljavanje k a o p r o c e s p r i
lagođivanja.
24. Introversija. — I n t r o v e r s i j a je o b r t a n j e l i b i
da k u n u t r a š n j o j strani. T i m e je izražen n e g a t i v a n
odnos subjekta prema objektu. Interesovanje se ne
kreće prema objektu, nego se povlači ka subjektu.
N e k o ko je introvertno nastrojen misli, oseća i dela
na način na osnovu koga se jasno vidi da je subjekat
u p r v o m e r e d u o n o što m o t i v i š e , d o k o b j e k t u p r i p a d a
najviše s e k u n d a m a vrednost. Introversija može da
480
i m a v i š e i n t e l e k t u a l a n ili v i š e o s e ć a j a n k a r a k t e r , a
isto tako m o ž e da je karakteriše intuicija ili oset.
I n t r o v e r s i j a j e aktivna a k o s u b j e k a t hoće i z v e s n o o d
v a j a n j e u o d n o s u p r e m a o b j e k t u , a pasivna a k o s u
bjekat libidnu snagu koja struji nazad od objekta ne
m o ž e da vrati k objektu. A k o je introversija habitu-
a l n a , o n d a se g o v o r i o introvertnu tipu (v. t i p ) .
2 5 . Intuicija ( o d i n t u e r i = g l e d a t i , p o s m a t r a t i ) .
— Intuicija je, po m o m e shvatanju, osnovna psiho
l o š k a f u n k c i j a (v. o . ) . T o j e o n a p s i h o l o š k a f u n k c i j a
k o j a nesvesnim putem udešava opažanja. Predmet
o v o g a opažanja m o ž e da b u d e sve, spoljašnji i u n u
t r a š n j i o b j e k t i ili n j i h o v e v e z e . O s o b i t o s t i n t u i c i j e
j e s t e u t o m e što o n a n i j e n i č u l n a p e r c e p c i j a , n i o s e
ćanje, ni intelektualan zaključak, iako m o ž e da se
p o j a v l j u j e i u t o m e obliku. K o d intuicije p o k a z u j e se
nekakav sadržaj kao g o t o v a celina, a da ne b i s m o bili
s p o s o b n i n a v e s t i ili p r o n a ć i n a k o j i s e n a č i n t a j s a d r
žaj ostvario. Intuicija je vrsta instinktivnoga d o k u č i -
vanja, svejedno kakvih sadržaja. Ona je, kao oset
( v . o . ) , iracionalna ( v . o.) f u n k c i j a o p a ž a n j a . N j e n i s a
držaji, k a o i sadržaji oseta, i m a j u karakter datosti, u
suprotnosti p r e m a karakteru »izvedenosti«, »proizve-
denosti« osećajnih i mislenih sadržaja. Stoga intui
tivno saznanje dobiva svoj karakter od pouzdanosti i
i z v e s n o s t i , i s t o g a j e b i l o m o g u ć n o d a z a Spinozu
»scientia intuitiva« b u d e najviši oblik saznanja. 83
33
Slično i u Bergsona.
26. Iracionalan. — O v a j p o j a m n e u p o t r e b l j a v a m
u s m i s l u onoga što je razumu protivno, n e g o u s m i s l u
onoga što se nahodi izvan razuma, n a i m e o n o g a š t o se
r a z u m o m ne m o ž e osnovati. O v a m o pripadaju e l e
mentarne činjenice, na primer da Zemlja ima Mesec,
da je hlor elemenat, da v o d a na 4° C dostiže n a j v e ć u
g u s t i n u . I r a c i o n a l a n j e , d a l j e , slučaj, i a k o se naknad
no m o ž e dokazati n j e g o v racionalni kauzalitet. I r a
cionalno je činilac bića, k o j i se, doduše, k o m p l i k a c i -
3 4
Z a s l u g a z a otkrivanje egzistencije o v o g a tipa pripada
M. Moltzeru.
482
j o m racionalnoga objašnjavanja sve dalje može da
p o m e r a , ali k o j i z b o g t o g a , n a p o s l e t k u , k o m p l i k u j e
objašnjavanje u tolikoj meri da o n o prevazilazi m o ć
shvatanja racionalnoga mišljenja i tako dostiže n j e
g o v e g r a n i c e j o š p r e n e g o što b i o n o o b u h v a t i l o c e -
linu sveta z a k o n o m razuma. P o t p u n o racionalno o b
j a š n j e n j e o b j e k t a k o j i stvarno jeste (dakle, k o j i nije
s a m o postavljen) jeste u t o p i j a ili ideal. S a m o o b j e k a t
koji nije bio postavljen m o ž e se i racionalno potpuno
objasniti, jer u n j e m u u s a m o m početku n e m a ničega
više n e g o što j e postavljeno u p r a v o r a z u m o m m i š l j e
nja. I empirijska nauka postavlja racionalno ograni
čene objekte, ukoliko zbog namernoga isključenja
o n o g a što j e s l u č a j n o n e u z i m a u o b z i r s t v a r n i o b j e
kat kao celinu, nego u v e k samo jedan za n j e g o v o
racionalno posmatranje istaknut deo. T a k o je m i š l j e
n j e k a o upravljena funkcija r a c i o n a l n o , a i s t o t a k o i
osećanje. Ali ako ove funkcije ne uklanjaju racional
n o o d r e đ e n i z b o r o b j e k t a ili o s o b i n a i v e z a o b j e k t o -
vih, n e g o o n o što je slučajno opaženo, čega o b i č n o na
stvarnom objektu uvek ima, onda se one lišavaju
pravca i zato g u b e nešto od svojega racionalnoga k a
r a k t e r a , j e r p r i m a j u o n o što j e s l u č a j n o . Z b o g t o g a
postaju delimično iracionalne. Mišljenje i osećanje
koje se upravlja prema slučajnim opažanjima te je
b a š s t o g a i r a c i o n a l n o j e s t e intuitivno ili o s e t o m d e
t e r m i n i r a n o m i š l j e n j e i o s e ć a n j e . K a k o intuicija t a k o
i oset j e s u p s i h o l o š k e f u n k c i j e , k o j e s v o j u p o t p u
n o s t d o s t i ž u u apsolutnome opažanju onoga što se
u o p š t e d e š a v a . S t o g a o n e s h o d n o s v o j o j suštini m o
r a j u biti nastrojene za apsolutnu slučajnost i za svaku
m o g u ć n o s t ; z a t o s e m o r a j u s a s v i m lišiti r a c i o n a l n o g a
pravca. Stoga ih ja obeležavam kao iracionalne f u n k
cije, u suprotnosti prema mišljenju i osećanju kao
funkcijama k o j e svoju potpunost postižu u potpunoj
saglasnosti sa zakonima razuma. Iako iracionalno kao
takvo nikada ne može da bude predmet koje nauke,
ipak je za praktičku psihologiju v e o m a važno što je
pravilno procenila m o m e n a t iracionalnoga. Praktička
psihologija, naime, nabacuje mnoge probleme koji se
u o p š t e n e m o g u r a c i o n a l n o resiti, n e g o i z i s k u j u n e k o
sr 483
iracionalno rešenje, t j . načinom koji ne odgovara za
k o n i m a r a z u m a . S u v i š e i s k l j u č i v i m o č e k i v a n j e m ili
čak u v e r e n j e m da za svaki sukob m o r a postojati i
racionalna mogućnost izglađivanja m o ž e se omesti
s t v a r n o r e š e n j e i r a c i o n a l n e p r i r o d e (v. r a c i o n a l a n ) .
27. Ja. — P o d Ja r a z u m e v a m k o m p l e k s p r e d
stava k o j i čini središte p o l j a m o j e svesti i za k o j i mi
se čini da i m a veliki kontinuitet i identitet sa s a m i m
sobom. Stoga govorim i o Ja-kompleksu. 3 5
Ja-kom-
p l e k s j e n e s a m o s a d r ž a j s v e s t i n e g o i u s l o v s v e s t i (v.
o.), j e r svestan j e m e n i psihički elemenat ukoliko j e
vezan za Ja-kompleks. Ali ukoliko je Ja-kompleks
s a m o središte m o j e svesti, on n i j e identičan sa c e l i -
n o m m o j e psihe, nego j e samo k o m p l e k s m e đ u d r u
g i m k o m p l e k s i m a . Stoga p r a v i m razliku i z m e đ u Ja i
Sopstvenosti (Selbst), ukoliko je Ja samo subjekat
m o j e svesti, a Sopstvenost (Selbst) s u b j e k a t m o j e c e -
lokupne, dakle i nesvesne psihe. U o v o m e smislu bila
bi Sopstvenost (Selbst) j e d n a (idealna) količina k o j a
u s e b i o b u h v a t a Ja. S o p s t v e n o s t ( S e l b s t ) r a d o s e p o
j a v l j u j e u n e s v e s n o j f a n t a z i j i k a o n a d r e đ e n a ili i d e
a l n a l i č n o s t , m o ž d a k a o F a u s t u Getea i Z a r a t u s t r a u
Ničea. R a d i i d e a l n o s t i a r h a i č n e c r t e S o p s t v e n o s t i
(Selbst) prikazivane su i k a o o d v o j e n e od »višega«
( S o p s t v e n o s t i — S e l b s t ) , u Getea u l i k u M e f i s t a , u
Spitelera u l i k u E p i m e t e j a , u h r i š ć a n s k o j p s i h o l o g i j i
u l i k u H r i s t a i đ a v o l a ili a n t i h r i s t a , a u Ničea Z a r a
tustra otkriva s v o j u senku u » n a j r u ž n i j e m č o v e k u « .
28. Jedinka. — J e d i n k a j e p o j e d i n a č n o b i ć e ; p s i
hološka jedinka karakterisana je s v o j o m o s o b e n o m i
u izvesnom pogledu jednokratnom psihologijom. O s o
benost individualne psihe m a n j e se pojavljuje na n j e
nim elementima, a više na n j e n i m kompleksnim t v o
r e v i n a m a . J e d i n k a ( p s i h o l o š k a ) ili p s i h o l o š k a i n d i v i
dualnost postoji nesvesno a priori, a svesno samo u t o
liko ukoliko postoji svest o osobenosti, t j . ukoliko p o
stoji svesna različnost od drugih. Sa fizičkim data je
p s i h i č k a i n d i v i d u a l n o s t k a o k o r e l a t , ali, k a o što j e r e -
86
Jung, Zur Psychologie der Dem. praec. Halle, 1907,
p. 45.
484
čeno, pre svega nesvesno. Potreban je proces svesna
d i f e r e n c i r a n j a , i n d i v i d u a c i j e (v. o . ) , d a s e i n d i v i d u a l
nost napravi svesnom, t j . da se izdigne iz identiteta s
o b j e k t o m . Identitet individualnosti s o b j e k t o m znači
isto što i n j e g o v a nesvesnost. A k o je individualnost
nesvesna, onda ne postoji nikakva psihološka indivi
dualnost, n e g o samo kolektivna psihologija svesti. U
o v o m slučaju pojavljuje se nesvesna individualnost
kao istovetna s o b j e k t o m , projicirana na objekat.
Z b o g toga objekat ima suviše veliku vrednost i s u
više jak determinativan uticaj.
29. Kolektivno. — K o l e k t i v n i m n a z i v a m s v e o n e
psihičke sadržaje koji nisu svojstveni j e d n o j , nego
istovremeno v e ć e m broju jedinaka, dakle društvu,
n a r o d u ili č o v e č a n s t v u . T a k v i s a d r ž a j i s u o d L e v i -
-Brila opisane »mistične kolektivne predstave« (re-
3 6
485
na p r i m e r opštoj m o r a l n o j svesti. Isto tako su k o l e k
t i v n i o n a j o s e t ili n a č i n k a k o s e o s e ć a i o n a i n t u i c i j a
koji su istovremeno svojstveni većoj grupi ljudi. S u
p r o t n o s t p r e m a k o l e k t i v n o m e j e s t e individualno ( v . o . ) .
30. Kompenzacija. — K o m p e n z a c i j a z n a č i izjed
načenje ili zamenu. T a j p o j a m u v e o j e z a p r a v o A d -
ler u psihologiju neuroza. Ona kompenzaciju sma
3 8 8 9
Adler: » S a o d v a j a n j e m o d m a t e r i n o g a o r g a n i z m a o t
počinje za o v e organe niže vrednosti i organske siste
me borba sa spoljašnjim svetom, koja nužnim nači
n o m m o r a da se razbukti i sa v e ć o m žestinom da radi
no k o d aparata koji je n o r m a l n o razvijen. — A l i f e
t a l n i k a r a k t e r d a j e u isti m a h p o v i š e n u m o g u ć n o s t
kompenzacije i natkompenzacije, pojačava sposobnost
za p r i l a g o đ i v a n j e o b i č n i m i n e o b i č n i m s t v a r i m a i
obezbeđuje obrazovanje novih i viših formi, novih i
viših delatnosti.« Osećanje niže vrednosti k o d n e u r o -
tičara, k o j e p o A d l e r u etiološki o d g o v a r a nižoj v r e d
nosti organa, d a j e p o v o d a z a j e d n u » p o m o ć n u k o n
s t r u k c i j u « , u p r a v o za k o m p e n z a c i j u k o j a se sastoji u
4 1
Adler,
38
Vber den nervosen Charakter. 1912.
Nagoveštaji učenja o kompenzaciji nalaze
3 9
se i kod
Grossa, a podstrek za to dao je A n t o n .
Adler,
40
Studie uber Mindervoertigkeit von Organen,
1907.
41
Isti, Vber den nervdsen Charakter, p. 14.
486
sanje psihičkoga aparata. U t o m smislu shvatam a k
42
t i v n o s t n e s v e s n o g a ( v . o.) k a o u j e d n a č e n j e o p š t e g a
stava u k o m e je p o m o ć u f u n k c i j e svesti stvorena j e d
nostranost. Psiholozi svest rado u p o r e đ u j u s o k o m ;
g o v o r i se o v i d n u p o l j u i v i d n o j tački svesti. O v i m
u p o r eden j em je suština f u n k c i j e svesti tačno o k a r a k -
terisana: samo mali b r o j sadržaja m o ž e istovremeno
dospeti do najvišega stepena svesti, i s a m o ograničen
b r o j sadržaja m o ž e se istovremeno zadržati u p o l j u
s v e s t i . S v e s t u s v o j o j a k t i v n o s t i vrši odabiranje. O d a
b i r a n j e z a h t e v a pravac. A p r a v a c z a h t e v a isključenje
svega što svesti ne pripada. Iz t o g a m o r a k a t k a d p r o
izići izvesna jednostranost u orijentisanju svesti. Od
odabranog pravca isključeni i zadržani sadržaji tonu
p r v o u n e s v e s n o , ali z b o g s v o j e e f e k t i v n e e g z i s t e n c i j e
drže ipak ravnotežu protiv svesne orijentacije, k o j a
se z b o g u m n o ž a v a n j a svesne jednostranosti isto tako
u m n o ž a v a i naposletku d o v o d i do v i d n e zategnutosti.
O v a zategnutost predstavlja izvesno kočenje svesne
d e l a t n o s t i , k o j a se, d o d u š e , n a j p r e u m n o ž e n i m s v e -
snim naporima m o ž e porušiti. A l i se ova zategnutost
n e p r e s t a n o p o v e ć a v a n a t a j n a č i n što s e z a d r ž a n i n e
svesni sadržaji ipak saopštavaju svesti, i to p o m o ć u
snova i slika k o j e s a m e izronjavaju. U k o l i k o je v e ć a
jednostranost svesnoga stava, utoliko su suprotniji
sadržaji koji proizlaze iz nesvesnoga, tako da se m o ž e
govoriti o p r a v o m kontrastu između svesnoga i n e
svesnoga. U o v o m slučaju se pojavljuje k o m p e n z a
cija u formi funkcije k o j a proizvodi kontrast. O v o je
ekstreman slučaj. Po pravilu, kompenzacija n e s v e
s n i m n i j e n i k a k a v k o n t r a s t , n e g o i z j e d n a č e n j e ili d o
puna svesne orijentacije. Nesvesno daje, na primer u
s n u , s v e o n e z a s v e s n u s i t u a c i j u k o n s t e l i s a n e , ali s v e -
snim i z b o r o m ometene sadržaje, čije bi poznavanje
b i l o n e o p h o d n o svesti radi p o t p u n a prilagođavanja.
U normalnome slučaju kompenzacija je nesve
sna, t j . o n a n e s v e s n i m r e g u l i s a n j e m d e l u j e n a s v e s n u
aktivnost. Pri neurozama nesvesno se p o j a v l j u j e u
tako j a k o m kontrastu p r e m a svesti da se k o m p e n -
487
zacija remeti. Otuda je analitičkoj terapiji cilj o s v e -
šćivanje nesvesnih sadržaja, da bi se na taj način
kompenzacija p o n o v o uspostavila.
3 1 . Kompleks moći. — K o m p l e k s o m m o ć i o b e l e -
žavam ponekad celokupni kompleks svih onih pred
stava i težnji k o j e i m a j u t e n d e n c i j u da Ja stave iznad
drugih uticaj a i da o v e p o d r e d e Ja-u, bilo da ti u t i
caji v o d e poreklo od ljudi i prilika, bilo da proizlaze
iz vlastitih, subjektivnih n a g o n a , čuvstava i misli.
3 2 . Konkretizam. — P o d p o j m o m konkretizma
r a z u m e v a m n a r o č i t u o s o b e n o s t mišljenja i osećanja
k o j a predstavlja suprotnost p r e m a apstrakciji. K o n
kretno znači zapravo »sraslo«. K o n k r e t n o zamišljen
pojam je p o j a m koji se predstavlja kao s drugim
pojmovima srastao i sliven. Takav pojam nije
apstraktan, nije i z d v o j e n i po sebi zamišljen, nego je
u vezi s n e č i m i mešovit. On n i j e diferenciran p o j a m ,
n e g o se j o š nalazi u čulno d a t o m o p a ž a j n o m m a t e r i
jalu. Konkretističko mišljenje se kreće u isključivo
k o n k r e t n i m p o j m o v i m a i opažajima, i svagda se o d
nosi na čulnost. Isto tako ni konkretističko osećanje
nikada se ne m o ž e odvojiti od čulne vezanosti.
Primitivno mišljenje i osećanje je isključivo
konkretističko, i u v e k se odnosi na čulnost. Misao
primitivca n e m a nikakve izdvojene samostalnosti,
nego je vezana za materijalnu pojavu. Ona se najviše
u z d i ž e do s t e p e n a analogije. I s t o t a k o i p r i m i t i v n o
osećanje uvek se odnosi na materijalnu pojavu. M i
šljenje i o s e ć a n j e osnivaju se na osetu i s a m o se m a l o
od njega razlikuju. Konkretizam je, prema tome,
arhaizam (v. o.). M a g i j s k i uticaj fetiša ne d o ž i v l j u j e
se kao subjektivno osećajno stanje, n e g o se oseća kao
magijsko dejstvo. To je konkretizam osećanja. P r i -
mitivac ne doživljuje misao božanstva kao subjekti
van sadržaj, n e g o je sveto d r v o prebivalište, tj. sam
Bog. To je konkretizam mišljenja. K o d kulturnoga
č o v e k a k o n k r e t i z a m mišljenja sastoji se, na primer,
u nesposobnosti da se misli nešto drugo nego čulno
d a t e č i n j e n i c e n e p o s r e d n o o č i g l e d n e , ili u n e s p o s o b
nosti da se subjektivno osećanje razlikuje od čulno
datoga objekta osećanja.
488
Konkretizam j e p o j a m koji potpada p o d opštiji
p o j a m » p a r t i c i p a t i o n m y s t i q u e « (v. o . ) . K a o š t o » p a r -
ticipation mystique« predstavlja slivanje jedinke sa
spoljašnjim objektima, tako i konkretizam predstav
lja slivanje mišljenja i osećanja s osetima. K o n k r e
tizam uslovljava da je predmet mišljenja i osećanja
svaki p u t i s t o v r e m e n o i p r e d m e t oseta. O v o slivanje
sprečava diferenciranje mišljenja i osećanja i obe
funkcije zadržava u sferi oseta, t j . čulne vezanosti,
z b o g čega se o n e nikada ne m o g u da razviju do čistih
funkcija, n e g o u v e k ostaju u pratnji oseta. Otuda
proizlazi pretezanje osećajnoga (osetnoga) činioca u
psihološkoj orijentaciji. (O značaju osetnoga činioca
vidi »oset, osećaj« i »tip«.)
R đ a v a strana k o n k r e t i z m a je u vezanosti f u n k
cije za osete. K a k o je oset opažanje fizioloških n a
d r a ž a j a , t o k o n k r e t i z a m z a d r ž a v a f u n k c i j u ili u č u l
n o j s f e r i ili j e n j o j n e p r e s t a n o v r a ć a . O v i m s e i z a z i v a
čulna vezanost psiholoških funkcija, koja umanjuje
psihičku samostalnost jedinke u korist čulno datih
činjenica. S obzirom na cenjenje činjenica ova ori
j e n t a c i j a j e , n a r a v n o , d r a g o c e n a , ali n e s o b z i r o m n a
tumačenje č i n j e n i c a i n j i h o v a o d n o s a p r e m a j e d i n k i .
Konkretizam izaziva prevagu značaja činjenica i time
vrši potiskivanje individualnosti i njene slobode u
korist objektivnoga procesa. A l i kako jedinka nije
uslovljena samo fiziološkim nadražajima nego i činio
c i m a k o j i su u d a t o m slučaju u suprotnosti sa s p o l j a
š n j i m činjenicama, to konkretizam izaziva p r o j e k c i j u
ovih unutarnjih činilaca u spoljašnju činjenicu i time
tako reći praznoverično precenjivanje golih činjeni
ca, isto k a o k o d primitivaca. D o b a r p r i m e r z a o v o
je k o n k r e t i z a m o s e ć a n j a u Ničea i t i m e i z a z v a n o p r e
c e n j i v a n j e d i j e t e , a i s t o t a k o m a t e r i j a l i z a m Molešotov
» č o v e k j e o n o što j e d e « . P r i m e r z a p r a z n o v e r i č n o p r e
cenjivanje činjenica je hipostasiranje p o j m a ener
g i j e u Ostvaldovu m o n i z m u .
33. Konstruktivan. — O v a j p o j a m u p o t r e b l j a v a m
n a s l i č a n n a č i n k a o sintetično, u n e k u r u k u k a o o b j a
šnjenje poslednjega p o j m a . Konstruktivan znači » p o
dižući«. Ja upotrebljavam »konstruktivno« i »sinte-
489
tično« za obeležavanje metode koja je suprotstavljena
reduktivnoj metodi. Konstruktivna metoda odnosi
4 3
se n a o b d e l a v a n j e nesvesnih s a d r ž a j a ( s n o v a , f a n t a
zija). Ona polazi od nesvesnoga proizvoda kao od n e
k o g a simboličnoga i z r a z a (v. o . ) , k o j i p r e d s t a v l j a n a
p r v o m e mestu deo psihološkoga razvića. Meder 44
Adler p r i z n a j e j e d n u p r o s p e k t i v n u f u n k c i j u n e s v e
snoga. Izvesno je da se produkat nesvesnoga ne sme
48
m e t o d a t u m a č e n j a n e b a v i s e i z v o r i m a ili p o l a z n i m
materijali j a m a k o j e služe k a o osnova nesvesnome
produktu, n e g o traži da simbolični p r o d u k a t d o v e d e
do jednoga opštega i razumljivoga izraza. Slobodna 49
43
Jung, Inhalt der Psychose. II Auflage, p. 29 ss.
44
O p š i r a n p r i m e r za ovo vidi u Jung, Psych. u. Path.
sog. occult. Phaen. 1902.
Maeder,
45
Vber das Traumproblem. Jahrb. f. psvcho-
analyt. u. psvchopatholog. Forsch. B d . V, 647.
Adler,
48
Vber den nervdsen Charakter.
4 7
Freud, Traumdeutung.
48
Silberer (Probleme der Myst. und ihrer Symbole, p.
149 s s ) s l i č n o se i z r a ž a v a u f o r m u l i s a n j u analogičkoga značaja.
4
» J u n g , Die Psych. der unbew. Prozesse, p. 95 s s .
490
zatornom shvatanju nesvesnoga aktivnost nesvesnoga
i m a za p o l o ž a j svesti značaj u j e d n a č i v a n j a i d o p u n j i -
vanja. K a k o je reč o prethodnoj orijentaciji, to stvar
ni odnos p r e m a o b j e k t u dolazi m n o g o m a n j e u obzir
negoli pri reduktivnome postupku, koji se bavi v e
zama s o b j e k t o m koje su se stvarno dogodile. N a
protiv, reč je o s u b j e k t i v n o m stavu, u k o m e o b j e k a t
pre svega znači samo jedan znak za subjektove t e n
dencije. Otuda konstruktivna metoda ide za tim da
nesvesnom produktu dade smisao koji se odnosi na
b u d u ć i stav subjekta. K a k o nesvesno p o pravilu m o ž e
da stvara s a m o simbolične izraze, to konstruktivna
m e t o d a služi za to da s i m b o l i č n o izraženi smisao
razjasni u tolikoj meri da se pri t o m e p o j a v i ukazi
v a n j e k o j e će pravilno postaviti svesnu orijentaciju,
pri čemu se subjektu za njegovo delanje daje nužna
saglasnost sa nesvesnim.
K a o što se nijedna psihološka m e t o d a t u m a č e n j a
ne zasniva samo na asocijacionome materijalu anali-
zanda, tako se i k o n s t r u k t i v n o stanovište služi i z v e
snim u p o r e d n i m materijali j a m a . K a o što se r e d u k -
tivno t u m a č e n j e služi i z v e s n i m biološkim, f i z i o l o
škim, folklornim, literarnim i drugim uporednim
predstavama, tako je i konstruktivno obrađivanje
misaonoga p r o b l e m a upućeno na filosofske paralele,
a obrađivanje p r o b l e m a intuicije na mitološke i r e -
ligijsko-istorijske paralele.
K o n s t r u k t i v n a m e t o d a j e n e m i n o v n o individua-
listička, j e r s e b u d u ć i k o l e k t i v a n s t a v r a z v i j a s a m o
preko jedinke. Suprotno tome je reduktivna metoda
kolektivna, j e r o n a o d i n d i v i d u a l n o g a s l u č a j a vodi
n a t r a g k a o p š t i m o s n o v n i m s t a v o v i m a ili č i n j e n i c a
ma. Konstruktivnu metodu može subjekat neposred
no primenjivati na svoj subjektivni materijal. U
o v o m p o s l e d n j e m s l u č a j u o n a p o s t a j e intuitivna m e
toda, primenjena na izgrađivanje opšteg smisla n e
svesna produkta. O v o izgrađivanje nastaje putem
asocijativnoga (dakle, ne aktivno aperceptivnoga,
v . o.) p r i d r u ž i v a n j a d a l j e g a m a t e r i j a l a , k o j i s i m b o
l i č a n i z r a z n e s v e s n o g a (na p r i m e r san) o b o g a ć u j e i
produbljuje tako da on dospeva do one jasnoće koja
491
o m o g u ć u j e svesno poimanje. Obogaćenjem simbolič
n o g a izraza on se utkiva u opšti je s p o j e v e i na taj
način asimiliše.
34. Libido. — P o d l i b i d o m r a z u m e v a m psihičku
energiju. " P s i h i č k a e n e r g i j a j e i n t e n z i t e t p s i h i č k o g a
6
p r o c e s a , n j e g o v a psihološka vrednost. P o d t i m n i k a k o
ne treba razumevati pridatu vrednost moralne, este
t i č k e ili intelektualne vrste, n e g o s e psihološka v r e d
n o s t p r o s t o o d r e đ u j e p o n j e n o j determinativnoj s n a z i ,
k o j a se ispoljava u određenim psihičkim dejstvima
(»Leistungen« — »rezultatima«). P o d libidom ne r a
z u m e v a m n i p s i h i č k u snagu, a t a k o s u g a k r i t i č a r i
pogrešno protumačili više puta. Ja ne hipostasiram
p o j a m energije, nego ga upotrebljavam kao p o j a m za
i n t e n z i t e t e ili v r e d n o s t i . P i t a n j e d a l i p o s t o j i n e k a
s p e c i f i č n a , p s i h i č k a s n a g a ili n e n e m a n i k a k v a p o s l a
s p o j m o m libida. Izraz libido češće u p o t r e b l j a v a m o
p r o m i s c u e s » e n e r g i j o m « . O p r a v d a n j e z a t o što p s i
hičku energiju nazivam libidom opširno sam izneo
u r a d o v i m a n a v e d e n i m u z a b e l e š c i p r i d n u s t r a n e 363.
35. Misao. — M i s a o j e a n a l i z o m m i š l j e n j a o d r e
đ e n i s a d r ž a j ili g r a d i v o m i s l e n e f u n k c i j e ( v . o . ) .
36. M i š l j e n j e . — J a m i š l j e n j e s h v a t a m k a o j e d n u
o d č e t i r i o s n o v n e p s i h o l o š k e f u n k c i j e (v. f u n k c i j e ) .
Mišljenje je ona psihološka funkcija koja, shodno
svojim sopstvenim zakonima, dovodi date predstavne
sadržaje u (pojmovni) spoj. O n o je aperceptivna d e
l a t n o s t i k a o t a k v a se d e l i u aktivnu i pasivnu m i
slenu delatnost. A k t i v n o mišljenje je v o l j n a radnja,
pasivno mišljenje je događaj. U p r v o m e slučaju p r e d
stavne sadržaje p o d v r g a v a m v o l j i k o j a h o ć e akt s u
đenja, a u d r u g o m slučaju u r e đ u j u se p o j m o v n e veze,
o b r a z u j u se sudovi, k o j i su u d a t o m slučaju u o p r e č
nosti s a m o j o m n a m e r o m , n e o d g o v a r a j u p r a v c u m o
jega cilja i otuda n e m a j u za m e n e osećanje pravca,
iako naknadno m o g u da d o đ e m do uviđanja njihove
upravljenosti na osnovu aktivnoga apercepcionoga
492
akta. A k t i v n o mišljenje, p r e m a t o m e , o d g o v a r a l o bi
mome pojmu upravljenoga mišljenja. Pasivno m i
5 1
61
J u n g , Wandl. und Symbole d. Libido, p. 7 ss.
52 L o c c i t . p . 1 9 .
M
James, Grundriss der Psych., p. 464.
493
nost n a i z v e s n e d e l a t n o s t i . P r i m o r a n o s t m o ž e p r o i z l a
z i t i i z s p o l j a š n j e g a ili u n u t r a š n j e g a n a d r a ž a j a , k o j i
p s i h i č k i i z a z i v a m e h a n i z a m n a g o n a , ili i z o r g a n s k i h
razloga, koji leže izvan sfere psihičkih kauzalnih o d
n o s a . Nagonska j e s v a k a p s i h i č k a p o j a v a k o j u n i j e
izazvala nikakva voljna namera, n e g o dinamičko p r i
moravanje, bilo da to primoravanje neposredno vodi
poreklo iz organskih, dakle izvanpsihičkih, izvora,
b i l o da je u s l o v i j e n o e n e r g i j a m a što ih je prosto i z a
zvala voljna namera; u poslednjem slučaju s ograni
č e n j e m da proizvedeni rezultat prevazilazi dejstvo za
k o j i m j e išla v o l j n a n a m e r a . P o d p o j a m n a g o n a s p a
d a j u , p o m o m e mišljenju, svi oni psihički procesi
č i j o m energijom svest ne raspolaže. Po o v o m e shva 64
t a n j u p r i p a d a j u , d a k l e , a f e k t i ( v . o.) n e s a m o n a g o n
s k i m n e g o i o s e ć a j n i m p r o c e s i m a (v. o s e ć a n j e ) . P s i
hički procesi koji su u običnim okolnostima funkcije
v o l j e (tj., dakle, sasvim p o d v r g n u t i kontroli svesti)
m o g u na nenormalan način da postanu nagonski p r o
cesi, time što im se p r i d r u ž u j e nesvesna energija.
O v a p o j a v a javlja se s v u g d e g d e je sfera svesti o g r a
ničena ih potiskivanjima inkompatibilnih sadržaja,
ili g d e s e z b o g i s c r p e n o s t i , i n t o k s i k a c i j a i l i u o p š t e p a
toloških moždanih procesa pojavljuje »abaissement
d u n i v e a u m e n t a l « (Zane), g d e , j e d n o m r e č j u , s v e s t
v i š e n e k o n t r o l i š e ili j o š n e k o n t r o l i š e n a j j a č e n a g l a
šene procese.
U p o r . J u n g , Instinct
64
and the Unconscious. T h e J o u r n a l
of Psychology, Vol. X, 1.
494
k r i v a s v e o n e p s i h i č k e s a d r ž a j e ili p r o c e s e k o j i n i s u
svesni, t j . nisu vezani za Ja na opažljiv način. O p r a v
d a n j e za to što uopšte g o v o r i m o p o s t o j a n j u n e s v e
snih procesa proizlazi mi j e d i n o iz iskustva, i to n a j
p r e iz psihopatološkoga iskustva, k o j e n e s u m n j i v o d o
kazuje da, na primer, u slučaju histeričke amnesije
Ja ne zna za postojanje raširenih psihičkih k o m p l e k
sa, ali d a p r o s t a h i p n o t i č k a p r o c e d u r a m o ž e d a u i d u
ć e m trenutku savršeno reprodukuje izgubljeni sadr
žaj. Iz hiljada iskustava o v e vrste izvedeno je o p r a v
danje da se govori o postojanju nesvesnih psihičkih
sadržaja. Pitanje u k o m e se stanju nahodi nesvestan
sadržaj d o k l e g o d n i j e i z v u č e n n a p o v r š i n u svesti,
izmiče svakoj mogućnosti saznanja. Stoga je sasvim
suvišno hteti nešto o t o m e naslućivati. T a k v i m f a n
tazijama pripada naslućivanje cerebracije, fiziolo
škoga procesa itd. T a k o đ e j e sasvim n e m o g u ć n o n a
vesti koliki je o b i m nesvesnoga, t j . k o j e sadržaje ono
u sebi obuhvata. O t o m e o d l u č u j e samo iskustvo. P o
sredstvom iskustva p r e svega z n a m o da svesni sadr
žaji z b o g gubitka s v o j e energetičke vrednosti m o g u
da postanu nesvesni. To je normalni proces zaborav
ljanja. D a s e o v i sadržaji p o d p r a g o m svesti prosto n e
gube, z n a m o na o s n o v u iskustva, i oni p o n e k a d još
posle desetina godina m o g u da izrone iz utonulosti u
p o d e s n i m okolnostima, na p r i m e r u snu, u hipnozi,
k a o k r i p t o m n e s i j a , ili o s v e ž a v a n j e m a s o c i j a c i j a z a
55
boravljenim sadržajem.
Iskustvo nas, dalje, uči da svesni sadržaji bez
suviše osetnoga gubitka m o g u da dospeju p o d prag
svesti na o s n o v u intencionalnoga zaboravljanja, što
Frojd o z n a č a v a kao potiskivanje mučna sadržaja.
Slično dejstvo nastaje z b o g disocijacije ličnosti, n e k o
rasturivanje zatvorenosti svesti z b o g žestoka afekta,
ili z b o g n e r v o u s shock, ili z b o g raspada ličnosti u
shizofreniji (Blojler).
495
Isto tako z n a m o iz iskustva da čulne p e r c e p c i j e
z b o g s v o j e g a slaboga intenziteta ili z b o g skretanja
pažnje ne postižu nikakvu svesnu apercepciju, a ipak
postaju svesni sadržaji zbog nesvesne apercepcije,
što se opet, na p r i m e r , m o ž e dokazati h i p n o z o m . Isto
m o ž e da b u d e slučaj za izvesne zaključke i druge
k o m b i n a c i j e k o j e , z b o g s u v i š e s l a b e v r e d n o s t i ili z b o g
skretanja pažnje ostaju nesvesne. Naposletku, isku
stvo nas uči i to da i m a nesvesnih psihičkih veza, na
p r i m e r mitoloških slika k o j e nikada nisu bile p r e d
m e t svesti, k o j e , dakle, proizlaze sasvim iz nesvesne
delatnosti.
Dotle n a m iskustvo daje uporišta za pretpostav
k u postojanja nesvesnih sadržaja. A h n a m o n o ništa
n e m o ž e i s k a z a t i o t o m e šta možda m o ž e d a b u d e n e
svestan sadržaj. U z a l u d n o je stvarati pretpostavke o
t o m e , j e r j e s a s v i m n e d o g l e d n o šta b i s v e m o g l o d a
bude nesvestan sadržaj. G d e je najniža granica jedne
subliminalne čulne percepcije? Ima li neko određi
v a n j e m e r e z a f i n o ć u ili š i r i n u p r o s t i r a n j a n e s v e s n i h
kombinacija? K a d a je zaboravljen sadržaj totalno
ugašen? Na ta pitanja nema nikakva odgovora.
Ali naše dosadašnje ispitivanje o prirodi n e s v e
snih sadržaja dopušta n a m izvesnu opštu p o d e l u istih.
M o ž e m o d a r a z l i k u j e m o lično n e s v e s n o k o j e o b u h v a
ta sve akvizicije ličnoga postojanja, dakle zaboravlje
no, potisnuto, pod p r a g o m opaženo, mišljeno i o s e -
ćajno. Ali pored ovih ličnih nesvesnih sadržaja ima
i drugih sadržaja, koji ne proizlaze iz ličnih akvizi
cija, n e g o iz nasleđene mogućnosti psihičkoga f u n k -
cionisanja uopšte, naime iz nasleđene strukture
m o z g a . To su mitološke veze, motivi i slike, koji u
svako doba i svugde m o g u p o n o v o da nastanu bez
i s t o r i j s k e t r a d i c i j e ili m i g r a c i j e . O v e s a d r ž a j e o b e l e -
ž a v a m k a o kolektivno nesvesne. I s t o o n a k o k a o š t o
se svesni sadržaji n a h o d e u n e k o j delatnosti, tako se
n a h o d e i nesvesni sadržaji, k a o što nas iskustvo uči.
K a o što iz svesne psihičke delatnosti proizlaze izvesni
rezultati ili p r o i z v o d i , t a k o i iz n e s v e s n e delatnosti
proizlaze proizvodi, na primer snovi i fantazije. S u
višno je spekulisati o t o m e koliko je učestvovanje
496
svesti, na p r i m e r , u s n o v i m a . San n a m se predstavlja,
mi ga ne stvaramo svesno. Izvesno je da svesna r e
p r o d u k c i j a ili č a k v e ć o p a ž a n j e m n o g o m e n j a j u n a
t o m e , ali n e m o g u d a u n i š t e o s n o v n u č i n j e n i c u p r o
duktivnoga pokreta nesvesne provenijencije.
Funkcionalni odnos nesvesnih procesa prema
s v e s t i m o ž e m o n a z v a t i kompenzatornim (v. o.) o d n o
s o m , ukoliko nesvesni proces, k a o što iskustvo p o k a
zuje, izvlači na površinu subliminalni materijal, koji
j e konstelisan p o l o ž a j e m svesti, dakle sve o n e s a d r
žaje koji, kad bi sve bilo svesno, ne bi mogli n e d o
stajati n a s v e s n o j s l i c i situacije. K o m p e n z a t o r n a
funkcija nesvesnoga utoliko se jasnije pojavljuje
u k o l i k o je jednostraniji svesni stav, i za to patologija
daje obilne primere.
39. Orijentisanje. — K a o o r i j e n t i s a n j e o b e l e ž a -
v a m o p š t i p r i n c i p n e k o g a s t a v a (v. o . ) . S v a k i s t a v o r i
jentiše se p r e m a izvesnom gledištu, bilo to gledište
s v e s n o ili n e b i l o . T a k o z v a n i s t a v m o ć i o r i j e n t i š e s e
prema gledištu moći k o j o m Ja vlada prigušivalačkim
uticajima i uslovima. Stav mišljenja orijentiše se, na
primer, na logičkom principu kao svom najvišem za
konu. Stav oseta orijentiše se na č u l n o m opažanju
datih činjenica.
4 0 . Oset ( S e n z i t i v i t e t ) , osećaj ( E m p f i n d u n g ) . —
Oset je po m o m e shvatanju, jedna od osnovnih psi
h o l o š k i h f u n k c i j a (v. f u n k c i j a ) . V u n t t a k o đ e u b r a j a
oset u elementarne psihološke f e n o m e n e . 5 8
5 8
Sto s e tiče istorije p o j m a oseta uporedi:
W u n đ t , Grundz. d. phys. Psych. I, p. 3 5 0 s s .
Dessoir, Geschichte der neuern deutschen Psychologie.
Villa, Einl. in d. Psych. der Gegenioart.
v. Hartmann, Die moderne Psychologie.
498
u p r a v l j e n a v o l j a j e s t e i z r a z i i s p o l j a v a n j e estetičkoga
osećajnoga (osetnoga) stava.
Oset u velikoj meri karakteriše suštinu dece i
primitivaca, u k o l i k o on u s v a k o m e slučaju preteže u
o d n o s u p r e m a m i š l j e n j u i osećanju, ali ne n u ž n o u
odnosu p r e m a intuiciji. Ja, naime, shvatam oset kao
svesnu percepciju, a intuiciju kao nesvesnu percep
ciju. Oset i intuicija predstavljaju za m e n e d v e s u
p r o t n o s t i ili d v e f u n k c i j e k o j e s e u z a j a m n o k o m p e n -
zuju, kao mišljenje i osećanje. Mislena i osećajna
funkcija kao samostalne funkcije razvijaju se kako
o n t o g e n e t i č k i t a k o i f i l o g e n e t i č k i i z o s e t a ( r a z u m e se,
isto tako iz intuicije k a o n u ž n e suprotnosti oseta).
Ukoliko je elementaran fenomen, oset je nešto
prosto dato, što n i j e p o d v r g n u t o zakonima razuma, u
suprotnosti p r e m a mišljenju i osećanju. Stoga ja oset
o b e l e ž a v a m k a o iracionalnu (v. o.) f u n k c i j u , i a k o r a
z u m u polazi za r u k o m da velik b r o j oseta primi u
racionalne veze.
Č o v e k koji svoj celokupni stav orijentiše p r e m a
principu oseta pripada osetnom (senzitivnom) tipu
(v. tipovi).
N o r m a l n i oseti su srazmerni, t j . oni po proceni
odgovaraju intenzitetu fizičkoga nadražaja. Patološki
o s e t i s u n e s r a z m e r n i , t j . n e n o r m a l n o s l a b i ili n e n o r
m a l n o j a k i ; u p r v o m e s l u č a j u o n i su s p r e č e n i , a u
d r u g o m preterani. Sprečavanje nastaje zbog prevla-
đivanja druge funkcije, preterivanje zbog nenormal
ne slivenosti sa d r u g o m f u n k c i j o m , na p r i m e r z b o g
s l i v e n o s t i s a j o š n e d i f e r e n c i r a n o m č u v s t v e n o m ili
mislenom funkcijom. Preteranost oseta u t o m e slu
čaju prestaje čim je s osetom slivena funkcija za sebe
diferencirana. Naročito jasne primere daje psiholo
g i j a n e u r o z a , g d e v e o m a č e s t o p r e t e ž e j a k a seksuali-
zacija ( F r o j d ) d r u g i h f u n k c i j a , t j . s l i v e n o s t s e k s u a l
noga osećaja sa drugim funkcijama.
4 1 . Osećanje (čuvstvo). — O s e ć a n j e ( č u v s t v o ) je
a n a l i z o m o s e ć a n j a o d r e đ e n i s a d r ž a j ili g r a d i v o o s e
ć a n j a f u n k c i j e (v. o . ) .
4 2 . Osećanje (čuvstvovanje). — Osećanje ubra
j a m u četiri o s n o v n e psihološke funkcije. Ne m o g u se
32*
499
priključiti o n o m psihološkom pravcu koji osećanje
shvata kao s e k u n d a r n u , od » p r e d s t a v a « ili oseta z a
v i s n u p o j a v u , n e g o sa Hefdingom ( H o f f d i n g ) , Vun-
tom, Lemanom ( L e h m a n n ) , Kilpeom ( K i i l p e ) , Baldvi-
nom i d r u g i m n a l a z i m u o s e ć a n j u ( č u v s t v o v a n j u ) s a
m o s t a l n u f u n k c i j u sui g e n e r i s . O s e ć a n j e j e p r e svega
57
p r o c e s k o j i se v r š i i z m e đ u Ja i d a t a s a d r ž a j a , i to p r o
c e s k o j i s a d r ž a j u d a j e o d r e đ e n u vrednost u s m i s l u
u s v a j a n j a ili o d b i j a n j a ( » p r i j a t n o s t « ili » n e p r i j a t
n o s t « ) , ali z a t i m i p r o c e s k o j i s e , b e z o b z i r a n a t r e
n u t n i s a d r ž a j s v e s t i ili n a t r e n u t n e o s e t n e s e n z a c i j e ,
m o ž e pojavljivati tako reći izolovan kao »raspolože
nje« (»Stimmung«). Ovaj poslednji proces može se
k a u z a l n o o d n o s i t i n a r a n i j e s a d r ž a j e s v e s t i , ali t o n e
m o r a n u ž n o biti, j e r on isto t a k o m o ž e proizlaziti i iz
n e s v e s n i h s a d r ž a j a , k a o što t o o b i l n o d o k a z u j e p s i h o
patologija. Ali i raspoloženje, bilo da je ono dato opšte
ili s a m o k a o p a r c i j a l n o osećanje, znači n e k o p r o c e n j i -
v a n j e , ali n e n e k o g a o d r e đ e n o g a , p o j e d i n o g a s a d r ž a j a
svesti, n e g o c e l o g a t r e n u t n o g a p o l o ž a j a svesti, i to
o p e t u smislu u s v a j a n j a ili o d b i j a n j a . S t o g a je o s e ć a
n j e p r e s v e g a s a s v i m subjektivan p r o c e s , k o j i u s v a
k o m pogledu m o ž e da bude nezavisan od spoljašnje-
ga nadražaja, iako se pridružuje s v a k o m osećaj u
(osetnoj senzaciji). 68
Čak »ravnodušan« osećaj ima
neki »osećajni ton«, naime ton ravnodušnosti, čime je
opet izraženo neko procenjivanje. Stoga je osećanje i
n e k a v r s t a suđenja, ali k o j e j e o d i n t e l e k t u a l n o g a s u d a
utoliko različno u k o l i k o se ne vrši radi donošenja
neke p o j m o v n e sveze, n e g o radi n e k o g a p r e svega
s u b j e k t i v n o g a u s v a j a n j a ili o d b i j a n j a . P r o c e n j i v a n j e
4 7
Sto se tiče istorije p o j m a osećanja i teorije osećanja
uporedi: Wundt, Grundz. d. physiol. Psych. Isti, Grundz. d.
Psych. p. 35 s s .
Nahlowsky, Dos Geftihlsleben in seinen wesentlichen
Erscheinungen, etc.
R i b o t , P s y c h . d . Gefiihle.
Lehmann, Die Hauptgesetze des menschlichen Gefiihls-
lebens.
Villa, Einleitung in d. Psych. d. Gegenwart, p. 208 ss.
58 za razlikovanje osećanja i osećaja (osetne senzacije)
upor. Wundt, Grundz. d. physiol. Psych. I, 350 ss.
500
o s e ć a n j e m p r o s t i r e s e n a svaki s a d r ž a j s v e s t i , m a
k a k v e vrste on bio. P o j a č a v a li se intenzitet osećanja,
n a s t a j e afekat (v. a f e k a t ) , k o j i j e o s e ć a j n o s t a n j e
s primetnim telesnim inervacijama. Osećanje se od
a f e k t a r a z l i k u j e p o t o m e što n e i z a z i v a n i k a k v e p r i -
metne telesne inervacije, t j . toliko malo i toliko
m n o g o kao i običan misleni proces. Obično, »prosto«
o s e ć a n j e j e konkretno (v. o . ) , t j . p o m e š a n o s a d r u g i m
funkcionim elementima, na primer veoma često
s osetima. U t o m e n a r o č i t o m e slučaju o n o se m o ž e
o b e l e ž i t i k a o afektivno, ili ( k a o š t o se, n a p r i m e r ,
u o v o m e r a d u d e š a v a ) k a o osećajni senzitivitet, p o d
k o j i m se razumeva pre svega nerazdvojno slivanje
o s e ć a n j a s e l e m e n t i m a oseta. O v o k a r a k t e r i s t i č n o m e -
šanje nahodi se svugde gde se osećanje pokazuje kao
funkcija k o j a nije diferencirana, najjasnije u psihi
neurotičara s diferenciranim mišljenjem. Iako je
osećanje po sebi samostalna funkcija, o n o ipak m o ž e
da dospe u zavisnost od neke druge funkcije, na p r i
m e r od mišljenja, zbog čega nastaje osećanje k o j e se
prema mišljenju ponaša kao njegova pratnja i samo
se utoliko ne p o t i s k u j e iz svesti u k o l i k o pristaje u
intelektualne sveze. Od običnoga konkretnoga oseća
nja treba razlikovati apstraktno o s e ć a n j e . K a o što
a p s t r a k t n i p o j a m (v. m i š l j e n j e ) č i n i d a o t p a d n u r a z
like stvari što ih je on obuhvatio, tako se i apstraktno
osećanje izdiže iznad razlika pojedinih od n j e g a
p r o c e n j e n i h s a d r ž a j a i p r o i z v o d i » r a s p o l o ž e n j e « ili
položaj osećanja, k o j i u sebi o b u h v a t a različna p o
j e d i n a p r o c e n j i v a n j a i t i m e i h p o t i r e . K a o što m i š l j e
n j e sadržaje svesti r a s p o r e đ u j e p r e m a p o j m o v i m a ,
t a k o i o s e ć a n j e r a s p o r e đ u j e sadržaje svesti p r e m a n j i
hovoj vrednosti. Što je osećanje konkretni je, to je
s u b j e k t i v n i j a i l i č n i j a v r e d n o s t k o j u o n o d a j e ; a što
je apstraktnije, to je opšti ja i objektivnija vrednost
k o j u o n o d a j e . K a o što p o t p u n o a p s t r a k t a n p o j a m
više ne p o k r i v a p o j e d i n a č n o s t i osobenost stvari, n e g o
s a m o n j i h o v u opštost i nerazličnost, tako se i p o t p u
no apstraktno osećanje ne pokriva više pojedinačnim
m o m e n t o m i kvalitetom njegova osećanja, nego samo
celokupnošću svih m o m e n a t a i n j i h o v e nerazličnosti.
501
P r e m a t o m e o s e ć a n j e j e k a o i m i š l j e n j e racionalna
funkcija, ukoliko se, kao što iskustvo pokazuje, v r e d
nost uopšte dodeljuje prema zakonima razuma.
Gornjim definicijama, naravno, nije okarakteri-
sana suština osećanja, n e g o je osećanje n j i m a s a m o
spolja opisano. Intelektualna p o j m o v n a m o ć p o k a z u
je se kao nesposobna da suštinu osećanja formuliše u
p o j m o v n o m e jeziku, jer mišljenje pripada kategoriji
i n k o m e n z u r a b i l n o m o s e ć a n j u , k a o što s e u o p š t e n i
jedna osnovna psihološka funkcija ne m o ž e potpuno
izraziti d r u g o m . O v o j okolnosti treba pripisati što
nijedna intelektualna definicija nikada n e ć e biti u
p o l o ž a j u da u iole d o v o l j n o j m e r i izrazi specifičnost
o s e ć a n j a . T i m e što s e o s e ć a n j a k l a s i f i k u j u n i š t a n i j e
d o b i v e n o za shvatanje n j i h o v e suštine, j e r i n a j t a č -
nija klasifikacija m o ć i će u v e k da naznači samo onaj
i n t e l e k t u a l n o s h v a t l j i v s a d r ž a j n a k o m e ili s k o j i m s e
osećanja p o j a v l j u j u povezana, a da time, ipak, n i j e
dohvatila specifičnost osećanja. Koliko god ima r a z -
ličnih i intelektualno dohvatljivih klasa sadržaja, isto
toliko m o ž e se razlikovati osećanje, a da time, ipak,
sama osećanja ne b u d u iscrpno klasifikovana, jer
iznad svih m o g u ć n i h intelektualno dohvatljivih klasa
sadržaja još ima osećanja k o j a se otimaju intelek
tualnom rubrikovanju. V e ć je misao klasifikacije i n
telektualna i stoga suštini osećanja i n k o m e n z u r a b i l -
na. Z a t o se m o r a m o zadovoljiti t i m e što ć e m o n a z n a
čiti g r a n i c e p o j m a .
Način procenjivanja osećanjem može se upore-
diti s i n t e l e k t u a l n o m a p e r c e p c i j o m , k a o apercepcija
vrednosti. M o ž e se r a z l i k o v a t i aktivna i pasivna o s e
ćajna apercepcija. Pasivni osećajni akt karakterisan
j e t i m e š t o s a d r ž a j i z a z i v a ili p r i v l a č i o s e ć a n j e , o n
iznuđava osećajno učestvovanje subjektovo. M e đ u
tim, aktivni osećajni akt daje vrednosti od strane
subjekta, on p r o c e n j u j e sadržaje p r e m a intenciji, i to
prema osećajnoj, a ne intelektualnoj intenciji. Stoga
je aktivno osećanje upravljena funkcija, delanje
volje, na primer v o l j e n j e u suprotnosti p r e m a z a l j u b
l j e n o s t i . O v o p o s l e d n j e s t a n j e b i l o b i neupravljeno,
pasivno osećanje, k a o što v e ć p o k a z u j e i jezička u p o -
502
treba, jer ona p r v o obeležava kao delatnost, a ono
d r u g o k a o s t a n j e . N e u p r a v l j e n o o s e ć a n j e j e osećajna
intuicija. U t a č n i j e m s m i s l u , d a k l e , s a m o a k t i v n o ,
u p r a v l j e n o o s e ć a n j e m o ž e s e o b e l e ž i t i k a o racional
no, a p a s i v n o je iracionalno, u k o l i k o p r o i z v o d i v r e d
nosti bez sudelovanja, eventualno čak i protiv n a m e -
re subjektove.
A k o se celokupni stav j e d i n k e orijentiše p r e m a
f u n k c i j i o s e ć a n j a , o n d a g o v o r i m o o osećajnom tipu
(v. t i p ) .
4 3 . »Participation mystique«. — Ovaj termin
vodi poreklo od Levi-Brila. 6 9
Pod tim se razumeva
naročita vrsta psihološke vezanosti s o b j e k t o m . Ona
se sastoji u t o m e što se subjekat ne m o ž e jasno r a z
likovati od objekta, nego je s o v i m vezan neposred
n o m v e z o m , koja se m o ž e obeležiti kao parcijalni
identitet. O v a j identitet osniva se na n e k o m aprior
n o m jedinstvu objekta i subjekta. Stoga je mistička
participacija preostatak toga praštan ja. Ona se ne o d
nosi na celinu veze subjekta i objekta, n e g o samo na
izvesne slučajeve u k o j i m a se p o j a v l j u j e f e n o m e n te
o s o b i t e v e z a n o s t i . R a z u m e se, p a r t i c i p a c i j a j e p o j a v a
koja se najbolje m o ž e posmatrati k o d primitivaca;
ona je ipak v e o m a česta i k o d kulturnoga čoveka,
iako ne u istoj rasprostranjenosti i intenzivnosti. K o d
kulturnoga č o v e k a o n a postoji i z m e đ u lica, r e d e i z
m e đ u lica i stvari. U p r v o m e slučaju ona je takozvani
odnos prenošenja, kod koga objektu (redovno) pripa
da u neku ruku magijski, t j . neuslovljeni uticaj na
s u b j e k a t . U d r u g o m s l u č a j u r e č j e ili o s l i č n i m u t i c a
j i m a j e d n e s t v a r i , ili o v r s t i i d e n t i f i k a c i j e s j e d n o m
s t v a r i ili s i d e j o m i s t e .
44. Projekcija. — P r o j e k c i j a z n a č i s t a v l j a n j e n e
koga subjektivnoga procesa u objekat. (To u suprot
nosti p r e m a i n t r o j e k c i j i , v . o.). P r e m a t o m e , p r o j e k
cija je proces disimilacije, ukoliko se subjektivan sa
držaj oduzima subjektu i u neku ruku utelovljuje u
objekat. To su ne samo mučni i inkompatibilni sa
držaji, kojih se subjekat oslobađa p r o j e k c i j o m , n e g o i
M
Levy-Bruhl, Les fonetions mentales dans les sociiles
infćrieures, Pariš, 1912.
503
pozitivne vrednosti, koje su subjektu ma iz kojih
razloga, na p r i m e r zbog samopotcenjivanja, nepristu
pačne. Projekcija se osniva na arhaičnom identitetu
( v . o.) s u b j e k t a i o b j e k t a , ali s e k a o p r o j e k c i j a m o ž e
obeležiti tek ako se pojavila nužnost rasturanja i d e n
titeta s o b j e k t o m . O v a n u ž n o s t p o j a v l j u j e s e a k o
identitet izaziva remećenje, t j . ako se zbog o d s u
stva projiciranoga sadržaja znatno hudi prilagođiva
n j u i stoga postaje poželjno vraćanje projiciranoga
sadržaja u subjekat. Od toga trenutka dotadašnji p a r
cijalni identitet dobiva karakter projekcije. Stoga i z
raz » p r o j e k c i j a « obeležava stanje identiteta k o j e se
primetilo i zbog toga postalo p r e d m e t kritike, bilo
vlastite kritike s u b j e k t o v e bilo kritike drugoga.
M o ž e se r a z l i k o v a t i pasivna i aktivna p r o j e k c i j a .
Prva forma je obična forma svih patoloških i mnogih
normalnih projekcija koje ne proizlaze ni iz kakve
namere, nego su samo automatsko dešavanje. Druga
f o r m a n a l a z i s e k a o b i t a n s a s t a v n i d e o a k t a uživlja-
vanja. U ž i v l j a v a n j e j e (v. o . ) , d o d u š e , k a o c e l i n a p r o
c e s i n t r o j e k c i j e u k o l i k o služi z a t o d a o b j e k a t d o v e d e
u intimnu vezu sa subjektom. Da se o v a veza u s p o
stavi, s u b j e k a t o d v a j a o d sebe n e k i sadržaj, n a p r i
m e r osećanje, premešta ga u objekat unoseći njime
život u o b j e k a t , i na taj n a č i n u v o d i o b j e k a t u s u b
jektivnu sferu. A l i aktivna f o r m a p r o j e k c i j e nahodi
se i kao akt suđenja, koji ide za tim da rastavi s u b j e
kat i objekat. U t o m e slučaju subjektivan sud kao
važeće stanje stvari odvaja se od subjekta i premešta
u objekat, zbog čega se subjekat odvaja od objekta.
Projekcija je, prema tome, proces introversije ukoli
ko ona u suprotnosti prema introjekciji ne dovodi ni
do kakva unošenja i ujednačivanja, nego do razlu
čivanja i odvajanja subjekta od objekta. Stoga ona
igra glavnu ulogu kod paranoje, koja redovno vodi
do totalne izolacije subjekta.
4 5 . Racionalan. — R a c i o n a l n o j e o n o š t o j e r a
z u m n o , što o d g o v a r a razumu. Ja r a z u m shvatam kao
stav čiji je princip da mišljenje, osećanje i delanje
uobličava prema objektivnim vrednostima. Objektiv
ne vrednosti postavljaju se prosečnim iskustvom,
504
s j e d n e s t r a n e , s p o l j a š n j i h , a, s d r u g e s t r a n e , u n u t r a
šnjih psiholoških činilaca. O v a iskustva ne bi nikako
mogla predstavljati objektivne »vrednosti« kad bi
kao takve » d o b i v a l e vrednost« o d subjekta, što j e v e ć
akt razuma. Ali racionalni stav koji n a m dopušta da
objektivne vrednosti uopšte objasnimo kao važe
će nije delo p o j e d i n o g a subjekta, n e g o istorije sveta.
Najveći broj objektivnih vrednosti — a baš s time i
razum — jesu od davnina primljeni, čvrsto sastavlje
ni kompleksi predstava, i na njihovoj organizaciji d e -
lale su n e b r o j e n e hiljade godina s istom nužnošću
s k o j o m priroda živoga organizma reaguje na proseč-
ne i neprestano p o n a v l j a n e uslove okoline i n j i m a
suprotstavlja podudarne komplekse funkcija, kao, na
primer, o k o k o j e savršeno o d g o v a r a prirodi svetlosti.
Stoga bi se m o g l o govoriti o n e k o m preegzistentnom,
metafizičkom svetskom razumu kad ne bi reagovanje
živoga organizma koje odgovara prosečnom spolja
šnjem uticaju uopšte bilo neizbežan uslov njegove
egzistencije, a tu misao je v e ć izrazio Šopenhauer.
Stoga ljudski r a z u m n i j e ništa d r u g o n e g o izraz p r i
lagođenosti o n o m e što se p r o s e č n o p o j a v l j u j e , što se
staložilo u postepeno čvrsto o r g a n i z o v a n i m k o m p l e k
sima predstava, koji sačinjavaju objektivne v r e d n o
sti. Z a k o n i r a z u m a su, d a k l e , o n i z a k o n i k o j i o b e l e -
ž a v a j u i regulišu prosečni » p r a v i « , prilagođeni stav.
R a c i o n a l n o j e s v e što s e s l a ž e s t i m z a k o n i m a , a i r a
c i o n a l n o (v. o . ) , n a p r o t i v , s v e što s e n e p o d u d a r a s t i m
zakonima.
Racionalne f u n k c i j e su mišljenje i osećanje,
u k o l i k o p r e s u d n o stoje p o d u t i c a j e m akta r a z m i š l j a
nja. O n e svoju n a m e n u najpotpunije dostižu u sve
savršenijem slaganju sa zakonima razuma. M e đ u
tim, iracionalne funkcije su one k o j e idu za čistim
o p a ž a n j e m , k a o š t o j e i n t u i r a n j e i oset, j e r o n e m o
raju, koliko god je to mogućno, da budu bez racio
nalnog, a o v o pretpostavlja isključenje svega izvan-
razumskog, da bi m o g l e dospeti do potpunoga opaža
n j a svega što se dešava.
46. Reduktivan. — R e d u k t i v a n z n a č i » s v o d e ć i « .
Služim se o v i m izrazom da obeležim onu psihološku
505
m e t o d u tumačenja k o j a nesvesni proizvod ne shvata
s a g l e d i š t a s i m b o l i č n o g a i z r a z a , n e g o k a o semiotičan,
k a o z n a k ili k a o s i m p t o m n e k o g a p r o c e s a k o j i j e u
osnovi. Shodno tome, reduktivna metoda obdelava
nesvesni proizvod u smislu nekoga svođenja na e l e
mente, na osnovne procese, bilo da su oni reminiscen
cije na događaje koji su se stvarno odigrali, bilo da
su elementarni procesi koji aficiraju psihu. Otuda je
reduktivna metoda orijentisana unazad (u suprotnosti
p r e m a k o n s t r u k t i v n o j m e t o d i , v . o . ) , ili u i s t o r i j s k o m
s m i s l u ili u p r e n o s n o m s m i s l u s v o đ e n j a k o m p l e k s n e i
diferencirane količine na nešto opštije i elementar-
n i j e . Frojdova i Adlerova m e t o d a t u m a č e n j a j e s u r e -
duktivne ukoliko obe redukuju na elementarne p r o
c e s e ž e l j e i t e ž n j e , u p o s l e d n j o j l i n i j i i n f a n t i l n e ili
fiziološke prirode. Nesvesnom proizvodu pripada pri
t o m e n u ž n o s a m o v r e d n o s t p r e n o s n a i z r a z a , z a šta z a
pravo ne bi trebalo da se primenjuje termin simbol
(v. o.). D e j s t v o r e d u k c i j e s o b z i r o m na značaj n e s v e
s n o g a p r o i z v o d a l e ž i u r a s t u r a n j u , t i m e š t o s e o n ili
svodi na svoje istorijske prethodne stepene i time
uništava, ili p o n o v o integrališe o n o m e l e m e n t a r n o m
procesu iz koga je proizišao.
4 7 . Simbol. — P o j a m s i m b o l a , p o m o m e s h v a t a -
n j u , s t o g a s e r a z l i k u j e o d p o j m a p r o s t a znaka. Zna
čenje simboličnoga i z n a č e n j e semiotičnoga jesu sa
s v i m r a z l i č n e s t v a r i . Ferero ( F e r r e r o ) u s v o j o j k n j i
6 0
zi, s t r o g o u z e v , ne g o v o r i o s i m b o l u , n e g o o znaku.
N a p r i m e r : stari o b i č a j d a s e p r i p r o d a j i n e k o g a z e m
ljišta p r e d a j e k o m a d zelena busena m o ž e s e v u l g a r
n o o b e l e ž i t i k a o » s i m b o l i č a n « , ali p o s v o j o j p r i r o d i
on je sasvim semiotičan. K o m a d zelena busena je
znak, s t a v l j e n za c e l o z e m l j i š t e . T o č a k sa k r i l i m a u
železničkoga činovnika nije nikakav simbol železni-
ce, nego znak koji obeležava pripadnost železničkome
saobraćaju. Simbol, međutim, uvek pretpostavlja da
j e o d a b r a n i i z r a z n a j b o l j a m o g u ć n a o z n a k a ili f o r
m u l a z a s t a n j e s t v a r i k o j e j e r e l a t i v n o n e p o z n a t o , ali
s e z n a ili s e z a h t e v a d a p o s t o j i . A k o se, d a k l e , t o č a k
506
sa krilima u železničkoga činovnika o b j a š n j a v a kao
simbol, onda bi time bilo rečeno da taj čovek ima p o
sla s n e k i m n e p o z n a t i m n a č i n o m d e l a n j a , k o j i s e n e
m o ž e d r u k č i j e ili b o l j e izraziti n e g o k r i l a t i m t o č k o m .
S v a k o shvatanje k o j e simbolični izraz o b j a š n j a v a k a o
a n a l o g i j u ili s k r a ć e n u o z n a k u n e k e p o z n a t e s t v a r i j e
ste semiotično. S h v a t a n j e k o j e s i m b o l i č n i i z r a z o b j a
šnjava kao n a j b o l j e m o g u ć n u i zato kao najjasniju i
naj karakteristični ju formulaciju neke relativno n e
p o z n a t e s t v a r i j e s t e simbolično. S h v a t a n j e k o j e s i m
b o l i č n i i z r a z o b j a š n j a v a k a o n a m e r a n o p i s ili p r e o -
b l i č a v a n j e n e k e p o z n a t e s t v a r i j e s t e alegorično. O b j a
šnjenje krsta k a o simbola božanske ljubavi jeste
semiotično, j e r » b o ž a n s k a l j u b a v « o n o s t a n j e s t v a r i
k o j e s e i m a izraziti o b e l e ž a v a t a č n i j e i b o l j e n e g o l i
krst, koji m o ž e imati j o š m n o g a druga značenja. S i m
bolično je, m e đ u t i m , o n o objašnjenje krsta koje, i z
nad svih iznalažljivih objašnjenja, gleda na krst kao
na izraz n e k o g j o š nepoznatoga i n e r a z u m l j i v o g a m i
s t i č k o g a ili t r a n s c e n d e n t n o g a , t j . p r e s v e g a p s i h o l o
škoga stanja stvari, k o j e se prosto najprikladnije
m o ž e predstaviti krstom.
D o k l e g o d j e s i m b o l živ, o n j e izraz n e k e stvari
koja se inače ne m o ž e b o l j e obeležiti. S i m b o l je živ
samo dok je bremenit značenjem. Ali ako je njegov
smisao iz n j e g a rođen, t j . ako je nađen onaj izraz
k o j i t r a ž e n u , o č e k i v a n u ili n a s l u ć i v a n u s t v a r j o š b o l j e
formuliše negoli dotadašnji simbol, onda je simbol
mrtav, t j . o n i m a j o š s a m o i s t o r i j s k i z n a č a j . S t o g a s e
o njemu može još uvek govoriti kao o nekom simbo
lu, uz prećutnu pretpostavku da se o n j e m u govori
k a o o o n o m što je on b i o kad s v o j b o l j i izraz j o š n i j e
iz sebe b i o rodio. N a č i n na k o j i P a v l e i starija m i
stička spekulacija postupaju sa s i m b o l o m krsta p o
k a z u j e d a j e o n z a n j i h b i o s i m b o l k o j i j e n a nenad
mašan način p r e d s t a v l j a o o n o što j e n e i z r e č e n o . Z a
svako esoteričko objašnjenje simbol je mrtav, jer je
esoterikom sveden na (veoma često prividno) bolji
i z r a z , i z b o g t o g a služi k a o p r o s t z n a k z a d r u g d e p o t
punije i bolje poznate veze. Živ je simbol uvek samo
za e k s o t e r i č k o stanovište. Izraz k o j i je stavljen za
507
poznatu stvar ostaje u v e k prost znak i nikada nije
simbol. Stoga je sasvim n e m o g u ć n o da se živ, t j . z n a
č e n j e m bremenit simbol stvori iz poznatih veza. Jer
o n o što j e t a k o s t v o r e n o n e s a d r ž i n i k a d a v i š e n e g o
što je unutra stavljeno. Svaki psihički p r o i z v o d , u k o
liko j e trenutno n a j b o l j e m o g u ć n i izraz z a n e k o j o š
n e p o z n a t o ili s a m o r e l a t i v n o p o z n a t o s t a n j e s t v a r i ,
m o ž e se shvatiti kao simbol ukoliko je č o v e k sklon
pretpostavci da izraz n a m e r a v a da obeleži i o n o što
s e t e k n a s l u ć i v a l o , ali s e j a s n o j o š n i j e z n a l o . U k o
liko svaka naučna teorija obuhvata neku hipotezu,
dakle ukoliko je anticipatorna oznaka nekoga u su
štini j o š n e p o z n a t o g s t a n j a s t v a r i , o n a j e s t e s i m b o l .
Zatim je svaka psihološka pojava simbol pod pret
postavkom da ona kazuje još nešto više i nešto drugo,
što s e o t i m a s a d a š n j e m s a z n a n j u . O v a p r e t p o s t a v k a
je m o g u ć n a prosto svugde g d e postoji svest k o j a je
podešena za dalje m o g u ć n o s t i značenja stvari. O n a
n i j e m o g u ć n a s a m o o n d e , i to s a m o za tu istu svest,
g d e je svest sama proizvela neki izraz k o j i treba da
iskazuje upravo toliko koliko je bilo u nameri n j e
gova proizvođenja, dakle, na primer, neki m a t e m a
tički izraz. A l i za d r u g u svest o v o o g r a n i č e n j e nikako
ne postoji. Ona m o ž e i matematički izraz da shvati
kao simbol za neko u nameri njegova proizvođenja
skriveno, nepoznato psihičko stanje stvari, u k o l i k o
o v o stanje stvari o n o m e koji je stvorio semiotični i z
raz nije d o k a ž l j i v o poznato i stoga nije m o g l o da b u d e
p r e d m e t svesne u p o t r e b e . D a l i j e n e š t o s i m b o l ili
nije, t o zavisi p r e svega o d stava p o s m a t r a č k e s v e
sti, j e d n o g a r a z u m a , n a p r i m e r , k o j i d a t o s t a n j e s t v a r i
ne uzima samo k a o takvo n e g o i kao izraz n e p o z n a
toga. Stoga je odista m o g u ć n o da n e k o postavlja sta
n j e stvari k o j e se nikako ne čini simbolično n j e g o v u
p o s m a t r a n j u , ali s e t a k v o s v a k a k o č i n i n e k o j d r u g o j
svesti.
508
smisla kad im ne bi pripadao simboličan smisao. T r o -
u g a o sa upisanim o k o m jeste k a o čista činjeničnost
toliko besmislen da je n e m o g u ć n o da ga posmatrač
shvati kao prosto slučajnu igračku. T a k v o uobličava-
nje neposredno nameće simbolično shvatanje. Ovaj
u t i c a j b i v a p o t p o m o g n u t ili č e š ć i m i i s t o v e t n i m p o
j a v l j i v a n j e m istoga uobličavanja ili naročito brižlji
v i m n a č i n o m proizvođenja, koji je, naime, izraz j e d n e
t o m e pridavane naročite vrednosti. Simboli koji se
u o b l i č a v a j u baš u t o m e o p i s a n o m n a č i n u ili su m r t v i ,
t j . n a d m a š e n i b o l j i m f o r m u l i s a n j e m , ili s u p r o i z v o d i
čija simbolična priroda zavisi s a m o od stava p o s m a -
tračke svesti. O v a j stav, k o j i datu p o j a v u shvata k a o
s i m b o l i č n u , m o ž e m o s k r a ć e n o b e l e ž i t i k a o simboličan
stav. O n j e o d n o s i m a s t v a r i s a m o j e d n i m d e l o m
opravdan, a d r u g i m d e l o m je izliv određena pogleda
n a s v e t , o n o g a k o j i d e š a v a n j u , b i l o u v e l i k o m ili u
m a l o m , pridaje neki smisao i t o m smislu pridaje i z -
vesnu v e ć u vrednost negoli čistoj činjeničnosti. N a
suprot o v o m shvatanju stoji drugo, k o j e akcenat
svagda stavlja na čistu činjeničnost i smisao p o d r e
đ u j e činjenicama. Z a o v a j poslednji stav n e m a nigde
nikakvih simbola onde gde se simbolika osniva samo
na načinu posmatranja. Naprotiv, i za njega ima sim
bola, naime upravo onih koji od posmatrača iziskuju
pretpostavljanje skrivena smisla. B o ž j i lik sa b i č j o m
g l a v o m m o ž e se, doduše, objasniti k a o l j u d s k o telo
sa bičjom glavom. Ali ovo objašnjenje jedva bi se
merilo sa simboličnim objašnjenjem, jer je simbol
suviše nametljiv da bi se m o g l o preći p r e k o njega.
Simbol koji svoju simboličnu prirodu pokazuje n a
m e t l j i v o n e t r e b a j o š n i k a k o d a b u d e živ simbol. O n ,
n a p r i m e r , m o ž e d a u t i č e s a m o n a i s t o r i j s k i ili f i l o -
s o f s k i r a z u m . O n i z a z i v a i n t e l e k t u a l n o ili e s t e t i č k o
interesovanje. Ali simbol je živ samo ako je i za p o
smatrača n a j b o l j e i najviše m o g u ć a n izraz o n o g a što
se naslućuje, a j o š se ne zna. U t a k v i m o k o l n o s t i m a
on izaziva nesvesno učestvovanje. On vrši uticaj k o
j i m stvara i u n a p r e đ u j e život. K a o što Faust kaže:
509
Ž i v i s i m b o l f o r m u l i š e b i t n o n e s v e s t a n d e o , i što j e
taj deo opštije raširen, to je opštiji i uticaj simbola,
jer u svakome dodiruje srodnu žicu. K a k o je simbol,
s j e d n e strane, n a j b o l j e m o g u ć n i i za datu e p o h u n e
n a d m a š n i i z r a z z a o n o što j e j o š n e p o z n a t o , t o o n
m o r a proizlaziti iz o n o g a što je na j diferencirani je i
najkomplikovanije u savremenoj duhovnoj atmosfe
ri. A l i k a k o živi s i m b o l , s d r u g e strane, m o r a da
o b u h v a t a o n o što j e s r o d n o n e k o j v e ć o j l j u d s k o j g r u
pi da bi uopšte m o g a o da na takvu utiče, to on m o r a
d a dohvata u p r a v o o n o što m o ž e d a b u d e zajedničko
n e k o j v e ć o j ljudskoj grupi. T o nikada n e m o ž e biti
o n o što j e v e o m a d i f e r e n c i r a n o i v r l o t e š k o d o s t u p n o ,
jer to postiže i razumeva samo malen b r o j , nego to
m o r a biti nešto još tako primitivno da n j e g o v o s v u -
dašnje prisustvo bude izvan svake sumnje. S a m o ako
simbol to dohvata i izražava najboljim m o g u ć n i m i z
razom, on i m a opšti uticaj. U t o m e se sastoji snažni
i u isti m a h s p a s o n o s n i u t i c a j n e k o g a ž i v o g a s o c i j a l
noga simbola.
Isto što k a ž e m o v d e o s o c i j a l n o m s i m b o l u važi i
za individualni simbol. Ima individualnih psiholoških
proizvoda koji imaju očevidno simboličan karakter,
koji nam otprve nameću simboličko shvatanje. Za
j e d i n k u oni i m a j u sličan funkcionalan značaj k a o s o
cijalni simbol za v e ć u ljudsku grupu. A l i ovi p r o i z
v o d i n i k a d a n i s u s a m o s v e s n a ili s a m o n e s v e s n a p o
rekla, n e g o proizlaze iz r a v n o m e r n e saradnje i j e d
n o g a i d r u g o g a . N e s a m o čisti p r o i z v o d i s v e s t i n e g o i
isključivo nesvesni proizvodi nisu eo ipso uverljivo
simbolični, nego je simboličkom stavu posmatračke
svesti o s t a v l j e n o da im pripisuje karakter simbola.
A l i oni se isto tako m o g u shvatiti i kao sasvim k a u
zalno uslovljene činjenice, m o ž d a u smislu k a o što se
crveni eksantem šarlaha m o ž e shvatiti kao »simbol«
šarlaha. U o v o m e slučaju s v a k a k o se s p r a v o m g o v o r i
o » s i m p t o m u « , a ne o s i m b o l u . S t o g a Frojd, po m o m e
mišljenju, sa svoga stanovišta s p r a v o m nije g o v o
r i o o simboličkim, n e g o o simptomatičnim radnja
ma,* j e r z a n j e g a o v e p o j a v e n i s u s i m b o l i č n e u o v d e
1
81
Freud, Zur Psychopathologie des Alltaglebens.
510
definisanom smislu, n e g o su simptomatični znaci
određena i opštepoznata osnovnoga procesa. Ima, n a
ravno, neurotičara koji svoje nesvesne proizvode,
k o j i su u p r v o m e r e d u i u g l a v n o m simptomi bolesti,
shvataju kao v e o m a značajne simbole. A l i uopšte
uzev to nije slučaj. Naprotiv, današnji neurotičar čak
j e i s u v i š e s k l o n d a i o n o što j e z n a č a j n o s h v a t a k a o
» s i m p t o m « . Činjenica d a postoje d v a distinktna, j e
dan d r u g o m protivrečna i s o v e i s o n e strane r e v
nosno branjena shvatanja o smislu i nesmislu stvari
p o u č a v a nas da o č e v i d n o i m a procesa k o j i ne izra
žavaju nikakav naročit smisao, koji su samo k o n s e -
kvencije, a nimalo simptomi, i drugih procesa koji u
sebi n o s e skriven smisao; k o j i n e s a m o što n e ć e d a o d
nečega vode poreklo nego čak hoće da nešto postanu
i k o j i su zato simboli. N a š e m taktu i našoj oceni
ostavljeno je da reše gde i m a m o posla sa simptomi
m a , a g d e sa s i m b o l i m a .
Simbol je uvek tvorevina veoma kompleksne
prirode, jer se sastavlja iz činjenica svih psihičkih
funkcija. Z b o g toga on nije ni racionalne ni iracio
nalne prirode. On, doduše, ima j e d n u stranu k o j a se
o d a z i v a r a z u m u , ali i j e d n u s t r a n u k o j a j e r a z u m u
nepristupačna jer je sastavljena ne samo iz činjenica
racionalne prirode n e g o i iz iracionalnih činjenica č i
stoga unutrašnjega i spoljašnjega opažanja. B o
gatstvo naslućivan ja i o b i l j e z n a č e n j a u simbola izi
skuje ne samo mišljenje n e g o i osećanje, i n j e g o v a
naročita slikovitost, ako je uobličena u čulnu f o r m u ,
izaziva ne samo oset n e g o i intuiciju. Živi simbol ne
m o ž e se ostvariti u o t u p e l u i m a l o r a z v i j e n u duhu,
jer će se takav duh zadovoljiti simbolom koji već
postoji, o n a k v i m k a k v o g m u g a pruža o n o što tradi
cionalno postoji. S a m o čežnja visoko razvijena duha,
k o m e pruženi simbol više ne daje najviše sjedinjenje
u jednom i z r a z u , m o ž e d a s t v o r i n o v s i m b o l . A l i k a k o
simbol proizlazi baš iz svoje najviše i poslednje d u
h o v n e t e k o v i n e , i u isti m a h m o r a d a o b u h v a t i i n a j
dublje osnove svojega bića, to on ne m o ž e jednostra
no proizlaziti iz visoko diferenciranih d u h o v n i h f u n k
cija, n e g o m o r a u j e d n a k o j m e r i voditi p o r e k l o i iz
511
najnižih i najprimitivnijih pokreta. Da bi o v o sara-
đivanje najsuprotnijih stanja uopšte bilo m o g u ć n o ,
ona oba moraju da stoje jedno pored drugoga u n a j -
punijoj suprotnosti. O v o stanje m o r a d a b u d e n a j
žešće razilaženje za s a m i m s o b o m , i to u tolikoj m e r i
da se t e z a i a n t i t e z a n e g i r a j u , a Ja i p a k m o r a da p r i
zna s v o j e b e z u s l o v n o u č e s t v o v a n j e u tezi i antitezi.
A l i ako postoji pobeđenost j e d n o g a dela, onda će s i m
b o l p r e t e ž n o biti p r o i z v o d d r u g o g a dela, i baš u istoj
meri i m a n j e biti simbol n e g o simptom, naime
s i m p t o m prigušene antiteze. M e đ u t i m , koliko j e s i m
bol samo simptom, toliko mu nedostaje i oslobodilač
ki uticaj, jer ne izražava potpuno opravdanje posto
janja svih delova psihe, nego podseća na prigušivanje
antiteze, čak i ako ne bi trebalo da svest sebi daje
računa o tome. Ali ako postoji potpuna jednakost i
ravnopravnost suprotnosti, potvrđena bezuslovnim
u č e s t v o v a n j e m Ja u t e z i i a n t i t e z i , o n d a je t i m e s t v o
ren zastoj htenja, j e r se više ne m o ž e hteti, zato što
svaki m o t i v ima pored sebe svoj jednako jak p r o -
tivmotiv. K a k o život nikada ne podnosi zastoj, n a
staje slaganje životne energije, koja bi dovela do n e
podnošljiva stanja kad iz zategnutosti suprotnosti ne
bi nastala n o v a spajalačka funkcija, k o j a prevazilazi
suprotnosti. A l i ona prirodnim načinom nastaje iz
regresije hbida, a tu regresiju izazvalo je nagomila
vanje. Kako je potpunim razilaženjem volje napre
dak o n e m o g u ć e n , to libido otiče nazad, struja tako
reći teče natrag k izvoru, t j . pored zastoja i neaktiv
nosti svesti nastaje aktivnost nesvesnoga, g d e s v e
diferencirane funkcije imaju svoj zajednički, arhaič
ni koren, od kojega primitivni mentalitet pokazuje
j o š m n o g o b r o j n e ostatke. A k t i v n o š ć u nesvesnoga i z
vlači se na površinu sadržaj koji je p o d j e d n a k o k o n -
stelisan t e z o m i antitezom i p o n a š a se p r e m a j e d n o j
i d r u g o j k o m p e n z a t o r s k i (v. o . ) . K a k o o v a j s a d r ž a j
p o k a z u j e v e z u ne s a m o p r e m a tezi n e g o i p r e m a a n t i
tezi, on sačinjava srednju o s n o v u , na k o j o j se s u p r o t
n o s t i m o g u d a p o m i r e . S h v a t i m o li, n a p r i m e r , s u
protnost kao suprotnost čulnosti i duhovnosti, onda
srednji, iz nesvesnoga rođeni, sadržaj zbog svojega
512
d u h o v n o g a bogatstva veza d a j e d o b r o d o š a o izraz i
z b o g s v o j e čulne očiglednosti dohvata čulnu antitezu.
A l i i z m e đ u t e z e i a n t i t e z e r a z d v o j e n o Ja n a l a z i u
j e d n o j srednjoj osnovi svoju suprotnost, svoj jedan i
vlastit izraz, i o n o će ga ž u d n o dohvatiti da bi se
spasio iz s v o j e razdvojenosti. Stoga zategnutost s u
protnosti struji u srednji izraz i brani ga od b o r b e
suprotnosti k o j a uskoro p o č i n j e na n j e m u i u n j e m u ,
a te s u p r o t n o s t i p o k u š a v a j u da n o v i z r a z r a z r e š e u
s v o m e smislu. D u h o v n o s t od izraza nesvesnoga h o ć e
da napravi nešto duhovno, a čulnost nešto čulno, j e d
na h o ć e da od toga napravi nauku i umetnost, a druga
čulno doživljavanje. Razrešavanje nesvesnoga proiz
v o d a u j e d n o ili d r u g o p o l a z i z a r u k o m a k o J a n i j e
bilo potpuno razdvojeno, n e g o je više stajalo na o v o j
n e g o l i n a o n o j s t r a n i . A k o s a d j e d n o j strani p o đ e z a
rukom razrešavanje nesvesnoga proizvoda, onda na
t u s t r a n u p a d a n e s a m o n e s v e s n i p r o i z v o d n e g o i Ja,
z b o g čega nastaje identifikacija Ja sa najviše zašti
ć i v a n o m f u n k c i j o m (v. f u n k c i j a n i ž e v r e d n o s t i ) . Z b o g
toga će se proces razdvajanja ponoviti docnije na
v i š e m stepenu. A k o z b o g čvrstine Ja ni tezi ni anti
tezi n e p o đ e z a r u k o m d a r a z r e š i n e s v e s n i p r o i z v o d ,
onda je time dokazano da je nesvesni izraz n a d m o ć
niji ne samo od j e d n e n e g o i od druge strane. Cini
mi se da su čvrstina Ja i n a d m o ć n o s t s r e d n j e g a i z
raza n a d t e z o m i antitezom korelati k o j i se u z a j a m
no uslovljavaju. Ponekad bi se reklo kao da je čvrsti
na u r o đ e n e individualnosti o n o što je presudno, a
p o n e k a d i to kao da nesvesni izraz ima n a d m o ć n u
snagu k o j a Ja podstiče na bezuslovnu čvrstinu. Ali,
u s t v a r i , m o ž d a b i s t v a r m o g l a stajati t a k o d a č v r s t i
na i o d r e đ e n o s t i n d i v i d u a l n o s t i , s j e d n e , i n a d m o ć n a
snaga n e s v e s n o g a izraza, s d r u g e strane, nisu ništa
d r u g o n e g o znaci j e d n o g a istoga stanja stvari. A k o
nesvesni izraz ostaje toliko o č u v a n , onda on sačinja
va sirovo gradivo k o j e nije za razrešavanje, nego za
uobličavanje, i to gradivo postaje zajednički p r e d
m e t za tezu i antitezu. On time postaje n o v sadržaj i
vlada celim stavom, uništava rascep i snagu suprot
nosti goni u zajedničko korito. T i m e je uništen z a -
4 9 . Slika. — K a d u o v o m d e l u g o v o r i m o s l i c i ,
onda ne mislim na psihičko odslikavanje spoljašnje
ga objekta, nego m n o g o više na shvatanje koje svoje
poreklo ima u poetskoj jezičkoj upotrebi, naime
m i s l i m n a sliku fantazije, k o j a s e samo indirektno
odnosi na opažaj spoljašnjega objekta. O v a slika više
počiva na nesvesnoj aktivnosti fantazije, i kao n j e n
p r o d u k a t o n a se svesti p r i k a z u j e više ili m a n j e stra
n a , o t p r i l i k e u v i d u k a k v e v i z i j e ili h a l u c i n a c i j e , ali
bez ispoljavanja patološkoga karaktera koji obično
o v e p o j a v e n o s e , t j . bez p r i p a d a n j a m a k a k v o j k l i n i č
k o j slici b o l e s t i . S l i k a n o s i p s i h o l o š k i k a r a k t e r k a k v e
predstave u fantaziji, a nikada quasi realni karakter
halucinacije, t j . ona nikada ne stoji na mestu stvar
nosti i u v e k se razlikuje od čulne stvarnosti k a o
» u n u t a r n j a « slika. Č a k j o j p o p r a v i l u n e d o s t a j e s v a -
514
ka p r o j e k c i j a u prostor, i a k o u i z u z e t n i m s l u č a j e v i
ma m o ž e čak u neku ruku i spolja da se pojavi. Ovaj
n a č i n p o j a v l j i v a n j a o z n a č u j e m o k a o arhaični (v. o.),
a k o n i j e u p r v o m e r e d u p a t o l o š k i , ali t o m u n i u k o m e
slučaju ne oduzima karakter arhaičnoga. Na primi
tivnome stupnju, tj. u mentalitetu primitivnoga, u n u
tarnja slika lako se p r e m e š t a u p r o s t o r k a o vizija ili
k a o halucinacija čula sluha, a da nije patološka.
Iako slici p o p r a v i l u n e p r i p a d a n i k a k a v karakter
stvarnosti, ipak p r e m a prilikama m o g u da j o j pripi-
šem utoliko veći značaj za duševno doživljavanje, tj.
v e l i k u psihološku vrednost, k o j a p r e d s t a v l j a u n u t r a
šnju »stvarnost«, koja u datom slučaju prevazilazi
psihološki značaj »spoljašnje« stvarnosti. U t o m s l u
čaju jedinka se ne orijentiše prema prilagođivanju
stvarnosti, n e g o p r e m a prilagođivanju unutrašnjim
zahtevima.
Unutrašnja slika je j e d n a k o m p l e k s n a količina,
sastavljena iz najrazličitijih materijalija najrazličiti-
jega porekla. Pa ipak, to nije nikakav konglomerat,
n e g o jedan u sebi jedinstven proizvod, koji ima svoj
s o p s t v e n i s a m o s t a l n i s m i s a o . S l i k a j e koncentrisan
izraz celokupne psihičke situacije, ne s a m o ili p r e
težno baš nesvesnih sadržaja. Slika je, doduše, izraz
n e s v e s n i h s a d r ž a j a , ali n e s v i h s a d r ž a j a u o p š t e , n e g o
samo onih k o j i su m o m e n t a n o konstelisani. O v a k o n
stelacija proizlazi, s j e d n e strane, iz sopstvene a k t i v
n o s t i n e s v e s n o g a , a s d r u g e s t r a n e iz m o m e n t a n o g a
p o l o ž a j a s a m e s v e s t i , k o j i u v e k u isti m a h p o d s t i č e
i aktivnost pripadnih subliminalnih materijalija, dok
nepripadne koči. P r e m a t o m e j e slika izraz k a k o n e
svesne tako i svesne m o m e n t a n e situacije. T u m a č e
n j e njena smisla ne može, dakle, polaziti ni samo od
svesti n i s a m o o d nesvesti, n e g o s a m o o d n j i h o v e u z a
jamne veze.
J a n a z i v a m s l i k u iskonskom* 2
onda kad ima
arhaičan karakter. O arhaičnom karakteru g o v o r i m
o n d a k a d slika p o k a z u j e u o č l j i v o slaganje sa p o z n a
tim mitološkim motivima. U o v o m slučaju ona izra-
6 2
Oslanjajući se na jednu izjavu J. Burckhardta. Upor.
Jung, Wandl. u. Symb. der Lib., p. 3 5 .
S3*
515
žava, s j e d n e strane, pretežno kolektivno-nesvesne
(v. o.) m a t e r i j a l i j e , a , s d r u g e s t r a n e , u k a z u j e n a t o
da se m o m e n t a n o stanje svesti m a n j e nahodi p o d l i č
nim uticaj em, a više p o d kolektivnim.
J e d n a lična s l i k a n e m a n i a r h a i č a n k a r a k t e r n i
kolektivan značaj, nego izražava lično-nesvesne sa
d r ž a j e i l i č n o - u s l o v l j e n o stanje svesti.
Iskonska slika, k o j u s a m n a d r u g o m e m e s t u o b e
ležio i kao »arhetip«,* jeste u v e k kolektivna, t j . ona
3
I s k o n s k a s l i k a j e m n e m i č k i t a l o g , engram ( S e
mon), koji je proizišao zgušnjavanjem nebrojenih,
m e đ u s o b n o sličnih procesa. E n g r a m je u p r v o j hniji
i na p r v o m e m e s t u taloženje i na taj n a č i n tipična
osnovna forma izvesnog duševnog doživljavanja koje
se uvek vraća. Zato je on kao mitološki motiv i j e
dan izraz koji u v e k d e j s t v u j e i neprestano se vraća,
t e k a o t a k a v i z v e s n o d u š e v n o d o ž i v l j a v a n j e ili b u d i
ili n a p o d e s a n n a č i n f o r m u l i š e . I s k o n s k a s l i k a j e p s i
hički izraz j e d n e fiziološko-anatomski o d r e đ e n e u r o -
đenosti. A k o se stavimo na stanovište da je jedna o d
ređena anatomska struktura nastala p o d uticaj em
uslova okoline na živo gradivo, o n d a iskonska slika
u svome stalnom i opšte rasprostrtom javljanju o d
g o v a r a j e d n o m isto t a k o o p š t e m i s t a l n o m s p o l j a
š n j e m uticaj u, koji otuda m o r a imati karakter p r i
r o d n o g a zakona. Na taj način bi se m o g a o mit o d
n o s i t i n a p r i r o d u (na p r i m e r , m i t o v i o s u n c u n a s v a
k o d n e v n o r a đ a n j e i z a l a ž e n j e s u n c a ili n a i s t o t a k o
za čula v e o m a osetnu p r o m e n u godišnjih vremena).
516
A l i bi pri t o m e preostajalo pitanje zašto se o n d a k a o
sadržaj mita ne bi prosto pojavljivali sunce i n j e g o v e
prividne promene direktno i nesakriveno. Međutim,
č i n j e n i c a d a s e s u n c e ili m e s e c ili m e t e o r o l o š k i p r o
cesi p o j a v l j u j u b a r u alegorijama upozorava nas na
samostalnu saradnju psihe, koja, dakle, u o v o m slu
č a j u n e m o ž e b i t i s a m o p r o d u k a t ili o t i s a k u s l o v a
okoline. Jer odakle bi ona onda uopšte dobivala spo
sobnost za neko stanovište izvan čulnog opažanja?
Odakle bi j o j onda uopšte pridolazila sposobnost da
s t v o r i n e š t o v i š e ili n e š t o d r u g o o s i m p o t v r d e s v e d o -
čanstva čula? Otuda s m o prinuđeni pretpostaviti da
data moždana struktura svoju prirodu ne duguje
s a m o uticaj u uslova o k o l i n e n e g o isto toliko i n a r o
čitom i samostalnom svojstvu žive materije, dakle
n e k o m zakonu koji je dat sa životom. Stoga je data
kakvoća organizma, s j e d n e strane, proizvod spolja
šnjih uslova i, s d r u g e strane, o p r e d e l j e n j a k o j a su
inherentna svemu živome. P r e m a tome se i iskonska
slika, s j e d n e strane, n e s u m n j i v o m o r a odnositi na
izvesne za čula v e o m a osetne prirodne procese koji
se s v a g d a o b n a v l j a j u i stoga su u v e k delatni, a, s d r u
ge strane, isto tako n e s u m n j i v o na izvesna unutrašnja
opredeljenja d u h o v n o g a života uopšte. Svetlosti o r g a
nizam suprotstavlja n o v u tvorevinu, oko, a prirodno
me procesu duh suprotstavlja k a k v u simboličnu sliku
k o j a prirodni proces prima isto onako kao oko s v e t
lost. I k a o što je o k o s v e d o č a n s t v o za naročitu i s a
m o s t a l n u stvaralačku delatnost ž i v e m a t e r i j e , isto
t a k o je i iskonska slika izraz s o p s t v e n e i n e u s l o v l j e -
ne, tvoračke snage duha.
Iskonska slika je na taj n a č i n o b u h v a t a n izraz
živoga procesa. Čulnim i unutarnjim duhovnim o p a -
žajima, koji se p o j a v l j u j u najpre kao neuređeni i
nepovezani, ona daje smisao koji unosi red i veze,
i na taj način ona psihičku energiju oslobađa v e z a
nosti za nagi i n e s h v a ć e n i o p a ž a j . A l i iskonska slika
i opažaj em draži o s l o b o đ e n e energije v e z u j e za o d
ređen smisao, i ovaj vodi delanje putovima koji o d
g o v a r a j u smislu. Iskonska slika oslobađa n e u p o t r e b
l j i v e , n a g o m i l a n e e n e r g i j e , n a t a j n a č i n što u p u ć u j e
517
na prirodu, a sam prirodni n a g o n p r e v o d i u d u h o v n e
forme.
I s k o n s k a s l i k a j e p r v i s t e p e n ideje (v. o . ) , o n a j e
kolevka ideje. Iz iskonske slike razum, i z d v a j a n j e m
i s k o n s k o j slici s v o j s t v e n o g a i n u ž n o g a k o n k r e t i z m a
(v. o . ) , r a z v i j a j e d a n p o j a m — u p r a v o i d e j u — ali
o v a j s e o d d r u g i h p o j m o v a r a z l i k u j e t i m e što n i j e
iskustvu dat, i što se otvara k a o osnova svega i s k u
stva. O v u o s o b i n u primila j e i d e j a o d iskonske slike,
k o j a k a o izraz specifične strukture m o z g a s v e m u
iskustvu dodeljuje i određenu formu.
S t e p e n psihološke uticajnosti iskonske slike o d
r e đ u j e se stavom same jedinke. A k o je stav uopšte
introvertan, onda prirodnim načinom zbog odvajanja
libida od spoljašnjega objekta nastaje pojačano n a
glašavanje unutrašnjega objekta, misli. Iz toga p r o i z
lazi n a r o č i t o i n t e n z i v a n r a z v i t a k m i s l i n a l i n i j i k o j u
j e n e s v e s n o o b e l e ž i l a i s k o n s k a slika. N a t a j n a č i n
iskonska slika p o j a v l j u j e se n a j p r e indirektno. D a l j i
hod misaonoga razvića dovodi do ideje, koja nije
ništa d r u g o d o iskonska slika k o j a j e dospela d o m i
saonoga formulisanja. Preko ideje vodi samo razvi
tak protivfunkcije, t j . čim je ideja intelektualno
shvaćena, ona h o ć e da utiče na život. Stoga ona p r i
vlači osećanje, koje je u o v o m slučaju m n o g o manje
diferencirano i otuda m n o g o konkretni je negoli m i
šljenje. Stoga je osećanje nečisto, i, zato što je n e d i
ferencirano, još spojeno sa nesvesnim. Zato je j e
dinka nesposobna da osećanje s takvim osobinama
udruži s i d e j o m . U o v o m slučaju iskonska slika p o
j a v l j u j e s e k a o simbol n a u n u t r a š n j e m o b z o r j u , t e p o
m o ć u svoje konkretne prirode dohvata, s jedne stra
ne, o s e ć a n j e k o j e se nalazi u n e d i f e r e n c i r a n o m k o n
kretnom stanju, a p o m o ć u svoga značaja dohvata i
ideju, k o j o j je ona mati, te tako spaja ideju sa oseća-
n j e m . Iskonska slika u o v o m e o b l i k u p o j a v l j u j e se
kao posrednik i time ponovo dokazuje svoju spa
sonosnu uticajnost, k o j u je u religijama u v e k imala.
S t o g a b i h j a o n o što Sopenhauer k a ž e o i d e j i p r e p r i -
m e n i o na iskonsku sliku, zato što, k a o što s a m o b j a
snio p o d r e č j u »ideja«, ideja m o r a biti shvaćena ne
518
sasvim kao nešto apriorno, nego upravo i kao nešto
izvedeno i naknadno razvijeno. Stoga, kad dalje b u
d e m navodio Šopenhauerove reči, m o l i m čitaoca da
reč »ideju« u tekstu u v e k zameni »iskonskom sli
k o m « d a b i r a z u m e o šta j a o v d e m i s l i m :
»Jedinka kao takva nikada ne saznaje — ideju
— nego je saznaje samo onaj koji se iznad svega h t e -
nja i iznad sve individualnosti uzdigao do istoga s u b
jekta saznanja: dakle, ona je dostižna samo geniju,
i zatim o n o m e k o j i se z b o g p o v i š e n j a s v o j e čiste s a -
znajne moći, izazvanog u najviše slučajeva delima
genija, nahodi u g e n i j a l n o m raspoloženju: otuda se
o n a n e m o ž e p r o s t o , n e g o s a m o u s l o v n o saopštiti,
u k o l i k o s e s h v a ć e n a i (na p r i m e r ) u u m e t n i č k o m d e l u
ponavljana ideja svakome sviđa na osnovu n j e g o v e
sopstvene intelektualne vrednosti«, itd.
»Ideja je jedinstvo koje se zbog vremenske i
prostorne f o r m e naše intuitivne aprehenzije raspalo
u mnoštvo.«
» P o j a m l i č i n a m r t a v s a n d u k u k o m e s v e što s e
u n j e g a s t a v i l o d o i s t a l e ž i j e d n o p o r e d d r u g o g a , ali
i z k o g a s e i n e m o ž e i z v a d i t i v i š e n o što s e u n j e g a
stavilo: ideja, naprotiv, u o n o m e koji ju je shvatio
razvija predstave, k o j e su s o b z i r o m na s n j o m istoi
m e n i p o j a m n o v e : o n a liči n a živ, s n a g o m s a m o r a z v i -
janja i rađanja snabdeven organizam, koji proizvodi
o n o što nije ležalo smešteno u n j e g a . « 4 5
Šopenhauer j e j a s n o u v i d e o d a s e » i d e j a « , t j .
iskonska slika p o m o j o j definiciji, n e m o ž e postići n a
p u t u n a k o m e s e p o j a m ili » i d e j a « s t i č u ( » i d e j a « p o
Kantu » B e g r i f f a u s N o t i o n e n « * ) , n e g o d a j e z a t o
6
519
Iskonska slika se odlikuje živošću, za razliku od
ideje, koja se odlikuje jasnošću. Ona je naročit živ
organizam, »obdaren proizvodilačkom snagom«, jer
je iskonska slika nasleđena organizacija psihičke
energije, čvrst sistem, k o j i nije samo izraz n e g o i
mogućnost toka energetičkoga procesa. Ona obeleža
va, s j e d n e strane, način k o j i m je energetički proces
o d p r a v r e m e n a n e p r e s t a n o t e k a o , i t o n a isti n a č i n , a
istovremeno omogućuje i neprestano ponavljanje za
konitoga toka time što aprehenziju i psihičko p o i m a
nje situacija o m o g u ć u j e na takav način da se život
m o ž e neprestano dalje produžavati. Na taj način je
i s k o n s k a s l i k a n u ž n a s u p r o t n o s t instinktu, k o j i j e c e -
l i s h o d n o d e l a n j e , ali p r e t p o s t a v l j a i i s t o t a k o s a
smislom podudarno kao i celishodno poimanje svag
dašnjih situacija. O v a aprehenzija date situacije z a -
jemčava se slikom koja postoji a priori. Ona p r e t p o
stavlja primenljivu f o r m u l u bez k o j e aprehenzija
k a k v o g n o v o g stanja stvari n e b i bila m o g u ć n a .
5 0 . Sopstvenost, suštastveno biće (Selbst) (v. Ja).
5 1 . Stav. — O v a j p o j a m j e r e l a t i v n o n o v a t e k o
v i n a p s i h o l o g i j e . O n a v o d i s v o j e p o r e k l o o d Milera
( M i i l l e r ) i Sumana ( S c h u m a n n ) . 6 7
D o k Kilpe™ d e f i n i š e
stav k a o predispoziciju senzornih i motornih centara
z a o d r e đ e n o u z b u đ e n j e ili k a k a v stalan impuls,
Ebinghaus ( E b b i n g h a u s ) 8 9
ga s h v a t a u š i r e m s m i s l u
k a o p o j a v u v e ž b a n j a , k o j a o n o što j e u o b i č a j e n o u n o
si u pojedinačnu radnju koja od uobičajenoga odstu
pa. Iz E b i n g h a u s o v a p o j m a stava proizlazi i naša
upotreba pojma. Stav je za nas gotovost psihe da
a g i r a ili r e a g i r a u j e d n o m e o d r e đ e n o m e p r a v c u . P o
j a m je naročito važan baš za psihologiju kompleksnih
duševnih pojava, ukoliko d o v o d i do izraza o n u o s o
bitu psihološku p o j a v u , naime da izvesni nadražaji
u i z v e s n o v r e m e m o ć n o d e l u j u , a u d r u g o s l a b o ili n i
kako. Imati stav znači: za nešto o d r e đ e n o biti s p r e
man, čak i kad je to određeno nesvesno, jer imati
stav znači isto što i apriorna upravljenost na o d r e -
»8 G r . der Psychol. p. 4 4 .
«» G r . der Psychol. I, 6 8 1 f.
520
đeno, bez obzira na to da li je o v o određeno p r e d
s t a v l j e n o ili n i j e . G o t o v o s t , k a k o j e j a k a o s t a v s h v a -
tam, sastoji se u t o m e što je tu izvesna subjektivna
konstelacija, određena kombinacija psihičkih činila
c a ili s a d r ž a j a , k o j a ć e ili d e l a n j e u o v o m e i l i o n o m e
o d r e đ e n o m e p r a v c u d e t e r m i n i s a t i , ili k a k a v s p o l j a
š n j i n a d r a ž a j s h v a t i t i n a o v a j ili o n a j o d r e đ e n i n a č i n .
B e z s t a v a j e a k t i v n a a p e r c e p c i j a (v. o.) n e m o g u ć n a .
Stav uvek ima tačku za pravac koja m o ž e biti svesna
ili n e s v e s n a , j e r ć e s p r e m l j e n a k o m b i n a c i j a s a d r ž a j a
u a k t u a p e r c e p c i j e n o v a s a d r ž a j a n e p o g r e š n o istaći
o n e k v a l i t e t e ili m o m e n t e k o j i s e p o j a v l j u j u k a o p r i
padni subjektivnom sadržaju. Otuda se dešava izbor
ili s u d k o j i i s k l j u č u j e o n o š t o n e p r i p a d a . S t a p r i p a
d a ili šta n e p r i p a d a r e š a v a s e s p r e m l j e n o m k o m b i
n a c i j o m s a d r ž a j a ili k o n s t e l a c i j o m . D a l i j e t a č k a z a
p r a v a c s t a v a s v e s n a ili n e s v e s n a , t o n e m a z n a č a j a z a
odabiračko d e j s t v o stava, j e r je izbor v e ć a priori dat
stavom i, uostalom, sleduje automatski. Ali je p r a k
tično razlikovati svesno i nesvesno, j e r su neobično
često data i d v a stava, n a i m e svestan i nesvestan.
T i m e treba da b u d e izraženo da svest ima p r i p r e m a
nje drugih sadržaja negoli nesvesno. Naročito je i z
razita d v o j n o s t stava u n e u r o z a m a .
P o j a m s t a v a i m a s a Vuntovim p o j m o m a p e r c e p
c i j e i z v e s n o s r o d s t v o , ali s t o m r a z l i k o m š t o p o j a m
apercepcije obuhvata u sebi proces odnosa s p r e m l j e
noga sadržaja p r e m a sadržaju koji je n o v i koji ima
da se apercipuje, d o k se p o j a m stava odnosi isključivo
na subjektivno spremljeni sadržaj. Apercepcija je u
n e k u r u k u m o s t k o j i v e ć dati i s p r e m l j e n i sadržaj
spaja s n o v i m sadržajem, d o k je stav u neku ruku
podupirač mosta na j e d n o j obali, a novi sadržaj p o d u
pirač na drugoj obah. Stav znači iščekivanje, a išče
kivanje deluje uvek odabirajući i dajući pravac. S a
držaj koji je v e o m a naglašen i nahodi se u v i d n o m
p o l j u svesti o b r a z u j e (event. z a j e d n o sa d r u g i m sadr
žajima) izvesnu konstelaciju, k o j a znači isto što i o d
ređen stav, j e r takav sadržaj svesti uskorava o p a ž a
nje i apercipovanje svega istovrsnog, a koči sve
neistovrsno. On stvara stav k o j i n j e m u odgovara.
521
Ovaj automatski fenomen je bitan povod za j e d n o
stranost svesne orijentacije. D o š l o bi se do potpuna
g u b l j e n j a ravnoteže kada u psihi ne bi postojala sa-
m o r e g u l a t o r n a , k o m p e n z a t o r n a f u n k c i j a (v. o . ) , k o j a
svesni stav koriguje. U o v o m e smislu je d v o j s t v o sta
va, dakle, normalan fenomen, i on se sa svojim o m e
tanjem p o j a v l j u j e samo ako je svesna jednostranost
p r e t e r a n a . S t a v k a o o b i č n a pažnja m o ž e d a b u d e r e
l a t i v n o n e v a ž n a d e l i m i č n a p o j a v a , ili i o p š t i p r i n c i p
k o j i o d r e đ u j e c e l u p s i h u . I z r a z l o g a d i s p o z i c i j e , ili i z
r a z l o g a u t i c a j a s r e d i n e , ili v a s p i t a n j a , ili o p š t e g a ž i
v o t n o g a i s k u s t v a , ili u v e r e n j a , m o ž e h a b i t u a l n o d a
postoji sadržajna konstelacija, k o j a stalno i do n a j
m a n j i h sitnica p r o i z v o d i izvestan stav. N e k o k o n e
daće života oseća naročito duboko imaće po svojoj
prirodi stav koji stalno iščekuje nedaće. O v a j p r e t e -
rani svesni stav je k o m p e n z o v a n nesvesnim stavom
p r e m a zadovoljstvu. Pritešnjeni i m a osetan stav p r e
m a o n o m e šta g a p r i t e š n j i v a , o n s e o p r e d e l j u j e u
iskustvu za ovaj momenat, vidi ga svuda, i otuda
n j e g o v n e s v e s n i s t a v teži k a m o ć i i n a d m o ć n o s t i .
522
vih ograničenja delatnih sposobnosti, lišavaju u v e l i
koj meri, dok u drugim slučajevima i neznatne smet
n j e u toj oblasti m o g u da izazovu opšte posledice.
K o l i k o su g o l e m e individualne različnosti vidi se
možda najbolje u pitanju prijatnost — neprijatnost.
T u i z n e v e r a v a j u s v a p r a v i l a . Š t a , n a j z a d , p o s t o j i što
č o v e k u u n e k o j p r i l i c i n i j e p r i č i n i l o p r i j a t n o s t , a šta
što mu u d r u g o m slučaju nije učinilo neprijatnost?
Svaki nagon, svaka funkcija m o ž e se podvrći drugoj
i biti j o j pratnja. N a g o n ka s v o m Ja ili n a g o n ka m o ć i
m o ž e sebi da potčini seksualnost ili seksualnost i s k o -
rišćuje Ja. Mišljenje, b u j n o rastući, prekrili sve d r u
g o , ili o s e ć a n j e p r o g u t a m i š l j e n j e i o s e t e , v e ć p r e m a
stavu.
U o s n o v i uzeto, stav je individualan f e n o m e n i
otima se n a u č n o m e načinu posmatranja. Ipak se u
iskustvu m o g u razlikovati izvesni tipovi p r e m a stavu,
ukoliko se m o g u razlikovati i izvesne psihičke f u n k
cije. A k o jedna funkcija habitualno ima prevagu,
o n d a proizlazi tipičan stav. P r e m a prirodi d i f e r e n c i
rane funkcije sleduju sadržajne konstelacije, koje
stvaraju stav koji im odgovara. T a k o postoji tipičan
stav č o v e k a k o j i misli, č o v e k a k o j i oseća, č o v e k a koji
oseća i č o v e k a koji intuira. O s i m ovih čisto p s i h o l o
ških tipova po stavu, čiji se b r o j m o ž d a m o ž e još
uvećati, postoje i socijalni tipovi, naime takvi kojima
kolektivna predstava udara pečat. Oni su okarakteri-
sani r a z l i č n i m - i z m i m a . O v i k o l e k t i v n o u s l o v l j e n i
stavovi su na svaki n a č i n v r l o važni, i u i z v e s n i m
slučajevima čak p r e m a š u j u po značaju čisto i n d i v i
dualan stav.
523
na realne o b j e k t e ili se o d n o s e na seksualne p r o c e s e ,
koji spadaju u fiziološku, dakle izvanpsihološku sferu.
5 3 . Stepen subjekta. — P o d t u m a č e n j e m na s t e -
penu subjekta razumevam ono shvatanje jednoga sna
ili j e d n e f a n t a z i j e k o d k o g a s e l i c a ili o k o l n o s t i š t o
se u n j i m a p o j a v l j u j u d o v o d e u v e z u sa subjektivnim,
sasvim vlastitoj psihi p r i p a d n i m činiocima. K a o što
je poznato, shka n e k o g a o b j e k t a k o j a se nalazi u n a
šoj psihi nije nikada sa o b j e k t o m apsolutno jednaka,
n e g o n a j v i š e slična. O n a s e ostvaruje, istina, č u l n o m
p e r c e p c i j o m i a p e r c e p c i j o m o v i h n a d r a ž a j a , ali b a š
p r o c e s i m a k o j i v e ć pripadaju našoj psihi, a k o j e je
objekat samo izazvao. Svedočanstvo naših čula p o
k l a p a se, d o d u š e , k a o š t o i s k u s t v o p o k a z u j e , u v e l i k o j
m e r i s k v a l i t e t i m a o b j e k t a , ali n a š a j e a p e r c e p c i j a
pod gotovo nepreglednim subjektivnim uticajima,
koji čine velike teškoće p r a v o m saznanju nekoga
ljudskoga karaktera. Tako kompleksna psihička k o l i
čina kakvu predstavlja ljudski karakter daje, osim
toga, čistoj čulnoj percepciji samo v e o m a slaba u p o
rišta. Za saznanje l j u d s k o g a karaktera p o t r e b n o je i
uživljavanje, razmišljanje i intuicija. Z b o g ovih k o m
plikacija, naravno, konačni sud u v e k ima samo v e o m a
s u m n j i v u v r e d n o s t , tako da je slika, u k o j u mi u o b l i -
č a v a m o neki ljudski objekat, na svaki način do k r a j
nosti s u b j e k t i v n o uslovljena. Stoga se u praktičnoj
p s i h o l o g i j i d o b r o č i n i a k o s e s l i k a , imago, n e k o g a č o
veka oštro razlikuje od n j e g o v e stvarne egzistencije.
Z b o g krajnje subjektivnoga ostvarenja jedne imago
o n a j e često p r e slika s u b j e k t i v n o g a k o m p l e k s a f u n k
cija negoli slika s a m o g a o b j e k t a . Stoga j e p r i o b r a đ i
vanju nesvesnih proizvoda bitno da se imago ne stav
lja o d m a h kao identična s objektom, nego, naprotiv,
da se shvata k a o slika s u b j e k t i v n e v e z e s o b j e k t o m .
Obrađivanje nesvesna proizvoda na stepenu su
bjekta pokazuje prisustvo subjektivnih sudova i ten
dencija, kojima se za nosioca postavlja objekat. A k o
se, dakle, u nesvesnu p r o i z v o d u p o j a v l j u j e o b j e k a t -
ska i m a g o , onda n i j e reč eo ipso o r e a l n o m objektu,
n e g o isto tako, m o ž d a č a k pretežno, o s u b j e k t i v n o m
k o m p l e k s u f u n k c i j a (v. d u š e v n a s l i k a ) . P r i m e n a t u -
524
mačenja na stepenu subjekta dopušta n a m obimno
psihološko t u m a č e n j e ne s a m o sna n e g o i književnih
dela, u k o j i m a su pojedine figure predstavnici za r e
lativno slabe k o m p l e k s e funkcija u psihi p e s n i k o v o j .
54. Svest. — P o d s v e š ć u r a z u m e v a m v e z a n o s t
p s i h o l o š k i h s a d r ž a j a z a J a (v. J a ) , u k o l i k o J a o v u v e
zanost kao takvu oseća. V e z e sa Ja, ukoliko ih on ne
70
o s e ć a k a o t a k v e , j e s u n e s v e s n e (v. o . ) . S v e s t j e f u n k
c i j a ili d e l a t n o s t k o j a o d r ž a v a v e z u p s i h i č k i h s a d r
71
5 5 . Tip. — T i p j e p r i m e r ili o b r a z a c k o j i n a k a
r a k t e r i s t i č a n n a č i n i z r a ž a v a k a r a k t e r n e k e v r s t e ili
opštosti. U u ž e m smislu o v o g a rada, tip je karakteri
s t i č a n o b r a z a c o p š t a s t a v a (v. o.) k o j i s e p o j a v l j u j e u
m n o g i m individualnim oblicima. Od mnogobrojnih
stvarnih i mogućnih stavova ističem u o v o m izuča
v a n j u u s v e m u četiri, n a i m e o n e k o j i s e u g l a v n o m
orijentišu prema četirma psihološkim osnovnim f u n k
c i j a m a (v. f u n k c i j a ) , d a k l e p r e m a m i š l j e n j u , o s e ć a
nju, intuiranju i osetu. Ukoliko je takav stav habitu-
alan i z b o g t o g a k a r a k t e r u j e d i n k e d a j e o d r e đ e n o
obeležje, g o v o r i m o psihološkom tipu. Ovi na o s n o v
n i m funkcijama zasnovani tipovi, koji se m o g u o b e
ležiti k a o misleni, osećajni, intuitivni i osetni t i p ,
m o g u se prema kvalitetu osnovnih funkcija podeliti
u d v e k l a s e : u racionalne i iracionalne t i p o v e . P r v i m a
pripadaju misleni i osećajni tip, a drugima intuitivni
i o s e t n i ( s e n z i t i v n i ) t i p (v. r a c i o n a l a n , i r a c i o n a l a n ) .
Dalje razlikovanje u d v e klase dopušta prvenstveno
k r e t a n j e l i b i d a , n a i m e introversija i ekstraversija (v
N a t o r p , Einl. i n d . Psych. p . 1 1 . I s t o t a k o : L i p p s , ~ L e . i t -
70
525
o.). Svi osnovni tipovi m o g u pripadati k a k o j e d n o j
tako i d r u g o j klasi, v e ć p r e m a p r e v l a đ i v a n j u više i n
t r o v e r t n o g a ili v i š e e k s t r a v e r t n o g a s t a v a . O s e ć a j n i t i p
m o ž e pripadati i n t r o v e r t n o j ili e k s t r a v e r t n o j klasi, a
isto tako i neki d r u g i tip. R a z l i k o v a n j e na racionalne
i i r a c i o n a l n e t i p o v e je d r u g o g l e d i š t e , i s i n t r o v e r s i -
j o m i ekstraversijom n e m a nikakva posla.
U dvama prethodnim saopštenjima učenja o ti
povima 7 8
nisam misleni i osećajni tip razlikovao od
i n t r o v e r t n o g a ili ekstravertnoga, n e g o s a m misleni tip
identifikovao s introvertnim, a osećajni s ekstravert-
nim. Ali pri potpunoj preradi materijala uvideo sam
da se kako introvertni tako i ekstravertni tip m o r a j u
obdelavati kao kategorije podređene funkcionim ti
povima. O v o razdvajanje sasvim odgovara i iskustvu,
ukoliko nesumnjivo, na primer, osećajnih tipova ima
d v e vrste, od kojih je jedna više podešena p r e m a s v o
me osećajnome doživljaju, a druga više prema o b
jektu.
7
* Jung, Contribution d l'čtude des types psychologiques,
A r c h . đ e P s v c h o l o g i e , T o m . X V I , p . 152.
Isti, Die Psychologie der uribewussten Prozesse, 1918.
526
ZAVRŠNA REČ
U n a š e m v r e m e n u , u k o m e se iz tekovina f r a n c u
ske revolucije, slobode, jednakosti, bratstva, razvio
daleko rasprostranjen socijalni duhovni pokret, koji
n e s a m o š t o p o l i t i č k a p r a v a s p u š t a ili i z d i ž e n a o p š t i
i j e d n a k n i v o n e g o misli da i nesreću m o ž e otkloniti
spoljašnjim regulisanjima i ujednačivanjima, u ta
k v o m v r e m e n u začelo je nekoristan zadatak da g o
v o r i m o o potpunoj neistorodnosti elemenata koji sa
č i n j a v a j u n a c i j u . I p o r e d t o g a što j e z a č e l o l e p a s t v a r
da je svako jednak pred zakonom, da svako ima svoj
politički glas, i da n i k o na sleđenim staleškim p r e -
imućstvima na nepravičan način ne nadmašuje svoga
b r a t a , i p a k ista s t v a r b i v a m a n j e l e p a k a d s e t a m i
sao o jednakosti proširi i na d r u g e oblasti života. O n a j
koji bi mislio da se ravnomernim regulisanjima ži
vota m o ž e postići ravnomernija raspodela sreće m o
r a o b i d a i m a v e o m a p o m u ć e n p o g l e d ili d a i z v e o m a
maglovite udaljenosti posmatra ljudsko društvo. M o
rao bi da b u d e v e ć ogrezao u zabludi da, na primer,
jednaki prihodi, resp. spoljašnja životna mogućnost
m o r a z a s v e i m a t i o t p r i l i k e isti z n a č a j . A l i šta č i n i
takav zakonodavac sa svima onima čija veća životna
m o g u ć n o s t leži u n j i m a mesto izvan njih? Da je p r a
vičan, on bi m o r a o j e d n o m e dati m o ž d a dvostruko
onoliko koliko drugome, jer j e d n o m e znači to m n o g o ,
a d r u g o m e malo. P r e k o psihološke različnosti ljudi,
toga najnužnijega činioca životne energije jednoga
ljudskog društva, n e ć e preći nijedno socijalno zako
nodavstvo. Stoga je začelo korisno govoriti o razno-
527
vrsnosti ljudi. O v e razlike uslovljavaju takva različna
prava na sreću da ih nijedno, ma koliko savršeno,
zakonodavstvo ne bi nikada m o g l o ni približno da
zadovolji. I ne bi se m o g a o izmisliti n i j e d a n s p o l j a
šnji životni oblik, ma koliko se činilo da je pošten i
p r a v i č a n , k o j i n e b i z a j e d a n ili d r u g i t i p č o v e k a z n a
č i o n e p r a v i č n o s t . R a z l o g z a t o što s e i p o r e d t o g a r a
znovrsni sanjari političke, socijalne, filosofske i reli
giozne prirode trude da pronađu one opšte i isto
vrsne spoljašnje uslove koji treba da znače opštu
v e ć u m o g u ć n o s t sreće, čini mi se da leži u opštem
stavu i suviše orijentisanom na spoljašnjim stvarima.
Ovih pitanja koja daleko zadiru m o ž e m o se o v d e
samo dotaći, j e r n i s m o sebi postavili zadatak da ih
obrađujemo. Ovde imamo da se bavimo samo psiho
loškim p r o b l e m o m . I činjenica raznih tipičnih sta
vova je p r o b l e m prvoga reda, ne samo za psihologiju
n e g o i za sve o n e oblasti n a u k e i života g d e ljudska
psihologija igra presudnu ulogu. O b i č n o m ljudskom
razumu odmah je, na primer, očevidna činjenica da
se svaka filosofija k o j a nije u p r a v o samo istorija f i l o -
sofije osniva na lično psihološkom prethodnom uslo-
vu. O v a j prethodni uslov m o ž e da b u d e čisto i n d i v i
dualne prirode, i obično je kao takav shvatan, ako je
uopšte bilo kakve psihološke kritike. Smatralo se da
je time slučaj rešen. A l i se pri t o m e previdelo da o n o
što j e s m a t r a n o k a o i n d i v i d u a l n a r a n i j a p r e s u d a n i
kako nije bilo bezuslovno takva presuda, jer je, nai
m e , stanovište onoga filosofa imalo često ugledne
sledbenike. Njima je to stanovište bilo po volji, i to
n e s a m o z a t o što b i g a p r o s t o a m i n o v a l i , n e g o z a t o š t o
su ga mogli potpuno razumevati i priznavati. T a k v o
r a z u m e v a n j e bilo bi n e m o g u ć n o kad bi stanovište
lilosofa bilo samo individualno uslovljeno, j e r tada
o n o n i k a k o n e b i m o g l o b i t i s h v a t a n o ili m a i s a m o
potvrđivano. Od pristalica r a z u m e v a n a i priznavana
o s o b e n o s t s t a n o v i š t a m o r a , d a k l e , o d g o v a r a t i tipič
nom, l i č n o m s t a v u , k o j i i m a j o š v i š e p r e d s t a v n i k a u
d r u š t v u u j e d n a k o m ili s l i č n o m o b l i k u . S t r a n k e s e
r e d o v n o b i j u čisto spolja, v r e b a j u ć i r u p e u u b o j n o j
opremi protivnika. Takva prepirka redovno je slabo
528
plodna. Do znatno v e ć e vrednosti došlo bi se kad bi
suprotnost bila p o m e r e n a na psihološku oblast, o d a
kle prvobitno i vodi poreklo. Na osnovu pomeranja
uskoro bi se saznalo da i m a raznovrsnih psiholoških
stavova, od kojih svaki ima pravo na postojanje, iako
njihovo postojanje vodi do postavljanja inkompati-
bilnih teorija. Dokle god se pokušava da se spor i z
ravna spoljašnjim stvaranjima kompromisa, daje se
zadovoljenje samo skromnim zahtevima plitkih gla
va, koje se još nikada nisu mogle zagrejati načelima.
A l i stvaran s p o r a z u m m o ž e se, p o m o m e mišljenju,
postići samo ako se prizna različnost psiholoških p r e t
hodnih uslova.
U m o m e praktičkom radu neprestano mi se na
meće činjenica da je čovek gotovo nesposoban da
shvati d r u g o stanovište negoli s v o j e vlastito i da mu
prizna važenje. U m a n j i m stvarima p o m a ž e opšta p o
vršnost, u p r a v o čista predusretljivost i trpeljivost i
retka dobronamernost da se udari most preko p r o
valije nerazumevanja. Ali u važnijim stvarima, a n a
ročito u o n a k v i m g d e dolaze u p i t a n j e ideali tipa, čini
se da je sporazumevanje većinom nemogućno. Izve
sno će prepirka i nespokojstvo svagda pripadati r e
k v i z i t i m a l j u d s k e t r a g i k o m e d i j e , ali se, i p a k , n e m o ž e
poricati da je napredak uglađenosti od prava pesnice
d o v e o do stvaranja zakona, a time da obrazovanja
instancije i merila koji su nadređeni zaraćenim stran
kama. Osnova za izravnan je spora shvatanja mogla
bi, po m o m e uverenju, da b u d e priznanje tipova sta
v a , ali n e s a m o p r i z n a n j e p o s t o j a n j a t a k v i h t i p o v a
n e g o i činjenice da je svako u s v o m e tipu toliko o g r e
zao da je nesposoban za potpuno razumevanje d r u
g o g a stanovišta. M o ž e se smatrati da će se b e z p r i
znanja o v o g a dalekosežnoga zahteva sigurno vršiti
nasilje nad d r u g i m stanovištem. Isto o n a k o k a o što
se zaraćene stranke k o j e se nađu pred s u d o m odriču
neposrednoga nasilja nad drugim i svoja traženja p o -
v e r a v a j u p r a v i č n o s t i z a k o n a i s u d i j e , t a k o se i t i p
m o r a uzdržavati od toga da grdi, sumnjiči i obara
orotivnika, svestan s v o j e vlastite predrasude. S h v a
ćanjem problema tipičnih stavova i njihovim prika-
530
on vidi njegova psihologija, a najviše još psihologija
n j e g o v a tipa. Stoga on o č e k u j e da za psihički p r o c e s
koji mu je objekat saznavanja i objašnjavanja može
postojati samo jedno objašnjenje, naime baš ono k o j e
odgovara n j e g o v u tipu. Sva druga shvatanja — m o
gao bih gotovo reći: svih sedam drugih shvatanja —
k o j a su na s v o j način isto tako istinita k a o i n j e g o v a ,
za n j e g a su zabluda. U interesu važenja svoje vlastite
teorije on će, dakle, osećati živu i ljudski razumljivu
zlovoljnost prema postavljanju tipova ljudske psiho
logije, jer time bi n j e g o v o shvatanje izgubilo, na pri
mer, sedam osmina svoje prave vrednosti; osim ako
bi m o g a o da p o r e d s v o j e vlastite teorije zamišlja još
sedam drugih teorija istoga procesa kao jednako isti
n i t e — ili, r e c i m o , p o r e d s v o j e , b a r j o š n e k u d r u g u
teoriju kao teoriju pune vrednosti.
Sasvim sam uveren da prirodan proces, koji je u
velikoj meri nezavisan od ljudske psihologije i stoga
m o ž e da j o j b u d e samo objekat, m o ž e imati samo
j e d n o isto o b j a š n j e n j e . Isto tako u v e r e n s a m i u to
da kompleksan proces koji se ne može upregnuti ni
u kakvo objektivno aparatsko registrovanje m o ž e n u
žno dobiti samo ono objašnjenje k o j e sam donosi kao
subjekat, t j . autor p o j m a m o ž e doneti samo onakav
p o j a m k o j i s e s l a ž e s a p s i h i č k i m p r o c e s o m k o j i o n teži
d a o b j a s n i . A l i p o j a m ć e s e s a m o o n d a slagati a k o s e u
mislenom subjektu podudara s procesom koji ima da
se objasni. K a d se proces koji ima da se objasni ne bi
nikako p o j a v l j i v a o k o d samoga autora, a takođe i n i
kakva n j e g o v a analogija, onda bi autor stajao pred
p r a v o m z a g o n e t k o m , čije bi rešenje m o g a o ostaviti
onome koji proces sam doživljuje. Kako se neka v i
z i j a o s t v a r u j e , t o j a n i k a d a n e m o g u iskusiti o b j e k
tivnim aparatima; njeno ostvarivanje mogu, dakle,
s a m o objasniti o n a k o k a k o ga sebi zamišljam. A l i u
o v o m e » k a k o ga sebi z a m i š l j a m « nalazi se p r e d r a s u
da, j e r u n a j b o l j e m slučaju m o j e objašnjenje proizlazi
otuda kako se proces neke vizije predstavlja u meni.
Međutim, ko mi daje pravo da pretpostavim da se u
svakome drugome proces vizije predstavlja jednako,
ili b a r s a m o s l i č n o ?
531
C o v e k će s prividinim p r a v o m navoditi u n i v e r -
salnu jednorodnost ljudske psihologije u svima v r e
menima i zonama kao argumenat u prilog ovoga u o p -
štavanja subjektivno uslovljenoga suda. U tu j e d n o
rodnost ljudske psihe ja sam tako duboko uveren da
sam je čak sažeo u p o j a m kolektivnoga nesvesnoga
k a o j e d n o g a universalnoga i j e d n o r o d n o g a supstrata,
č i j a j e d n o r o d n o s t i d e t a k o d a l e k o d a s e isti m o t i v i m i
tova i priča nalaze u svima kutovima prostrane Z e m
lje, da Crnac južnoameričkih država sanja u m o t i v i
ma g r č k e m i t o l o g i j e i švajcarski t r g o v a č k i šegrt u
svojoj psihozi ponavlja viziju egipatskoga gnostičara.
Ali iz ove fundamentalne jednorodnosti izdvaja se
isto tako velika ne j e d n o r o d n o s t svesne psihe. K o l i k e
su n e i z m e r n e razdaljine i z m e đ u svesti j e d n o g a p r i
mitivca, jednoga Atenjanina Temistoklova vremena i
j e d n o g a današnjega Evropljanina! Kolika razlika p o
stoji i z m e đ u svesti gospodina profesora i n j e g o v e
žene! K a k a v bi uopšte bio današnji svet kad bi p o
stojala j e d n o r o d n o s t svesti? N e , misao o j e d n o r o d
nosti svesnih psiha jeste a k a d e m s k a himera, k o j a
uprošćava zadatak jednoga docenta pred n j e g o v i m
u č e n i c i m a , ali k o j a s e p r e d s t v a r n o š ć u n i s a č i m n e
poklapa. Bez obzira na različnost jedinki, čije je n a j
intimnije biće zvezdanom daljinom odvojeno od su-
seda, v e ć su tipovi k a o klase jedinki u v e o m a v e l i k o j
meri odvojeni jedni od drugih, i njihovu postojanju
i m a j u se pripisati različnosti opštih shvatanja. Da bih
pronašao j e d n o r o d n o s t ljudskih psiha, m o r a m da s i
đ e m v e ć u f u n d a m e n t e svesti. Tu nalazim o n o u č e m u
svi l i č e j e d n i n a d r u g e . A k o n e k u t e o r i j u z a s n i v a m
n a o n o m e što s v e v e z u j e , o n d a p s i h u o b j a š n j a v a m i z
onoga što je na n j o j fundamenat i poreklo. A l i t i m e
n e o b j a š n j a v a m n i š t a o d o n o g a što j e n a n j o j i s t o -
r i j s k o ili i n d i v i d u a l n o d i f e r e n c i r a n j e . S t a k v o m t e o
rijom prelazim preko psihologije svesne psihe. T i m e
p o r i č e m zapravo celu drugu stranu psihe, naime n j e
no diferenciranje od klice. U neku ruku svodim č o
v e k a n a n j e g o v p r e t h o d n i f i l o g e n e t i č k i p o l o ž a j , ili g a
rastavljam u njegove elementarne procese, i kad bih
hteo da ga iz te redukcije rekonstruišem, u p r v o m e
532
slučaju ispao bi m a j m u n , a u d r u g o m n a g o m i l a v a n j e
elementarnih procesa, čija bi zajednička igra donela
besmisleno i besciljno uzajamno delovanje. N e s u m
njivo je da je objašnjenje psihičkoga na osnovi j e d -
norodnosti ne samo mogućno nego i potpuno oprav
dano. A l i ako želim da sliku psihe d o p u n i m do n j e n e
potpunosti, onda m o r a m imati pred očima činjenicu
raznovrsnosti psiha, j e r svesna individualna psiha
spada isto tako u opštu sliku psihologije k a o i n j e n i
nesvesni fundamenti. Stoga u s v o m e obrazovanju
p o j m o v a m o g u s istim p r a v o m da polazim od činje
n i c e d i f e r e n c i j a l n i h p s i h a i d a isti p r o c e s k o j i s a m
ranije posmatrao sa stanovišta n j e g o v e jednorodnosti
p o s m a t r a m sada sa stanovišta diferenciranja. To m e ,
prirodno, vodi do shvatanja koje je upravo suprotno
ranijemu. S v e što za o n o shvatanje kao individualnu
varijantu nije dolazilo u obzir postaje o v d e značajno
k a o postavka za dalje diferenciranje, i sve što je o n d e
dobivalo naročitu vrednost kao jednorodno pojavlju
je mi se sada k a o b e z v r e d n o , j e r je čisto kolektivno.
U o v o m razmatranju u v e k ću gledati na to na što
nešto smera, a nikada na to otkuda dolazi, d o k u r a
n i j e m razmatranju nikada nisam vodio računa o cilju,
n e g o s a m o o p o r e k l u . S t o g a j e d a n isti p s i h i č k i p r o c e s
m o g u da objasnim dvema suprotnim teorijama, koje
se u z a j a m n o isključuju, pri č e m u ni o j e d n o j ni o
drugoj teoriji ne m o g u tvrditi da je netačna, jer t a č -
nost jedne dokazana je jednorodnošću, a tačnost d r u
ge nejednorodnošću psiha.
Ali o v d e počinje sada velika teškoća, k o j a je lai
ku isto k a o i n a u č n o j p u b l i c i toliko otežala č i t a n j e
m o j e k n j i g e o » p r e o b r a ž a j i m a i s i m b o l i m a libida« da
su zbog toga m n o g e inače sposobne glave dospele u
zabunu (kao što mi d o k a z u j u n j i h o v e p o d o z r i v e k r i
tike). Ja sam, naime, pokušao da u toj knjizi na k o n
kretnom materijalu prikazem i jedno i drugo shva
tanje. A k a k o se stvarnost, kao što je poznato, ne
s a s t o j i i z t e o r i j a niti z a n j i m a i d e , t o s e u n j o j z a
j e d n o nahodi i j e d n o i drugo, što m o r a m o zamišljati
k a o o d v o j e n o , i s v a k o ž i v o n e š t o u d u š i se p r e l i v a u
v i š e b o j a . S v a k o n e š t o j e n e š t o š t o j e p r o i z i š l o i što
533
misli na budućnost, i ni za j e d n o ne m o ž e se s p o u z
danošću utvrditi da li bi bilo samo završetak, a ne
v e ć i početak. Za n e k o g a ko misli da se za izvestan
p s i h i č k i p r o c e s m o ž e i m a t i s a m o jedno p r a v o o b j a
šnjenje o v a životnost psihičkoga sadržaja, koja p r i
nudno vodi do d v e ju suprotnih teorija, jeste stvar
k o j a izaziva očajanje, naročito ako bi v o l e o proste i
n e k o m p l i k o v a n e istine i m o ž d a b i o nesposoban da ih
z a m i š l j a u isti m a h .
Ja opet nisam uveren da bi dvama načinima p o
smatranja, onim koji redukuje i onim konstruktiv
n i m — k a k o sam ih jedared n a z v a o — bile iscrpene 1
1
Jung, Inhalt der Psychose, II Auflage, Zweiter Teil.
534
l o g i j e i stoga m o g a o da o b j e k t i v n o zamišlja s v o j u sebi
p o t č i n j e n u p s i h u , ili s l i č n a p r e t p o s t a v k a d a j e i n t e l e
kat m o ć koja može još i sama sebe postavljati izvan
sebe i sebe zamišljati. O v i m i sličnim izgovorima t r e
ba da se stvori ona arhimedska tačka izvan zemlje,
p o s r e d s t v o m k o j e i n t e l e k a t s a m s e b e t r e b a d a istavi.
Ja shvatam dubokosežnu ljudsku potrebu za p o g o d
n o s t i m a , ali n e s h v a t a m d a b i t r e b a l o d a s e istina
prikloni pred tom potrebom. Shvatam i to da bi este
tički m n o g o izmirenja donelo to kad bi čovek, mesto
paradoksije protivrečnih objašnjavanja, psihički p r o
ces m o g a o redukovati na n e k u što prostiju instinkat-
sku osnovu i pri t o m e se pomiriti, ih kad bi mu m o
gao dati neki metafizički cilj spasenja i u t o j nadi
predati se spokoj stvu.
A l i m a šta m i t e ž i h d a d o k u č i m o s v o j i m i n t e l e k
t o m završiće se paradoksijom i relativnošću ako je to
č a s t a n p o s a o , a n i j e n e k a p e t i t i o p r i n c i p i i k o j a služi
podesnosti. Da intelektualno dokučivanje psihičkoga
p r o c e s a mora d o v e s t i do p a r a d o k s i j e i r e l a t i v n o s t i , to
je pouzdano, v e ć stoga što je intelekat samo j e d n a
m e đ u različnim psihičkim funkcijama koja od pri
r o d e služi č o v e k u z a k o n s t r u k c i j u n j e g o v i h o b j e k a t -
s k i h slika. N e k a s e č o v e k n e p r e d a j e p r i v i d u k a o d a
se svet p o i m a s a m o iz intelekta; on se p o i m a isto
tako i iz osećanja. Stoga je sud intelekta najviše p o
l o v i n a istine, i m o r a , ako je pošten, n a j z a d i priznati
svoju nedovoljnost.
P o r i c a n j e p o s t o j a n j a t i p o v a ništa n e p o m a ž e p r o
tiv činjenice njihova postojanja. Stoga, s obzirom na
njihovo postojanje, svaka teorija o psihičkim p r o c e
sima m o r a biti spremna na to da opet sama važi kao
psihički proces, i to k a o izraz tipa ljudske psihologije
koji postoji i čija je egzistencija opravdana. T e k iz
tih tipičnih prikazivanja proizlaze materijali je čija
kooperacija o m o g u ć u j e v i š u s i n t e z u .
S A D R Ž A J
Uvod _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 7
1. Ka psihologiji u antici. G n o s t i č a r i . T e r t u l i j a n i
Origen — — — — — — — — — — 13
3. Problem transsupstancijacije — — — — 28
4. Nominalizam i realizam — — — — — 31
a) P r o b l e m universalija u antici — — — 32
b) P r o b l e m universalija u sholastici — — 44
c) A b e l a r o v p o k u š a j ujedinjavanja — — — 52
a) O f u n k c i j i v e ć e i o f u n k c i j i m a n j e v r e d n o s t i 74
a) N a i v n i stav — — — — — — — — 140
b) S e n t i m e n t a l n i stav — — — — — — 142
c) I d e a l i s t i r e a l i s t — — — — — — — 144
537
IV. Problem tipova u poznavanju čoveka (Furneaux
Jordan: »Character as seen in body and par-
entage«) — — — — — — — — — — 198
1. O p š t i p o g l e d na D ž o r d a n o v e t i p o v e — — — 158
c) E k s t r a v e r t n i muškarac — — — — — 172
d) I n t r o v e r t n i m u š k a r a c — — — — — 176
d) U j e d i n i l a č k i s i m b o l u k i n e s k o j filosofiji — 230
538
VIII. P r ob lem tipova u modernoj filosofiji — — — 323
3. Ka kritici D ž e m s o v a s h v a t a n j a — — — — 344
X. O p š t i o p i s t i p o v a — — — — 358
I. Uvod — _ — — — — — _ — — 358
a) M i š l j e n j e — — — — — — — — 371
b) E k s t r a v e r t n i m i s l e n i t i p — — — — — 376
c) O s e ć a n j e (čuvstvovanje) — — — — — 386
d) E k s t r a v e r t n i o s e ć a j n i ( č u v s t v e n i ) tip — — 388
h) I n t u i c i j a — — — — — — — — 399
a) M i š l j e n j e — — — — — — — — 414
539
c) O s e ć a n j e (čuvstvovanje) — — — — 422
d) I n t r o v e r t n i o s e ć a j n i ( č u v s t v e n i ) tip — — 424
h) I n t u i c i j a — — — — — — — — 434
X I . Definicije — — — — — — — — — — 445
Korice
MILAN ZARKOVIC
Tehnička redakcija
MIRJANA JOVANOVIC
MARIJA KOSTIC
Korektor
MIRJANA TEODOROVIC
Štampa
» R A D I S A TIMOTIC«
Beograd, 1978.