Knjiga Stepski Vuk je poetični autoportret čovjeka koji se osjećao pola čovjek a pola vuk.

Djelo je Njemačkog pjesnika, noveliste i slikara Hermana Hesse-a, koji je kao takav osvojio
mnogo nagrada za svoja djela, izmedju ostalog i Nobelovu nagradu iz književnosti. Zajednička
tema njegovih djela jeste potraga pojedinca za samospoznajom i duhovnošću, mozda se zato
Hesse i osvrnuo na vlastitu duhovnu krizu tokom pisanju Stepskog Vuka. Nakon što je
sredinom 1920-ih napustio suprugu, Hesse je živio izoliranim životom, dostižući
samoubilačke dubine očaja i podavši u depresiju. Najveći dokaz da svi mi živimo onako kako
se osjećamo i kako razmišljamo nam može biti primjer Heseovog romana "Stepski vuk".
Hesse je svojom izoliranošću, usamljenošću depresijom i negativnim emocijama uspio
oživjeti u ovoj knjizi lik Harija, i kroz nju nam pokazati kako se mi možemo izboriti sa time, na
drugačiji i pametniji način za razliku od glavnog lika.

Naš prvi uvod u glavnog lika Harija Halera jeste kroz oči rođaka Halerove gazdarice. On
posmatra kako Hari živi usamljenim, asocijalnim životom i kako sam sebe naziva starim
stepskim vukom. Njegova radoznalost navela ga je da uđe u Harijevu sobu, gdje otkriva
gomilu knjiga autora poput Goethe-a, Jean Paul-a i Dostojevskog, statuu Bude, fotografiju
Gandhi-a, prazne boce rakije i ispušene cigare. Jednom riječju, stambeni prostor koji izgleda
haotično, pravi umjetnički stil života.Glavni junak romana, 47-godišnji Hari Haleri, jednom
javni intelektualac, od gađenja se povlači iz moderne evropske kulture. Izgubivši posao,
porodicu i dom, živi u vučjoj izolaciji. Danju luta i u kafanama proganja noć. Dvije duše ratuju
u njemu: 'vuk', odnosno žudnja za divljaštvom i izolacijom, i 'čovjek' koji traži kulturu, društvo
i ljubav.

Najveća satira ovog romana jeste to što se Stepski Vuk sve vrijeme ograničava na dvije
ličnosti, te ga je bilo strah prihvatiti to da je svako od nas satkan od hiljadu ličnosti, koje prvo
mi trebamo da prihvatimo i da naučimo kako da se nosimo sa njima, a kasnije da prilagodimo
te ličnosti ljudima i situacijama sa kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, a to je ono
što nas Stepski Vuk nikada nije naučio.Kako priča počinje, Hari , opsjednut razmišljanjima o
tome kako je on neprilagođen svijetu svakodnevnih i redovnih ljudi, u svojim besmislenim
lutanjima gradom nailazi na osobu koja nosi reklamu za čarobno pozorište, koja mu daje
malu knjigu pod nazivom 'Rasprava o Stepskom Vuku'. Ovaj traktat obraća se Hariju lično i
pogađa ga, prizivajući ga besramno, na jedan čudan nacin. To je diskurs o čovjeku koji vjeruje
da ima dvije prirode: jednu visoku, duhovnu prirodu čovjeka, dok je drugi niski i animalistički
'vuk stepe'. Taj je čovjek zapetljan u nerješivu borbu, nikad zadovoljan ni jednom ni drugom
prirodom, jer ne vidi dalje od tog svog samoosmisljenog koncepta čovjeka. Ova knjiga
također raspravlja o njegovim samoubilačkim namjerama, opisujući ga kao jednog od
'samoubilaca' , odnosno ljudi koji su duboko u sebi, znali da će jednog dana sebi oduzeti
život.Hesseovu ilustraciju izolacije i nerazumijevanja povezao sam i sa mladošću, odnosno
sazrijevanjem, iako je knjiga pisana o čovjeku koji ima 50 godina. Ono što Hesse opisuje,
otprilike je vrijeme kada se pojedinac nalazi sam i u tranziciji, kao u zrelom čovjeku koji se
približava starosti, ili kao mladiću koji odlazi iz sigurnosti i bezbrižnosti djetinjstva. Zaista je
sjajna njegova upotreba usamljenog stepskog vuka kao simbola, koja se moze interpretirati
na vise načina i daje pojedincu mogućnost da to sam shvati kako želi.

Nakon što je pročitao Raspravu koju je dobio od nepoznatog čovjeka, nastavlja se priča o
njegovom životu. Pri povratku sa sahrane, sreo je profesora koji je radio na univerzitetu. Iako
je htio, Hari nije mogao izbjeći poziv na večeru. Druženje na večeri je nažalost krenulo u
pogrešnom pravcu, nakon što je Haleri opazio jednu sliku. Bila je to naime slika Getea, koja
ga je prikazivala drugačijim nego što se on činio. Za Harija je to bilo kasapljenje jednog
genijalnog lika. To njegova reakcija nam pokazuje kako smo mi ljudi ponekad egoisti, i ne
damo pravo drugim ljudima da iznesu svoje mišljenje, odnosno imaju drugačiji pogled na
nešto. Hari je smatrao da je samo njegovo shvatanje i viđenje Getea ispravno, za razliku od
slikara koji je naslikao taj portret Getea. Hari se inače suzdrzavao u iznošenju svojih emocija,
kad god bi se u njemu javio „čovjek“, dok bi svog vuka pustio da vlada njime, i ne bi ga
ograničavao, iako je znao da je to što radi pogrešno.

Harijev identitet i pogled na stvarnost dovode u pitanje niz događaja, od kojih je najpoznatiji
susret s prekrasnom mladom Herminom, koja se može posmatrati na više načina: kao Harijev
dvojnik, kao odraz Harijevog unutrašnjeg i duhovnog dijela, ili kao ženski dio njegove
psihe.Harijev svijet dodatno je oplemenjen džezom, saksofonistom i senzualistom Pablom i
prelijepom Marijom. Jaz, ples, i droga doprinose smrti nekadašnjeg starog i depresivnog
Harija, pretvarajući ga u revitaliziranog čovjeka spremnog za čitav niz iskustava.

Svakom čovjeku, ne samo našem Stepskom Vuku, jeste potreban neki događaj koji ce
promijeniti njegov tok života, njegovo razmišljanje. Jednostavno nešto što ce nas učiniti
svjesnim života i potaknuti da živimo, a ne da se nadamo smrti. Ono što Hari također sebi
nije dopuštao do samoga kraja jeste to da promijeni svoje mišljenje. On nije shvatao da je
ljudski, čak i pozeljno da mijenjamo mišljenje, da razvijamo sebe i da radimo na sebi, učeći na
svojim greškama. On je doslovno radio sve da ne postane obični građanin, težio ka
autentičnošću, ne shvativši da je vremenom i on postao takav građanin, i da je u redu postati
nešto što smo prije prezirali. To i jeste karakteristika psihičkog razvoja, da se razvijamo i da
shvatimo da smo pogriješili i mijenjamo mišljenje tako da postanemo ono što mi stvarno
želimo da budemo u ovom trenutku, ono što nas čini sretnima. Zar nije poenta života da
živimo radi sebe, radi naseg vlastitog zadovoljstva, i na kraju krajeva da živimo zivot zbog
kojeg nam nece biti zao umrijeti. Ali ne samo Hari, nego je to zabluda koje mnogi od nas nisu
svjesni. Puno stvari nas moze dovesti do toga, do života u zabludi, života u neznanju, u kojem
nismo svjesni šta smo mi i šta mi tek mozemo da postanemo.

Elementi Stepskog Vuka nas uče ironiji. Kako ironiji romana, tako i ironiji nasih života. U
kojima skoro svakodnevno dolazimo do novih spoznaja i gdje se svakodnevno susrećemo sa
novim stvarima, i prihvatamo ih, dok smo ih nekada mrzili. Zivot Harija je satkan od ironije.
U tom životu, sve do njegove preobrazbe, nista nije bilo vrijedno življenja. Ni ljubav, ni smrt,
čak mu ni sam zivot nije budio tu neku strast i zelju.
I na kraju krajeva, ne treba da nas bude strah života. Treba da učimo i radimo na sebi kako
ne bi postali jedna individua koja sebe samo razdvaja na dobru i lošu stranu, jer zapravo
mozemo da ispadnemo fantastični ljudi i sa svojim dobrim i sa svojim lošim stranama, sa
svojim vukom i sa svojom dušom, ukoliko ih uspijemo kombinovati i kontrolisati zajedno sa
svojim emocijama i razumom.