SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

Filozofski fakultet Osijek

DVOPREDMETNI STUDIJ
Povijest i pedagogija
Filozofija i pedagogija

PISMENOST I NEPISMENOST U SVIJETU

MENTOR: prof.dr.sc. Anita Klapan STUDENTICE: Sanja Merčep

Marina Topalović

svibanj 2011., Osijek

 SADRŽAJ
1.Uvod........................................................................................3

2.Pismenost i nepismenost u svijetu...........................................4

2.1. Pismenost............................................................................4

2.2. Razvoj pismenosti kroz povijest............................................6

2.3. Pismenost u 21. stoljeću.......................................................9

2.3.1. Funkcionalna pismenost...............................................................9

2.3.2. Informacijska pismenost.............................................................10

2.3.3. Kritička pismenost.......................................................................11

2.3.4. Znanstvena pismenost................................................................11

2.3.5. Medijska pismenost....................................................................12

3. Pismenost i nepismenost – danas..........................................15

4. Zaključak................................................................................18

5. Popis literature......................................................................19

1. Uvod
2
 U ovom seminarskom radu reći ćemo nešto o pojmu pismenosti o kojem postoje različite
definicije te stoga i različita shvaćanja pismenih i nepismenih osoba. Pismenost ćemo
promatrati i u njenom povijesnom razvoju, ali naglasak ćemo staviti na pismenost 21.
stoljeća, tzv. funkcionalnu pismenost koja postaje kriterij socijalizacije u društvu. Osobe koje
ju ne posjeduju nisu uspješne u društvu, nemaju potrebne kompetencije i teže se uklapaju.
Također, vrlo važna i u ovo naše vrijeme naprosto neizbježna je medijska pismenost koja
oblikuje našu svakodnevicu.

Bit će govora o pismenosti i nepismenosti u razvijenim i nerazvijenim zemljama i

naravno u Hrvatskoj.

2. Pismenost i nepismenost u svijetu

3
2.1. Pismenost

Pismenost je u užem smislu sposobnost čitanja i pisanja. Pojam je višeznačajan i

mijenja se u skladu s informacijskim formama koje nameće razina tehnološkog i
civilizacijskog razvoja društva. Kriteriji za definiranje pismenosti su različiti i razlikuju se
od države do države. u nekim državama nepismenima se smatraju oni koji ne znaju čitati
ili pisati, a u drugima oni koji ne znaju nijedno od toga.

Tijekom popisa stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine pitanje o pismenosti

postavljalo se osobama koje se nisu školovale ili su imale završena manje od četiri
razreda osnovne škole. Smatralo se da je osoba pismena ako je izjavila da zna pročitati i
napisati neki uobičajeni tekst. Pritom je bilo svejedno na kojem jeziku ili pismu, a
rezultati se odnose na stanovništvo staro deset i više godina.

Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day) UNESCO-ova je inicijativa,

čiji je cilj svake godine podsjetiti međunarodnu zajednicu na status pismenosti i
obrazovanja odraslih na globalnoj razini. Ideja o održavanju ovog dana pojavila se u rujnu
1965. g. u Teheranu, na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja o iskorjenjivanju
nepismenosti. Na konferenciji je predstavljena inicijativa za proglašavanjem jednog dana
u godini Međunarodnim danom pismenosti, kako bi se na taj dan slavilo, ali i upozoravalo
na važnost pismenosti na međunarodnoj razini. Kao dan obilježavanja odabran je 8.
rujna, a UNESCO je s obilježavanjem Međunarodnog dana pismenosti započeo već 1966.
godine. Ujedno je ova tema i dio UNESCO-vog Desetljeća pismenosti koje traje od 2003.
do 2012. godine, a unutar kojega je 2009. i 2010. godina posvećena upravo snazi
pismenosti. Vijeće Europe je 2005. godinu proglasio godinom obrazovanja u građanstvu,
a Europska unija svoje politike cjeloživotnog učenja uvijek formulira na način da je
aktivno građanstvo postavljeno kao neizostavan element – pri čemu se ono javlja kao

4
 ključno sredstvo za ostvarenje strateških ciljeva Europske unije, ali i kao cilj vrijedan za
sebe.

Pravo na obrazovanje osnovno je ljudsko pravo, iako to u prošlosti nije bilo uvijek tako.
Danas je u svijetu 860 milijuna nepismenih, a od toga dvije trećine su žene. Od 100 milijuna
djece koja nisu uključena u osnovnu školu, više od 60% se odnosi na djevojčice. Žene sa
srednjoškolskim obrazovanjem pet puta su više informirane o HIV-u i AIDS-u, a visoka stopa
smrtnosti djece vezana je uz nepismenost majke, upozorava se u najnovijem izvješću
UNESCO-a, izdanom povodom obilježavanja Međunarodnog dana pismenosti, 8. rujna.
Nepismene osobe nalaze se pred većim rizikom od obolijevanja i u manjoj su mjeri skloni
traženju medicinske pomoći za sebe, svoju obitelj ili svoju zajednicu.

2.2. Razvoj pismenosti kroz povijest

5
 Najstariji primjeri pisanja potječu iz 4. milenija prije Krista, a pronađeni su u današnjoj
Siriji. To su bile pločice, četvrtasti ili duguljasti blokovi ilovače koje su se mogle držati u ruci.
Nekoliko takvih pločica činilo je knjigu. Umijeće pisanja razvilo se u Babilonu kako bi složeno
društvo organizirali zakonima. Pisanje je izumljeno iz komercijalnih razloga – da bi se znao
broj stoke koji pripada određenoj obitelji. Pisani znak bio je sredstvo pamćenja, a prednost
pločica bila je mogućnost zadržavanja bezgranične količine informacija i više nije bila
potrebna prisutnost onog koji pamti da bi se pronašla informacija.

Krajem 2. tisućljeća pr. n. e., Feničani su izumili novi tip pisma koji je bio jednostavniji od
klinastog (Stipčević, 1985.). Bio je to alfabet s grafički vrlo jednostavnim znakovima za pisanje
pojedinih glasova. Sastojao se od 22 znaka kojima su se bilježili konsonanti. Feničani nisu
imali znakove za vokale, njih kasnije uvode Grci. Grci su preuzeli njihov alfabet i proširili ga
na druge narode.

Sokrat govori kako bi pravi naučenjaci trebali proći kroz život bez knjiga; one bi trebale
služiti samo kao pomoć pri pamćenju, a čitanjem se može potaknuti samo ono što čitatelj već
poznaje (Manguel 2001.). U Grčkoj je prevladavalo shvaćanje da su neke knjige namijenjene
određenoj skupini. Tako su ženskoj publici bili namijenjeni rani romani, najčešće ljubavne
priče, a muškarcima epovi i kazalište (Manguel, 2001.).

Za Arape pismo je imalo sveto, duboko, religijsko i simboličko značenje. Pisači materijal
do 8. st. bila je koža, pergament i papirus, a nakon toga papir što dovodi do uspona u
proizvodnji knjiga. Papir su preuzeli od Kineza (Stipčević, 1985.).

Trgovina knjiga bila je vrlo važna u gradovima. Knjižari su imali dućane uz džamije,
a u njima su se sastajali učeni ljudi kako bi raspravljali o različitim temama te recitirali

6
pjesme. U Bagdadu se od 9. do 13. st. odvijala proizvodnja knjiga bez premca u tadašnjem
vremenu (Stipčević, 1985.). U velikim knjižnicama sastaju se učeni ljudi, razgovara se o
znanosti i čitaju se literarni sastavci.

U 14. st. pojavljuju se tzv. Bibliae Pauperum (Biblije za siromašne). Bile su to knjige sa
slikama (Manguel, 2001.). Svaka stranica sadržavala je dva ili više prizora koje su svećenici
prepričavali i tumačili povezujući ih s moralnim poukama. Prema nekima, one su bile
nerazumljive nepismenim ljudima, služile su naučenjacima i klericima koji si nisu mogli
priuštiti pravu Bibliju. Međutim, i tada su vjerojatno bile dostupne siromašnima i
nepismenima. Bile su to svete riječi prevedene na jezik koji je svatko mogao razumjeti. U
tradicionalnoj kršćanskoj ikonografiji knjiga ili svitak pripadali su muškom božanstvu
(Manguel, 2001). Knjiga je bila simbol Božjeg zakona. I Marija prikazuje s knjigom kao
simbolom mudrosti, a u kasnijim prikazima dijete Krist na njenim rukama gužva knjigu
pokazujući svoju intelektualnu premoć.

Učiti čitati i pisati izvan crkve bila je povlastica plemstva. Rano podučavanje dječaka i
djevojčica bila je dužnost dadilja koje su čitanje i pisanje podučavale fonetski. Nakon što bi
naučili slova, dječaci su dobivali muške učitelje ili privatne mentore, a majke su se brinule za
obrazovanje djevojčica (Manguel, 2001.). Do 15. st. kao metoda upotrebljavan je
skolasticizam. Bilo je to uvježbavanje učenika da razmotre tekst prema prije utvrđenim i
odobrenim kriterijima, razumijevanje se ne smatra uvjetom za znanje (Manguel, 2001.). U
školama najprije su poučavali čitanje i pisanje, a zatim predmete triviuma: gramatiku,
retoriku i dijalektiku.

Kao posebnu vrstu čitatelja u Srednjem vijeku zanimljivo je spomenuti žene na

japanskom dvoru. One su živjele zatvorene od vanjskog svijeta, a i sam jezik im je
predstavljao ograničenje pošto ih nisu podučavali leksiku, povijesti, pravu, filozofiji, a
normalno su komunicirale pismima. Najvažnije je bilo da mogu glumiti prividnu
ravnodušnost i neznanje. Pod tim okolnostima stvorile su vlastitu književnost i izmislile nove

7
žanrove. Istovremeno su bile stvaratelji i uživatelji te književnosti. Pritom su usavršile
fonetsku transkripciju jezika kojim im je bilo dopušteno govoriti, a taj je pisani jezik poznat
kao «žensko pismo». Na njemu su stvorena neka od najvažnijih djela u japanskoj i svjetskoj
književnosti (Manguel, 2001.).

U 19. je stoljeću i dalje bilo mnogo nepismenih. Uz to, crncima u SAD-u i bilo je
zabranjeno učiti čitati (Manguel, 2001.). Vlasnici robova čvrsto su vjerovali u pisanu riječ.
Smatrali su da ako netko može pročitati rečenicu, može i razmišljati i djelovati prema njoj pa
je tako najlakše vladati nepismenom gomilom. U isto vrijeme, u New Yorku je utemeljena
udruga za suzbijanje poroka (Manguel, 2001.). Bio je ti prvi cenzorski odbor u SAD-u, a
uzrokovao je uhićenja mnogih malih izdavača i tiskara.

2.3. Pismenost u 21. stoljeću

8
 Pismenost 21. stoljeća podrazumijeva osposobljavanje ljudi za čitanje s razumijevanjem,
učenje vještina jasnog komuniciranja, osposobljavanje za rješavanje problema, učenje
vještinama i navikama timskog rada, osposobljavanje za rad s novim informacijskim
tehnologijama, znanje stranih jezika i osposobljavanje za trajno učenje. Pismenost je sada
usmjerena na stjecanje novih vrijednosti, stavova i navika. 21. stoljeće je stoljeće znanja. U
ovom stoljeću razlikujemo funkcionalnu pismenost, informacijsku pismenost, kritičku
pismenost, znanstvenu pismenost te u najnovije vrijeme i medijsku pismenost.

2.3.1. Funkcionalna pismenost

Osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti u kojima je

pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje njezine grupe i zajednice te kako bi joj
omogućila da se nastavi služiti čitanjem, pisanjem i računanjem za svoj vlastiti razvoj i razvoj
zajednice. Prevladava shvaćanje pismenosti kao sposobnosti čitanja, pisanja i (povremeno)
računanja, kombinirano s definiranjem pismene osobe kao one koja je završila osnovno
obrazovanje. Pismena osoba je osoba ‘sa ili bez škole ako može pročitati i napisati sastavak u
vezi sa svakidašnjim životom, odnosno koja može pročitati i napisati pismo bez obzira na
kojem jeziku ili pismu može čitati, odnosno pisati.

2.3.2. Informacijska pismenost

9
 Informacijska pismenost obuhvaća pismenost s obzirom na korištenje alata – to je
sposobnost razumijevanja i korištenja praktičnih i pojmovnih alata u suvremenoj
informacijskokomunikacijskoj tehnologiji.

Pismenost s obzirom na izvor podataka je sposobnost razumijevanja oblika, formata,

lokacije i pristupa različitim izvorima informacija, posebice dnevnim novostima.

Društveno-strukturalna pismenost obuhvaća razumijevanje kako se informacija

društveno formira.

Istraživačka pismenost je sposobnost korištenja i korištenja informacijske tehnologije u

proučavanju znanstvene literature.

Izdavačka pismenost je sposobnost formatiranja i publiciranja istraživanja i ideja u

elektronskom, tiskanom ili multimedijskom formatu.

Nova tehnologijska pismenost podrazumijeva sposobnost stalnog prilagođavanja,

razumijevanja, procjenjivanja i korištenja novina u informacijskoj tehnologiji, te donošenje
dobrih odluka s obzirom na primjenu novih tehnologija.

Kritička pismenost je sposobnost kritičke procjene intelektualnog, društvenih i ljudskih

snaga i slabosti, potencijala i ograničenja, koristi i cijene informacijske tehnologije.

2.3.3. Kritička pismenost

10
 Značenje pismenosti se najčešće vezuje uz funkcionalne definicije te se sagledava kao
skup vještina koje vode prema gospodarskom napretku i postignućima na međunarodnim
usporednim testovima. Pismenost je društvena forma, stvorena s obzirom na širu društvenu
praksu, odnose vrijednosti, ciljeve i interese.

Cilj obrazovanja u ovoj definiciji piesmenosti ne bi trebao biti stvaranje “funkcionalne

pismenosti”, već kritičke pismenosti, političke pismenosti koja omogućava razvoj stvarnog
razumijevanja i kontrole svih područja društvenog života u kojima sudjelujemo.

2.3.4. Znanstvena pismenost

Znanstvena pismenost je znanje i razumijevanje znanstvenih pojmovnih okvira i

procesa potrebnih za donošenje zaključaka, sudjelovanje u društvenim i kulturnim
zbivanjima te gospodarsko djelovanje.

To je sposobnost pitanja, pronalaženja i davanja odgovora na pitanja o svakodnevnim

pojavama. Znanstvena pismenost podrazumijeva sposobnost čitanja znanstvenih radova s
razumijevanjem, te sposobnost donošenja zaključaka o vrijednosti znanstvenih podataka i
primjenjivanje zaključaka u odgovarajućem kontekstu.

2.3.5. Medijska pismenost

11
 Svrha obrazovanja postala je učenje shvaćanja složenih ideja spajanjem više riječi
zajedno. Danas informacije o svijetu oko nas nisu sadržane samo u riječima na papiru, nego
sve više u sveprisutnim brzim i snažnim slikama i zvukovima multimedijske kulture. Premda
se posredovane poruke čine očitima i jasnima, one se koriste složenim audio-vizualnim
jezikom koji ima vlastita pravila – gramatiku, i koji se može primjenjivati za oblikovanje
složenih koncepcija i predodžbi o svijetu.

Kako bi se olakšalo kretanje svijetom multimedijske kulture, trebamo biti vješti u

«čitanju» i «pisanju» jezika slika i zvukova, jednako kao što smo učili čitanje i pisanje jezika
tiskanih komunikacija. S tom je zadaćom razvijena koncepcija medijske pismenosti, osobito
komponenta vizualne pismenosti. U središtu pozornosti medijske pismenosti su kritičke i
kreativne vještine, tj. svladavanje znanja o tome kako napraviti veze između složenih ideja,
kako stalno postavljati pitanja, oblikovati odgovore, identificirati zablude, što čini temelje
intelektualne slobode i vježbanja demokracije. Pri tome se koncept teksta širi na bilo koji
oblik poruke: verbalne, pisane, zvučne, vizualne, ili njihove kombinacije. Ponekad medijski
tekst može obuhvaćati različite formate, primjerice: mnogi crtani filmovi često su popraćeni
cijelom kampanjom pratećih proizvoda: lutkama, odjećom, lunch-paketićima, video-igrama,
knjigama, tematskim vožnjama u zabavnim parkovima…

Pojam medijske pismenosti konačno je definiran na američkoj konferenciji o

medijskoj pismenosti 1992. godine te je ona određena kao sposobnost pristupa, analize,
vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija. Pristup je to koji omogućava
shvaćanje uloge medija u društvu, te upućuje na osnovne vještine, za analize i kreacije
medijskih poruka. Koncept obuhvaća različite kompetencije: tehničke (sposobnost pristupa
medijima), kritičke (razumijevanje medijskih sadržaja, sposobnost njihova tumačenja i
kritičkog vrednovanja) te praktične (sposobnost stvaranja medijskih poruka).

Važno je istaknuti i ono što medijska pismenost nije. Prvenstveno, nije puko
donošenje medijskih sadržaja u učionice bez analize prirode i utjecaja medija i njihovih
poruka na društvo. Nije ni blaćenje medija, isključiva proizvodnja medija, razmatranje
medijske poruke ili iskustva iz jedne perspektive, traženje stereotipa ili krivih interpretacija
bez istraživanja što ih je učinilo «normalnima». Konačno, nikako nije zabrana: NE GLEDAJ,
nego poruka: GLEDAJ POZORNO, RAZMIŠLJAJ KRITIČKI.

12
 Predmet proučavanja medijske pismenosti su potencijalno štetni medijski sadržaji
(nasilje, reklame, stereotipi ili pornografija), utjecaji medija i štetnih sadržaja, regulacija i
samoregulacija (konvencije, nacionalni zakoni i etički kodeksi novinara i oglašivača), te nove
tehnologije i njihova društvena uloga. To obuhvaća industrijalizaciju informacija, zabave i
kulture, interaktivnu komunikaciju, nove medijske žanrove poput bloga itd.

Važnost medijske pismenosti ponajprije se ogleda u utjecaju medija na glavne

demokratske procese. Za demokratsko sudjelovanje građana potrebne su vještine kritičkog
mišljenja i samoizražavanja. Medijska pismenost omogućuje prvenstveno djeci, budućim
građanima-političke odabire, shvaćanje političkog diskursa i sudjelovanje u njemu. Time će i
kao punoljetni, medijski pismeni, dobro obaviješteni građani donositi samostalne odluke o
demokratskom izbornom procesu.

Medijska pismenost potrebna je zbog sveprisutnog visokog stupnja uporabe medija i

zasićenja društva medijima. Kad se zbroje medijske poruke kojima smo okruženi, od
televizijskih reklama, do plakata, interneta, pa čak i odjeće, izloženiji smo medijskim
porukama u jednome danu više nego što su to naši djedovi bili u jednoj godini. Medijska
pismenost uči kako ploviti tim morem poruka tijekom cijelog života.

Današnji mediji utječu na oblikovanje mišljenja, uvjerenja i stajališta. Bez obzira na

razlike u stupnju utjecaja medija, svi istraživači se slažu da mediji utječu na društvo.
Shvaćanjem tih utjecaja medijska pismenost nas sprječava da postanemo ovisni o medijima.
Suvremeno doba obilježeno je sve većim utjecajem vizualne komunikacije i informacija.
Živimo u multimedijalnom svijetu, a medijska pismenost uči kako interpretirati različite
slojeve komunikacije koji se temelje na slici u suprotnosti s tradicionalnom tiskanom riječi.
Pri tom se sve više ističe važnost informacija u društvu i potreba za cjeloživotnim učenjem.
Medijska pismenost omogućuje učiteljima i učenicima da shvate odakle informacije dolaze,
čiji su interesi istaknuti i kako pronaći alternativna stajališta.

U središtu je proces ispitivanja. Pregled integracija medijskog opismenjivanja u

nastavne planove razvijenih država svijeta, pokazuje da je ono unatoč svim nastojanjima još
na razmjerno visokoj razini i da u većih zemalja ovisi o entuzijazmu pojedinih učitelja i škola.
Školske se vlasti radije odlučuju za uključivanje medijske pismenosti u srednjoškolske nego u
osnovnoškolske nastavne planove. S obzirom na uspješnost uključivanja medijske pismenosti
13
u školske sustave države se mogu podijeliti u tri skupine: u prvoj su skupinu one u kojoj je
medijska pismenost dio nastavnog plana: poput Australije, Finske, Danske, Kadande,
Mađarske, Njemačke, Norveške, Irske, Slovenije, Švedske i Velike Britanije. U tim se
državama službena školska politika pozitivno odnosi prema medijskoj pismenost. U nekim od
njih je čak dio završnog ispita. Osigurano je odgovarajuće gradivo i drugi izvori potrebni za
učenje, te postoje i društva učitelja medijskog odgoja. Drugu skupinu čine one države koje
čine u kojima postoji minimalna uključenost medijske pismenosti u školske satnice: poput
Austrije, Hrvatske, Nizozemske ili USA. U tim zemljama medijsko opismenjavanje ovisi o
motiviranosti pojedinih učitelja i potpori neslužbenih institucija. Službena školska politika nije
prepoznala važnost medijske pismenosti i daje znatniju novčanu potporu za projekte. Treću
skupinu čine države u kojima medijska pismenost nije uključena u nastavne planove.
Poseban model ima Francuska, gdje medijski odgoj, prije svega na području filmskih studija
ima dugu tradiciju kao dio neformalnog obrazovnog sustava.

3. Pismenost i nepismenost – danas

14
 Pismenost je u užem smislu sposobnost čitanja i pisanja, pojam je višeznačajan i
mijenja se u skladu s informacijskim formama koje nameće razina tehnološkog i
civilizacijskog razvoja društva. Kriteriji pismenosti su različiti od države do države. UNESCO je
1958. godine donio rezoluciju u kojoj je rečeno da su nepismeni oni koji ne znaju napisati ili
pročitati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Također, UNESCO je 1967. godine
8. rujna proglasio svjetskim danom pismenosti.

Danas je u svijetu 860 milijuna nepismenih, a od toga dvije trećine su žene. Od 100
milijuna djece koja nisu uključena u osnovnu školu, više od 60% se odnosi na djevojčice.

Pismenost u 21.stoljeću označava osposobljavanje ljudi za čitanje s razumijevanjem,

učenje vještina jasnog komuniciranja, osposobljavanje za rješavanje problema, učenje
vještinama i navikama timskog rada, osposobljavanje za rad s novim informacijskim
tehnologijama, znanje stranih jezika, osposobljavanje za trajno učenje i stjecanje novih
vrijednosti, stavova i navika. U 21. stoljeću razlikujemo funkcionalnu, informacijsku, kritičku,
znanstvenu i medijsku pismenost.

Osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti u kojima je

pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje njezine grupe i zajednice te kako bi joj
omogućila da se nastavi služiti čitanjem, pisanjem i računanjem za svoj vlastiti razvoj i razvoj
zajednice.

Informacijska pismenost je sposobnost korištenja informacijske tehnologije u

proučavanju znanstvene literature.

Gledajući s kritičke perspektive, pismenost je društvena forma, stvorena s obzirom

na širu društvenu praksu, odnose vrijednosti, ciljeve i interese. Cilj obrazovanja ne bi trebao
biti stvaranje “funkcionalne pismenosti”, već kritičke pismenosti, političke pismenosti koja
omogućava razvoj stvarnog razumijevanja i kontrole svih područja društvenog života u
kojima sudjelujemo.

Znanstvena pismenost je znanje i razumijevanje znanstvenih pojmovnih okvira i

procesa potrebnih za donošenje zaključaka, sudjelovanje u društvenim i kulturnim
zbivanjima te gospodarsko djelovanje.

15
 U središtu pozornosti medijske pismenosti su kritičke i kreativne vještine, tj.
svladavanje znanja o tome kako napraviti veze između složenih ideja, kako stalno postavljati
pitanja, oblikovati odgovore, identificirati zablude, što čini temelje intelektualne slobode i
vježbanja demokracije. Medijska pismenost je sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i
odašiljanja poruka posredstvom medija. Pristup je to koji omogućava shvaćanje uloge medija
u društvu, te upućuje na osnovne vještine, za analize i kreacije medijskih poruka.

U današnjem društvu se ogromne razlike u pojmu pismenosti, točnije u tome kako

koja država ima mogućnosti definirati je. Razvijene zemlje naravno mogu težiti i ostvariti
pismenosti koja je funkcionalna, znanstvena ili kritička, dok se u nerazvijenim siromašnim
zemljama teži osnovnom obvrazovanju i pružanju mogućnosti ostvarivanja osnove
pismenosti, znači napisati i pročitati jednostavnu rečenicu.

Australija, poznata još i pod nazivom „sretna zemlja“ kada govorimo o pismenosti,
ima najveći postotak pismenih, prema zadnjim istraživanjima i preko 99%. Njihov
gospodarski razvoj se temelji na ideji da je broj pismenih i obrazovnih ljudi najjači adut koji
mogu posjedovati, te iz tog razloga i ulažu toliko u obrazovanje, te imaju najveću stopu upisa u
osnovne, srednje i visokoškolske ustanove.

Amerika, iako su jedna od vodećih zemalja po prihodima po glavi stanovnika, nalaze

se tek na 12 mjestu kad je edukacija u pitanju. Ne tako davno bili su jedana od vodećih
zemalja u svijetu po pitanju obrazovanja, ali danas to više nije tako. Njihov sistem uređenja i
upravljanja dovodi do velikih razlika, te danas više od 50% Amerikanaca ne može pročitati
knjigu na razini 8razreda osnovne škole. Kako bi se to promijenilo uveli su program „First
Book“ koji omogućava djeci kojoj je potrebno da dobiju svoju knjigu i na temelju toga ne
samo da se opismenjavaju već stječu i neke druge kompetencije.

Južna Amerika – Bolivija je treća zemlja slobodna od nepismenosti nakon Kube i

Venecuele. Kada je došlo do promjene političkog režima dolazi i do osvještavanja problema
nepismenosti. U Boliviji su se ugledali na uspješan kubanski program „Yo, sí puedo“ (Ja, Da
ja mogu). U nekoliko godina pismenosti se povećala tako što su volenteri poslani širom
zemlje i oni su opismenjavali ljude, te tako Boliviji omogućili napredak.

16
 Afrika se nažalost nalazi u najvećim problemima ne samo po pitanju pismenosti ali
statistika im ne ide u prilog. Najveći broj nepismenih i neobrazovanih, posebno žene i djece.
Nešto bolje situacija je u sjevernoj Africi ali ni približno dostatna za rješenje toga problema.

Hrvatska, prema zadnjem popisu stanovništva oko 70 000 nepismenih, što je oko
1,8%, a uskoro ćemo vidjeti što će novi popis pokazati. Prema svjetskim standardima i ne
kotiramo loše uzmemo li u obzir sve činjenice, ali s obzirom na ostatak Europe i ono čemu
gospodarski i politički težimo mogli bi i bolje. Šibensko-kninska županija ima najveći postotak
nepismenosti 5,13%, a najmanji postotak Primorsko-goranska sa 0,60%, dok 82% nepismenih
u Hrvatskoj čine žene.

4. Zaključak

Ovim seminarom pokušale smo prikazati pismenost (nepismenost) s više gledaišta.

Od općeg pojma što ona uopće je, različitih vrsta i primjena, kroz njezinu povijest razvoja,
današnjeg shvaćanja i područja koja se moraju ostvariti kako bi se zadovoljio pojam
pismenosti u modernom društvu. Kratak pregled po kontinentima/državama, te glavni
17
njihovi uspjesi, problemi i razlike među njima je nešto na što smo se ukratko osvrnuli ovdje
što zbog nedostatka literature, što zbog toga zato što je to promjenjivo te istraživanja ne
daju cjelokupnu sliku kakva ona uistinu je, već samo određene dijelove iz kojih onda sami
moramo stvarati cjelokupnu sliku.

Ono što je zaista važno i na što treba skrenuti pozornost je zaista velika razlika među
zemljama. Naravno da ne mogu svi ostvariti sve kompetencije koje današnji standardi
nameću ali osnovu razinu mislimo da treba zadovoljiti. To nikako ne može biti samo želja ili
težnja zemalja koje nažalost to ne mogu same ostvariti, to treba biti globalan cilj, jer
pismenost je posljedica napredka u svim područjima gospodarstva, obrazovanja i društva.

5. Popis literature

1. Manguel, Alberto: Povijest čitanja, Prometej, Zagreb, 2001.

18
2. Stipčević, Aleksandar: Povijest knjige, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,
1985.
3. Internet

19