Professional Documents
Culture Documents
ŽANROVI - Docx Verzija 1
ŽANROVI - Docx Verzija 1
18. STOLJEĆE
Razvija se moralna priča ili pripovijetka – postoje dobri i loši, bogati i siromašni, sebični i
dobročinitelji.
Ovo razdoblje pridonosi razvoju dječje književnosti – početak umjetniče dječje poezije i
početak avanturističkog romana.
Početak dj. poezije obilježavaju dvije knjige:
1. Isaac Watts – Božanske i čudoredne pjesme za djecu 1715.
2. John Newberry – Pjesma majke guske 1781.
Drugi važni događaj je pojava romana „Robinson Crusoe“ 1719., Daniel Defoe, ovo je bio
roman u 3 djela; prvi je objavljen 1729., drugi dio iste godine, a treći 1720.
19. STOLJEĆE
Postojala su tri tipa/teme u dječjoj književnosti:
1. Idila koja moralizira- pouka je temelj, crno bijela karakterizacija, pozitivne osobine
utječu na negativne, pojam oprosta i dobrote pr. „Pepeljuga“ – na kraju je oprostila
zlim polusestrama
2. Domoljublje- iznjedrilo nacionalne identitete i kulture koje do tada nisu bile viđene
3. Nevjerovatna pustolovina- nastali mnogi tekstovi pustolovnog duha, znanstveno-
fantastični romani pr. Jules Verne, 20 000 milja pod morem; Kroz pustinju i prašumu;
Knjiga o džungli
Književnost je bila upućena prema pouci, govorilo se o tradicionalnosti.
20. STOLJEĆE
Intenzivni razvoj nakon 2. svj. rata
Ostale navedene teme, ali su se promijenile jer danas dijete nije naivno, idila je očita pa je
djeca odbacuju; ne slažu se. Djeca odbacuju didakticizam, ali i autori – prva tema otpada.
Pustolovnost – i dalje ima pustolovine, ali je ograničen prostor, više nije mjesto radnje bilo
gdje, nedostupan prostor zbog ljudske gluposti. Domoljubljna tema – gledaju kroz igru riječi.
- Čudnovati čarobnjak iz Oza- Frank Lyaman Baum – slična Alisi, ali ima kompakniju
radnju
- F. Molnar- Junaci Pavlove ulice
- I.B. mažuranić- Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnina
- Felix Salten- Bambi – prelazi u fantastičnu priču
- P.L Travers- Mary Poppins
- Tolkien- Gospodar prstenova, Hobbit
- Saint Exupery- Mali kraljević
- Astrid Lindgren- Pipi duga čarapa
- Jens SIgsgaard- Pale sam na svijetu
- Rowling- Harry Potter
Mitološko i čudesno je oživjelo tek u moderni – duhovna, književna, kulturna integracija.
Utemeljitelj poljske moderne knjiž. Adam Mickiewitz- autor najvećeg epa „Pan Tadeusz“,
prepjevao La Fonteinove basne na poljski; „Bajki“
21. STOLJEĆE
Fantastična priča – najdominantniji žanr kod nas.
Snježana Grković Janović, Jasna Horvat „Oživljena mitologija“, Tihomir Horvat „Vila
Velebita“
Hrvatska dj. knjiž. Započinje knjižicom IVANA FILIPOVIĆA – MALI TOBOLAC 1850.
1894. Jagoda Truhelka „Tugomila“ – 1. hrv. dj. roman, ali nije imala recepcije.
Filipović izdaje 1. časopis „Bosiljak“.
Prevode se strane knjige.
Dječji časopisi – BOSILJAK, SMILJE i BRŠLJAN; Smilje – 1. urednik Jagić, pokrenut
1874., u 3. broju preveden H.C. Anderson „Tratinčica“ – „Ako nisi slobodna nema pjesme i
ljepote.“ – govori to ptici; ne možeš ne slobodan stvarati – ANDERSENOVŠTINA
Dječja književnost = dječja priča = bajka – jedan od najstarijih književnih vrsta iz starog
Egipta (2052. g. pr. Kr.)
„Brodolomčeva priča“ – 1. čudesna priča; izgubio brod, sunce udarilo u otok i sve spržilo,
ratnik izgubio rat; zmija priča priče
Bajka (alegoričnost i čudni likovi)- tada nije pričana djeci, već odraslima, ali djeca su
slušala.
1. SLIKOVNICA
2. DJEČJA PRIČA
Bajka (usmena, klasična, umjetnička)
Fantastična priča
Realistična priča
3. DJEČJI ROMAN
4. DJEČJA POEZIJA – nonsensne pjesme, (uspavanke, brojalice, molitvice,
rugalice, poslovice, zagonetke)
5. BASNA
6. IGROKAZ
7. STRIP
o SLIKOVNICA
Prva knjiga u obiteljskom krugu koja uvodi u život, daje prve spoznaje.
Još u povijesti čovjek je imao potrebu ilustrirati sadržaj na zidovima pećina (Altmira-
Španjolska), zatim u predkršćanskom razdoblju susrećemo ilustracije mitova, a u kršćanskoj
slikovnici nalazimo u rukopisnim izdanjima Biblije koji su bili popraćeni slikama.
1. ILUSTRIRANA KNJIGA – J.A. KOMENSKY 1658. „Orbis sensualism pictus“ /
„Svijet osjetilnih stvari“ – djeca se vezuju uz slike; smatrao je da dijete ulazi u sadržaj
kroz slike tako što prvo opisuje sliku, a zatim čita ono što piše ispod slike te na taj
način najbolje pamti
PODJELA SLIKOVNICE:
1. Prema obliku
2. Prema strukturi izlaganja
3. Prema sadržaju
4. Slikovnice s obzirom na likovnu tehniku
5. Sudjelovanju recipijenata
6. Prema funkciji
1. SLIKOVNICE PO OBLIKU
1) Leporello – u obliku harmonike; bitan zbog dječje motorike, najzanimljivije su
najmlađima (sluga Don Giovania iz Mozartove opere na taj način lijepio slike
ljubavnice- izvor naziva)
2) Pop up (3D) – one koje stoje
3) Nepoderive
4) Slikovnica igračka
5) Multimedijska slikovnica (slike, tekst, zvuk)
6) Elektronička slikovnica – pr. „Slonić Oscar“ za iPhone, autor Kašmir
Huseinović, ilustratorica Andrea Petrlik Huseinović
2. SLIKOVNICA PREMA STRUKTURI IZLAGANJA
Tematske – vežemo ih za problemske situacije s kojima se dijete susreće u
svakodnevnom životu npr. zdravlje, razvoj, obitelj, ponašanje…
Narativne – koriste pripovjedača za iznošenje
6. FUNKCIJA SLIKOVNICE
1) Informacijsko- odgojna funkcija
2) Spoznajna funkcija
3) Iskustvena funkcija
4) Estetska funkcija
5) Zabavna funkcija
6) Govorno- jezična funkcija
Nijedna funkcija ne isključuje drugu.
Okvir za sve funkcije je zabavna jer ako slikovnica djetetu nije zabavna neće je ni
prihvatiti.
Pojam dvodimenzionalnosti: verbalnost (tekst) + likovnost
Pojam trodimenzionalnosti: verbalnost + likovnost + taktilnost
Slikovnica je slojeviti oblik.
Neki govore da je za nju dosta reći da je jedan poseban umjetnički oblik, da je
nadrasla literarnost – SKULTURALNA JE – knjiga kao taktilni predmet.
Informacijsko- odgojna funkcija – dijete će dobiti odgovore na pitanja i probleme
koje ima u svakodnevnome životu npr. vezane uz djetetovo zdravlje, osjećaje,
maštanje, osobine ličnosti, odnose u obitelji i društvu. Uči dijete riješiti probleme
kojih nije svjesno ili ih ne zna izraziti. Omogućava da dijete razvije mišljenje,
sposobnost analize i sinteze, usporedbe i uočavanja, pomaže djetetu razumjeti uzročne
veze među stvarima i pojavama i na kraju mu dati nove informacije.
Spoznajna funkcija – uči nove spoznaje, ali neka znanja proširuje, provjerava i
dobiva povratne informacije.
Iskustvena funkcija – djeca trebaju naučiti o stvarima koje nisu njihova
svakodnevica, ali ipak postoje; tako djeca razvijaju etološku svijest te usvajaju
različite sadržaje. Npr. dijete koje živi u gradu preko slikovnice može naučiti o životu
na selu i životinjama.
Estetska funkcija – razvija emocije i doživljaje, kroz nju omogućava se razvoj
osjećaja za lijepo, utječe na oblikovanje stavova, i zanimanje za knjigu, razvija ljubav
prema čitanju iz užitka i zabave; izgrađuje ukuse.
Zabavna funkcija – slikovnice koje potiču igru/ zabavu. Dijete najprirodnije i
najlakše uči kroz igru i zato koristimo slikovnice koje im to omogućavaju, zbog
dječjih interesa.
Govorno- jezična funkcija – potiče razvoj fonološke, morfološke, i fonemske
osviještenosti. Usvajanje novih riječi i bogaćenje rječnika. Potiče govorni razvoj
djeteta, upoznavanje karaktera teksta i načina njegova funkcioniranja te drugih
predčitalačkih vještina.
PROBLEMSKA SLIKOVNICA
Obrađuje problemske situacije u djetetovom životu npr. fobije, noćne more, gubitak
drage osobe, zdravlje, prinove u obitelji, osobine djetetove ličnosti, odlazak u bolnicu,
ponašanje, kultura, higijena, ljubomora... Rješava probleme s otvorenošću, nastoje
obuhvatiti što više, pokazuju slike kako će se dijete ponašati u novonastaloj situaciji.
Pr. „New baby in house“
Rješavanje osjećaja straha od mraka – Balog „Trebalo bi imati mrakulje od 30W da
djeca mogu lakše zaspati u sobi.“
Odvikavanje od ružnog govorenja – „Petra govori ružne riječi“
„Kako su moji roditelji zabranili biti prijatelji“
o DJEČJA PRIČA
BAJKA
Usmena bajka je prva dječja priča, a njen početak vezujemo uz 2025. g. pr. Krista. Po
postanku priče dijele se na klasičnu (usmenu/narodnu) i umjetničku.
Prva dječja priča koja donosi mitsku organizaciju načela života, donosi čudesne likove i
događaje, čuda postoje paraleleno sa stvarnim životom i ne narušavaju njegovu logiku te se
ne objašnjavaju. Bajke govore kako treba živjeti.
Utjecaj mitologije jače se osjeća u klasičnoj (usmenoj) nego u umjetničkoj bajci. U bajkama
glavni su likovi dobri, mjesto i vrijeme su neodređeni, najčešća tema je borba između dobra i
zla gdje dobro uvijek pobjeđuje.
Klasična/usmena bajka postoji jednako dugo kao i jezik i prenosila se usmenim putem, nije
bila stvorena za djecu. Prve bajke bile su mitovi, mit podrazumijeva pripovijedanje i njime je
sve počelo. Usmena/ narodna bajka nema utvrđen tekst, te je svaki pripovjedač priča na svoj
način i time se tako i prilagođavala djeci. Odrednice su: određena i lako prepoznatljiva
struktura, stvarno i čudesno supostoje ne omogućujući se međusobno, događaji se nižu bez
opisivanja, likovi nisu detaljno opisani, dinamički opisi prirode u funkciji su radnje, čudesno
je mitološkog podrijetla, specifičan moral, neodređeni prostor i vrijeme.
Prijelazni oblik iz narodne u umjetničku nazivamo književnom narodnom bajkom – tu se
narodna priča ne mijenja nego se dotjeruje.
Umjetnička bajka razvila se iz narodne, za njen razvoj bajka je najvažnija. Umjetnička
bajka govori o tome kako jest u životu (sretni i nesretni završeci). Najpoznatiji autori
umjetničke bajke su: Perrault, braća Grimm, Andersen i Carrol, a od hrv. književnika to je
I.B. Mažuranić, Vladimir Nazor i mnogi drugi. Umjetnička bajka sačuvala je neke vanjske
elemente klasične, ali se distancirala od nje navodeći poetske opise i drugačiju etiku, u
umjetničkoj bajci imamo opise ambijenata, prirode, likova i likovi imaju svoje karaktere.
I.B. Mažuranić gradi nestvaran svijet inspiriran mitologijom (Branimir Donat- kritika:
recepcija kao kod Homera 1970.) – Homer je kodificirao mitologene mitove drevnog grčkog
naroda pretvorivši priče u povijest i iskustvo svog naroda i njegove društvene zajednice; i I.B.
Mažuranić u idejnom smislu predstavlja nesvjesni pokušaj da se na bazi slavenskih mitologija
stvori prva nacionalna mitologija. Vladimir Nazor isto poseže za mitologijom slavenskih
naroda.
MIT
- Stari pričalački oblik o svemu onome što se događalo u početnim vremenima kad je
čovjek pričom pokušao tumačiti stvari u sebi i oko sebe
- Govori se o mitskom govoru kao nekom enigmatskom govoru, a stvari koje tumači
dovodi u neku smislenu vezu
- Mitsko vrijeme, mitski prostor, mitski likovi
- Ispunjen zajedničkim životom božanstva i ljudi
- Joles- fantazijsko, antropomorfno shvaćanje života i prirode
- „čovjek stoji pred svijetom i taži odgovore“ – prve odgovore mu daje mit
- Mit- prototip svake priče, najprije grčkog epa, a potom i bajke
- Smatramo da dijete stoji pred svijetom i traži da mu se svijet i pojave objavljuju- Joles
- Bajka u vezi s mitom- mnogi odnosi u bajkama povezani mitskom strukturom
- Po čemu se razlikuje bajka od mita? – odnosi se na zamjenu glavnih aktera događanja
(bogovi i božanstva zamijenjeni ljudima), ostali odnosi su izjednačeni
- Glavni likovi u bajkama i mitu? ZAJEDNIČKO: svemoćni su (pr. Pepeljuga- svojom
dobrotom), maksimalno su slobodni/ neograničeni, gospodare akcijom i kontra-
akcijom
- Junak bajke- čovjek koji vjeruje u sebe, u svoje snage, uvjeren je da ono što je
predmet događanja sam može riješiti
- Stav junaka- njegovo najjače oružje kojim će sve podrediti rješenju i uspješno svladati
suodnose s drugim akterima događanja i sve usputne radnje koje ga vode prema
rješenju, dvojbe i ostalo (pr. Odisej) – njegovo je načelo uspjeti; snažan pokretač za
cijelu strukturu bajke (pr. Ribar Palunko i njegova žena- žena lična Odiseju)
TEORIJE O POSTANKU USMENE PRIČE BAJKE
1. MITOLOŠKA (bajke su se razvila iz mitologija pojedinih naroda)
2. MIGRACIJSKA (širile su se iz jednog središta i mlađi narodi su ih preuzeli)
3. KONTAKTNA (bajke su nastale u različitim dijelovima svijeta)
4. ANTROPOLOŠKA (narodi na istom stupnju razvoja i imaju iste motive)
5. ZEMLJOPISO- POVIJESNA (FINSKA metoda – znanstveno utemeljena)
6. ETNOLOŠKA
7. PSIHOLOŠKA
1) MITOLOŠKA TEORIJA
Braća Grimm (sakupljači, lingvisti, jezikoslovci) su zastupali ovu teoriju i smatrali su da su
se bajke razvile iz mitologije pojedinih naroda. Prvi su pokušali dati odgovore na pojavu istih
mitova, fascinirani zajedničkim između bajki različitih naroda („Mačak u čizmama“ ima i u
tal., franc., njem.). Društva su se suočavala sa istim problemima, u prošlosti su narodi bili
bliži- kontekst slavenskih naroda. Bajke su ostatci mitoloških priča – što su priče starije imaju
mitološko, a novije imaju ljudsko. Generalno su bajke ostatci vjerovanja mitova germanskih
plemena. Mitologija je ostala u baštini, po mitu priroda ne bi funkcionirala da nema boga
svjetla i mraka.
2) MIGRACIJSKA TEORIJA (indijska teorija)
Polazište: civilizacijski nedostatci, nepoznata mjesta u kulturi/ zajednici. Theodor Benfey
(19.st.) je začetnik migracijske teorije koji tvrdi da su se bajke širile iz Indije prema Europi
putem ratova (europska pomorska sila: Mletačka flota). On navodi dva puta migracija: mladi
preuzimaju motive od starijih i migracija (motivi i teme selili su se ratovima).
Prevedeni indijski epovi na engleski – motivi koji tematiziraju europske bajke – čudno jer
nije bilo izravnog kontakta.
Drama, komedija, tragedija, epika u stihu – Rimljani preuzeli od Grčke (Vergilije napisao
Eneidu po uzoru na Homera).
Ezopove basne preslikane u rimsku književnost – vrelo bajki bilo je u Indiji pa se proširilo
na Mongole itd.
3) KONTAKTNA TEORIJA
Zagovornici A. Veselovski i M. Gorki. Oni tvrda da ne postoji zajednički izvor već da su
narodi uzimali motive jedni od drugih te ih mijenjali i dotjerivali na način koji je njima
odgovarao.
4) ANTOPLOŠKA TEORIJA
Osnivač je Edward B. Taylor. Ovom se teorijom smatra da su svi narodi u istim/ sličnim
uvjetima života stvarali slične priče. Po ovoj teoriji sličnosti se javljaju zbog sličnosti ljudske
psihe jer ljudi diljem svijeta imaju slične nade, strahove, snove, tjelesne i emocionalne
potrebe.
OVE 4 SU NAJVAŽNIJE TEORIJE U POSTANKU BAJKE.
MITOVI BAJKI
1. BAJKA
2. LEGENDA
3. PREDAJA
4. BASNA/ NOVELA O ŽIVOTINJAMA
5. ANEGDOTA
FANTASTIČNA PRIČA
Nastaje od LEWISA CAROLLA (Alisa u zemlji čudesa 1865.)- prva knjiga ove tematike i
H.C. ANDERSENA (Alisa i čarobno ogledalo 1871.)
E.T. AMADEUS HOFFMANN – jedan od najznačajnijih svjetskih fantastičara, pogotovo u
19. stoljeću
Postupno se odvaja od narodne priče napuštajući mitološki svijet kao paralelnu stvarnost. U
njoj čudesno nastaje tako da se unutarnja stvarnost (snova, želja, podsvjesne spoznaje,
strahova, doživljaja) prikazuje kao pojavna stvarnost. Uvijek se prikazuje realni svijet i onda
izgrađuje svoju čudesnu sliku o svijetu. Definira se kao moderna bajka.
Fantastičnu priču nije lako definirati jer je raznolika i uvijek nova, fantastična priča donosi
čudesan, točnije natprirodan svijet koji je odraz realnog svijeta. Odvija se u svijetu strave i
nerijetko završava događajima koji izazivaju smrt, prokletstvo ili nestanak junaka, a zbivanje
se ne odvija u onostranim čudesnim prostorima nego nadnaravne pojave prodiru u naš
svakidašnji život, a u tom našem poznatom svijetu odvija se događaj koji se ne može objasniti
zakonom našeg svijeta. Junaci prelaze iz stvarnosti u nestvarnost, a taj prijelaz je uvijek
naglašen i riječ je o prijelazu kojeg omogućuju snovi, čežnje i želje.
Povezanost između bajke i fantastične priče je u tome što čudesno pripada bajkama gdje
egzistira sa stvarnim svijetom i tako se narušava sklad. U fantastici to natprirodno ulazi u
stvarni svijet i ukida logiku stvarnog svijeta (pepeljuga i vila), napušta mit i odraz je stvarnog
života.
Prvi zahtjev fantastične priče je da mora biti uvjerljivosti, zatim originalnost i da bi bila
uspješna mora biti emocionalno uvjerljiva i iskrena.
- Čarobnjak iz Oza (1900) L. Frank Baum
- Petar Pan (1904) James Matthew Barrie
- Vjetar u vrbama (1908) Kenneth Grahame
- Doktor DOllitle (1920-30) Hugh Lofting
- Medo Winnie zvani Pooh (1926) Alan A. Miln
- Mary Poppins (1930-ih) Pamela L. Travers
- Pipi Duga Čarapa (1945) Astrid Lindgren
- Pinokio (1883) Carlo Collodi
DJEČJA FANTASTIKA
Nema elemente strave i užasa nego ona nastaje kao specifičan odnos djeteta prema realnosti s
tim da ona ne analiza svijet na jedan realan način nego pokazuje da je tim svijetom
nezadovoljna. Dijete osjeća svu nesavršenost svijeta u kojem se njegove želje ne mogu
ispuniti zbog čega traži spas u onome drugom koji je oslobođen svih nedostataka.
Naš svijet funkcionira prema nekom sustavu, logici (pr. priroda, godišnja doba, dan- noć),
okvir je harmonija. Nonsens ukida harmoniju svijeta.
„The book of nonsens“ ; nonsens - besmisao
U usmenoj književnosti – brojalice; „en ten tini savaraka tini…“ – izmišljene riječi
FANTASTIKA ZA ODRASLE
iracionalno, abnormalno; gotski/ gotički roman – preteča horor filmova
o DJEČJI ROMAN
- Najpopularniji i najčitaniji žanr, naziv potiče iz Francuske iz 12.-og stoljeća „Linqua
romana“
- 13. st. riječ roman koristi se za funkcionalnu pripovijest u prozi ili stihu, a tek krajem
stoljeća naziv se odnosi samo na prozu
Roman potječe iz romantizma; bježi se od stvarnosti u filozofiju, povijest, fantastiku,
odbacuju antiku; latinski dominantan jezik, čitali su samo oni na najvišim položajima – naziv
roman
Srednji vijek- oslobađaju se narodni jezici (franc.) i javljaju se prvi romani: viteški, pikarski,
pustolovni. Najpoznatiji romani: „Aleksandrida“ (tema život Aleksandra Velikog), „Tristan i
Izolda“ i „Rumanac Trojski“. U našoj tradiciji postoje tekstovi koji nisu u stvarni romani, a
imaju taj naziv npr. „Rumanac Trojski“
17. st. Franjo Gundulić- nekoliko romana o Italiji – stvaranje romaneskne strukture
19. st. različit pristup romanu – braća Battara – tiskara i Kraljski dalmatin
Marko Kažotić 1833. „Miljenko i Dobrila“ – objavljen roman na talijanskom, ali on je hrv.
autorski roman, napisan je u Dalmaciji, tema i građa su iz hrv. usmene književnosti
(Trogirski Romeo i Julija)
Miroslav Kraljević 1865. „Požeški đak“
Dragojla Jarnević 1864. „Dva pira“
„Zvonar crkve Notre Dame“
Moderni roman James Joyce – spomenici u Italiji
Dječji roman o djetinjstvu pojavljuje se u drugoj polovici 19.-og st. i bogato se razvija pri
kraju stoljeća i u 20.-om stoljeću te se uspinje na prvo mjesto u lektiri kod djece oko desete
godine života.
Roman je vrsta koja je najčitanija, najviše podložna promjenama, raznolikosti, sadržajima
koji su rezultirali s najviše podvrsta romana.
Dječji roman je kratak, stil i izraz su jednostavni i završeci su sretni, često je raščlanjen
u poglavlja.
Dijete se vrlo rano susreće s poezijom kroz uspavanke, brojalice, molitvice. Dječju poeziju
djeca više slušaju nego što čitaju, ne podnosi prevođenje.
Dječju poeziju djeca primaju vrlo rano, ali rano i napuštaju čim otkriju realističnu
pripovijetku i avanturistički roman odvraćaju se od nje.
Najpoznatiji prvi hrvatski pjesnik u 19.-om stoljeću bio je Kuten objavio je u Smilju 50
pjesama, pisao je jednostavnu i iskrenu dječju poeziju. Značajke njegove poezije su: lirika,
odsutnost didaktičkih elemenata, smisao za slike, sklonost humoru, naslućivanje nonsensa,
povezanost s usmenom.
U Hrvatskoj se razvija neposredno nakon rata, njeni početci vezani su uz pojavu pedagoških
ili dječjih časopisa oko 1860. godine.
Kod nas Ivan Filipović objavljuje prve pjesme za djecu u svojoj knjižnici „Mali tobolac“
1850. i zatim izdaje časopis „Bosiljak“ od 1864. – 1868., a življi rad započinje u časopisu
„Smilje“ 1873.
Značajke:
Izražen humor
Ritam
Jednostavna
Razumljiva
Bliska djeci
BASNE
Granične vrste, nisu pisane za djecu, puno političkih i karakternih kritika; ukazivala je na
nesavršenosti ljudi i društva.
Basna je jedna od književnih vrsta u kojoj se pojavljuju životinje i gdje one nastupaju kao
predstavnici određenih ljudskih značajki (magarac predstavlja glupana, lisica lukavca, vuk
nasilnika…), tako da možemo zaključiti da basna ne prikazuje životinje nego govori o
ljudima i njihovim postupcima, manama i vrlinama. Basne se kasnije protežu na predmete i
biljke.
Pr. „Starac i more“, La Fontaine- basna govori o našim prilika, našem životu
„Cvrčak i mravi“, Nada Iveljić – govori o – mravi hrane cvrčka jer vole njegovu glazbu
Basna je priča u prozi ili stihovima, kratka je , u njoj glavnu ulogu imaju životinje (biljke,
stvari) prikazane s ljudskim svojstvima koja imaju svoju podlogu u naravi životinja, te basne
na taj način preko životinja šalju pouku.
POSTANAK BASNE
Basna je vrlo stara, domovima joj je Indija i istočni Mediteran. Najljepše basne razvile su se u
Grčkoj.
Najstariji basnopisac je Grk EZOP, živio je u 5.st.pr.Kr. i napisao je preko 400 djela.
Rimski basnopisac FEDRO, 1. st. Pr. Kr., napisao je latinsku zbirku basni „Fabule Aesopiae“
(Ezopove basne), grčkoj basni dao je rimski kontekst i bio je rob.
Kasnije najveću slavu pišući basne postigli su Francuz JEAN DE LA FONTAINE i Rus
IVAN A. KRILOV (posljednji veliki pisac basni)
La Fontaine basni daje karakteristike ovog vremena – „Smrt drvosječe“ 1688. zlatno doba
basne bilo je u 18.-om stoljeću, a najpoznatiji basnopisac bio je Nijemac Lessing
Basni u hrvatskoj nije dana naročitija pozornost, pojavljuje se u djelima Matije Divkovića
1616. „Nauk krstjasnki“, Jurja Habdelića 1647. „Perviotca našega Adama greh“. 1813. Đ
Ferić preveo 90 Fedrovih basni.
1804. objavljena je knjiga M.A. Reljkovića „Ezopove fabule za slavonsku školu hideći dicu“
STRUKTURA BASNE
1. Čvrsta struktura
2. Vrlo kratka (uvod, zaplet, rasplet)
3. Pisana u prozi ili stihu
4. Sastoji se od fabule i morala (pouka koja izlazi iz basne)
5. Stvoren je neki događaj koji čini zaokruženu epizodu
6. Približava se drami, javlja se sukob ali nema dramske radnje
7. Alegoričnost
8. Likovi u basni utjelovljuju neku ljudsku osobinu (naivnost)
Pouka se izriče na početku ili na kraju basne i vrlo je sažeta ili nešto opširnija, što je pričica
ljepše ispričana toliko je pouka jasnija i uvjerljivija.