SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

TEKSTILNO-TEHNOLOŠKI FAKULTET

ETNOGRAFSKI PRAKTIKUM

NARODNJE NOŠNJE
IZ BOSNE I HERCEGOVINE

Student:
Lejla Al-Kaduri

Zagreb, studeni 2007

1
UVOD

NARODNE NOŠNJE BOSNE I HERCEGOVINE

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji.

Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili
pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su utjecali na
razvoj ne samo nošnji nego i općenito na povjesna i društvena zbivanja.
Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i
orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne
nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su
izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa
materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i
nakita.

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima

ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je
slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci
tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u "četiri
nita" i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u
dinarskim i srednjobosanskim nošnjama.Takvi arheološki ostaci iz srednjeg
stoljeća sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod
Travnika, razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom
da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u
srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa
strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz dubrovačkih
arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas
zvan centura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele.

Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi

putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i
Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju

2
vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne
briju glave kao Turci.

Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji
iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj
nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i
Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su
pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava
gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena utjecale su
na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.stoljeću. Godine 1794.
Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila
propisana boja i vrsta odjeće.
Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim
propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa.
Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila
dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću.
Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo
zabranjeno nositi žute i crvene čizme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su
morali nositi obuću crne boje. To je naravno najteže padalo ženema,
njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta
godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice.

Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su

uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji.
Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa
seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i
Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje "globalizacije" i
modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i
narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog
boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska
Austro-Ugarske 1878. godine.

3
Materijali

Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim

dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove
su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nošnju su izrađivani od
vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne
dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan
se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za
svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji
se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i
istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.

Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno,

nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske.
Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i
tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.

Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo

osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci,
oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje
ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od
"učinjane" kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve
dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za
uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromašniji, koji su počeli
da nose opanke od "učinjane" kože, koji su bili jeftiniji od cipela.

Opanci od "učinjane" kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom,

Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski
opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali se
od travničkih "šabara" i brčanskih "bijelih opanaka".

Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na teritoriji

Bosne i Hercegovine nalazimo krajem 19.stoljeća u manjoj mjeri i
materijale manufakturne i tvorničke proizvodnje. Tkanine manufakturne
proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa
Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih
materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali
su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog

4
stanovništva.
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene
čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su
"sadake" od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih
zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski "svitni zubuni" u istočnoj
Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške
dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve,
taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena
ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog
staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.

Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19.

stoljeća, jesu "aladža" i "šamaladža"- pamučna ili svilena prugasto tkana
materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najviše
izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle
su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne.
Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i "atlas", jedna vrsta
svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte,
anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim
nosnjama.
Uticaj Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i
traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se
upotrebljavaju tvornički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se
najviše upotrebljava crni saten "glot" i to za ženske suknje i dimije kod
srpskog i hrvatskog stanovništva srednje Bosne, istočne Bosne, Posavine i
Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi
tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalama koji su ulazili u upotrebu,
dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina
je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes,
zubun itd.

5
BIRC, ISTOČNA BOSNA

6
BOSANSKI ŠAMAC

7
BRČKO

8
ČAPLJINA

9
DERVENTA

10
DONJI UNAC

11
FOČA I ČAJNIČE

12
GLAMOČ

13
IMLJANI- KOTOR VAROŠ

14
ISTOČNA HERCEGOVINA

15
JAJCE I MOSTAR

16
JANJ KOD JAJCA

17
KUPRES

18
LIVANJSKO POLJE

19
MRKONJIĆ GRAD

20
BJELAŠNICA

21
BANJA LUKA

22
KONJIC

23
ISTOČNA BOSNA

24
SARAJEVO

25
SARAJEVSKO POLJE

26
SARAJEVSKO POLJE

27
SANSKI MOST

28
TRAVNIK

29
VISOKO

30
ZAPADNA HERCEGOVINA

31
ZENICA

32
ZMIJANJE

33
Literatura:

-"Narodne nošnje u Bosni i Hercegovini", nastale u izdanju Zemaljskog

Muzeja Bosne i Hercegovine 1963. godine
-web stranica www.bosnafolk.com

34