PITER BERGER

Berger tvrdi da je društvo dijalektička pojava tako što je istovremeno proizvod

ljudi i stvarnosti izvan njih koja ima povratni uticaj na svoje stvaraoce.
Ono što doživljavamo dobija svoje smisaono uređenje u procesu u kojem
zahvaljujući svojim duhovnim i fizičkim aktivnostima,stvaramo naše društveno
okruženje i doživljavamo ga kao spoljnu i nezavisnu stvarnost koja utiče na nas.
Takvom smisaonom uređenju on daje naziv NOMOS. Nomos je društveni
proizvod i nastaje u društvu. Odvojenost od društva slabi osjećanje sređenosti i
oni koji su od njega odvojeni gube oslonac u stvarnosti. Njihovo doživljavanje
spoljnog svijeta postaje haotično-ANOMIČNO. Nomos je dakle zaštita od užasa
koji osjećamo kad nam se čini da u svijetu nema ni reda ni smisla.
Za nomos se obično smatra da je u prirodi stvari,nešto što se
podrazumijeva,očigledno istinita slika stvarnosti onakve kakva zaista jeste.
Religija je ta koja održava takav osjećaj apsolutne stvarnosti i prirodnosti
nomosa,kojeg su stvorili ljudi. Posredstvom religije,nomos dobija svojstvo
svetosti i postaje sveti kosmos. Svijet je zato što je za ljude tajanstven i
neizmjerno moćan. Religija je djelo ljudi kojim se uspostavlja sveti kosmos.
Berger potom pokazuje kako religija dovodi ljudsko društvo u vezu s tim svetim
kosmosom,kako sga smješta u širi kosmički okvir i time društvenom uređenju
daje legitimitet. Odnos između religije i društva značajan je u još jednom
smislu. Vjerodostojnost i podršku religijskom shvatanju svijeta daje poseban
skup društvenih procesa koji cčine ono što Berger naziva strukturom prividne
prihvatljivosti. To su društveni procesi u okviru kojih se religijska shvatanja
promovišu,šire,brane ili prihvataju.ako ta struktura prividne prihvatljivosti
počne da se ruši,religijska uvjerenja mogu lako da izgube svohj uticaj na ljudsku
svijest. Kako su ljudski odnosi u društvu,uloge,obaveze i institucije veoma
nestabilni potrebno je da stalno imamo na umu šta moramo da radimo i kakav
je smisao naše kulture i institucija. Ritual je mehanizam koji nas na to podsjeća.
Uloga religije se ne iscrpljuje ozvaničavanjem i osmišljavanjem društvenog
uređenja. Ona čini smislenim iskustva koja bi inače djelovala rušilački i stvarala
pometnju. Daje legitimitet marginalnim stanjima i iskustvima. U takva iskustva
spadaju san i snovi,smrt,nesreće,rat,društveni nemiri,oduzimanje života,patnja
i zlo. Religijska objašnjenja takvih pojava Berger po ugledu na Vebera naziva
teodicejom. Uloga teodiceje je da suzbije anomiju. Ali,upravo zbog svoje moći
da savlada anomiju ona je i jedna od najjačih sila otuđenja u ljudskom životu.
Otuđen pogled na svijet upravo je onaj koji služi održavanju uređenog i
smislenog pogleda na stvarnost i koji sprečava anomiju. Otuđujuće svojstvo
religije daje joj moć da obezbijedi stabilnost i kontinuitet slabe strukture
društvene stvarnosti. Berger međutim upozorava na opasnost jednostranog
pristupa po ovom pitanju. Kako između čovjeka i društva postoji dijalektički
odnos,moguće je da religija ne bude samo sila otuđenja već i sila koja djeluje
protiv njega i koja opravdava ne-otuđenje. Stoga se može reći da se religija u
istoriji pojavljuje istovremeno kao sila koja održava svijet i sila koja ga ruši.
Bergerov pristup je očigledno izvanredan spoj dirkemovskih,veberovskih i
marksističkih stavova. Mogu mu se staviti dvije osnovne primjedbe:
1) Ne uzima u obzir mogućnost da potreba za smislom može biti rezultat
posebne vrste društvene situacije ili odnosa prema prirodi kao što bi to
tvrdio marksistički pristup. Dr riječima,polazi od pretpostavke da je to
urođena i sveopšta ljudska ljudska potreba,nezavisna od konkretnih
društvenih ili drugih okolnosti. Takođe znači da on zadržava neka
funkcionalistička svojstva ime što ističe ulogu religije u uspostavljanju
reda u društvu
2) Ne bavi se pitanjem da li moderno društvo može da napreduje i da
spriječi anomiju jedino savlađivanjem otuđenog pogleda na svijet.