4.

ZAVISNOST NACIONALNE EKONOMIJE OD VANJSKE TRGOVINE

Značenje koje ima vanjska trgovina u privredi jedne zemlje mjeri se po relativnom udjelu vanjske trgovine u
njezinu nacionalnom dohotku. To otkriva ujedno i stupanj zavisnosti jedne zemlje od vanjske trgovine. Kao
pokazatelj značenja vanjske trgovine odnosno zavisnosti jedne zemlje od vanjske trgovine obično služi odnos
vrijednosti uvoza prema vrijednosti nacionalnog dohotka, dakle

M
__

pri čemu M označava uvoz, a Y nacionalni dohodak. To je , dakle, koeficijent važnosti vanjske trgovine ,
odnosno koeficijent zavisnosti od vanjske trgovine. Točnije: to je koeficijent zavisnosti jedne zemlje od uvoza ili
uvozni koeficijent. Odnos se može uzeti i kao odnos izvoza prema nacionalnom dohotku, dakle

X
---
Y

pri čemu X označava izvoz, a Y nacionalni dohodak. To je, dakle, koeficijent zavisnosti jedne zemlje od izvoza
ili izvozni koeficijent. Konačno, kao pokazatelj može poslužiti i odnos ukupne vanjske trgovine zemlje (dakle
izvoza i uvoza ) prema nacionalnom dohotku (vanjskotrgovinski koeficijent), dakle

M+X
-------
Y

Ako se kao pokazatelj uzme odnos između uvoza i nacionalnog dohotka , taj se pokazatelj svodi, zapravo, na
sklonost uvozu. Obično se uzima prosječan koeficijent za period od oko 10 godina (prosječna sklonost uvozu).
Prema tome, važnost vanjske trgovine za jednu zemlju vidi se iz njezine prosječne sklonosti uvozu. Ona je u
periodu od 1924. do 1938. godine kod nekih zemalja bila ovakva:

Danska 41,8 % Australija 15,5%

Belgija 36,1% Jugoslavija 10,6%
V.Britanija 23,1% Kina 5,6%
Francuska 22,0% SAD 5,0%
Čile 22,0% SSSR 2,6%

Kindleberger je u svojoj studiji „Foreign Trade and the National Economy“ (New Haven and London Yale
University Press, 1964) izračunao koeficijent zavisnosti od vanjske trgovine stavljajući u odnos prosjke vidljivog
izvoza i uvoza s nacionalnim dohotkom. Na temelju podataka uglavnom za 1958. godinu on je došao do ovakve
slike:
Irak 47 SR.Njemačka 19
Nizozemska 45 Portugal 19
Irska 44 Italija 18
Island 41 Tajland 18
Kuba 37 Australija 17,5
Belgija 36 Kina(Tajvan) 17
Venezuela 35 Kolumbija 17
Šri lanka 34 Ekvador 17
Norveška 33 Egipat 17
Danska 32 Izrael 17
Gana 29 Paragvaj 17
Peru 29 Grčka 16
Kostarika 28 Čile 14
Novi zeland 27 Francuska 12,5
Austrija 26 Argentina 12
Finska 25 Meksiko 11.5
Švicarska 25 Filipini 11
Honduras 23 Brazilija 9
Burma 22 Južna Koreja 9
Gvatemala 22 Pakistan 8
Kanada 21 Indija 7,5
Švedska 21 SAD 4
Panama 20 SSSR(procjena) 2,5
Velika Britanija 20

Već je prije spomenuto da je elastičnost uvoza i izvoza prema dohotku veća u prvoj fazi privrednog razvoja. Kad
se prijeđe određena granica (prag privrednog razvoja) , a to je kod svake zemlje različito , elastičnost uvoza i
izvoza prema dohotku počinje opadati. U apsolutnom smislu vrijednost vanjske trgovine i dalje raste, ali opada
njezin relativan udio u nacionalnom dohotku. Porast je nacionalnog dohotka tada brži nego porast vanjske
trgovine. Prema tome, zavisnost zemlje od vanjske trgovine veća je u prvoj fazi privrednog razvoja. Kao što se
vidi , važnost vanjske trgovine u vezi je s elastičnošću uvoza i izvoza prema dohotku. Tamo gdje je koeficijent
elastičnosti uvoza i izvoza prema dohotku visok, i važnost vanjske trgovine , odnosno zavisnost od vanjske
trgovine je visoka. S privrednim razvojem vanjskotrgovinski koeficijent raste, ali samo do određene točke (prag
privrednog razvoja) , a onda počinje opadati. To se vidi na primjeru SAD i Velike Britanije.

SAD Velika Britanija

Godina uvoz(u procentima od uvoz(u procentima od

nacionalnog dohotka) nacionalnog dohotka)

1820. 10,2% 12%

1880. 33%
1900. 9%
1950. 4,3%
1953. 26%

Iz ovoga se vidi da je kritična točka kod Velike Britanije nastupila oko 1880. godine, a kod SAD negdje prije
1900. Važnost vanjske trgovine u privredama tih zemalja počela je poslije toga relativno opadati.
Pri ocjeni značenja vanjske trgovine za jednu zemlju nije dovoljno uzeti u obzir ovu statičku metodu. Treba je
nadopuniti dinamičkom metodom koja se svodi na ispitivanje granične sklonosti uvozu koja pokazuje koliko će
od dodatne jedinice dohotka otići na dodatni uvoz. U vezi s tim vidjet će se koliki je vanjskotrgovinski
multiplikator zemlje koji pokazuje koliko novih jedinica dohotka stvara dodatna jedinica autonomnog izvoza. U
periodu od 1924. do 1938. godine granična sklonost uvozu i vanjskotrgovinski multiplikator ( recipročna
vrijednost granične sklonosti uvozu) bili su za pojedine zemlje ovakvi:
Zemlja Granična sklonost uvozu Vtm Zemlja Gsk Vtm
SAD 0,07 14,3 Švedska 0,34 2,9
Velika Britanija 0,17 5,9 Australija 0,35 2,8
Njemačka 0,24 4,2 Južna Afrika 0,43 2,3
Kanada 0,30 3,3 Čehoslovačka 0,40 2,5
Francuska 0,31 3,2 Rumunjska 0,48 2,0
Novi Zeland 0,46 2,1 Mađarska 0,52 1,9
Švicarska 0,29 3,4 Bugarska 0,53 1,8

Iz tablice se vidi da SAD imaju vrlo malu graničnu sklonost uvozu zbog čega je multiplikator u ove zemlje
visok. S druge strane , relativan udio vanjske trgovine u nacionalnom dohotku ove zemlje je malen, a i
koeficijent elastičnosti uvoza prema dohotku prilično nizak (vidi naprijed) . Iz tablice se ujedno vidi kako je
granična sklonost uvozu kod manje razvijenih zemalja veća. Već je istaknuto da je u prvoj fazi privrednog
razvoja relativan udio vanjske trgovine u nacionalnom dohotku veći , dakle prosječna sklonost uvozu i izvozu
veća. Sada se ovome može dodati još jedno pravilo : u prvoj fazi privrednog razvoja granična sklonost uvozu i
izvozu je veća od prosječne sklonosti uvozu i izvozu. Uvoz i izvoz rastu brže od porasta nacionalnog dohotka.
Zavisnost jedne zenlje od vanjske trgovine treba cijeniti s još jednog aspekta : s aspekta robne i geografske
strukture njezine vanjske trgovine. Ako je ta struktura uska , tj. ako je ograničena na vrlo malen broj proizvoda i
zemalja, zavisnost će biti , po pravilu, veća. No, pri tome treba promatrati odnos udjela proizvoda u nacionalnom
izvozu i svjetskom izvozu. Ako je udio proizvoda u nacionalnom izvozu visok, a u svjetskom izvozu relativno
malne ( npr. izvoz nafte iz Kuvajta predstavlja 100 % nacionalnog izvoza ove zemlje, a 17 % svjetskog izvoza ) ,
položaj zemlje u međunarodnoj trgovini, po pravilu, bit će nepovoljan. Ona će potpuno zavisiti od svjetskog
tržišsta i njegovih fluktuacija. Obrnuto, ako je udio proizvoda u nacionalnom izvozu relativno nizak, a u
svjetskom izvozu visok, položaj zemlje u međunarodnoj trgovini, po pravilu bit će povoljan ( na primjer izvoz
pamuka iz SAD predstavlja svega 6% izvoza ove zemlje, ali 42% svjetskog izvoza , dok, nasuprot tome, izvoz
pamuka iz Egipta predstavlja 87% nacionalnog izvoza ove zemlje, a 17% svjetskog izvoza).
Isto tako treba promatrati i odnos udjela strane zemlje u domaćem izvozu, odnosno uvozu i udio domaće zemlje
u uvozu, odnosno izvozu strane zemlje. Tako je, npr., prije rata (1939. godine) izvoz Jugoslavije u Njemačku
iznosio 42 % ukupnog jugoslavenskog izvoza. S druge strane, udio Jugoslavije u njemačkom uvozu iznosio je
svega 2.3% . Očito je položaj Jugoslavije kod takva odnosa nepovoljniji, jer ona više zavisi od Njemačke nego
Njemačka od nje u međunarodnoj trgovini.
Ovi odnosi udjela proizvoda u nacionalnom izvozu-uvozu i svjetskom izvozu-uvozu , kao i udjela strane zemlje
u domačem izvozu-uvozu i domaćeg izvoza-uvoza u izvozu-uvozu strane zemlje nazivaju se koeficijenti
važnosti izvoza i uvoza. Uzmimo već navedeni primjer s pamukom :

Zemlja % svjetskog izvoza %nacion.izvoza Koefic. Važnosti

SAD 42 6 0,14
Egipat 17 87 5,12

Kao što se vidi , koeficijent robne važnosti izvoza dobija se ako se procentualni udio u nacionalnom izvozu
podijeli s procentualnim udjelom u svjetskom izvozu. Koeficijent važnosti izvoza je kod SAD nizak, a kod
Egipta visok, što znači da Egipat više zavisi od svjetskog tržišta pamuka nego SAD, a ujedno da Egipat više
zavisi od vanjskog tržišta pamuka nego unutrašnjeg, dok je situacija kod SAD u tom pogledu upravo suprotna.
Pamuk je za egipatski izvoz više od pet puta važniji nego za svjetski izvoz pamuka. Uzmimo sada već spomenuti
primjer odnosa Njemačke i Jugoslavije u uzajamnoj trgovini iz 1939. godine:

Udio Njemačke u Udio Jugoslavije u Koeficijent

Jugoslovenskom izvozu u % Njemačkom uvozu u % važnosti
42 2,3 18,2

Koeficijent geografske važnosti izvoza dobija se ovdje dijeljenjem procentualnog udjela strane zemlje u
domaćem izvozu s procentualnim udjelom domaće zemlje u uvozu strane zemlje. On pokazuje koliko je puta
strana zemlja za domaći izvoz važnija nego domaća zemlja za uvoz strane zemlje. Isto tako se izračunava i
koeficijent važnosti uvoza i on pokazuje koliko puta je strana zemlje za domaći uvoz važnija nego domaća
zemlja za izvoz strane zemlje. Odnos obaju koeficijenata otkriva njihovu važnost za platnu bilancu zemlje.
Koeficijent važnosti izvoza i uvoza upozorava, u stvari, na već prije istaknuti problem: različit položaj velike i
male države u međunarodnoj trgovini. Problem je neobično važan i za uravnotežavanje platne bilance. Zemlja s
visokim koeficijentima važnosti izvoza-uvoza nailazit će, po pravilu, na veće teškoće u rješavanju problema
ravnoteže platne bilance nego zemlja s niskim koeficijentima važnosti izvoza-uvoza , jer više zavisi od utjecaja
izvana.

5. ODNOS RAZMJENE

Prema općoj definiciji kretanje odnosa razmjene dobija se usporedbom odnosa izvoznih i uvoznih cijena u
kasnijem periodu s odnosom izvoznih i uvoznih cijena u baznom periodu, dakle

Ipx1 Ipx0
____ : ____

Ipm1 Ipm0

Ovakav odnos razmjene naziva se čistim odnosom razmjene ( net barter terms of trade). Od ovog odnosa
razmjene, treba razlikovati bruto-odnos razmjene (gross barter terms of trade) koji se dobija stavljanjem u
međusobni odnos količine izvoza i uvoza koja je razmijenjena jedna za drugu. dakle kretanje odnosa razmjene
dobija se ovdje usporedbom odnosa količine izvoza i uvoza koje su međusobno razmijenjene (koliko je izvoza
količinski bilo potrebno da se pokrije ista vrijednost uvoza u dvama periodima koji se uspoređuju).
Formula je dakle

Qx1 Qx0
____ : _____

Qm1 Qm0

Ako se ustanovi da je manja količina izvoza dana za istu količinu uvoza ili da je veća količina uvoza dobivena za
istu količinu izvoza ili, pak , oboje, tj. da je manja količina izvoza dana za veću količinu uvoza, kretanje odnosa
razmjene je povoljno, i obratno.
Do uvođenja količine u analizu odnosa razmjene , koje je izvršio Taussig, došlo je zbog toga što čisti odnos
razmjene izražava samo relativne promjene izvoznih i uvoznih cijena. Ako pretpostavimo da je u oba promatrana
perioda, tj. u baznom i kasnijem periodu cjelokupan uvoza pokrivan cjelokupnim izvozom, dakle da je
trgovinska bilanca bila u oba promatrana perioda u ravnoteži , onda će relativne promjene izvoznih i uvoznih
cijena odražavati i promjene u „kupovnoj snazi izvoza“. Ako se npr. odnos razmjene poboljšao od 100 na 150, to
će značiti da je u kasnijem periodu bila dovoljna 50 % veća količina uvoza, ali su izvoz i uvoz vrijednosno ostali
izbalansirani. Međutim, može se dogoditi, a najčešće se i događa , da bilanca nijeu ravnoteži i da se izvozom
plaća samo jedan dio uvoza ili da se izvozom stvara jedan višak koji se u inozemstvo investira.
U takvim slučajevima nije dovoljno praćenje čistog odnosa razmjene nego je potrbno pratiti bruto-odnos
razmjene koji će nam dati odgovor na pitanje je li se promijenila količina izvoza koja je morala biti dana za istu
količinu uvoza, odnosno je li se promijenila količina uvoza koja je dobivena za istu količinu izvoza.

U usavršavanju odnosa razmjene Viner je otišao još dalje i uveo analizu tzv. Faktorski odnos razmjene koji se
dobija stavljanjem u međusobni odnos izvoznih i uvoznih cijena s cijenama koštanja izvoznih i uvoznih
proizvoda. Viner razlikuje jednostruki faktorski odnos razmjene (single factoral terms of trade) koji predstavlja
odnos izvoznih prema uvoznim cijenama korigiran promjenama u produktivnosti ( cijeni koštanja) u izvozničkoj
zemlji , i dvostruki faktorski odnos razmjene ( double factoral terms of trade) koji predstavlja odnos izvoznih
prema uvoznim cijenama korigiran promjenama u produktivnosti ivzoznilke i uvozničke zemlje. Formula bi za
ovaj dvostruki faktorski odnos razmjene bila ovom

Px Cx
___ : ___

Pm Cm
Pri čemu P izražava cijenu ( izvozne, odnosno uvozne ) robe, a C koštanje.
Do uvođenja cijene koštanja u analizu odnosa razmjene došlo je zbog toga što se odnos razmjene , računat na
uobičajeni način, može pogoršati kao rezultat različitog kretanja produktivnosti u zemlji i inozemstvu. Ako su
izvozne cijene jedne zemlje opale kao rezultat poboljšsanja produktivnosti u toj zemlji u usporedbi sa stanjem
produktivnosti u inozemstvu, onda se ne bi moglo reći da je njen položaj na svjetskom tržištu pogoršan
(apstrahirajući još i eventualno poboljšanje platne bilance zbog elastičnog reagiranja inozemne zemlje).
Položaj zemlje u međunarodnoj trgovini poboljšava se s poboljšanjem odnosa cijena, i obratno. Ako se odnos
cijena poboljša , to znači da zemlja za istu količinu svojih dobara dobija više stranih dobara. Promjena odnosa
cijena utječe na platnu bilancu zemlje, ali samo u zavisnosti od elastičnosti izvoza i uvoza prema cijenama.
Poboljšanje odnosa cijena (odnosno razmjene) djelovat će, po pravilu, povoljno na platnu bilancu , ali treba
pritom unijeti u analizu i koeficijente elastičnosti izvoza i uvoza prema cijenama. Ako se poboljšaju odnosi
cijena (odnos razmjene) , to znači da su izvozne cijene poralse u odnosu na uvozne cijene. Ako je elastičnost
domaće ponude izvoza prema izvoznim cijenama visoka , to znači da će izvoz porasti jače od porasta izvoznih
cijena , i to će također djelovati povoljno na platnu bilancu. Ali, ako su pale uvozne cijene, a elastičnost domaće
potražnje uvoza je prema uvoznim cijenama visoka, to znači da će uvoz porasti jače od pada uvoznih cijena i taj
porast uvoza može neutralizirati spomenuti porast izvoza. Sve zavisi od toga je li elastičnost domaće ponude
izvoza prema izvoznim cijenama veća ili manja od elastičnosti domaće potražnje prema izvoznim cijenama.
Međutim, u obzir treba uzeti i elastičnost strane potražnje prema izvoznim cijenama. Porast izvoznih cijena
izazvat će kod visoke elastičnosti strane potražnje prema izvoznim cijenama jače opadanje potražnje nego što
iznosi porast cijena, i to može neutralizirati prednost stečenu poboljšanjem odnosa cijena. Prema tome, treba
uzeti u obzir sve elastičnosti. Pri pogoršanju odnosa cijena treba uzeti u obzir prije svega elastičnost domaće
potražnje prema uvoznim cijenama. Ako su se odnosi cijena pogoršali , to znači da su uvozne cijene porasle u
odnosu na izvozne cijene. To je, po pravilu, nepovoljno za platnu bilancu zemlje. No, porast uvoznih cijena
dovodi kod visoke elastičnosti uvoza prema uvoznim cijenama do većeg pada uvoza nego što iznosi porast
cijena, i to djeluje povoljno na bilancu. Ako su pale izvozne cijene , a elastičnost je strane potražnje prema
izvoznim cijenama visoka, to znači da će izvoz porasti jače od pada cijena, i to će također djelovati povoljno na
bilancu. No, ako je i elastičnost domaće ponude izvoza prema izvoznim cijenama visoka, pad izvoznih cijena
dovest će do relaticno jačeg pada ponude, i to će također djelovati nepovoljno na bilancu. Dakle , i pri
pogoršanju odnosa cijena ( odnosa razmjene) treba uzeti u obzir sve elastičnosti.
Bilo bi suviše simplificirano, pa čak i pogrešno , misliti da poboljšanje odnosa razmjene znači uvijek i veću
korist od vanjske trgovine, i obratno. Odnosi razmjene mogu se poboljšati npr. uvoznim ograničenjima, a da se
smanji obujam razmjene pa, prema tome, i obujam koristi od vanjske trgovine. Osima toga, treba uzeti u obzir i
eventualnu štetu od neekonomske realokacije proizvodnih resursa. S druge strane, odnosi razmjene mogu se
pogoršati, na primjer depresijacijom, a da se pri tom poveća korist od vanjske trgovine zbog povečanja razmjene.
Dobitak može u tom slučaju biti veći od gubitka zbog pogoršanja odnosa razmjene. Prema tome, nije dovoljno
promatrati odnose razmjene, nego treba uzeti u razmatranje i volumen trgovine. Na stranu još i to što
depresijacija popravlja platnu bilancu. Međutim, ipak stoji činjenica da depresijacija svojim pogoršanjem odnosa
razmjene, po pravilu, smanjuje korist od vanjske trgovine, i da se to može neutralizirati samo u slučaju visoke
elastičnosti domaće ponude i inozemne potražnje prema cijenama. Prikazani efekti na platnu bilancu jesu
primarni efekti. Pod djelovanjem promjena cijena i njihovih primarnih efekata na platnu bilancu doći će i do
sekundarnih djelovanja na platnu bilancu posredstvom apresijacije ili depresijacije domaćeg novca.

6. STEPEN PRIVREDNOG RAZVOJA

Već je prikazano kako se ponaša vanjska trgovina zemlje prema njezinu privrednom razvoju. U prvoj fazi
privrednog razvoja izvoz i uvoz rastu brže od porasta nacionalnog dohotka. Granična sklonost izvozu i uvozu
veća je od prosječne sklonosti izvozu i uvozu. Elastičnost izvoza i uvoza prema dohotku visoka je u toj fazi
privrednog razvoja. Kada je prva faza privrednog razvoja prebrođena, a to se događa na određenoj razini dohotka
per capita različito od zemlje do zemlje, onda relativan udio vanjske trgovine u nacionalnom dohotku opada.
Elastičnost izvoza i uvoza prema dohotku postupno se smanjuje. Elastičnost izvoza , odnosno uvoza prema
dohotku jednaka je proizvodu granične sklonosti izvozu-uvozu ( a ta je u prvoj fazi privrednog razvoja veća) i
recipročne vrijednosti prosječne sklonosti izvozu-uvozu po već navedenoj formuli:

∆X Y
___ . __
E=
∆Y X

No, stupanj privrednog razvoja važan je za ocjenu položaja zemlje u međunarodnoj trgovini i utoliko što je u
razmjeni između zemalja s različitim szupnjem privrednog razvoja položaj razvijene zemlje povoljniji. Ovo se
svodi na neekvivalentnost razmjene, s obzirom da razvijenija zemlja dobija u razmjeni više rada za manje rada.
Odnosi cijena (odnosi razmjene) pokazuju uz to tendenciju pogoršavanja za zemlje u razvoju: cijene baznim
proizvodima ( primarnim proizvodima) koje one ponajviše izvoze pokazuju tendenciju pada ( izuzimajući naftu i
zlato), dok cijene sekundarnim proizvodima, koje one većinom uvoze, pokazuju , suprotno, tendenciju porasta.
Još jedna tendencija dolazi do izražaja u trgovini između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju ; dok se
međusobna razmjena između razvijenih zemalja povećava, dotle se razmjena između razvijenih zemalja i
zemalja u razvoju relativno smanjuje.
Privredni razvoj ima svog odraza i na platnu bilancu. Pojačana investicijska djelatnost u zemlji izaziva često
potrebu deficitnog financiranja (kreditnim sistemom) što rađa inflacijske tendencije. Porast cijena dovodi do
situacije u kojoj domaća valuta postaje precijenjena, a to koči izvoz i favorizira uvoz.
Analiza međusobnosti privrednog razvoja i vanjske trgovine zapravo je analiza vanjskotrgovinskog impulsa.
Stoga diskusija o problemu međuzavisnosti mora otpočeti s diskusijom o vanjskotrgovinskom impulsu, a to
znači da treba prije svega dati odgovor, koji se odnosi na kvantitetu i kvalitetu vanjskotrgovinske komponente u
nacionalnom dohotku: Što je to što uvjetuje volumen i kompoziciju vanjske trgovine ? Prema tome, problem
ulazi u sferu tradicionalne „čiste“ teorije vanjske trgovine, ostavljajući za trenutak po strani- dato sed non
concesso-pitanja „monetarne“ teorije vanjske trgovine.
I vanjskotrgovinski impuls i privredni razvoj pretpostavljaju određenu sposobnost za transformaciju. Privreda
kao agregat ekonomskih agenata mora posjedovati sposobnost da se preorijentira, tj. da se transformira svoju
aktivnost ako ne želi da bude osuđena na stagnaciju. Ova sposobnost za transformaciju privredne aktivnosti
svodi se na sposobnost reagiranja privrede na promjene koje dolaze iznutra ili izvana, tj. iz zemlje ili inozemstva,
dakle s domaćeg ili vanjskog tržišta. Da bi privreda kao cjelina mogla iskazati svoju sposobnost za
transformaciju, nužno je postojanje tržišta (domaćeg ili vanjskog) odakle će doći promjene na koje privreda treba
da reagira. Zato je tržište nužni „saobraćajac“ u svakoj ekonomiji, bila ona socijalističkog, kapitalističkog ili
intermedijarnog tipa.
Privredni razvoj je u biti samo realiziranje ove sposobnosti za transformaciju. Društvo koje ne poznaje
sposobnost za transformaciju svoje privredne aktivnosti, tj. za transformaciju svoje osnovne društvene aktivnosti,
proizvodnje, ne može se privredno razvijati. Međutim, društvo mora posjedovati i sposobnost za transformaciju
potrošnje, jer bi inače sposobnost za transformaciju proizvodnje ostala realiziranja transformirane proizvodnje.
Nalazeći svoj poticaj u tržištu , sposobnost za transformaciju proizvodnje pretpostavlja sposobnost za
transformaciju potrošnje. S druge strane, transformacija proizvodnje dovodi do transformacije potrošnje, tako da
se proces transformacije nužno pokazuje kao simultani i recipročni proces transformacije proizvodnje i
potrošnje.
Odnos između vanjskotrgovinskog impulsa i privrednog razvoja svodi se na pitanje treba li sposobnost
transformacije tj. sposobnost privrede da reagira na promjene, da bude takvda da primarno reagira na promjene
izvana, tj. na promjene međunarodne potražnje ili na promjene unutra, odnosno na promjene domaće potražnje.
Ako je sposobnost transformacije orijentirana primarno na reagiranje na promjene izvana, onda se radi o takvu
modelu privrednog razvoja u kome je vanjska trgovina vodeći sektor nacionalne ekonomije. Vanjskotrgovinski
impuls ovdje je najsnažniji impuls privrednog rasta. Ako je sposobnost transformacije orijentirana primarno na
reagiranje na promjene unutra, onda je u pitanju model privrednog razvoja u kome je izvoz zaostajući sektor
nacionalne privrede. Između ova dva ekstremna modela stoji srednji u kome je izvoz balansirajući sektor
nacionalne privrede. Prema tome, u sva tri modela prisutan je vanjskotrgovinski impuls, ali s različitim stupnjem
intenziteta. To je stoga što pretpostavljamo otvorenu privredu (open economy) tj. takvu privredu koja održava
vanjskotrgovinski kontakt s ostalim svijetom, samo što je stupanj te otvorenosti različit. Zatvorenu privredu
(closed economy) bez vanjskotrgovinskog kontakta, i prema tome, bez vanjskotrgovinskog impulsa apstrahiramo
iz razumljivih razloga.
Otvorenost ekonomije ne treba brkati s udjelom zemlje u svjetskoj razmjeni. Jednostavni uduio (simple share)
jest odnos ukupnog nacionalnog izvoza prema ukupnom svjetskom izvozu. Kvalificirani ili robno-ponderirani
udio (commodity- weigh- ted share) utvrdio je Michaely na ovaj način. On je izračunao udio nacionalnog izvoza
u svjetskom izvozu (isto vrijedi i za uvoz) za svaku robu. Ovako dobivene individualne udjele kombinirao je na
jedinstveni procent udjela, tj. dobio prosječni udio ponderiran važnošću robe u nacionalnom izvozu.
Formula je:

u= 100 n [xna . xna]

∑ ----- -----
a=1 [ Xsa Xn ]

gdje Xna znači nacionalni izvoz proizvoda a, Xsa svjetski izvoz proizvoda a, Xn ukupan nacionalan izvoz svih
proizvoda. Iz ovoga se vidi da je kvalificiran udio utoliko veći ukoliko je stupanj koncentracije izvoza-uvoza
veći. U vezi s ovim upozorit ćemo na dva pokazatelja. To je Hirschmanov indeks (koeficijent) tržišne snage
(market powers index) i Michaelyev koeficijent koncentracije izvoza i uvoza. Hirschmanov indeks tržišne snage
dobija se po formuli:
 1 n Xna
-- ∑ -----
n a=1 Xsa
T = ______________ ,

Xn
----
Xs

Gdje Xna predstavlja nacionalni izvoz (isto vrijedi i za uvoz) proizvoda a, Xsa svjetski izvoz proizvoda a, Xn
ukupan nacionalni izvoz svih proizvoda, Xs ukupan svjetski izvoz svih proizvoda, n broj proizvoda. Dakle,
arimtemtički prosječni udio domaćih proizvoda u svjetskom izvozu tih proizvoda stavlja se u odnos s udjelom
svjetskom izvozu.
Michaelyev koeficijent koncentracije izvoza i uvoza razbija se na koeficijent robne koncentracije izvoza-uvoza i
koeficijent geografske koncentracije izvoza-uvoza . Koeficijent robne koncentracije , izvoza (isto vrijedi i za
uvoz) dobija se po formuli:

√ ( Xna ) 2
R= ∑ ------
( Xn )

Dakle, stavlja se u odnos nacionalni izvoz svakog pojedinog proizvoda s ukupnim nacionalnim izvozom i
utvrđuje prosjek. Na sličan način dobiva se i koeficijent geografske koncentracije po formuli:

√ ( Xnt )
G= ∑ ------
( Xn )

Gdje Xnt znači nacionalni ivzoz u tuđu zemlju, a t broj zemalja.

Na ovaj način Michaely je izračunao koeficijente za ove 44 zemlje:

__________________________________________________________________________________________
Robna koncentracija Geog. Koncentracija
X M X M
Mauricius 99,6 23,7 77,6 46,5
Nizozemske Antile 93,7 93,0 33,6 79,7
Kolumbija 85,0 23,9 79,8 64,2
Egipat 84,2 18,6 26,0 26,0
Gana 83,5 21,4 47,9 50,5
Island 80,3 19.1 29,1 30,8
Burma 74,4 21,8 47,6 39,6
Trinidad i Tobago 72,7 30,5 50,0 47,5
Tajland 68,3 21,4 43,5 35,7
Rodezija Njasa 63,6 20,2 58,4 55,5
Panama 62,8 16,8 95,5 67,0
Honduras 62,7 18,4 78,0 69,4
Brazilija 61,2 23,7 41,5 37,4
Kostarika 60,5 18,8 62,4 60,4
Australija 50,8 27,0 41,2 49,5
Malaja (Singapur) 49,8 25,4 26,0 38,2
Nigerija 49,3 24,3 74,0 51,3
Kenija 46,2 19,3 34,1 31,1
Tanganjika 44,6 22,8 39,5 47,2
Indonezija 41,7 24,5 38,3 31,4
Turska 39,7 23,5 29,3 28,4
Irska 38,3 19,2 89,7 56,7
Finska 38,1 19,2 34,0 26,8
Meksiko 35,0 26,8 73,7 81,2
Libija 34,1 18,9 47,9 45,6
Španjolska 31,4 23,2 29,5 28,4
Argentina 28,7 23,8 32,1 26,8
Švedska 28,1 18,5 28,4 30,4
Austrija 27,7 19,7 31,8 39,7
Danska 27,1 18,5 28,4 30,4
Belgija-Luksenburg 25,5 15,5 29,4 28,6
Norveška 25,5 23,4 28,0 25,9
Kanada 24,9 18,0 63,9 74,9
Japan 24,8 26,4 24,0 38,1
Portugal 24,7 19,1 27,4 28,0
SR Njemačka 22,3 15,6 21,0 20,8
Jugoslavija 21,4 26,1 31,3 37,0
Hong Kong 20,6 16,0 27,6 30,0
Italija 20,5 20,7 21,1 24,2
Velika Britanija 19,2 16,1 18,7 19,4
SAD 18,8 20,5 27,5 27,4
Francuska 18,0 20,4 21,8 20,4
Nizozemska 16,9 16,0 27,0 29,6

Iz pregleda se vidi ovo :

1) Visoki koeficijent robne koncentracije izvoza karakterističan je za zemlje u razvoju . Što je proces
industralizacije zemlje dalje odmakao, tim je koeficijent robne koncentracije izvoza niži, jer je izvoz više
diverzificiran.
2) Koeficijent robne koncentracije izvoza, po pravilu, viši je od koeficijenta robne koncentracije uvoza, i to
znatno viši. Samo kod 8 zemalja (Francuska, Italija, Japan, Nizozemska, Norveška, Velika britanija, SAD i
Jugoslavija ) koeficijent je robne koncentracije uvoza viši ili neznatno niži od onog kod izvoza. Ovi izuzeci
vezani su uglavnom za velike trgovačke nacije. Činjenica da je koeficijent robne koncentracije izvoza viši dolazi
otuda što se zemlje specijaliziraju u određenim vrstama proizvodnje. Manje se proizvoda prodaje nego kupuje.
3) Robna koncentracija izvoza zavisi i od geografskog položaja zemlje jer zemlja koja se nalazi u blizini centara
svjetske trgovine pokazuje tendenciju većeg diverzificiranja izvoza, dakle manje robne koncentracije izvoza.
4) Veličina zemlje predstavlja također jedan od faktora koji je negativno koreliran s koeficijentom robne
koncentracije izvoza : ukoliko je zemlja veća ona, po pravilu, pokazuje niži koeficijent koncentracije, jer tendira
većoj diverzifikaciji izvoza.
5) Geografska koncentracija je pozitivno korelirana s robnom koncentracijom: ukoliko je robna koncentracija
slabija , utoliko je slabija i geografska koncentracija. Zemlja s diverzificiranim izvozom pokazuje i visoku
geografsku diverzifikaciju svoje trgovine, što je u vezi s pojavom koju je Hirschman dokazao, tj. da zemlja
proširuje trgovinske veze s procesom robne diverzifikacije svog izvoza. Međutim, postoji i obrnut tijek procesa :
zemlja koja trguje većim brojem tržišta tendira prema diverzifikaciji izvoza.
6) Geografska koncentracija izvoza i uvoza uglavnom je podjednaka za razliku od robne koncentracije koja je
veća od izvoza nego kod uvoza.
Robna koncentracija važna je za elastičnost prema cijenama, pa prema tome i za odnose razmjene u slučaju
devalvacije. S obzirom da zemlja uvozi, po pravilu, ono čega nema, to je elastičnost potražnje uvoznih proizvoda
slabija, pa će devalvacija značiti , po pravilu, pogoršanje odnosa razmjene. Uvoz pokazuje, po pravilu, manju
robnu koncentraciju od izvoza. To znači da je robno-ponderirani udio zemlje veći u svjetskom izvozu nego u
svjetskom uvozu. Iz ovoga također proizilazi i da je elastičnost strane potražnje za domaćim izvozom, dakle
elastičnost potražnje uvoza ( elastičnost strane potražnje domaćeg izvoza je za inoizemstvo elastičnost potražnje
uvoza ) slabija od elastičnosti ponude, a to upućuje na pogoršanje odnosa razmjene kod devalvacije. To ujedno
znači da devalvacija neće pogoršati odnos razmjene tamo gdje je koeficijent robne koncentracije uglavnom isti
kod izvoza i uvoza ili gdje je čak robna koncentracija uvoza veća od one kod izvoza ( slučaj s navedenih 8
zemalja među kojima se nalazi i Jugoslavija ) .