FILOZOFIJA ODGOJA I OBRAZOVANJA

(Juka, Musić, Buntić)

Pojam i predmet filozofije

FILOZOFIJA je riječ grčkog podrijetla. Dolazi od dvije riječi : philen što znači voljeti,
sophia što znači mudrost.

U doslovnom prijevodu, filozofija znači „ljubav prema mudrosti“.

Prema predaji Pitagora je prvi koristio ove riječi.

Temeljna bit filozofija je sofia što znači mudrost i društveni stvaralački rad.

FILOZOF je čovjek koji je željan znanja koji je sav usmjeren na taj cilj tj. na filozofiju
ili na duhovnu čežnju za znanjem i učenošću.

Kao uzvišena misaona djelatnost, filozofija je traganje za istinom i to cjelovitom

istinom o najvitalnijim pitanjima koja se postavljaju pred mislećeg čovjeka.

Najvažnija su pitanja ona o naravi i smislu svijeta i čovjeka.

Filozofija istražuje svu stvarnost, ona u toj stvarnosti traži izvor. Sredstvo pomoću
kojeg ona to istražuje je razum . Filozofija je zapravo kritičko razmišljanje o svemu
što jest. Izraz je nastojanja ljudskog uma da spozna cjelinu svijeta, odnosno ono
najopćenitije.
Skolastički mislitelji filozofiju definiraju kao znanost o svim stvarima s posljednjim
uzrocima, stečena prirodnim svjetlom.

Sve do 18.st nije vladala određena suglasnost glede određivanja naravi filozofije.

Otac novovjekovne filozofije Rene Descartes filozofiju definira kao studij mudrosti.

Izvori filozofije

Filozofija započinje čuđenjem-divljenjem. No, osim čuđenja tradicija kao izvor

filozofije nabraja i dvojbu. Iz divljenja proizlazi pitanje i spoznaja, a odatle i dvojba u
ono spoznato.

Čovjek teži za tim da nadvlada sumnju, da nađe čvrsto uporište svome znanju. No, to
može postići samo ako dvojbu uzme u potpunosti ozbiljno i dokraja je provede.

Stoga, izvor filozofiranja leži u čuđenju, u sumnji, u svijesti o izgubljenosti.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Odnos filozofije i znanosti

U vrijeme svog nastanka filozofija je bila istovjetna sa znanošću. Prvi filozofi bili su
ujedno i znanstvenici. No, malo pomalo pojedine su se znanstvene struke odvajale
od filozofije i postajale samostalne discipline.

Znanost

U samom korijenu ovog pojma nalazi se riječ znanje.

ZNANOST je skup svih metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom

predmetu.

Znanstvena spoznaja ima tri bitne oznake: općenitost, metodu, preciznost.

Svaka znanost ima svoj predmet kojeg proučava. Stoga je za svaku znanost vrlo
važan formalni objekt tj. stajalište, aspekt s kojeg se neki predmet proučava.

Znanstvene metode

METODA je planski postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, odnosno način

rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili
praktičnom području.

Razlikujemo dvije vrste metoda:

 Metode znanstvenog istraživanja ( heurističke metode)

 Metode znanstvenog usustavljivanja

U metode znanstvenog istraživanja:

 Analiza i sinteza
 Indukcija i dedukcija
 Apstrakcija i generalizacija
 Analogija
 Hipoteza i teorija
 Eksperiment

U metode znanstvenog usustavljivanja ubrajamo :

 Definicija

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

  Klasifikacija
 Dokazivanje
 Opovrgavanje

Metode znanstvenog istraživanja

ANALIZA – dolazi od grč. riječi ana-lio što znači raz-riješiti. Postupak znanstvenog
istraživanja i objašnjenja stvarnosti pomoću raščlanjivanja složenih misaonih
tvorevina ( pojmova, sudova, zaključaka ) na njihove jednostavnije sastavne dijelove.

SINTEZA – dolazi od grč. Riječi sin + thesis što znači zajedno + položaj. Postupak
znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti pomoću spajanja, sastavljanja
jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenih u još složenije.

INDUKCIJA – dolazi od lat. Riječi inducere što znači uvesti,dovesti. Način

zaključivanja od partikularnom ka univerzalnom. Razlikujemo više vrsta indukcije i
dedukcije od kojih su najvažnije potpuna i nepotpuna. Potpuna indukcija temelji se
potpunom nabrajanju svih pojedinačnih slučajeva. Nepotpuna stvara zaključke na
temelju ograničenog broja pojedinačnih pojavama koji su primjenjivi na ostale
činjenice iste vrste. Uvijek se polazi od iskustvenih činjenica na temelju kojih se
zaključuje na opći zakon.

DEDUKCIJA – dolazi od lat. Riječi de-ducere što znači izvoditi, odvoditi. Zaključuje
se iz općenitog na pojedinačno. Postupak pomoću kojeg se dolazi do konkretnih
pojedinačnih zaključaka. Klasičan i najbolji oblik dedukcije je silogizam. Dedukcija
uvijek predstavlja poznavanje općih stavova, načela.

APSTRAKCIJA – dolazi od latinske riječi abs.trahere što znači vući van, odvajati.
apstrakcija je misaona operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni , a ističu bitni
elementi i osobine određenog predmeta ili pojave istraživanja.

GENERALIZACIJA – logički postupak zaključivanja indukcijom od pojedinačnih

slučajeva na općenitu spoznaju, pravilo, zakon.

ANALOGIJA – dolazi od grč. riječi ana-logia što znači odnos, razmjer. Zaključivanje
od jednog posebnog slučaja na drugi poseban slučaj.

HIPOTEZA – dolazi od grč. Riječ hipotesis što znači pretpostavka. To je

pretpostavka koja pokušava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne
osnove, uzroke, zakone određenih skupina pojava te tako zadovoljiti opravdanu
težnju za jedinstvom spoznaje.

TEORIJA – dolazi od grč. Riječi theoria što znači gledanje, promatranje. To ej

hipoteza višeg tipa, pretpostavka primjenjiva na cijelo jedno područje fenomena.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

EKSPERIMENT - dolazi od lat. Riječi experimentum što znači pokus, dokaz.
Umjetno izvođenje neke pojave radi njezina sustavnog promatranja i proučavanja da
bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza.

Metode znanstvenog usustavljivanja

DEFINICIJA – dolazi od lat. Riječi definitio što znači ograničenje, određenje. Logički
je postupak pojmovnog određivanja sadržaja nekog predmeta, točno mu određujući
narav ili bit. Postoji nekoliko vrsta definicija : realna, konceptualna, verbalna,
deskriptivna, pokazna, genetička…

Da bi definicija bila valjana mora biti adekvatna, treba sadržavati samo bitne oznake,
definicija ne smije kretati u drugu definiciju, definicija pozitivnog pojma ne smije biti
negativna, definicija ne smije biti slikovita, definicija mora biti jasna.

KLASIFIKACIJA – sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj

pojam obuhvaća. Postoje pravila klasifikacije, a to su:

 Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen

 Mora se obaviti na temelju jedinstvenog načela
 Mora biti potpuna, odnosno iscrpna, adekvatna
 Mora biti točna

DOKAZIVANJE – lat. Demonstratio, argumentario, probatio. Logički postupak kojim

se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekog suda, stava ili teorije. Razlikujemo direktni i
indirektni dokaz.

Biti elementi dokaza su:

 Teza – stav koji treba dokazati

 Načela- logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni
postupak dokazivanja
 Argumenti – činjenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi
 Demonstracija – na temelju odgovarajućih načela uspostavlja se
logička veza između argumenta i teze.

OPOVRGAVANJE – logički proces kojim se neki iskaz dokazuje kao laž. Može biti
direktno ili indirektno.

Klasifikacija znanosti

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

KLASIFIKACIJA znači grupiranje prema bitnoj sličnosti ili razlici.

Postoje tri glavne povijesne razvojne faze znanosti:

1. Jedinstvena znanost. Obuhvaća antičko doba i rani srednji vijek. Filozofija je

bila znanost nad znanostima.
2. Započeo je proces diferencijacije znanosti. Ova faza obuhvaća razdoblje od
15. do 20-st. Od filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika,
astronomija, fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija, psihologija.
3. Još detaljnija diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u
znanstvena područja.

Aristotelova klasifikacija znanosti:

TEORIJSKE – matematika, fizika, metafizika

PRAKTIČNE – etika, ekonomija, politika

POETSKE – retorika, poetika, dijalektika

Herbart Spancer klasificira znanost na :

APSTRAKTNE – matematika, formalna logika

APSTRAKTNO-KONKRETNE – fizika, kemija, matematika

KONKRETNE – astronomija, geologija, biologija, psihologija, sociologija

Danas se uglavnom razlikuju formalne i realne znanosti.

U formalne znanosti ubrajamo : formalna logika, matematika, strukturalne znanosti.

U realne znanosti ubrajamo : prirodne znanosti i kulturne znanosti. Kulturne znanosti

se mogu podijeliti na duhovne, društvene i gospodarske znanosti.

Tri karakteristična obilježja realnih znanosti :

 Uvijek su empirijske
 Tematski reducirane
 Metodički apstraktne

Filozofija kao znanost

Scijentizam – stajalište da je filozofija logična analiza i teorija znanosti.

Univerzalna znanost – jer iskustvenu zbilju promatra cjelovito

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Fundamentalna znanost - polazi od iskustva i pita o onome na čemu se iskustveni
svijet temelji

Znanosti proučavaju fenomene, a filozofija realnost koja se krije iza fenomena

Filozofija spoznaje prirodu i Boga. Upućena je na rezultate posebnih znanosti, ali je i

njihova pretpostavka.

Filozofija se mora temeljiti na egzaktnoj spoznaji činjenica.

Odnos filozofije prema religiji i umjetnosti

I jedna i druga žele dati interpretaciju realnosti, nazor na svijet i život.

Često se odnos fil. i rel. opisuje kao odnos vjerovanja i znanja. (Toma Akvinski)

Važnost filozofije

- Univerzalno gledanje na stvarnost, njegovanje i razvoj čovjekovih mentalnih sila,

daje univerzalnu spoznaju bića i njegovih uzroka, teži upravljati ljudskim životom

Podjela filozofije

1. Propedeutika
- logika (filoz. zn. o zakonima i formama mišljenja)
2. Teorijska filozofija
- filozofija spoznaje – gnoseologija (filoz. zn. o spoznaji)
 metafizika:
- opća metafizika – ontologija (filoz. zn. o biću kao biću)
- posebna metafizika – teodiceja, racionalna teologija (filoz. zn. o Bogu)
 filozofija prirode – kozmologija (filoz. zn. o prirodi)
 filozofska antropologija (filoz. zn. o čovjeku)
3. Praktična filozofija
- etika (zn. o moralnom djelovanju i njegovim normama)
- estetika (filoz. zn. o lijepom)

TEMELJNE FILOZOFSKE DISCIPLINE

1. LOGIKA

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

 Pojam ''logika'' dolazi od grčke riječi logos (govor, riječ, misao,…).
Nastala je na području antičke Grčke u 4.st.pr.Kr., a njezini tvorci bili su
starogrčki filozofi, a najvažniji je Aristotel – tvorac formalne logike; djelo
Organon.
Također, značajni su filozofi megarsko-stoičke škole koji su proučavali
deduktivno zaključivanje. U 19. i 20.st. engleski logičari, posebno J. St. Mill, su
razvili induktivnu logiku. Počela se razvijati i simbolička (matematička) logika,
a značajni za nju bili su eng. i njem. filozofi 19. i 20.st. (Boole, Frege).
Definicija: Logika je filozofska disciplina koja se bavi oblicima (formama) i
zakonima valjane misli i metodama spoznaje.
Psihologiju zanima mišljenje kao proces koji se odvija u ljudskom mozgu, dok
logiku zanima valjanost i istinitost oblika misli.

2. POJAM
Definicija: Pojam je misao o biti predmeta.
Svaki pojam ima tri karakteristike: sadržaj, opseg i doseg.
Sadržaj - skup bitnih oznaka nekoga predmeta
Opseg – skup nižih pojmova koje obuhvaća jedan viši pojam
Doseg (područje primjene) – skup svih pojedinačnih predmeta na koje se
odnosi neki pojam
Što je sadržaj veći, opseg je manji. I obrnuto.

3. SUD
Definicije: Sud je logična tvorevina koja sadrži neki ''spoj pojmova''.
Sud je spoj pojmova kojima se nešto tvrdi ili niječe.
Svaki sud može biti ili istinit ili lažan.
Suđenje je psihički proces, a sud je logička tvorevina – oblik valjane misli.
Sud ima tri elementa: 1. pojam subjekta
2. kopula (je/nije) 3. pojam predikata

Tradicionalna četverostruka podjela sudova po:

1. kvantiteti (univerzalni, partikularni i singularni)

2. kvaliteti (afirmativni, negativni i limitativni)
3. relaciji (kategorični, hipotetični i disjunktivni)

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

4. modalitetu (problematični, asertorični i apodiktični)

Sudovi po kvantiteti

1. univerzalno-afirmativni (Svi ljudi su smrtni.; Svi S su P.; A)

2. univerzalno-negativni (Nijedan pas nije mačka.; Nijedan S nije P.; E)
3. partikularno-afirmativni (Neki sisavci su mesožderi.; Neki S su P.; I)
4. partikularno-negativni (Neki ljudi nisu pismeni.; Neki S nisu P.; O)

Sudovi po relaciji

1. kategorični - povezanost subjekta i predikata nije ničim uvjetovana (Lisica je

lukava.)
2. hipotetični – povezanost subjekta i predikata nečim uvjetovana (Ako pada
snijeg, hladno je.)
3. disjunktivni – subjekt se povezuje s jednim od dvaju navedenih predikata ili se
predikat vezuje s jednim od dvaju navedenih subjekata (Mate je lud ili
genijalan.)

Sudovi po modalitetu

1. problematični – veza između subjekta i predikata se postavlja se samo kao

moguća ili vjerojatna (Kant je možda najveći filozof.)
2. apodiktični – sud u kojem se tvrdi da nešto nužno jest(Sve živo mora nastati
od živog)
3. asertorični – sud u kojem tvrdimo da nešto uistinu jest kako tvrdimo iako to ne
mora biti takvo (Svi majmuni su dobri penjači.)

4. ZAKLJUČAK

Zaključivanje je misaoni proces, a zaključak je oblik valjane misli.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Definicija: Zaključak je spoj sudova, ali ne bilo kakav, nego onaj iz kojeg izvodimo
zaključni sud ili konkluziju.

Sudovi od kojih zaključivanje polazi nazivaju se premise (prednji sudovi), a sud koji
se izvodi iz jedne ili više premisa naziva se zaključni sud ili konkluzija.

Ako zaključak slijedi iz premisa naziva se valjani, a ako ne, nevaljani.

Valjanost zaključka ne podudara se uvijek s istinitošću zaključka.

Podjela zaključka

Ovisno o broju sudova mogu biti posredni i neposredni.

Neposredan zaključak – izvodi se samo iz jednog suda (premise)

Posredan zaključak – izvodi se dvaju ili više drugih sudova. U ovom zaključku postoje
najmanje tri suda – dvije premise i konkluzija.

Posredni zaključci su:

- deduktivni – iz općenitih premisa izvodi se posebna konkluzija

- induktivni – iz posebnih premisa izvodi se opća konkluzija

Deduktivni mogu biti jednostavni i složeni.

Jednostavni ili silogizam – dvije premise i konkluzija

Složeni ili polisilogizam – više od tri suda

Silogizam

Uz tri suda, silogizam ima i tri pojma: veći pojam - predikat (P), manji pojam . subjekt
(S), srednji pojam - koji se javlja u obje premise (M)

Figure kategoričkog silogizma

Svaka pojedina figura ima više modusa. Prva figura ima četiri modusa: Barbara,
Celarent, Darii i Ferio.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Logičke pogreške

U širem smislu – odnosi se na svaki nevaljan zaključak

U užem smislu – nevaljan zaključak koji je sličan valjanom

Paralogizmi – nenamjerne, nesvjesne logičke pogreške

Sofizmi – svjesne i namjerne logičke pogreške (rogati, pokriveni i Sorit)

FILOZOFIJA SPOZNAJE (GNOSEOLOGIJA)

Osnivač je John Locke. U svom djelu Ogled o ljudskom razumu obrađuje problem
ljudske spoznaje.

Još neki nazivi za ovu disciplinu su_ kritika, kriteriologija, epistemologija, noetika.

Pojam spoznaje

Čin spoznavanja sastoji se od tri elementa: spoznavatelja, čina spoznavanja i objekta

spoznaje.

Kritički problem filozofije spoznaje sastoji se u pitanju je li uopće moguće poklapanje

između čina i sadržaja spoznaje?

Mogućnost ljudske spoznaje

Skepticizam – spoznaja nije moguća i jedini ispravni stav je uzdržavanje od bilo

kojeg suda; metodički i doktrinarni skepticizam

Dogmatizam – ne postavlja spoznajni problem između subjekta i objekta spoznaje,

nego prihvaća činjenicu sveze između subjekta i objekta, tako da subjekt jasno
spoznaje svoj objekt

Kriticizam – posredan stav između skepticizma i dogmatizma. Dopušta pitanja i

provjere.

Zaključak: apsolutni početak i temelj svake spoznaje je svijest o samom sebi, tj.
samosvijest.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Izvor ljudske spoznaje

Empirizam – jedini izvor ljudske spoznaje je osjetno iskustvo (izvanjsko i unutarnje);

glavni predstavnik je John Locke (Ljudski razum je „prazna ploča“ na koju na kojoj
iskustvo ispisuje svoje sadržaje.). Ostali predstavnici: G. Barkeley i D. Hume.

Racionalizam – glavni izvor ljudske spoznaje su urođene ideje; začetnik je Platon;

glavni predstavnik je Rene Descartes (Istinito je samo ono što možemo spoznati
„jasno i odjelito“). Ostali predstavnici: Baruch de Spinoza i G. W. Leibniz.

Intelektualizam – izvor spoznaje nije samo mišljenje, tj. razum nego i iskustvo;
najznačajniji predstavnici su: Aristotel i skolastički filozofi

Domet ljudske spoznaje

Idealizam – čovjeku ostaje u krugu vlastite svijesti i zna samo ono što je u tom krugu
proizvedeno, tj. sve što zna njegovo je vlastito ostvarenje

Moderni ili empirički idealizam – predstavnik je G. Barkely; ono što umovanjem

doznajemo je jedino naše vlastito „ja“

Transcedentalni idealizam (Kantov) – postoji realni svijet izvan nas, ali ne možemo
doći do biti stvari

Materijalizam – niječe duhovnu stvarnost i ističe da je stvarnost dana samo u

materijalnom obliku; istinitim smatra samo ono što se može izmjeriti

Realizam – predmeti su spoznatljivi samo u mogućnosti pa je zato, pa je zato

potrebna i aktivnost subjekta da bi se mogla otkriti njihova bit

Istina i kriterij istinite spoznaje

Istina – poklapanje (slaganje) uma i stvarnosti

Kriterij istinite spoznaje – nalazi se u očiglednosti ili uvidu uma u stanje stvari

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Vrste spoznaje

Diskurzivna ili indirektna – služimo se različitim misaonim operacijama (apstrakcija,

indukcija, dedukcija, analogija, itd.)

Intuitivna – neposredna osjetna ili duhovna vizija predmeta

Tri vrste intuicije: 1. empirijska (intuitivna spoznaja o činjenicama)

2. racionalna (odnos sličnosti, kontrasta, subordinacije, itd.)

3. metafizička (neposredna spoznaja neke nedostojne realnosti,

npr. duša)

METAFIZIKA

Definicija: Metafizika je znanost o bitku.

Predmet: nešto što se ne može spoznati osjetilima nego samo razumom

Podjela:

Opća (ontologija) – fil. disc. koja proučava biće kako je ono po sebi u svojoj biti

Posebna, racionalna teologija (teodiceja) – tretira metafizička pitanja o posljednjim

principima svega što postoji

Ontologija (grč. on = biće i logos = govor, znanost)

Nastala je u 17.st. za označavanje opće znanosti o biću.

Biće je ono što postoji, ono što je realno: stvar, zbiljnost,…

Dva unutarnja principa koja čine konkretno biće:

1. bitak (lat. esse - biti) – ono po čemu jest sve što jest
2. bit (esencija) – unutarnji princip bića po čemu je biće upravo to što jest

Biće nema bitak u punini nego samo djelomično. Svako biće samo sudjeluje u bitku.

Subzistentni bitak (bitak po biti) – biće koje nalazi u samom sebi princip svoje biti jer
nema ništa izvan njega što bi ograničavalo njegov bitak

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Supstancija i akcidenti

U svim stvarima postoji neka trajna podloga (supstrat) koju nazivamo supstancijom,
te neke njezine promjenjive odredbe, koje nazivamo akcidentima.

Supstancija ima karakter samostalnoga bitka koji „stoji u sebi samome“, a akcident
ima karakter nesamostalnoga bitka te „ne stoji u samome sebi“.

Razlikujemo dvije vrste akcidenta: slučajni (vanjski) i proprijetete (vlastiti) akcidenti.

Kategorije (predikati)

Supstancija i devet vrsta akcidenta čine deset vrhovnih rodnih bića koje se po
filozofskoj tradiciji nazivaju kategorijama. Kategorije su najviši rodovi bitka.

Nadkategorijalni predikati koji nadilaze sve rodove bitka zovu se transcedentalije.

Akt i potencija

Svaka je promjena u svojoj biti prijelaz iz mogućnosti u zbiljnost, tj. iz potencije u akt.
Svako konačno biće „složeno“ je od potencije i akta. Čisto akt u sebi samom je
isključivo Bog.

Potencija je sposobnost egzistentnog bića da dobije neku savršenost, a akt je

realizacija potencije, tj. savršenost za koju je neko biće sposobno.

Dvije vrste potencije su: aktivna (sposobnost proizvođenja akta) i pasivna

(sposobnost prihvaćanja akta).

Najviši principi bitka

Najviši principi bitka su najopćenitije nužne istine koje vrijede za bitak u svim
njegovim realizacijama. Oni su ujedno i prvi principi mišljenja.

Princip identiteta: Svaka je stvar identična samoj sebi.

Princip kontradikcije: Nijedna stvar ne može u isto vrijeme i s istog stajališta i biti i ne
biti.

Princip isključenja trećega: Između biti i ne biti nema sredine.

Princip dostatnoga razloga: Sve što počinje egzistirati ima uzrok.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Uzroci

Uzrok je ono čijim utjecajem nešto jest ili nastaje.

Postoje unutarnji i vanjski uzroci. Unutarnji su materija i forma, a vanjski su djelatni,

egzemplarni i finalni.

Djelatni je onaj uzrok koji svojim djelovanjem nešto proizvodi.

Egzemplarni je onaj uzrok koji izvodi svoj učinak.

Finalni je cilj prema kojemu se tvorni uzrok usmjerava u svom djelovanju.

2.3.2. TEODICEJA

Ime teodiceja potječe od Leibniza koji je svome djelu iz 1710.god.pokušavao

opravdati Božju dobrotu unatoč činjenici zla u svijetu. On nastoji pokazati da
postojanje zla u svijetu nije u suprotnosti s Božjom apsolutnom dobrotom. Teodiceja
je fil.disciplina koja se bavi pitanjem o Bogu. Boga zamišljamo kao apsolutno
savršeno biće, kao prvi uzrok i posljednji cilj svih stvari. Pojam Boga uključuje troje:
1.apsolutnu egzistenciju – Bog egzistira po sebi, neovisno o ikakvom uzroku;
2.savršenu esenciju – Bog ima u sebi puninu i bitka i savršenosti; 3.savršenu
kauzalnost – Bog je prvi uzrok i posljednji cilj svega.

Prema tome, tri su temeljna teodicejska pitanja: 1.pitanje Božje egzistencije, 2.pitanje
Božje naravi i njegovih atributa, 3.pitanje odnosa Boga prema svijetu.

2.3.2.1.BOŽJA EGZISTENCIJA

Ontologisti tvrde da nije nužno dokazivati Božju opstojnost jer je Božja egzistencija
neposredno evidentna. Ontologizam je filozofsko učenje koje drži da čovjek
posjeduje neposrednu i izravnu intuiciju Boga, a ta je intuitivna spoznaja temelj svake
druge spoznaje.

Inatizam naučava da čovjek ima urođenu ideju Boga, dakle neovisnu o svakom
iskustvu. Fideizam tvrdi da Božju opstojnost ne možemo spoznati prirodnim putem

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

nego samo vjerom. Nasuprot fideizmu stoji agnosticizam koji niječe i moć razuma i
svjetlo vjere. Od apriornih dokaza svakako je najznačajniji tzv. ontološki dokaz koji se
može sažeti ovako: Bog je najveće biće. Kada on ne bi egzistirao, ne bi bio najveće
biće. Dakle, on egzistira. Nasuprot apriornim jest iskustvena stvarnost, a to je ili
vanjski (kozmički) ili unutarnji (psihološki) svijet.

Razlikujemo kozmološke i antropološke aposteriorne dokaze. Kozmološkisu

dokazi su najbolje opisani u Tome Akvinskog, u njegovih 5 putova do Boga. Prvi je
put iz područja gibanja, a gibanje je u fil. značenju prijelaz iz potencije u akt. Drugi je
put iz kauzalnosti u svijetu. Postoji prvi tvorni uzrok, a to je Bog. Treći je put iz
kontingentnosti. Sva su bića u svijetu takva da mogu biti ili ne biti, tj. kontingentna su.
Četvrti je put iz stupnjeva savršenosti. Među bićima zapažamo različite stupnjeve
savršenosti, a to ukazuje da postoji nešto što je najsavršenije, tj.biće u najvećem
stupnju. Peti je put iz finalnosti. Ništa se ne događa slučajno. Ta finalnost u svijetu
nužno pretpostavlja neku inteligenciju koja je cilj na koji je usmjerena ta svrhovitost, a
to je Bog.

Antropološki su dokazi: psihološki dokaz, moralni dokaz i dokaz iz općeg uvjerenja

ljudskog roda.

Psihološki dokaz temelji se na dubokoj težnji ljudske duše. Čovjek u dubini svog bića
teži za apsolutnom savršenošću. Zaključuje se da mora postojati neko biće koje je u
stanju zadovoljiti ove težnje, a to je Bog.

Moralni dokaz: postoji moralni red koji nam se nameće kao bezuvjetna obligacija.
Posljednji razlog bezuvjetne moralne obveze mora biti samo u jednom najvišem
zakonodavcu koji može obvezati ljudsku volju, a to je Bog.

Dokaz iz općega uvjeravanja ljudskog roda: svi su narodi vjerovali u transcedentno,

apsolutno biće – u Boga. Za univerzalnost dokazuje da se čovjek instinktivno uzdiže
do pojma začetnika svega svijeta.

2.3.2.2. NARAV I ATRIBUTI BOŽJI

Bog je ens a se, tj. egzistentno, apsolutno biće. Njegova se esencija ne razlikuje od
njegove egzistencije.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Božji metafizički atributi su:

1.apsolutno Božja jednostavnost – jednostavno je ono čiji je bitak nedjeljiv

2. Božje jedinstvo

3.Nepromjenjivost Božja – nepromjenjivost je savršenost kojom Bog ostaje identičan

samom sebi bez ikakvih mijena

4. Božja neizmjernost – Bog je prisutan u svakom mogućem prostoru

5. Vječnost Božja – Bog nema početka ni kraja

Božji moralni atributi: 1.Božansko znanje – Bog ima beskonačno znanje

2. Božanska ljubav

3. Božanska volja

4. Osobnost Božja – osobnost je najsavršenije što postoji u

svijetu pa tu savršenost mora posjedovati i Bog

2.3.2.3. ODNOS BOGA I SVIJETA

Na pitanje je li Bog različit ili identičan sa svijetom postoje dva glavna stajališta:

1. PANTEIZAM – tvrdi da su Bog i svijet supstancijalno identični. To je stav

prema kojemu sve što jest, jest Bog.
2. TEIZAM – tvrdi da su Bog i svijet supstancijalno različiti. Bog je apsolutno
različit od svemira i njemu je transcendentan. Ali to ne isključuje imanentnost
Božju u svemiru.

Teisti vjeruju da je Bog stvorio svijet, a glavni je argument taj što svijet nema i ne
može imati dostatan razlog svog egzistiranja u sebi, nego ga mora naći u nekome
drugome.

Leibniz u svojoj Teodiceji razlikuje tri vrste zla: 1. Metafizičko – sastoji se u

nesavršenosti bića i to nije zlo u pravom smislu jer je nesavršenost nužan uvjet

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

svakoga stvorenoga bića. 2. Fizičko – odnosi se na bol koja prati neke fizičke
poremećaje i to je zlo u pravom smislu. Također je posljedica prirodnih nesavršenosti
i u tom se smislu može svesti na metafizičko zlo. 3. Moralno

2.4.KOZMOLOGIJA

Filozofska disciplina koja se bavi prirodom nastojeći u carstvu promjenjivosti pronaći

nešto nepromjenjivo.

2.4.1.OD KAOSA DO KOZMOSA

KAOS – općenito znači nered, a može označavati i prazan prostor, polje

neoblikovane materije.

1. STATIČNI KAOS – odnosi se na neuređenu stvarnost koja bi po svojoj svrsi

trebala biti uređena.
2. DINAMIČNI KAOS – označava stvarnost koja se nalazi u gibanju, ali bez
nekog reda.

Najstarije zapise o prelasku kaosa u kozmos imamo kod Hezioda, u njegovom djelu
Postanak bogova. Prema njemu u početku je nastao Kaos, iz njega su nastali Gea
(Zemlja) i Tartar ispod Zemlje, a zatim Eros koji je počelo svakog kretanja i rađanja.
Nadalje, iz Kaosa su nastali Ereb, podzemni i mračni svijet, potom Noć, a od njih
dalje Eter, svijetli nebeski prostor i Dan. Iz Zemlje su se kasnije razvili Pont (more),
Uran (nebo) i Planine.

Anaksagora govori o početnom stanju svemira koji se nalazio u statičnom kaosu sve
dok tu kaotičnost nije uredio i stavio u gibanje „um“. Demokrit i Leukip govore o
nastanku kozmosa iz vrtložnog gibanja atoma bez intervencije nekog vanjskog
uzroka.

Platon također govori o kaosu u svom djelu Timej. Za njega je kaos nesređena
materija koju uređuje Demijurg po uzoru na vječne modele. O kaosu se govori i na
početku Biblije gdje se u knjizi Postanka govori o stvaranju zemlje koja bijaše pusta i

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

prazna. Biblija ističe kako je kaos stvoren te kako je po Božjem djelovanju
transformiran u kozmos.

Prve misli o počelima kozmosa nalazimo kod trojice Milećana: Talesa, Anaksimandra
i Anaksimena. Tales kao počelo svega vidi vodu, za Anaksimandra to je apeiron –
beskonačno, a Anaksimenu je počelo zrak. Za pitagorejce je počelo svega broj.

2.4.2.RAZUMIJEVANJE PRIRODE – OD MITA PA DO SUVREMENIH

PRIRODOZNANSTVENIH TEORIJA

Jedan od prvih prirodoznanstvenika u srednjem vijeku bio je sv. Albert Veliki. U tom
razdoblju Biblija je vrijedila kao prirodoznanstveni kriterij, a Aristotelov se sustav
interpretirao u duhu Biblije. Biblija je u novom vijeku izgubila prirodoznanstveni kriterij
u istraživanju prirode, geocentrični sustav zamijenio je heliocentrični, a Descartes
ponovo dijeli stvarnost na rescogitas i resextensa.

Pojavom teorije Big bang-a, koju potvrđuje i Dopplerov efekt, opovrgnuta je

dotadašnja teorija o vječnosti i neizmjernosti svemira. Determinizam ruši Heisenberg
svojom teorijom kvanta prema kojoj nije moguće u isti mah nekoj elementarnoj čestici
odrediti brzinu i položaj. U sukobu determinizma i Heisenbergovaindeterminizma
dolazi do formiranja nove teorije determinističkog kaosa koja kaže da određene
pojave možemo predvidjeti do određenog stupnja, ali poslije nastaje kaos.

2.5.FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA

Naziv antropologija potječe iz grčkog jezika ( anthropos – čovjek + logos –mišljenje,

govor, um). U doslovnom prijevodu znači govor o čovjeku, znanost o čovjeku.

U najstarijoj grčkoj misli nalazimo neke antropološke elemente: pokušava da se

dokuči pravi smisao čovjeka kroz njegovu dušu koja je božanskog podrijetla. Sokrat
ističe da je čovjek uvjetovan moralnim vrijednostima i normama, govori o nekom
daimonu, božanskom glasu koji posjeduje svaki čovjek i pomoću kojeg otkriva
nepromjenjivu istinu. Njegov učenik Platon govori o čovjeku kao biću sastavljenom od
duše i tijela. Duša je besmrtna i jedino ona može spoznati istinski bitak. Tijelo je

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

propadljivo i tamnica je duše. Aristotel govori o čovjeku kao biću sastavljenom od
materije i forme. Formu čini duša, a materiju tijelo. Duša je princip života, prva
entelehija prirodnoga tijela koje ima život u mogućnosti. Osim što je po naravi
razumno biće, za Aristotela je čovjek i društveno biće. U srednjem vijeku postanak
duše objašnjavao se teorijom kreacije: dušu stvara Bog i stavlja je skupa s tijelom u
trenutku začeća ljudskog bića. Zato je čovjek i religiozno biće.

2.5.2.OSNOVNE ODREDNICE LJUDSKE NARAVI

Aristotel živo biće definira kao ono što ima sposobnost hranjenja, rasta i
razmnožavanja. Istražujući pomnije ljudsku narav, možemo zapaziti da čovjek, uz
razum i vanjska osjetila ima volju i slobodu. Ima i svijest o sebi: zna za sebe, za svoje
čine i u samom činu ima znanje o vlastitom činjenju. Prva odrednica koja se tiče
strukture svijesti jest objektalnost – intencionalnost. Ona je uvijek usmjerena k nekom
objektu koji stoji pred njom. Druga odrednica svijesti jest refleksivnost. Baveći se
nekim objektom, naša svijest izlazi iz sebe i dotiče taj objekt. No, ona se u tom
intendiranju ne gubi. Po završetku procesa izlaska iz sebe i doticanja objekta svijest
se vraća samoj sebi, a njezin objekt postaje sami svjesni čin. Tu sposobnost
nazivamo refleksija. Treća odrednica svijest jest bipolarnost. Svijest nam se
predočava kao točka koja ima svoju periferiju. Ona se pokazuje kao odnošajna točka
nasuprot kojoj stoje objekti. Stoga je ona bipolarna. Valja razlikovati subjekt i objekt
doživljavanja., odnosno noesis i noemu. Noesis je čin svijesti ili mišljenja, predmet
koji svjesno mislimo, a noema je predmet u svijesti, proces mišljenja samog
predmeta. Osim svijesti, čovjeka karakterizira i slobodna volja. Obično se razlikuje tri
stupnja slobode: 1. Sloboda koja se odnosi na izbor djelovati ili ne djelovati
(libertasexercitii); 2. Sloboda odabira ovoga ili onoga (libertasspecificationis) i 3.
Sloboda kao mogućnost biranja između moralnog dobra ili zla (libertascontrarietatis).

Filozofski monizam poriče slobodnu volju. Ovaj pravac slobodu poriče apriori, dok
pravci kao što su fiziološki determinizam (čovjek je determiniran svojim fiziološkim
ustrojem), fizički determinizam (sloboda bi značila poricanje reda i zakonitosti u
prirodi), psihološki determinizam (djelovanja nisu proizvod slobodne volje, nego su

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

posljedica karaktera, odgoja, itd.), slobodu volje poriču aposteriori. U prilog
postajanja slobode mogu se navesti neki argumenti. Argument iz unutarnjega
iskustava kaže da čovjek duboko u sebi osjeća kako je slobodno biće te može misliti
ovako ili onako. Argument iz neposrednih činjenica svijesti konstatira kako je čovjek
prije svakoga djelovanja svjestan da na to djelovanje nije prisiljen, pa i kad djeluje,
zna da od tog djelovanja možemo odustati u bilo kojem trenutku. Argument slaganja
sviju utvrđuje činjenicu da se gotovo cjelokupan ljudski rod slaže kako je čovjek
slobodno biće. Argument iz moralnosti: moral je činjenica koja pretpostavlja
postojanje slobode, inače ne bismo mogli uopće govoriti o moralu.

2.6.ETIKA

Moralna filozofija ili etika filozofska je disciplina koja proučava ljudsko djelovanje i
norme po kojima se to djelovanje usklađuje ili bi se trebalo usklađivati. Pojam je uveo
Aristotel.

2.6.1.SLOBODNA VOLJA

Dva su oprečna odgovora na pitanje slobode volje. Jedni tvrde kako je naša volja
slobodna i sama od sebe stvara odluke. Ona, prema tome, nije ničim determinirana
nego je jedini uzrok konačnih odluka. Ovaj se pravac naziva indeterminizam.

Neki tvrde suprotno: naši su voljni čini samo jedan član u lancu cjelokupnog zbivanja,
pa su stoga podvrgnuti zakonu uzročnosti. Taj pravac naziva se determinizam.

Što se moralnosti ljudskog čina tiče, potrebno je razlikovati pojmove actushominis i

actushumanus. Actushominis jest svaki čin i djelovanje koje je izvršeno po zakonima
ljudske naravi. Takav je čin moralno indiferentan, odnosno nije ni dobar ni loš.
Nasuprot njemu stoji actushumanus, tj. čovjekovo djelovanje izvršeno slobodnom
voljom. On pripada čovjeku i proizlazi od razuma i slobodne volje. Kao slobodan čin
podliježe moralnoj prosudbi i može biti moralno dobar ili loš.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

2.6.2.MORALNA OBLIGACIJA

Zakon je u najopćenitijem smislu svaka norma koja prisiljava svako biće da djeluje na
točno određen način. Postoje fizički zakoni prirođeni svim bićima prema kojima se ta
bića ravnaju. Postoje i tehnički ili umjetni zakoni koji reguliraju ponašanje slobodnog
subjekta. Moralni zakon može biti utemeljen u samoj naravi ili ovisiti o slobodnoj
odluci zakonodavca. U prvom slučaju imamo naravni zakon koji je dio vječnoga
zakona što postoji u Bogu. Karakteristike naravnog zakona su univerzalnost,
nepromjenjivost i spoznatljivost. Pozitivni se zakoni dijele na božanski i ljudski, a
ljudski na crkveni i civilni. Za Kanta je osnovna etička kategorija dužnost. Iz dužnosti
nužno slijedi zahtjev poštivanja zadanih pravila, tzv. kategorički imperativ. On ne
dopušta iznimke ako se želi moralno djelovati.

2.6.3.SAVJEST

Savjest je najbliža i neposredna norma našega djelovanja te ima obvezujuću

vrijednost: moramo ju slijediti u svom djelovanju. Ukoliko ne djelujemo prema
savjesti, javlja se osjećaj krivnje. Zagovornici inatizma tvrde da se čovjek rađa s
moralnim principima koji imaju apsolutnu vrijednost. Za empiriste savjest je samo
posljedica odgoja, navike. Zato ona ima samo relativnu vrijednost. Posredno
stajalište (tzv. empirističko-racionalističko shvaćanje) tvrdi da su etički principi
stečeni, ali je vrijednost savjesti apsolutna. Etički relativizam tvrdi da ne postoje
objektivne vrijednosti ili moralni i nemoralni čini, a laksizam dopušta labavost u
moralu, odnosno mogućnost da u slučaju sumnje čovjek odabere po vlastitom izboru,
bez obzira na moralni zakon. Iz ovakvih se stavova vrlo lako rađaju amoralnost,
odnosno djelovanje koje se ne obazire na postojanje bilo kakvih moralnih normi, te
imoralnost, odnosno svjesno kršenje moralnih normi. Amoralnost i imoralnost dovode
do egoizma, odnosno do težnje pojedinca da sve stvari usmjerava prema sebi
shvaćajući sebe kao središte svijeta. Hedonizam je moralni stav koji poistovjećuje
dobro s užitkom. Užitak je kriterij moralnosti. U antici su osobiti predstavnici ovoga
pravca bili epikurejci.Eudaimonizam je etički nazor i pravac koji zastupa da su motiv,
svrha i cilj ljudskog djelovanja u postizanju i unaprjeđivanju vlastite sreće. Utilitarizam
je etički smjer koji poistovjećuje dobro s korisnim, postavljajući korist za temeljni
kriterij moralnih vrijednosti.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

2.7.ESTETIKA

Može se definirati kao „filozofska disciplina koja proučava lijepo i vrijedno u

umjetnosti, istražujući kriterije umjetničkog i umjetnosti uopće“. Nominalni začetnik je
Baumgarten koji je 1750. Objavio knjigu s naslovom „Estetika“.

Estetika je srodna sa znanostima koje proučavaju umjetnost. Ona je zasebna

disciplina koja autonomno pokušava misaono razmotriti pitanje lijepog uopće. Postoje
dva usmjerenja u estetici poznata kao estetika odozgo i estetika odozdo. Estetika
odozgo polazi od pojma, ideje, ideala i preko njih pokušava prodrijeti u bit estetskog,
dok estetika odozdo polazi od konkretnih estetskih predmeta i nastoji iz njih izvući
njihovu bit.

2.7.1.PLATON

Tri su temeljna estetski relevantna problema kod Platona. Prvi je problem odnosa
ideje ljepote prema lijepim predmetima, odnosa metafizike lijepoga i konkretno
lijepoga. Ljepota ne može biti ništa osjetilno, ona je jedna od triju najviših ideja – to
su ideja dobroga, lijepoga i istinitoga. Drugi je problem odnos umjetnosti prema
mimezisu (oponašanju). S tim je u uskoj vezi i problem mjesta i spoznaje vrijednosti
umjetnosti. Treći bitni problem Platonove estetike jest problem tendencije u
umjetnosti, odnosno funkcije i odgojnog zadatka umjetničkoga, a s tim i njegove
vrijednosti u odnosu na formiranje ljudske osobnosti.

2.7.2.ARISTOTEL

Središnji pojam je mimezis. Pjesničkim se umijećem oponašaju ljudi koji su ili bolji od
nas, ili lošiji od nas, ili su poput nas. Može se reći da Aristotel pozornost usredotočuje
više na razlikovni element pjesničkoga umijeća negoli na formiranje općih načela. On
govori o konkretnom, a konkretno se nikako ne može uzdići na razinu općenitoga.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

2.7.3.PLOTIN

On razlikuje nadosjetilni i osjetilni svijet, ali i njihovo jedinstvo posredstvom

kontinuiranog procesa emanacije. Emanacijom se uspostavlja kontinuitet između
njegovih nadosjetnih sastavina i njegovih osjetnih elemenata, ali isto tako kontinuitet
između njih međusobno.

2.7.4.TOMA AKVINSKI

On ističe lijepo kao objektivnu činjenicu predmeta, a ne samo kao plod subjektivnog
doživljavanja. On lijepo definira kao „ono što se sviđa kad se promatra“. Što se
umjetnosti tiče, ona mu služi jedino kao sredstvo tumačenja neke vjerske istine.

2.7.5.ALEXANDER GOTTLIEB BAUMGARTEN

Ističe se kao nominalni začetnik estetike. U svom djelu koncentrira se na razlikovni

element između poetskog i filozofskoga te estetike i ostalih filozofskih disciplina.

2.7.6.IMMANUEL KANT

On donosi 4 ključne odredbe estetskoga: bezinteresnost, bespojmovnost,

besvrhovitost, nužnost.

- Lijepo je ono što se sviđa bez ikakva interesa.

- Lijepo je ono što se predočuje bez pojmova kao objekt općeg sviđanja.
- Ljepota je forma svršenosti nekog predmeta, ukoliko se ona opaža na njemu
bez predodžbe neke svrhe
- Lijepo je ono što se spoznaje bez pojmova kao predmet nužna sviđanja.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

2.7.7.FRIEDRICH WILHELM JOSEPH SCHELLING

On kaže, za svoju fil.umjetnosti, da je samo ponavljanje njegova sustava filozofije u

najvišem obliku. Prema njemu Apsolut je izvor jedne jedinstvene umjetnosti. Zakon
ljepote osnovni je zakon svih božanskih tvorevina.

2.7.8.GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL

Umjetničko djelo ne postoji samo radi osjetilnog shvaćanja nego ono kao osjetilno
istodobno postoji u biti radi duha. Zadaća je filozofije umjetnosti utvrđivanje onoga
što je lijepo uopće i kako se ono očituje u onom postojećem.

2.7.9.BENEDETO CROCE

Lijepo nije fizikalna činjenica, nego pripada čovjekovoj djelatnosti, duhovnoj

egzistenciji.

2.7.10.NICOLAI HARTMANN

On nastoji otkriti tajnu koja u umjetnostima ostaje očuvana. Lijep može biti samo
predmet, a ljepota ideje nije uopće ljepota u estetičkom smislu. U estetskom su
predmetu prisutni isti ontički slojevi koji čine strukturu realnog svijeta.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

2. kolokvij

3. POVIJESNI PREGLED TEORIJA O ODGOJU

3.1. ODGOJ U STROM VIJEKU

Već u antičkoj Grčkoj odgoju se pridavala velika pozornost. Sustavno proučavanje

odgoja nalazimo prije Sokrata, a s Platonom i Aristotelom ono postiže zavidnu
razinu.

3.1.1. Predsokratovci i Sokrat

Pitagorejci su se prvi ozbiljnije bavili odgojem koji je trebao biti u službi religiozno-
asketskog načina života. Posebnu važnost su pridavali čistoći kao najuzvišenijem
obliku moralnog života. Njegovanju duše pridonosi šutnja, glazba te poučavanje
matematike.

Sofistika je odgojnu važnost usmjerila na praktične potrebe pojedinca. Slobodan

građanina imao je određenu ulogu u političkom životu, a ako je želio napredovati
morao je proći kroz novu vrstu podučavanja. Oni su podučavali po gradovima buduće
političare u govorništvu.

Najpoznatiji sofista je Protagora. On je izrekao glasovitu izreku koja reprezentira

sofistiku : „ Čovjek je mjerilo svih stvari za one koji jesu da jesu i za one koji nisu da
nisu.“ Ova rečenica je osnovni moto sofistike. Protagora smatra da su etički sudovi
relativni pa stoga mudar čojek treba izabrati probitačnije stajalište.

Za sokrata je bitna vrlina,a vrlina je isto što i znanje. Iz vrline se rađa blago i sva
čovjekova dobra. Stoga odgoj mora biti usmjeren na postizanje vrline u svim
njezinim manifestacijama. Osnovni zadatak odgoja je upoznati samoga sebe, što
znači da je ideja znanja trajno uporište pravom odgoju.

3.1.2. Platonova teorija odgoja

Svoju odgoju teoriju Platon je izložio u djelu Država i Zakoni. Prema Platonu, dobar
odgooj je onaj odgoji koji će afirmirati kardinalne vrline: mudrost, hrabrost,
umjerenost, pravednost. Smatra da se dobrim i pravodobnim odgojem može postići
to da ljudi postanu plemenita karaktera, prijatni, istinoljubivi , pravedni, hrabri,
umjereni, mudri, ali isto tako mogu postati rđavi i zli jer je ljudska duša besmrtna i u

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

sebe može primiti sva zla, jednako kao i dobra. Za upravljanje državom nije potrebna
samo prirodna nadarenost najboljim ljudskim osobinama nego i sjecanje i razvijanje
ostalih vrlina, a to se može postići samo odgojem. Da bi država mogla postati idealna
potrebno je najprije postići ideal odgojena čovjeka koji ima sve osobine sretne
države. Te osobine su : umjerenost, hrabrost, mudrost, pravednost. U odgoju veliku
kontrolu igra samokontrola ili samosvladavanje strasti i loših navika. Naglašen je
faktor nasljeđa prema kojemu načelno vrijedi zakonitost da će se djeca najvjerojatnije
rađati s osobinama roditelja. Kod djeteta je potrebno uočiti prirođene mu sposobnosti
i usmjeriti ga na zanimanje koje najviše odgovara njegovoj prirodi. Odgoj djece ne
smije se nadahnjivati lošim primjerima nego lijepim prirodnim i moralnim
vrijednostima koje su hvalevrijedne. Za dobar odgoju nisu dovoljne samo riječi.
Primjerom je potrebno pokazati što je pravedno , a što ne. Dobar odgoj također
zahtijeva dobrog odgajatelja koji vlastitim primjerom podučava učenike vrlini. Odgoj
je prema platonovu mišljenju nadogradnja na prirođene sposobnosti. Odgojem se
treba postići sklad duše i tijela. Odgoj se dijeli na muzički – odgoj duše i gimnastički
– odgoj tijela. Platon predlaže osnivanje škole te izradu svojevrsna školskog
programa. U njemu na prvo mjesto stavlja muzički ,a potom gimnastički odgoj. Djeci
ponajprije treba čitati mitove kako bi razlikovali istinu i laž.

3.1.3. Odgoj u Aristotelovom promišljanju

Odgojem se bavio u Nikomahovoj etici , s osobito u Politici gdje je odgojnoj teoriji

posvećena 7 i 8 knjiga. Nikomahova etika se bavi dobrim uređenjem života
pojedinca, a Politika dobrim uređenjem života zajednice.

Aristotel je smatra da se čovjekova duša sastoji od dvaju dijelova, razumnog i

nerazumnog dijela. Također je svjestan postojanja općeg, posebnog i pojedinačnog.
Prvrazredna briga države je odgoj njenih građana. Mnoge Aristotelove teorije danas
nisu prihvaćene, ali te teorije treba promatrati s obzirom na vrijeme u kojem je živio.
Naime, smatrao je da nijedno nakzano dijete ne treba odgajati. Ako kod nekih
supružnika ima više djece potrebno je obaviti pobačaj prije nego se razvije sjetilnost i
život.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Od rođenja djece treba voditi brigu o njihovoj tjelesnoj snazi. Na tjelesnu snagu
najveći utjecaj ima hrana. Također je potrebnu djecu navikavati na hladnoću od
malih nogu jer to pridonosi zdravlju i ratnim djelatnostima. Igre trebaju odgovarati
slobodnom duhu djece, ne smiju biti naporne. Do svoje sedme godine djeca se
trebaju odgajati u kuci, mladima je potrebno zabraniti gledanje bezobraznih slika kao
i satirične komedije.

Dva životna doba po kojima treba podijeliti obrazovanje: od sedme godine do spolne
zrelosti, pa od tog doba do 21 godine. Nužno je najprije odgajati tijelo a onda um.
Tjelesni odgoj treba biti blag. Aristotel istječe važnost glazbe. Značajna je zbog toga
jer može utjecati na ćudoredne značajke duše, pa je zbog toga treba približiti mladim
osobama.

Odgoju treba postaviti tri bitne odrednice, to su : sredina, ono što je moguće i ono što
dolikuje ( što je primjereno )

3.2. NOVOVJEKOVNE ODGOJNE TEORIJE

Početak osamostaljivanja pedagogijske teorije koju nalazimo kod humanista. Što su

započeli humanisti nastavili su klasici. Među klasicima se najviše istječu : W. Ratke,
J. A. Komensky, J. Locke, J. J. Rousseau.

3.2.1. Wolfgang Ratke

 osnivač didaktike i pedagogijski reformator

 „Memorijal“ iznio prijedloge o reformi nastave
 Ustao protiv pretjeranog kultiviranja pamćenja
 Nastavne metode je potrebno uskladiti s naravi djeteta
 Njegovi pedagoški principi su :
o Treba raditi samo jednu stvar odjedanput
o Treba često ponavljati istu stvar
o Djecu se ne smije siliti da uče napamet stvari koje ne mogu usvojiti
o Potrebno je voditi računa o jedinstvenosti svih stvari
o U nastavi se naglasak treba staviti na općim principima

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

 o Sve se treba temeljiti na zapažanju i iskustvu

3.2.2. Jan Amos Komensky

 Nazvan učitelj naroda

 „Otvorena vrata jezika“ „Svijet u slikama“ „Velika didaktika“

 Plan školske organizacije obuhvaća 24 prve godine života, dijeli se na četiri

razdoblja, sva razdoblje po šest godina

 Svakom razdoblju odgovara posebna vrsta škola : materinska škola, pučka

škola, gimnazija i akademija

 Cilj odgoja je izgradnja krjeposne i pobožne osobe koja se već na zemlji

pripravlja za vječni život

 Nastava treba ići od lakšeg ka težem , od jednostavnog ka složenom, od

poznatog ka nepoznatom

 Ističe važnost discipline

3.2.3. John Locke

 „Misli i odgoju“ govori o tjelesnom, intelektualnom i moralnom odgoju

 za njega je značajan tjelesni odgoj

 dijete treba što više boraviti na svježem zraku, privikavati se na hladnoću,

umjereno jesti i rano ustajati. Preporučuje se jahanje, plivanje, mačevanje,

ples.

 Hrana treba biti jednostavna, a konzumiranje mesa bi trebalo izbjegavati do

druge ili treće godine jer će dijete tako očuvati zdravlje, posebno zube

 Osobitu važnost pridodaje moralnom odgoju

 Sav se odgoj temelji na formiranju dobrih moralnih navika

 Religiozni odgoj mora biti sastavni dio odgoja

 Ne preferira kaznu kao dobro odgojno sredstvo

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

  Učenje treba biti ugodno i nenametljivo

 Najbolji način učenja je onaj koji se odvija kroz igru. Protivnik učenja napamet.

 Odgoj zahtjeva dobrog odgajatelja koji treba biti razuman mudar bistar. S

druge strane djeca trebaju poštivati svog odgojitelja.

3.2.4. Jean Jacques Rousseau

 „Emile ili O odgoju “

 Odgoj treba biti prirodan. Dijete treba pustiti prirodnom razvoju, što znači da

ga treba zaštititi od svakog društvenog utjecaja

 Odgoj mora biti negativan, uloga odgajatelja je samo u tome da odstrani ono

što bi spriječilo prirodni razvoj djeteta.

 Odgoj mora biti sukcesivan.

 Odgoj mora biti privlačan.

Zbog ovakvih stavova Rousseaovo pedagoško učenje često nazivaju teorijom

negativnog odgoja.

3.3. SUVREMENE TEORIJE ODGOJA

Prvi pravi pokušaj osnivanja teorije odgoja nalaze se početkom 19. st. u djelu J. F.

Herbarta. On je pokušao koncipirati pedagogiju kao znanost koja će svoje rezultate

podvrgavati intersubjektivnoj provjeri.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Kao samostalna znanost pedagogija se konstruirala kroz različite koncepcije. Mogu

se svrstati u dvije skupine: normativna i deskriptivna pedagogija. Normativna je ona

koja postavlja neke odgojne ciljeve i norme, a deskriptivna ona koja opisuje i

analizira odgoj u mnogostrukosti svojih oblika ne postavljajući ciljeve ili norme.

3.3.1. Normativna znanost o odgoju

Odgojno djelovanje moguće je utemeljiti na znanstvenim premisama, ali istodobno

na vrhovnim normama koje intuitivno spoznajemo i iz kojih deduktivno izvodimo

druge norme.

3.3.1.1. Johann Heinrich Pestalozzi

Prvi pedagoški ogledi J. F. Herbarta nastali su pod Pestalozzijevim utjecajem.

Napisao je tri značajna djela: Večernji sati jednoga pustinjaka, Leonard i Gertruda

te Kako Gertruda poučava svoju djecu.

Osnovno polazište njegove odgojne teorije nalazi se u zahtjevu da se odgoj mora

uskladiti s prirodnim zakonima čovjekova razvoja. Kao temeljni princip svake

spoznaje ističe intuiciju. U svakom predmetu koji se uči treba poći od

najjednostavnijih elemenata pa onda na novo, teže gradivo, a stalno ponavljati

glavne ideje. Pestalozzi smatra da nastava mora dati nužne spoznaje o životu, ali

je važnije razvijati djetetove duhovne sposobnosti. Pri tome djeci treba omogućiti

primjerenu slobodu te poštivati njihovu individualnost. Osobitu važnost pridaje

religioznom odgoju. Vjera je za njega izvor svake mudrosti.

3.3.1.2. Johann Friedrich Herbart

Glavna djela: opća pedagogija izvedena iz svrhe odgoja, Opća praktična filozofija

i Nacrt pedagoških predavanja.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

 Kao polaznu točku pedagoške znanosti uzima činjenicu postojanja različitih

koncepcija odgoja. Praktična filozofija izlaže temeljne norme i vrijednosti za

ljudsko djelovanje, a one opet služe kao osnovica za utvrđivanje odgojnih ciljeva.

Tako znanost o odgoju postaje normativna disciplina čija je zadaća odrediti

načela odgojnog djelovanja. Kao vrhovne norme ljudskoga djelovanja i kao

osnove pedagogije, Herbart postavlja 5 „praktičnih ideja“, ujedno i ciljeva odgoja.

To su:

 ideja unutarnje slobode

 ideja savršenstva

 ideja dobrohotnosti

 ideja prava

 ideja prikladnosti

Herbart je formulirao tzv. formalne stupnjeve nastave. Nastava se treba odvijati u 5

stupnjeva:

 priprema s ciljem da se učenika uvede u novu temu

 prikaz novoga (zornost)

 povezivanje novoga sa starim predodžbama (asocijacija)

 sažimanje kao tvorba apstraktnih pojmova (sustav)

 primjena naučenog na praktična pitanja (metodika)

Herbartov koncept znanastvene pedagogije – herbartianizam. Posljednji značajni

predstavnik je bio Wilhelm Rein.

3.3.1.3. Georg Michael Kerschensteiner

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Utemeljitelj je jedne od najznačajnijih aksiologijskih koncepcija normativne znanosti o

odgoju. Glavna su mu djela: Teorija odgoja, Duša odgojitelja te Temeljni aksiom

obrazovnoga procesa.

Cilj odgoja je ostvariti duhovne vrijednosti: istinu, ljepotu, svetost, ćudorednost.

Zagovornik je aktivne ili radne škole. No, nije zagovornik potpune individualizacije,

nego odgoj shvaća u njegovom društvenom značaju. Prema njemu, cilj odgoja je

formulirati građanina, a to je usko povezano s moralnim odgojem.

3.3.1.4. Herbert Spencer

Ne priznaje postojanje čovjekove duhovne dimenzije, nego ga smatra isključivo

osjetnim, organskim bićem, životinjom koja je evoluirala. Stoga je cilj odgoja

formiranje „dobrih životinja“. Za Spencera je priroda glavni čimbenik odgoja; sve

treba pustiti prirodnom razvoju te dati prioritet fizičkom zdravlju i snazi. Što se tiče

intelektualnoga odgoja, u srdeištu nastave moraju biti prirodne znanosti. Ne poznaje

moralnih vrednota u pravom smislu riječi.

3.3.1.5. Emile Durkheim

Glavni cilj odgoja je potpuna socijalizacija odgojenika. Djelo: Odgoj i sociologija.

Smatra da se čovjek rađa kao egoistično i asocijalno biće te da ga je zato nužno

osposobiti za društveni i moralni život. To je zadaća odgoja. Zanemaruje ljudske

komponente kao što su individualnost, kreativnost, itd. Njegov se nazor na svijet

naziva sociološki naturalizam.

3.3.1.6. Kršćanska pedagogija

Protiv radikalnoga naturalizma i krajnjega scijentizma u odgoju odlučno ustaju

kršćanski pedagozi koji ideal odgoja vide u kršćanskom humanizmu. Najznačajniji

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

predstavnici kršćanske normativne pedagogije su: Willmann, Forster, Langbehn i

Kidd.

Willmann je najzančajniji; osnivač je moderne socijalne pedagogije. Za njega je

čovjek bitno društveno biće. Odgajati je za njega značilo spajati vrijeme i vječnost,

prolazno i neprolazno.

Forster ističe kulturu duha koja se temelji na moralnom životu. Moralnost se ne može

održati bez religioznosti te zato zastupa kršćansku etiku. Protivi se prenaglašenom

razvoju čovjekove intelektualne strane ističući važnost formiranja karaktera. Najveći

je kršćanski pedagog karaktera te preteča suvremene karakterologije.

Langbehn smatra da se cijela kultura mora humanzirati i kristijanizirati, a to se može

ostvariti jedino humaniziranjem i kristijaniziranjem odgojnoga ideala.

Kidd ističe važnost religije kao temelja društva. Cilj odgoja je aktivirati i razvijati strast

za idealom. Kiddova hijerarhija pedagoških vrijednosti:

religija>moralnost>društvo>znanost.

3.3.2. Deskriptivna znanost o odgoju

Teoretičari ovog usmjerenja smatraju da pedagogiju valja zasnovati po modelu

prirodnih znanosti kao empirijsku disciplinu utemeljenu na opažanju i eksperimentu

jer se samo tako može doći do znanstveno provjerenih rezultata.

Najizrazitiji oblih deskriptivne pedagogije je bihevioristička znanost o odgoju.

Pokazalo se da bihevioristička znanost o odgoju ipak ima tri problema koja nemaju

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

svoja rješenja. To su: problem kompleksnosti odgojne prakse, problem subjektivnih

teorija te problem vrijednosne neutralnosti.

3.3.3. John Dewey

Biheviorizmu je vrlo blizak i John Dewey. Najvažnije djelo: Odgoj i demokracija, uvod

i filozofiju odgoja. On odgoj promatra kao proces koji pomaže društvenim grupama

da se održe u svom postojanju. Odgoj pomaže ne samo u ne samo tjelesnom razvoju

i samoodržanju mladih, nego kod njih također razvija interese, ideje, ciljeve, znanje i

vještine.

Odgoj može biti formalan i neformalan. Odgoj mora biti planski ustrojen. Škola je

važan čimbenik u formiranju osobnosti mladih, ali ako se odvoji od vrlo važnih

odgojno-obrazovnih čimbenika koji djeluju u vanjskoj sredini, umjesto društvenog

duha stvorit će knjiški i pseudo-intelektualni duh.

Odgoj se može definirati kao proces koji se sastoji u stjecanju onih navika koji

dovode do čovjekova prilagođavanja okolini. Cilj svakoga odgojnog procesa je da se

pojedinci osposobe nastaviti svoje obrazovanje i razvijati stalne sposobnosti te

interes za razvijanjem, a mjerilo svakoga odgojnog razvoja trebala bi biti kvaliteta

duhovnog procesa.

Ciljevi odgoja mogu biti: unutarnji (proizlaze iz iskustva, a rezultat su motivacije

pojedinca) te vanjski (sredstva ostvarivanja tuđih ciljeva, a ne onih vlastitih). Metode

u radu s učenicima moraju biti raznovrsne.

Dewey osobito ističe važnost razvoja moralne svijesti koja treba biti cilj svakoga

odgoja. Treba voditi računa o individualnosti svakoga učenika.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Zastupa radikalno-socijalnu pedagogiju. Škola za njega ima društveni cilj kojemu svi

drugi moraju biti podređeni. Osim toga, zagovornik je aktivne ili radne škole. Dijete, a

ne učitelj mora biti u središtu škole.

Dewey nije prevladao dualizam individualiteta i kolektiviteta. Nije uspio pronaći

formulu jedinstva pojedinačnoga i općega dobra.

3.3.4. Pedagogija kao hermeneutička disciplina

Hermeneutički pristup traži posebno, od prirodnih znanosti različito, utemeljenje

humanističkih znanosti, pa tako i pedagogije. Utemeljitelj je Wilhelm Dilthey. Pod

pojmom „duhovnih znanosti“ on shvaća sve znanosti koje se odnose na čovjeka.

Zadaća duhovnih znanosti je razumjeti ljudski duševni život. U tu je svrhu nužna opća

metoda duhovnih znanosti koja će omogućiti metodičku provjeru razumijevanja. Ta

se metoda naziva hermeneutika. Hermeneutika se bavi problemom razlaganja,

tumačenja i razumijevanja tekstova, nauka, događaja, stanja stvari, itd.

4. NEKA PITANJA FILOZOFIJE ODGOJA

4.1. Odnos filozofije i pedagogije

Veza između filozofije i pedagogije je trajna i postojana i nitko ju ne osporava. Kao i

sve druge znanosti i pedagogija je proizašla iz filozofije. Pedagogije je na filozofiju
upućena kao univerzalno mišljenje i kao obuhvatan pogled na stvarnost.

Filozofija je čvrsto povezana s pedagogijskom teleologijom tj s određivanjem

odgojnog cilja i svrhe odgajanja. Njezine su discipline etika i estetika nezaobilazne za
moralni i estetski odgoj, a bez gnoseologije i logike nezamisliva je didaktika.

Pedagogija također donosi vrijednosne sudove i rasprave o tome što je vrijedno a što
ne. Pedagogija i filozofija su povezane osobitim odnosom što je sadržan u
zajedništvu vrijednosnih odredaba.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

4.2. Odgoj

Bez odgoja ne bi bilo moguće usvajanje vrijednosti, znanja, navika i kulture koji
određuju čovjekovo ponašanje,a time i tijek njegova daljnjeg razvoja. Bez odgoja bi
svaka vrijednost ljudske zajednice bila nezamisliva i umjetnosti i ćudoređe i vjera i
umjetnost i znanost.

Odgoj je potrebno razlikovati od uzgoja. Uzgoj je usmjeren na pridizanje i jačanje

onoga što neki život već je. Radi se dakle, o brizi oko prirodnog opstanka oko
vitalnosti te tjelesnog i duševnog zdravlja pojedinca. Kada govorimo o odgoju on je
trajna briga oko svega što se smatra vrijednim. Središnji dio odgoja je upravo
obrazovanje kojim se stječe naobrazba.

Obrazovanje je temeljna odgojna djelatnost kojom se u okviru određene kulture

razvijaju djetetove, odnosno čovjekove umne sposobnosti kako bi mogao razumjeti
kulturna očitovanja pojedinca i zajednice kojoj pripada te vrijednosti što se u okviru
zajednice ostvaruju dajući ljudskom opstanku i životu smisao.

Odgoj se ne smije poistovjećivati s obrazovanjem zbog toga što je obrazovanje samo

jedna od djelatnosti kojom se vrši odgoj i u prvom redu se odnosi na intelektualnu
razinu. Odgoj je razvitak cjelokupne čovjekove osobnosti.

4.3. Odgoj za vrjednote

Svrha odgoja je prenošenje na nove generacije svega onoga što doprinosi potpunoj
realizaciji ljudskoga bića. Dakle, radi se o duhovnim, materijalnim dobrima.

Teoretičari razlikuju duhovne i osjetne vrjednote.

Osjetne mogu biti :

 Hedoničke : ugodno – neugodno

 Vitalne : zdrav – jak
 Ekonomske

Duhovne mogu biti:

 Logičke – istina
 Etičke – dobrota
 Estetičke – ljepota
 Religiozne – svetost

Svim vrjednotama ne pripada jednako dostojanstvo, odnosno nisu sve na istoj razini.
Dakle,postoji hijerarhija vrjednota. Tako su duhovne vrjednote na višem stupnju od
osjetnih. Kod duhovnih su poredane po važnosti na sljedeći način: religiozne, etičke,
logičke, estetičke. A osjetne , na najnižem stupnju su hedoničke, zatim ekonomske,
pa onda vitalne.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Pedagoška je djelatnost neprestano upravljena na vrijednosti i izvan njih uopće nije
moguća. Odgoj trajno mora htjeti vrjednote jer bez njih ne ispunjava svoju osnovnu
funkciju.

4.4. Odgojitelj i odgojenik

Sami proces odgajanja ne može se odvijati bez osobnog odnosa zato što svaka
konkretna odgojna djelatnost pretpostavlja suradnju i odgojitelja i odgojenika. Nužno
je da taj odnos postigne višu razinu, razinu prijateljstva i povjerenja. Taj odnos mora
biti slobodan i spontan, ne smije se temeljiti na vanjskim okolnostima.

Odnos odgojitelja i odgojenika približavat će se savršenom odnosu samo ako su i

jedan i drugi usmjereni istim vrijednostima. Odgojitelj igra važnu ulogu jer u
odgojeniku treba probuditi vrijednosni doživljaj odgajajući ga najprije u ljubavi i
snagom ljubavi. Ne može se odgajati ondje gdje je prevlast jednog ili odgojenika ili
odgojitelja. Odgoj se može razumjeti samo kao djelovanje slobodne volje, a nikako
kao čin nametnut silom.

4.5. Odgojiteljska ljubav

Odgojeniku je potreban odgojitelj koji će ga usmjeravati ka istinskim vrijednostima i

onaj koji posjeduje moć duhovne ljubavi. Ta je ljubav jedina kadra prevladati
odgojenikom egoizam i nagone. Prepozna li odgojenik tu moć, tada će odgojitelj imati
mogućnosti kvalitetnog zahvata nad njim.

4.6. Problem koedukacije

Koedukacija – suodgoj

Pod koedukacijom se shvaća potpuni zajednički školski i izvanškolski odgoj muške i

ženske mladeži. Oni koji prihvaćaju koedukaciju smatraju da se zajedničkim
odgojem niveliraju psihičke razlike između spolova stvarajući tako zdrav odnos
između muške i ženske mladeži. Protivnici koedukacije drže da proces koedukacije
ometa razvoj specifično muških i specifično ženskih svojstava i stvara nekakav
srednji tip koji nije simpatičan ni normalnom muškarcu ni normalnoj ženi.

Danas je koedukacija odgojna stvarnost i treba ju kao takvu prihvatiti i tražiti najbolje
modele kako bi se odgojnom idealu moglo što više približiti.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

4.7. Problem individualiteta i kolektiviteta

Zadaća odgoja ne može biti krajnja individualizacija ili krajnja socijalizacija. Odgoj
koji ide za posvemašnjim individualiziranjem stvara pojedinca bez duha, ljubavi,
zajedništva i zalaganja za zajednicu, a odgoj koji teži potpunom socijaliziranju lišava
pojedinca slobode oduzimajući mu ljudsko dostojanstvo. Cilj odgoja ne može biti
samo ono što je individualno u čovjeku. Individualitet ne može biti mjerilo odgojne
prakse.

Nasuprot individualitetu kolektivizacija teži podvrgavanju pojedinca nekom

zajedničkom principu. To međutim ne može proći bez žrtvovanja individualne
slobode.

Koliko god na jednoj strani individualizacija nastoji oko samoodržanja,

samopotvrđivanja, samoproširenja golog individuuma, toliko se na drugoj strani
kolektivizacija trudi oko slabljenja tuđe samostalnosti i samoniklosti.

Stapanje pojedinca u kolektivitet postiže se izjednačenošću, razmjernom

homogenošću individuuma u neslobodi pa se na ovoj razini sloboda i jednakost
isključuju.

Krajnji individualitet i kolektivitet ne mogu biti svrha odgoja. Individualitet lišava

čovjeka ono što ga izdiže nad životinju, a kolektivitet tog istog čovjeka ponižava
pretvarajući ga u discipliniranog poslušnog roba, ali i u bezvoljno i utučeno biće.

4.8. Politika i odgoj

Samo po sebi razumljivo je da politika već unaprijed ima pravo na odgoj i kulturu. U
politici i odgoju postoje dvije temeljne tendencije koje su po naravi različite. Politika u
prvom redu ima državotvornu , a odgoj kulturnu funkciju. Bez politike nema države, a
bez odgoja nema kontinuiteta u razvoju kulte.

Odgoj ima svoja mjerila koja se ne smiju zamijeniti političkim mjerilima. To je

općeljudski poziv koji poznaje razliku među ljudima, riječ je jednostavno o službi
čovještvu. Odgojni proces nije upravljen na širenje jedne posebne kulture i njezina
oblikovanja, nego je usmjeren na kulturno djelovanje u univerzalnom smislu.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva