BISKUPSKA KONFERENCIJA

BOSNE I HERCEGOVINE

SLUŽBENO GLASILO

Godina IX.

Sarajevo, 2018.

1
 Izdaje:
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine

Uredilo:
Tajništvo Biskupske konferencije BiH

Tehnička priprema:
Katolička tiskovna agencija BK BiH – www.ktabkbih.net

Tisak:
TOPDOG d.o.o. Sarajevo

Naklada:
40 primjeraka

2
DOKUMENTI SVETE STOLICE

Poruka pape Franje za 51. Svjetski dan mira

Migranti i izbjeglice - muškarci i žene u potrazi za mirom

1. Želja za mirom

Mir svim ljudima i svim narodima na zemlji! Mir, koji su anđeli navijestili
pastirima u božićnoj noći,1 je duboka težnja svakog pojedinca i svih naroda,
a osobito onih koji najviše trpe zbog njegove odsutnosti. Od ovih potonjih,
koje stalno nosim u svojim mislima i molitvama, ponovno bih spomenuo više
od 250 milijuna migranata diljem svijeta, od čega 22,5 milijuna čine
izbjeglice. Papa Benedikt XVI., moj dragi predšasnik, govorio je o njima kao
"muškarcima i ženama, djeci, mladima i starijim osobama koji traže mjesto
na kojem će se skrasiti i živjeti u miru".2 Da bi pronašli taj mir, mnogi su od
njih spremni izložiti opasnosti vlastiti život na putovanju koje je često
dugotrajno i opasno, podnositi teškoće i patnje i suočavati se s ogradama i
zidovima izgrađenim kako bi ih se držalo daleko od njihova cilja.

Milosrdna duha zagrlimo sve one koji bježe od rata i gladi ili su zbog
diskriminacije, progonstva, siromaštva i srozavanja okoliša prisiljeni
napustiti svoja ognjišta.

Svjesni smo da nije dovoljno otvoriti svoja srca za druge koji pate. Mnogo će
se toga još trebati učiniti prije nego što naša braća i sestre uzmognu ponovno
mirno živjeti u sigurnom domu. Prihvaćanje drugih traži konkretno zalaganje,
mrežu pomoći i dobročinstva, budnu i suosjećajnu pažnju, odgovorno
upravljanje novim i složenim situacijama koje se katkad pridodaju brojnim
drugim već postojećim problemima, kao i resursima koji su uvijek ograničeni.
Provođenjem u djelo kreposti razboritosti, čelnici vladâ trebali bi poduzeti
praktične korake kako bi ih primili, promicali, zaštitili i integrirali, "i koliko
to dopušta nepatvoreno dobro njihove zajednice, i[šli] na ruku onima koji bi
se možda htjeli uključiti u novu zajednicu".3 Oni imaju jasnu odgovornost
prema vlastitim zajednicama, legitimna prava i skladan razvoj kojih moraju

1
Lk 2, 14.
2
Angelus, 15. siječnja 2012.
3
Ivan XXIII., Enc. Pacem in terris, 106.

3
 osigurati, da ne bi postali poput ludog graditelja koji je pogrešno izračunao i
nije uspio dovršiti kulu koju je počeo graditi.4

2. Zašto tako mnogo izbjeglica i migranata?

Uoči Velikog jubileja kojim se obilježavalo dvije tisuće godina od anđeoskog
proglašenja mira u Betlehemu, sveti Ivan Pavao II. ubrojio je sve veći broj
izbjeglica među posljedice "beskrajnog i užasnog slijeda ratova, sukobâ,
genocidâ i etničkih čišćenja"5 koji su obilježili dvadeseto stoljeće. U ovom
novom stoljeću nije se dogodio pravi preokret: oružani sukobi i drugi oblici
organiziranog nasilja i dalje uzrokuju seljenje ljudi unutar nacionalnih
granica i šire.
No, ljudi migriraju također iz drugih razloga, u prvom redu zato što "svim
srcem žude za boljim životom i nerijetko pokušavaju ostaviti iza sebe "očaj"
jedne bezizgledne budućnosti". 6 Kreću na put jer se žele pridružiti svojim
obiteljima ili zato što traže priliku za zaposlenje ili obrazovanje: oni koji ne
mogu uživati ta prava ne žive u miru. K tome, kao što sam primijetio u
enciklici Laudato si', došlo je do "tragičnog porasta broja migranata koji
pokušavaju pobjeći od sve veće bijede uzrokovane uništavanjem okoliša".7
Većina ljudi koji žele migrirati prolazi redovne procedure. Neki se, međutim,
odlučuju na druge putove, prije svega iz očaja, kada njihove zemlje ne nude
nikakvu sigurnost ni priliku, a svi pravni putovi su nedostupni, onemogućeni
ili prespori.
U mnogim odredišnim zemljama uzela je velikog maha retorika u kojoj se
ističu opasnosti po nacionalnu sigurnost ili visoki troškovi primanja novih
pridošlica, iskazujući time prijezir prema ljudskom dostojanstvu koje se mora
priznati svima kao Božjim sinovim i kćerima. Svi koji, možda i zbog
političkih razloga, namjesto da grade mir raspiruju strah od migranata, siju
nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju, što izaziva veliku zabrinutost kod
svih onih kojima je na srcu sigurnost svakog čovjeka.8
Svi pokazatelji kojima raspolaže međunarodna zajednica ukazuju na to da će
globalne migracije nastaviti označavati našu budućnost. Neki to smatraju
prijetnjom. Ja vas, naprotiv, pozivam da na to gledate s povjerenjem, kao na
priliku za izgrađivanje budućnosti mira.

4
Usp. Lk 14, 28-30
5
Poruka za Svjetski dan mira 2000., 3.
6
Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2013.
7
Br. 25.
8
Usp. Obraćanje nacionalnim ravnateljima pastorala za migrante, sudionicima Susreta
održanog u organizaciji Vijeća Europskih biskupskih konferencija (CCEE), 22. rujna 2017.

4
3. Gledati kontemplativnim pogledom
Mudrost vjere hrani taj kontemplativni pogled, koji je kadar prepoznati da
smo svi "dio iste obitelji, doseljenici i mjesno pučanstvo koje ih prima, i svi
imaju jednako pravo koristiti prirodna dobra, koja su namijenjena svima, kao
što to uči socijalni nauk Crkve". 9 Ove riječi ponovno pred nas stavljaju
biblijsku sliku novog Jeruzalema. U knjizi proroka Izaije (pog. 60) i
Otkrivenju (pog. 21) opisan je kao grad s uvijek otvorenim vratima, kako bi u
njega mogli ući ljudi iz svakog naroda, koji mu se dive i ispunjavaju ga
bogatstvom. Mir je vrhovni vladar koji ga vodi a pravda načelo koje upravlja
suživotom u njemu.
Trebamo ovim kontemplativnim pogledom promatrati također grad u kojem
živimo, "odnosno pogledom ispunjenim vjerom koji otkriva onoga Boga koji
stanuje u njegovim kućama, na njegovim ulicama, na njegovim trgovima [...]
promičući solidarnost, bratstvo, želju za dobrom, istinu, pravdu"10 – drugim
riječima, ostvarujući obećani mir.
Kada upravimo taj pogled na migrante i izbjeglice, otkrivamo da ne dolaze
praznih ruku. Oni donose svoju hrabrost, vještine, energiju i težnje, kao i
blaga vlastite kulture; i na taj način obogaćuju živote naroda koji ih primaju.
Vidimo jednako tako kreativnost, ustrajnost i duh žrtve bezbrojnih
pojedinaca, obitelji i zajednica širom svijeta koji otvaraju svoja vrata i srca
migrantima i izbjeglicama, čak i tamo gdje se ne obiluje dobrima.
Tim se kontemplativnim pogledom trebaju također voditi u svom
razlučivanju oni koji su odgovorni za javno dobro, tako da nastave poticati
politike prihvaćanja "koliko to dopušta nepatvoreno dobro njihove
zajednice"11, imajući u vidu potrebe svih članova ljudske obitelji i dobrobit
svakog pojedinog od njih.
Oni koji se nadahnjuju tim pogledom moći će prepoznati sjeme mira koje već
klija i pobrinuti se za njegov rast. Naši će se gradovi, često podijeljeni i
polarizirani sukobima oko prisutnosti migranata i izbjeglica, tako pretvoriti u
gradilišta mira.
4. Četiri miljokaza za djelovanje
Pružiti tražiteljima azila, izbjeglicama, migrantima i žrtvama trgovine
ljudima priliku da pronađu mir koji traže zahtijeva strategiju koja objedinjuje
u sebi četiri djelovanja: primiti, zaštititi, promicati i integrirati.12

9
Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2011.
10
Apost. pob. Evangelii gaudium, 71.
11
Ivan XXIII., Enc. Pacem in terris, 106.
12
Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2018., 15. kolovoza 2017.

5
 "Primiti" doziva u svijest potrebu širenja pravnih putova za ulazak i da se
više migrante i izbjeglice ne tjera prema zemljama gdje ih očekuju progoni i
nasilje. To također traži da se naša briga o nacionalnoj sigurnosti dovede u
ravnotežu sa zaštitom temeljnih ljudskih prava. Sveto pismo nas podsjeća:
"Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!".13

"Zaštititi" se tiče naše dužnosti da prepoznamo i branimo nepovredivo

dostojanstvo onih koji bježe od stvarnih opasnosti u potrazi za azilom i
sigurnošću, te da spriječimo njihovo izrabljivanje. Tu posebno mislim na
žene i djecu koji se nalaze u situacijama u kojima su više izloženi
opasnostima i zlouporabama koje mogu čak ići dotle da ih se pretvori u
roblje. Bog ne diskriminira: "Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire".14
"Promicati" podrazumijeva podupiranje cjelovitog ljudskog razvoja
migranata i izbjeglica. Među mnogim sredstvima koja mogu pomoći u toj
zadaći, naglasio bih važnost da se djeci i mladima osigura pristup svim
razinama obrazovanja. Tako će ne samo odnjegovati i ostvariti svoje
potencijala, već će ujedno biti bolje osposobljeni za susret s drugima i jačati
duh dijaloga, a ne zatvaranja ili sukoba. Biblija uči da Bog "ljubi pridošlicu,
daje mu hranu i odjeću". Stoga poziva: "Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami
bili pridošlice u zemlji egipatskoj".15
"Integrirati", na kraju, znači omogućiti izbjeglicama i migrantima potpuno
sudjelovanje u životu društva u koje su primljeni, kao dio procesa uzajamnog
obogaćivanja i plodne suradnje u službi cjelovitog ljudskog razvoja lokalnih
zajednica. Sveti Pavao to izražava u ovim riječima: "više niste tuđinci ni
pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji"16.

5. Prijedlog za dva međunarodna sporazuma

Od srca se nadam da će taj duh nadahnjivati proces koji će tijekom 2018.

godine voditi do definiranja i odobravanja dvaju svjetskih sporazuma od
strane Ujedinjenih naroda, od kojih se jedan odnosi na sigurnu, uređenu i
redovnu migraciju, a drugi na izbjeglice. Kao zajednički sporazumi na
globalnoj razini, ovi sporazumi će predstavljati referentni okvir za političke
prijedloge i praktične mjere. Zato je važno da budu nadahnuti suosjećanjem,
dalekovidnošću i hrabrošću, kako bi se iskoristilo svaku priliku za
unaprjeđenje procesa izgrađivanje mira. Jedino tako nužni realizam koji se

13
Heb 13, 2.
14
Ps 146, 9.
15
Pnz 10, 18-19.
16
Ef 2, 19.

6
traži od međunarodne politike neće podleći cinizmu i globalizaciji
ravnodušnosti.
Dijalog i koordinacija su nužnost i jasna dužnost međunarodne zajednice.
Izvan granica pojedine zemlje, i manje bogate zemlje mogu primiti – ili bolje
prihvatiti – veći broj izbjeglica, ako im međunarodna suradnja osigura
potrebna sredstva.
Odjel za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog
razvoja objavio je dvadeset točaka djelovanja 17 kao konkretne pravce za
provođenje u djelo ovih četiriju glagola u državnim politikama kao i u
vladanju i postupanju kršćanskih zajednica. Tim i drugim doprinosima želi se
izraziti zanimanje Katoličke Crkve za proces koji će dovesti do usvajanja dva
UN-ova svjetska sporazuma (Global Compact). To zanimanje je pokazatelj
općenitije pastoralne skrbi koja ima svoje korijene u samim počecima Crkve
a nastavila se u njezinim mnogim djelovanjima sve do naših dana.

6. Za naš zajednički dom

Neka nam za nadahnuće posluže riječi sv. Ivana Pavla II. "Ako je "san" o
svijetu u kojem vlada mir zajednički mnogima, ako se prepozna vrijednost
doprinosa izbjeglicâ i migranata, tada čovječanstvo može sve više postajati
obitelj sviju a naša zemlja pravi "zajednički dom"." 18 Mnogi su tijekom
povijesti vjerovali u ovaj "san", a njihova postignuća svjedoče o tome da to
nije puka utopija.
Među njih se ubraja i sv. Franciska Ksaver Cabrini, čija se stota obljetnica
smrti obilježava ove godine. Ovog trinaestog dana mjeseca studenog mnoge
crkvene zajednice slave njezin spomendan. Ta izvanredna žena, koja je svoj
život posvetila služenju migrantima i postala kasnije njihovom nebeskom
zaštitnicom, naučila nas je kako možemo primiti, zaštititi, promicati i
integrirati tu našu braću i sestre. Neka Gospodin, po njezinu zagovoru, udijeli
svima nama da iskusimo kako se "plod pravednosti u miru sije onima koji
tvore mir".19

Iz Vatikana, 13. studenog 2017.

Spomendan sv. Franciske Ksaver Cabrini, zaštitnice migranata
Papa Franjo

17
"Dvadeset točaka pastoralnog djelovanja" i "Dvadeset točaka djelovanja prema Svjetskim
sporazumima" (2017); vidi također Dokument UN-a A/72/528.
18
Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2004., 6.
19
Jk 3, 18.

7
 Poruka pape Franje za Svjetski dan
selilaca i izbjeglica, 14. siječnja 2018.

Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice

Crkva u Hrvata Svjetski dan selilaca i izbjeglica obilježava na blagdan Svete

Obitelji koji se na razini opće Crkve obilježio u nedjelju, 14. siječnja 2018.
Papa Franje uputio je svoju Poruku za 104. Svjetski dan selilaca i izbjeglica
na temu "Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice".
Papinu Poruku donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

„Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao
sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog
vaš!" (Lev 19, 34).

U prvim godinama svoga pontifikata opetovano sam izražavao posebnu

zabrinutost zbog žalosne situacije mnogih migranata i izbjeglica koji bježe
od rata, progona, prirodnih katastrofa i siromaštva. Ta je situacija nesumnjivo
„znak vremena", koji sam se trudio tumačiti, uz pomoć Duha Svetoga, još od
svoga posjeta Lampedusi 8. srpnja 2013. godine. Osnivanjem novog
Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja htio sam da posebni
odsjek – stavljen ad tempus pod moje izravno vodstvo – izrazi brigu Crkve
za migrante, raseljene osobe, izbjeglice i žrtve trgovine ljudima.

Svaki stranac koji pokuca na naša vrata prilika je za susret s Isusom Kristom,
koji se poistovjećuje s primljenim i odbačenim strancem svakog doba (usp.
Mt 25, 35-43). Gospodin povjerava majčinskoj ljubavi Crkve svaku osobu
koja je prisiljena napustiti svoju domovinu u potrazi za boljom budućnošću.1
Ta se solidarnost mora konkretno izražavati u svakoj etapi migracijskog
iskustva – od polaska na putovanje do dolaska na odredište i povratka. To je
velika odgovornost koju Crkva želi podijeliti sa svim vjernicima i
muškarcima i ženama dobre volje, koji su pozvani odgovoriti na mnoge
izazove ovodobnih migracija s velikodušnošću, spremnošću, mudrošću i
dalekovidnošću, svaki prema vlastitim mogućnostima.

U tome smislu želim potvrditi da „naš se zajednički odgovor može uobličiti

sa četiri glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati" 2.

1
Usp. Pio XII., Apost. pob. Exsul Familia, Titulus Primus, I.
2
Govor sudionicima međunarodnog foruma „Migracije i mir", 21. veljače 2017.

8
Promatrajući trenutnu situaciju, prihvatiti znači, prije svega, pružiti veće
mogućnosti migrantima i izbjeglicama za siguran i legalan ulazak u zemlje
odredišta. U tome smislu je poželjno uložiti konkretne napore kako bi se
povećalo i pojednostavilo postupke za odobravanje humanitarnih viza i
ponovno spajanje obitelji. Istodobno, nadam se da će veći broj zemalja
usvojiti pojedinačne i zajedničke programe pokroviteljstva, te otvoriti
humanitarne koridore za posebno ranjive izbjeglice. Nadalje, trebalo bi se
pobrinuti da se onima koji bježe od sukoba u susjednim zemljama dodjeljuju
posebne privremene vize. Kolektivna i proizvoljna protjerivanja migranata i
izbjeglica nisu prikladna rješenja, osobito kad ih se vraća u zemlje koje ne
mogu jamčiti poštivanje ljudskog dostojanstva i temeljnih prava3. Još jednom
želim istaknuti važnost pružanja migrantima i izbjeglicama prikladnog i
doličnog početnog smještaja. „Širi programi prihvaćanja, već pokrenuti na
različitim mjestima, čini se da olakšavaju osobni susret, omogućuju bolju
kvalitetu usluga te pružaju veće jamstvo za uspjeh" 4 . Načelo središnjeg
položaja ljudske osobe, koje je snažno zastupao moj dragi predšasnik
Benedikt XVI. 5, obvezuje nas da uvijek osobnu sigurnost stavljamo ispred
nacionalne. Potrebno je, stoga, osigurati odgovarajuću izobrazbu djelatnika
zaduženih za kontrolu granica. Situacija migranata, tražitelja azila i izbjeglica
zahtijeva da im se zajamči osobna sigurnost i pristup osnovnim uslugama.
Poradi temeljnog dostojanstva svake ljudske osobe, moramo nastojati pronaći
alternativna rješenja stavljanju u pritvor onih koji ulaze u zemlju bez
dopuštenja6.

Drugi glagol – zaštititi – može se shvatiti kao niz koraka koje treba poduzeti
u cilju obrane prava i dostojanstva migranata i izbjeglica, neovisno o
njihovom pravnom statusu7. Ta zaštita započinje u zemlji porijekla a sastoji
se u davanju pouzdanih i provjerenih informacija prije odlaska i pružanju
zaštite od nezakonitih regrutacija8. Tu se zaštitu mora nastaviti, u najvećoj
mogućoj mjeri, u zemlji migracije, jamčeći tim osobama odgovarajuću
konzularnu pomoć, pravo da u svakom trenutku imaju kod sebe svoje osobne
dokumente, pravedan pristup pravdi, mogućnost otvaranja osobnog
bankovnog računa i minimalna sredstva dovoljna za život. Kad su pravilno
priznate i vrednovane, sposobnosti i znanja migranata, tražitelja azila i

3
Usp. Obraćanje stalnog promatrača Svete Stolice na 103. sjednici Vijeća IOM-a, 26.
studenoga 2013.
4
Govor sudionicima međunarodnog foruma „Migracije i mir", 21. veljače 2017.
5
Usp. Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 47.
6
Usp. Obraćanje stalnog promatrača Svete Stolice na XX. sjednici Vijeća za ljudska prava,
22. lipnja 212.
7
Usp. Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 62.
8
Usp. Papinsko vijeće za pastoral selilaca i izbjeglica, Nap. Erga migrantes caritas Christi, 6.

9
 izbjeglica pravo su bogatstvo za zajednice koje ih primaju9. Zato se nadam da
će, u zemljama koje ih prime, migrantima, iz poštovanja prema njihovu
dostojanstvu, biti pruženi sloboda kretanja, mogućnosti za zaposlenje i
pristup sredstvima komunikacije. Što se tiče onih koji se odluče vratiti u
domovinu, želim naglasiti potrebu za razvijanjem socijalnih i profesionalnih
programa reintegracije. Međunarodna konvencija o pravima djeteta pruža
univerzalnu pravnu osnovu za zaštitu maloljetnih migranata. Njih se mora
poštedjeti svakog oblika pritvaranja zbog njihova statusa migranta i ujedno
im se mora zajamčiti redovni pristup osnovnom i srednjoškolskom
obrazovanju. Jednako tako, mora im se jamčiti pravo boravka do
punoljetnosti i uživanje mogućnosti nastavka studija. Za maloljetnike bez
pratnje i maloljetnike odvojene od njihovih obitelji važno je predvidjeti
programe za privremeno čuvanje ili udomljavanje 10 . Opće pravo na
državljanstvo treba biti priznato i propisno potvrđeno za svu djecu u času
rođenja. Bezdržavljanstvo u kojem se migranti i izbjeglice ponekad mogu
naći moguće je lako izbjeći donošenjem „nacionalnog zakonodavstva koje je
u skladu s temeljnim načelima međunarodnog prava"11. Status migranta ne bi
smio ograničavati pristup zdravstvenoj zaštiti i mirovinskom sustavu na tlu
pojedine države, niti utjecati na prijenos ostvarenih prava u slučaju
repatrijacije.

Promicati u suštini znači poduzeti odlučni napor kako bi se osiguralo da se

svim migrantima i izbjeglicama – kao i zajednicama koje ih primaju –
omogući da se ostvare kao osobe u svim dimenzijama koje čine čovještvo
koje je Stvoritelj htio12. Među njima moramo prepoznati istinsku vrijednost
religijske dimenzije, te je u tome smislu potrebno osigurati svim strancima u
svakoj zemlji slobodu vjeroispovijesti i mogućnost prakticiranja vlastite vjere.
Mnogi migranti i izbjeglice imaju sposobnosti koje se moraju prikladno
priznati i vrednovati. Budući da je „rad po svojoj naravi namijenjen
ujedinjavanju naroda" 13 , potičem da se poduzme odlučni napor usmjeren
promicanju uključivanja migranata i izbjeglica u društvo i svijet rada,
jamčeći svima – uključujući tražitelje azila – mogućnost zapošljavanja,
učenje jezika i aktivno građanstvo, zajedno s odgovarajućom informiranošću
na njihovom materinskom jeziku. U slučaju maloljetnih migranata, njihovo
9
Usp. Benedikt XVI., Govor sudionicima VI. Svjetskog kongresa za pastoral selilaca i
izbjeglica, 9. studenog 2009.
10
Usp. Isti, Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica (2010.); Stalni promatrač Svete
Stolice, Obraćanje na XXVI. redovnoj sjednici Vijeća za ljudska prava o ljudskim pravima
migranata, 13. lipnja 2014.
11
Papinsko vijeće za pastoral selilaca i izbjeglica i Papinsko vijeće Cor Unum, Prihvaćati
Krista u izbjeglicama i prisilno raseljenim osobama (Accogliere Cristo nei rifugiati e nelle
persone forzosamente sradicate), 2013., 70.
12
Usp. Pavao VI., Enc. Populorum progressio, 14.
13
Ivan Pavao II., Enc. Centesimus annus, 27.

10
uključivanje u svijet rada mora biti regulirano tako da se spriječe zloupotrebe
i prijetnje njihovu normalnom rastu i razvoju. Godine 2006. Benedikt XVI. je
naglasio kako je u kontekstu migracije obitelj „mjesto i resurs kulture života i
faktor integracije vrijednosti" 14. Cjelovitost obitelji treba uvijek unapređivati,
podupirući ponovno spajanje obitelji – u koje će biti obuhvaćeni djedovi i
bake, unuke i braće i sestre –, neovisno o financijskim izdacima koje je
potrebno za to izdvojiti. Migrantima, tražiteljima azila i izbjeglicama s
invaliditetom mora se pružiti veća pomoć i podrška. Prepoznavajući
hvalevrijedne napore koje su do sada poduzele mnoge zemlje u smislu
međunarodne suradnje i humanitarne pomoći, nadam se da će se u dijeljenju
te pomoći uzeti u obzir potrebe (kao što su medicinska i socijalna pomoć,
kao i obrazovanje) zemalja u razvoju u koje se slijevaju rijeke migranata i
izbjeglica. Nadam se jednako tako da će lokalne zajednice koje su ranjive i
suočene s materijalnim teškoćama biti uključene među korisnike pomoći15.

Posljednji glagol – integrirati – tiče se mogućnosti za interkulturalno

obogaćivanje koje migranti i izbjeglice pružaju svojom prisutnošću.
Integracija nije „neka vrsta asimilacije, koja bi vodila zatiranju i zaboravu
vlastitoga kulturnoga identiteta. Dodir s drugim, naprotiv, vodi otkrivanju
njegove „tajne", otvaranju drugome kako bi se prihvatilo njegove pozitivne
vrijednosti i tako pridonijelo većem međusobnom poznavanju. To je
dugotrajan proces koji ima za cilj oblikovanje društava i kultura, čineći ih sve
više odrazom mnogostrukih Božjih darova ljudima" 16. Ovaj se proces može
ubrzati odobravanjem državljanstva koje neće biti uvjetovano financijskim
zahtjevima ili poznavanjem jezika kao i nuđenjem mogućnosti izvanredne
regulacije statusa za migrante koje će im omogućiti duži boravak u zemlji u
koju su došli. Ponavljam potrebu da na svaki mogući način promičemo
kulturu susreta – povećanjem mogućnosti za interkulturalnu razmjenu,
informiranjem i širenjem najboljih praksi integracije te razvijanjem programa
za pripremu lokalnih zajednica za integracijske procese. Želim naglasiti
poseban slučaj osoba prisiljenih napustiti zemlju imigracije zbog
humanitarnih kriza. Te osobe traže da im se osigura odgovarajuća pomoć za
repatrijaciju i učinkovite programe reintegracije u svijet rada u njihovim
matičnim zemljama.

U skladu sa svojom pastoralnom tradicijom, Crkva je spremna izravno

preuzeti obvezu ostvarivanja svih gore navedenih inicijativa. Ipak, kako bi se
postigli željeni plodovi, nužan je doprinos političke zajednice i civilnog
društva, sukladno njihovim odgovornostima.
14
Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2007.
15
Usp. Papinsko vijeće za pastoral selilaca i izbjeglica i Papinsko vijeće Cor Unum,
Prihvaćati Krista u izbjeglicama i prisilno raseljenim osobama, 2013., 30-31.
16
Ivan Pavao II., Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2005., 24. studenoga 2004.

11
 Na samitu Ujedinjenih naroda održanom u New Yorku 29. rujna 2016.,
svjetski vođe jasno su izrazili svoju spremnost da poduzmu odlučne korake u
pružanju potpore migrantima i izbjeglicama kako bi spasili njihove živote i
zaštitili njihova prava, dijeleći tu odgovornost na globalnoj razini. U tu svrhu,
države su se obvezale sastaviti i odobriti, do kraja 2018. godine, dva globalna
sporazuma (Global Compacts), jedan posvećen izbjeglicama, a drugi
migrantima.

Draga braćo i sestre, u svjetlu ovih pokrenutih procesa, naredni mjeseci nude
jedinstvenu priliku za predstavljanje i podupiranje konkretnih djelovanja koja
sam razložio s četiri glagola. Pozivam vas, stoga, da iskoristite svaku prigodu
da podijelite ovu poruku sa svim političkim i društvenim akterima koji su
uključeni – ili koji su zainteresirani za sudjelovanje – u procesu koji će
dovesti do odobrenja dvaju globalnih sporazuma.

Danas, 15. kolovoza, slavimo svetkovinu Uznesenja Marijina. Sveta Majka

Božja osobno je doživjela teškoće prognanstva (usp. Mt 2, 13-15), prateći s
ljubavlju Sina na njegovu putu sve do Kalvarije i sada vječno dijeli njegovu
slavu. Njezinu majčinskom zagovoru povjeravamo nade svih migranata i
izbjeglica na svijetu i težnje zajednica koje ih prihvaćaju, kako bismo,
odgovarajući na najveću Božju zapovijed, svi naučili voljeti drugoga, stranca,
kao sebe same.

Iz Vatikana, 15. kolovoza 2017.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije

Papa Franjo

Poruka pape Franje za 26. svjetski dan

bolesnika, 11. veljače 2018.

"Mater Ecclesiae: „Evo ti sina!... Evo ti majke!" I od toga časa uze je

učenik k sebi" (Iv 19, 26-27)

Draga braćo i sestre,

Crkva svoje služenje bolesnima i onima koji za njih skrbe mora nastaviti sa
sve većim poletom, u vjernosti Gospodinovoj zapovijedi (usp. Lk 9, 2-6; Mt
10, 1-8; Mk 6, 7-13) i nasljedujući vrlo rječiti primjer svoje Glave i Učitelja.
Ove godine za temu Dana bolesnika uzete su riječi koje Isus s križa upućuje
svojoj Majci i Ivanu: „'Evo ti sina!... Evo ti majke!' I od toga časa uze je
učenik k sebi" (Iv 19, 26-27).

12
1. Ove Gospodinove riječi bacaju snažno svjetlo na otajstvo križa. To nije
beznadna tragedija, nego mjesto na kojemu Isus očituje svoju slavu i
pokazuje svoju beskrajnu ljubav, koja postaje temelj i pravilo kršćanske
zajednice i života svakog učenika.
Prije svega, Isusove su riječi izvorište Marijina majčinskog poziva prema
čitavom ljudskom rodu. Ona će na poseban način biti Majka učenikâ svoga
Sina, brinuti se za njih i čuvati ih na njihovu životnom putu. A kao što znamo,
majčinska briga za dijete obuhvaća i materijalne i duhovne aspekte njihova
odgoja i podizanja.
Neizreciva bol križa probada Marijinu dušu (usp. Lk 2, 35), ali je ne
paralizira. Naprotiv, kao Gospodinova Majka, ona započinje novi put
sebedarja. Isus na križu pokazuje brigu za Crkvu i sav ljudski rod, a Marija je
pozvana dijeliti tu istu brigu. U opisu velikog izlijevanja Duha Svetoga na
Pedesetnicu Djela apostolska nam pokazuju da je Marija započela vršiti tu
svoju zadaću u prvoj zajednici Crkve. To je neprolazna zadaća.

2. Ivan, ljubljeni učenik, je slika Crkve, mesijanskog naroda. On mora

priznati Mariju svojom majkom. A to znači da je pozvan uzeti je k sebi i
gledati u njoj uzor učeništva i majčinski poziv koji joj je povjerio Isus, sa
svim onim što to uključuje: nježnost Majke koja rađa djecu sposobnu ljubiti
prema Isusovoj zapovijedi. Stoga je Marijin majčinski poziv da skrbi za
svoju djecu povjeren Ivanu i Crkvi u cjelini. Čitava zajednica učenikâ je
uključena u Marijin majčinski poziv.

3. Ivan, kao učenik koji je sve dijelio s Isusom, zna da Učitelj želi sve ljude
dovesti do susreta s Ocem. On može posvjedočiti da je Isus susretao mnoge
osobe bolesne bilo u duhu zbog oholosti (usp. Iv 8, 31-3) bilo u tijelu (usp. Iv
5, 6). Svima je dijelio milosrđe i oproštenje, a bolesnima i tjelesno
ozdravljenje, znak života u izobilju Kraljevstva nebeskog, gdje će svaka suza
biti otrta. Učenici su, po uzoru na Mariju, pozvani brinuti se jedni za druge. I
ne samo to. Oni znaju da je Isusovo srce otvoreno svima, bez iznimke.
Evanđelje Kraljevstva mora se naviještati svima i svima koji su u potrebi
mora se pružiti kršćansku ljubav, jednostavno zato što su osobe, Božja djeca.

4. Ovaj majčinski poziv Crkve prema potrebitima i bolesnima nalazio je

konkretan izraz u njezinoj dvije tisuće godina dugoj povijesti u impresivnom
nizu inicijativa u korist bolesnika. Tu se povijest predanosti ne smije
zaboraviti. Ona se nastavlja i dan-danas diljem svijeta. U zemljama u kojima
postoje odgovarajući sustavi javne zdravstvene zaštite, katoličke redovničke
zajednice, biskupije i njihove bolnice nastoje ne samo pružiti kvalitetnu
zdravstvenu skrb nego i staviti osobu u središte zdravstvenog procesa te
provoditi znanstveno istraživanje uz puno poštovanje života i kršćanskih
moralnih vrijednosti. U zemljama gdje su zdravstveni sustavi neodgovarajući
ili uopće ne postoje, Crkva nastoji učiniti sve što je u njezinoj moći da

13
 unaprijedi zdravstvenu skrb, ukloni smrtnost dojenčadi i suzbije raširene
bolesti. Posvuda nastoji pružati njegu, čak i kad nije u mogućnosti ponuditi
lijekove. Slika Crkve kao „poljske bolnice", u koju se primaju svi koji su
ranjeni životom, veoma je konkretna stvarnost, jer su u nekim dijelovima
svijeta misijske i biskupijske bolnice jedine institucije koje pružaju potrebnu
skrb stanovništvu.

5. Sjećanje na ovu dugu povijest služenja bolesnima ispunja radošću

kršćansku zajednicu, a osobito one koji danas obavljaju tu službu. No,
prošlost moramo promatrati prije svega zato da nas ona obogati. Njome se
moramo dati poučiti jer nas ona uči o samoprijegornoj velikodušnosti
mnogih utemeljiteljâ ustanova koje su se stavile u službu bolesnika, zatim
kreativnosti oživljenoj ljubavlju, mnogim inicijativama poduzimanima
tijekom stoljećâ kao i predanosti znanstvenom istraživanju kako bi se
bolesnima ponudilo nove i pouzdane lijekove. Ta nam ostavština iz prošlosti
pomaže izgrađivati bolju budućnost. Pomaže nam, naprimjer, zaštititi
katoličke bolnice od one vrste upravljanja koja nikako ne priliči
zdravstvenim ustanovama a kojim se diljem svijeta od zdravstvene skrbi
nastoji ostvarivati unosnu zaradu, što ima za posljedicu odbacivanje
siromašnih. Mudra organizacija i ljubav zahtijevaju da se bolesnika poštuje u
njegovu dostojanstvu i da stalno bude u središtu zdravstvene skrbi. Time bi
se u svome radu trebali također voditi kršćani koji rade u javnim strukturama;
oni su također, zbog svoje službe, pozvani dati dobro svjedočanstvo
evanđelja.

6. Isus je Crkvi ostavio na dar svoju moć ozdravljanja: „A ovi će znakovi

pratiti one koji uzvjeruju: [...] na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im
dobro" (Mk 16, 17-18). U Djelima apostolskim čitamo opis ozdravljenjâ po
Petrovim (usp. Dj 3, 4-8) odnosno Pavlovim rukama (usp. Dj 14, 8-11).
Poslanje Crkve odgovor je na taj Isusov dar, jer ona zna da mora bolesnicima
donositi isti pogled pun nježnosti i samilosti svojega Gospodina. Pastoral
djelatnika u zdravstvu jest i uvijek će biti nužna i bitna zadaća, koju svi
trebaju ostvarivati s novim zanosom, od župnih zajednica pa sve do
najvrsnijih zdravstvenih ustanova. Ne smijemo pritom zaboraviti ljubav i
ustrajnost kojom brojne obitelji skrbe za svoju djecu, roditelje i rođake koji
su kronični bolesnici ili teški invalidi. Skrb koju se pruža u obitelji
izvanredno je svjedočanstvo ljubavi prema ljudskom biću i treba je na
odgovarajući način priznati i pratiti odgovarajućim politikama. Zbog toga
liječnici i zdravstveno osoblje, svećenici, Bogu posvećene osobe i volonteri,
obitelji i svi oni koji skrbe za bolesnike sudjeluju u tom crkvenom poslanju.
Riječ je o zajedničkoj odgovornosti koja obogaćuje vrijednost svakodnevnog
služenja svakog pojedinca.

14
7. Mariji, Majci nježnosti, povjeravamo sve bolesne u tijelu i u duhu, da ih
ona podupre u nadi. Upućujemo joj također molitvu da nam pomogne da
budemo otvorena srca prema našoj bolesnoj braći i sestrama. Crkva zna da
treba posebnu milost da bi mogla biti na visini svoje evanđeoske zadaće skrbi
za bolesne. Ujedinimo se stoga u usrdnoj prošnji Gospodinovoj Majci da
svaki član Crkve s ljubavlju živi svoj poziv na služenje životu i zdravlju.
Neka nas Djevica Marija prati svojim zagovorom na ovaj 26. Svjetski dan
bolesnika, neka pomogne bolesnim osobama živjeti vlastito trpljenje u
zajedništvu s Gospodinom Isusom i neka bude na pomoć onima koji se za
njih skrbe. Svima, bolesnicima, zdravstvenim djelatnicima i volonterima, od
srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 26. studenoga 2017.

Svetkovina Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja

Papa Franjo

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2018.

"Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih" (Mt 24, 12)

Draga braćo i sestre,

Pasha Gospodinova ponovno nam je pred vratima! U našoj pripravi za Uskrs

Božja nam Providnost svake godine daje korizmu, "sakramentski znak
našega obraćenja" 1 , koja poziva i omogućuje povratak Gospodinu svim
srcem i čitavim životom.

I ove godine ovom porukom želim pomoći čitavoj Crkvi da doživi u radosti i
istini ovo milosno vrijeme. Kao nadahnuće za to poslužile su mi Isusove
riječi iz Matejeva Evanđelja: "Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav
mnogih" (24, 12).

Ova se rečenica nalazi u Isusovu govoru o posljednjim vremenima i

izgovorena je u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, na istom onom mjestu na
kojem će započeti Gospodinova muka. Odgovarajući na pitanje učenikâ, Isus
najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći sama
zajednica vjernika: usred velikih nevolja, neki će lažni proroci mnoge zavesti

1
Rimski misal, Prva korizmena nedjelja, Zborna.

15
 na krivi put a ljubav, koja je središte čitavog Evanđelja, ohladnjet će u srcima
mnogih.

Lažni proroci

Poslušajmo ovaj ulomak i zapitajmo se u kojim se oblicima mogu pojaviti ti

lažni proroci?

Oni su nalik "šaptačima zmija", odnosno služe se ljudskim emocijama da

porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije. Kolika su Božja djeca podlegla
zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, koje su zamijenili s istinskom srećom!
Koliki muškarci i žene žive kao opčinjeni opsjenom novca, koji ih zapravo
čini robovima profita i sitnih interesa. Koliki samo prolaze kroz život misleći
da su sami sebi dostatni i na kraju postaju plijenom samoće!

Drugi lažni proroci su oni "šarlatani" koji nude jednostavna i brza rješenja na
patnje, koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima. Kolikim se mladim
ljudima nudi lažni lijek droge, "jednokratnih" odnosâ, lake ali nepoštene
zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnog života, u
kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima da bi se kasnije pokazali
besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti, koji nude
bezvrijedne stvari, oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo,
slobodu i sposobnost za ljubav. U svojoj obmani igraju na kartu naše
ispraznosti i taštine zbog čega se volimo razmetati i šepiriti poput paunova a
zapravo ispadamo beskrajno smiješni pred drugima. To nas ne smije nimalo
čuditi. Zloduh, koji "je lažac i otac laži" (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao
dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga,
pozvan razabrati u vlastitome srcu i preispitati se je li podlegao lažima i
obmanama tih lažnih proroka. Moramo naučiti ne zaustavljati se na
neposrednoj, površnoj razini, već prepoznati ono što ostavlja u nama dobar i
trajni trag, jer je od Boga i doista je za naše dobro.

Hladno srce

U svome opisu pakla Dante Alighieri zamišlja đavla kako sjedi na ledenom
prijestolju2; on stanuje u ledu ugušene ljubavi. Zapitajmo se dakle: kako se u
nama hladi ljubav? Koji su znaci koji nam pokazuju da se u nama ljubav
počinje gasiti?

Ljubav, više od svega drugog, gasi pohlepa za novcem, taj "korijen svih zala"
(1 Tim 6, 10); ubrzo nakon toga slijedi odbacivanje Boga i traženja utjehe i

2
Pakao XXXIV, 28-29.

16
mira u njemu; draža nam je naša samoća no utjeha koju se nalazi u njegovoj
Riječi i sakramentima 3. Sve to prerasta u nasilje koje se okreće protiv onih
koje se smatra prijetnjom našim "sigurnostima": nerođeno dijete, bolesna
starija osoba, privremeni gost, stranac, ali također bližnji koji ne odgovara
našim očekivanjima.

I stvoreni je svijet tihi svjedok tog hlađenja ljubavi. Zemlja je otrovana

otpadom bačenim zbog nemara ili stjecanja koristi; mora, koja su također
onečišćena, postala su groblja bezbrojnih brodolomaca žrtava prisilnih
migracija; nebom, koje u Božjem naumu kazuje njegovu slavu, jure strojevi
koji dažde oruđima smrti.

Ljubav se hladi i u našim zajednicama: u apostolskoj pobudnici Evangelii

gaudium pokušao sam opisati najočitije znakove toga pomanjkanja ljubavi.
To su: sebičnost i duhovna lijenost, besplodni pesimizam, napast izoliranja i
stalnih ratova među nama, svjetovni duh koji dovodi do bavljenja samo onim
izvanjskim uslijed čega opada naš misionarski žar4.

Što nam je činiti?

Ako vidimo duboko u sebi i oko nas upravo opisane znakove, Crkva, naša
majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom
korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta.

Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svome srcu da otkrije tajne

laži kojima obmanjujemo sami sebe5 kako bismo konačno pronašli utjehu u
Bogu. On je naš Otac i želi da živimo.

Milostinja nas oslobađa od pohlepe i pomaže nam otkriti u našim bližnjima

braću i sestre. To što posjedujem nije samo moje. Kako bih želio da se
milostinja za svakog od nas pretvori u pravi način života! Kako bih želio da,
kao kršćani, slijedimo primjer apostolâ i vidimo u mogućnosti dijeljenja s
drugima svojih dobara opipljivo svjedočanstvo zajedništva koje živimo u
Crkvi. Zato ponavljam poticaj svetoga Pavla koji upućuje poziv Korinćanima
za prikupljanje milostinje za jeruzalemsku zajednicu kao nešto što je njima
na korist (usp. 2 Kor 8, 10). To osobito priliči činiti u korizmi, tijekom koje
mnoga tijela organiziraju prikupljanje priloga za pomoć Crkvama i narodima

3
"Zanimljivo je da se mnogo puta bojimo utjeha i da nas se tješi. Štoviše, osjećamo se
sigurnijima u žalosti i očaju. Znate li zašto? Zato što se u žalosti osjećamo malne
protagonistima. Nasuprot tome, u utjesi je Duh Sveti protagonist!" (Angelus, 7. prosinca
2014.).
4
Br. 76-109.
5
Usp. BENEDIKT XVI., Enc. Spe salvi, 33.

17
 u potrebi. Kako bih htio da i u našim svakodnevnim susretima s braćom koja
od nas traže pomoć vidimo zov same Božje providnosti: svaka je milostinja
prilika za sudjelovanje u Božjoj providnosti prema njegovoj djeci. I ako se
On služi sa mnom da pomogne nekom bratu, kako se neće sutra pobrinuti za
moje potrebe? Jer on se ne da nadmašiti u darežljivosti6.

Post, na kraju, slabi u nama sklonost nasilju, razoružava nas i predstavlja

važnu prigodu za rast. S jedne strane nam omogućuje iskusiti ono što
proživljavaju oni kojima nedostaje i ono najnužnije i svakodnevno gladuju; s
druge pak to je izraz stanja našeg duha koji je gladan dobrote i žedan Božjeg
života. Post nas budi, čini nas pozornijima prema Bogu i bližnjemu i
ponovno oživljava u nama želju da slušamo Boga koji je jedini kadar utažiti
našu glad.

Želio bih također da moj glas odjekne izvan granica Katoličke Crkve i dopre
do svih vas, muškaraca i žena dobre volje, koji ste otvoreni Božjem glasu.
Ako ste poput nas ožalošćeni zbog širenja bezakonja u svijetu, ako vas brine
led koji paralizira srca i djela, ako vidite da u nama slabi osjećaj pripadnosti
jednoj ljudskoj obitelji, pridružite nam se da zajedno uzdignemo molitvu
Bogu, da zajedno postimo i da zajedno s nama darujete koliko možete braći i
sestrama u potrebi!

Uskrsni oganj

Pozivam prije svega članove Crkve da gorljivo prionu korizmenom hodu,

poduprti milostinjom, postom i molitvom. Ako se katkad čini da se ljubav
gasi u mnogim srcima, znajmo da se to nikada ne događa u Božjem srcu. On
nam neprestano daje prigode da počnemo iznova ljubiti.

Jedna takva zgodna prigoda bit će i ove godine inicijativa "24 sata za
Gospodina", koja poziva čitavu crkvenu zajednicu slaviti sakrament
pomirenja u sklopu euharistijskog klanjanja. Ove, 2018. godine, održat će se
u petak 9. i subotu 10. ožujka, nadahnjujući se na riječima Psalma 130, 4: "U
tebe je praštanje". U svakoj biskupiji bar jedna crkva će ostati otvorena
dvadeset i četiri sata bez prestanka, pružajući vjernicima priliku i za
euharistijsko klanjanje i za sakramentalnu ispovijed.

U vazmenoj noći još ćemo jednom proslaviti dirljivi obred paljenja uskrsne
svijeće. Preuzeto s "novoga ognja" to će svjetlo malo po malo rastjerivati
tamu i prosvjetljivati vjerničku zajednicu okupljenu na bogoslužju: "Svjetlo

6
Usp. PIO XII., Enc. Fidei donum, III.

18
slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca" 7 kako bismo svi
uzmogli ponovno doživjeti iskustvo učenikâ iz Emausa. Slušajući
Gospodinovu riječ i blagujući euharistijski Kruh naše će srce sve više gorjeti
u vjeri, nadi i ljubavi.

Od srca vas blagoslivljam i molim za vas. Ne zaboravite moliti za mene.

Iz Vatikana, 1. studenog 2017.

Svetkovina Svih svetih

Papa Franjo

Poruka pape Franje za 55. Svjetski dan

molitve za duhovna zvanja, 22. travnja 2018.

Draga braćo i sestre,

u listopadu iduće godine održat će se 15. Opća redovita skupština Biskupske

sinode koja će biti posvećena mladima, osobito odnosu između mladih, vjere
i zvanja. Bit će to prilika da dublje razmišljamo o tome kako je, u središtu
našega života, poziv na radost koji nam Bog upućuje i kako je to "Božji plan
za muškarce i žene svakog doba" (Biskupska sinoda, XV. Opća redovita
skupština, Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, Uvod).

Ta blagovijest iznova snažno odjekuje na pedeset i peti Svjetski dan molitve

za duhovna zvanja. Nismo plod slučajnosti i ljudski život nije niz
nepovezanih događaja; naprotiv, naš život i prisutnost na ovom svijetu plod
su Božjeg poziva!

I u ovim našim nemirnim vremenima, otajstvo utjelovljenja podsjeća nas da

nam Bog neprestano dolazi ususret. On je Bog s nama, koji kroči često
prašnjavim putovima našega života. On poznaje našu tjeskobnu čežnju za
ljubavlju i srećom i poziva nas na radost. U različitosti i specifičnosti svakog,
osobnog i crkvenog, poziva postoji potreba slušanja, razlučivanja i življenja
ove Riječi koja nas poziva odozgor i, dok nam omogućava oploditi naše
talente, čini nas ujedno oruđima spasenja u svijetu i upravlja naše korake
prema punini sreće.

Ta tri aspekta – slušanje, razlučivanje i život – bila su prisutna i na početku

samog Isusova poslanja, koji je, nakon danâ molitve i borbe u pustinji
7
Rimski misal, Vazmeno bdjenje, Služba svjetla.

19
 posjetio svoju sinagogu u Nazaretu i ondje slušao Božju riječ, raspoznao
sadržaj misije koju mu je povjerio Otac i proglasio da je došao to ostvariti
"danas" (usp. Lk 4, 16-21).

Slušati

Gospodinov poziv – treba to odmah reći – nije tako jasan kao neka od onih
stvari koje možemo čuti, vidjeti ili dotaknuti u našem svakodnevnom
iskustvu. Bog dolazi tiho i diskretno, ne nameće se našoj slobodi. Tako se
može dogoditi da ga uguše mnoge brige i podražaji koji nam ispunjavaju um
i srce.

Moramo, stoga, biti ljudi duha pripravna na duboko slušanje njegove Riječi i
života, posvetiti pažnju također pojedinostima našega svakodnevnog života,
naučiti tumačiti događaje očima vjere i ostati otvoreni iznenađenjima Duha.

Nećemo moći otkriti poseban i osobni poziv koji nam je Bog namijenio u
svojoj namisli, ako ostanemo zatvoreni u sebe same, u svoje navike i apatiju
onih koji uzalud protrate svoj život u uskom krugu vlastitog "ja", gubeći
priliku da sanjaju velike stvari i da postanu protagonisti one jedinstvene i
originalne povijesti koju Bog želi ispisati s nama.

Isus je također bio pozvan i poslan. Zato je imao potrebu sabrati se u tišini,
slušao je i čitao Božju riječ u sinagogi i, svjetlošću i snagom Duha Svetoga,
otkrio je njezino puno značenje, koje se odnosi na samu njegovu osobu i
povijest izraelskog naroda.

Danas to slušanje postaje sve teže u društvu punom buke, preplavljenom

obiljem podražaja i informacija koji nas svakodnevno obasipaju sa svih
strana. Vanjska buka koja ponekad prevladava u našim gradovima i četvrtima
često je praćena našom unutarnjom rastresenošću i zbunjenošću koji nam ne
dopuštaju da se zaustavimo i uživamo u ljepoti kontemplacije, da u miru
razmišljamo o svemu onome što nam se događa u životu i, uzdajući se u
brižni Božji plan ljubavi prema nama, izvršimo plodonosno razlučivanje.

No, kao što znamo, Božje kraljevstvo dolazi tiho i nenametljivo (usp. Lk 17,
21). Moguće nam je uočiti njegove klice tek kada, poput proroka Ilije, znamo
ući u dubine svoje duše i dopustimo joj da se otvori nezamjetljivom šapatu
laganog i blagog Božjeg lahora (usp. 1 Kr 19, 11-13).

Razlučivati

Kad Isus, u nazaretskoj sinagogi, čita odlomak iz proroka Izaije, on razaznaje

sadržaj misije zbog koje je poslan i predstavlja je onima koji su čekali Mesiju:

20
"Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti
siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu
pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje" (Lk 4, 18-19).

Jednako tako, svaki od nas može otkriti svoj vlastiti poziv jedino duhovnim
razlučivanjem. To je "proces kojim osoba, u dijalogu s Gospodinom i
osluškujući glas Duha, donosi temeljne odluke, počevši od opredjeljenja za
pojedini životni stalež" (Biskupska sinoda, XV. Opća redovita skupština,
Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, II, 2).

Tako na poseban način otkrivamo da kršćanski poziv uvijek ima proročku

dimenziju. Sveto pismo nam govori da je Bog narodu slao proroke u
situacijama velike materijalne neizvjesnosti i duhovne i moralne krize, kako
bi u njegovo ime uputili poruku obraćenja, nade i utjehe. Poput vjetra koji
uskovitla prašinu, prorok remeti lažni spokoj savjesti onih koji su zaboravili
Gospodinovu riječ, promatra događaje u svjetlu Božjeg obećanja i pomaže
narodu otkriti znakove svitanja usred tamnih sjena povijesti.

I danas imamo veliku potrebu za razlučivanjem i proroštvom. Moramo se

othrvati napastima ideologije i fatalizma i otkriti, u odnosu s Gospodinom,
mjestâ, oruđâ i situacije kroz koje nas On poziva. Svaki bi kršćanin trebao
znati razviti sposobnost "nutarnjeg čitanja" života i shvatiti gdje i na što ga
Gospodin zove kako bi nastavio njegovo poslanje.

Živjeti

Konačno, Isus naviješta novost sadašnjeg časa, koja će ispuniti zanosom srca
mnogih i otvrdnuti srca drugih. Došla je punina vremena i on je Mesija čiji je
dolazak najavio Izaija, pomazan zato da oslobodi zatočene, vrati vid
slijepima i naviješta milosrdnu ljubav Boga prema svakom stvorenju. Upravo
"danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima" (Lk 4, 21), kaže
Isus.

Radost evanđelja, koja nas otvara susretu s Bogom i braćom, ne trpi naše
sporosti i lijenosti. Neće nam dotaknuti srce ako budemo i dalje pogledavali
kroz prozor pod izgovorom da čekamo pravo vrijeme i ako upravo danas ne
preuzmemo na sebe rizik donošenja odluke. Pozvani smo danas! Kršćanska
misija je za sadašnji čas! Svaki od nas je pozvan – bilo na laički život u
braku, bilo na svećenički život u zaređenoj službi ili pak na život posebnog
posvećenja – kako bi, ovdje i sada, postao Gospodinovim svjedokom.

Ovo "danas" koje je proglasio Isus jamči nam da Bog nastavlja "silaziti" da
spasi našu ljudsku obitelj i da nas učini dionicima svoga poslanja. Gospodin
nastavlja pozivati ljude na život s njim i da ga slijede u odnosu posebne

21
 blizine, da služe njemu samom. Lijepo je – i velika je to milost – biti potpuno
i zauvijek posvećeni Bogu i služenju braći.

Gospodin i dalje poziva da ga slijedimo. Ne smijemo čekati da budemo

savršeni kako bismo odgovorili svojim velikodušnim "da", niti se bojati
svojih ograničenja i svojih grijeha. Moramo naprotiv otvoriti svoja srca
Gospodinovu glasu. Moramo slušati taj glas, prepoznati naše osobno poslanje
u Crkvi i svijetu, i naposljetku živjeti ga u današnjem času koji nam Bog daje.

Neka nas Presveta Marija, mlada djevojka s periferije, koja je slušala,

prihvatila i živjela Božju riječ koja je tijelom postala, čuva i trajno prati na
našem putu.

Iz Vatikana, 3. prosinca 2017.

Prva nedjelja došašća

Franjo

Poruka pape Franje za 52. svjetski dan

sredstava društvene komunikacije

"Istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32). Fake news i novinarstvo mira

Draga braćo i sestre,

komunikacija je dio Božjeg nauma sa čovjekom i osnovni način na koji
doživljavamo zajedništvo. Čovjek, stvoren na sliku i priliku svoga Stvoritelja,
može izraziti i dijeliti sve što je istinito, dobro i lijepo. Kadar je opisati svoja
iskustva i svijet koji ga okružuje, i tako stvarati povijesno sjećanje i razumjeti
zbivanja. Ali ako čovjek slijedi vlastitu oholost i sebičnost, tada može i svoju
sposobnost komunikacije koristiti na krivi način kao što se vidi od samih
početaka iz biblijskih izvješća o Kajinu i Abelu i Babilonskoj kuli (usp. Post
4, 4-16; 11, 1-9). Iskrivljivanje istine tipični je znak toga izobličavanja, kako
na pojedinačnoj razini tako i na razini zajednice. Naprotiv, kad smo vjerni
Božjem planu, komunikacija postaje djelotvoran izraz našeg odgovornog
traganja za istinom i našeg stremljenja dobru.
U današnjem svijetu sve brže komunikacije i digitalnih sustava, svjedoci smo
širenja onoga što se naziva "lažne vijesti", takozvane fake news. To nas
poziva na razmišljanje i zato sam odlučio u ovoj poruci vratiti se temi istine o
čemu su već više puta govorili moji predšasnici počevši od pape Pavla VI.
(usp. Poruka iz 1972. godine: "Društvene komunikacije u službi istine"). Na

22
taj način želim dati doprinos zajedničkom nastojanju oko sprječavanja širenja
lažnih vijesti i ponovnom otkrivanju dostojanstva novinarskog zanimanja i
osobne odgovornosti novinara u priopćivanju istine.

1. Što je to lažno u "lažnim vijestima"

Fake news je izraz o kojem se mnogo raspravlja i govori. Općenito se odnosi
na širenje dezinformacija putem interneta ili tradicionalnih medija. Pod tim
se izrazom dakle misli na lažne informacije, utemeljene na nepostojećim ili
iskrivljenim činjenicama a koje imaju za cilj zavaravanje i čak manipuliranje
čitateljima. Širenjem lažnih vijesti može se težiti postizanju određenih ciljeva,
vršenju utjecaja na političke odluke i pogodovanju gospodarskim interesima.
Učinkovitost lažnih vijesti prvenstveno se ogleda u njihovoj sposobnosti
oponašanja stvarnih vijesti, to jest njihovoj sposobnosti da izgledaju
uvjerljive. Kao drugo, ove lažne, ali uvjerljive vijesti su zavodljive, u smislu
da su kadre privući pažnju onih kojima su namijenjene, pribjegavajući
stereotipima i predrasudama raširenim u društvu i iskorištavajući emocije
koje se mogu lako i brzo pobuditi poput tjeskobe, prezira, ljutnje i frustracije.
U širenju takvih lažnih vijesti često se pribjegava manipulativnom korištenju
društvenih mreža i načina na koji one funkcioniraju. Tako se sadržaji, iako
neutemeljeni, mogu tako brzo proširiti da se i njihovim službenim
opovrgavanjem teško više uspijeva popraviti nanesenu štetu.
Fake news je teško razotkriti i iskorijeniti među ostalim i zato što se
interakcija među mnoštvom osoba odvija u homogenim digitalnim
okruženjima u koja ne prodiru različiti pogledi i mišljenja. Plod te logike
dezinformacija je izostanak zdrave poredbe s drugim izvorima informacija
što bi moglo dovesti do pozitivnog sraza s predrasudama i otvoriti
konstruktivan dijalog; namjesto toga javlja se opasnost da se osobe pretvori u
nenamjerne sudionike u širenju pristranih i neutemeljenih ideja. Tragedija
dezinformiranja je u tome da se diskreditira drugoga kojega se predstavlja
kao neprijatelja do te mjere da ga se demonizira što može imati za posljedicu
raspirivanje sukoba. Lažne vijesti ukazuju tako na prisutnost nesnošljivih i
odviše osjetljivih stavova i vode jedino prema širenju arogancije i mržnje. To
je konačni ishod neistine.

2. Kako ih prepoznati?
Nitko se od nas ne može smatrati oslobođenim dužnosti suprotstavljanja tim
lažima. To nije lak zadatak, jer se u širenju dezinformacija često namjerno
pribjegava uvijenom govoru i retorici koja suptilno dovodi u zabludu, a
katkad se koriste i sofisticirani psihološki mehanizmi. Hvalevrijedne su stoga
odgojne inicijative i obrazovni programi koji imaju za cilj pomoći osobama
da tumače i vrednuju informacije koje pružaju mediji i podučavaju ih da ne
budu nesvjesni širitelji dezinformacija, nego protagonisti razotkrivanja laži.

23
 Hvalevrijedne su također one institucionalne i zakonske inicijative koje su
usmjerene na razvijanje propisa za suzbijanje tog fenomena, kao i inicijative
koje poduzimaju tehnološke i medijske tvrtke sa ciljem definiranja novih
kriterija za provjeru osobnih identiteta koji se skrivaju iza milijuna digitalnih
profila.

No, sprječavanje i prepoznavanje mehanizama dezinformacije zahtijeva

također duboki i pažljivi proces razlučivanja. Moramo razotkriti ono što bi se
moglo nazvati "zmijskim taktikama" koje koriste oni koji se prerušavaju
kako bi mogli udariti u bilo koje vrijeme i na bilo kojemu mjestu. To je bila
strategija kojoj je pribjegla "lukava zmija" o kojoj se govori u Knjizi
Postanka, koja je, u počecima čovječanstva, bila tvorcem prve "fake news"
(usp. Post 3, 1-15), a što je dovelo do tragičnih posljedica grijeha, počevši od
prvog bratoubojstva (usp. Post 4) i bezbrojnih drugih vrsta zala počinjenih
protiv Boga, bližnjega, društva i stvorova. Strategija ovog vještog "oca laži"
(Iv 8, 44) upravo je prikrivanje, podli i opasni oblik zavođenja koji probija
put do čovjekova srca lažnim i privlačnim argumentima.

U izvješću o istočnome grijehu napasnik se približava ženi pretvarajući se da

joj je prijatelj, da se zanima za njezino dobro i počinje svoj govor tvrdnjom
koja je samo djelomice istinita: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s
jednog drveta u vrtu?" (Post 3, 1). Bog, zapravo, nikada nije rekao Adamu da
ne jede ni s jednog drveta, već samo s jednog stabla: "sa stabla spoznaje
dobra i zla da nisi jeo!" (Post 2, 17). Žena je, istina, u svome odgovoru
ispravila zmiju, ali je "zagrizla" na njezinu provokaciju: "Samo za plod stabla
što je nasred vrta rekao je Bog: "Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne
umrete!"" (Post 3, 3). Njezin je odgovor formuliran u legalističkom i
negativnom smislu: nakon što je povjerovala varalici i dopustila da bude
uvedena u njezinu verziju činjenica, žena podliježe zavođenju. Tako najprije
posvećuje pažnju njezinu uvjeravanju: "Ne, nećete umrijeti!" (r. 4).
Napasnikova "dekonstrukcija", zatim, poprima privid istine: "Nego, zna Bog:
onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao
bogovi koji razlučuju dobro i zlo" (r. 5). Božja očinska preporuka, koja je
bila za njihovo dobro, osporavana je privlačnim zavođenjem neprijatelja:
"Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost
poželjno" (r. 6). Taj nam biblijski prikaz otkriva dakle bitnu činjenicu za naše
razmišljanje: ne postoje bezopasne dezinformacije. Štoviše, vjerovati u laži
može imati kobne posljedice. Čak i blago iskrivljavanje istine može imati
opasne učinke.
U tome je uključena naša pohlepa. Fake news često postaju viralne, šire se
naime tako brzo da ih je teško zaustaviti, ne zbog logike dijeljenja koja
karakterizira društvene medije, već zato što oni koji ih šire igraju na kartu
nezasitne pohlepe koju je lako pobuditi kod čovjeka. Sami ekonomski i
oportunistički razlozi za širenje dezinformacije ukorijenjeni su u žeđi za

24
moći, želji za posjedovanjem i uživanjem, što nas u konačnici čini žrtvama
još tragičnije prevare: prijevarnoj moći zla koje ide od jedne laži do druge
kako bi nam otelo slobodu srca. Zato poučiti istini znači podučavati ljude
kako razlučiti, procijeniti i razumjeti naše najdublje želje i sklonosti, da ne
bismo izgubili iz vida što je dobro podliježući svakoj napasti.

3. "Istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32)

Stalno trovanje lažima završava potamnjivanjem našeg unutarnjeg života.
Dostojevski je mudro primijetio: "Onaj, koji sam sebi laže i sluša vlastitu laž
svoju, dotjerat će dotle da neće više poznati nikakve istine ni u sebi, ni oko
sebe, nego će, dosljedno, prestati poštovati i sebe i druge. A ne štujući nikoga,
prestajete ljubiti, a da bi se bez ljubavi zabavio i razonodio, odaje se
strastima i grubim slastima, te postaje prava životinja u svojim porocima, a
sve zato, jer neprestano laže i drugima i samom sebi" (Braća Karamazov, II,
2).
Kako se dakle obraniti? Najradikalniji protulijek za "virus laži" je čišćenje
istinom. U kršćanskom shvaćanju, istina nije samo pojmovna stvarnost koja
se tiče suda o stvarima, koje se definira kao istinite ili lažne. Istina nije samo
iznošenje na vidjelo stvari koje su skrivene, "otkrivajući stvarnost", na što
upućuje drevni grčki pojam aletheia (koji dolazi od a-lethès, "neskriven").
Istina ima veze sa čitavim našim životom. U Bibliji uključuje značenja kao
što su podrška, postojanost i povjerenje, kako što se vidi iz korijena 'aman,
od kojeg dolazi također naš liturgijski izraz Amen. Istina je nešto na što se
možeš osloniti da ne padneš. U ovom relacijskom smislu, jedini uistinu
pouzdan i vrijedan povjerenja – onaj na koga možemo računati – odnosno
"istiniti", je živi Bog. Isus kaže: "Ja sam… Istina" (Iv 14, 6). Čovjek, dakle,
otkriva istinu i iznova otkriva istinu kada je doživljava u sebi samom kao
vjernost i pouzdanost Onoga koji ga ljubi. Jedino to može osloboditi čovjeka:
"Istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32).
Oslobođenje od laži i traženje odnosa: to su dva neizostavna sastojka da bi
naše riječi i djela bili istiniti, vjerodostojni i pouzdani. Da bismo prepoznali
istinu trebamo razlučiti sve što potiče zajedništvo i promiče dobrotu od svega
onoga što teži izoliranju, razdvajanju i suprotstavljanju. Istina se, prema tome,
ne dohvaća kad se nameće izvana kao nešto neosobno, nego jedino kad
proistječe iz slobodnog odnosa među osobama, iz međusobnog slušanja. K
tome, istinu se nikada ne prestaje tražiti jer se laž uvijek može ušuljati, pa i
onda kad tvrdimo stvari koje su istinite. Besprijekorni argument može se,
naime, temeljiti na neospornim činjenicama, ali ako se koristi zato da se
povrijedi drugoga i da se tu osobu diskreditira u očima drugih, koliko god
izgledao ispravno, nije istinit. Istinitu izjavu možemo prepoznati po njezinim
plodovima: potiče li svađu, raspiruje li podjele, širi li rezignaciju, ili, pak,

25
 promiče informirano i zrelo promišljanje koje vodi prema konstruktivnom
dijalogu i plodonosnim rezultatima

4. Istina je prava novost

Osobe, a ne strategije najbolji su protulijek za laži. Osobe koje su oslobođene
od pohlepe, koje su spremne slušati i koje se trude stupiti u iskreni dijalog da
bi na svjetlo dana izašla istina; osobe koje privlači dobrota i koje se
odgovorno služe riječima. Ako je odgovornost odgovor na širenje lažnih
vijesti, tada je velika odgovornost na onima čiji je zadatak pružati
informacije, a to su novinari, čuvari vijesti. U današnjem svijetu njihov posao
nije samo zanat, već pravo i istinsko poslanje. Oni imaju zadatak, u vrtlogu
vijesti i silnoj pomami za senzacionalnim vijestima, sjetiti se kako u središtu
vijesti nije brzina njezinog objavljivanja niti njezin utjecaj na publiku, nego
osobe. Informirati druge znači oblikovati ih, to znači biti u doticaju s
ljudskim životima. Zato su jamčenje točnosti izvora i čuvanje komunikacije
stvarna sredstva u promicanju dobra, stvaranju povjerenja i otvaranju puta
prema zajedništvu i miru.
Želim, dakle, pozvati sve na promicanje novinarstva mira. Pod time ne
mislim na sladunjavu vrstu novinarstva koje niječe postojanje ozbiljnih
problema i ima prizvuk sentimentalizma. Naprotiv, pritom mislim na
novinarstvo koje je istinito i protivi se lažima, dojmljivim sloganima i
senzacionalnim naslovima; na novinarstvo koje su stvorili ljudi za ljude, koje
je u službi svih ljudi, posebno onih – a oni čine većinu u našem svijetu – koji
nemaju glasa; na novinarstvo koje je manje usredotočeno na izvanredne
vijesti, koje je zaokupljeno traženjem stvarnih uzroka sukobâ, kako bi
potaknulo dublje razumijevanje i pridonijelo njihovu rješavanju pokretanjem
blagotvornih procesa; na novinarstvo koje se stalno zalaže za to da upućuje
prema rješenjima koja predstavljaju alternativu eskalaciji vike i verbalnog
nasilja.
U tome smislu, nadahnjujući se na jednoj franjevačkoj molitvi, mogli bismo
se ovako obratiti Istini u osobi:

Gospodine, učini nas oruđima svoga mira.

Daj nam da prepoznamo zlo koje je prikriveno u komunikaciji koja ne
izgrađuje zajedništvo;
Pomozi nam da uklonimo otrov iz naših prosudbi.
Pomozi nam da govorimo o drugima kao našoj braći i sestrama.
Ti si vjeran i vrijedan povjerenja; daj da naše riječi budu sjeme dobra za
svijet:
gdje je buka, da naučimo slušati;
gdje je konfuzija, da nadahnjujemo sklad;
gdje je nejasnoća, da donosimo jasnoću;

26
gdje je isključivost, da donosimo solidarnost;
gdje je senzacionalizam, da koristimo trezvenost;
gdje je površnost, da postavljamo prava pitanja;
gdje je predrasuda, da pobuđujemo povjerenje;
gdje je neprijateljstvo, da donosimo poštivanje;
gdje je laž, da donosimo istinu.
Amen.

Iz Vatikana, 24. siječnja 2018.,

spomendan sv. Franje Saleškog

Franjo

Poruka Svetoga Oca Franje za Svjetski dan mladih 2018.

"Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga" (Lk 1, 30)

Dragi mladi,

Svjetski dan mladih 2018. predstavlja još jedan korak naprijed u pripremi za
Svjetski dan mladih koji će se održati u Panami u siječnju 2019. Ova nova
etapa našeg hodočašća odvija se u istoj godini kad i redovna skupština
Biskupske sinode na temu: Mladi, vjera i razlučivanje zvanja. To je lijepa
koincidencija. U središtu pozornosti, molitve i razmišljanja Crkve bit ćete vi
mladi, sa željom da se prihvati i, nadasve, prigrli dragocjeni dar koji ste vi
sami za Boga, Crkvu i svijet.

Kao što već znate, odlučili smo da nas na ovome putu prati primjer i zagovor
Marije, mlade žene iz Nazareta koju je Bog izabrao da bude Majka njegova
Sina. Ona nas prati na našem putu prema Sinodi i prema Svjetskom danu
mladih u Panami. Dok su nas prošle godine na tome putu vodile riječi iz
njezina hvalospjeva – "Velika mi djela učini Svesilni" (Lk 1, 49) –, učeći nas
spominjati se prošlosti, ove godine zajedno s njom želimo slušati Božji glas
koji ulijeva hrabrost i daruje milost potrebnu da odgovorimo na njegov poziv:
"Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga" (Lk 1, 30). To su riječi koje je
uputio Božji glasnik, arkanđeo Gabriel, Mariji, jednostavnoj djevojci iz
maloga sela u Galileji.

1. Ne boj se!

Kao što je razumljivo, iznenadna pojava anđela i njegov tajanstveni pozdrav:

"Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" (Lk 1, 28), izazvali su veliku
smetenost kod Marije, koja je bila iznenađena tom prvom objavom njezina

27
 identiteta i njezina poziva, koji su njoj još uvijek nepoznati. Marija, kao i
drugi u Svetom pismu, drhti pred otajstvom Božjeg poziva, koji je odjednom
stavlja pred neizmjernost vlastitog nauma i daje joj osjetiti svu njezinu
malenost poniznog stvorenja. Anđeo, koji vidi što se zbiva u dubini njezina
srca, kaže: "Ne boj se!" Bog također čita ono što se odigrava duboko u
našemu srcu. On dobro poznaje izazove s kojima se moramo suočiti u životu,
pogotovo kad se nalazimo pred temeljnim izborima o kojima ovisi što ćemo
biti i što ćemo činiti na ovome svijetu. To je ona "ustreptalost" koju osjetimo
kada se suočimo s odlukama o našoj budućnosti, našem životu i našem
pozivu. U tim trenucima smo zbunjeni i obuzeti mnogim strahovima.

A vi, mladi, koji su vaši strahovi? Koje su vaše najdublje brige? Glavni strah
koji postoji kod mnogih od vas jeste taj da nećete biti voljeni, da se nećete
svidjeti drugima ili biti prihvaćeni takvi kakvi jeste. Danas mnogi mladi
osjećaju potrebu da budu drugačiji no što jesu, u pokušaju da se prilagode
često umjetnim i nedostižnim standardima. Neprestano "fotošopiraju" svoje
slike, skrivaju se iza maski i lažnih identiteta, idu tako daleko da gotovo sami
postaju "lažni" ("fake"). Mnogi su opsjednuti time da dobiju što je veći
mogući broj "lajkova". Iz takvog osjećaja neprimjerenosti rađaju se mnogi
strahovi i nesigurnosti. Drugi se, opet, boje da neće moći pronaći sigurnu
luku u ljubavi i da će ostati sami. Zbog neizvjesnosti koja vlada u svijetu rada,
kod mnogih postoji strah da neće pronaći zadovoljavajući profesionalni
položaj i da im se neće ostvariti snovi. Ti su strahovi danas vrlo prisutni kod
mnogih mladih, i vjernika i nevjernika. Pa i oni koji su prihvatili dar vjere i
ozbiljno traže vlastiti poziv nisu jamačno lišeni strahova. Neki misle: možda
Bog traži ili će previše tražiti od mene; ako budem krenuo/la putem koji mi
pokazuje možda neću biti sretan/na ili neću moći biti na visini onoga što od
mene traži. Drugi se pitaju: ako budem slijedio/la put koji mi Bog pokazuje
tko mi jamči da ću uspjeti ići njime do kraja? Hoću li se obeshrabriti? Hoću li
izgubiti oduševljenje? Hoću li moći ustrajati cijeli svoj život?

U trenucima kada nam sumnja i strah obuzimaju srce, postaje nužno

razlučivanje. Ono nam omogućuje da uvedemo reda u zbrci naših misli i
osjećaja, da djelujemo na ispravan i razborit način. U tome procesu, prvi
korak u prevladavanju strahova je taj da ih jasno prepoznamo, kako se ne
bismo našli u situaciji da gubimo vrijeme i energiju na utvare bez lica i tijela.
Zato vas pozivam da zavirite u svoju nutrinu i "imenujete" svoje strahove.
Pitajte se: što u meni budi tjeskobu, čega se najviše bojim u ovom
konkretnom trenutku svog života danas? Što me blokira i sprječava da
krenem naprijed? Zašto nemam hrabrosti da donesem važne odluke koje
trebam donijeti? Ne bojte se iskreno suočiti sa svojim strahovima, prepoznati
ih i uhvatiti se s njima u koštac. Biblija ne poriče ljudsko iskustvo straha, niti
mnoge razloge koji ga mogu izazvati. Abraham se bojao (usp. Post 12, 10 sl.),
Jakov se bojao (usp. Post 31, 31; 32, 8), a tako i Mojsije (usp. Izl 2, 14; 17, 4),

28
Petar (usp. Mt 26, 69 sl.) i apostoli (usp. Mk 4, 38-40, Mt 26, 56). Sâm Isus,
iako na neusporediv način, doživio je strah i tjeskobu (usp. Mt 26, 37; Lk 22,
44).

"Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" (Mk 4, 40). Ovom opomenom
učenicima Isus nam pomaže shvatiti kako zapreka vjeri često nije
sumnjičavost, nego strah. U tome smislu, razlučivanje nam treba pomoći da,
nakon što ih prepoznamo, pobijedimo vlastite strahove otvarajući se životu i
ozbiljno se suočavajući s izazovima koje život stavlja pred nas. Za nas
kršćane, na osobit način, strah ne smije nikada imati posljednju riječ, već bi
trebao biti prigoda da izvršimo čin vjere u Boga... i u život! To znači
vjerovati u temeljnu dobrotu postojanja koje nam je Bog dao i vjerovati da će
nas On dovesti do dobrog svršetka, čak i kroz okolnosti i putovima koji su
često za nas tajanstveni. Ako, naprotiv, hranimo svoje strahove, težit ćemo
tome da se zatvorimo u same sebe kako bismo se obranili od svega i svih, i
ostat ćemo kao paralizirani. Moramo djelovati! Nikad se ne smijemo zatvoriti!
U Svetome pismu izraz "ne boj se" ponavlja se, u svojim različitim
inačicama, 365 puta. Kao da nam se time želi reći da Gospodin želi da svaki
dan u godini budemo slobodni od straha.

Razlučivanje je neophodno kada je riječ o traženju vlastitog poziva u životu.

Taj poziv, često, nije odmah u početku jasan ili očigledan, već nešto što
postupno shvaćamo. Razlučivanje koje treba izvršiti, u ovom slučaju, ne
smije se shvaćati kao individualni napor introspekcije, s ciljem boljeg
razumijevanja naših unutarnjih mehanizama kako bismo ojačali i postigli
određenu ravnotežu. U tome slučaju osoba može postati jača, ali ostaje još
uvijek ograničena na uski obzor svojih mogućnosti i pogleda. Poziv je,
međutim, poziv odozgo, a razlučivanje se u ovom slučaju prvenstveno sastoji
u otvaranju Drugom koji poziva. Zato je potrebna molitvena tišina kako bi se
čuo Božji glas koji odjekuje u našoj savjesti. Bog kuca na vrata našega srca,
kao što je učinio s Marijom, željan uspostaviti prijateljstvo s nama kroz
molitvu, razgovarati s nama po Svetome pismu, ponuditi nam svoje milosrđe
u sakramentu pomirenja i sjediniti se s nama u euharistijskom zajedništvu.

Ali važni su isto tako dijalog s drugima, susreti s drugima, našom braćom i
sestrama u vjeri koji imaju više iskustva, jer nam pomažu bolje vidjeti i
mudro izabrati između različitih mogućnosti. Kad mladi Samuel čuje
Gospodinov glas, on ga ne prepoznaje odmah. Tri puta ide Eliju, starom
svećeniku, koji mu na kraju predlaže pravi odgovor na Gospodinov poziv:
"ako te zovne, ti reci: 'Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša'" (1 Sam 3, 9). U
vašim dvojbama znajte da se možete osloniti na Crkvu. Znam da ima jako
dobrih svećenika, Bogu posvećenih muškaraca i žena i vjernikâ laikâ, od
kojih su mnogi mladi kao i vi, koji vam mogu pomoći kao starija braća i
sestre u vjeri. Nadahnuti Duhom Svetim, pomoći će vam da odgonetnete

29
 svoje sumnje i shvatite plan svog osobnog poziva. "Drugi" nije samo duhovni
vođa nego i osoba koja nam pomaže da se otvorimo svim beskonačnim
bogatstvima života koje nam je Bog dao. Nužno je stvoriti prostore u našim
gradovima i zajednicama koji će nam pomoći rasti, sanjati i proširiti obzore!
Nikada nemojte izgubiti radost uživanja u društvu i prijateljstvu drugih, kao i
radost sanjanja, hoda zajedno s drugima. Pravi kršćani se ne boje otvoriti
drugima i dijeliti s njima svoje životne prostore, čineći ih prostorima bratstva.
Dragi mladi, nemojte dopustiti da se iskra mladosti ugasi u mraku zatvorene
sobe u kojoj je jedini prozor prema vanjskom svijetu računalo i pametni
telefon. Širom otvorite vrata vašeg života! Neka vaše vrijeme i prostor budu
ispunjeni dubokim i smislenim odnosima, stvarnim ljudima, s kojima možete
dijeliti svoja autentična i konkretna iskustva svakodnevnog života.

2. Marija

"Imenom sam te zazvao" (Iz 43, 1). Prvi razlog zašto se ne treba bojati je
činjenica da nas je Bog nazvao po imenu. Anđeo, Božji glasnik, oslovio je
Mariju imenom. Bogu pripada moć davati imena. Prilikom stvaranja On
poziva na život svako stvorenje po imenu. Iza imena krije se identitet, ono
što je jedinstveno u svakoj pojedinoj stvari, u svakoj osobi, ona duboka bît
koju jedino Bog do kraja poznaje. Ovu povlastica Bog je kasnije podijelio s
čovjekom kada ga je pozvao da nadjene imena životinjama, pticama i svome
potomstvu (Post 2, 19-21; 4, 1). Mnoge kulture dijele ovu duboku biblijsku
viziju; u imenu su prepoznavali očitovanje najdubljeg otajstva života i smisla
postojanja.

Kad Bog neku osobu nazove imenom, otkriva joj također njezin poziv, njezin
plan svetosti i dobra, po kojem će ta osoba biti dar drugima i jedinstvena. A
kad Bog želi proširiti horizonte nekog života, on daje novo ime osobi koju
zove, kao kod Šimuna, kojeg je nazvao "Petar". Otud potječe običaj uzimanja
novog imena pri ulasku u redovničku zajednicu, kako bi se ukazalo na novi
identitet i poslanje. Božji poziv, kao jedinstven i osoban, traži od nas hrabrost
da se oslobodimo pritisaka kojima nas se želi oblikovati prema jednoličnom
obrascu, tako da naš život uistinu može postati autentičan i nezamjenjiv dar
Bogu, Crkvi i drugima.

Dragi mladi, biti pozvani po imenu je, dakle, znak našeg velikog
dostojanstva u Božjim očima i znak njegove ljubavi prema nama. Bog poziva
svakoga od vas po imenu. Svi ste vi Božji "ti", dragocjeni u njegovim očima,
vrijedni poštovanja i ljubavi (usp. Iz 43, 4). Prihvatite s radošću ovaj dijalog
koji vam Bog nudi, taj poziv koji vam On upućuje pozivajući vas po imenu.

30
3. Našla si milost kod Boga

Glavni razlog zašto se Marija ne treba bojati je taj da je našla milost kod
Boga. Riječ "milost" govori nam o ljubavi koja se slobodno daje, a ne duguje.
Koliko je za nas ohrabrujuće i poticajno znati da ne moramo zaslužiti Božju
blizinu i pomoć, da mu ne moramo prethodno podastrijeti "životopis
izvrsnosti", pun zasluga i uspjeha! Anđeo kaže Mariji da je već pronašla
milost kod Boga, a ne da će je dobiti u budućnosti. I sama formulacija kojom
se poslužio anđeo pomaže nam shvatiti da je Božja milost kontinuirana, ne
nešto prolazno ili trenutačno i zato nikada neće minuti. I u budućnosti Božja
milost će uvijek biti tu da nas podrži, osobito u trenucima kušnje i tame.

Stalna prisutnost Božje milosti potiče nas da s povjerenjem prigrlimo naš

poziv, koji traži trud oko vjernosti koju svakodnevno treba obnavljati. Put
poziva nije bez križa: nisu to samo početne sumnje, već i česte napasti koje
susrećemo na svom putu. Osjećaj neprimjerenosti prati Kristova učenika sve
do kraja, ali on ili ona znaju da im pomaže Božja milost.

Anđelove riječi spuštaju se na ljudske strahove raspršujući ih snagom

blagovijesti koju donosi: naš život nije puka slučajnost ili puka borba za
opstanak, već je svatko od nas povijest koju Bog ljubi. To da smo "pronašli
milost u njegovim očima" znači da Stvoritelj vidi jedinstvenu ljepotu u
našem biću i da ima veličanstveni plan za naš život. Ta svijest, naravno, ne
rješava sve naše probleme i ne otklanja životne nesigurnosti, ali ima moć
duboko preobraziti naš život. Ono nepoznato što nam budućnost nosi nije
mračna prijetnja koju moramo preživjeti, već milosno vrijeme koje nam je
dano da živimo jedincatost našega osobnog poziva i da je dijelimo s našom
braćom i sestrama u Crkvi i svijetu.

4. Hrabrost u sadašnjem trenutku

Sigurnost da je Božja milost s nama izvor snage za hrabrost u sadašnjem

trenutku: hrabrost da nastavimo provoditi ono što Bog traži od nas ovdje i
sada, na svim poljima našega života; hrabrost da prihvatimo poziv koji nam
Bog otkriva; hrabrost da živimo svoju vjeru a ne da je skrivamo ili
umanjujemo.

Kad se otvorimo Božjoj milosti, nemoguće postaje stvarnost. "Ako je Bog za

nas, tko će protiv nas?" (Rim 8, 31). Božja milost dotiče sadašnji čas vašeg
života, silno zahvaća vas takve kakvi jeste, sa svim vašim strahovima i
ograničenjima, ali također otkriva Božje čudesne planove! Vi mladi imate
potrebu osjetiti da netko zaista vjeruje u vas: znajte da Papa ima povjerenje u
vas, da Crkva ima povjerenja u vas! I vi, sa svoje strane, imajte povjerenja u
Crkvu!

31
 Mladoj Mariji povjerena je važna zadaća upravo zato što je bila mlada. Vi
mladi imate snagu, prolazite kroz razdoblje svoga života u kojem sigurno ne
nedostaje energije. Koristite tu snagu i tu energiju da učinite svijet boljim,
počevši od vama najbližih stvarnosti. Želim da vam se u Crkvi povjere važne
zadaće, da se ima hrabrosti stvoriti prostor za vas, a vi budite spremni
preuzeti te odgovornosti i zadaće.

Ponovno vas pozivam da razmatrate Marijinu ljubav: brižnu, dinamičnu i

konkretnu ljubav. Ljubav punu smjelosti i potpuno usredotočenu na
sebedarje. Crkva prožeta tim marijanskim osobinama uvijek će biti Crkva u
izlasku, koja izlazi izvan vlastitih granica kako bi se milost koju je primila
dalje prelijevala. Ako dopustimo da nas "zarazi" Marijin primjer, konkretno
ćemo živjeti onu ljubav koja nas potiče da ljubimo Boga iznad svega i više
nego sebe same, da ljubimo one s kojima dijelimo svoj svakodnevni život. I
ljubit ćemo također one za koje nam se ne čine da ih je teško ljubiti. To je
ljubav koja postaje služenje i predanost, prije svega prema najslabijima i
najsiromašnijima, ljubav koja preobražava lica i ispunjava nas radošću.

Želim završiti lijepim riječima koje je sveti Bernard upotrijebio u glasovitoj

propovijedi o otajstvu navještenja, riječi su to koje izražavaju očekivanje
Marijina odgovora od strane čitavog čovječanstva: "Čula si, Djevice, da ćeš
začeti i roditi sina; čula si da to neće biti po čovjeku nego po Duhu Svetom.
Anđeo čeka odgovor […] I mi, Gospođo, čekamo riječ suosjećanja. […] Po
tvojem kratkom odgovoru trebamo biti obnovljeni i ponovno pozvani na
život. […] Čitav svijet čeka klečeći na koljenima. […] Odgovorite brzo, o
Djevice" (Homilija 4, 8; Opera omnia).

Predragi mladi, Gospodin, Crkva i svijet čekaju i vaš odgovor na jedinstveni

poziv koji svaki/a od vas prima u ovom životu! Dok se približava Svjetski
dan mladeži u Panami, pozivam vas da se pripremite za taj naš skup s
radošću i entuzijazmom onih koji žele sudjelovati u tako velikoj avanturi.
Svjetski dan mladih je za hrabre! Ne za mlade koji traže samo lagodnost i
koji se povuku čin nadođu teškoće. Prihvaćate li izazov?

Iz Vatikana, 11. veljače 2018. godine

VI. nedjelja kroz godinu

Spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske

Franjo

32
Poruka pape Franje za Svjetski dan misijâ 2018.

Zajedno s mladima donosimo evanđelje svima

Dragi mladi,

želim zajedno s vama razmišljati o poslanju koje nam je Krist povjerio. U

svom obraćanju vama obraćam se ujedno svim kršćanima koji u Crkvi žive
avanturu svog života kao djeca Božja. Ono što mi leži na srcu reći svima,
dok se obraćam vama, je sigurnost da kršćanska vjera ostaje trajno mlada
kada je otvorena poslanju koje nam Krist povjerava. »Misijski žar je znak
životnosti vjere« (Redemptoris missio, 2), pisao je sveti Ivan Pavao II., papa
koji je pokazao tako veliku ljubav i veoma se posvećivao mladima.

Sinoda koja će se održati u Rimu sljedećeg listopada, mjeseca posvećenog

misijama, pruža nam priliku bolje razumjeti, u svjetlu vjere, ono što
Gospodin Isus želi reći vama mladima, i preko vas, svim kršćanskim
zajednicama.

Život je misija

Svaki muškarac i svaka žena je jedna misija i to je razlog zbog kojeg smo
ovdje na zemlji. Biti privučeni i poslani su dva pokreta koja naše srce,
pogotovo kad je čovjek mlad, osjeća kao unutarnje sile ljubavi koje su
obećanje za budućnost i tjeraju nas naprijed kroz život. Nitko tako kao mladi
ne osjeća prodornu snagu života i njegov čar. Radosno živjeti našu
odgovornost za svijet veliki je izazov. Dobro poznajem svjetla i sjene
mladosti; kada se prisjetim svoje mladosti i svoje obitelji, sjećam se koliko je
bila snažna moja nada u bolju budućnost. Činjenica da na ovome svijetu
nismo po vlastitom izboru daje nam naslutiti da postoji inicijativa koja nam
prethodi i daje nam postojati. Svaki od nas je pozvan razmišljati o ovoj
činjenici: »Ja sam jedna misija na ovoj zemlji i upravo zbog toga i jesam na
ovome svijetu« (Evangelii gaudium, 273).

Naviještamo vam Isusa Krista

Naviještajući ono što je besplatno primila (Mt 10, 8; Dj 3, 6), Crkva može s
vama mladima dijeliti put i istinu koji vode smislu našeg života na ovoj
zemlji. Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo za nas, apelira na našu slobodu i
potiče nas da tražimo, otkrivamo i navješćujemo taj istinski i puni smisao, tu
poruku istine i ispunjenja. Dragi mladi, ne bojte se Krista i njegove Crkve! U
njoj se nalazi blago koje ispunjava život radošću. To vam govorim iz
vlastitog iskustva: zahvaljujući vjeri pronašao sam siguran temelj svojih
snova i snagu da ih ostvarim. Vidio sam mnoge patnje i siromaštva koji

33
 izobličuju lica mnoge naše braće i sestara. A ipak, za one koji su s Isusom,
zlo je poticaj da sve više ljube. Mnogi muškarci i žene, i mnogi mladi ljudi,
velikodušno su se darivali, katkad čak do mučeništva, iz ljubavi prema
evanđelju u služenju svojoj braći i sestrama. Isusov nas križ uči božanskoj
logici prikazivanja sebe samih za žrtvu (usp. 1 Kor 1, 17-25) kao navještaj
evanđelja za život svijeta (usp. Iv 3, 16). Biti zapaljen Kristovom ljubavlju
znači izgarati od tog plamena, rasti u razumijevanju po njegovoj svjetlosti i
biti obuzet toplinom njegove ljubavi (2 Kor 5, 14). U školi svetaca koji nas
otvaraju širokim Božjim obzorjima, pozivam vas da nikad ne prestanete pitati:
»Što bi Krist učinio da je na mome mjestu?«

Prenositi vjeru sve do nakraj zemlje

I vi ste, mladi, krštenjem postali živi udovi Crkve; zajedno smo primili
poslanje donositi evanđelje svima. Vi ste na pragu života. Rast u milosti
vjere koja nam je darovana sakramentima Crkve uranja nas u veliku rijeku
svjedokâ koja, iz naraštaja u naraštaj, omogućuje da mudrost i iskustvo
starijih postanu svjedočanstvo i ohrabrenje onima koji se otvaraju budućnosti.
Mladi su, pak, svojim mladalaštvom i poletnošću potpora i nada onima koji
se približavaju kraju svoga putovanja. U zajedništvu različitih životnih dobi,
poslanje Crkve gradi mostove među različitim naraštajima; naša vjera u Boga
i ljubav prema bližnjemu izvor su dubokog jedinstva.

To se prenošenje vjere, srce poslanja Crkve, događa dakle po “zaraznosti”

ljubavi, gdje radost i zanos postaju izraz iznova pronađenog smisla i punine
života. Širenje vjere “po privlačnosti” zahtijeva srce koje je otvoreno ljubavi
i koje ljubav širi. Ljubavi se ne mogu postavljati granice: ljubav je jaka kao
smrt (usp. Pj 8, 6). A to širenje rađa susret, svjedočanstvo, naviještanje. Rađa
također zajedništvo u djelatnoj ljubavi sa svima onima koji su daleko od
vjere, koji su ravnodušni, pa čak i neprijateljski nastrojeni prema njoj.
Ljudske, kulturne i vjerske sredine, kojima su još uvijek Isusovo evanđelje i
sakramentalna prisutnost Crkve nepoznati, predstavljaju krajnje periferije,
“krajeve svijeta” na koje su, još od Isusova uskrsnuća, njegovi učenici
poslani sa sigurnošću da je Gospodin uvijek s njima (usp. Mt 28, 20; Dj 1, 8).
U tome se sastoji ono što nazivamo missio ad gentes. Najopustošenija
periferija svijeta potrebita Krista je ona gdje je čovjek ravnodušan prema
vjeri ili čak očituje mržnju prema punini života u Bogu. Svako materijalno i
duhovno siromaštvo, svaki oblik diskriminacije protiv naše braće i sestara
uvijek je posljedica odbacivanja Boga i njegove ljubavi.

Krajevi svijeta, dragi mladi, danas su za vas veoma relativni i do njih je sve
lakše “doploviti”. Digitalni svijet – društvene mreže koje su toliko
rasprostranjene i dostupne – briše granice, uklanja udaljenosti i smanjuje
razlike. Sve izgleda nadohvat ruke, sve tako blizu i neposredno. Međutim,

34
bez iskrenog darivanja naših života, možemo imati bezbroj kontakata, a opet
nikad ne biti uronjeni u istinsko zajedništvo života. Sudjelovati u poslanju do
nakraj zemlje zahtijeva sebedarje u pozivu koje nam je dao on koji nas je
postavio na ovaj svijet (usp. Lk 9, 23-25). Usudio bih se reći da je za mlade
koji žele slijediti Krista ključno tražiti i prionuti uz svoj poziv.

Svjedočiti ljubav

Zahvaljujem svim crkvenim stvarnostima koje vam omogućuju osobni susret

sa živim Kristom u njegovoj Crkvi: župama, udruženjima, pokretima,
redovničkim zajednicama i različitim izrazima misijske službe. Upravo su u
misijskom volonterskom radu toliki mladi pronašli način služenja najmanjoj
našoj braći i sestrama (usp. Mt 25, 40), promičući ljudsko dostojanstvo te
svjedočeći radost ljubavi i pripadnosti Kristu. Ova crkvena iskustva pomažu
mladima da odgoj i obrazovanje koje stječu ne služe samo postizanju uspjeha
u vlastitoj struci, već također razvijanju i jačanju darova koje su primili od
Boga kako bi bolje služili drugima. Ti hvalevrijedni oblici povremene
misijske službe plodonosni su početak i, putem razlučivanja zvanja, mogu
vam pomoći da se odlučite potpuno darivati kao misionari.

Papinska misijska djela rođena su iz srca mladih kao sredstvo potpore

naviještanju evanđelja svim narodima i pridonose duhovnom i kulturnom
rastu svih onih koji žeđaju za Istinom. Molitve i materijalna pomoć, koju se
velikodušno dariva i razdjeljuju preko Papinskih misijskih dijela, pomažu
Svetoj Stolici da osigura da oni kojima se pomažu u njihovim osobnim
potrebama zauzvrat mogu davati svjedočanstvo za evanđelje u okolnostima
svakodnevnog života. Nitko nije toliko siromašan da ne može dati ono što
ima, ali ponajprije ono što jest. Sviđa mi se podsjetiti na poziv koji sam
uputio mladim Čileancima: »Nikad nemoj misliti da nemaš ništa za podariti
ili da nikome nisi potreban. Mnogima si potreban, razmisli o tome. Neka
svatko od vas razmišlja o ovome u svom srcu: mnogi me ljudi trebaju!«
(Susret s mladima, Svetište u Maipuu, 17. siječnja 2018.).

Dragi mladi, idućeg listopada, mjeseca posvećenog misijama, u kojem će se

održati Sinoda koja je posvećena vama, pružit će se još jedna prilika da
uzmognemo postati učenici misionari, koji sa sve većim žarom ljube Isusa i
njegovo poslanje, sve do nakraj zemlje. Uzdignimo molitvu Mariji, Kraljici
apostola, svetom Franji Ksaverskom, svetoj Tereziji od Djeteta Isusa i
blaženom Paolu Mannu da nas svojim zagovorom prate na našem životnom
putu.

Iz Vatikana, 20. svibnja 2018., svetkovina Duhova

Franjo

35
 Poruka Svetoga Oca Franje za 2. svjetski dan siromaha, 18.
studenoga 2018.

Jadnik vapi, a Gospodin ga čuje

1. "Jadnik vapi, a Gospodin ga čuje" (Ps 34, 7). Riječi psalmiste postaju
također naše kada smo pozvani susresti se s različitim oblicima patnje i
marginaliziranosti u kojima žive mnogi muškarci i žene koje smo navikli
općenito nazivati "siromasima". Piscu tih redaka nije tuđa ta patnja. Naprotiv,
on ima izravno iskustvo siromaštva, a ipak ga pretvara u pjesmu hvale i
zahvaljivanja Gospodinu. Ovaj Psalam omogućuje i nama, uronjenima u
tolike oblike siromaštva, da shvatimo tko su pravi siromasi na koje smo
pozvani upraviti svoj pogled kako bi čuli njihov vapaj i prepoznali njihove
potrebe.

Poručuje nam se, prije svega, da Gospodin sluša siromahe koji uzdižu svoj
vapaj njemu i da je dobar prema onima koji, srca shrvana žalošću,
usamljenošću i isključenošću, u njemu traže utočište. Gospodin sluša one čije
je dostojanstvo pogaženo a, usprkos tome, imaju snage uzdići svoj pogled k
nebu da prime svjetlost i utjehu. On sluša one koji su progonjeni u ime lažne
pravde, potlačeni politikama nedostojnima tog imena i zastrašivani nasiljem.
Pa ipak, oni znaju da imaju u Bogu svojega Spasitelja. Ono što izlazi na
vidjelo iz ove molitve je prije svega osjećaj napuštenosti i povjerenja u Oca
koji sluša i prihvaća. Tragom tih riječi možemo bolje razumjeti ono što je
Isus proglasio blaženstvom: "Blago siromasima duhom: njihovo je
kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3).

To je iskustvo jedinstveno i po mnogočemu nezasluženo i nemoguće do kraja

izraziti, a ipak osjećamo želju da ga drugima prenesemo, prije svega onima
koji su kao psalmist siromašni, odbačeni i marginalizirani. Nitko se ne smije
osjetiti isključenim iz Očeve ljubavi, osobito u svijetu koji često stavlja
bogatstvo kao primarni cilj i navodi čovjeka da se zatvara u sebe samog.

2. U Psalmu 34 koriste se tri glagola koji opisuju stav siromašnog čovjeka i

njegov odnos s Bogom. Prvi je "vapiti". Stanje siromaštva ne može se izraziti
jednom riječju, već postaje vapaj koji prodire kroz nebesa i dopire do Boga.
Što siromahov vapaj izražava ako ne njegovu patnju i samoću, njegov očaj i
nadu? Možemo se zapitati: kako to da vapaj koji se uzdiže sve do Božjeg lica
ne uspijeva doprijeti do naših ušiju i ostavlja nas ravnodušnima i
neosjetljivima? Na dan kao što je ovaj pozvani smo izvršiti ozbiljan ispit
savjesti kako bismo razumjeli jesmo li uistinu sposobni čuti siromahe.

Ono što nam je potrebno da prepoznamo njihov glas je tišina slušanja. Ako
mi sami previše govorimo, nećemo ih uspjeti čuti. Bojim se da često mnoge

36
inicijative, premda hvalevrijedne i nužne, više imaju za cilj da se svidimo
sebi samima nego da doista čujemo vapaj siromaha. U tom slučaju, kad se
razlegne vapaj siromaha, reakcija je neprimjerena i nismo u mogućnosti
suosjećati s njihovim stanjem. Toliko smo zarobljeni u kulturi koja nas
obvezuje da se divimo svom liku u zrcalu i previše sebi ugađamo da
smatramo da je gesta altruizma dovoljna da sebe zadovoljimo, a da se
izravno ne kompromitiramo.

3. Drugi glagol je "odgovoriti". Gospodin, kaže psalmist, ne samo da čuje

vapaj siromaha, već i odgovara. Njegov odgovor, kao što potvrđuje čitava
povijest spasenja, je dioništvo, ispunjeno ljubavlju, u stanju siromašnih. Bilo
je tako kad je Abraham izrazio Bogu želju za potomstvom, iako su on i
njegova žena Sara bili u poodmaklim godinama i nisu imali djece (usp. Post
15, 1-6). Dogodilo se to i kada je Mojsiju, preko gorućega grma koji nije
izgarao, objavljeno Božje ime i poslanje da oslobodi narod iz Egipta (usp. Izl
3, 1-15). I taj je odgovor potvrđivan tijekom čitava putovanja Izraelskog
naroda u pustinji: kada su ga morili glad i žeđ (usp. Izl 16, 1-6; 17, 1-7) i kad
je zapao u najveću bijedu, to jest nevjernost savezu i idolopoklonstvo (usp.
Izl 32, 1-14).

Božji odgovor siromahu uvijek je spasonosni zahvat koji ima za cilj

ozdravljenje rana na tijelu i duši, vraćanje pravde i pružanje pomoći
siromahu da započne živjeti dostojanstvenim životom. Božji odgovor također
je apel kako bi svi koji vjeruju u njega mogli činiti isto u svojim ljudskim
granicama. Svjetski dan siromaha želi biti mali odgovor koji čitava Crkva
diljem svijeta upućuje svima onima koji su pogođeni nekom vrstom
siromaštva i siromasima u svim krajevima da ne misle da je njihov vapaj
ostao neuslišan. Vjerojatno je to poput kapi vode u pustinji siromaštva; ipak
to može biti znak zajedništva za one koji su u potrebi, da bi mogli osjetiti
aktivnu prisutnost brata ili sestre. Siromasi ne trebaju da mi to činimo preko
drugih, već da se osobno uključimo kao oni koji čuju njihov vapaj. Brižna
skrb vjernika za njih ne može se ograničiti na neki oblik pomoći – premda je
ona u početku nužna i izraz brižnosti –, već zahtijeva "pažnju punu ljubavi"
(Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 199) koja poštuje osobu kao
takvu i traži njezino dobro.

4. Treći je glagol "osloboditi". Siromah iz Biblije živi sa sigurnošću da Bog

intervenira u njihovu korist da bi im vratio izgubljeno dostojanstvo.
Siromaštvo nije nastalo samo od sebe, već je plod egoizma, oholosti,
gramzivosti i nepravde. Ta su zla drevna koliko i čovjek, ali su također
grijesi čije posljedice trpe mnogi nevini, što dovodi do dramatičnih
društvenih posljedica. Božje oslobađajuće djelo je čin spasenja prema onima
koji su mu iskazali svoju žalost i tjeskobu. Okove se siromaštva razbija
snagom Božjeg zahvata. U mnogim se psalmima opisuje i veliča ovu povijest

37
 spasenja koja nalazi svoj odraz u osobnom životu siromašnih: "Jer nije
prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je
zazvao, on ga je čuo" (Ps 22, 25). Sposobnost dana čovjeku da može
kontemplirati Božje lice znak je njegova prijateljstva, njegove blizine i
njegova spasenja. "Jer si na moju bijedu pogledao, pomogao u tjeskobi duši
mojoj […] noge si mi na prostran put izveo" (Ps 31, 8-9). Ponuditi siromahu
"prostran put" znači osloboditi ga od "zamke ptičarske" (usp. Ps 91, 3),
izbaviti ga iz zamke postavljene na njegovu putu, kako bi njegov korak bio
hitar i lak a njegov pogled na život ispunjen spokojem. Božje spasenje
poprima oblik ruke koja se pruža siromahu, koja nudi gostoprimstvo, pruža
zaštitu i omogućuje mu da iskusi prijateljstvo koje mu je potrebno. Polazeći
od ove konkretne i opipljive blizine započinje istinski put oslobođenja. "Svi
kršćanski vjernici i sve zajednice pozvani su biti Božje oruđe za oslobođenje
i promicanje siromašnih, tako da se oni mogu potpuno uključiti u društvo. To
pretpostavlja da moramo biti pažljivi i čuti vapaj siromašnoga i priteći mu u
pomoć" (Apost. pob. Evangelii gaudium, 187).

5. Obuzme me ganuće kad vidim kako se mnogi siromašni poistovjećuju s

Bartimejem iz Markova Evanđelja (usp. 10, 46-52). Slijepi prosjak Bartimej
"sjedio je kraj puta" (r. 46) i čuvši da prolazi Isus "stane vikati" i zazivati
"Sina Davidova" da mu se smiluje (usp. r. 47). "Mnogi ga ušutkivahu, ali on
još jače vikaše" (r. 48). Božji Sin je čuo njegov vapaj: ""Što hoćeš da ti
učinim?" Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam"" (r. 51). Ovaj tekst
iz Evanđelja zorno pokazuje ono što se u Psalmu najavljuje kao obećanje.
Bartimej je siromah lišen temeljnih sposobnosti kao što su vid i sposobnost
da se uzdržava svojim radom. Koliki putovi i danas dovode do raznih oblika
nesigurnosti! Nedostatak temeljnih sredstava za život, marginaliziranost kad
osoba više nije u punoj radnoj snazi, razni oblici društvenog ropstva, usprkos
napredcima koje je postiglo čovječanstvo... Koliki siromasi danas poput
Bartimeja sjede kraj ceste i traže smisao svog postojanja! Koliki se pitaju
zašto su se našli na dnu i kako od toga stanja pobjeći! Čekaju da im netko
pristupi i kaže: "Ustani! Zove te!" (r. 49).

Nažalost, često se događa suprotno: siromasima se upućuju riječi prijekora i

poziva ih se da šute i trpe. Ti su glasovi neskladni, često uvjetovani strahom
od siromaha, koje se smatra ne samo siromašnima nego i ljudima koji donose
nesigurnost i nestabilnost, odvojenima od svakodnevnih navika i, prema
tome, osobama koje treba odbaciti i skloniti od očiju javnosti. Teži se tome
da se stvori distancu između njih i nas, ne shvaćajući da se time udaljavamo
od Gospodina Isusa, koji ne odbacuje siromahe, nego ih poziva sebi i tješi ih.
Kako su samo prikladne riječi proroka koji se odnose na način života
vjernika: "Kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na
slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima,
uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola" (Iz 58, 6-7).

38
Djela poput ovih omogućuju oproštenje grijeha (usp. 1 Pt 4, 8), utirati put
pravdi te da, jednom kad mi budemo ti koji budu vapili Gospodinu, on
odgovori i kaže: Evo me! (usp. Iz 58, 9).

6. Siromasi su prvi kojima je dano prepoznati Božju prisutnost i svjedočiti

njegovu blizinu u vlastitom životu. Bog ostaje vjeran svojem obećanju, ni u
tamnoj noći ne uskraćuje toplinu svoje ljubavi i svoje utjehe. No, da bi se
nadvladalo mučno stanje siromaštva nužno je da siromasi osjete prisutnost
braće i sestara koji se brinu za njih i koji im otvaraju vrata svog srca i života i
daju im osjećati se kao prijatelji i članovi obitelji. Samo na taj način možemo
otkriti "spasenjsku snagu koja je na djelu u njihovim životima" i "staviti ih u
središte života Crkve" (Apost. pob. Evangelii gaudium, 198).

Na ovaj Svjetski dan pozvani smo provesti u djelo riječi iz Psalma: "Siromasi
će jesti i nasitit će se" (Ps 22, 27). Znamo da se u Jeruzalemu, nakon
žrtvenog obreda, održavala gozba. Upravo je to iskustvo prošle godine
obogatilo Prvi svjetski dan siromaha u mnogim biskupijama. Mnogi su našli
toplinu doma, radost blagdanskog stola i solidarnost onih koji su blagovali s
njima na jednostavan i bratski način. Volio bih da se i ove godine, a i
ubuduće, ovaj Dan slavi u duhu radosti zbog ponovno otkrivene sposobnosti
za zajedništvo. Moliti se zajedno kao zajednica i dijeliti nedjeljni obrok je
iskustvo koje nas podsjeća na najraniju kršćansku zajednicu, koju evanđelist
Luka opisuje u svoj njezinoj originalnosti i jednostavnosti: "Bijahu postojani
u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. […] Svi
koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i
dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao" (Dj 2, 42.44-45).

7. Nebrojene su inicijative koje kršćanska zajednica poduzima kako bi

pokazala znak blizine i utjehe pred mnogim oblicima siromaštva koje imamo
priliku vidjeti. Često suradnja s drugim stvarnostima, koja nije potaknuta
vjerom već ljudskom solidarnošću, omogućuju pružiti pomoć koju sami ne
bismo mogli realizirati. Prepoznavanje da je u golemom svijetu siromaštva
naša sposobnost djelovanja ograničena, slaba i nedostatna dovodi nas do toga
da pružamo ruke prema drugima, kako bi se uzajamnom suradnjom mogao
na djelotvorniji način postići cilj. Nadahnjujemo se vjerom i imperativom
ljubavi, ali znamo prepoznati i druge oblike pomoći i solidarnosti koji se,
djelomično, odlikuju istim ciljevima, ne zanemarujući pritom ono što nam je
vlastito, a to je voditi sve Bogu i svetosti. Dijalog između različitih oblika
iskustava i poniznost u pružanju naše suradnje, ne tražeći da mi imamo
glavnu ulogu, prikladan je i potpuno evanđeoski odgovor koji možemo dati.

U služenju siromašnima nema mjesta borbi za prvo mjesto. Namjesto toga

moramo s poniznošću prepoznati da je Duh taj koji traži od nas djela koja su
znak Božjeg odgovora i blizine. Kad pronađemo način da se približimo

39
 siromašnima, znamo da prvo mjesto pripada Njemu, koji je otvorio naše oči i
naše srce obraćenju. Siromasi ne trebaju protagoniste, već ljubav koja se zna
sakriti i zaboraviti dobro koje je učinila. Pravi protagonisti su Gospodin i
siromasi. Onaj koji želi služiti je oruđe u Božjim rukama kojim Bog daje
prepoznati svoju prisutnost i spasenje. Na to podsjeća sveti Pavao kad piše
kršćanima u Korintu koji su se natjecali među sobom oko karizmi tražeći one
najuglednije: "Ne može oko reći ruci: "Ne trebam te", ili pak glava nogama:
"Ne trebam vas"" (1 Kor 12, 21). Apostol iznosi važno opažanje kad
primjećuje da su dijelovi tijela koji izgledaju slabiji najpotrebniji (usp. r. 22);
i da oni "koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s
nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju" (rr. 23-24).
Tako, dok Pavao daje zajednici temeljnu pouku o karizmama, on je ujedno
uči evanđeoskom stavu prema njezinim najslabijim i najpotrebitijim
članovima. Kristovi se učenici moraju kloniti osjećaja prezira ili pijetizma
prema siromašnima; oni su, naprotiv, pozvani iskazivati im čast, davati im
prvenstvo, uvjereni da su stvarna prisutnost Isusa među nama. "Zaista, kažem
vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!"
(Mt 25, 40).

8. Ovdje možemo shvatiti koliko je naš način života dalek načinu na koji živi
svijet koji uzvisuje, povodi se i oponaša one koji imaju moć i bogatstvo, dok
marginalizira siromašne i smatra ih otpadom i sramotom. Riječi apostola
Pavla su poziv pružiti punu solidarnost, u duhu evanđelja, slabijima i manje
nadarenim članovima Kristova tijela: "I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi
udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi" (1 Kor 12, 26).
Slično tome, u Poslanici Rimljanima, on nas potiče: "Radujte se s radosnima,
plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne
zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno" (12, 15-16). Ovo je poziv
Kristova učenika; ideal kojem moramo neprestano težiti je da u nama "bude
isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (Fil 2, 5).

9. Riječ nade je prirodni epilog kojem vjera usmjerava. Često su siromašni ti

koji dovode u krizu našu ravnodušnost koja je duboko povezana sa
shvaćanjem života koji je previše imanentan i povezan sa sadašnjošću. Vapaj
siromaha ujedno je vapaj nade kojim očituje sigurnost da će biti oslobođen.
Ova se nada temelji na ljubavi Boga koji ne napušta one koji svoje pouzdanje
stavljaju u njega (usp. Rim 8, 31-39). Kao što piše sveta Terezija Avilska u
Putu k savršenstvu: "Siromaštvo je dobro koje u sebi sadrži sva dobra svijeta.
Jamči nam veliki posjed. Time hoću reći da nas čini gospodarima svih
zemaljskih dobara, jer nas navodi da ih preziremo" (2, 5). U mjeri u kojoj
možemo raspoznati pravo dobro postajemo bogati pred Bogom i mudri pred
samima sobom i drugima. Tomu je zaista tako: u mjeri u kojoj uspijevamo
davati bogatstvu njegov pravi smisao i značenje rastemo u čovještvu i
postajemo sposobni dijeliti.

40
10. Pozivam braću biskupe, svećenike i osobito đakone, na koje su položene
ruke za služenje siromašnima (Dj 6, 1-7), kao i Bogu posvećene osobe i
vjernike laike – muškarce i žene – koji u župama, udrugama i crkvenim
pokretima čine opipljivim odgovor Crkve na vapaj siromašnih, da žive ovaj
Svjetski dan kao poseban trenutak nove evangelizacije. Siromasi nas
evangeliziraju, pomažući nam svakodnevno otkrivati ljepotu evanđelja.
Nemojmo propustiti ovu milosnu prigodu. Svi smo pozvani osjetiti da smo
dužnici prema siromašnima, jer se, kad pružamo ruke jedni drugima,
ostvaruje spasenjski susret koji jača našu vjeru, čini našu ljubav
djelotvornom i osposobljava našu nadu da i dalje sigurna kroči putom prema
Gospodinu koji dolazi. (kta/ika)

Iz Vatikana, 13. lipnja 2018.

Liturgijski spomen sv. Antuna Padovanskog

Franjo

Moći u Crkvi: Vjerodostojnost i čuvanje

Uputa Kongregacije za kauze svetih

Uvod Moći su u Crkvi oduvijek bile predmetom posebnog štovanja i pažnje

jer su tijela blaženika i svetaca, koja čekaju uskrsnuće, na ovoj zemlji bila
živi hram Duha Svetoga i sredstvo njihove svetosti, koju je Apostolska
Stolica priznala beatifikacijom i kanonizacijom.1 Moći blaženika i svetaca ne
smiju se izlagati štovanju vjernikâ bez odgovarajuće potvrde crkvene vlasti
koja jamči njihovu vjerodostojnost.

Tradicionalno se znamenitim moćima smatraju tijela blaženika i svetaca ili

veliki dijelovi tijelâ ili čitava zapremina pepela nastalog spaljivanjem. Tim
moćima dijecezanski biskupi, eparsi i svi oni koji su im u pravu izjednačeni, i
Kongregacija za kauze svetih posvećuju posebnu brigu i pažnju kako bi se
zajamčilo njihovo čuvanje i štovanje te izbjeglo njihovu zloupotrebu. Treba
ih, stoga, čuvati u zapečaćenim urnama za to određenima i držati na mjestima
na kojima se može jamčiti njihovo sigurno čuvanje, poštivati njihova svetost
i promicati njihovo štovanje.

1
"U Crkvi se prema predaji časte sveci; također se drže u časti njihove vjerodostojne
relikvije i slike": Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum
concilium, 4. prosinca 1963., br. 111.

41
 Neznamenitim moćima se, pak, smatraju mali dijelovi tijelâ blaženika i
svetaca ili predmeti koji su bili u izravnom doticaju s njima. Njih se po
mogućnosti mora čuvati u zapečaćenim posudama. Neka ih se čuva i časti
pobožnim duhom, izbjegavajući svaki oblik praznovjerja i trgovine.

Slična disciplina neka se primjenjuje u vezi s posmrtnim ostacima (exuviae)

sluga Božjih i časnih slugu Božjih, kojih su kauze beatifikacije i kanonizacije
u tijeku. Sve dok nisu uzdignuti na čast oltarâ beatifikacijom ili
kanonizacijom, njihovim se posmrtnim ostacima ne smije iskazivati nikakvo
javno štovanje niti one povlastice koje su pridržane samo tijelu onoga koji je
proglašen blaženim ili svetim.

Ova uputa zamjenjuje Dodatak upute Sanctorum Mater 2 i upućen je

dijecezanskim biskupima, eparsima i onima koji su u pravu s njima
izjednačeni, kao i onima koji sudjeluju u postupcima vezanim uz moći
blaženika i svetaca te posmrtne ostatke slugu Božjih i časnih slugu Božjih,
kako bi se olakšalo primjenu onoga što se traži u tako važnoj stvari.
U ovoj uputi predstavljen je kanonski postupak kojeg se treba držati pri
utvrđivanju vjerodostojnosti moći i posmrtnih ostataka kako bi se zajamčilo
njihovo čuvanje i promicalo štovanje moći putem mogućih specifičnih
postupaka: kanonsko pregledavanje (recognitio), uzimanje dijelova i
izrađivanje moćnika, prenošenje urne i otuđenje moći. Izloženo je, usto, sve
ono što je nužno ispuniti da bi se dobio pristanak Kongregacije za kauze
svetih za provedbu tih postupaka kao i način postupanja kojega se treba
držati prilikom hodočašća moći.

Prvi dio: Traženje pristanka Kongregacije za kauze svetih

Članak 1

Za poduzimanje eventualnih radnji na moćima ili posmrtnim ostacima

mjerodavan je biskup biskupije ili eparhije, u kojima se čuvaju, s prije
dobivenim pristankom Kongregacije za kauze svetih.

Članak 2

§ 1. Prije poduzimanja bilo kojeg postupka na moćima ili posmrtnim

ostacima mora se ispuniti sve što je propisano mjesnim građanskim zakonom
i, u skladu s tim zakonom, dobiti pristanak nasljednika.
§ 2. Neka prije beatifikacije časnoga sluge Božjega mjerodavni biskup
pozove nasljednika da daruje posmrtne ostatke Crkvi na način koji je pravno

2
Usp. AAS 99 (2007), 465-517.

42
priznat od građanskih i crkvenih vlasti, da bi se moglo osigurati njihovo
čuvanje.

Članak 3

§ 1. Neka mjerodavni biskup pošalje pročelniku Kongregacije za kauze

svetih zahtjev kojim traži pristanak Ureda za postupke koje planira poduzeti.
§ 2. Neka u istom zahtjevu biskup navede točno mjesto na kojem se čuvaju
moći ili posmrtni ostaci (grad, naziv crkve, kapele, javnog ili privatnog
groblja itd.) i potvrdi da je ispunjen propis o kojem se govori u čl. 2 § 1 ove
upute.

Članak 4

§ 1. Ako biskup želi izvršiti prijenos (odnosno trajni premještaj) unutar

granica iste biskupije ili eparhije, neka Kongregaciji navede mjesto na kojem
će biti smještene moći ili posmrtni ostatci (grad, naziv crkve, kapele, javnog
ili privatnog groblja itd.), prilažući odnosni nacrt.
§ 2. U slučaju prijenosa u drugu biskupiju ili eparhiju, neka biskup pošalje
Kongregaciji, zajedno s nacrtom novog mjesta u kojem će biti smještene
moći ili posmrtni ostatci (grad, naziv crkve, kapele, javnog ili privatnog
groblja itd.), pisani pristanak biskupa koji će ih primiti.

Članak 5

§ 1. Ako se moći ili posmrtni ostaci moraju otuđiti (odnosno trajno im

prenijeti vlasništvo) unutar granica iste biskupije ili eparhije, neka
mjerodavni biskup, zajedno sa zahtjevom o kojem se govori u čl. 3 § 1 ove
upute, pošalje Kongregaciji primjerak pisanog pristanka otuđitelja i budućeg
vlasnika.
§ 2. Kada moći ili posmrtni ostaci trebaju biti otuđeni u drugu biskupiju ili
eparhiju, neka mjerodavni biskup, zajedno sa zahtjevom o kojem se govori u
čl. 3 § 1 ove upute, pošalje Kongregaciji primjerak pisanog pristanka biskupa
koji će ih primiti, pisani pristanak otuđitelja i budućeg vlasnika, kao i nacrt
novog mjesta na kojem će biti smješteni.
§ 3. Za otuđenje znamenitih moći, ikona i dragocjenih slika Istočnih Crkava
mjerodavna je bilo Kongregacija za kauze svetaca bilo patrijarh s pristankom
Stalne sinode.3
§ 4. Ako moći nekog blaženika ili sveca treba nositi na hodočašće (odnosno
privremeno premjestiti) u druge biskupije ili eparhije, biskup mora dobiti

3
Usp. kann. 887 i 888 CCEO.

43
 pisani pristanak svakog biskupa koji će ih primiti i poslati o tome primjerak
Kongregaciji, zajedno sa zahtjevom, o kojem se govori u čl. 3 § 1 ovog upute.

Drugi dio: Biskupijski ili eparhijski dio mogućih posebnih postupaka koje se
treba poduzeti

Naslov I
Početni čini

Članak 6

Pošto se dobije pristanak Kongregacije, koji se daje putem otpisa, biskup

može postupati držeći se ove upute, pomnjivo izbjegavajući svaki znak
nepropisnog štovanja sluge Božjega ili časnog sluge Božjega koji još nije
proglašen blaženim.

Članak 7

Biskup područja na kojem se nalaze moći ili posmrtni ostaci može djelovati
osobno ili preko nekog svećenika svog ovlaštenika.

Članak 8

Neka biskup osnuje sud, odlukom imenujući one koji će obavljati službe
biskupskog ovlaštenika, promicatelja pravde i bilježnika.

Članak 9

Neka biskup ili biskupski ovlaštenik imenuje medicinskog stručnjaka

(anatomopatologa, liječnika sudske medicine ili drugog liječnika specijalista)
i, ako je potrebno, pomoćnika medicinskog stručnjaka (tehničara za
autopsiju), kao i druge osobe zadužene za obavljanje tehničkih poslova.

Članak 10

Neka biskup ili biskupski ovlaštenik imenuje, k tome, barem dvoje vjernika
(svećenici, redovnici/e, laici/laikinje) kojima će biti povjeren zadatak da
potpisuju spise u svojstvu svjedokâ.

Članak 11

Postulator i vicepostulator kauze mogu sudjelovati po pravu.

Članak 12

44
Svi oni koji sudjeluju u postupcima moraju prije toga položiti prisegu ili
obećati da će vjerno obavljati svoju službu i da će čuvati službenu tajnu.

Naslov II
Posebni postupci

Poglavlje I
Kanonsko pregledavanje

Članak 13

§ 1. Na dan i u sat koji su za to određeni, biskup ili biskupski ovlaštenik i svi

oni o kojima se govori u čl. 8-11 ove upute, trebaju se okupiti na mjestu gdje
se čuvaju moći ili posmrtni ostaci.
§ 2. U pregledavanju mogu sudjelovati također one osobe koje biskup ili
biskupski ovlaštenik bude smatrao potrebnim.
§ 3. Neka se svakako izbjegava obavještavati javnost o tome događaju.

Članak 14

§ 1. Prije vađenja moći ili posmrtnih ostataka iz mjesta na kojem se čuvaju,

ako postoji vjerodostojna isprava o posljednjem ukopu, kanonskom
pregledavanju ili prenošenju, neka je bilježnik glasno pročita, kako bi se
moglo utvrditi podudara li se ono što piše u ispravi s onim što je utvrđeno u
tom trenutku.
§ 2. Ako ne postoji vjerodostojna isprava ili ako su urna ili pečati koji su na
nju stavljeni polomljeni, neka se postupa krajnje brižljivo kako bi se stekla
sigurnost da su to doista moći blaženika ili sveca odnosno posmrtni ostaci
sluge Božjega ili časnog sluge Božjega o kojem je riječ.

Članak 15

Moći ili posmrtni ostaci neka se polože na stol, pokriven prikladnim platnom,
kako bi ih stručnjaci za anatomiju mogli očistiti od prašine i druge prljavštine.

Članak 16

§ 1. Pošto se dovrše ti postupci neka stručnjaci za anatomiju pomno

pregledaju moći blaženika ili sveca odnosno posmrtne ostatke sluge Božjega
ili časnoga sluge Božjega.
§ 2. Neka, k tome, analitički utvrde sve dijelove tijela, detaljno opišu njihovo
stanje i sastave o tome izvješće koje će potpisati i priložiti spisima.

45
 Članak 17

Ako se u kanonskom pregledavanju pokaže da je potrebno ili korisno

pristupiti konzervacijskim zahvatima neka se oni, nakon što se dobije
biskupov pristanak, izvrše, primjenjujući najvrsnije tehnike na onim
mjestima i na one načine koje utvrde stručnjaci za anatomiju i drugi
stručnjaci.

Članak 18

Ako se kanonsko pregledavanje ne može dovršiti na samo jednoj sjednici,

neka se mjesto na kojem se ono provodi drži pod ključem i neka se primjene
nužne mjere opreza kako bi se izbjeglo svaku krađu ili opasnost
oskvrnjivanja. Neka ključ čuva biskup ili biskupski ovlaštenik.

Članak 19

§ 1. Nakon što se učini sve što je potrebno za konzervaciju moći ili

posmrtnih ostataka i tijelo ponovno sastavi, neka se sve, ako je potrebno,
položi u novu urnu.
§ 2. Ako se moći ili posmrtne ostatke stavlja u novu odjeću, neka ona, što je
više moguće, po svom izgledu bude nalik prethodnoj.
§ 3. Neka se biskup ili biskupski ovlaštenik pobrine da nitko ne uzima bilo
što iz urne niti u nju što stavlja.
§ 4. Neka se, ako je moguće, pobožno čuvaju stara urna i sve ono što je u
njoj pronađeno; u protivnom neka se unište.

Članak 20

Zapisnik o svemu što je učinjeno neka se stavi u patronu na kojoj će biti

biskupov pečat te neka se stavi u urnu.

Poglavlje II
Uzimanje dijelova i izrađivanje moćnika

Članak 21

§ 1. Neposredno uoči kanonizacije nekog blaženika ili beatifikacije časnog

sluge Božjega ili zbog drugih opravdanih razloga spomenutih u zahtjevu o
kojem se govori u čl. 3 § 1 ove upute, tijekom zakonitog kanonskog
pregledavanja, može se pristupiti, prema uputama stručnjaka za anatomiju,
uzimanju malih dijelova ili fragmenata, koji su već odvojeni od tijela.

46
§ 2. Neka te fragmente biskup ili biskupski ovlaštenik preda postulatoru ili
vicepostolatoru kauze radi izrađivanja moćnika.

Članak 22

Neka biskup, pošto sasluša mišljenje postulatora kauze, odluči o mjestu na

kojem će se čuvati uzeti fragmenti.

Članak 23

§ 1. Zadaća je postulatora kauze pripremiti i potpisati potvrdu o

vjerodostojnosti moći.
§ 2. Ako postulatur ne postoji, zadaća je dijecezanskog biskupa, eparha ili
onoga koji mu je po pravu izjednačen, ili njihovog ovlaštenika, pripremiti i
potpisati potvrdu o vjerodostojnosti moći.

Članak 24

Nije dopušteno rastavljanje tijela, osim ako biskup nije dobio pristanak
Kongregacije za kauze svetih za izrađivanje moćnika sa znamenitim moćima.

Članak 25

Potpuno su zabranjeni trgovanje (odnosno razmjena moći u naravi ili novcu)

i prodavanje moći (odnosno ustupanje vlasništva nad moćima po
dogovorenoj cijeni) kao i njihovo izlaganje na svjetovnim mjestima ili onima
za koje nije dobiveno odobrenje.4

Poglavlje III
Prenošenje urne i otuđenje moći

Članak 26

§ 1. U slučaju prenošenja posmrtnih ostataka sluge Božjega ili časnog sluge

Božjega unutar granica iste biskupije ili eparhije, neka urna bude zatvorena i
omotana trakama koje su učvršćene biskupovim pečatom i neka se, bez
ikakve svečanosti, stavi na isto ili novo mjesto ukopa, izbjegavajući svaki
znak nepropisnog štovanja u smislu Odluka Urbana VIII. o neiskazivanju
štovanja5.
4
Usp. kan. 1190 § 1 CIC; kan. 888 § 1 CCEO.
5
Zabranjeni su, na primjer: ukop ispod oltara; slike na kojima je sluga Božji ili časni sluga
Božji prikazan sa zrakama ili aureolom; njihovo izlaganje na oltarima; ex voto kod groba ili
uz slike sluge Božjega ili časnoga sluge Božje; itd.

47
 § 2. Ako je riječ o moćima nekog blaženika ili sveca, dopušteni su možebitni
znakovi javnog štovanja prema važećim bogoslužnim odredbama.

Članak 27

§ 1. Ako se moći ili posmrtne ostatke trajno prenosi u drugu biskupiju ili
eparhiju, pošto se ispuni propis čl. 2 § 1 ove upute, neka biskup biskupije ili
eparhije u kojoj se čuvaju imenuje jednog vjernika (svećenika,
redovnika/redovnicu ili laika/laikinju) da obavi službu čuvara-nosača.
§ 2. Čuvar-nosač pratit će ih do njihova konačnog odredišta u mjesto koje
odredi biskup biskupije ili eparhije koja će prihvatiti moći ili posmrtne
ostatke, držeći se onoga što je propisano čl. 26 ove upute.

Naslov III
Završni čini

Članak 28

§ 1. Neka bilježnik zabilježi sve izvršene postupke u za to određeni zapisnik,

koji potpisuju biskup ili biskupski ovlaštenik, promicatelj pravde, stručnjaci
za anatomiju i dva svjedoka, o kojima se govori u čl. 9-10 ove upute, kao i
bilježnik, koji ovjerava spise svojim potpisom i pečatom.
§ 2. Neka se u zapisnik uvrsti otpis pristanka Kongregacije za kauze svetih.

Članak 29

§ 1. Neka se zapisnik svih izvršenih postupaka, zatvoren i zapečaćen

pečatom biskupa ili biskupskog ovlaštenika, čuva u biskupijskoj ili
eparhijskoj kuriji i neka se jedan primjerak pošalje Kongregaciji za kauze
svetih.
§ 2. Ako je dopušteno fotografiranje ili snimanje izvršenih postupaka, neka
ih se priloži zapisniku i čuva, zajedno s njime, u biskupijskoj ili eparhijskoj
kuriji.

Članak 30

Slike i podaci, dobiveni tijekom anatomskih postupaka i svih izvršenih radnji,

ne smiju se širiti ili objavljivati bez pismenog dopuštenja mjerodavnog
biskupa i možebitnog nasljednika.

Treći dio: Hodočašće moći

Članak 31

§ 1. Moći nekog blaženika ili sveca mogu se nositi na hodočašće u različita

mjesta unutar granica iste biskupije ili eparhije. U tome slučaju, neka
mjerodavni biskup zaduži čuvara-nosača da prati moći na različitim mjestima.

48
§ 2. Za hodočašća izvan biskupije valja se pridržavati čl. 5, § 4 i čll. 32-38
ove upute.

Članak 32

§ 1. Mjerodavni biskup može predsjedati postupcima osobno ili preko

svećenika svog ovlaštenika, imenovanog ad hoc.
§ 2. Neka biskup ili biskupski ovlaštenik imenuje bilježnika i druge osobe
koje su zadužene za tehničke poslove.

Članak 33

Svi koji sudjeluju u postupcima dužni su prije toga položiti prisegu ili obećati
da će vjerno obavljati svoju službu i da će čuvati službenu tajnu.

Članak 34

§ 1. Pošto se ispuni sve ono o čemu se govori u čl. 2, § 1 ove upute i nakon
što se primi otpis pristanka Kongregacije, biskup ili biskupski ovlaštenik,
bilježnik i osobe zadužene za tehničke poslove neka pođu na mjesto na
kojem se čuvaju moći.
§ 2. U tome činu mogu sudjelovati one osobe koje biskup ili biskupski
ovlaštenik bude smatrao korisnima.

Članak 35

§ 1. Ako, nakon što se urna izvadi, postoji vjerodostojna isprava o

posljednjem kanonskom pregledavanju ili posljednjem hodočašću, neka je
bilježnik glasno pročita, kako bi se moglo utvrditi odgovara li ono što je
zapisano u ispravi onome što je ustanovljeno u danom trenutku.
§ 2. Ako ne postoji vjerodostojna isprava o ukopu, prethodnom kanonskom
pregledavanju ili posljednjem hodočašću, ili pak ako su urna ili pečati koji su
na nju stavljeni slomljeni, neka se postupa s najvećom pomnjom kako bi se
stekla sigurnost da su to uistinu moći blaženika ili sveca o kojemu se radi.

Članak 36

Neka biskup ili biskupski ovlaštenik imenuje jednoga vjernika (svećenika,

redovnika/redovnicu ili laika/laikinju) kao čuvara-nosača, koji će pratiti moći
tijekom čitavog hodočašća.

Članak 37

S obzirom na štovanje blaženika tijekom hodočašća moći, treba se držati

postojećih propisa: "U prigodi hodočašća znamenitih moći nekog blaženika
[…], mogućnost bogoslužnih slavlja u njegovu čast daje Kongregacija za
bogoštovlje i disciplinu sakramenata za pojedine crkve u kojima se moći

49
 izlažu na štovanje vjernicima i za dane u kojima će se one ondje nalaziti.
Molbu podnosi organizator hodočašća"6.

Članak 38

§ 1. Po završetku hodočašća neka se moći ponovno postave na njihovo

izvorno mjesto.
§ 2. Zapisnik o svim izvršenim postupcima, koje sastavi bilježnik, zatvoren i
zapečaćen pečatom biskupa ili biskupskog ovlaštenika, neka se čuva u
biskupijskoj ili eparhijskoj kuriji i neka se jedan primjerak dostavi
Kongregaciji za kauze svetih.

Zaključak Rješavanje ostalih možebitnih pitanja pripada sudu i razboritosti

biskupa i biskupskog ovlaštenika.

U Rimu, u Kongregaciji za kauze svetih, 8. prosinca 2017.,

na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.

Angelo kard. Amato, S.D.B.

prefekt

+ Marcello Bartolucci
naslovni nadbiskup Bevagne
Tajnik

Pismo „Placuit Deo“ biskupima Katoličke Crkve

o nekim aspektima kršćanskoga spasenja

Pismo „Placuit Deo“ o nekim aspektima kršćanskoga spasenja odobrio je

papa Franjo 16. siječnja 2018., a sljedećega 24. siječnja Kongregacija za
nauk vjere ga je priredila za objavljivanje, te je predstavljeno javnosti u Rimu
1. ožujka 2018. Ono je odgovor Katoličke crkve na neke suvremene neo-
pelagijanističke teorije, koje spasenje čovjeka vide kao plod jedino
čovjekova individualnog izbora i nastojanja, i na neo-gnostičke, koje
spasenje tumače kao čovjekovo čisto unutrašnje oslobođenje od zarobljenosti
u tijelo i u odnose s drugima. Pismo, koje je u doktrinarnom smislu na liniji
Izjave Dominus Iesus i ustaljenoga katoličkog nauka o spasenju, izlaže

6
Usp. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Priopćenje o odobrenju
štovanja u prigodi hodočašća znamenitih moći blaženikâ (Notificazione circa la concessione
di culto in occasione del pellegrinaggio di reliquie insigni di Beati), Ur. br. 717/15 od 27.
siječnja 2016.; Apostolska konstitucija Pastor bonus, čl. 69.

50
katolički nauk o Isusu Kristu, jedinom spasitelju, o spasenju na koje su
pozvani svi ljudi dušom i tijelom, o Crkvi kao tijelu Kristovu i
sakramentalnoj zajednici spasenja, o misionarskom prenošenju te radosne
poruke te o nadi u kojoj se čeka ponovni Spasiteljev dolazak. Time Pismo,
kako se kaže u uvodu, „namjerava istaknuti, na tragu velike tradicije vjere i
posebno pozivajući se na nauk pape Franje, neke aspekte kršćanskoga
spasenja, koji danas mogu biti teški za razumijevanje zbog novih kulturnih
transformacija“.

Izvorni tekst Pisma objavljen je 1. ožujka 2018. na talijanskom jeziku, a

potpisuje ga nadbiskup Louis Ladaria, prefekt Kongregacije (usp.
www.vatican.va). Istoga dana pojavilo se također u prijevodima na: francuski,
engleski, njemački, španjolski i portugalski, a u nastavku ga nudimo u
prijevodu na hrvatski jezik.

Kongregacija za nauk vjere

PISMO „PLACUIT DEO“ BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE

O NEKIM ASPEKTIMA KRŠĆANSKOGA SPASENJA

I. Uvod

1. „Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te

saopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9), kojim ljudi po Kristu, Riječi koja je
tijelom postala, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari
božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). […] Tom objavom […] dubina
istine i o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu, koji
je ujedno i posrednik i punina sve objave.“1 Nauk o spasenju u Kristu traži da
uvijek iznova bude produbljivan. Držeći čvrst pogled na Gospodina Isusa,
Crkva se s majčinskom ljubavlju okreće svim ljudima da bi im navijestila
cijeli naum Očeva Saveza koji, po Duhu Svetom, želi „privesti sve Kristu,
jedinoj glavi“ (Ef 1,10). Ovo Pismo namjerava istaknuti, na tragu velike
tradicije vjere i posebno pozivajući se na nauk pape Franje, neke aspekte
kršćanskoga spasenja, koji danas mogu biti teški za razumijevanje zbog
novih kulturnih transformacija.

II. Utjecaj današnjih kulturnih transformacija na značenje kršćanskoga

spasenja

2. Suvremeni svijet shvaća ne bez poteškoća ispovijedanje kršćanske vjere,

koja navješćuje Isusa jedinoga Spasitelja cijeloga čovjeka i sveukupnoga

1
Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, br. 2.

51
 čovječanstva (usp. Dj 4,12; Rim 3,23-24; 1 Tim 2,4-5; Tit 2,11-15).2 S jedne
strane, individualizam usmjeren na autonomnog subjekta nastoji vidjeti
čovjeka kao biće čije ostvarenje ovisi od samih njegovih snaga.3 U toj viziji,
figura Krista odgovara više nekom modelu koji nadahnjuje plemenite akcije,
svojim riječima i svojim činima, negoli Onomu koji preoblikuje ljudsko
stanje, pritjelovljujući nas u novu egzistenciju koja je pomirena s Ocem i
među nama po Duhu (usp. 2 Kor 5,19; Ef 2,18). S druge strane, širi se pogled
o jedino unutrašnjem spasenju, koja možda budi snažno osobno uvjerenje, ili
snažan osjećaj, da se je sjedinjeni s Bogom, ali bez preuzimanja, ozdravljenja
i obnove naših odnosa s drugima i sa stvorenim svijetom S ovom
perspektivom postaje teško dohvatiti smisao Utjelovljenja Riječi, po kojoj se
On učinio članom ljudskom obitelji, preuzimajući naše tijelo i našu povijest,
radi nas ljudi i radi našega spasenja.

3. Sveti Otac Franjo, u svom redovitom naučavanju, često se pozivao na

dvije tendencije koje predstavljaju dva upravo spomenuta zastranjenja i koje
sliče na neke aspekte starih krivovjerja, pelagijanizma i gnosticizma.4 U naše
vrijeme širi se neki neo-pelagijanizam prema kojemu pojedinac, radikalno
samostalan, umišlja da spašava sam sebe, ne priznajući da on ovisi, u
najvećim dubinama svoga bića, od Boga i od drugih. Spasenje se dakle
povjerava snagama pojedinca, ili nekim čisto ljudskim strukturama,
nesposobnima da prihvate novost Duha Božjega.5 Određeni neo-gnosticizam,
sa svoje strane, predstavlja čisto unutrašnje spasenje, zatvoreno u
subjektivizam.6 Ono se sastoji u uzdizanju „duhom s onu stranu tijela Isusova
prema misterijima nepoznatoga božanstva“. 7 Tako si umišlja da oslobodi
osobu od materijalnoga tijela i kozmosa, u kojima se više ne otkriva tragove
providnosne ruke Stvoritelja, nego se vidi samo stvarnost bez smisla, otuđena

2
Usp. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Dominus Iesus (6. kolovoza 2000.), br. 5-8: AAS
92 (2000), 745-749.
3
Usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 67: AAS
105 (2013), 1048.
4
Usp. Isti, Okružno pismo. Lumen fidei (29. lipnja 2013.), br. 47: AAS 105 (2013), 586-587;
Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 93-94: AAS (2013), 1059; Discorso ai
rappresentanti del V Convegno nazionale della Chiesa italiana, Firenze (10. studenoga
2015.): AAS 107 (2015), 1287.
5
Usp. Isti, Discorso ai rappresentanti del V Convegno nazionale della Chiesa italiana,
Firenze (10. studenoga 2015.): AAS 107 (2015), 1288.
6
Usp. Isti, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 94: AAS 105 (2013), 1059: „čar
gnosticizma, vjere zatvorene u subjektivizam, gdje se zanima samo za određeno iskustvo ili
za niz razmišljanja i poznavanja za koje se smatra da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje
subjekt u konačnici ostaje zatvoren u imanenciju vlastitoga razuma ili svojih osjećanja“;
Pontificio Consiglio della Cultura - Pontificio Consiglio per il dialogo interreligioso, Gesù
Cristo, portatore dell’acqua viva. Una riflessione cristiana sul “New Age”,(siječanj 2003.),
Città del Vaticano 2003.
7
Franjo, Okružno pismo Lumen fidei, br. 47: AAS 105 (2013), 586-587.

52
od posljednjeg identiteta osobe, i manipulativna prema interesima čovjeka.8
Jasno je, osim toga, da usporedba s pelagijanskim i gnostičkim krivovjerjem
namjerava samo podsjetiti na opće zajedničke oznake, bez ulaženja u sudove
o točnoj naravni starih pogrešaka. Velika je, ustvari, razlika između
današnjega sekulariziranog povijesnog konteksta i onoga prvih kršćanskih
stoljeća, u kojima su ova krivovjerja nastala. 9 Ipak, ukoliko gnosticizam i
pelagijanizam predstavljaju trajne opasnosti pogrešnoga razumijevanja
biblijske vjere, moguće je naći određenu familijarnost s današnjim upravo
opisanim pokretima.

4. Kako neo-pelagijanski individualizam tako neo-gnostički prijezir tijela

unakazuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga i općega Spasitelja. Kako bi
Krist mogao posredovati Savez cijele ljudske obitelji, ako je čovjek izolirani
pojedinac, koji se samoostvaruje jedino svojim snagama, kako predlaže neo-
pelagijanizam? I kako bi nam moglo doći spasenje po Isusovu Utjelovljenju,
njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu, ako je ono što
vrijedi jedino oslobođenje nutrine čovjeka od ograničenja tijela i materije,
prema neo-gnostičkoj viziji? Pred tim nastojanjima ovo Pismo želi potvrditi,
da se spasenje sastoji u našem sjedinjenju s Kristom, koji je, po svom
Utjelovljenju, životu, smrti i uskrsnuću, proizveo novi red odnosa s Ocem i
među ljudima, i uveo nas u ovaj red zahvaljujući daru Duha, kako bismo se
mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu, i postati samo jedno tijelo u
„prvorođenomu među mnogom braćom“ (Rim 8,29).

III. Ljudska čežnja za spasenjem

5. Čovjek shvaća, izravno ili neizravno, da je zagonetka: Tko sam ja koji

postojim, a nemam u sebi princip svoga postojanja? Svaka osoba, na svoj
način, traži sreću, i nastoji ju postići služeći se sredstvima koja ima na
raspolaganju. Ipak, ova opća težnja nije neophodno izražena ili izjavljena;
8
Usp. Isti, Discorso ai partecipanti al pellegrinaggio della diocesi di Brescia (22. lipnja
2013.): AAS 95 (2013), 627: „u ovom svijetu gdje se niječe čovjeka, gdje se više voli ići
putom gnosticizma, [...] 'ništa tijela' – Boga koji nije postao tijelom [...].“
9
Prema pelagijanskom krivovjerju, koje se razvilo za vrijeme 5. stoljeća oko
Pelagija, čovjek, da bi izvršio Božje zapovijedi i bio spašen, ima potrebu za
milošću samo kao vanjskom pomoći svojoj slobodi (na način svjetla, primjer,
snaga), ali ne kao ozdravljenje i korjenito oživljavanje slobode, bez
prethodne zasluge, da bi on mogao vršiti dobro i postići život vječni.
Složeniji je gnostički pokret, koji je nastao u 1. i 2. stoljeću, koji ima oblike vrlo različite
među sobom. Općenito gnostici su vjerovali da se spasenje postiže po esoteričkom
poznavanju „gnoze“. Takva gnoza objavljuje gnostiku svoju pravu bit, što hoće reći, iskru
božanskoga Duha koji boravi u njegovoj nutrini, koji treba biti oslobođen od tijela, stranoga
njegovoj pravoj čovječnosti. Samo na takav način gnostik se vraća svom biću izvornom u
Bogu, od kojega se bio udaljio po prvotnom padu.

53
 dapače, ona je više tajna i skrivena negoli se može činiti, i spremna je
pojaviti se u posebnim slučajevima. Vrlo često ona se podudara s nadom u
fizičko zdravlje, ponekada uzima oblik tjeskobe za većim gospodarskim
blagostanjem, rašireno se izražava posredstvom potrebe za unutrašnjim
mirom i smirenoga suživota s bližnjim. S druge strane, dok se pitanje
spasenja predstavlja kao zauzetost prema većemu dobru, ono čuva također
oznaku otpora i nadvladavanja bola. Borbi za postizanje dobra pridružuje se
borba odbrane od zla: od neznanja i od pogreške, od krhkosti i slabosti, od
bolesti i od smrti.

6. Glede ovih težnja vjera u Krista nas poučava, odbacujući svaku

umišljenost o samo-ostvarenju, da se one mogu posvema ispuniti samo ako
sam Bog to učini mogućim, privlačeći nas k sebi. Puno spasenje osobe ne
sastoji se u stvarima koje bi čovjek mogao postići po sebi, kao posjed ili
materijalno blagostanje, znanost ili tehnika, moć ili utjecaj na druge, dobar
glas i samodopadnost.10 Ništa od stvorenoga ne može potpuno zadovoljiti
čovjeka, jer Bog nas je odredio na zajedništvo s Njim i naše srce će biti
nemirno dok se ne smiri u Njemu. 11 „Posljednji poziv čovjeka je ustvari
samo jedan, onaj božanski.“ 12 Objava, na taj način, se ne ograničava na
naviještanje spasenja kao odgovor na suvremeno očekivanje. „Ako bi
otkupljenje, nasuprot, trebalo biti prosuđivano ili mjereno prema
egzistencijalnim potrebama ljudskih bića, kako bi se moglo izbjeći sumnju da
je se jednostavno stvorilo Boga Otkupitelja napravljenoga na sliku naše
potrebe?“13

7. Potrebno je, osim toga, potvrditi da se, prema biblijskoj vjeri, podrijetlo
zla ne nalazi u materijalnom i tjelesnom svijetu, kojega se iskusilo kao
ograničenje ili kao zatvor iz kojega bismo trebali biti spašeni. Nasuprot, vjera
navješćuje da je cijeli kozmos dobar, budući da ga je Bog stvorio (usp. Post
1,31; Mudr 1,13-14; 1 Tim 4,4), a da je zlo koje najviše oštećuje čovjeka ono
što proizlazi iz njegova srca (usp. Mt 15,18-19; Post 3,1-19). Griješeći,
čovjek je napustio izvor ljubavi i gubi se u lažnim oblicima ljubavi, koje ga
sve više zatvaraju u sebe samoga. To odvajanje od Boga – od Onoga koji je
izvor zajedništva i života – jesu vrata za gubljenje sloge među ljudima i ljudi
sa svijetom, uvodeći dominaciju raspada i smrti (usp. Rim 5,12). Dosljedno,
spasenje, koje nam naviješta vjera, ne odnosi se samo na našu unutrašnjost,
nego na naše sveukupno biće. Cijela osoba, ustvari je u tijelu i duši, koja je

10
Usp. Toma, Summa theologiae, I-II, q. 2.
11
Usp. Augustin, Ispovijesti I, 1: Corpus Christianorum,27,1.
12
Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.
13
Međunarodno teološko povjerenstvo, Alcune questioni sulla teologia della redenzione,
1995, br. 2: Međunarodno teološko povjerenstvo, Documenti 1969-2004 (Bologna 2006.),
500.

54
stvorena od ljubavi Božje a njegovu sliku i priliku, i pozvana je živjeti u
zajedništvu s Njim.

IV. Krist, Spasitelj i Spasenje

8. Ni u jednom trenutku čovjekova hoda Bog nije prestao nuditi svoje

spasenje Adamovim sinovima )usp. Post 3,15), sklapajući savez sa svim
ljudima u Noi (usp. Post 9,9) i kasnije s Abrahamom i njegovim potomstvom
(usp. Post 15,18). Božansko spasenje poprima tako stvarateljski red u kojemu
sudjeluju svi ljudi i prolazi njihov konkretan hod u povijesti. Izabravši si
jedan narod, kojemu je ponudio sredstva za borbu protiv grijeha i za
približavanje Njemu. Bog je pripravio dolazak „moćnoga Spasitelja, u kući
Davidovoj, svoga slugu“ (Lk 1,69). U punini vremena, Bog je poslao na
svijet svoga Sina, koji je navijestio kraljevstvo Božje, ozdravljajući svaku
vrstu bolesti (usp. Mt 4,23). Ozdravljenja koja je vršio Isus, u kojima se
uprisutnjavala providnost Božja. bila su znak koji je upućivao na njegovu
osobu, na Onoga koji se posvema objavio kao Gospodar života i smrti u
svom pashalnom događaju. Prema Evanđelju, spasenje za sve narode
započelo je prihvaćanjem Isusa: „Danas je u ovu kuću došlo spasenje“ (Lk
19,9). Dobra vijest spasenja ima ime i lice: Isus Krist Sin Božji Spasitelj. „Na
početku kršćanskoga postojanja nije neka etička odluka ili neka velika ideja,
nego susret s događajem, s Osobom, koja daje životu novi horizont i time
odlučujuće usmjerenje.“14

9. Kršćanska vjera, tijekom svoje stoljetne tradicije, prosvjetljavala je, kroz

različite oblike, ovo spasenjsko djelo utjelovljenoga Sina. Činila je to a da
nikada nije odvajala ozdravljajni aspekt spasenja, po kojemu nas Krist
otkupljuje od grijeha, od uzdizajnog aspekta, po kojemu nas On čini
sinovima Božjim, sudionicima njegove božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4).
Razmatrajući spasenjsku perspektivu u silaznom smislu (polazeći od Boga
koji dolazi da otkupi ljude), Isus je prosvjetitelj i objavitelj, otkupitelj i
osloboditelj, Onaj koji pobožanstvenjuje čovjeka i opravdava ga. Usvajajući
uzlaznu perspektivu (pošavši od ljudi koji se obraćaju Bogu), On je Onaj koji,
kao Vrhovni Svećenik Novoga Saveza, nudi Ocu, u ime ljudi, savršeno
bogoštovlje: žrtvuje se, okajava grijehe i ostaje uvijek živ da bi posredovao u
našu korist. Na taj način se pojavljuje u Isusovu životu čudesna sinergija
božanskoga djelovanja s ljudskim djelovanjem, koja dokazuje
neutemeljenost individualističke perspektive. S jedne strane, ustvari, silazni
smisao svjedoči o apsolutnom prvenstvu besplatnoga Božjeg djelovanja, o
poniznosti da se primi darove Božje, prije svakoga našeg djelovanja, bitan je

14
Benedikt XVI., Okružno pismo Deus caritas est (25 prosinca 2005.), br. 1: AAS 98 (2006),
217; usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 3: AAS 105 (2013), 1020.

55
 da bi se moglo odgovoriti na njegovu spasenjsku ljubav. S druge strane,
uzlazni smisao nas podsjeća da je, posredstvom posvema ljudskoga
djelovanja njegova Sina, Otac htio obnoviti naše djelovanje, da bismo, slični
Kristu, mogli vršiti „dobra djela, koja je Bog pripravio da bismo u njima
hodili“ (Ef 2,10).

10. Jasno je, osim toga, da spasenje koje je Isus donio u samoj našoj osobi se
ne događa jedino na unutrašnji način. Ustvari, da bi mogao svakoj osobi
priopćiti spasenjsko zajedništvo s Bogom, Sin je je postao tijelom (usp. Iv
1,14). Upravo uzimajući tijelo (usp. Rim 8,3; Heb 2,14; 1 Iv 4,2), rodivši se
od žene (usp. Gal 4,4), „Sin Božji je postao sin čovječji“15 i naš brat (usp.
Heb 2,14). Tako, budući da je On ušao da bude dio ljudske obitelji, „sjedinio
se je, na određeni način, sa svakim čovjekom“16 i uspostavio novi red odnosa
s Bogom, svojim Ocem, i sa svim ljudima, u koji možemo biti utjelovljeni
radi sudjelovanja na samom njegovu životu. Dosljedno, preuzimanje tijela, a
daleko od toga da se ograničava spasenjsko Kristovo djelo, dopušta mu da na
konkretan način posreduje Božje spasenje za sve Adamove sinove.

11. U zaključku, da bi se odgovorilo, kako na individualistički

redukcionizam pelagijanske tendencije, tako na onaj neo-gnostički koji
obećava čisto unutrašnje oslobođenje, treba podsjetiti na koji način Isus jest
Spasitelj. On se nije ograničio na to da nam pokaže put za susretanje Boga,
put koji bismo potom mogli proći na naš račun, poslušni njegovim riječima i
nasljedujući njegov primjer. Krist je, prije svega, da bi nam otvorio vrata
oslobođenja, sam postao put: „Ja sam put“ (Iv 14,6).17 Osim toga, ovaj put
nije čisto unutrašnji prijeđeni put, na rubu naših odnosa s drugima i sa
stvorenim svijetom. Nasuprot, Isus nam je darovao „nov i životni put koji je
On uspostavio za nas po [...] svom tijelu“ (Heb 10,20). Konačno, Krist je
Spasitelj budući da je preuzeo naše cjelovito čovještvo i živio puni ljudski
život, u zajedništvu s Ocem i s braćom. Spasenje se sastoji u tomu da se
pridružimo tom njegovu životu, primajući njegova Duha (usp. Iv 4,13).18 On
je, u isto vrijeme, Spasitelj i Spasenje.

15
Irenej, Adversus haereses, III, 19,1: Sources Chrétiennes, 211, 374.
16
Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.
17
Usp. Augustin, Tractatus in Ioannem, 13, 4: Corpus Christianorum,36, 132: „Ja sam put
istina i život (Iv 14,6). Ako tražiš istinu, slijedi put; jer put je isto što i istina. Cilj, kojemu
težiš, i put, koji trebaš proći, ista su stvar. Ne možeš stići do cilja slijedeći neki drugi put, po
drugom putu ne možeš stići do Krista, do Krista možeš stići samo po Kristu. U kojemu
smislu dolaziš do Krista po Kristu? Dolaziš do Krista Boga po Kristu čovjeku; po Riječi,
koja je postala tijelo, dolaziš do Riječi, koja je u početku bila kod Boga.“
18
Toma, Quaestio de veritate, q. 29, a. 5, co.

56
V. Spasenje u Crkvi, tijelu Kristovu

12. Mjesto u kojemu primamo spasenje, koje je donio Isus, jest Crkva,
zajednica onih koji, budući da su pridruženi novom redu odnosa koji je Krist
započeo, mogu primiti puninu Duha Kristova (usp. Rim 8,9). Razumjeti ovo
spasenjsko posredovanje Crkve je bitna pomoć da se nadvlada
redukcionistička tendencija. Spasenje koje nam Bog nudi, ustvari, ne postiže
se samim individualnim snagama, kako bi htio neo-pelagijanizam, nego po
odnosima koji nastaju od utjelovljenoga Sina Božjega i koji oblikuju
zajedništvo Crkve. Osim toga, budući da milost, koju nam Krist daje, nije,
kako si umišlja neo-gnostička vizija, jedino unutrašnje spasenje, nego nas
uvodi u konkretne odnose koji je on sam živio, Crkva je vidljiva zajednica: u
njoj dodirujemo tijelo Kristovo, na poseban način u najsiromašnijoj i trpećoj
braći. Konačno, spasenjsko posredovanje Crkve, koja je „opći sakrament
spasenja“,19 daje nam sigurnost da se spasenje ne sastoji u samo-ostvarenju
izoliranoga pojedinca, a niti u njegovu unutrašnjem stapanju s božanskim,
nego u pridruživanju u zajednicu osoba, koja sudjeluje na zajedništvu
Trojstva.

13. Kako individualistička vizija tako ona čisto unutrašnja u opreci su

sakramentalnoj ekonomiji spasenja po kojoj je Bog htio spasiti ljudsku osobu.
Sudjelovanje u Crkvi, u novom redu odnosa, koje je započeo Krist, događa se
po sakramentima, među kojima je Krštenje vrata, 20 a Euharistija izvor i
vrhunac. 21 tako se vidi, s jedne strane, neutemeljenost umišljaja o samo-
spasenju, koji računaju jedino na ljudske snage. Vjera ispovijeda, nasuprot,
da smo spašeni po Krštenju, koji nam utiskuje neizbrisivi karakter
pripadnosti Kristu i Crkvi, iz čega proizlazi preoblikovanje našega
konkretnog načina življenja odnosa s Bogom, s ljudima i sa stvorenim (usp.
Mt 28,19). Tako, očišćeni od izvornoga grijeha i od svakoga grijeha, pozvani
smo na novo postojanje suobličeno s Kristom (usp. Rim 6,4). Milošću sedam
sakramenata, vjernici neprestano rastu i preporađaju se, posebice kada hod
postaje zamorniji i ne manjkaju padovi. Kada oni, griješeći, napuštaju svoju
ljubav prema Kristu, mogu biti ponovno, posredstvom sakramenta Pokore,
uvedeni u red odnosa koje je uspostavio Krist, da bi hodili kao što je hodio
On (usp. 1 Iv 2,6). Na taj način s nadom gledamo na posljednji sud, na
kojemu će svaka osoba biti prosuđivana prema konkretnosti njezine ljubavi
(usp. Rim 13,8-10), posebice prema najslabijima (usp. Mt 25,31-46).

19
Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 48.
20
Usp. Toma, Summa theologiae, III, q. 63, a. 3.
21
Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 11;
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, br. 10.

57
 14. Sakramentalna spasenjska ekonomija suprotstavlja se također
tendencijama koje predlažu čisto unutrašnje spasenje. Gnosticizam, ustvari,
se pridružuje negativnom pogledu na stvarateljski red, kojega se razumije
kao ograničenje apsolutne slobode ljudskoga duha. Posljedično, spasenje je
viđeno kao oslobođenje od tijela i od konkretnih odnosa u kojima živi osoba.
Nasuprot tomu, ukoliko smo spašeni „po ponudi tijela Isusa Krista“ (Heb
10,10; usp. Kol 1,22), pravo spasenje, daleko od toga bi to bilo oslobođenje
od tijela, uključuje također njegovo posvećenje (usp. Rim 12,1). Ljudsko
tijelo je oblikovao Bog, koji je u njega upisao govor koji poziva ljudsku
osobu da prizna darove Stvoritelja i da živi u zajedništvu s braćom. 22
Spasitelj je ponovno uspostavio i obnovio, svojim Utjelovljenjem i svojim
pashalnim misterijem, ovaj izvorni govor i priopćio nam ga u tjelesnoj
ekonomiji sakramenata. Zahvaljujući sakramentima, kršćani mogu živjeti u
vjernosti tijelu Kristovu i, dosljedno, u vjernosti konkretnom redu odnosa
koje je on darovao. Ovaj red odnosa zahtijeva, na poseban način, brigu za
trpeće čovječanstvo svih ljudi, po tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa.23

VI. Zaključak: Prenositi vjeru, u očekivanju Spasitelja

15. Svijest o punom životu u koji nas uvodi Isus Spasitelj, potiče kršćane na
misije, da naviještaju svim ljudima radost i svjetlo Evanđelja. 24 U tom
nastojanju bit će također spremni uspostaviti iskren i konstruktivan dijalog s
vjernicima drugih religija, u uvjerenju da Bog može voditi prema spasenju u
Kristu „sve ljude dobre volje, u čijemu srcu nevidljivo djeluje milost“.25 Dok
se sa svim svojim snagama posvećuje evangelizaciji, Crkva nastavlja zazivati
konačan dolazak Spasitelja, jer „u nadi smo spašeni“ (Rim 8,24). Spasenje
čovjeka će se dovršiti samo kada, nakon što pobijedi posljednjega neprijatelja,
smrt (usp. 1 Kor 15,26), budemo potpuno sudjelovali u slavi uskrsloga Isusa,
koji će donijeti puninu našeg odnosa s Bogom, s braćom i sa svim stvorenim.
Cjelovito spasenje, tijela i duše, konačno je odredište na koje Bog poziva sve
ljude. Utemeljeni u vjeri, podržavani nadom, djelatni u ljubavi, prema
primjeru Marije, Majke Spasiteljeve i prve među spašenima, sigurni smo da
je „naša pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja,
Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on

22
Usp. Franjo, Okružno pismo Laudato si’ (24. svibnja 2015.), br. 155: AAS 107 (2015),
909-910.
23
Usp. Isti, Apostolsko pismo Misericordia et misera (20. studenoga 2016.) , br. 20: AAS
108 (2016), 1325-1326.
24
Usp. Ivan Pavao II., Okružno pismo Redemptoris missio (7. prosinca 1990.), br. 40: AAS
83 (1991), 287-288; Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 9-13: AAS 105
(2013), 1022-1025.
25
Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, n. 22.

58
će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu
slavnomu“ (Fil 3,20-21).

Vrhovni svećenik Franjo, dana 16. veljače 2018., odobrio je ovo Pismo,
odlučeno na Plenarnom zasjedanju ove Kongregacije 24. siječnja 2018. i
naredio njegovo objavljivanje.

Dano u Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 22. veljače 2018., na

blagdan Katedre svetoga Petra.

Luis F. Ladaria, S.I.

naslovni nadbiskup Thibice
prefekt

Giacomo Morandi
naslovni nadbiskup Cerveterija
tajnik
Prijevod s talijanskog izvornika:
Don Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH

Poruka za Dan posvećenja klera 2018.

Dragi svećenici,
Dan posvećenja klera, koji se slavi na svetkovinu Presvetog Srca Isusova,
pruža nam prigodu zaustaviti se u Gospodinovoj prisutnosti, da bismo
obnovili sjećanje na naš susret s njim i tako s većim žarom prionuli uz naše
poslanje u službi Božjeg naroda. Ne smijemo, naime, zaboraviti da divota
poziva koji nas je privukao, zanos kojim smo izabrali kročiti putom
posebnog posvećenja Gospodinu i čuda koja vidimo u našem prezbiterskom
životu, imaju svoj izvor u onom času kad su nam se pogledi susreli s Božjim.
Svi mi, naime, "doživjeli smo u svome životu neki susret s njim" i svaki od
nas može sačiniti vlastito duhovno sjećanje i vraćati se s radošću na taj
trenutak "u kojem sam osjetio da me Isus gleda" (PAPA FRANJO, Homilija
u Svetoj Marti, 24. travnja 2015.).
I prvi su učenici iskusili radost prijateljstva s Isusom, koja im je zauvijek
promijenila život. No, nakon navještaja Muke, nad njihovo se srce nadvio
veo tame koji im je potamnio put. Žar nasljedovanja, san o Božjem
kraljevstvu koje je inaugurirao Učitelj i prvi plodovi poslanja, sad se susreću
s teškom i neshvatljivom stvarnošću, zbog koje im se poljuljala nada,
probudile se sumnje i zaprijetila im opasnost da se ugasi radost naviještanja
evanđelja.

59
 To je nešto što se može dogoditi uvijek, pa i u svećenikovu životu. Zahvalno
sjećanje na početni susret, radost nasljedovanja i žar apostolske službe, koji
je plamtio u srcu godinama i nije gasnuo ni u situacijama koje nisu uvijek
bile lake, mogu ustuknuti pred umornošću ili obeshrabrenošću što dovodi do
nadiranja nutarnje pustinje suhoće i do toga da naš svećenički život bude
obavijen sjenom tuge.
Upravo u tim trenucima, međutim, Gospodin, koji nikada ne zaboravlja
života svoje djece, poziva nas uzići s njim na goru, kao što je učinio s Petrom,
Jakovom i Ivanom, preobrazivši se pred njima. Odvevši ih "visoko" i "u
osamu" Isus ih vodi na čudesno putovanje preobraženja; od pustinje do
Tabora i od tame k svjetlu.
Dragi svećenici, trebamo se svakoga dana preobražavati uvijek novim
susretom s Gospodinom koji nas je pozvao. Pustiti mu da nas "povede
visoko" i da ostanemo "u osami" s njim nije službena dužnost, izvanjska
radnja ili beskorisno gubljenje vremena na zadaće povezane sa službom, već
živo vrelo koje teče u nama i priječi da naš "evo me" uvene i presahne.
Kontemplirajući evanđeoski prizor Gospodinova preobraženja, dakle,
možemo uočiti tri mala koraka, koja će nam pomoći potvrditi naše prianjanje
uz Gospodina i obnoviti naš svećenički život: uzaći visoko, pustiti da
budemo preobraženi, biti svjetlo za svijet.
1. Uzaći visoko, jer ako ostanemo uvijek usredotočeni na stvari koje treba
učiniti, prijeti nam opasnost da postanemo zatočenici sadašnjosti, da
svakodnevne zadaće iscrpe iz nas svaki atom snage, da ostanemo previše
usredotočeni na sebe same te se, tako, u nama gomilaju umori i frustracije
koji mogu biti pogubni. Jednako tako, "uzaći visoko" je protulijek onim
napastima "duhovne svjetovnosti" koje nas, također iza privida pobožnosti,
udaljavaju od Boga i braće i vode do toga da stavljamo sigurnosti u stvari
ovoga svijeta. Imamo, naprotiv, potrebu svakoga dana uranjati u Božju
ljubav, napose molitvom. Uzlazak na goru podsjeća nas da je naš život stalni
uspon prema svjetlu koje dolazi odozgor, putovanje prema Taboru Božje
prisutnosti, koji širom otvara nove i iznenađujuće obzore. Ta nas stvarnost ne
želi navesti na bijeg od pastoralnih obaveza i svakodnevnih izazova koji su
pred nama, već nas želi podsjetiti da je Isus središte svećeničkog života i da
sve možemo samo u Onome koji nas jača (Fil 4, 13). Stoga, "uzlazak učenika
na goru Tabor potiče nas da razmišljamo o važnosti odvajanja od svjetovnih
stvari, da bismo uzdigli svoj duh k nebu i razmišljali o Isusu. Riječ je o tome
da se oraspoložimo za pozorno i molitveno slušanje Krista, ljubljenog Sina
Očeva, tražeći trenutke molitve koji omogućuju poslušno i radosno
prihvaćanje Riječi Božje" (PAPA FRANJO, Angelus, 6. kolovoza 2017.).

60
2. Pustiti da budemo preobraženi, jer svećenički život nije neki program u
kojem je sve već unaprijed isplanirano ili birokratska služba koju treba
obavljati prema unaprijed utvrđenoj shemi; naprotiv, to je živo iskustvo
svakodnevnog odnosa s Gospodinom, po kojem postajemo znak njegove
ljubavi prema Božjem narodu. Zato, "nećemo moći živjeti tu službu s
radošću ako ne budemo doživjeli i iskusili trenutke osobne molitve, oči u oči
s Gospodinom, govoreći mu, razgovarajući s njim" (PAPA FRANJO, Susret
sa župnicima grada Rima, 15. veljače 2018.). U tome iskustvu bivamo
prosvijetljeni Gospodinovim licem i preobraženi njegovom prisutnošću. I
svećenički život je "preobraženost" Božjom milošću kako bi naše srce
postalo milosrdno, uključivo i suosjećajno poput Kristova. Riječ je
jednostavno o tome da budemo – kao što je nedavno podsjetio Sveti Otac –
"obični, jednostavni, blagi, uravnoteženi svećenici, ali koji se neprestano daju
obnavljati od Duha" (PAPA FRANJO, Homilija na euharistijskom slavlju s
misionarima milosrđa, 10. travnja 2018.). To se preporađanje događa prije
svega po molitvi, koja mijenja srce i preobražava život: svaki od nas
"postaje" Onaj kome se molimo. Bit će dobro podsjetiti, na ovaj Dan
posvećenja, da "svetost se sastoji u uobičajenoj otvorenosti transcendenciji,
izraženoj u molitvi i klanjanju. Sveci se odlikuju duhom molitve i potrebom
za zajedništvom s Bogom" (PAPA FRANJO, Gaudete et exsultate, br. 147).
Uspinjući se na goru bit ćemo prosvijetljeni Kristovim svjetlom i moći ćemo
sići u dolinu i svima nositi radost evanđelja.
3. Biti svjetlo za svijet, jer iskustvo susreta s Gospodinom šalje nas na put
služenja braći, njegova riječ ne želi da je se zatvara u privatnost osobne
pobožnosti i zidove hrama i, prije svega, svećenički je život misijski poziv,
koji zahtijeva hrabrost i oduševljenje izaći iz sebe samih da bismo naviještali
čitavom svijetu ono što smo čuli, vidjeli i dotaknuli u našem osobnom
iskustvu (usp. 1 Iv 1, 1-3). Prva je zadaće Crkve i, samim tim, prva velika
apostolska zadaća prezbiterâ omogućiti drugima da upoznaju Isusovu
nježnost i ljubav, kako bi svi mogli biti zahvaćeni njegovom prisutnošću koja
oslobađa od zla i preobražava život. Ako postoji neka želja koju trebamo
gajiti, onda je to "da budemo svećenici koji su kadri u pustinji svijeta podići
znamen spasenja, to jest Kristov križ, kao izvor spasenja i obnove za čitavo
društvo i za sam svijet" (PAPA FRANJO, Homilija na euharistijskom slavlju
s misionarima milosrđa, 10. travnja 2018.). Očaravajući susret s Gospodinom
mora zadobiti svoj opipljiv izraz u odgovornom zauzimanju u životu u službi
Božjeg naroda koji, prolazeći često tamnom dolinom tegoba, patnje i grijeha
treba mudre pastire i pastire koji zrače poput Mojsija. Naime, "po završetku
čudesnog iskustva Preobraženja, učenici su sišli s gore (r. 9) očiju i srca
preobraženih susretom s Gospodinom. To je put kojim i mi možemo ići. Sve
življe ponovno otkrivanje Isusa nije cilj samom sebi, nego nas navodi da
'siđemo s gore'... Preobraženi Kristovom prisutnošću i žarom njegove riječi,
bit ćemo konkretni znak Božje životvorne ljubavi prema svoj našoj braći,

61
 osobito prema onima koji trpe, koji su sami i napušteni, prema bolesnima i
mnoštvu muškaraca i žena koji su, u različitim dijelovima svijeta, poniženi
nepravdom, zlostavljanjem i nasiljem" (PAPA FRANJO, Angelus, 6.
kolovoza 2017.).
Dragi svećenici, neka ljepota ovoga dana, posvećenog Srcu Isusovu, učini da
u nama poraste želja za svetošću. Crkva i svijet trebaju svete svećenike! Papa
Franjo u novoj apostolskoj pobudnici o svetosti, Gaudete et exsultate,
podsjetio je na svećenike koji s oduševljenjem naviještaju evanđelje, rekavši
da "Crkva ne treba toliko birokrate i službenike, već oduševljene misionare,
koje izjeda gorljivost za prenošenjem istinskog života. Sveci iznenađuju, jer
nas njihov život poziva da izađemo iz spokojne i umrtvljujuće osrednjosti"
(PAPA FRANJO, Gaudete et exsultate, br. 138). Morat ćemo prijeći, prije
svega u svome srcu, ovaj put preobrazbe: uzaći na goru, pustiti Gospodinu da
nas preobrazi, da bismo zatim postali svjetlo za svijet i za osobe koje su nam
povjerene. Neka vas Presveta Marija, Žena svjetla i Majka svećenikâ, trajno
prati i čuva!
Kongregacija za kler

Poruka Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj

povodom Svjetskog dana turizma 2018.
"Turizam i digitalna transformacija"
Svjetski dan turizma, koji se obilježava na poticaj Svjetske turističke
organizacije (UNWTO), slavi se svake godine 27. rujna. U središtu teme
predložene za 2018. godinu – „Turizam i digitalna transformacija" – su
napredci u digitalnoj tehnologiji koji su stubokom promijenili naše doba i
naše ponašanje dramatično promijenivši način na koji živimo vrijeme
odmora i praznike, mobilnost i turizam u svim njegovim oblicima.
Primjena novih digitalnih tehnologija dovela je do brojnih promjena u
društvenom životu ljudi, njihovu načinu shvaćana interpersonalnih odnosa,
rada, zdravlja, komunikacija, proširivši sveudilj njihovu „povezanost" te
dakle dijeljenje informacija, omogućivši izraziti i s drugima razmjenjivati
mnogoliko i raznoliko bogatstvo idejâ, mišljenjâ i svjetonazorâ. Najnoviji
trendovi pokazuju da oko 50% digitalnih putnika nalazi poticaj i nadahnuće
pregledavajući na internetu slike i komentare, a 70% njih, prije odluke o
putovanju, konzultiraju videosnimke i mišljenja onih koji su već putovali u
pojedino mjesto1.

1
Usp. School of Management del Politecnico di Milano, Osservatorio Innovazione Digitale
nel Turismo, 2017.

62
Stoga nas proslava ovoga Dana poziva na razmišljanje o doprinosu
tehnološkog napretka ne samo u cilju poboljšanja turističkih proizvoda i
usluga nego i zato da taj napredak postane dio održivog i odgovornog razvoja
turizma prema kojemu treba usmjeravati rast tog sektora. Digitalna inovacija
ima dakle za cilj promicati uključivost, sve veću uključenost osoba i lokalnih
zajednica te postizanje razumnog i uravnoteženog upravljanja dobrima.
Prošle je godine međunarodni turistički sektor zabilježio globalni rast od 7%
godišnje i predviđa se njegov stalni rast i u narednom desetljeću. Potrebu za
„turističkom održivošću" ne treba podcjenjivati, jer neka poznata i
najposjećenija turistička odredišta doživljavaju negativne učinke fenomena
koji je u suprotnosti sa zdravim i održivim turizmom, tzv. „over-tourism".
Crkva je uvijek posvećivala posebnu pažnju pastoralu turizma, slobodnom
vremenu i praznicima kao povoljnim prigodama za odmor, jačanje
obiteljskih i međuljudskih veza, okrjepu duha, uživanje izvanredne ljepote
stvaranja i rast u našem „cjelovitom čovještvu". „Svako stvorenje ima svoju
ulogu. Nijedno nije suvišno. Sav materijalni svijet govori o Božjoj ljubavi,
njegovoj bezgraničnoj naklonosti prema nama"2. Stoga je turizam učinkovito
sredstvo za prenošenje vrijednostî i idealâ kad pruža prilike i mogućnosti za
rast osobe, bilo u njezinoj transcendentalnoj dimenziji, otvorenoj susretu s
Bogom, bilo u njezinoj ovozemaljskoj dimenziji, posebno u susretu s drugim
ljudi i u dodiru s prirodom.
Korištenje digitalne opreme od strane djelatnikâ i korisnikâ iz turističkog
sektora predstavlja veliku priliku za povećanje kvalitetnih usluga koje
zadovoljavaju nove zahtjeve, ali i za poučavanje ljudi suodgovornosti prema
„zajedničkoj kući" u kojoj živimo, iznjedrujući oblike inovacija za
funkcionalni oporavak otpada, recikliranje i kreativnu ponovnu upotrebu koja
pomažu sačuvati okoliš3. Ako, međutim, „postoji tendencija da se vjeruje da
je svako stjecanje moći jednostavno napredak, povećanje sigurnosti,
korisnosti, blagostanja, životne snage, punine vrijednosti, kao da stvarnost,
dobro i istina same od sebe proistječu iz moći tehnologije i ekonomije" 4 ,
izloženi smo opasnosti neispravnog pristupa i zatiranja samoga ljudskog
dostojanstva, što ima pogubne posljedice. To se posebno odnosi na
produkciju i upotrebu „podataka", ponajviše osobnih, koji nastaju u
„digitalnom svijetu" kao i na prevladavajuću ulogu algoritama koji obrađuju
podatke i proizvode nove podatke i informacije, i to na više razina, koji su
dostupni i onima koji se njima namjeravaju služiti jednostavno u tržišne i
propagandne svrhe, ili čak s manipulacijskim svrhama i strategijama.
Algoritmi, naime, nisu jednostavni brojevi i neutralni nizovi operacijâ, već je

2
Franjo, Enciklika Laudato si', 2015., br. 84.
3
Usp. Idem, br. 192.
4
Idem, br. 105

63
 više riječ o razradi namjerâ s preciznim ciljevima i mogu se koristiti za
uvjetovanje osobnih izbora i odluka, te utjecanje na oblikovanje misli i
svijesti pojedinca. Kad tehnološka oruđa „postanu sveprisutna, njihov utjecaj
može spriječiti ljude da uče kako živjeti mudro, duboko i kritički razmišljati i
velikodušno ljubiti"5.
„Zato je došlo vrijeme da se u nekim dijelovima svijeta prihvati stanovito
smanjenje rasta, kako bi se osigurala sredstva da druga mjesta dožive zdrav
rast. (…) [neka] tehnološki napredna društva budu spremna poticati umjerena
ponašanja, smanjujući vlastite potrebe za energijom i poboljšavajući uvjete
njezinoga korištenja"6. Pristup digitalnoj opremi mora biti omogućen svima,
uz poštivanje i očuvanje slobode izbora pojedinaca. Krajnji cilj nije provoditi
turizam s novim digitalnim tehnologijama, već da progresivno korištenje
tehnologije općenito prati sve veća svijest pojedinaca i zajednice da se u
tome korištenju valja poštivati okoliš u cilju održivog razvoja.
Posebno se želim obratiti mladim generacijama koje čine najbrojniju skupinu
korisnika digitalne tehnologije. U Instrumentum laboris u pripremi za 15.
redovnu opću skupštinu Biskupske sinode o mladima7, u br. 3 se kaže kako je
potrebno ponuditi mladima tečajeve odgoja i antropološkog obrazovanja
kako bi živjeli vlastiti „digitalni život" ne odvajajući on-line od off-line
ponašanja i kako ne bi dopustili da ih zavara virtualni svijet koji iskrivljava
percepciju stvarnosti i dovodi do gubitka identiteta povezanog s pogrešnom
predodžbom osobe. Kao što podsjeća papa Franjo: "Nije dovoljno
jednostavno prolaziti 'digitalnim' putovima, to jest jednostavno biti 'na vezi':
potrebno je da ta povezanost preraste u istinski susret. Ne možemo živjeti
sami, zatvoreni u same sebe. Nosimo u sebi potrebu da volimo druge i da
budemo voljeni"8.
Nadam se da će ovaj Dikasterij prenijeti svima, turistima i posjetiteljima,
poruku „da turizam pridonosi slavljenju Boga i sve većem vrednovanju
ljudskog dostojanstva, uzajamnog poznavanja, duhovnog bratstva, odmora
tijela i duše"9.
Iz Vatikana, 26. srpnja 2018.
Peter K. A. kardinal Turkson
Prefekt

5
Idem, br. 47.
6
Idem, br. 193.
7
Biskupska sinoda, Instrumentum laboris XV. redovne opće skupštine Biskupske sinode na
temu: „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja" [3.-28. listopada 2018.], br. 3.
8
Franjo, Poruka za 48. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 23. siječnja 2014.
9
Pavao VI., Obraćanje sudionicima 1. Dijecezanskog kongresa o pastoralu turizma, 12.
lipnja 1969.

64
BISKUPSKA KONFERENCIJA
BOSNE I HERCEGOVINE

APELI, IZJAVE I PORUKE

Poruka biskupa Semrena za Dan života 2018.

Zaštita života i pravo na život od samog začeća

Na prijedlog Svetog Oca i prema odluci Biskupske konferencije Bosne i

Hercegovine svake je godine prva nedjelja veljače posvećena razmišljanju i
molitvi za dar života. Biskupi BK BiH pozivaju na odgajanje savjesti i svijesti
o ljubavi te na prihvaćanje i poštivanje istinskog života od samoga začeća.
Stoga je predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH mons. dr. Marko Semren,
pomoćni biskup banjolučki, uputio Poruku za Dan života, koji se obilježava u
nedjelju 4. veljače 2018. pod naslovom „Zaštita života i pravo na život od
samog začeća“.

Razmišljajući o Danu života, razmišljamo o obitelji u kojoj se rađa život, o

dostojanstvu obitelji, o dostojanstvu roditelja i djece. Bračni parovi u Bosni i
Hercegovini sve kasnije postaju roditeljima, a to je još vidljivije u
srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim zemljama. Prosječna dob u kojoj žena
rađa prvo dijete postaje sve viša, a povećava se i prosječna dob za dobivanje
drugoga i trećega djeteta. Natalitet opada i to je trajan proces, dok istodobno
raste broj onih koji ne žele djecu. Roditeljstvo nosi sa sobom strahove i
zahtjeve za novim spoznajama. Prijelaz u roditeljstvo traži od bračnih parova
sposobnost za preoblikovanje uloge muža i žene, jer kad se rodi dijete
također se „rode“ muž i žena kao otac i majka. To je ta promjena iz bračnoga
u roditeljski par, koja uključuje promjenu muža i žene u svim aspektima
njihovih bića. Iskustvo prijelaza iz bračnoga u roditeljski par jest iskustvo
krize, koje može biti plodno ukoliko je otvoreno novim vrijednostima. Riječ
je o kvaliteti odnosa među roditeljima, jer za vrijeme trudnoće počinje proces
sazrijevanja bračnih parova koji ih preoblikuje u roditeljske parove. Mladi
bračni parovi u procesu sazrijevanja trebaju pomoć cijele obitelji te svoje šire
crkvene i društvene zajednice.

Uloga žene i muškarca u braku promijenila se otkako su žene stupile u svijet

rada. Žene su pozvane da se ostvare i na profesionalnom području, tako da
danas muškarac preuzima poslove u kući, što uključuje brigu za djecu i
njihov odgoj. Iako žene danas rade, kad se rodi dijete ipak one ponovno
preuzimaju najveći dio poslova u kući. Proces podjele poslova u obitelji se
nastavlja, pa očevi postupno preuzimaju zadaću skrbi za djecu i za njihov

65
 odgoj. Za roditelje s malom djecom velika je zadaća pomiriti obitelji pomiriti
obiteljske i poslovne obveze. Zato je potrebna fleksibilnost i u obitelji i na
radnom mjestu. Danas nema jasnih odgojnih modela na koje se majke i očevi
mogu pozivati, pa dolazi do dezorijentacije u njihovim međusobnim
odnosima i u njihovu odnosu prema djeci. Mladi roditelji napuštaju zastarjele
sheme iz prošlosti, ali još uvijek ne pronalaze nove modele ponašanja u
sadašnjosti. Dijeljenje obiteljskih i profesionalnih obveza zahtijeva od
roditelja da izađu iz svojih tradicionalnih uloga i da se dogovaraju o novim
oblicima djelovanja.

U obitelji najjasnije dolazi do izražaja uvjerenje da su ljudi relacijska bića,

jer su muž i žena, koji su ujedno otac i majka, to što jesu upravo su po relaciji
prema drugome. U toj relaciji ljubav se čisti od egoizma i postaje
produktivna. Upravo u relaciji prema drugome čovjek postiže svoje najveće
ostvarenje, a ne u negaciji drugoga. Takva je ljubav otvorena novom životu,
tj. rađanju djece. Priznati drugost drugoga znači nadići svoje vlastito Ja i tako
mu omogućiti obogaćenje u otvorenosti prema drugima i prema apsolutno
Drugom (tj. prema Bogu). Obitelj je zbog toga mjesto u kojem osobe postaju
slobodni i odgovorni nosioci humanizma. Također, u obitelji različite
generacije imaju mogućnost da se uzajamno razumijevaju i prihvaćaju.

Da je život Božji dar i da je ljubav Božji dar, to se najjasnije očituje u obitelji,

koja veliku ulogu ima u prenošenju vjere djeci. Moramo biti svjesni da svako
novo biće koje dolazi na svijet jest nositelj jedine i neponovljive sudbine. To
je tajna koja se prihvaća i poštuje. Dijete ne smije biti ničije sredstvo. Ono je
svrha. Ono je individualno biće, različito od drugih i neponovljivo. Cilj je
odgoja slobodan čovjek koji će iz svoje slobode poštivati drugoga i širiti
ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Značajno je primijetiti važnost uzajamnoga sazrijevanja roditelja i djece.

Jednako su danas u krizi i djeca i roditelji: velik broj roditelja živi bez djece,
ali i velik broj djece živi bez svojih roditelja. Ljubav ujedinjuje, povezuje,
daje smisao, jamči trajnost i izgradnju obitelji. Ljubav briše udaljenosti
između roditelja i djece te između roditelja među sobom.

Moramo se suočiti s činjenicom opadanja nataliteta, što je velika opasnost

za gospodarsku, društvenu i kulturnu budućnost europskih naroda. Ovdje
posebno ističem Bosnu i Hercegovinu i hrvatski narod u njoj. Obitelj se ne
može dokidati, njome se ne smije manipulirati. Stoga je neprimjereno brkati
obitelj s drugim oblicima zajedničkoga života.

Ovom prigodom u ime katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine upućujem

vapaj za obnovu obitelji – za rađanje djece, za obnovu Crkve i naroda.
Zahvaljujem svima vama, svećenicima, redovnicima i drugima koji se na

66
razne načine trudite oko stvaranja kulture i civilizacije života, a suzbijate
kulturu smrti.

Posebno zahvaljujem i izražavam veliko poštovanje svima onima u našoj

Domovini koji s velikom odgovornosti prema Bogu, prema svojoj savjesti i
prema svome narodu štite ljudski život i visoko cijene dostojanstvo braka i
obitelji.

Zahvaljujem svim pomagačima zaklade „Da životu“, koju smo ustanovili

prije više godina, a koja potiče naše hrabre bračne drugove da budu spremni
imati više djece.

Zahvaljujem i karitativnim i molitvenim skupinama koje se veoma trude oko

pružanja pomoći mladim bračnim parovima kao i siromašnijim obiteljima.

Zahvaljujem također svim liječnicima i bolničkom osoblju, kao i članovima

obitelji koji su se istakli u spašavanju nerođenih života.

Sve Vas molim: bdijte i dalje nad svakim ljudskim životom! Branite i štitite i
ubuduće ljudski život u njegovoj cjelovitosti! To je velika zadaća i veliko
poslanje za sve nas koje nam je povjerio sam Bog Životvorac! Neka Vas On
nagradi svojim blagoslovom i svojim mirom!

Banja Luka, Prvomučenici Franjevačkog reda, 16. 1. 2018.

Mons. Marko Semren,

pomoćni biskup banjolučki
i predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH

Zajednička izjava članova Austrijske biskupske konferencije

i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
U ponedjeljak, 5. ožujka 2018. u Nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu
održan je zajednički susret članova Austrijske biskupske konferencije i
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Predsjedali su nadbiskup bečki
kardinal Christoph Schönborn, predsjednik Austrijske BK, i nadbiskup
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik Biskupske konferencije BiH.
Sudjelovalo je 11 članova Austrijske BK i svi članovi Biskupske konferencije
BiH. Na zajedničkom zasjedanju također su sudjelovali apostolski nunciji iz
Austrije i Bosne i Hercegovine mons. Peter-Stephan Zurbriggen i mons.
Luigi Pezzuto. Tijekom zasjedanja članovi dviju Biskupskih konferencija
pripremili su Zajedničku izjavu koja je obznanjena nakon završetka
zasjedanja Austrijske biskupske konferencije, 8. ožujka 2018. na konferenciji

67
 za novinstvo održanoj u Svećeničkom domu u Sarajevu. Zajedničku Izjavu
prenosimo u cijelosti:

ZAJEDNIČKA IZJAVA

članova Austrijske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i

Hercegovine

Sarajevo, 5. ožujka 2018.

Po prvi puta okupili su se 5. ožujka 2018. u Sarajevu članovi Austrijske

biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine da bi
na taj način posvjedočili zajedništvo Crkve u ovim dvjema zemljama koja je
povezana zajedničkom poviješću i brojnim događanjima. Mjesto zajedničkog
susreta je Grad za koji je papa Franjo prigodom svoga pohoda 2015. godine
kazao da je „s pravom dobio naziv 'europskog Jeruzalema'“. Biskupi Bosne i
Hercegovine zahvalni su svojoj subraći u biskupstvu iz Austrije da su ovamo
došli kako bi zajednički molili, jedni druge susreli, upoznali se izmijenili
razmišljanja te da bi podijelili radost i žalost ljudi i Crkve u Bosni i
Hercegovini.

Posjeta biskupa na „Nedjelju solidarnosti“, koja se u Hrvatskoj i Bosni i

Hercegovini uvijek obilježava na treću korizmenu nedjelju, važan je znak.
Prilozima ove nedjelje pomaže se potrebitima koji su ostali u Bosni i
Hercegovini i koji još uvijek trpe posljedice rata. Svojim dolaskom ovamo
austrijski biskupi dali su svjestan znak posebno i ponajprije mladim ljudima
koji već godinama napuštaju ovu zemlju odlazeći prema zapadnoj Europi, a
mnogi od njih idu u Austriju.

Radosna je činjenica da se pohod austrijskih biskupa događa o 100. obljetnici

smrti prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Upravo su u vrijeme
nadbiskupa Stadlera, uz veliku pomoć iz Austrije, u Bosni i Hercegovini
izgrađene brojne crkve i uspostavljene crkvene institucije. To je bila velika
pomoć za crkveno poslanje u zemlji u kojoj je do tada crkveni život održavao
gotovo isključivao franjevački red. Prije sto godine Sarajevo i zemlja
doživjeli su vrijeme osnutka o čemu svjedoče brojne građevine u centru
glavnog i drugih gradova tada uspostavljenih državnih, kulturnih i drugih
institucija.

Crkva i mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini nisu zaboravili da su brojne

karitativne institucije iz Austrije, kao što su Caritas ili Kirche in Not (Crkva
u nevolji), kao i akcije poput „Nachbar in Not“ (Susjed u nevolji) i mnogi
pojedinci pomogli tijekom nedavnoga rata u velikoj nevolji. Uz spomenutu
zahvalnost povezana je i zahvala za duhovne darove koji su proizišli iz

68
povezanosti Crkve obiju zemalja. Među njima posebno se ističe dvoje
blaženika podrijetlom iz Austrije koji su djelovali u Bosni i Hercegovini: s.
Berchmana Leidenix, drinska mučenica, koja je bila posebno angažirana u
odgoju i školstvu, kao i Ivan Merz koji se štuje kao zaštitnik mladeži.

Održavanjem svoga plenarnog zasjedanja austrijski biskupi idu stopama papa

Ivana Pavla II. i Franje koji su pohodili Sarajevo kao glasnici mira i time
htjeli pomoći u liječenju ratnih i poratnih rana. Posjet austrijskog episkopata
je u isto vrijeme znak solidarnosti s Crkvom u Bosni i Hercegovini koja je
tijekom rata od 1992. do 1995. godine i u vremenu nakon rata podnijela
brojna iskušenja. U mnogim dijelovima zemlje katolicima prijeti potpuni
nestanak. Svojom posjetom biskupi žele ohrabriti one koji su ostali i njima
prenijeti nadu u budućnost. Impresivno je djelovanje Crkve u Bosni i
Hercegovini: brojne crkvene školske, odgojne i socijalne institucije otvorene
su za sve ljude bez obzira na vjeroispovijest i time su živi svjedok nade i
konkretne kršćanske ljubavi.

Stoga austrijski biskupi žele i nadalje biti nositelji raznih inicijativa koje bi
trebale pomoći vjernicima koji ovdje žive da ponovno uzmu život u svoje
ruke i da skladno žive i surađuju s drugima. Biskupi također žele biti
ambasadori dramatične situacije katolika u mnogim dijelovima zemlje i
svratiti na to pozornost drugih Biskupskih konferencija. Posjetima najvišim
političkim i vjerskima predstavnicima u zemlji htjeli su izraziti svoju blizinu
i potporu svim ljudima dobre volje u Bosni i Hercegovini.

Mnogi ljudi iz Bosne i Hercegovine došli su u Austriju zbog rata. Pronašli su

zaštitu i sigurnost i istovremeno obogatili zemlju. Radi njih i radi Bosne i
Hercegovine treba se nadati da će mnogi od njih ponovno vidjeti budućnost u
svojoj domovini, vratiti se i pri tome pomoći u obnovi i obogaćivanju zemlje.

Bosna i Hercegovina još uvijek nije došla do punog i pravednog mira. Još
uvijek postoje napetosti i nepovjerenje u zemlji koji ugrožavaju suživot.
Stoga, biskupi iz Austrije, zajedno s biskupima iz Bosne i Hercegovine,
apeliraju na sve nositelje odgovornosti u zemlji i na međunarodnoj razini da
se zauzmu oko izgradnje pravednog mira. Za to je neophodno poštovanje
ljudskog dostojanstva i svih prava i sloboda svih članova društva kao i
jednakopravnosti tri naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Ne smiju u ovoj
zemlji postojati „građana drugog reda” ni mehanizmi sustavne diskriminacije.
Biskupi obiju zemalja podupiru Bosnu i Hercegovinu na putu europske
integracije. Bosna i Hercegovina bila je i jest dio Europe kroz svoju povijest i
bogatu kulturnu baštinu.

Prije 100 godina završio je Prvi svjetski rat. Milijuni ljudi izgubili su živote.
Sjećanje na ovu katastrofu i masovnu patnju trebalo bi osnažiti kršćane i sve

69
 ljude dobre volje da se zauzmu za miran suživot. Ispovijedamo Isusa Krista
kao Kneza mira i molimo se njemu. U ovoj vjeri potičemo sve ljude da se
ujedine na putu mira i dobra. To je put Božji, jedini pravi put svakog čovjeka,
svakog društva i svake države.

Poruka komisije Justitia et pax BK BiH u povodu aktualnih

društveno-političkih procesa u zemlji
Predsjednik Komisije "Justitia et pax" Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, 26. ožujka 2018.
uputio je Izjavu koju prenosimo u cijelosti:

Ne gubimo nadu da i kod nas ima života i budućnosti!

Duboko svjesni aktualnog stanja i društveno-političkih procesa u Bosni i

Hercegovini, i ovom prigodom sebi i svim katolicima u našoj zemlji, iznova
dozivamo u pamet činjenicu da je najvažniji temelj našeg povjerenja u
povijest čovječanstva – pa tako i našu osobnu i zajedničku – vjera u Božju
providnost i u njegovu ljubav. Pozvani smo, kao njegovi vjernici, svoju nadu
položiti u prvome redu u Isusa Krista. Ne dopustimo da nas razočaranost
zbog postojanja raznih nepravdi i sporog društvenog napretka spriječi u
gledanju neizmjerne Božje dobrote i tolikih dobrih ljudi koji su nam poticaj
da i sami činimo dobro drugima. Osobito nemojmo dopustiti da nam bilo tko
ili bilo što ukrade našu, čvrsto utemeljenu, kršćansku nadu koja nam pomaže
ostati na strani Spasitelja ljudskog roda koji je pobijedio zlo i smrt te nam je
Put u vječni život. Duboko zahvalni svim ljudima koji nam čine dobro i
pomažu nam ostati na putu dobra i čvrsto se pouzdajući u Božju providnost,
dajemo potporu svima koji vjeruju da u našoj domovini Bosni i Hercegovini
ima života i budućnosti.

Prisjetimo se smjerodavnih, ohrabrujućih riječi velikoga pape, svetog Ivana

Pavla II. upućenih u Banjoj Luci prije petnaest godina: „Budućnost ovih
krajeva ovisi o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje
odgovornosti – čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno
priječite snagom dobra“. U duhu jasnih apela trojice posljednjih papa,
pozivamo da svatko od nas na svom mjestu učini sve što je moguće na
izgradnji mira i pravde. Potičemo sve da otvore svoje srce za one slabe,
nemoćne, obespravljene... U isto vrijeme ponovo tražimo od svih odgovornih
u političkom odlučivanju da zajednički učine sve što je potrebno kako bi
vratili povjerenje naših sugrađana u državne institucije, te da napokon
profunkcionira pravna država na cijelom području Bosne i Hercegovine.

70
Pape su uvijek iznova naglašavali kako je država dužna štititi prava svakog
svoga građanina, pripadnika svakog naroda i nacionalne manjine, a ne da ta
prava ograničava, da u praksi obespravljuje pojedince pa i cijeli narod. Ne
možemo i ovom prigodom ne ukazati na gorku činjenicu, kada je u pitanju
hrvatski narod i Katolička Crkva u BiH, da je u entitetu RS-a, koji čini
gotovo polovicu zemlje, svršetkom 2017. u 69 župa živjelo samo 8.860
katolika, tj. oko 5% od njihova predratnog broja. Na žalost, u pojedinim
dijelovima BiH slična je situacija i s druga dva brojnija naroda. Zar je
moguće da oni koji su prognani ili oni koji su na pojedinom dijelu BiH ostali
kao manje brojni ne pripadaju nikome pa ni unutar svoga naroda? Zar ne bi
upravo oni, u ovom vremenu izgradnje zemlje i društva, trebali imati
povlašteno mjesto kako bi se makar dijelom ispravila teška nepravda koju su
preživjeli? U ime koga i u ime čega bilo tko, a pogotovo oni koji nose
odgovornost, ima pravo otpisivati te ljude i držati ih na rubu kada je riječ o
bilo kojem pa tako i o političkom pravu? Zar jednima treba sve, a drugima ne
treba ništa i zar se tako misli izgraditi pravedno društvo, a na kraju imati i
Božji i ljudski blagoslov?

Imajući sve to u vidu, potičemo sve djelatnike u politici i političkim

strankama da u svoje programe i nastupe ugrade ponajprije odgovornost za
zajedničko dobro i tako prevladaju vlastite, nerijetko uskogrudne interese.
Podsjećamo da nas i vlastita povijest opominje da je, u iznalaženju
dugoročnijih konstruktivnih rješenja, pogubno voditi se željom za
dominacijom jednog nad pripadnicima drugih naroda, etničkih ili vjerskih
zajednica. Smatramo nužnim – uvažavajući sve bogatstvo etničke
raznolikosti – na pravedan način riješiti i pitanje Izbornoga zakona, ali ne
samo u polovici zemlje nego u cijeloj Bosni i Hercegovini i to na način da
sva tri konstitutivna naroda i svaki čovjek budu jednakopravni u svakom
dijelu Bosne i Hercegovine. Koristeći postojeća iskustva složenih
demokracija na europskom kontinentu, moguće je kreirati ustrojstvo naše
države za svaki narod i svakoga njezina građanina, a ne samo za pripadnike
nekog od domicilnih državotvornih naroda, jedne tradicionalne vjerske
zajednice ili jedne partije. U iznalasku nužnog pozitivnog rješenja za sve
ovdašnje narode, još jednom naglašavamo, da Bosni i Hercegovini treba više,
odlučnije i učinkovitije pomoći i međunarodna politika, osobito političara iz
zemalja supotpisnica mirovnog sporazuma u Daytonu 1995. godine.

Svjesni da se korjenite društvene, političke, pravne i gospodarske promjene,

nužne za budućnost naše zemlje, ne ostvaruju samo unutar njezinih političkih
odnosno državnih granica, smatramo neutemeljenim isprike brojnih svjetskih
centara moći i njihova prebacivanja odgovornosti isključivo na neku
„domaću razinu“. U isto vrijeme, smatramo iznimno važnim da domaći
političari, osobito u ovoj izbornoj 2018. godini, odgovorno koriste javni
prostor i suzdržavaju se od svega što nije primjereno javnom nastupu te budu

71
 svjesni da su pozvani biti primjer mladim naraštajima. Također pozivamo
medije i medijske djelatnike da ne pristaju na trendove kulture odbacivanja
(kako se izrazio papa Franjo) i elemente kulture smrti (kako je govorio sveti
Ivan Pavao II.) nego da promiču svijest otvorenosti životu i ljubavi prema
svojoj zemlji, svome kraju i zavičaju.

U ovom svetom vremenu priprave za Uskrs, pozivamo sve članove Katoličke

Crkve u našoj zemlji na što temeljitiju duhovnu obnovu i ponovno otkrivanje
ljepote evanđeoske poruke. Posebno potičemo svećenike, redovnike,
redovnice, vjeroučitelje i druge pastoralne suradnike, ali i sve Kristove
vjernike da – svatko na svome mjestu – dadne svoj prinos u ostvarenju
nebeskoga kraljevstva dobra i mira. Budimo otvoreni prema svim svojim
sugrađanima koje je Bog, u svom promislu, poslao na naše životne staze da,
kao djeca jednoga nebeskog Oca, skladno živimo i izgrađujemo ovu zemlju.

Sarajevo, 26. ožujka 2018.

Mons. Franjo Komarica,

biskup banjolučki i predsjednik Komisije Justitia et Pax, s. r.

Poziv biskupa BK BiH na molitvu krunice

Za duhovnu obnovu katolika u Bosni i Hercegovini

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, pozvali su na molitvu

krunice od Blagovijesti do kraja svibnja 2018. za duhovnu obnovu katolika u
Bosni i Hercegovini. Poziv prenosimo u cijelosti:

Mi, pastiri mjesnih Crkava, pozivamo sve katolike u svojim biskupijskim

zajednicama u Bosni Hercegovini da se svi zajedno i svatko osobno,
obiteljski i kao članovi župnih zajednica, od svetkovine slavlja Blagovijesti,
koja se ove godine liturgijski obilježava 9. travnja 2018., do svršetka
Gospina mjeseca svibnja, povežemo u moljenju Gospine krunice na
zajedničku nakanu: duhovna obnova katolika u cijeloj krajevnoj Crkvi u BiH.

Povijest nam svjedoči da se Crkva u našem hrvatskom narodu u teškim

kušnjama ujedinjavala u molitvi i tako se uspijevala oduprijeti svim teškim
izazovima te ostati vjerna Kristu, Svetom Ocu, svome domu i domovini.
Pozivamo da svih tih naznačenih dana posebno molimo na ove nakane:

- za nepokolebljivu nadu i pouzdanje u uskrsloga Krista u vremenu brojnih

iskušenja i sumornosti koje nam se nameću;
- za iskorjenjenije psovke koja truje vjerničko srce i vjerničko zajedništvo:

72
- za radosnu otvorenost životu i čin zadovoljštine za svu ubijenu nerođenu
djecu;
- za slogu i vjernost u braku i obiteljsko zajedništvo;
- za istinsko poštovanje Dana Gospodnjeg i redovito sudjelovanje na slavlju
sv. Mise u nedjelju i zapovijedane blagdane;
- za zauzet odgoj djece i mladih u vjeri i pružanje svjedočenja vjere vlastitim
primjerom;
- za hrabro i radosno svjedočenje svoje vjere i ne odričući se svoga identiteta
i voleći svoje, a poštujući tuđe;
- za iskorjenjenije svih negativnih ovisnosti koje urušavaju naše ljudsko
dostojanstvo i naše vjerničko zajedništvo.

Molimo i za sve ono čime će nas Bog obnoviti, ohrabriti i učiniti postojanima
na našim korijenima da uvijek budemo prepoznatljivi kao kršćani.

U svom pozivu donosimo i poticajne riječi dvojice naših svijetlih likova:

blaženoga Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, i sluge Božjega Josipa
Stadlera:

Sidro ufanja hrvatskog naroda

„Stari pomorci, da im lađa za vrijeme bure ne bude igračkom valova,

nastojali su da što prije nađu čvrsto tlo i bace sidro, koje će lađu držati na
mjestu. Svaki pojedini od nas putnik je na moru ovoga života, koji plovi
usred raznih bura i oluja.

I cijeli hrvatski narod jedan je takav putnik koji već 13 stotina godina plovi
pučinom života u ovoj svojoj današnjoj lijepoj domovini, koju mu je podarila
ruka Božja. I taj si je narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto
tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima
života, a to je Majka Božja, Blažena Djevica Marija.

O toj dubokoj vjeri našega puka, da mu je Marija najbolja zaštitnica u životu

i u smrti, svjedoče nebrojene crkve Njoj posvećene po našim brežuljcima i
planinama, otocima i dolinama. O toj dubokoj vjeri našega puka svjedoče
nebrojeni oltari Njoj posvećeni gotovo u svim crkvama, svjedoče nebrojeni
kipovi Njoj na čast podignuti na raskršćima naših putova i cesta. Svjedoče
nebrojene slike Njezine koje rese i najsiromašnije potleušice naše kao i
najbogatije palače“.

Iz propovjedi bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici u srpnju 1935.

73
 Molitva krunice

„Krunica je doista najkrasnija molitva; ona obuhvaća sve, što je kršćaninu

vjerovati, ufati i ljubiti; ona u sebi sadržaje najglavnije istine naše svete vjere
ona je prikladna za svak dobu, za stare i mlade, za sve osobe učene i neuke
za zdrave i bolesne; ona je najbolji molitvenik bez molitvene knjižice i za
one koji ne znaju i koji znaju čitati, ona nam predočuje Spasitelja i djelo
otkupljenja, ona nas sjeća Marije i svega što je učinila za naš spas.

Krunica se može nazvati potpuni pučki katekizam, ako se moli kako treba, te
se ujedno razmišlja o tajnama naše svete vjere, koje se iza riječi Isus u
'Zdravo Marijo' spominju, i to katekizam veoma praktičan, jer ona ne
sadržava samo vjerno i na kratko istine naše svete vjere, nego njom se te
istine u formi molitve ujedno oživotvoruju i vrše.

Zato jedva ima bolje molitve, koja bi Bogu draža, a Marija bila milija od
krunice, te će jedva biti molitve, koja će onako sigurno prodrti oblak i preko
Marije do prijestola Božjega brže doći i hitrije biti uslišana kao krunica. Zato
se veselim što je naš sveti otac svojoj djeci po svijetu naložio da se u svim
sadašnjim nevoljama upravo krunicom obratimo na majku Mariju da preko
nje svoj crkvi isprosimo potrebitu pomoć“.

Iz poslanice o molitvi krunice sluge Božjega Josipa Stadlera u rujnu 1883.

U tom duhu sve iskreno pozdravljamo preporučujući sve zagovoru i zaštiti

naše Nebeske Majke Marije i zazivajući na sve obilje Božjeg blagoslova!

Sarajevo, 26. ožujka 2018.

Vaši biskupi:

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

i predsjednik BK BiH, s. r.
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup, s. r.
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, s. r.
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski
i ap. upravitelj trebinjsko-mrkanski, s.r.
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, s. r.
Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, s. r.

74
Poruka biskupa BK BiH uoči Općih izbora
u listopadu 2018. godine

Sa svoga 73. redovitog zasjedanja, održanog u zgradi Biskupskog

ordinarijata u Banjoj Luci, 13. i 14. srpnja 2018., biskupi Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine uputili su Poruku članovima svojih
biskupijskih zajednica u vezi s listopadskim Općim izborima u Bosni i
Hercegovini 2018. godine. Poruku prenosimo u cijelosti:

U listopadu 2018. godine trebaju biti održani opći izbori u Bosni i

Hercegovini. U povodu toga važnog događaja, kao biskupi Katoličke Crkve,
svjesni društvene odgovornosti svih kršćana, i u skladu sa socijalnim naukom
Crkve, podsjećamo katoličke vjernike, da svi članovi Crkve, osim zakonskih
obveza, imaju i moralnu odgovornost za društvo u kojemu žive.Iz te
odgovornosti proizlaze stvarne obveze svakoga katoličkog vjernika,da
doprinosi poštovanju dostojanstva i prava svake ljudske osobe i napretku
društvene zajednice.Istu moralnu obvezu imaju i svi drugi građani Bosne i
Hercegovine, koji su kao i katolici pozvani dati svoj doprinos stvaranju
pravednih okolnosti i uvjeta, kako bi se sva otvorena pitanja mogla rješavati
na pošten i miran način.

Svoje društvene obveze i prava katolici vrše i ostvaruju na različite načine i u

različitim prilikama. Pri tomu, poznato je, da su opći izbori u svakom
demokratskom društvu vrlo važni i velika prilika za nov početak. Na njima
birači imaju veliku odgovornost, jer izražavaju mišljenje i odlučuju, tko će ih
u narednom razdoblju zastupati u vlasti i brinuti se za napredak društva.
Katolički vjernici pak znaju, da svojim glasom odlučuju također, tko će
donositi odluke o poštovanju i provođenju kršćanskih vrednota.

U složenom društvu, kao što je Bosna i Hercegovina, mora se poštivati

dostojanstvo svakoga čovjeka i njegova prava, uključujući i ono na održiv
povratak, te graditi sloga, njegovati dijalog i dosljedno uvažavati različite
narodne, kulturne, jezične i vjerske posebnosti i identitete.

Ako se to želi postići i podržavati spomenute vrednote, onda iz političkoga

djelovanja trebaju nestati majorizacija i preglasavanje. Jednako je
neprihvatljivo, da se u parlamentarnoj praksi donose odluke od sudbinske
važnosti i životnog interesa bez većine predstavnika jednoga naroda i protiv
njihove volje.U ratu smo govorili, da se sreća jednoga čovjeka ne može
graditi na nesreći drugoga i da jedan narod ne može do svoga napretka na
štetu drugoga naroda, te i danas ponavljamo, da se sretna budućnost i boljitak
Bosne i Hercegovine ne mogu graditi na nesreći i nijekanju bilo kojega
naroda. Uz tood posebne je važnosti, da se u provedbi rezultata izbora
dosljedno poštuje konstitutivnost svakoga naroda na cijelom području Bosne

75
 i Hercegovine, tako što će izborni legitimitet biti pravilo predstavljanja
naroda. U protivnom, u društvu, koje drukčije primjenjuje zakon,vlada
nepravda i pravno nasilje čime zakon gubi svoj osnovni smisao, koji se zove
zaštita pravde. U tom smislu, zaista je neshvatljivo i neprihvatljivo
neprovođenje pravomoćnih presuda mjerodavnih domaćih i stranih sudova,
koje se tiču organizacije izbora i provedbe njihovih rezultata na općoj i
nekim lokalnim razinama.

Bez obzira na brojne razloge za nezadovoljstvo i frustraciju zbog lošega

stanja u Bosni i Hercegovini, koje predugo traje, mi Kristovi vjernici
znademo, da smo svjedoci nade i propovjednici Isusove Radosne vijesti, koja
je lijek za svako loše stanje. To činimo i svojim doprinosom za izgradnju
boljega društva. Stoga pozivamo katolike da, kao svjedoci vjere i glasnici
nade, odgovorno izađu na naredne opće izbore i po savjesti svoj glas dadnu
onima, za koje smatraju, da će poštivati načela i odgovorno provoditi
vrednote socijalnoga nauka Katoličke Crkve. Uvjereni da sva ljudska
nastojanja bez Božje pomoći ne mogu postići željeni mir i napredak u ovoj
Zemlji, podsjećamo katolike na njihovu trajnu obvezu moliti za sve koji
obnašaju i koji će obnašati odgovorne službe u našem društvu s nakanom da
ih vrše na opće dobro svih.

Banja Luka, 14. srpnja 2018.

Vaši biskupi:
Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski
i predsjednik BK BiH, s. r.
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup, s. r.
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, s. r.
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski
i ap. upravitelj trebinjsko-mrkanski, s.r.
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, s. r.
Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, s. r.

Poslanica biskupa BK BiH o proglašenju Misijske godine

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputili su, 21. rujna
2018. zajedničku poslanicu u povodu proglašenja Misijske godine, od
početka listopada 2018. do konca listopada 2019. i izvanrednoga
misionarskog mjeseca tijekom listopada 2019. godine. Spomenutu poslanicu
donosimo u cijelosti:

76
 POSLANICA BISKUPA BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I
HERCEGOVINE O PROGLAŠENJU MISIJSKE GODINE OD
POČETKA LISTOPADA 2018. DO KONCA LISTOPADA 2019. I
IZVANREDNOGA MISIONARSKOG MJESECA TIJEKOM
LISTOPADA 2019. GODINE

U jesen 2019. godine navršit će se cijelo stoljeće otkako je papa Benedikt

XV. objavio apostolsko pismo Maximum illud (30. studenoga 1919.), koje je
poznato kao magna charta suvremenih misionarskih nastojanja i početak
novoga razdoblja evangelizacije.

U povodu te obljetnice papa je Franjo 22. listopada 2017. uputio pismo

kardinalu Fernandu Filoniju, pročelniku Kongregacije za evangelizaciju
naroda, koja ravna sveukupnim misionarskim djelovanjem Katoličke Crkve.
Tim pismom Papa je mjesec listopad 2019. godine proglasio „Izvanrednim
misionarskim mjesecom“ u cijeloj Crkvi, s nakanom da se u Crkvi još više
razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba
života i dušobrižništva.

Kardinal Fernando Filoni potom se 8. travnja 2018., u ime Kongregacije za

evangelizaciju naroda, obratio svim kardinalima i biskupima, predvoditeljima
zajednica vjernika širom svijeta, potičući ih da u svojim sredinama odgovore
na Papinu želju i na prikladan način provedu njegovu inicijativu.

Na zasjedanju naše Biskupske konferencije ove 2018. godine u Banjoj Luci

odlučili smo pozvati sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da se
pridruže, posebice molitvom i dobrim djelima, ovim nastojanjima Crkve -
koja je po naravi misijska - da se misionarsko poslanje ojača u životu i
pastoralu svih naših zajednica. Naša je obveza u tom smislu još veća, jer su
sve naše biskupije kroz malo manje od četiri stoljeća, od 1622. do 2006.
godine, bile pod izravnom jurisdikcijom Kongregacije za evangelizaciju
naroda i vrlo su joj zahvalne za svesrdnu i svakovrsnu potporu i pomoć.
Stoga, ujedinjeni s nakanom i djelom cijele Crkve, pozivamo vas da zajedno
podržimo ovu plemenitu nakanu pape Franje i predlažemo:

- Uključiti Nacionalne uprave PMD i dijecezanske misijske urede da se stave

na raspolaganje župnicima u smislu organiziranja predavanja ili neke
promidžbe misija;
- Preporučiti župnicima da se iskoristi prisutnost misionara i misionarki radi
animiranja misijskoga djela Crkve;
- Preporučiti zajedničku molitvu za misije u župama naših biskupija na kraju
Misa na sve nedjelje i svetkovine,od početka listopada 2018. do svršetka
listopada 2019. godine, prema obrascu koji predlažemo;
- Održati jedan od narednih redovitih koronskih sastanaka svećenika o temi

77
 misija, prema pismima pape Benedikta XV. i Franje, Dekretu o misijama Ad
gentes Drugoga vatikanskog sabora i drugih crkvenih dokumenata o
misijama;
- Održati predavanja o misijama na Dan Fakulteta u Sarajevu 2019.;
- Prikupljati materijalnu pomoć za misionare i njihove suradnike, gradnju
molitvenih i pastoralnih prostora i školovanje svećeničkih i redovničkih
pripravnika u misijskim zemljama;
- Moliti misijsku krunicu svakoga dana tijekom mjeseca listopada 2019. u
obiteljima i zajedničku u župnim zajednicama, a bilo bi poželjno da župnici
tada za vjernike priprave dovoljan broj „misijskih krunica“, koje sa svojih pet
boja simboliziraju Crkvu na svih pet kontinenata: zelena boja predstavlja
Afriku, crvena Ameriku, bijela Europu, plava Oceaniju i žuta Aziju.

Proglašavajući misijsku godinu i izvanredni misionarski mjesec u našim

biskupijama, sve vas srdačno pozdravljamo i, po zagovoru svih svetih
zaštitnika misija, želimo vam svaki Božji blagoslov.

Sarajevo, 18. rujna 2018.

Vaši biskupi:

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

i predsjednik BK BiH, s. r.
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup, s. r.
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, s. r.
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski
i ap. upravitelj trebinjsko-mrkanski, s.r.
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, s. r.
Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, s. r.

Dodaci:

1. Molitva za misije (od početka listopada 2018. do svršetka listopada 2019.

svake nedjelje i svetkovine na Misama s narodom)
Otkupio si, Gospodine, krvlju svojom ljude iz svakoga plemena i jezika, puka
i naroda, i postali smo kraljevstvo Boga našega!
- Kličite Gospodinu svi narodi!
- I služite mu u veselju!
Pomolimo se: Pogledaj, Bože, naš stvoritelju, i obazri se na zasluge Krista
svoga, koji je samoga sebe dao kao otkupninu za sve ljude, te učini da od
istoka sunčanoga do zapada svi narodi, po djelovanju misionara, veličaju
tvoje Ime i da se na svakome mjestu prinosi i prikazuje čista žrtva Tvom
Imenu! Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.

78
Poruka Komisije „Justitia et pax“ BK BiH
u povodu predstojećih Općih izbora u Bosni i Hercegovini

Komisija „Justitia et pax“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

uputila je, 23. rujna 2018. Poruku u povodu Općih izbora u Bosni i
Hercegovini koji će biti održani u nedjelju, 7. listopada 2018. Poruku
prenosimo u cijelosti:

Poruka Komisije „Justitia et pax“ BK BiH u povodu predstojećih Općih

izbora u Bosni i Hercegovini

Naši biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sa svoga 73.

redovitog zasjedanja, održanog 13. i 14. srpnja 2018. u Banjoj Luci, uputili
su zajedničku Poruku svojim vjernicima u vezi s Općim izborima, koji će se
u našoj zemlji održati 7. listopada ove godine. U toj su Poruci, biskupi,
između ostalog naglasili da je poznato „da su opći izbori u svakom
demokratskom društvu vrlo važni“ i da su „velika prilika za novi početak“.
Biskupi ističu da na izborima „birači imaju veliku odgovornost, jer
izražavaju mišljenje i odlučuju, tko će ih u narednom razdoblju zastupati u
vlasti i brinuti se za napredak društva“ te da „katolički pak vjernici znaju da
svojim glasom također odlučuju tko će donositi odluke o poštovanju i
provođenju kršćanskih vrednota". Biskupi pozivaju sve katolike da
„odgovorno izađu na naredne Opće izbore i po savjesti svoj glas dadnu
onima, za koje smatraju, da će poštivati načela i odgovorno provoditi
vrednote socijalnog nauka Katoličke Crkve“.

Istom prigodom, u Banjoj Luci predstavljeno je 2. izdanje prigodne knjižice

„Politika po mjeri čovjeka. Moralne vrijednosti i načela kao temelj političkog
djelovanja prema socijalnom nauku Katoličke Crkve“, koju je pripremilo
Tajništvo BK BiH.

Kao i prigodom svih ranijih izbora, i ovaj puta se svima vama, katolicima,
koji imate pravo glasa u BiH, posvješćuje Vaša moralna dužnost da aktivnim
sudjelovanjem na izborima ne samo ispunite svoju građansku dužnost i pravo,
koje se ne mogu prenijeti na drugoga, nego da savjesno pridonesete svojim
glasom humanijoj, sigurnijoj, pravednijoj i prosperitetnijoj budućnosti ne
samo svojoj i svoje djece nego i svih građana naše države.

Svaki iole upućeni glasač uglavnom zna što sve karakterizira našu domaću
političku scenu tijekom cijelog poratnog vremena, pa tako i tijekom zadnje 4
godine, od prethodnih izbora.

- Iscrpljujući - više manje - kontrolirani kaos, kao rezultat Daytonskog

mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat u našoj zemlji, pogodovao je

79
 širenju i rastakajućem djelovanju korupcije, uslijed nedonošenja nužnih
antikorupcijskih zakona od strane dosadašnjih političara.

- Mnoge tisuće naših sugrađana, zabrinuti za golu egzistenciju svoje obitelji,

razočarani, ucijenjeni i poniženi od dosadašnjih političara i stranaka napustile
su prošlih godina svoj rodni kraj i otišle u tuđinu.

-Ne rijetko se stječe dojam da domaćim političarima nije stalo do općeg

dobra i do istinskog, značajnijeg poboljšanja cjelokupne društvene, socijalne,
pravne i političke situacije u zemlji, nego poglavito do vlastitih interesa i
monopolističkog položaja njihovih stranaka.

Kako onda ostvariti što ispravnije - odgovorno i moralno svoje glasačko

pravo i dužnost - pita se katolik u ovoj zemlji?

Svjesna svoga prava donositi ćudorednu prosudbu o određenoj političkoj

situaciji i političkom poretku, s ciljem da ljudski život učini što čovječnijim i
spriječi sve ono što bi takvom razvitku i ljudskom dostojanstvu bilo na putu
(RH 14), Crkva u našoj zemlji - kao i posvuda u svijetu - u duhu svojeg
socijalnog nauka, potiče svoje članove da na izborima odgovorno daju svoj
glas za onog kandidata ili stranku koji ili koja se zalaže za:
- poštivanje nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka bez razlike;
- zaštitu braka i obitelji;
- temeljne vrijednosti: istinu, pravednost, slobodu i ljubav;
- vrijednost ljudskog rada;
- ekonomiju u službi čovjeka;
- solidarnost sa siromašnima i obespravljenima;
- opće dobro;
- slobodu savjesti, vjerskog i kulturnog opredjeljenja;
- pravo na svoj zavičaj;
- pravo na vlastiti identitet;
- takvo unutarnje uređenje naše domovine u kojem će svaki čovjek u svakom
njezinu dijelu imati sva ljudska prava i vjerske slobode, a svaki narod biti
jednakopravan u svom identitetu s druga dva naroda;
- dokidanje širenja netrpeljivosti, ekstremizma, majorizacije, isključivosti i za
promicanje praštanje, pomirenja, povjerenja, povjerenja, solidarnosti i
suživota.

Ne dajte se zavarati praznim obećanjima, izgledom ili nastupima političkih

kandidata za koje znadete da nisu na djelu pokazali svoj politički moralni
integritet i vjerodostojnost i da svojim dosadašnjim djelima nisu ispunili
ranije dana obećanja. Ne gledajte političare kao neke ,,nadljude“ o kojima
ovisi život i budućnost Vas i Vaših najbližih na Vašoj očevini i djedovini! Ne
dajte svoj glas kandidatima, čija je prošlost – u najmanju ruku – sumnjiva!

80
Vaše ljudsko i kršćansko dostojanstvo ne bi Vam smjelo dopustiti da se
dadnete izmanipulirati, nego da dobro upoznate tko su kandidati i stranke
koji zaslužuju i Vaše povjerenje i Vaš glas i da onda svjesno i slobodno
birate one, koji svojim ponašanjem i djelovanjem garantiraju da će uvažavati,
braniti i promicati moralne i etičke vrijednosti vas koji ih birate!

Sarajevo, 23. rujna 2018.

Franjo Komarica,
biskup banjolučki
predsjednik Komisije „Justitia et pax“ BK BiH

Izjava Komisije „Justitia et pax“ BK BiH

u povodu 70. Međunarodnog dana ljudskih prava

U povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, koji se obilježava 10.

prosinca, Komisija „Justitia et pax“ Biskupske konferencije BiH uputila je u
javnost Izjavu koju potpisuje predsjednik Komisije biskup banjolučki mons.
Franjo Komarica donosimo u cijelosti:

Potrebna je očitija vjerodostojnost svih koji sudjeluju u izgradnji

sigurnije i humanije budućnosti naše zemlje

Ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana ljudskih prava potiče nas

na iskreno objektivno propitkivanje o svakodnevnoj praksi u našoj zemlji
glede zaštite i promicanja dostojanstva ljudske osobe i osnovnih ljudskih
prava svakog stanovnika naše zemlje kao i svake zajednice i svake starosne i
druge skupine naših sugrađana.

Međunarodna – zajednički izrađena i od brojnih državnika prije sedam

desetljeća potpisana – Povelja o ljudskim pravima dragocjen je putokaz za
izgradnju humanog društva u narodima i zemljama cijele zemaljske kugle.
Mnogi pojedinci i skupine su se diljem svijeta istinski i zauzeto trudili i trude
u praksi provoditi odredbe Povelje i tako doprinositi poboljšanju mnogih
ljudskih života i međuljudskih odnosa. Za to im i ovom prigodom treba javno
odati priznanje i zahvalnost.

U našoj životnoj sredini mi smo, osobito tijekom zadnja dva i pol desetljeća,
na vlastitoj koži dramatično osjetili kobnu nevjerodostojnost,
nezainteresiranost, neodlučnost i nedosljednost iz svijeta međunarodne i
domaće politike prema dostojanstvu ljudske osobe i prema pravu na brojna
osnovna ljudska i građanska prava i slobode mnogih građana naše zemlje,

81
 koji su kontinuirano izloženi obespravljivanju, ponižavajućim raznoraznim
oblicima mobinga i zloupotrebljavanja, nerijetko prisiljeni da budu bijedni
sužnji jačega.

Politička, važna i utjecajna Organizacija za europsku sigurnost i suradnju

(OSCE), koja se još od 1975. godine obvezala obrazlagati, čuvati i promicati
baštinu vrednota i principa, nakon okončanja rata u našoj Domovini, izrazila
je svoju spremnost da – dosljedno svojem postojanju – učinkovito pomogne
konkretno provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma.Stoga još uvijek
veliki broj naših sugrađana obespravljenih u svojim osnovnim ljudskim
pravima s pravom od predstavnika te Organizacije, prisutnih u našoj zemlji,
očekuju da onini u kojem slučaju ne pristanu na bilo kakvo prihvaćanje i
potvrđivanje rezultatā ratnog nasilja i bezakonja te povredā skoro svih
osnovnih ljudskih prava i sloboda brojnim pojedincima pa i cijelim
zajednicama etničkim ili vjerskim. Mir, koji počiva na preziranju i
nepoštivanju osnovnih prava osoba i zajednica, ne može biti ni pravedan ni
trajan. A takav nepravedan mir nije predviđen ni Daytonskim mirovnim
sporazumom, niti ga trebaju stanovnici naše nesređene zemlje, niti može
garantirati sigurnu budućnost ni naše niti susjednih zemalja.

Vodstvo Katoličke Crkve – i u Vatikanu i u našoj zemlji – dosljedno je

tijekom cijelog poratnog vremena zastupalo jasno načelo da održivi povratak
svih prognanih i izbjeglih stanovnika naše zemlje mora ostati trajni cilj, koji
se ne može niti smije nikakvim smicalicama i tobožnjim poboljšanjima
naknadno ugrađivati u temeljne odrednice u provođenju Daytonskog
mirovnog sporazuma, posebno u njegovom Aneksu 7. Dosljednim
provođenjem Aneksa 7 Dajtonskog mirovnog sporazuma stvorit će temeljne
pretpostavke za povratak izbjeglih i prognanih, a dugoročno gledano –
olakšati zajednički život nacionalnih i vjerskih zajednica, koje su u Bosni i
Hercegovini i u cijeloj našoj regiji pozvani da žive zajedno. Politika
nerazumnog i nasilnog razdvajanjaetničkih zajednica, koja tendira biti
ugrađena i u zakonska rješenja, kako bi se pospješio takav proces
razdvajanja, pokazala se kao teška iluzija, kao fatalna greška i po svemu
neozbiljno i ne trajno rješenje za budućnost naše napaćene zemlje. Nije lako
načiniti potrebne preduvjete koji bi stvarno omogućili održivi povratak svih
koji se žele vratiti na svoju očevinu, u svoj rodni kraj. Ali, to je nezaobilazni
put mira kojim se mora ustrajavati kako bi naša zemlja – kao međunarodno
priznata država – mogla postojati i napredovati. Svaki normalni ljudski
razum i svaki zemaljski zakon ne smije dopustiti da se nekoga – ni kriva ni
dužna – protjera iz njegovog doma, sela, grada i da se njegova nasilno
otuđena imovina dodijeli nekome drugome!

Općenito je poznato da i nakon 23 godine od potpisivanja Daytonskog

mirovnog sporazuma još uvijek desetinama, pa i stotinama tisuća stanovnika

82
naše zemlje, kojima je oduzeto jedno od glavnih, neupitnih ljudskih prava –
pravo na rodno mjesto, i na imovinu – predstavnici međunarodnih nadležnih
institucija i organizacija i domaćih političkih stranaka i institucija nisu
omogućili i osigurali ta prava, poglavito zbog pomanjkanja njihove političke
volje, a to su bili dužni. Cijelo ovo razdoblje primali su za to plaću bez
očekivanog učinka u provođenju Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma.
Time su se teško ogriješili o međunarodno pravo i međunarodne obvezujuće
ugovore i ujedno doprinijeli učvršćivanju fatalne atmosfere daljnjih podjela i
razdvajanja u našem društvu, te širenju i učvršćivanju mržnje, neprijateljstva,
nezadovoljstva i nesigurnosti u našoj zemlji, što je suprotno duhu i nakani
odredaba Daytonskog mirovnog sporazuma.

Također je poznato da se izvorište sukoba i nemira nalazi tamo, gdje

nepravda vodi ka obespravljenosti i zapostavljenosti pa čak i do uništavanja,
do smrti, do preziranja i gaženja ljudskog dostojanstva. Moramo se pitati: što
je s političkom i moralnom sviješću koja se bez ikakvog otpora i protivljenja
– oportunistički slaže sa ozakonjenošću i praksom svake vrste nepravde
umjesto da ih nedvosmisleno osudi?!

A da je to, nažalost, već ustaljena praksa i način vladanja – a sve više i

življenja u ovoj zemlji – svjedoče svakodnevni bezbrojni slučajevi
obespravljenih pojedinaca i skupina. Ima se dojam da naša država - ovako
koncipirana i na dosadašnji način vođena, nije u stanju osigurati zaštitu
ljudskih prava svim svojim građanima. To stvara prazninu koju ispunjava
beznađe i bijeg iz zemlje, ali i korupcija i organizirani kriminalitet, te šverc
drogama, organima i oružjem. Ponavljamo i ovaj put, poznatu istinu da
moralna, etička svijest nas ljudi nikako ne bi smjela popustiti i povući se pred
„zakonom sile i jačega“. Dapače, mora se trajno imati na umu da je nužno
održati i učvrstiti tijesni savez koji međusobno povezuje mir i pravednost,
mir i poštivanje, obranu i promicanje neupitnih i nepovredivih prava
pojedinaca i naroda.

U našoj zemlji, koja je, kao i brojne druge sastavljena od više naroda,
nacionalnih manjina i vjerskih zajednica, nije teško shvatiti i prihvatiti opće
poznatu činjenicu da je naša različitost pozitivan izazov i ponuda za
raznovrsni društveni, kulturni, privredni i svekoliki razvoj. Tu činjenicu je
nužno uvažiti i u stvarnosti kada se radi i o pravuizbora političkih
predstavnika svakog naroda u našoj zemlji. Nije pravedno ni čovječno, niti
doprinosi stvaranju bolje zajedničke budućnosti da bilo tko uzurpira to pravo
bilo komu. Svjedoci smo da ovo osnovno načelo međusobnog uvažavanja i
prihvaćanja svih naših ljudskih različitosti, tijekom cjelokupnog poratnog
vremena nije ujedno načelo kojim se rukovode domaće i strane političke elite
pri izgradnji urušenog društvenog tkiva naše zemlje. Svakom
dobronamjernom i objektivnom čovjeku je posve jasno da ni nakon dvadeset

83
 i tri godine od zaustavljanja krvavih ratnih zbivanja, prvotno skrojeni
daytonski političko-društveni okvir nije u praksi postigao ni minimum uvjeta
za istinski demokratski razvitak bosanskohercegovačkog društva i stvaranje
pravne države i osiguranje svih ljudskih prava i osobnih i kolektivnih. Posve
je jasno da u ovako skrojenoj državi ne postoji vladavina prava niti se otvara
bilo kakav dodatni demokratski prostor za istinsku afirmaciju osnovnih
ljudskih prava – kao što su npr. pravo na dom i zavičaj, pravo na
ravnopravan tretman svih naroda i građana ili pak pravo na demokratski
izbor vlastitih političkih predstavnika. Kao i ranije, i ovih dana svjedočimo
brojnim diplomatskim inicijativama i političkim igrama oko formiranja vlasti
i „implementaciji izbornih rezultata“. Postavlja se pitanje kako se uopće
moglo krenuti u izborni proces, ako je nakon odluke Ustavnog suda BiH u
Izbornom zakonu nastala i ostala pravna praznina, koja sprječava cjelovitu
implementaciju izbornih rezultata. Iz svih ovih aktualnih diplomatskih
inicijativa, posebice iz oglašavanja trojice bivših Visokih predstavnika u BiH,
zrcali se beskrajno licemjerje službenih predstavnika međunarodne politike u
Bosni u Hercegovini – što nikako ne doprinosi zaštiti i afirmaciji ljudskih
prava i izgradnji pravičnog društva i državne zajednice ravnopravnih naroda.

Da bi se prevladalo ovakvo, neodrživo stanje obespravljenosti brojnih

građana naše zemlje, Komisija „Justitia et pax - Pravda i mir“ BK BiH i
ovom prigodom apelira na sve dobronamjerne ljude i političke elite u BiH da
konačno naprave kvalitetni otklon od dosadašnjeg sebičnog politikanstva te
se okrenu afirmiranju temeljnih demokratskih i ljudskih vrijednosti, jer smo
uvjereni da se pravično i civilizirano društvo može izgraditi jedino predanim
radom na suživotu koji će biti snažno obilježen tolerancijom, i međusobnim
uvažavanjem.

U ovom vremenu, u kojem sve više postajemo svjesni značenja i poštivanja

ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, kao temelja i ishodišta za ostvarivanje
ozračja pravednosti, trajnog mira i svekolikog prosperiteta, trebali bi se –
prije svega odgovorni u političkom i vjerskom životu – ozbiljno pozabaviti
pitanjem svoga odnosa prema onima u našoj sredini, koji su manjina – u bilo
kojem obliku: političkom, etničkom, vjerskom, socijalnom, kulturnom,
društvenom, pravnom.

Kao kršćani, živeći u ovoj svojoj Domovini, trebamo uvijek biti svjesni svoje
zadaće da nas je naš Stvoritelj zadužio voljeti i prvenstveno se zauzimati za
ovu zemlju i sve njene stanovnike. U nama zacijelo postoji neugasiva težnja
za neprocjenjivim dobrom mira u pravdi. Mi se želimo nalaziti među
slobodnim ljudima i narodima koji žive, rade i trpe za došašće istinskog mira
i pravde. U ovom, za nas važnom liturgijskom vremenu Došašća, naše
duhovne priprave za radosni Blagdan ulaska utjelovljenog Sina Božjeg u
povijest ljudskog roda, trebali bismo sebi posvijestiti našu osobnu zadaću -

84
bez obzira u kojem se zvanju nalazimo i koju funkciju obnašamo - da
uklanjamo postojeće predrasude, barijere i suprotnosti, koje razdvajaju - čak
još gore - koje ljude i narode međusobno suprotstavljaju, i da zajedno, jedni s
drugima izgrađujemo svijet pravde i pravednog mira.

Trebali bismo se svakako naći među onim ljudima koji gladuju i žeđaju za
pravednošću i pravednim mirom, za solidarnošću i djelotvornom ljubavlju
prema svim ljudima i svim stvorenjima, osobito prema onim našim bližnjima,
našim sugrađanima, koji su već godinama, pa i desetljećima prisiljeni živjeti
bez nekih, pa i mnogih, osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao što su: pravo
na svoju imovinu, na rodno mjesto, na rad i poštenu plaću, na školovanje
svoje i svoje djece, na vlastitu bogomolju, na izbor svoga političkog
predstavnika, na pravednu odštetu i dr.

Ove smo godine obilježili petnaestu obljetnicu nezaboravnog pohoda velikog,

svetog pape Ivana Pavla II. našoj zemlji, u Banju Luku. Još uvijek su za nas
aktualne njegove – tada izgovorene plemenite, iskrene riječi:
„Molim Međunarodnu zajednicu, koja je već puno toga učinila, da vam i
dalje bude blizu kako bi vam se omogućilo da što prije dosegnete stanje
potpune sigurnosti u pravdi i slozi. Vi pak sami budite glavni graditelji svoje
budućnosti! Vaše istinsko blago čini postojanost vašega karaktera te vaša
bogata ljudska, kulturna i vjerska baština po kojoj se prepoznajete. Ne mirite
se sa sudbinom!“

Molimo Boga, našeg zajedničkog Stvoritelja i najvećeg Čovjekoljupca da nas

učini vjerodostojnim i dosljednim promicateljima i braniteljima ljudskog
dostojanstva i temeljnih prava, kako osobnih tako i kolektivnih u našoj zemlji.

Sarajevo, 10.12.2018.

mons. Franjo Komarica

banjolučki biskup
predsjednik Komisije „Justitia et pax“ BK BiH

85
 Poruka predsjednika Caritasa BiH kardinala Vinka Puljića
uz Nedjelju Caritasa u BiH u treća nedjelja došašća,
16. prosinca 2018.

Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi, a djelima se vjera usavršuje! (Jak 2,
17.23)

Dragi prijatelji i dobročinitelji Caritasa!

Već je ustaljeno da Treću nedjelju došašća doživljavamo kao nedjelju

djelotvorne ljubavi, kao Nedjelju Caritasa. To ne znači da druga vremena i
nedjelje nisu za to prikladni. Ovom nedjeljom želimo probuditi svijest i
odgovornost prema daru vjere, koja je usađena u naša srca sakramentom
krštenja. Taj dar vjere je predan u ruke roditelja, a kasnije vjeroučitelja i
pastira u župnoj zajednici kako bi pomogli djeci i mladima rasti u toj vjeri.
Sva liturgijska slavlja tijekom godine odgajaju sve krštenike u Crkvi u
osobnom vjerničkom rastu i u opredjeljenju za Krista, posebno u ovoj godini,
koja je prema odluci biskupa BiH posvećena misijskoj animaciji i donošenju
Evanđelja svima. Uz brojne načine kako rasti u vjeri, posebno je snažna i
uočljiva djelotvorna ljubav kojom pokazujemo i svjedočimo svoju vjeru.

Papa Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav kaže kako je ljubav prema
bližnjemu ukorijenjena u ljubavi prema Bogu (br. 20). To je zadaća svakog
pojedinog vjernika, ali i cijele crkvene zajednice. Ako vidiš ljubav na djelu,
vidiš Trojstvo, kazao je sv. Augustin. U Djelima apostolskim stoji: “Svi
prigrliše vjeru i bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko” (Dj 2,44-45). Tu
je neka vrsta definicije Crkve prianjanje uz apostolski nauk, zajedništvo,
lomljenje kruha i molitva (usp. Dj 2,42).

Uz ovu Nedjelju Caritasa želim uprisutniti nekoliko važnih područja za ova

važna vremena, kako bi svaki krštenik djelima pokazao i živio svoju vjeru:

1. Solidarnost

Jedino kršćanskom ljubavlju možemo nadvladati sebičnost koja je otuđila

ljude i odijelila jedne od drugih, te u javnosti nametnula vrednote koje ruše
zajedništvo i ubija potrebu za međusobnu ljubav. Papa Pavao VI. u
enciklici Populorum progressio kaže: “Univerzalna solidarnost za nas je ne
samo činjenica i dobrobit, nego i dužnost (br. 17)”. Kolika je tek dužnost
solidarnosti u međusobnim odnosima u malim zajednicama, počevši od
obitelji i svake druge zajednice. Bez duha solidarnosti nema svjedočenja
vjere ostvarene u ljubavi prema bližnjemu.

86
2. Briga za osamljene

U ovom poratnom vremenu sve je više samaca u kućama, a koji pate u svojoj
samoći ne samo radi fizičkih i drugih potreba. Nema teže boli u duši od
odbačenosti i napuštenosti od ljudi i zajednice. Ne smije se smetnuti s uma
kako je svaki čovjek socijalno biće. Kada te tvoji najbliži zaborave, bol je
duboka i teška. Zato uz ovogodišnju Nedjelju Caritasa želimo probuditi našu
kršćansku svijest i odgovornost, te pokazati širinu ljudskog i kršćanskog srca
za čovjeka koji kuca na naša vrata. Treba moje vrijeme, moje srce i moje uho
kako bi se približili čovjeku samoće i napuštenosti i kako bismo što bolje
razumjeli njihovu bol, te im ublažili i olakšali patnju pokazujući bratsku i
sestrinsku ljubav.

3. Borba s raznim ovisnostima

Sve je uočljivije razmišljanje kako je ovisnost postala normalna stvar u

današnje vrijeme i u našem bližem i daljnjem okruženju. Takav stav pravda
se riječima kako svi tako rade, a zašto ne bih i ja činio isto. Tako čovjek gubi
svoje dostojanstvo i nesposobnost biti čovjek zdravog društva i kvalitetne
komunikacije. Pozvani smo pomoći današnjem čovjeku, a čije je služenje
slobodom ugroženo brojnim sadržajima: razna opojna sredstva, kompjuterska
pomagala, mobiteli, igre na sreću itd. Mnoge su osobe, a preko njih i njihove
obitelji, urušene jer se sva ta negativnost uvukla duboko u srca ljudi. Brojni
su napušteni od svih onih koji su pozvani i koji im trebaju pomoći.

4. Indiferentizam

Umornost od života i nezainteresiranost za život činjenice su koje opterećuju

današnjeg čovjeka. Boga su napustili i odstranili iz svojih života. Žive kao da
Boga nema, kao da ne postoji Božji zakon. U takvoj situaciju svoj prilog daju
medijski i brojni sadržaji koje ne zanimaju duhovne vrijednosti, duhovni
sadržaji kao i pozitivni pristupi prema životu. Činjenica je kako se ljudi sve
više otuđuju jedni od drugih. Nikada više nismo imali sredstava za
komuniciranje, a nikada se više ljudi nisu udaljavali jednih od drugih gradeći
međusobne zidove razdvojenosti. Sve je manje ljudskih razgovora i
kvalitetnih ljudskih komunikacija.

5. Podjela dobara

Nitko nema previše. Onaj koji ima puno ponaša se kao da mu još više treba.
Međutim, nitko nije tako siromašan da nema što pružiti i posvjedočiti svoju
kršćansku ljubav. Nitko nije tako bogat da mu bližnji ne treba. Mi jedni
druge trebamo, jer nas je Bog stvorio kao socijalna bića koja su upućena
jedna na druge. Zato uz ovogodišnju Nedjelju Caritasa molimo se na

87
 karitativne nakane i skupljamo naš doprinos za one kojima je potrebna naša
pomoć i naša konkretna potpora. Želimo i ove godine rasti u ljubavi i svojim
konkretnim djelima svjedočiti svoju osobnu vjeru. Postanimo i ostanimo
duhovna i materijalna potpora karitativnom poslanju Crkve u svome bližem i
daljem okruženju.

6. Borba oko pravednosti i mira

Papa Benedikt XVI. u enciklici Ljubav u istini u uvodu kaže: “Ljubav je

izvanredna snaga koja potiče osobe da se hrabro i velikodušno založe oko
pravednosti i mira. Ona je snaga čiji je izvor u Bogu, vječnoj Ljubavi i
posvemašnjoj Istini”. Uz ovogodišnju Nedjelju Caritasa želim probuditi
zauzetost svakog osobno i sve zajedno oko izgradnje boljeg i pravednijeg
društva u kojem će svaka osoba moći živjeti svoje dostojanstvo, slobodu
savjesti i odgovornost u konkretnom društvu. Time ćemo postati odgovorni
graditelji pravednog mira. Ne gradimo mir mržnjom i oružjem, nego
ljubavlju u pravednošću.

Brojna su područja na kojima možemo i trebamo pokazati svoju svjedočku

vjeru. Ali za ovu godinu neka rečeno bude samo dio izazova za svakoga od
nas, kako bi kroz svoju djelotvornu ljubav i karitativni rad doprinijeli
ozdravljanju bolesnog razmišljanja i ponašanja u našem konkretnom
okruženju. Želimo u duhu vjere i kršćanske ljubavi vrednovati današnjeg
čovjeka.

Bog koji je ljubav neka nas zahvati svojom ljubavlju kako bi što bolje
svjedočili svoju vjeru i tako radosno doživjeli Isusovo rođenje u našim
srcima, u našim obiteljima i u našim župnim zajednicama. Na sve zazivam
obilje Božjeg blagoslova!

Vinko kardinal Puljić,

nadbiskup metropolit vrhbosanski
predsjednik Caritasa BiH

88
PRIOPĆENJA

Priopćenje sa zasjedanja Komisije HBK i BK BiH

za Hrvatski Martirologij i povjerenika za popis žrtava

Zajednička sjednica Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij te

biskupijskih povjerenika za popisivanje žrtava, pod predsjedanjem mons.
Jure Bogdana, vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj, održana je 8. ožujka
2018. u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu. Na sjednici je
prisustvovao i mons. Mile Bogović, umirovljeni gospićko-senjski biskup.

Središnji dio sjednice sačinjavala su izvješća članova povjerenika koja su

podnijeli o svom radu u proteklom razdoblju od prošle sjednice. Poseban
naglasak stavljen je na popisivanje žrtava koje povjerenici sa svojim
suradnicima provode već više godina zaredom. Ovim radom želi se pomoći
rasvjetljenju bremenite prošlosti, upoznavanju podataka i događaja koji su
često manipulirani i služe u dnevnopolitičke svrhe. Dosad je mnogo
postignuto, te su u nekim (nad)biskupijama pri završetku toga opsežnoga i
zahtjevnoga posla, no ima i poteškoća, posebice u nekim krajevima. Posao
traži višestruki stručni angažman provjere podataka, pored arhivskog gradiva,
objavljene literature, svjedočenja tek malobrojnih živućih svjedoka. Od
osobite važnosti su matice krštenih i umrlih zbog čega je neophodna pomoć i
podrška mjesnih pastoralnih djelatnika, župnika i drugih svećenika. Neki
povjerenici predstavili su projekt svećenicima na terenu na dekanatskim
susretima što im onda olakšava pristup podatcima i obradi istih. Prikupljeni
podaci još nisu objavljivani i za javno korištenje.

U raspravi je naglasak stavljen na što detaljnijem prikupljanju podataka o

mogućim žrtvama ubijenima iz mržnje „prema vjeri" (in odium fidei) za koje
postoji mogućnost uzdizanja na čast oltara. Predsjednik je o toj temi
detaljnije govorio te upoznao nazočne o postupku proglašenja blaženim ili
svetim u koji je i sam bio uključen u svojstvu rimskog postulatora bl.
Miroslava Bulešića, svećenika mučenika iz komunističkoga razdoblja.

Glede nastavka djelovanja i rada Komisije prisutni su razmatrali mogućnosti

prijedloga o organiziranju znanstvenih skupova po uzoru na dva prethodna
održana 2012. i 2014. Tiskani zbornici tih znanstvenih skupova sadržavaju
opsežnu i korisnu građu za upoznavanje i proučavanje tema vezanih uz
martirologij. Sve bi to pomoglo da se prikupljeni podaci o žrtvama i
događajima znanstveno i objektivno prouče i predoče javnosti.

Biskup Bogović predstavio je ideju o izgradnji Svehrvatskoga groba za koji

su nadležne ustanove Ministarstva branitelja pokazale dobru volju njegova

89
 rješavanja. Svehrvatski grob zamišljen je kao počivalište za sve hrvatske
žrtve koje čekaju na svoj dostojanstven ukop, a kojima su već desetljećima
njihovi zemni ostaci neprimjereno odloženi po raznim ustanovama, pokopani
u masovnim grobnicama i bačeni po raznim jamama u Hrvatskoj, Sloveniji i
drugim zemljama. Svako ljudsko biće zaslužuje primjereno zemaljsko
počivalište i civilizacijski pristup i pokop.

U daljnjem radu članovi Komisije i povjerenici su razmatrali i pitanja

nedavno usvojenog dokumenta Vijeća za suočavanje s posljedicama
vladavine nedemokratskih režima te su o ovome predmetu iznijeli svoje
stajalište: „U dokumentu Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine
nedemokratskih režima ističe se navodna višeznačnost zvijezde petokrake, no
držimo kako niti jednom totalitarnom simbolu nema mjesta u hrvatskoj
javnosti. To se svakako odnosi i na zvijezdu kao simbol komunističkog
totalitarizma, pod kojom su upravo u hrvatskom slučaju počinjeni masovni
zločini kao izraz kršenja ljudskih prava, prava na slobodu vjeroispovijedanja
i slobodu mišljenja i izražavanja. Ti zločini i ta kršenja nisu bili ograničeni
isključivo na razdoblje od proljeća 1945., nego su činjeni i znatno prije
(podsjetimo primjerice na slučaj Dakse u listopadu 1944. godine), a
nastavljeni su i tijekom Domovinskoga rata.

Isto tako držimo da zabrane nisu najbolji put, no ukoliko se preporučuju

trebale bi biti primijenjene na sve simbole totalitarizma bez razlike. Držimo
ipak kako je bolje ne ići putem zabrana nego edukacije i prosvjećivanja".
(kta/ika)

Priopćenje s XX. redovitog godišnjeg zajedničkog zasjedanja

BK BiH i HBK

Članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske

konferencije održali su svoje dvadeseto redovito godišnje zajedničko
zasjedanje, 14. ožujka 2018. u Nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu pod
predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića,
predsjednika BK BiH, i nadbiskupa zadarskog mons. Želimira Puljića,
predsjednika HBK. U radu zasjedanja sudjelovala su 24 člana dviju
Biskupskih konferencija dok su se tri člana ispričala.

Apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto sudjelovao je u uvodnom

dijelu zasjedanja te u svom obraćanju istaknuo važnost susreta dviju
Biskupskih konferencija tijekom kojeg promišljaju o življenoj stvarnosti
međusobnog zajedništva i načinima sve dublje povezanosti.

90
Biskupi su saslušali godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za
hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u
inozemstvu. Upoznati su: s personalnim i aktualnim pitanjima u hrvatskim
župama i misijama, s financijskim stanjem Fonda solidarnosti te s
događanjima u 2017. i planovima za 2018. godinu kao i s nekim otvornim
pitanjima i izazovima. Izrazili su zahvalnost članovima spomenutog Vijeća i
djelatnicima dušobrižništva, a posebno svim svećenicima, đakonima, časnim
sestrama i pastoralnim suradnicima i suradnicama u hrvatskim župama i
misijama širom svijeta. I ovom prigodom potiču sve Hrvate katolike koji su
otišli iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u kojima
su Hrvati autohtoni, da gaje povezanost s Katoličkom Crkvom tamo gdje
žive i aktivno se uključuju u hrvatske župe i misije. Također potiču vlasti u
Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da stvore uvjete za ostanak
posebno mladih ljudi, ali i da pomognu svim onima koji bi se željeli vratiti u
Republiku Hrvatsku ili u Bosnu i Hercegovinu.

Iz izvješća o službenom pohodu Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima

u Rimu biskupi su upoznati sa stanjem te novostima i promjenama u
spomenutom Zavodu i radu Nadzornog odbora kao i o broju studenata u
tekućoj akademskoj godini koji studiraju na deset rimskih crkvenih
(sve)učilišta, a dolaze iz 15 biskupija Crkve u hrvatskom narodu. Također su
izabrali sadašnjeg vicerektora preč. Marka Đurina na novi mandat te s
radošću prihvatili izvješće o pozitivnom ozračju u Zavodu koji je od posebne
važnosti za Crkvu u hrvatskom narodu.

U izvješću o provedbi akcije Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH

pod geslom „Da se ne ohladi ljubav mnogih“, biskupi su informirani o dobroj
suradnju Hrvatskog Caritasa i Caritasa Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući
spomenutoj akciji, sufinancirani su brojni karitativni projekti u biskupijskima
zajednicama u Bosni i Hercegovini kroz koje se pomaže starim i iznemoglim
osobama, djeci i mladima u potrebi. Biskupi su, također, upoznati da je u isto
vrijeme u Bosni i Hercegovini provedena karitativna akcija pod nazivom
Nedjelja solidarnosti. Zahvaljuju svima koji svojim molitvama, prilozima i
karitativnim pothvatima pokazuju otvoreno srce za ljude u potrebi. Posebnu
su pozornost posvetili teškom stanju u katoličkim župnim zajednicama koje
su prognane tijekom rata te u njima sada živi mali broj vjernika. Svjesni
potrebe da učine sve što im je moguće kako bi pomogli opstanak, ostanak i
povratak posebno u takve župe, biskupi potiču sve ljude u vlasti da se
snažnije zauzmu oko ispravljanja nepravde te da se ponajprije tim ljudima
pruži konkretna pomoć u stvaranju uvjeta za život dostojan
čovjeka.

Na dnevnom redu zasjedanja bilo je i godišnje izvješće o radu Komisije HBK

i BK BiH za hrvatski martirologij koja želi pomoći u rasvjetljenju bremenite

91
 prošlosti s prvotnim ciljem što detaljnijeg prikupljanja podataka o mogućim
žrtvama ubijenima iz mržnje „prema vjeri“ (in odium fidei) za koje postoji
mogućnost uzdizanja na čast oltara. Biskupi su izrazili zahvalnost
biskupijskim povjerenicima i drugim članovima Komisije za njihov rad

Svjesni da je svećenička formacija odlučujuća za poslanje Crkve, biskupi su

upoznati s potrebom dorade Temeljnih odredbi o svećeničkom odgoju i
izobrazbi za dvije Biskupske konferencije u skladu s novim dokumentom
Ratio Fundamentalis Institutionis Sacerdotalis. Dali su potporu za nastavak
izrade programa za trogodišnju trajnu formaciju biskupijskih i redovničkih
odgojitelja i odgojiteljica kroz suradnju Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna
zvanja i Vijeća za bogoslovna i Vijeća za mala sjemeništa BK BiH.

Biskupi su upoznati s tijekom priprema za Treći nacionalni susret hrvatskih

katoličkih obitelji koji će se održat u Splitu i Solinu, 15. i 16. rujna 2018. pod
geslom Obitelj – izvor života i radosti.

Biskupi su razmišljali o najboljim načinima suradnje HBK i BK BiH na

liturgijskom planu u duhu Apostolskog pisma u obliku motu propria pape
Franje Magnum principium gdje se ističe kako „u biskupskim
konferencijama u kojima se govori istim jezikom treba jamčiti i vjerno
sačuvati smisao izvornog teksta prevedenih bogoslužnih knjiga“, i da to
uvijek ima „odražavati jedinstvo rimskog obreda“.

Svi nazočni biskupi, u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i

Hercegovini nadbiskupom Luigijem Pezzutom, 13. ožujka 2018., na petu
godišnjicu izbora pape Franje, slavili su Svetu misu u katedrali Srca Isusova
u Sarajevu. Svečanom Euharistijskom slavlju predsjedao je kardinal Vinko
Puljić, a propovijedao nadbiskup Želimir Puljić. Također su, 14. ožujka 2018.
slavili Euharistiju u crkvi sv. Ćirila u Metoda s bogoslovnom zajednicom i
svećenicima u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Predsjedao je i
propovijedao nadbiskup metropolit splitsko-makarski mons. Marin Barišić,
predsjednik Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna zvanja.

Sarajevo, 14. ožujka 2018.

Tajništvo HBK
Tajništvo BK BiH

92
Priopćenje sa 72. redovitog zasjedanja BK BiH

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, 20. i 21. ožujka 2018. u

prostorijama Biskupskog ordinarijata u Mostaru održala je svoje 72. redovito
zasjedanje pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog
kardinala Vinka Puljića, predsjednika BK BiH. Sudjelovali su svi članovi
Biskupske konferencije BiH i biskup križevački mons. Nikola Kekić, delegat
Hrvatske biskupske konferencije.

S biskupima se susreo i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup

Luigi Pezzuto koji je prenio ohrabrenje Svete Stolice te kazao da duboko
cijeni sveukupno djelovanje biskupa zajedno s njihovim suradnicima,
svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima zauzetim za krajevnu
Crkvu u Bosni i Hercegovini.

Nakon što su na nedavnom susretu s članovima Hrvatske biskupske

konferencije pobliže informirani s tijekom rasprave o Istanbulskoj konvenciji,
biskupi izražavaju žaljenje što je ta konvencija usvojena u Bosni i
Hercegovini bez šire rasprave u koju bi bile uključene također Crkve i
vjerske zajednice. Daju potporu braći u biskupstvu u Republici Hrvatskoj i
svim ljudima koji se zalažu za istinsko vrjednovanje života, obitelji i bračnog
zajedništva muškarca i žene na temeljima naravnog zakona i Božje objave.

U svojstvu predsjednika pojedinih vijeća i komisija Biskupske konferencije

BiH, biskupi su iznijeli godišnja izvješća o djelovanju ovih tijela u 2017.
godini. Tako su, između ostalog, upoznati s temama Šestoga studijskog dana
za odgojitelje u bogoslovnim i malim sjemeništima u Bosni i Hercegovini
održanog 11. studenoga 2017. u Sarajevu. Informirani su i o ekumenskim i
međureligijskim događanjima organiziranim na inicijativu Vijeća za
ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama BK BiH. Saslušali su i
izvješće o radu Vijeća za katehezu i novu evangelizaciju BK BiH i prijedloge
za doradu plana i programa župne kateheze i upoznati s pripremama za
završnu Vjeronaučnu olimpijadu koja će se održati 25. travnja 2018. u Livnu.
Na temelju izvješća Vijeća za kler BK BiH, biskupi su dogovorili teme za
Peti međudekanski susret BiH koji će se održati 26. travnja 2018. u
prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku.

Kroz godišnje izvješće o radu Pedagoškog vijeća katoličkih Škola za Europu,

biskupi su upoznati o inicijativama, smjernicama, odlukama i poduzetim
mjerama i aktivnostima s ciljem inoviranja i unapređivanja odgojno-
obrazovnog rada u sustavu katoličkih škola. Iz izvješća o radu Odbora za
mlade BK BiH informirani su o brojnim inicijativama i akcijama na planu
pastorala mladih te o pripravi za održavanje III. Nacionalne konferencije o
pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini u Banjoj Luci. Odobrili su Pravilnik

93
 Ureda za mlade Biskupske konferencije BiH. Pošto su saslušali izvješće
Vijeća za laike i za obitelj, biskupi potiču sve članove biskupijskih zajednica
da promiču obitelj i budu otvorene za život jer time daju nemjerljiv doprinos
obnovi Crkve, naroda i društva u cjelini. Podržali su inicijativu spomenutih
vijeća za organiziranje susreta obitelji na razini Biskupske konferencije BiH.

U okviru izvješća o radu Komisije za nauk vjere, članovi BK BiH upoznati

su s glavnim naglascima u „Pismu 'Placuit Deo' biskupima Katoličke Crkve o
nekim aspektima kršćanskoga spasenja“ koje je Kongregacija za nauk vjere
predstavila javnosti u Rimu 1. ožujka 2018. Kroz godišnje izvješće Vijeća za
sredstva društvenog priopćivanja BK BiH informirani su, između ostalog, da
je Stručno tijelo za prijenos liturgijskih slavlja BK BiH izradilo kalendar
crkvenih događanja na području BiH, koja će biti predložena medijskim
kućama za izravan prijenos ili informativno praćenje. Taj kalendar će uskoro
biti objavljen i dostupan svima preko Katoličke tiskovne agencije BK BiH.
Saslušavši izvješće o radu Vijeća za liturgiju BK BiH, biskupi su dali
potrebne smjernice za pojedine konkretne akcije u suradnji s mjerodavnim
tijelima Hrvatske biskupske konferencije.

Svjesni važnosti misijskog djelovanja Crkve te molitvene i svake druge

potpore misionarima i misionarkama, a osobito potrebe buđenja svijesti za
odlazak u misijska područja, biskupi su posebnu pozornost posvetili
godišnjem izvješću o radu Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela
Bosne i Hercegovine. Potiču osobito župnike i druge pastoralne djelatnike na
širenje misijskog lista „Radosna vijest“ te uključivanje što većeg broja
vjernika u razne karitativne akcije kojima se gaji misijski duh i ostvaruje
duhovna povezanost s onima koji su svoj život posvetili pastoralnom
djelovanju u dalekim zemljama.

Biskupi su izabrali predsjednika Odbora za mlade BK BiH mons. Marka

Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog, kao svog delegata na XV.
redovitom zasjedanju Biskupske Sinode koja će se održati od 3. do 28.
listopada 2018. u Rimu.

Saslušavši izvješće i prijedloge Komisije Justitia et pax BK BiH, biskupi su

raspravljali o aktualnoj vrlo složenoj društveno-političkoj situaciji. Pozivaju i
potiču sve političke i društvene strukture da u središte svojih nastojanja stave
čovjeka kojem treba služiti svaki sustav i svaka institucija promičući njegovo
dostojanstvo i sva osnovna ljudska prava i slobode. Ohrabruju sve da se
okrenu izgradnji društva u kojem će svakom čovjeku i svakom narodu u
cijeloj Bosni i Hercegovini biti priznato i poštivano pravo na vlastiti identitet
jer je to temeljni preduvjet za izgradnju suživota u različitosti. Potiču članove
svojih biskupijskih zajednica na usrdnu molitvu za ostvarenje Kristova mira
ponajprije u srcima, obiteljima i zajednicama u duhu priprave za Vazmeno

94
slavlje koje vjernički pogled usmjerava prema vječnom spasenju i izgradnji
Božjega kraljevstva mira i pravde u dušama i među ljudima.

Biskupi su, 19. ožujka 2018., na svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-
duvanjske biskupije, sudjelovali na zajedničkom Euharistijskom slavlju u
mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Predsjedao je kardinal Puljić, a
prigodnu propovijed izrekao je biskup Kekić.

Mostar, 21. ožujka 2018.

Tajništvo BK BiH

Priopćenje s Petog Međudekanskog susreta u BiH

Peti Međudekanski susret u Bosni i Hercegovini održan je, 26. travnja 2018.
u prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku, koje
ove godine obilježava 20. obljetnicu ponovna otvaranja. Predsjedao je
nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK
BiH, a sudjelovali su svi članovi BK BiH, franjevački provincijali i generalni
vikari iz Sarajeva i Mostara te biskupski vikar iz Banje Luke, članovi Vijeća
za kler BK BiH i 24 od 28 dekana koliko ih ukupno ima u sve četiri biskupije
u Bosni i Hercegovini: Banjolučkoj, Mostarskoj-duvanjskoj, Trebinjsko-
mrkanskoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Nakon osvrta na najvažnije naglaske s prošloga Međudekanskog susreta,

sudionici su upoznati da je u Nedjelju solidarnosti u BiH, 4. ožujka 2018.
prikupljeno ukupno 143.720,00 KM te da će ta sredstva biti podijeljena na 85
župa koje imaju manje od po 200 vjernika u svim biskupijama u Bosni
Hercegovini. Biskupi zahvaljuju svim vjernicima koji su svojim darom, a
osobito svojom molitvom pokazali spremnost dati svoju potporu onima koji
žive u župama s malim brojem vjernika među kojima je najveći broj onih
župnih zajednica iz kojih su vjernici prisilno prognani u nedavnom ratu te
onemogućeni da se vrate na svoja ognjišta u vremenu poraća. Zahvaljuju i
svim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su u ovu akciju ugradili i
svoj doprinos.

Sudionici su saslušali izlaganje vojnog biskupa mons. Tome Vukšića na temu:

„Demografska prisutnost katolika u Bosni i Hercegovini od 1996. do 2017.:
Stanje, procesi, budućnost, pitanja i pastoralni izazovi“. Upoznati su s
demografskim procesima katolika u Bosni i Hercegovini nakon završetka
rata od 1996. do 2017. uključivo kao i s demografskim promjenama u BiH

95
 općenito. Rečeno je da to ne bi trebalo promatrati odvojeno od sličnih pojava
kod pripadnika druga dva naroda u BiH niti odvojeno od sličnih događanja u
okolnim zemljama u tom vremenu. Spomenuto je da je broj vjernika u
pojedinim biskupijama u prvim godinama nakon rata polako rastao zbog
povratka prognanika i iseljenika sve do 2003. godine uključivo, kada
započinje opadati. Nakon osvrta na procese katoličkoga i hrvatskoga porasta
i opadanja te na problem negativna priraštaja i novog iseljavanja katolika,
rečeno je da je, uz brojne druge elemente, od sudbinske važnosti stavljanje
snažna naglaska na brigu za one koji su ostali u BiH, na zaustavljanje njihova
iseljavanja i podizanje nataliteta. Spomenuto je i da bi od presudne koristi
bilo da se donese državni plan demografske obnove i osnuje posebno
Ministarstvo za njezinu provedbu. Također je u izlaganju istaknuto kako je u
konkretnoj primjeni Evanđelja, nauk Crkve da je jedini njezin izvorni put
„briga i odgovornost za čovjeka, kojega joj je povjerio sam Krist, (…) Riječ
je o svakom čovjeku, jer svakoga obuhvaća otajstvo otkupljenja i sa svakim
se Krist tim otajstvom zauvijek sjedinio’” (Ivan Pavao II., Centesimus annus,
53).

Sudionici su imali prigodu iznijeti razmišljanja, prijedloge i iskustva.

Spomenuti si različiti razlozi, od neotvaranja radnih mjesta preko nedostatka
strategije koju su trebali donijeti odgovorni na društveno-političkoj razini do
neriješena unutarnjeg uređenja BiH, zbog kojih posebno mladi odlaze izvan
svoje domovine. Provincijali, generalni vikari i dekani dijele zabrinutost
biskupa za budućnost krajevne Crkve imajući na umu riječi svetoga pape
Ivana Pavla II. upućene članovima Biskupske konferencije BiH, 13. travnja
1997. u Sarajevu: „To vas ne oslobađa obveze da dižete proročki glas te
ukazujete na nasilja, raskrinkavate nepravde, nazivate zlo pravim imenom i
svim zakonitim sredstvima branite povjerene vam zajednice… Ne bojte se
jasno i glasno očitovati preko svih zakonitih sredstava koja su vam na
raspolaganju i ne dopustite da vas zastraši ni jedna ovozemaljska vlast. A
sada, nakon prepaćenog nasilja valja ponovno izgrađivati ne samo kršćanske
zajednice, nego također i građansko društvo pogođeno i raspršeno zbog
tolikih nevolja. On je uz vas postavio svećenike, posvećene osobe i djelatno
zauzete vjernike koji podupiru vaše naporno djelo i spremni su slušati vaš
glas kako bi ponovno procvjetao navještaj koji spasava, ljubav koja osvježuje,
solidarnost koja sve ujedinjuje“.

Izneseni su također neki prijedlozi među kojima i početak uspostavljanja

konkretnih znakova povezanosti između pojedinih dekanata.

Biskupi potiču dekane, župnike i sve druge pastoralne djelatnike da se i

ubuduće trajno zauzimaju za sve katolike koji su ostali u Bosni i Hercegovini
i koji u njoj, unatoč svim poteškoćama, vide svoju budućnost. Također ih
potiču da uvijek budu otvoreni prema svima koji su otišli živjeti u druge

96
zemlje te da, koliko im je to moguće, budu povezani s njima. Iznad svega
pozivaju ih da sve vjernike hrane Božjom riječju i svetim sakramentima i
tako gaje nadu utemeljenu na Kristu uskrslome. I ovom prigodom izražavaju
svoju zahvalnost svim članovima svojih biskupijskih zajednica koji ne
uzmiču pred izazovima svagdašnjice nego žive i rade u mjestu i kraju gdje su
rođeni ili pronašli zaposlenje.

Sve vjernike biskupi ponovno potiču da u srcu gaje vjeru u Božju providnost
i žive u skladu s Evanđeljem. Osobito pozivaju sve na međusobnu
solidarnost svjesni važnosti uzajamne povezanosti, ali i konkretnih načina
potpore i ljudske blizine. Još jednom ponavljaju svoj poziv „svim katolicima
u svojim biskupijskim zajednicama u Bosni Hercegovini da se svi zajedno i
svatko osobno, obiteljski i kao članovi župnih zajednica, od svetkovine
slavlja Blagovijesti, koja se ove godine liturgijski obilježava 9. travnja 2018.,
do svršetka Gospina mjeseca svibnja, povežemo u moljenju Gospine krunice
na zajedničku nakanu: duhovna obnova katolika u cijeloj krajevnoj Crkvi u
BiH“.

Susret je završen svečanim Euharistijskim slavljem u sjemenišnoj crkvi sv.

Alojzija Gonzage uza sudjelovanje brojnih hodočasnika koji su molili pokraj
groba časnog sluge Božjega Petra Barbarića. Euharistijsko slavlje prevodio je
i prigodnu propovijed izrekao kardinal Puljić.

Uprava i cijela sjemenišna zajednica s rektorom vlč. Željkom Marićem bila

je i ovaj put gostoljubiv domaćin susreta.

Dijecezanski biskupi također su se susreli sa sjemeništarcima svojih

biskupija.

Travnik, 26. travnja 2018.

Tajništvo BK BiH

Priopćenje sa 73. redovitog zasjedanje BK BiH

U zgradi Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, 13. i 14. srpnja 2018.

održano je 73. redovito zasjedanje Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal
Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su svi članovi Biskupske
konferencije BiH. Na zasjedanju su također sudjelovali delegat Hrvatske
biskupske konferencije mons. Nikola Kekić, vladika križevački, i

97
 dopredsjednik Slovenske biskupske konferencije mons. Alojzij Cvikl,
nadbiskup metropolit mariborski.

Tijekom zasjedanja s biskupima se susreo i apostolski nuncij u BiH mons.

Luigi Pezzuto koji je s pastirima mjesnih Crkava razgovarao o pronalaženju
najboljih odgovora na aktualne migracijske izazove počevši od
onemogućavanja povratka prognanih i izbjeglih preko odlaska brojnih,
posebno mladih ljudi u inozemstvo do sve većeg priliva migranata iz dalekih
zemalja.

Biskupi su saslušali izvješća svojih delegata: s plenarnog zasjedanja

Talijanske biskupske konferencije održanog od 21. do 24. svibnja u Rimu; s
Predsinodalnog susreta održanog od 13. do 24. ožujka u Rimu; sa Susreta
generalnih tajnika biskupskih konferencija u Europi održanog od 29. lipnja
do 2. srpnja na Cipru; sa Susreta osoba zaduženih za medije i
glasnogovornika biskupskih konferencija u Europi održanog od 26. do 28.
lipnja u Rimu; s blagoslova novog sjedišta Međunarodne biskupske
konferencije sv. Ćirila i Metoda upriličenog 1. srpnja u Novom Sadu te s
Foruma o trgovini ljudima održanog od 4. do 6. srpnja 2018. u Rimu.

U skladu sa smjernicama prefekta Kongregacije za evangelizaciju naroda

kardinala Fernanda Filonija i na prijedlog Misijske središnjice u BiH, biskupi
su odlučili proglasiti Misijsku godinu koja će započeti u listopadu 2018.
godine i završiti misijskim mjesecom listopadom sljedeće 2019. godine. U
vezi s Misijskom godinom uputit će svoju posebnu poslanicu.

Pošto su saslušali izvješće predsjednika Organizacijskog odbora za pripravu

Obiteljskog dana u BiH, koji će se održati u nedjelju, 29. srpnja u župnoj
crkvi Svete Obitelji u Kupresu, biskupi i ovom prigodom pozivaju sve
obitelji i sve druge vjernike da svojim dolaskom na ovo obiteljsko okupljanje
iskažu zajedništvo u vjeri i molitvi.

Biskupi su saslušali Godišnje izvješće o djelovanju Caritasa BiH. Upoznati

su s provedbom brojnih projekata, programa i aktivnosti Caritasa BiH i
dijecezanskih Caritasa. Također su informirani da je smanjen broj donacija
za karitativne aktivnosti zbog sve manjeg zanimanja partnera i donatora za
Bosnu i Hercegovinu. Zahvaljuju svim karitativnim djelatnicima te pozivaju
sve vjernike na molitvu za brojne dobre ljude koji su im pomagali u teškom
ratnom i poratnom vremenu i koji ih ni danas ne zaboravljaju. Također potiču
sve da uvijek imaju otvoreno srce za sve ljude koji su u velikoj potrebi u
siromašnim zemljama ili u njihovu okruženju. Također su saslušali i
prihvatili Izvješće Nadzornog vijeća Caritasa Bosne i Hercegovine za 2017.
godinu.

98
Biskupi su raspravljali o pastoralnim izazovima u svjetlu sadašnjeg
demografskog stanja Hrvata katolika u BiH. Zahvalni su svim svećenicima,
redovnicima, redovnicama i svima koji s njima surađuju na planu
evangelizacije, katehizacije učenika osnovnih i srednjih škola, animiranja
mladih kroz razne aktivnosti, priprave budućih bračnih parova, praćenja
katoličkih obiteljskih zajednica kroz seminare i duhovne obnove, brige za
iseljenike, promicanja socijalnog nauka Crkve... Sve njih potiču da svojom
zauzetošću pomognu vjernicima pronaći duhovni smisao i hrabrost za
ostanak na ovim prostorima jer su jedino tu svoji na svome.

Biskupi su upoznati s odlukom Kongregacije za ustanove posvećenog života

i Družbe apostolskog života da se sadašnji članovi trapističkog samostana -
nekoć Opatije „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci - povjeravaju brizi - osim
Generalnog opata Trapističkog Reda - također i neposrednoj brizi i
nadležnosti biskupa ordinarija Banjolučke biskupije.

Sa svoga zasjedanja biskupi su uputili Poruku članovima svojih biskupijskih

zajednica u vezi s listopadskim Općim izborima u Bosni i Hercegovini 2018.
godine. Također pozivaju sve koji se nisu registrirali za izlazak na izbore da
to učine u predviđenom roku.

Na svetkovinu sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika banjolučke biskupije i

naslovnika katedrale, 15. srpnja biskupi će slaviti svečanu Euharistiju. Svetu
misu predvodit će kardinal Puljić, a propovijedati mons. Franjo Komarica,
biskup banjolučki.

Banja Luka, 14. srpnja 2018.

Tajništvo BK BiH

Priopćenje sa 74. redovitog zasjedanje BK BiH

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održala je, 5. i 6. studenog

2018. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu,
svoje 74. redovito zasjedanje. Predsjedao je nadbiskup metropolit
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su svi
članovi Biskupske konferencije BiH. Na zasjedanju su također sudjelovali:
delegat Hrvatske biskupske konferencije mons. Mate Uzinić, biskup
dubrovački, i mons. Ladislav Nemet, biskup zrenjaninski i predsjednik
Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Delegati su
prenijeli pozdrave i izraze blizine svih članova svojih Konferencija te

99
 izvijestili o najvažnijim crkvenim događanjima u Hrvatskoj odnosno u Srbiji,
Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.

Tijekom zasjedanja s biskupima se susreo apostolski nuncij u Bosni i

Hercegovini mons. Luigi Pezzuto. Iznio je svoje razmišljanje o tijeku i
odjecima nedavno završene Biskupske sinode kao prostoru djelovanja Duha
Svetoga koji potiče krajevne i mjesne Crkve na konkretno djelovanje u
pastoralnom radu s mladima. Osvrćući se na trenutno društveno-političko
stanje, rekao je da „sa žaljenjem, osim toga, u Bosni i Hercegovini živimo
trenutak u kojemu su Hrvati praktično na neki način isključeni iz njihova
sudjelovanja u institucijama“.

Biskupi su saslušali izvješća svojih delegata: s Obiteljskog dana BiH

održanog na Kupresu 29. srpnja 2018. i Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih
katoličkih obitelji upriličenog 15. i 16. rujna 2018. u Splitu i Solinu, s IX.
Međunarodnog susreta obitelji održanog od 20. do 27. kolovoza 2018. u
Dublinu, s XXI. Redovničkog dana održanog 1. rujna 2018. u Visokom, sa
susreta predstavnika biskupskih konferencija Središnje i Istočne Europe
održanog 6. i 7. rujna 2018. u Bratislavi, s Plenarnog zasjedanja Vijeća
europskih biskupskih konferencija (CCEE) održanog od 13. do 16. rujna
2018. u poljskom gradu Poznanu te s 22. međunarodnog kongresa
Renovabisa održanog 26. rujna 2018. u Berlinu.

Jedan od 266 sinodskih otaca mons. Marko Semren, pomoćni biskup

banjolučki, informirao je biskupe o svom sudjelovanju kao njihov delegat na
XV. redovitoj Biskupskoj sinodi o Mladima, vjeri i razlučivanju zvanja koja
je započela svečanom Svetom misom na trgu sv. Petra, 3. listopada 2018., a
završila 28. listopada 2018. Euharistijskim slavljem koje je predvodio papa
Franjo u bazilici sv. Petra u Rimu. Istaknuo je da je Sinoda uvijek snažni
trenutak crkvenog zajedništva u kojem se svaki sudionik osjeća
predstavnikom mjesne Crkve ugrađujući svoj kamenčić u mozaik zajedništva
pa je u tom duhu govorio i o pastoralnom radu s mladima na razini Crkve u
Bosni i Hercegovini. Kazao je da je ova Sinoda praktični kontinuitet dviju
prethodnih sinoda o obitelji tj. o obnovi Crkve i društva pomoću obitelji i
mladih koji dolaze u obitelj i djeluju iz obitelji kao temelja za rast mladih.
Spomenuo je da sinodski hod nije završen jer predviđa fazu provedbe koja,
osim kreativnog i vjernog preuzimanja završnog dokumenta s ciljem njegove
prilagodbe vlastitom okruženju, uključuje i širenje načina postojanja i
zajedničkog rada mladih i starih, u međusobnom slušanju i razlučivanju.

Biskupi su pobliže upoznati s pohodom tajnika za sjemeništa pri

Kongregaciji za kler nadbiskupa mons. Jorgea Carlosa Patróna Wonga koji
se, tijekom svog boravka u Sarajevu od 5. do 8. listopada 2018., susreo s
odgojiteljima u bogoslovnim i malim sjemeništima i dijecezanskim

100
referentima za zvanja u Bosni i Hercegovini te s bogoslovima i
sjemeništarcima kao i sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. Na
spomenutim susretima predstavljene su Temeljne odredbe o svećeničkom
odgoju i izobrazbi (Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis), a bilo je
govora i o ljudskoj dimenziji u početnoj i trajnoj formaciji sjemeništaraca,
bogoslova, redovnika i svećenika kao i načinu današnje formacije odgojitelja.

Osvrćući se na život i djelovanje Crkve u aktualnoj društveno-političkoj

situaciji s posebnim naglaskom na nedavno održane izbore s obzirom na
katoličku odnosnu hrvatsku populaciju na cijelom području BiH, biskupi su
razmišljali o načinu davanja doprinosa boljoj, pravednijoj i sigurnijoj
budućnosti članova svojih biskupijskih i župnih zajednica i otklanjanju
sadašnjih barijera među političkim predstavnicima tri konstitutivna naroda i
svih drugih u Bosni i Hercegovini te stvaranju još boljeg ozračja među
vjerskim predstavnicima i pripadnicima njihovih zajednica, osobito mladih
ljudi. Ostajući čvrsto na načelima Evanđelja i učiteljstva Katoličke Crkve,
biskupi pozivaju sve članove svojih zajednica, ali i sve ljude dobre volje, da
međusobno surađuju na promicanju općeg dobra. U tom duhu očekuju od
izabranih predstavnika vlasti da rade na istinsko dobro onih koji su ih birali,
ali i svih ljudi te da donose takve zakone koji će promicati jednakopravnost
sva tri konstitutivna naroda i ljudska prava svih građana u svakom dijelu BiH.
Očekuju od predstavnika međunarodne zajednice da, potičući promjenu
Izbornog zakona, omoguće legitimno predstavljanje svakog naroda kako na
razini cijele BiH tako i na entitetskim i drugim razinama, kako bi se u
budućnosti onemogućila legalizacija nepravde i postavili temelji za napredak
Bosne i Hercegovine na demokratskim načelima. Odaju priznanje i
zahvalnost svima koji, unatoč svim poteškoćama, ostaju svoji na svome i
daju svoj doprinos izgradnji mira i suživota u ovoj zemlji. Potiču ih da se ne
daju zavesti raznim politikama kojima nije u središtu čovjek i njegovo dobro
nego uskogrudni vlastiti interes. Sve katolike pozivaju da događaje i ovo
vrijeme prosuđuju prema evanđeoskim načelima vođeni najvažnijom
zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu kojoj je jedino istinsko mjerilo
spremnost na žrtvu. Posebno ohrabruju obitelji da budu mjesta odgoja i rasta
u istinskim vrijednostima. Biskupe raduju svaki, makar i mali pomaci, koje
poduzimaju domišljati ljudi provedbom raznih projekata i u sredinama gdje
su manje brojni. Te hrabre pothvate vide kao znak da je ipak moguć opstanak
i povratak i u mjestima odakle su prognani tijekom nedavnoga rata.

Pošto su se osvrnuli na aktualnu temu s migrantima, biskupi pozivaju sve

mjerodavne strukture vlasti da preuzmu vlastitu odgovornost te pronalaze
najbolja rješenja koja će biti na dobro i sigurnost stanovnika ove zemlje u
svakom njezinom dijelu i koja će biti od pomoći onima kojima je pomoć
nužna pri čemu i Crkva nastoji dati svoj doprinos.

101
 Biskupi ponovo ukazuju na potrebu donošenja pravednog zakona o restituciji
i denacionalizaciji kako bi imovina, koja je nepravedno oduzeta nakon
Drugog svjetskog rata, bila vraćena njezinim vlasnicima. Od mjerodavnih
vlasti očekuju da, do donošenja spomenutog zakona, zaštite oduzetu imovinu
i stave je na raspolaganje njezinim vlasnicima te tako omoguće njezinu
obnovu i korištenje u skladu s potrebama vlasnika.

Biskupi ponavljaju nepromjenjivi biblijski i crkveni nauk, da je Bog stvorio

čovjeka kao muško i žensko i pozivaju zakonodavne vlasti da poštivaju tu
Božju volju i prirodni zakon.

Biskupi su dogovorili sljedeće termine: 75. redovito zasjedanje BK BiH u

Mostaru bit će održano 20. i 21. ožujka 2019., a započet će 19. ožujka
zajedničkim Misnim slavljem u katedrali Marije Majke Crkve; 76. redovito
zasjedanje BK BiH održat će se u Banjoj Luci, 16. i 17 srpnja 2019., a
započet će 15. srpnja svečanim Misnim slavljem na patrona biskupije u
katedrali sv. Bonaventure; 77. redovito zasjedanje BK BiH održat će se 4. i 5.
studenog 2019. u Sarajevu, a započet će Svetom misom 3. studenog u
katedrali Srca Isusova; Međudekanski susret Bosne i Hercegovine bit će
održan 9. svibnja 2019. u Travniku.

U nedjelju, 4. studenog 2018. biskupi su slavili Svetu misu u katedrali Srca

Isusova. Predsjedao je kardinal Puljić, a propovijedao je nuncij Pezzuto. U
ponedjeljak, 5. studenog biskupi su slavili Euharistiju u kapeli Vrhbosanskog
bogoslovnog sjemeništa i susreli se s bogoslovnom zajednicom. Predsjedao
je kardinal Puljić, a propovijedao biskup Uzinić.

Sarajevo, 6. studenog 2018.

Tajništvo BK BiH

Priopćenje s XIII. susreta biskupa BK BiH

s članovima KVRPP BiH

Trinaesti susret biskupa Biskupske konferencije BiH s članovima

Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH održan je, 25.
travnja 2018. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u
Sarajevu pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala
Vinka Puljića, predsjednika BK BiH. Sudjelovali su i ostali članovi BK BiH
osim dvojice koji su bili spriječeni te provincijalni poglavari i poglavarice
kao i sedmero predstavnika redovničkih zajednica koje djeluju u BiH, a svoje
provincijsko sjedište imaju izvan BiH.

102
Sudionici su saslušali izlaganje na temu duhovnih zvanja s posebnim
naglaskom na obnovu pokrenutu Drugim vatikanskim saborom. Istaknuto je
da svećenički i redovnički život jest savršeniji način prianjanja uz Krista, tj.
korjenito ostvarivanje evanđeoskog života kakvog je Krist preporučio i
svojim životom pokazao. Rečeno je i da kriza duhovnih zvanja nastaje onda
kada se ono bitno zanemari, tj. kada život po evanđeoskim savjetima nije
više na cijeni, nije ideal koji treba više ostvarivati, kad postupak Krisa, koji
je 'ponizio sebe, uzevši lik sluge' radi ljudi nije više vrjednota za koju treba
životom svjedočiti. Kao odgovor na pitanje, što bi trebalo učiniti rečeno je da,
u skladu s riječima pape Benedikta XVI., život kao hod putem svetosti i
nasljedovanja Krista jest izvor duhovnih zvanja. Posebno je naglašena
potreba ustrajne molitve za duhovna zvanja. Sudionici su istaknuli da zvanje
dolazi iz srce i kroz srce, a ukazali su i na važnost obitelji kao Crkve u
malom u kojoj rastu nova zvanja. Izneseni su i neki konkretni primjeri
suradnje svećenika, redovnika i redovnica s obiteljima u službi
evangelizacije i navjestiteljskog djelovanja. Razmišljalo se o pastoralu zvanja
na svim razinama imajući na umu da su molitva i vjerodostojan život najbolji
način promicanja zvanja.

Tijekom susreta prikazani su najvažniji naglasci iz dokumenta Kongregacije

za kler: Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju Ratio
fundamentalis institutionis sacerdotalis, koji je objavljen 2017. godine.
Rečeno je da nakana novog dokumenta jest podijeliti zajednički hod u
svećeništvu i redovništvu nudeći kriterije po kojima se trebaju orijentirati
slušajući Riječ Božju i Crkveni nauk. Iznesen je i prikaz glavnih
karakteristika spomenutog dokumenta: karakteristike formacije: ona je
jedinstvena, cjelovita, tiče se zajednice i usmjerena je prema misijskoj
djelatnosti Crkve; učeništvo: osoba u formaciji (početnoj i permanentnoj) je
uvijek učenik Kristov; suobličavanje kandidata Kristu dobrom Pastiru;
duhovno i pastoralno razlučivanje. Razmišljalo se o provedbi smjernica iz
spomenutog dokumenta na razini Biskupske konferencije BiH. Dana je
potpora zajedničkom radu Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske
konferencije BiH na tom planu.

Priopćenje s Osmog susreta biskupa BK BiH

s franjevačkim provincijalima u BiH

Osmi susret biskupa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine s

franjevačkim provincijalima u BiH održan je, 25. travnja 2018. u
prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu pod
predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića,

103
 predsjednika BK BiH. Sudjelovala su četiri od šest članova Biskupske
konferencije BiH i oba franjevačka provincijala.

Nakon osvrta na prošli zajednički susret, biskupi i provincijali su razmišljali

o mogućnosti da i ministranti iz Bosne i Hercegovine sudjeluju na XII.
Međunarodnom ministrantskom hodočašću u Rimu koje od 28. srpnju do 4.
kolovoza 2018. organizira Međunarodni savez ministranata (Coetus
internationalis ministrantium - CIM). Također su razmišljali o što boljem
organiziranju pastoralnog rada s ministrantima iz čijih redova dolazi najveći
broj svećeničkih i redovničkih kandidata. Bilo je riječi i o iznalaženju načina
što brojnijeg sudjelovanja ministranata na njihovim godišnjim okupljanima u
biskupijskim sjedištima.

Sudionici susreta razmotrili su i Inicijativu Općinskog vijeća Jajce za obnovu

crkve sv. Marije. Budući da je riječ o krunidbenoj crkvi posljednjeg
bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i spomeniku kulture, ukazano je na
potrebu razgovora o njezinom konzerviranju i zaštiti u skladu s
međunarodnim standardima.

Sarajevo, 25. travnja 2018.

Tajništvo BK BiH

104
SUSRETI UZ SUDJELOVANJE DELEGATA
BISKUPSKE KONFERENCIJE BIH

Priopćenje s Petog susreta nacionalnih delegata

za odnose s muslimanima u Europi
Ured Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) objavio je
Priopćenje s Petog susreta nacionalnih delegata za odnose s muslimanima u
Europi koji je održan od 7. do 9. veljače 2018. u Skadru u Albaniji. U ime
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na susretu je sudjelovao mons.
dr. sc. Franjo Topić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u
Sarajevu. Priopćenje pod naslovom „Za mistiku bratstva kroz
duhovnost“ prenosimo u cijelosti:

Za mistiku bratstva kroz duhovnost

Skadar, Albanija, od 7. do 9. veljače 2018.

U Albaniji, zemlji koja je do prije trideset godina bila deklarirana ateistička

država, religije danas žive iskustvo dobrog suživota koja daje nadu
međureligijskom dijalogu. Stigavši u Skadar na poziv mjesnog nadbiskupa
mons. Angela Massafre, na 25. obljetnicu povijesnog posjeta sv. Ivana Pavla
II. (travanj 1993.), nacionalni delegati za odnose s muslimanima svjedoče
zanimanje i kapilarni rad Katoličke Crkve za dijalog s muslimanima u Europi.
Tijekom trodnevnog rada, delegati biskupskih konferencija susreli su se s
likom muslimanskog vjernika i razgovarali o nekim pastoralnim pitanjima.

Crkva u Europi bavi se dijalogom s različitim muslimanskim zajednicama na

različitim razinama (akademski, vjerski i socijalni, ali i dogmatski, pravno i
duhovno). Dijalog nije težnja, već svakodnevno iskustvo sa svojim radostima
i izazovima. Od razmjene iskustava i vrlo živahnih i rasprava u kojima su
mnogi sudjelovali, europski islam predstavlja se u množini: mnoštvo
muslimanskih zajednica čija raznolikost predstavlja također izazov za
kršćane. Tako, do sada ostvareni put, da bi danas postao učinkovit, zahtijeva
slušanje također uzajamnim religioznih iskustava.

U Albaniji, sudionici su upoznali stvarnost koju živi prisutnost različitih

vjerskih zajednica u konstruktivnom skladu. Okrutno i bolno iskustvo
totalitarnog režima, koji je nametnuo državni ateizam, dovelo je do
približavanja svih vjernika čineći da sazrije snažan osjećaj tolerancije i
poštovanja među vjernicima različitih religija. Albanija je zemlja koja živi
mistiku susreta. Upravo ta albanska posebnost koja je potaknula nacionalne

105
 delegate okupljene na njihovom petom susretu da odluče produbiti temu
susret u mistici promovirajući „dijalog duhovnosti“. U Skadru sudionici su
odlučili pojačati svoje kontakte s muslimanskim zajednicama i na razini
duhovnosti.

Dio rada bio je posvećen označavanju glavnih profila muslimanskog vjernika

i načina na koji živi svoj odnos s Bogom. Temu su produbili izlaganja
dvojice predstavnika muslimanskih zajednica prisutnih u Albaniji: sunitskog
imama i vođa Bektašijske zajednice u zemlji. Sudionici su naglasili ulogu
slobode, ne samo na razini vjerskog izbora, nego i na razini načina na koji
vjernik namjerava živjeti svoj odnos s Bogom unutar iste vjerske obitelji:
način oslobađanja svoga-ja u svakom trenutku da bi postigao zajedništvo s
Bogom. U Sufi tradiciji to se događa kroz pratnju duhovnog učitelja. Vjernik
je uključen u zajednički hod, a nikada u individualni. Taj unutarnji hod, koji
doseže do dubine ljudskog srca, u dugoj intimi i osobnom dijalogu s Bogom,
dovodi kršćane i muslimane da se prepoznaju kao pripadnici istog
čovječanstva stvorenog od Boga. Iz tog dijaloga, naročito onog iz života i
duhovnosti, mogu se razviti i rasti odnosi istinskog prijateljstva i istinskog
bratstva.

Potom su sudionici su produbili tri pastoralna područja koja se zanimaju za

odnose s muslimanima: prvo dolazi iz Austrije a odnosi se na predstavljanje
prijeđenog puta katekumenata za prihvaćanje osoba koje dolaze iz
muslimanskih sredina i koje mole da budu kršteni. Drugo je bilo
produbljivanje duhovnog iskustva počevši od onoga koje je proživio mons.
Claude Rault, umirovljeni biskup iz Laghouat Ghardaia, iz Alžira. Mons.
Rault je suosnivač s ocem Christianom di Chergé (trapistički prior u
Tibhirine) inicijative Ribat al Salam (poveznica mira) s kojima je mala
skupina kršćana razvila duhovni dijalog s prijateljima muslimanima i
bratstvom sufi iz Medea. Na kraju je prikazano francusko iskustvo praćenja
mješovitih brakova kršćanskih i muslimanskih parova koji sami po sebi
predstavljaju mjesto međureligijskog dijaloga i koji su pastoralni izazov koji
treba slijediti. Zapravo, potreba za osobnom pratnjom ovih obitelji - posebice
u pogledu vjerskog odgoja njihove djece - i odgoj u odgovornoj ljubavi
bračnih parove, pojavljuju se kao hitni pozivi. U ovom zadatku, Crkva i
muslimanska zajednica pozvane su na odgovorno sudjelovanje u dijalogu za
dobro tih obitelji.

Tijekom susreta pročitana je pisana poruka kardinala Jean-Louisa Taurana,

prefekta Papinskog vijeća za međureligijski dijalog, koju je uputio
sudionicima i u kojoj je pozvao "kršćane i muslimane da promiču uzajamno
poštovanje, objektivnost u govoru i pisanju o drugoj religiji, dobrohotnost,
suosjećanje i milosrđe“. Kako bi se dijalog mogao nastaviti u mirnom i
konstruktivnom ozračju“ nužno je – napisao je kardinal – jedan novi napor

106
na obje strane da bi se spriječio 'govor mržnje' koji je u temelju međusobnih
sumnji, diskriminacije, isključivanja, marginalizacije i ogorčenja“.

U Skadru su nacionalni delegati posjetili Veliku gradsku džamiju, samostan

sestara Klarisa, bivši franjevački samostan koji je služio kao zatvor za
državne zatvorenike tijekom totalitarnog režima i biskupijski muzej s
različitim svjedočanstvima 38 albanskih mučenika.

Rad je završio prezentacijom o teološkom statusu islama u suvremenom

kršćanskom razmišljanju, temi koju je pokrenuo II. Vatikanski sabor i koja
otvara perspektive za produbljivanje iskustava dijaloga rođene i življene u
cijeloj Europi. Posljednjeg dana mons. Brendan Leahy D.D., biskup
Limericka koji je odgovoran za sekciju Međureligijskog dijaloga Komisije za
evangelizaciju i kulturu CCEE-a, predvodio je Svetu misu u skadarskoj
katedrali i predstavio neka razmišljanja na zaključnom dijelu susreta.

Susret je završen posjetom bektašijskom svetištu Kruje, duhovnom središtu

te bratovštine.

Na susretu su sudjelovali i apostolski nuncij u Albaniji nadbiskup Charles

John Brown i biskup Tirane-Drača mons. George Frendo, predsjednik
Albanske biskupske konferencije.

Priopćenje sa Susreta generalnih tajnika

biskupskih konferencija u Europi
Kultura susreta bila je u središtu godišnjeg susreta generalnih tajnika
biskupskih konferencija u Europi, održanog od 29. lipnja do 2. srpnja na
Cipru, otoku apostola Pavla i Barnabe, priopćio je 3. srpnja Ured za medije
Vijeća europskih biskupskih konferencija. U Nikoziji su generalni tajnici
potvrdili svoju predanost promicanju kulture susreta u Crkvi, u ekumenskim
odnosima i s čitavim svijetom. To zahtijeva suosjećajni stav i spremnost na
pomaganje drugima, zajedno sa slobodom da pojedinac bude to što jest. Pravi
susreti imaju vertikalnu dimenziju, s Bogom, te horizontalnu dimenziju, s
našom braćom, i zato Crkva, koja je se trsi pružiti razlog nade kontinentu,
izlazi i ide ususret drugima da naviješta Isusovo evanđelje, koji donosi
svijetu pravu pravednost i mir.

Tema „Kultura susreta" najprije je razložio razmišljanjem o Europi i Crkvi u

Europi generalni tajnik CCEE-a mons. Duarte da Cunha, koji će, nakon deset
godina, u rujnu završiti svoju službu pri CCEE-u. Nakon toga je ciparski
maronitski nadbiskup, mons. Youssef Soueif, domaćin susreta, predstavio

107
 razmišljanje o „duhovnoj hrani koju Europa treba", a potom se u radnim
skupinama proučavalo izazove i iskustva susreta koje promiču biskupske
konferencije. Na kraju su saslušana svjedočanstva nekih europskih crkvenih
mreža (Comece, Caritas Europe i Pravda i Mir) – granična iskustva sa
svijetom politike, kulture i siromaštva – koja su pokazala da njihova misija
može postati svjedokom nade samo ako se temelji se na iskustvu življene
vjere.

Premda bi nas mnogi aspekti mogli navesti na to da trenutnu situaciju na

kontinentu promatramo negativno, moguće je, ipak, vidjeti znakove koji
pokazuju da Europa doživljava kairos (povoljnu priliku ili čas) u kojem
odzvanja Isusov glas koji kaže svojim učenicima: „Ne bojte se!... Ja sam s
vama" (Mt 28, 5-20).

U svom razmišljanju o Europi i njezinim najdubljim potrebama, maronitski

nadbiskup zadržao se na tri ključne riječi koje su također tri teološke
kategorije: to su oeconomia spasenja (prisutnost i djelovanje Boga u
povijesti), koinonia (zajedništvo) i diaconia (služenje). Kršćani su sigurni da
je Bog uvijek prisutan i aktivan u povijesti, preobražavajući stvarnost koju
dotakne. To je oeconomia spasenja. Nakon stvaranja koje svjedoči o Božjoj
ljubavi, čovjekov pad nije bila posljednja riječ. Bog, u Isusu Kristu, obnovio
je čovječanstvo svojim oproštenjem, dajući mu novi život. Crkva utjelovljuje
taj savez između Boga i ljudskog roda koji svjedoči da Bog ljubi svijet. Tako
Crkva, koja je sama po sebi zajednica, postaje nada za Europu. Život u Kristu,
s Kristom i za Krista je ljepota i spasenje Europe. Služenje (diaconia)
drugima, osobito najsiromašnijima, na koje je pozvan svaki kršćanin,
odgovara trećoj i posljednjoj teološkoj kategoriji o kojoj je govorio mons.
Soueif. Briga o onom ljudskom u svim njegovim dimenzijama upravo je
karizma i dar koji Crkva u Europi može ponuditi. Kršćanin ne može odvajati
svoj odnos s Bogom od služenja svojoj braći.

Drugim riječima, Crkva u Europi, koja se rađa iz susreta s Bogom, u službi je

kulture susreta koja stvara prigode za pomirenje i čišćenje srcâ. To je
posebno očito i stalna je i hitna odgovorna zadaća koju Katolička crkva na
Cipru ostvaruje kroz promicanje mirovnih susreta na otoku, podijeljenom
između grčkog i turskog dijela od 1974. godine.

U radnim skupinama generalni tajnici propitkivali su se o tome kako

katoličke biskupske konferencije razvijaju kulturu susreta i koji su faktori
uvjetovanja, ključne točke i mjesta koja mogu pomoći u promicanju ove
kulture. Naglašena je važnost raspoloživosti za susret, slušanje i dijeljenje u
poštivanju i uvažavanju svake kulturne različitosti. Posebna se pozornost
treba posvetiti odgajanju za kulturu susreta.

108
Ovaj je sastanak bio i značajna prigoda za prikupljanje informacija i
razmjenu mišljenja o aktualnim pitanjima koja su važna za sve. Na sastanku
je predstavljeno godišnje izvješće o aktivnostima CCEE-a.

Na Cipru su se sudionici susreli s nekoliko pravoslavnih metropolita i

posjetili pravoslavni arhiepiskopat otoka. Također su posjetili sjedište
kršćanske ekumenske televizije SAT7.

Susret je bio obilježen različitim molitvenim susretima i brojnim prigodama

za susret s raznim mjesnim katoličkim zajednicama. Na Cipru su se generalni
tajnici molili za sve one situacije u Europi koje zahtijevaju mir kao i za mir
na Bliskom istoku. (kta/ika)

Priopćenje sa Susreta predstavnika za medije

i glasnogovornika europskih biskupskih konferencija

Susret predstavnika za medije i glasnogovornika europskih biskupskih

konferencija održan je od 26. do 28. lipnja 2018. u Rimu na temu
„Komunicirati Krista u Europi“. Među brojnim predstavnicima iz većine
europskih zemalja, na susretu je također sudjelovao glasnogovornik
Biskupske konferencije BiH i glavni urednik Katoličke tiskovne agencije
mons. Ivo Tomašević, a u ime Hrvatske biskupske konferencije sudjelovali su
profesori s Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu
vlč. dr. Jerko Valković vlč. dr. Krunoslav Novak. Službeno priopćenje
Tiskovnog ureda Vijeća europskih biskupskih konferencija prenosimo u
cijelosti:

Komunicirati Krista u Europi

Godišnji susret predstavnika za medije i glasnogovornika biskupskih

konferencija u Europi održan je ove 2018. godine u Rimu na poziv
Talijanske biskupske konferencije. U središtu sastanka bio je susret s papom
Franjom prigodom generalne audijencije srijedom (27. lipnja 2018.), i potom
susreti s predstavnicima raznih ravnateljstava Dikasterija za društvene
komunikacije (Tiskovni ured Svete Stolice, Teološko-pastoralno
ravnateljstvo...).

Tema „Kako komunicirati Krista i Crkvu u Europi“ bila je središnja nit koja
je povezivala cjelovito zasjedanje i koja je osvjetljavala razmatrana pitanja.

Kardinal Angelo Bagnasco (Anđelo Banjasko), predsjednik Vijeća europskih

biskupskih konferencija, koji je predsjedao susretom održanim ove godine u

109
 Rimu, podsjetio je da „najbolji saveznik Evanđelja nisu organizacije, projekti,
instrumenti, čak ni kultura, nego čovjek u svom unutarnjem neizbrisivom
traganju za Istinom i u svojoj potrebi i beskonačnoj želji za ljepotom i
dobrotom“.

Posebna pozornost posvećena je digitalnom svijetu u njegovim različitim

dimenzijama i naviještanju Evanđelja mladima, osobito putem društvenih
mreža. Svoja izlaganja, kao pomoć u razmišljanju, iznijeli su razni stručnjaci
iz svijeta poduzetništva (ENI, Google, Maxfone), politike (Fondazione
trentina Alcide de Gasperi – Fondacija iz Trenta Alcide de Gasperi),
katoličke komunikacije (Aleteia, Aciprensa) i različitih crkvenih stvarnosti
(Comunione e liberazione – Pokret za odgoj u kršćanskoj vjeri pokrenut u
Milanu i proširen u devedeset zemalja svijeta pod nazivom Zajedništvo i
oslobođenje, zatim Salezijanci i Isusovci).

Društvene mreže su „mjesta“ osobito posjećena sa strane mladih koji tu

provode veliki dio svoje svakodnevice. Iako se ta mjesta mogu smatrati
mjestima za odnos pod nazivom „čitanje“, mladi današnjeg kao i svakog
vremena imaju potrebu za odnosima koji nadilaze granicu ekrana kada se
radi o sučeljavanju s njihovim egzistencijalnim pitanjima kao i pitanjima
povezanim s duhovnom sferom. Društveni mediji imaju veliku važnost,
posebno kada postanu mjesta na kojima se svjedoče i iznose iskustva. U
pristupu društvenim medijima potrebno je, dakle, spriječiti bilo koju vrstu
kriminalizacije: oni su ukupno gledano uglavnom aktualni instrumenti -
gotovo još uvijek u određenoj fazi adolescencije – koji stoga predstavljaju
veliki potencijal, ali također i potrebu da njima upravlja ljudska inteligencija.
S druge strane, bilo bi pogrešno svesti ih na jednostavne instrumente; oni su
također mjesta na kojima se boravi, iako nikada nisu „cjelovita kuća“.
Boraviti u digitalnom svijetu znači također računati s različitim uređajima
(devices). Naviještati Krista mladima, dakle, nije tehnološko pitanje. Kada je
riječ o mjestima ili instrumentima društvenih medija, izazov za Crkvu ostaje
isti: izići u susret ljudskoj osobi u njezinoj temeljnoj potrebi za beskonačnim.
Na taj način Crkva je prisutna u digitalnom svijetu izlazeći u susret čovjeku i
na poseban način mladima donoseći poruku spasenja koja je Krist.

Jasno je da ova „digitalna prisutnost“ ne zamjenjuje stvarni i fizički susret s

navjestiteljskom zajednicom. Upravo iz tog razloga moguće je i poželjno
povezivati tehnologiju i sveta mjesta, kako bi sveta mjesta mogla postati
također prigoda da se ponudi iskustvo osobnog iskustva s Bogom.

Dio vremena tijekom susreta u Rimu također je posvećen radnim susretima s

pojedinim predstavnicima Tiskovnog ureda Svete Stolice i voditeljima
Dikasterija društvene komunikacije. Zajedno s predstavnicima Biskupske
sinode i Ureda „Mladi“ Dikasterija za laike, obitelj i život,

110
glasnogovornicima su predstavljene komunikacijski planovi za društvene
medije za sljedeću sinodu o mladima, koja će se održati u listopadu 2018., i
Svjetskog dana mladih u Panami, koji će se održati u siječnju 2019.
Glasnogovornici su također upoznati s najnovijim informacijama o
Svjetskom danu obitelji koji će se održati od 21. do 26. kolovoza 2018. u
Dublinu.

U srijedu, 27 lipnja 2018. međunarodna katolička mreže EWTN organizirala

je prijem u čast glasnogovornika europskih biskupskih konferencija na koji
su također došli brojni vatikanski novinari prisutni u Rimu. Na ovom
događaju bio je nazočan i državni tajnik Svete stolice za odnose s državama
mons. Paul Gallagher koji je održao govor o doprinosu Crkve u izgradnji
Europe.

Sljedeći susret 2019. godine održat će se na Malti od 17. do 19. lipnja na

poziv Malteške biskupske konferencije.

Godišnji susret biskupâ i delegatâ odgovornih za pastoral

migranata europskih biskupskih konferencija

„Pokret ljudi: migracijski val i vijesti. Dijalog i komunikacija za kulturu

susreta“

Mediji i migracijski fenomen

Godišnji susret biskupâ i delegatâ odgovornih za pastoral migranata

biskupskih konferencija u Europi održan je u glavnom gradu Švedske,
Stockholmu od 13. do 15. srpnja 2018. na poziv mjesnog biskupa, kardinala
Andersa Arboreliusa, OCD, voditelja Odjela za migracije pri Komisiji za
socijalni pastoral Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), priopćio
je Ured za medije CCEE-a. Tema ovogodišnjeg susreta bila je „Pokret ljudi:
migracijski val i vijesti. Dijalog i komunikacija za kulturu susreta". Susretom
su voditelji za pastoral migranata u Europi htjeli produbiti odnos između
migracijskog vala i percepcije koju se u tome stvara u javnome mnijenju,
oblikovanom komunikacijom koja ne promiče uvijek dijalog i kulturu susreta.

Fenomen migracija nije samo ekonomski, socijalni, demografski, kulturni i

politički problem. Upravo zato što je postao sve ispolitiziranija tema, samo
preko komunikacije možemo danas razumjeti razloge ovog globalnog
pokreta ljudi, prisutnost migranata i njihovu integraciju u europska društva,
navodi se u priopćenju sa susreta. Kako možemo komunicirati, informirati
ljude i podučiti katoličke vjernike ispravnoj percepciji problema migracije?

111
 Kojim se sredstvima pritom služiti? Kako možemo svjedočiti koliko se dobro
čini u Europi također preko Katoličke crkve? Kako se boriti protiv brojnih
"lažnih vijesti" koje se susreće u virtualnim prostorima i koje iskrivljuju
stvarnost?, pitanja su s kojima se susreću oni koji su zaduženi za pastoralnu
skrb za migrante katoličkih biskupskih konferencija u Europi, koji su se
okupili u Stockholmu na svom susretu.

Migracijski fenomen na europskome kontinentu bio je i još je uvijek

blagotvoran za vjeru, jer mnogi kršćani koji su došli iz Istočne Europe,
Bliskog istoka ili Afrike sačuvali su i žive svoju vjeru u zemljama koje ih
primaju, a koje su često obilježene snažnim procesom sekularizacije. S druge
strane, pogrešno upravljanje ili svjesna manipulacija migracijskim
fenomenom putem sredstava društvene komunikacije često su dovodili do
nesporazuma, pa čak i neprijateljskih stavova prema zajednicama koje
primaju migrante, primijetio je dekan Fakulteta društvenih komunikacija
Papinskog sveučilišta Svetog Križa u Rimu, prof. José María La Porte
uvodeći u temu „Migracije i javno mnijenje: dinamika informiranja".

Sudionici su naglasili da u dobu gospodarske krize u javnome mnijenju raste

percepcija da bi nacionalne vlade trebale prvenstveno voditi brigu o svojim
građanima umjesto o migrantima. U medijskim se raspravama o
migracijskom fenomenu govori samo iz ekonomske ili političke perspektive,
a rezultat toga je očit: zaboravlja se na neotuđivo pravo na dostojanstvo
svake osobe. K tome, mediji složenom pitanju pokreta ljudi ne pristupaju
uvijek s odgovarajućom stručnošću. Stoga, uloga komunikacije u
izvješćivanju o pokretu ljudi u njegovim tragedijama, ali i njegovoj ljepoti i
bogatstvu, temeljna je zadaća također Crkve. U tome smislu sudionici su
naglasili da je prijeko potrebno da oni koji su zaduženi za pastoralnu skrb za
migrante povežu pastoralnu službu s komunikacijom, ulaganjem u naobrazbu
komunikatora i korištenje društvenih medija, navodi se u priopćenju sa
susreta pod naslovom „Inspiring changes: formirati, informirati i
senzibilizirati o pokretu ljudi".

Prečesto se naime javlja opasnost od nekritičnog korištenja kategorija

"posuđenih" od drugih institucija ili drugih područja kao što su politika,
sociologija ili gospodarstvo koje izazivaju zbunjenost i strah. Nasuprot tome,
govoriti na prikladan način o pokretu ljudi hitan je izazov koji zahtijeva
obnovljenu predanost također Crkve. To ne znači uvijek povećati javne
intervencije ili nove medijske instrumente, već ponovno izraziti na
jednostavan, ali jasan način načela koja su temelj djelovanja Crkve, kao što
je dostojanstvo svake osobe. U vezi s tim, svjedočanstvo Crkve će biti
mnogo snažnije ako se u različitim pastoralnim područjima zaduženima za
skrb za ljude bude svjedočilo istu želju da se zaštiti osobu. Ne može se
zagovarati obranu dostojanstva života migranata i biti protiv obrane života ili

112
obitelji; i obratno, ne može se braniti život od trenutka začeća do prirodnog
kraja, a ne braniti život i dostojanstvo migranata, ističe se u priopćenju.

U subotu, 14. srpnja, sudionici su se susreli s predstavnicima Švedskog

Caritasa, ICMC-a i Odjela za migrante i izbjeglice vatikanskog Dikasterija za
cjeloviti ljudski razvoj. Tema susreta bila je "Kako Crkva koristi medije kada
govori o migracijama i kako Crkva odgaja i informira svoje vjernike o
migracijskom fenomenu".

U Europi su nacionalni Caritasi stavili veliki naglasak na zajedničko i

povezano zauzimanje, provodeći iste medijske kampanje na raznim
društvenim mrežama prilagođene pojedinim državama. To je osobito vidljivo
u kampanji #whatishome koja ima za cilj senzibilizirati korisnike da postanu
svjesni problema "doma" i zajedno djeluju. Zajedničko djelovanje, u suradnji
s drugim stvarnostima civilnog društva - ali bez dvosmislenosti - može imati
važnu ulogu u promicanju kulture susreta i ispravljanje pogrešne slike koju
šire brojne "lažne vijesti" koje kruže internetom. Zajedno s predstavnicima
Vatikana, proučena je zatim obrazovna i evangelizacijska uloga djelovanja
novog Dikasterija. Obrazovanje i informiranje vjernika, te promicanje
suradnje među različitim crkvenim stvarnostima koje djeluju na području
pastoralne skrbi o migrantima u središtu je njegova poslanja. Različitim
iskustvima suradnje Dikasterij svjedoči o tome kako je moguće izgrađivati
pozitivan stav. S druge strane, Međunarodna komisija za katoličku migraciju
(ICMC) zauzeta je u promicanju, preko različitih projekata diljem svijeta,
smjernica koje je naznačio papa Franjo a koje su sažeteu riječima "Prihvatiti,
zaštititi, promicati i integrirati".

Tijekom susreta sudionici su imali priliku susresti se s različitim zajednicama

migranata s Bliskog istoka i Južne Amerike. Susret je zaključen u nedjelju 15.
srpnja ujutro misnim slavljem u crkvi Sv. Eugenije u Stockholmu, na kojoj
su sudjelovali i predstavnici zajednice migranata, te posjetom opatiji Svete
Brigite u Vadsteni. (kta/ika)

Priopćenje i Poruka s plenarnog zasjedanja Vijeća europskih

biskupskih konferencija (CCEE) održanog u Poznańu od 13.
do 16. rujna 2018.
Plenarno zasjedanje predsjednika europskih biskupskih konferencija, na
kojem je sudjelovao i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski,
odr ano je od 13. do 16. rujna 2018. u Poznańu, u Poljskoj na temu: "Duh
solidarnosti u Europi". Nakon zasjedanja Tajni tvo Vijeće europskih

113
 biskupskih konferencija (CCEE) uputilo je Priopćenje i Poruku sa
spomenutog zasjedanja, a prenosimo ih u cijelosti:

Zahvala europskih biskupa milijunima kršćanskih volontera

"U volonterstvo su uključeni milijuni kršćana diljem Europe. To je

izvanredni i kapilarni rad kojim se mo e, s jedinstvenom dinamikom ljubavi,
doprijeti do mnogih siromašnih i marginaliziranih ljudi koji ive u našim
društvima obilja. [...] elimo izraziti svoju blizinu, ohrabrujuću podršku i
zahvalnost kršćanima koji se bave volonterskim radom, bilo organiziranim
bilo spontanim, sustavnim ili povremenim". Ovim osjećajem zahvalnosti za
vojsku volontera koji svakodnevno svjedoče kršćansku ljubav, sadr anom u
Završnoj poruci s Plenarnog zasjedanja, predsjednici europskih biskupskih
konferencija zaključili su radove svojega redovnog godišnjeg skupa.
Plenarno zasjedanje ove je godine odr ano u Poznańu, u Poljskoj od 13. do
16. rujna na poziv Njegove Preuzvišenosti mons. Stanisława Gšdeckog,
nadbiskupa Poznańa, predsjednika Poljske biskupske konferencije i
potpredsjednika CCEE-a.

Susret je održan u domovini svetoga poljskog pape Ivana Pavla II. u kojoj se
ove godine slavi 100. obljetnica ponovnog stjecanja neovisnosti – "novog
rođenja" poljske dr ave čiji je teritorij u 18. stoljeću bio podijeljen među
susjednim carstva. Grad Poznań je pak izabran zato što se u Poljskoj slavi i
1050. obljetnica prve biskupije osnovane u Poznańu, sjedištu prve biskupije
suvremene Poljske.

Biskupi su stavili u središte svoga razmišljanja temu europski duh

solidarnosti, posebno ulogu koju ima solidarnost u razvoju savjestî i društava,
solidarnost među narodima u Europi i poslanje Crkve. Na početku radova
predstavljeni su rezultati europskog istra ivanja o volonterstvu koje je
CCEE proveo među biskupskim konferencijama u posljednjih nekoliko
mjeseci. Istra ivanje je predstavio don Wojciech Sadłoń, SAC iz Zavoda za
statistiku Katoličke Crkve u Poljskoj (sa etak rezultata ankete dostupan je
na mre nim stranicama CCEE-a: www.ccee.eu).

Na susretu su predstavljeni i odobreni programi predstojećih aktivnosti

povjerenstava CCEE-a. Biskupi su zatim poslušali izvješća crkvenih
predstavnika koji prate djelovanje europskih institucija i izrazili svoju
zahvalnost na radu koji su ostvarili COMECE, kada je riječ o Europskoj uniji,
te Stalna misija Svete Stolice pri Vijeću Europe.

U petak, 14. rujna, predsjednici biskupskih konferencija izabrali su don

Martina Michalíčeka za generalnog tajnika CCEE-a na petogodišnji mandat
(2018.-2022.).

114
U Poznańu su europski biskupi imali priliku iskusiti bri no i pa ljivo
gostoprimstvo zajednice koja je duboko vezana uz svoje kršćanske korijene.
Ta ozbiljna privr enost poljskog društva kršćanskoj baštini i kulturi osobito
je vidljiva i u riječima čelnih ljudi poljskih političkih institucija: premijera
Mateusza Morawieckog, koji se obratio sudionicima tijekom otvorenja, te
predsjednika Republike Poljske Andrzeja Dude, koji se susreo s
predsjednicima biskupskih konferencija u subotu, 15. rujna. Oba ta događaja
posvjedočila su dobre odnose između Poljske i Katoličke Crkve.

Svakoga je dana slavljena misa u crkvama punim vjernika i u prisutnosti

predstavnika katehista, akolita, različitih karitativni stvarnosti i redovnika i
redovnica. Skup je zaključen u nedjelju, 16. rujna euharistijskim slavljem u
katedrali u Poznańu, koju je u ivo prenosila dr avna televizija TVP3.

Završna poruka

Plenarno zasjedanje Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) na

temu "Duh solidarnosti u Europi", Poznań, 13. - 16. rujna 2018.

1. Okupljeni na zasjedanju u Poznańu, u Poljskoj, kao biskupi Vijeća

europskih katoličkih biskupskih konferencija, predano posvećeni
razmišljanju o duhu solidarnosti u Europi, prije svega elimo izraziti svoju
blizinu Svetome Ocu Franji. Jamčimo mu svoje molitve i zahvaljujemo mu
na dragocjenoj poruci koju nam je uputio i pozivu predsjednicima katoličkih
biskupskih konferencija iz cijelog svijeta da se u veljači 2019. okupe i
zajedno razmišljaju o zlostavljanju djece. Papa nas u svojoj poruci poziva na
jačanje veza komunikacije i zajedništva među europskim Crkvama, s
posebnim naglaskom na mlade generacije. Svoju duboku zahvalnost
izra avamo i Poznańskoj nadbiskupiji i njezinu nadbiskupu, mons.
Stanisławu Gšdeckom, koji je su našu godišnju plenarnu skupštinu
organizirali na najbolji mogući način. Činjenica da je ona odr ana u
Poznańu pokazuje našu obnovljenu predanost evangelizaciji ljudske i
kršćanske vrijednosti solidarnosti. Naime, nakon što je bila tragičnim
poprištem dvaju svjetskih ratova, Europa mora razviti duh međusobnog
razumijevanja i suradnje, udišući dobar zrak solidarnosti s oba svoja
kršćanska plućna krila – istočnim i zapadnim.

2. Naše poslanje kao pastira dovodi nas među ljude i naša srca slušaju vapaj
koji se izdi e iz srca ljudi shrvanih tolikim tjelesnim i duševnim patnjama,
bilo da je riječ bliskima ili dalekima. Sve nailazi na duboki odjek u našim
srcima, katkad je to odjek radosti a katkad opet boli. Među mnogim temama
o kojima smo imali priliku raspravljati, posebnu smo pa nju posvetili
solidarnosti, što nas je dovelo do toga da smo se usredotočili na volonterski
rad, čiju je va nost predstavio dr. P. Wojciech Sadłoń, kojem od srca

115
 zahvaljujemo. U volonterstvo su uključeni milijuni kršćana diljem Europe.
To je izvanredan i kapilarni rad kojim se mo e, s jedinstvenom dinamikom
ljubavi, doprijeti do mnogih siromašnih i marginaliziranih ljudi koji ive u
našim društvima obilja. Ovo je vrlo ivo poglavlje u ivotu naših Crkava
koje, preko kršćana uključenih u dobrovoljni rad, mogu biti poput Dobrog
Samarijanca iz evanđeoske prispodobe. elimo izraziti svoju blizinu,
ohrabrujuću podršku i zahvalnost kršćanima koji se bave volonterskim radom,
bilo organiziranim bilo spontanim, sustavnim ili povremenim.

3. elimo stvoriti sna niju, dosljedniju i sveobuhvatniju izgradnju koju se

danas tra i, počevši od duhovne izgradnje kao prianjanja uz našega
Gospodina Isusa Krista: što se više hranimo njegovom Riječju i
sakramentima, to više rastu svijest o tome koliko je karitativni rad potreban i
kvaliteta našeg svjedočenja. Duboko smo uvjereni da iskustvo vjere i
karitativna slu ba moraju biti tijesno povezani za dobro sviju i stvorenoga
svijeta. Svjesni smo da je to način na koji mo emo doprijeti do mnoge braće
i sestara koji su u potrebi, ali i da se dadne novi zamah našoj pastoralnoj
djelatnosti te da, kako je papa Franjo napisao u Evangelii gaudium,
evangeliziramo nove oblike siromaštva: nedostatak poštovanja prema ivotu,
raspad obitelji, nametanje rodne kulture, ograničenje sloboda, uključujući
vjersku slobodu, te migranti i izbjeglice. U to je uključena i tema
ekumenskog i međureligijskog dijaloga i, šire uzevši, društvenoga dijaloga.
Oni su veoma potrebni u ovom osjetljivom razdoblju kroz koje prolazi naš
kontinent, zbog sve većih napetosti koje do ivljava. I na tome planu kršćani,
uključeni u volonterstvo, mogu njegovati značajne sinergije u okviru
obnovljene solidarnosti za pravdu, mir i djelatnu supsidijarnost.

4. Solidarnost je odraz trojstvene ljubavi: naime, iz trinitarnog krila svaka

osoba dolazi i nosi njegovu sliku koja joj daje jedinstveno i nepovredivo
dostojanstvo. Kao Crkva pozvani smo neprestano se obraćati na Trojstvenu
ljubav kako bismo solidarnost i slu enje do ivljavali nadasve kao razmjenu
duhovnih darova koji karakteriziraju naše kršćanske i katoličke tradicije
europskog kontinenta. U vezi s tim, obogaćeni onim što je izašlo na vidjelo
tijekom našega zasjedanja, moramo razaznati daljnje putove suradnje među
našim Crkvama.

5. Biskupi su također razgovarali o pitanju migracija, u svjetlu različitih

situacija i odluka koje su donijele pojedine vlade te u svjetlu evanđelja. Mi
nismo geopolitički stručnjaci, ali kao pastiri smo uronjeni u stvarni ivot
naših zajednica u svim okolnostima. Svjesni smo da je riječ o slo enom
fenomenu, ali zajedno sa Svetim Ocem Franjom potvrđujemo da je
solidarnost nezaobilazni put prema rješavanju nacionalnih, međunarodnih i
globalnih problema. Ovaj put uključuje prihvaćanje i integraciju u svim
oblicima. Individualistička kultura koja kao da prevladava kao "jednoumlje",

116
vodi čisto ekonomicističkom pogledu na stvari gdje solidarnosti nema mjesta,
gdje se slabije smatra teretom, a migrante promatra kao strance.

Gospu alosnu, čiji smo spomendan proslavili tijekom našeg zasjedanja,

molimo za milost da štiti europski kontinent i da svojom majčinskom
zaštitom podupre ove naše napore.

Priopćenje sa susreta generalnih tajnika

Srednjoeuropskih biskupskih konferencija
koji je održan, 20. i 21. rujna 2018. u Beču

U prostorijama Austrijske biskupske konferencije u Beču, 20. i 21. rujna

2018. održan je susret generalnih tajnika biskupskih konferencija iz Srednje
Europe. Generalni tajnik preč. Petar Schipka poželio je kao domaćin
dobrodošlicu sedmorici svojih kolega po službi iz susjednih zemalja (otac
Stanislav Pribyl iz Češke BK, preč. Mirko Štefković iz Međunarodne
biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda koja obuhvaća Srbiju, Crnu Goru,
Makedoniju i Kosovo, zatim fra Tadej Strehovec iz Slovenske BK, gospodin
Erwin Tanner-Tizian iz Švicarske BK, preč. Anton Ziolkovsky iz Slovačke
BK te mons. Ivo Tomašević iz Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine).

Generalni tajnici razmišljali su o temi: Crkva - narod odnosno nacija –

Europa u aktualnom trenutku dolaska velikog broja izbjeglica na europsko
tlo i sve prisutnije globalizacije te poslanja Crkve u srednjoeuropskim
zemljama.

Izlaganje na spomenute teme iznio je bivši talijanski ministar kulture i

europskih poslova profesor Rocco Buttiglione koji je i u vrijeme obnašanje
ministarske službe zastupao kršćanske stavove te u pojedinim pitanjima bio
savjetnik pape Ivana Pavla II. Tajnici su također razmišljali o iznalaženju
ispravnih kršćanskih stavova koji bi pomogli u izgradnju Europe.
Razgovarano je i o međusobnoj suradnji u zajedničkim pitanjima. (kta)

117
 IMENOVANJA, RAZRJEŠENJA I ODOBRENJA
Potvrda članstva s. Ane Marije Antolović, regionalne poglavarice
Klanjateljica Krvi Kristove Regije Zagreb, u Vijeću HBK i BK BiH za
hrvatsku inozemnu pastvu (dopis Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u
inozemstvu br. 206-1/2017 od 22. prosinca 2017.)

Praesentibus litteris za: vlč. Josip Grubišić za pastoralnu brigu Hrvata

katolika u Melbournu – Sunshinu u Australiji (dekret Ravnateljstva
dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu br. 77/2018 od 10. travnja 2018.)

Praesentibus litteris za: fra Nikica Zlatunić za pastoralnu brigu Hrvata

katolika u Adelaidu u Australiji (dekret Ravnateljstva dušobrižništva za
Hrvate u inozemstvu br. 78/2018 od 10. travnja 2018.)

Obavijest državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina da je Sveti

Otac odlučio imenovati mons. Henryka Hosera, umirovljenoga nadbiskupa
Varšave-Praga (Poljska), apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za
župu Međugorje, na neodređeno vrijeme i ad nutum Sanctae Sedis (dopis br.
5462/18/RS od 3. svibnja 2018.)

Praesentibus litteris za: fra Vine Ledušić za pastoralnu brigu Hrvata

katolika u Graubündenu u Švicarskoj (dekret na zaglavlju Ravnateljstva
dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu br. 111/2018 od 17. svibnja 2018.)

Imenovanje Organizacijskog odbora za proslavu Obiteljskog dana u Bosni i

Hercegovini, koji će se održati u Kupresu u crkvi Svete Obitelji, 29. srpnja
2018.: predsjedatelj mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki i
predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH, mons. Vlado Lukenda, član Vijeća
za obitelj BK BiH (Prnjavor), don Ivan Štironja, član Vijeća za obitelj BK
BiH (Studenci), gđa Sanda D. Smoljo, članica Vijeća za obitelj BK BiH
(Sarajevo), vlč. Tomislav Mlakić, član Vijeća za obitelj BK BiH (Kupres) i
mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik BK BiH (dopis br. 94/2018 od 11.
svibnja 2018.).

Praesentibus litteris za: vlč. David Ryan za pastoralnu brigu Hrvata katolika
u Luksemburgu (dekret na zaglavlju Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate
u inozemstvu br. 146/2018 od 28. lipnja 2018.)

Praesentibus litteris za: fra Antonio Šakota za pastoralnu brigu Hrvata

katolika u Zürichu (dekret na zaglavlju Ravnateljstva dušobrižništva za
Hrvate u inozemstvu br. 145/2018 od 28. lipnja 2018.)

Imenovanje vlč. Marka Đurina na novi mandat u službi vicerektora

Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (dekret na zaglavlju

118
Biskupske komisije za Zavod sv. Jeronima br. 381/2018. Prez. od 22. lipnja
2018.)

Imenovanje fra Emanuela Josića, II. meštra bogoslova u Franjevačkoj

bogosloviji u Sarajevu, za člana Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK BiH
(dekret br. 175/2018 od 12. rujna 2018.)

Imenovanje vlč. Ilije Markovića, vicerektora Vrhbosanskog bogoslovnog

sjemeništa u Sarajevu, za člana Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK BiH
(dekret br. 176/2018 od 12. rujna 2018.)

Imenovanje vlč. Ivana Ivančevića, prefekta Vrhbosanskog bogoslovnog

sjemeništa u Sarajevu, za člana Vijeća za bogoslovna sjemeništa BK BiH
(dekret br. 177/2018 od 12. rujna 2018.)

Imenovanje don Ivana Štironje, župnika u Studencima, za člana Vijeća za

mala sjemeništa BK BiH (dekret br. 190/2018 od 2. listopada 2018.)

Praesentibus litteris za: fra Mate Logara za pastoralnu brigu Hrvata

katolika u Augsburgu u Njemačkoj (dekret na zaglavlju Ravnateljstva
dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu br. 206/2018 od 19. studenog 2018.)

Predmet: Odluka o prestanku izdavanja Slobodnog lista

(Prot. br. 184/2018; Sarajevo, 19. rujna 2018.)
Ovim se daje na znanje Nad/biskupskim ordinarijatima da su biskupski
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, na svom 73 redovitom
zasjedanju održanom 13. i 14. srpnja 2018. u Banjoj Luci, donijeli odluku da
se prestane izdavati dokument Izjava o slobodnom stanju za ženidbu
(BKBiH/SL). Umjesto dokumenta Izjava o slobodnom stanju za ženidbu
neka se ubuduće u rubrici Naknadni upisi i bilješke u dokumentu Krsni list,
koji se izdaje stranci radi stupanja u kršćanski brak, napiše da je dotična
osoba slobodnog stanja za ženidbu i neka se ta napomena također opečati
župnim pečatom kako bi se spriječila eventualna zloporaba.

U tom duhu neka Nad/biskupski ordinarijati pošalju obavijest župnim

uredima i neka ovu odluku objave u dijecezanskim službenim glasilima.

Vinko kardinal Puljić Mons. Ivo Tomašević

nadbiskup metropolit vrhbosanski generalni tajnik BK BiH
predsjednik BK BiH

119
 VIJEĆA I KOMISIJE BISKUPSKE
KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

SASTAV

Stalno vijeće BK BiH

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik

Članovi:
Biskup Tomo Vukšić, dopredsjednik
Biskup Pero Sudar, član

Komisija za nauk vjere BK BiH

Biskup Tomo Vukšić, predsjednik

Članovi:
Biskup Ratko Perić, Mostar
Biskup Marko Semren, Banja Luka

Vijeće za bogoslovna sjemeništa BK BiH

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik

Članovi:
Preč. Josip Knežević, Sarajevo
Vlč. Ivan Ivančević, Sarajevo
Vlč. Ilija Marković, Sarajevo
Vlč. Jakov Kajinić, Sarajevo
Don Ivo Šutalo, Mostar
Fra Danijel Nikolić, Sarajevo
Fra Emanuel Josić, Sarajevo
Fra Miro Relota, Sarajevo
Preč. Michele Capasso, Sarajevo
Vlč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka
Vlč. Jošt Mezeg, Sarajevo

120
Vijeće za mala sjemeništa BK BiH

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik

Članovi:
Vlč. Željko Marić, Sarajevo
Vlč. Predrag Ivandić, Banja Luka
Vlč. Žarko Vladislav Ošap, Banja Luka
Don Ivan Štironja, Mostar
Fra Josip Mrnjavac, Sarajevo
Fra Josip Ikić, Sarajevo
Fra Danijel Rajić, Sarajevo
Vlč. Đuro Arlović, Sarajevo
Vlč. Damjan Soldo, Sarajevo

Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik

Članovi:
Mons. Mato Zovkić, Sarajevo
Fra Marijan Karaula, Sarajevo
Mons. Niko Ikić, Sarajevo
Vlč. Marijan Stojanović, Banja Luka
Don Ivan Bebek, Mostar
Fra Iko Skoko, Mostar

Vijeće za liturgiju BK BiH

Biskup Franjo Komarica, predsjednik

Članovi:
Fra Slavko Topić, Sarajevo
Mons. Tomo Knežević, Sarajevo
Vlč. Marko Stanušić, Sarajevo
Don Niko Luburić, Mostar
Gospodin Mario Glibić, Mostar
Fra Anthony Burnside, Mostar
Fra Danimir Pezer, Sarajevo
Vlč. Željko Marić, Sarajevo

121
 Vijeće za katehezu BK BiH

Biskup Ratko Perić, predsjednik

Članovi:
Don Ante Pavlović, Mostar
Vlč. Tomislav Mlakić, Sarajevo
Vlč. Marko Vidović, Banja Luka
Fra Stipe Biško, Mostar
Don Marko Šutalo, Mostar
S. Mirjam Ramljak, Sarajevo
Gospođa Zorica Miloš, Mostar

Vijeće za kler BK BiH

Biskup Ratko Perić, predsjednik

Članovi:
Mons. Anto Orlovac, Banja Luka
Fra Stipan Klarić, Mostar
Mons. Luka Tunjić, Sarajevo
Don Ivan Štironja, Mostar
Fra Danimir Pezer, Sarajevo
Don Tomislav Ljuban, Mostar

Vijeće za obitelj BK BiH

Biskup Marko Semren, predsjednik

Članovi:
Mons. Vlado Lukenda, Banja Luka
Don Ivan Štironja, Mostar
Gospođa Ana Huml Žontar, Sarajevo
Gospođa Verica Mišanović, Sarajevo
Vlč. Tomislav Mlakić, Sarajevo
Gospođa Sanda Smoljo, Sarajevo

122
Vijeće za laike BK BiH

Biskup Marko Semren, predsjednik

Članovi:
Vlč. Šimo Maršić, Sarajevo
Vlč. Boris Ljevak, Banja Luka
Gospođa Dragana Mišanović, Sarajevo
Gospođa Marija Jurković, Banja Luka
Fra Ljubo Kurtović, Mostar
Gospođa Ivana Vidović, Sarajevo
Gospodin Siniša Skočibušić, Mostar
Gospodin Dinko Periša, Banja Luka
Mr. don Mladen Šutalo, Mostar

Vijeće za laike - Odbor za mlade BK BiH

Biskup Marko Semren, predsjednik

Članovi:
Vlč. Šimo Maršić, Sarajevo
Vlč. Boris Ljevak, Banja Luka
Don Mladen Šutalo, Mostar
Fra Domagoj Šimić, Banja Luka
Fra Antonio Šakota, Mostar
Don Branko Bender, Sarajevo
S. M. Kristina Adžamić, Sarajevo

Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja

Biskup Tomo Vukšić, predsjednik

Članovi:
Mons. Ivo Tomašević, Sarajevo
Gospodin Brane Vrbić, Sarajevo
Fra Gabrijel Mioč, Mostar
Fra Iko Skoko, Mostar
Vlč. Josip Vajdner, Sarajevo
Vlč. Žarko Vladislav Ošap, Sarajevo

123
 Stručno tijelo za prijenos liturgijskih slavlja

Biskup Tomo Vukšić, predsjednik

Članovi:
Mons. Ivica Božinović, Banja Luka
Fra Damir Pavić, Sarajevo
P. Siniša Štambuk, Sarajevo
Vlč. Josip Vajdner, Sarajevo
Gospodin Mario Glibić, Mostar
Gospođica Marina Knežević, Sarajevo
Mons. Ivo Tomašević

Nadzorno vijeće Caritasa BiH

Biskup Tomo Vukšić, predsjednik

Članovi:
Gospodin Anton Martinović, Sarajevo
Gospodin Stiepo Andrijić, Sarajevo
Vlč. Nikola Lovrić, Turbe
Preč. Pero Ivan Grgić, Banja Luka
Don Ivan Štironja, Mostar

Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu”

Biskup Pero Sudar, predsjednik

Članovi:
Mons. mr. Ivica Božinović, Banja Luka
Don Milan Ivančević, Žepče
S. Terezija Antunović, Sarajevo
Dr. Mirjana Mavrak, Sarajevo
Dr. Sandra Bjelan - Guska, Sarajevo
Dr. Jelena Brkić Šmigoc, Sarajevo
Prof. Žana Altumbabić, Tuzla
Prof. Dragana Livančić, Zenica
Mr. Svjetlana Pregernik, Sarajevo
Prof. Anto Rajić, Travnik
Dipl. ekon. Matea Sović, Žepče

124
Komisija Justitia et pax

Biskup Franjo Komarica, predsjednik

Članovi:
Preč. Darko Tomašević, Sarajevo
Gospođa Mira Bagarić, Sarajevo
Gospodin Josip Mijatović, Sarajevo
Gospodin Tomo Lucić, Sarajevo
Gospodin Frano Piplović, Banja Luka
Gospodin Pavle Mijović, Sarajevo

Nadzor nad upravljanjem jedinstvenom blagajnom BK BiH

Biskup Pero Sudar

Vijeće HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu

Biskup Pero Sudar, predsjednik

Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Vlč. dr. Tomislav Markić, ravnatelj

Biskupska komisija HBK i BK BiH za

Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu

Članovi:
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH
Mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki
Mons. Dražen Kutleša, biskup porečko-pulski
Mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Mons. Ante Ivas, biskup šibenski

125
 Caritas BiH

Kardinal Vinko Puljić, predsjednik Caritasa BiH

Mons. Tomo Knežević, ravnatelj

S. Fidelis Lučić, tajnica
Djelatnici:
Gđa Adela Kolorici, računovodkinja
Gdin Kristijan Hrgić, voditelj projektnih financija
S. Fidelis Lučić, blagajnica
Gđa Kristina Bičvić, administrativna službenica
Gdin Zlatko Malić, voditelj projekta
Gdin Miroslav Valenta, voditelj projekta
Gđa Ivona Vidačković, voditeljica projekta
Gđa Dijana Muzička, voditeljica projekta
Gđa Sanja Horvat, voditeljica projekta
Gđa Jelena Marković, voditeljica projekta
Gdin Siniša Sajević, voditelj projekta
Gđa Tatjana Grujo, voditeljica projekta Regije Sarajevo
Gdin Slaven Lovrić, voditelj projekta Regije Mostar

Katolička tiskovna agencija BK BiH

Mons. Ivo Tomašević, glavni urednik

Djelatnici:
Gospodin Dražen Oberan
Gospodin Marin Oberan
Gospodin Davor Herceg

Tajništvo BK BiH

Mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik

S. Magdalena Šokić, djelatnica

Katehetski ured
Vlč. dr. Tomislav Mlakić, ravnatelj

126
VIJESTI O SJEDNICAMA I AKTIVNOSTIMA
VIJEĆA I KOMISIJA BK BIH

Održana sjednica Vijeća za ekumenizam

i dijalog među religijama BK BiH
Sjednica Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine održana je 9. siječnja 2018. u prostorijama
Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu. Sjednicom je
predsjedao kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski,
predsjednik Vijeća, a sudjelovali su svi članovi: mons. dr. Mato Zovkić, fra
Marijan Karaula, vlč. dr. Niko Ikić, dr. fra Iko Skoko, vlč. Marijan
Stojanović i vlč. Ivan Bebek.

Nakon zajedničke molitve, kardinal Puljić je zahvalio članovima na dolasku.

Prihvaćen je dnevni red koji je bio naveden u pozivnici.

Jedan od razloga sazivanja sjednice je obilježavanje Molitvene osmine za

jedinstvo kršćana 2018., koja će biti kao i svake godine od 18. do 25. siječnja.

Zapisnik sa zadnje sjednice, koji je sastavio zapisničar vlč. Ivan Bebek, uz

manje primjedbe jednoglasno je usvojen.

O drugoj točci obilježavanje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2018. fra

Iko je iznio tri prijedloga. Običaj je u Sarajevu prvi dan Osmine organizirati
molitvu u katedrali, a propovijeda netko od pravoslavaca, a na dan završetka
25. siječnja u pravoslavnoj crkvi je molitva, a propovijeda netko od katolika.
Taj događaj, kao i zajednički koncert, već niz godina pozitivno djeluje na sve
u BiH. Kardinal Puljić je kratko iznio sadržaj knjižice za ovogodišnju
Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana koju su pripremili kršćani Kariba pod
nazivom „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se predoči“ (Izl 15,6). Ta
knjižica će pomoći svećenicima za pripremu Molitvene osmine. Vijeće
poziva sve svećenike da se uključe što više mogu u obilježavanja Molitvene
osmine u svojim zajednicama.

Mons. Zovkić je iscrpno iznio što se sve događalo na polju ekumenizma i

religijskog dijaloga u BiH. Hvala Bogu, bilo je veliki broj susreta i događanja
koja mogu ohrabriti i ostale kršćane na putu ekumenizma, te sve vjernike na
putu religijskog dijaloga. I drugi članovi Vijeća, posebno Kardinal, iznijeli su
i druga iskustava kao „praktični dijalog“ na polju ekumenizma i religijskog
dijaloga koja su bila tijekom prošle godine. Između ostalog Međureligijsko
vijeće Bosne i Hercegovine obilježilo je 20. obljetnicu postojanja.

127
 Molitvena osmina za jedinstvo kršćana je prigoda da se susretnu kršćani i
pokažu svoju otvorenost jednih prema drugima kako bi se bolje upoznali i
uklanjali predrasude. A religijski susreti su prigode da kršćani, muslimani i
židovi rade na međusobnom razumijevanju i pomirenju.

Sjednicu Vijeća zatvorio je kardinal Puljić zahvalom članovima na

sudjelovanju te zajedničkom molitvom. (kta)

Održana 18. sjednica Stalnog vijeća BK BiH

Stalno vijeće Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održalo je, 9.
siječnja 2018. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u
Sarajevu svoju osamnaestu sjednicu. Predsjedao je nadbiskup metropolit
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su
dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, i član
Vijeća mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, te generalni tajnik
BK BiH mons. Ivo Tomašević.

Konstatirano je da su provedeni zaključci sa 71. redovitog zasjedanja

Biskupske konferencije BiH održanog 3. i 4. studenog 2017. u Sarajevu.

Članovi Stalnog vijeća razmotrili su i prijedlog programa za pohod članova

Austrijske biskupske konferencije koje će biti održano od 4. do 8. ožujka
2018. u Sarajevu kao izraz potpore Biskupskoj konferenciji BiH. Osim
zajedničkog Euharistijskog slavlja članova dviju Konferencija, bit će održano
i zajedničko zasjedanje.

Razmotreni su i dopisi pristigli od posljednjeg zasjedanja BK BiH te

dogovoren dnevni red predstojećeg 72. redovitog zasjedanja BK BiH koje će
se održati od 19. do 21. ožujka 2018. u Mostaru. (kta)

Održana sjednica Stručnog tijela

za prijenos liturgijskih slavlja BK BiH
Pod predsjedanjem vojnog biskupa u BiH mons. Tome Vukšića, predsjednika
Vijeća za sredstva društvenoga priopćivanja Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine, 19. siječnja 2018. u prostorijama BK BiH u Sarajevu održana
je prva sjednica Stručnog tijela za prijenose liturgijskih slavlja.

Sudjelovali su: ravnatelj Katoličkog školskog centra „Ivan Pavao II.“ u

Banjoj Luci mons. Ivica Božinović, tajnik Franjevačke provincije Bosne

128
Srebrene fra Damir Pavić, glavni urednik Radio Marije BiH i član zajednice
Družbe Isusove u Sarajevu p. Siniša Štambuk, glavni urednik Katoličkog
tjednika i portala Nedjelja.ba vlč. Josip Vajdner, urednica vjerskog programa
na Federalnoj televiziji teologinja Marina Knežević i generalni tajnik BK
BiH mons. Ivo Tomašević. Ispričao se zbog spriječenosti gospodin Mario
Glibić iz Mostara.

Tijekom sjednice razmotreni su prijedlozi za izravno prenošenje pojedinih

važnijih liturgijskih slavlja širom Bosne i Hercegovine. Dogovoreno je da
bude napravljen kalendar crkvenih događanja od kojih bi ona najvažnija bila
predložena za izravni televizijski izravni prijenos kao i događanja za radijski
prijenos na razini BiH ili na lokalnoj razini te događanja koja bi mogla biti
zanimljiva za informativno medijsko praćenje. Nakon usuglašavanja
kalendar će biti dostavljen Vijeću za liturgiju koje će voditi brigu o prijenosu
liturgijskih slavlja.

Stručno tijelo za prijenose liturgijskih slavlja BK BiH osnovano je 1.

prosinca 2017. u skladu s dokumentom BK BiH iz 2010. godine: Temeljne
odredbe BK BiH za televizijski, radijski i internetski prijenos liturgijskih
slavlja.

Prema Temeljnim odredba BK BiH za televizijski, radijski i internetski

prijenos liturgijskih slavlja ovo Stručno tijelo će: u suradnji s pojedinim
predstavnicima biskupija i provincija te s vodstvom programa religijske
kulture javnih televizija i radija na razini BiH, odnosno mjerodavnih tijela
medijskih kuća, izraditi godišnji raspored prijenosa liturgijskih slavlja, pazeći
na zastupljenost svih krajeva BiH te vodeći brigu o posebnim slavljima i
prigodama. Tako izrađen plan bit će dostavljen na odobrenje Vijeću BK BiH
za liturgiju. Spomenuto mjerodavno stručno tijelo vodit će brigu da se
odobreni plan poštuje, te da televizijski i radijski prijenosi budu u skladu s
općim liturgijskim normama i ovim Temeljnim dokumentom. U tome smislu
ono će u pripremanju pojedinoga prijenosa biti u povezanosti i suradnji s
televizijskim i radijskim redateljstvom, kao i sa zaduženim osobama iz
nad/biskupije s čijega se područja ostvaruje prijenos.(kta)

Održana sjednica Komisije Justitia et pax BK BiH

U prostorijama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 5.

ožujka 2018. održana je sjednica Komisije Justitia et pax BK BiH na kojoj je
razmatrano aktualno društveno-političko stanje u BiH.

Pod predsjedanjem biskupa banjolučkoga mons. Franje Komarice,

predsjednika Justitia et pax BK BiH, na sjednici su sudjelovali članovi: preč.

129
 Darko Tomašević, gđa Mira Bagarić, gosp. Frano Piplović, gosp. Pavle
Mijović, gosp. Josip Mijatović i vlč. Josip Vajdner.

Nakon uvodnih biskupovih riječi u kojima se osvrnuo na zasjedanje

Austrijske Biskupske konferencije u Sarajevu koje je očit dokaz solidarnosti
te nedavni okrugli stol u Banjoj Luci o Hrvatima - katolicima u entitetu RS i
u BiH, uslijedila su razmišljanja pojedinih članova o trenutačnoj situaciji u
kojoj se nalaze Crkva i društvo u BiH. Između ostaloga spomenuta je
sveprisutna pošast odlaska stanovništva s ovdašnjih prostora koja nadilazi
okvire ove države te se tiče ne samo katolika nego i svih ostalih koji ovdje
žive. Još jedanput su konstatirane različite zakulisne igre svjetskih sila koje
se prelamaju preko leđa ljudi u Bosni i Hercegovini. No, također, istaknuta je
potreba stvari sagledati iz dvije perspektive: općeljudskoj (ad intra) i
političkoj (ad extra). Prva upućuje na potrebu sveobuhvatne duhovne obnove
koja valja osnažiti i osobnu vjeru pojedinca, i laikat u Katoličkoj Crkvi; a
druga govori o nužnosti korjenitih promjena, a ne ušminkavanja stanja glede
ustrojstva države BiH, u čemu svoju nedvosmislenu ulogu moraju odigrati
kako domaći političari, koji ne smiju križati i odbacivati ljude čineći ili
prešućujući nepravde, tako i međunarodna zajednica koja i stoji iza
političkog tj. državnoga okvira ove zemlje.

Dogovoreno je da se u skorije vrijeme Komisija Justitia et pax BK BiH i u

pisanom obliku očituje o aktualnoj društveno-političkoj situaciji u BiH koju
ove godine očekuju i Opći izbori. (kta)

Održana 19. sjednica Stalnog vijeća BK BiH

Pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka
Puljića, predsjednika BK BiH, 22. lipnja 2018. u prostorijama
Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu održana je devetnaesta
sjednica Stalnog vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Na
sjednici su sudjelovali dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, vojni
biskup u BiH, i član Vijeća mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski,
te generalni tajnik BK BiH mons. Ivo Tomašević.

Biskupi su upoznati s provedbom zaključaka sa 72. redovitog zasjedanja BK

BiH, održanog 20. i 21. ožujka 2018. u Mostaru, i drugih susreta u
organizaciji Biskupske konferencije BiH. Članovi Stalnog vijeća, između
ostalog, upoznati su s tijekom priprema Obiteljskog dana u BiH koji će se
održati u nedjelju, 29. srpnja 2018. u župu Svete Obitelji u Kupresu.

Biskupi su razmotrili i pristigle dopise i dali potrebne smjernice.

130
Dogovoren je dnevni red 73. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine koje će se održati od 13. i 14. srpnja 2018. u Banjoj
Luci uoči proslave blagdana sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika banjolučke
katedrale i biskupije, 15. srpnja 2018. (kta)

Održana sjednica Vijeća za sredstva

društvenog priopćivanja BK BiH

Redovita sjednica Vijeća za sredstva društvenoga priopćivanja Biskupske

konferencije Bosne i Hercegovine održana je 23. kolovoza 2018. u
prostorijama BK BiH u Sarajevu pod predsjedanjem vojnog biskupa u BiH
mons. Tome Vukšića, predsjednika Vijeća.

Središnja tema zasjedanja bilo je obilježavanje 52. Svjetskog dana sredstava

društvenih komunikacija u nedjelju, 30. rujna 2018. u skladu s odredbom
biskupa BK BiH da se Dan sredstava društvenih komunikacija u BiH
obilježava u posljednju nedjelju u mjesecu rujnu.
Vijećnici su dogovorili da za tu prigodu bude pripremljena uobičajena
knjižica s Porukom pape Franje za 52. Svjetski dan sredstava društvene
komunikacije 2018. pod naslovom „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32) i
drugim poticajnim sadržajima koji će biti pomoć svećenicima i katehetama
za taj dan.

Također je dogovoreno da biskup Vukšić te nedjelje, 30. rujna 2018.

predvodi središnje Misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u
Žepču u 11 sati.

Osvrćući se na prošlogodišnje obilježavanje 51. Svjetskog dana sredstava

društvenih komunikacija, biskup Vukšić zahvalio je svim pastoralnim
djelatnicima koji su se angažirali da ovaj Dan bude obilježen ponajprije
molitvom i stavljanjem medija u službu širenja Božje riječi. Pohvalio je
franjevce i njihove suradnike u Tomislavgradu koji su 24. rujna 2017. bili
domaćini središnjeg obilježavanja spomenutog Dana. Posebnu zahvalnost
uputio je svim medijskim djelatnicima koji su prepoznali važnost ovoga
Dana te dali svoj doprinos da Papina Poruka dođe do što većeg broja ljudi pri
čemu su posebnu ulogu odigrale radiopostaje koje su toga dana prenosile
Misno slavlje.

Tijekom sjednice vijećnici su se osvrnuli i na kalendar katoličkih liturgijskih

i drugih slavlja za medijsko praćenje u Bosni i Hercegovini u 2018. godini
koji je izradilo i objavilo Stručno tijelo za prijenose liturgijskih slavlja BK
BiH. Konstatirali su da je kalendar dobro napravljen te dogovorili da
spomenuto Stručno tijelo blagovremeno izradi kalendar i za sljedeću godinu

131
 kako bi bio od pomoći ponajprije medijskim djelatnicima, ali i svima kojima
bude potreban. (kta)

Održana 20. sjednica Stalnog vijeća BK BiH

Stalno vijeće Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 2. listopada 2018.
u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu održalo
je svoju 20. sjednicu. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski
kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali dopredsjednik BK
BiH mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, i član Vijeća mons. Pero Sudar,
pomoćni biskup vrhbosanski, te generalni tajnik BK BiH mons. Ivo
Tomašević

Biskupi su upoznati s provedbom zaključaka sa 73. redovitog zasjedanja BK

BiH, održanog 13. i 14. srpnja 2018. u Banjoj Luci. Također su razmotrili
dopise i izvješća koji su stigli nakon spomenutog zasjedanja te, u vezi s tim,
dali potrebne smjernice Tajništvu BK BiH.

Biskupi su dogovorili dnevni red predstojećeg 74. redovitog zasjedanja

Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koje će se održati, 4. i 5.
studenog 2018. u Sarajevu. (kta)

132
RAZNO

ZASJEDANJE AUSTRIJSKE BISKUPSKE

KONFERENCIJE U SARAJEVU KAO IZRAZ
SOLIDARNOSTI S BK BIH
Zajedničko Euharistijsko slavlje Austrijske biskupske
konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
U Nedjelju solidarnosti, 4. ožujka 2018. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu,
zajedničko Euharistijsko slavlje slavili su članovi Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine i Austrijske biskupske konferencije koja od 5. do 8.
ožujka 2018. u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održava svoje redovito
proljetno zasjedanje kao izraz solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i
Hercegovini.

Svetu misu predvodio je i prigodnu propovijed uputio predsjednik Austrijske

biskupske konferencije kardinal Christoph Schönborn, nadbiskup bečki, u
zajedništvu s apostolskim nuncijima u Bosni i Hercegovini i Austriji te još 11
članova Austrijske BK i svih šest članova Biskupske konferencije BiH.
Koncelebriralo je 20 svećenika, uz sudjelovanje časnih sestara, bogoslova te
drugih vjernika među kojima je bio i austrijski veleposlanik Martin Pammer.

„U ime nas biskupa iz Bosne i Hercegovine, u ime Crkve katoličke u BiH, u

ime ovih vjernika prisutnih u katedrali, a posebno u svoje ime“ radosnu
dobrodošlicu braći u episkopatu iz Austrije na čelu s kardinalom
Schönbornom izrazio je predsjednik Biskupske konferencije BiH kardinal
Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. „Zahvaljujem vam na
spremnosti da večeras zajedno slavimo ovu Svetu misu za ovu ranjenu i
napaćenu Crkvu, kao i za sve progonjene kršćane i za sve ljude dobre volje
koji su otvoreni izgradnji mira. Vaša prisutnost među nama je poseban znak
solidarnosti. Baš danas i u BiH i u Hrvatskoj obilježavamo Nedjelju
solidarnosti. Svojim dolaskom i ovim slavljem Mise posebno dajete značenje
tom duhu solidarnosti ovoj Crkvi u BiH i narodima koji žive u ovoj zemlji.
Izričem najiskreniju zahvalnost Crkvi u Austriji za sve dobro što nam je
učinila za vrijeme rata i poraća. Mi ne možemo zaboraviti akciju „Nachbar in
Not“ (Susjed u nevolji) za vrijeme rata koja je pomogla preživjeti ne samo
katolicima nego brojnim žiteljima ove zemlje“, kazao je kardinal Puljić
dodajući da su i nakon rata nastavljene različite potpore u obnovi i liječenju
rana. Posebno zahvalnost uputio je biskupiji Klagenfurt na čelu s biskupom
Alojzijem Schwarzom s kojom Vrhbosanska nadbiskupija već duži niz
godina gaji partnerstvo. „Večeras smo ovdje u katedrali da molimo jedni za

133
 druge. Donesimo cijelu Crkvu Katoličku ovdje na oltar; donosimo cijeli
svijet koji krvari radi ratnih zbivanja. Posebno donesimo ovu zemlju BiH
koja još trpi posljedice nemilog rata i trebat će dosta napora da se rane
zaliječe i izgradi pravedni i stabilni mir u jednakopravnosti“, kazao je biskup
Komarica u svom pozdravu.

U prigodnoj propovijedi kardinal Schönborn kazao je da je za Austrijsku

biskupsku konferenciju poseban trenutak da mogu i smiju održati svoje
zasjedanje u Sarajevu i biti gosti kardinala Puljića i vjernika Sarajeva i Bosne
i Hercegovine te dodao da postoje snažne veze između Austrije i Bosne i
Hercegovine.

Potom je kardinal Schönborn protumačio misni odlomak iz Evanđelja po

Ivanu u kojem je prikazan izgon trgovaca iz hramskog dvorišta u Jeruzalemu.
Kazao je da se često postavlja pitanje, je li Isus prigodom izgona trgovaca iz
hramskog dvorišta upotrijebio nasilje te jesu li religije nasilne i imaju li
elemente nasilja te vode li ratove? Napomenuvši da su, promatrajući povijest,
mnogi ratovi imali u sebi određeni religijski element, zapitao je, je li Isus
koristio nasilje? Odgovarajući na to pitanje, kazao je da Isus nije koristio mač
nego bič podsjećajući da je Isus Petru, kada je izvadio mač i udario slugu,
kazao: „Vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju, od mača ginu” (Mt
26,52). Dodao je da Isus nikoga nije ozlijedio nego da je izgon trgovaca iz
hrama bila simbolična radnja te da Isus nije nastupio kao propovjednik
nasilja i mržnje. Istaknuo je kako je Isus želio da kuća njegova Oca bude
kuća molitve. Rekao je da je Isusa boljelo kad je vidio da su ljudi od hrama
napravili mjesto za biznis pa je kazao: „Nosite to odavde i ne činite od kuće
Oca mojega kuće trgovačke!“ (Iv 2,17). Kazao je da Isus poziva ljude da
očiste svoja srca od pohlepe i grijeha. Potom je protumačio dio evanđeoskog
odlomka u kojem se Isus predstavlja kao duhovni hram te da njegovo tijelo
može biti predano u smrt, ali će ga Bog oživjeti.

„Isus nije propovijedao nasilje nego križ. To je Isusov znak križa. On je dao
svoj život a nije uzimao život drugih. Jedino čišćenje koje je On činio bila je
žrtva Njegova života“, kazao je kardinal Schönborn napominjući da se
tijekom povijesti puno puta pokušalo svijet očistiti nasiljem što je bilo
posebno vidljivo tijekom sovjetske revolucije i nacizma kada su ubijeni
milijuni ljudi. „To nije čišćenje koje Isus želi. Čišćenje se događa po tome da
je On predao svoj život“, riječi su kardinala Schönborna koji je istaknuo da
su i „braća i sestre tu u Sarajevu doživjeli križ“ sa svojim obiteljima i
bližnjima te da su mnogi ubijeni i ranjeni.

„Ali još uvijek je križ znak istinskog čišćenja“, istaknuo je kardinal

Schönborn tumačeći odlomak iz Pavlove poslanice upućene kršćanskoj
zajednici u Korintu u kojoj stoji: „Mi propovijedamo Krista Raspetoga. A

134
Raspeti je Božja snaga i mudrost“. „Mi biskupi iz Austrije danas želimo
pokazati da smo povezani s vašim patnjama i s patnjama vaše zemlje.
Katedrala je ponovno lijepo obnovljena. Na mnogim kućama vide se još
tragovi rata. Mir nije još doista dovršen. Ali mi smijemo propovijedati da je
križ znak mira. Zato mi biskupi iz Austrije zahvaljujemo vama za
svjedočanstvo vaše vjere“, rekao je kardinal Schönborn dodajući da je to
poziv njima u Austriji, koji žive u miru, da pristanu na križ jer je to put ka
uskrsnuću. Istaknuo je da mole na nakanu da u Bosni i Hercegovini zavladaju
mir i pravednost i „da ova zemlja i Crkva u njoj zemlji doista dožive
uskrsnuće s Kristom“.

U okviru Misnog slavlja jedan od izravnih potomaka obitelji Habsburg gđa

Camilla Habsburg-Lothringen predala je kardinalu Puljiću relikvije
blaženoga Karla Austrijskoga, koji je kao car i kralj u tijeku Prvoga svjetskog
rata, pokušao svim svojim snagama zaustaviti rat i bio jedini vladar koji je
podržao mirovne inicijative pape Benedikta XV.

Tijekom Mise pjevao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod

ravnanjem vlč. Marka Stanušića. (kta)

Zajednički susret članova Austrijske biskupske konferencije i

Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

U ponedjeljak, 5. ožujka 2018. u Nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu

održan je zajednički susret članova Austrijske biskupske konferencije i
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Predsjedali su nadbiskup bečki
kardinal Christoph Schönborn, predsjednik Austrijske BK, i nadbiskup
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik Biskupske konferencije BiH.
Sudjelovalo je 11 članova Austrijske BK i svi članovi Biskupske
konferencije BiH. Na zajedničkom zasjedanju također su sudjelovali
apostolski nunciji iz Austrije i Bosne i Hercegovine mons. Peter-Stephan
Zurbriggen i mons. Luigi Pezzuto.

Riječi pozdrava i dobrodošlice u Bosni i Hercegovinu i Sarajevo uputio je

kao domaćin predsjednik BK BiH kardinal Puljić zahvaljujući austrijskim
biskupima za prisutnost koja je snažan izraz solidarnosti.

Na zasjedanju sudjelovali su svi članovi Biskupske konferencije Bosne i

Hercegovine. Također su sudjelovali sljedeći članovi Austrijske biskupske
konferencije: kardinal Christoph Schönborn, predsjednik Austrijske
biskupske konferencije i bečki nadbiskup; dr. Franz Lackner, dopredsjednik
Austrijske BK i nadbiskup iz Salzburga; dr. Alois Schwarz, biskup biskupije
Gurk iz KLagenfurta; dr. Manfred Scheuer, biskup iz Linza; dr. Werner

135
 Freistetter, vojni biskup, mag. Hermann Glettler, biskup iz Innsbruckadr.
KLaus Küng, biskup iz St. Pöltena, dr. Wilhelm Krauwaschl, biskup iz Graza;
mag. Stephan Turnovszky, pomoćni bečki biskup i dr. Hansjörg Hofer,
pomoćni biskup iz Salzburga.

Tijekom zasjedanja članovi dviju Biskupskih konferencija pripremili su

Zajedničku izjavu koja je obznanjena nakon završetka zasjedanja Austrijske
biskupske konferencije, 8. ožujka 2018. na konferenciji za novinstvo u
Svećeničkom domu u Sarajevu. Na konferenciji su govorili kardinal
Schönborn i kardinal Puljić.

Budući da je zasjedanje održano u Nadbiskupskoj rezidenciji, koja još nije

iznutra sasvim uređena, upriličen je i interni blagoslov kuće na kojem su
sudjelovali samo nazočni biskupi. Rezidenciju je blagoslovio biskup iz
Klagenfurta dr. Alois Schwarz kojemu je kardinal Puljić zahvalio za
višegodišnju potporu biskupije Gurk (Klagenfurt) partnerskoj Vrhbosanskoj
nadbiskupiji.

Tijekom svoga boravka u glavnom gradu BiH delegacije austrijskih biskupa

pohodile su pojedine institucije. Tako je delegacija biskupa predvođena
kardinalima Schönbornom i Puljićem, 7. ožujka posjetila Predsjedništvo
Bosne i Hercegovine te razgovarala s vjerskim predstavnicima u njihovim
sjedištima: mitropolitom dabrobosanskim gospodinom Hrizostomom, reisu-l-
ulemom Huseinom ef. Kavazovićem i predsjednikom Jevrejske zajednice
BiH gospodinom Jakobom Fincijem. Delegacija, predvođena vojnim
biskupima Freistetterom i Tomom Vukšićem, posjetila je sjedište EUFOR-a
u sarajevskom naselju Butmir u kojem se nalaze i austrijski vojnici. Jedna
delegacija, u pratnji pomoćnog biskupa vrhbosanskog Pere Sudara,
razgovarala je s visokim predstavnikom u BiH Valentinom Inzkom te
posjetila Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“ i Dječji
dom „Egipat“ koji vode sestre Služavke Malog Isusa.

Biskupi su, 5. ožujka slavili Svetu misu u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i
Metoda uz sudjelovanje zajednice Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i
profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta te drugih vjernika. Predsjedao je
i propovijedao biskup iz Innsbrucka Hermann Glettler.

U utorak, 6. ožujka biskupi su pohodili Franjevačku teologiju te slavili Svetu

misu, a domaćin im je bila franjevačka zajednica na čelu s provincijalom fra
Jozom Marinčićem. Predsjedao je i propovijedao dopredsjednik Austrijske
biskupske konferencije Franz Lackner, nadbiskup iz Salzburga.
Nakon što su posjetili Katolički školski centar „Sv. Josip“, biskupi su, 7.
ožujka 2018. slavili Svetu misu u crkvi Kraljice krunice i svetištu Drinskih
mučenica. Među pet Drinskih mučenica je i Austrijanka s. Berchmana

136
Leidenix. Predsjedao je i propovijedao dr. Alois Schwarz, biskup biskupije
Gurk iz Klagenfurta. Prigodno primanje nakon Svete mise organizirao je
austrijski veleposlanik Martin Pammer.

Biskupi su, 8. ožujka 2018. u jutarnjim satima slavi Svetu misu u crkvi Sv.
Majke Terezije u Vogošći, a sudjelovala je bogoslovska zajednica
Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris
Mater“ zajedno s nekoliko braće Neokatekumenskog puta. (kta)

137
 TREĆA NACIONALNA KONFERENCIJA
ZA MLADE BISKUPSKE KONFERENCIJE
BOSNE I HERCEGOVINE

Održana Treća nacionalna konferencija o pastoralu mladih u

Bosni i Hercegovini

Treća nacionalna konferencija o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini, koja

nosi naziv „Crkva i mladi uoči sinode“, otvorena je u petak, 27. travnja 2018.
u zgradi Ordinarijata u Banjoj Luci.

Trodnevna konferencija, koja je okupila 50 sudionika diljem Bosne i

Hercegovine da bi diskutirali, razmjenjivali iskustva i ideje na temu „Mladi,
vjera i razlučivanje zvanja“, započela je Euharistijskim slavljem u
banjolučkoj katedrali Sv. Bonaventure koju je predvodio predsjednik Odbora
za mlade pri Vijeću za laike Biskupske konferencije BiH mons. Marko
Semren, pomoćni biskup banjolučki.

Nakon Svete mise uslijedilo je službeno otvaranje Konferencije. Pozdravnu

riječ u ime Organizacijskog odbora uputio je voditelj Ureda za mlade BK
BiH i ravnatelj Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih „Ivan Pavao
II.“ prof. dr. Šimo Maršić. Vlč. Maršić je naglasio ulogu mladih u izgradnji
Crkve a tako i Bosne i Hercegovine te istaknuo da je cilj ove sinode da
biskupi i oni koji su odgovorni u radu s mladima čuju mlade i njihove ideje
kako bi što vjerodostojnije i plodonosnije svjedočili Božju prisutnost u
svijetu.

Sudionicima konferencije potom se obratio biskup Semren koji je izrazio

zadovoljstvo zbog dobrog odaziva učesnika konferencije. Posebno se
usredotočivši na pitanje vjere, razlučivanja i poziva, naglasivši da ovom
Sinodom Crkva želi iznova potvrditi vlastitu želju da susretne, prati i brine se
za svakog mladog čovjeka, bez iznimke.

Sutradan u subotu, 28. travnja program je započeo Svetom misom koju je

predslavio biskup banjolučki mons. Franjo Komarica. U prigodnoj
propovijedi biskup Komarica je potaknuo mlade da svojim životom pokažu
svijetu zauzeto svjedočenje kršćanskih vrijednosti i tako svijetu daju odgovor
na Filipovo pitanje „Pokaži nam Oca“.

U radnom dijelu nacionalne konferencije uslijedilo je predavanje fra Antonija

Šakote, duhovnog asistenta Frame Hercegovina, koji je predstavio

138
predsinodalni dokument pape Franje, naglasivši potrebu za mladim
prorocima u današnjem svijetu.

Uslijedio je rad po grupama, na kojima su mladi odgovarali i promišljali o

pitanjima koje je fra Antonijo istaknuo iz predsinodalnog dokumenta.

U popodnevnom dijelu sudionici konferencije su obišli vjerske, kulturne i

obrazovne institucije Banjolučke biskupije.

Drugo predavanje održao je vlč. Šimo Maršić na temu Načelo Utjelovljenja -

temelj pastorala mladih. Bitna značajka Utjelovljenja je da je Bog izišao iz
svoga božanstva da bi krenuo u susret čovjeku, potaknuvši svakoga od
budemo na taj način inicijatori pastoralnog djelovanja, posebno među
mladima.

Na večeri, sudionicima konferencije pridružio se i apostolski nuncij u Bosni i

Hercegovini, nadbiskup Luigi Pezzuto, koji je zajedno s biskupom
Semrenom, nakon večere, sudjelovao na molitvi i klanjanju pred Presvetim
za uspjeh sinode za mlade koja će se održati u listopadu 2018. godine.

Posljednji dan konferencije, u nedjelju, 29. travnja održan je plenum na

kojem su doneseni zaključci konferencije gdje su mladi zajedno sa svojim
svećenicima objavili Proglas, koji je jednoglasno prihvaćen. Na samom
zatvaranju nuncij Pezzuto je još jednom naglasio da prioritet pastoralnog
djelovanja u BiH mora biti upravo rad s mladima te da formacija mladih
treba imati svoj kontinuitet u župnim zajednicama i školama.

U svome završnom govoru, čime je i zatvorena konferencija biskup Semren

je istaknuo: „Dragi mladi ovih dana nas je okupio u ovo zajedništvo Duh
Sveti, Duh Isusa Krista uskrsla kako bismo u zajedništvu s Njim slavili i
zajedništvo Crkve u Bosni i Hercegovini prigodom III. Nacionalne
konferencije mladih BK BiH s temom Crkva i mladi uoči sinode za mlade u
Biskupskom ordinarijatu Banjolučke biskupije. Mladi u današnje vrijeme od
Crkve traže razumijevanje i blizinu. Govorili smo o mladima ovih dana u
svjetlu pripreme za Sinodu o mladima u listopadu tekuće godine. Slušali smo
i mlade koji su „govorili o sebi": svojim rječnikom, svojim entuzijazmom i
svojom osjetljivošću. Sinoda mladih, vjera i razlučivanje zvanja nije samo „o
mladima", nego „za mlade". Što se tiče svijeta mladih, „Crkva je odlučila
pitati se kako pratiti mlade da prepoznaju i prihvate poziv na ljubav i na život
u punini i isto tako zatražiti od samih mladih da joj pomognu identificirati
danas najučinkovitije načine da naviješta Radosnu vijest“ (Dokument za
pripravu XV. Opće redovite skupštine: Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, 13.
Siječnja 2017.).

139
 Molili smo i za našu domovinu BiH, za mlade i sve njezine stanovnike kako
bismo mogli razlikovati duhove i živjeti po Božjim zakonima.

Dragi mladi, vaša radosna prisutnost, vaša žeđ za istinom i velikim idealima
znakovi su nade! Mladost ne znači pasivnost, nego ustrajan trud u dostizanju
važnih ciljeva, pa i uz visoku cijenu; mladost ne znači zatvarati oči pred
teškoćama, već odbacivati kompromise i osrednjost; mladost ne znači bijeg i
udaljavanje, već nastojanje oko solidarnosti sa svima, osobito s najslabijima.
Crkva računa na vas, jer ste spremni i sposobni za još veće pothvate i za još
plemenitije žrtve. Zato od vas tražimo da se ne odvajate jedni od drugih,
nego da uvijek budete jedni s drugima, kako biste uživali u ljepoti bratskoga
zajedništva i u djelotvornosti vaših nastojanja, razlikujući duhove.

Zahvaljujem svima koji su omogućili da se konferencija održi: Biskupskoj

konferenciji BiH što je prepoznala potrebu o održavanju i logističkoj potpori,
preuzvišenom nunciju, nadbiskupu Luigiu Pezzutu za potporu, za prvi
komentar Proglasa i nadahnutu homiliju, svim članovima Odbora za mlade
BK BiH koji su zdušno radili na pripremanju programa, izboru predavača i
bdjeli na njihovu realiziranju, predavačima na ljubavi i stručnosti, svim
povjerenicima za pastoral mladih, kao i voditeljima i voditeljicama skupina
mladih, kao i samim mladima koji su sudjelovali kao predstavnici svojih
zajednica. Na kraju se zahvaljujem i predstavnicima medija „koji su prenijeli
dobre, radosne vijesti s ovoga skupa“ kao i domaćinima na gostoljubivosti i
sestrama na uslužnosti. Također zahvaljujem svakom pojedinačno i svima
zajedno za svaki doprinos za ovaj susret i za Duha Svetoga kojim ćete
svjedočiti u svojim bazičnim zajednicama što smo iskusili ovih dana u Banja
Luci.“

Posljednji dan konferencije, Svetu misu u banjolučkoj katedrali je predslavio,

nuncij Pezzuto, koji je poručio svim sudionicima da Isus vjerno čuva i drži
svoje obveze, istaknuvši da: „On nikada ne napušta trsa, jer je On dobra loza.
Možemo li i mi za sebe isto reći? Jesmo li dobri trsovi, jako angažirani i
motivirani da ostanemo ujedinjeni s lozom“.

Kroz sva tri dana, na Svetim misama, pjesmom i molitvom su sudjelovali

članovi zbora Frame Petrićevac. (kta)

Proglas sudionika Treće nacionalne konferencije

o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini
U godini Sinode mladih, u organizaciji Odbora za mlade Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine, od 27. do 29. travnja 2018. u zgradi

140
Ordinarijata u Banjoj Luci održana je III. Nacionalna konferencija o
pastoralu mladih na temu Crkva i mladi uoči Sinode. Posljednji dan
konferencije, u nedjelju, 29. travnja održan je plenum na kojem su doneseni
zaključci konferencije gdje su mladi zajedno sa svojim svećenicima objavili
Proglas, koji je jednoglasno prihvaćen, a donosimo ga u cijelosti:

Po završetku Konferencije i u skladu s temom svečano izjavljujemo: -

Zahvalnost Trojedinom Bogu što smo imali priliku susresti se na ovoj
Konferenciji te diskutirati o temi Mladi, vjera i razlučivanje zvanja i tako se
uključiti u pripavu za XV. Redovnu opću biskupsku sinodu koja će se održati
u listopadu 2018. godine.

 Svjesni vrijednosti i važnosti uloga naših obitelji i škole u formaciji

mlade osobe, kao i drugih utjecaja na identitet, smatramo da Crkva
svojim djelovanjem može pomoći mladima u razvijanju naših talenata,
sposobnosti, te jačati osjećaj pripadnosti.
 Naše društvo obilježeno je ranama prošlosti i etničkim i religijskim
različitostima. Želimo potaknuti susrete koji će doprinijeti pomirenju
i suživotu.
 Mi mladi živimo u različitim strahovima koji nerijetko paraliziraju
naše djelovanje u društvu. Stoga trebamo ohrabrenje kako bismo u
duhu Istine razlučivali o svojim odlukama, te bili spremni na žrtvu i
strpljenje u ostvarenju svojih ciljeva.
 Mi mladi primjećujemo da bi se trebalo više pozornosti dati
aktualizaciji Božje riječi, te se s više poštovanja odnositi prema
svetom prostoru i svetim činima.
 Želimo da Crkva bude prisutnija u razlučivanju zvanja nas mladih
kako bismo svojim životom zauzetije svjedočili vjeru.
 Mi želimo biti protagonisti u sudjelovanju donošenja odluka
stvarajući na taj način osjećaj odgovornosti i razvoj kritičkog
mišljenja.
 Želimo da Crkva ohrabruje i prati nas mlade u našem sazrijevanju i
formaciji kroz različite inicijative (karitativne, humanitarne,
edukativne i duhovne), koje nam omogućuju rast prema ostvarenju
punine života.
 Po načelu Utjelovljenja pozvani smo ostvarivati svoje poslanje da
bismo u svijetu rana, nesuglasica i gubitka samopoštovanja pokazali
Kristovo lice. Prihvatimo Njegov zahtjev, to jest budimo Facebook
Isusa Krista promičući vrijednosti vjere, nade i ljubavi.
 Samo oduševljeni oduševljavaju!

141
 MEĐUNARODNA KONFERENCIJA
KATOLIČKIH TEOLOGA U SARAJEVU

U Sarajevu održana Treća međunarodna konferencija

katoličkih moralnih teologa na temu: „Kritično vrijeme za
gradnju mostova: katolički moralni teolozi danas“
Od 26. do 29. srpnja 2018. Sarajevo je bilo domaćin treće međunarodne
konferencije koju je organizirala međunarodna organizacija CTEWC koja se
odvijala pod nazivom "Kritično vrijeme za gradnju mostova: katolički
moralni teolozi danas", prenosi portal nedjelja.ba.

Početak međunarodne konferencije upriličen je u auditoriju Katoličkog

školskog centra Sv. Josip, a otvorio ju je p. James Keenan, DI,
potpredsjednik organizacije Catholic Theological ethics in the World Church
i profesor na Boston Collegeu u SAD-u.

P. Keenan je na početku poželio dobrodošlicu te potom nazočnima

predstavio nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića
koji je zahvalio organizatorima što su izabrali upravo Sarajevo za mjesto
održavanja svoje međunarodne konferencije. „Tema graditi mostove mi je
jako draga i bliska i kroz 27 godina kao nadbiskup i kardinal sam svoje
djelovanje usmjerio k tom pravcu“, rekao je kardinal Puljić i nazočnima
citirao misao nobelovca Ive Andrića koji je rekao kako nema važnijeg posla
od građenja mostova.

Potom je apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto pročitao pismo

Svetoga Oca upućeno sudionicima konferencije u kojemu, između ostaloga,
papa Franjo pozdravlja sudionike u gradu koji je simbol za građenja mostova,
ali i mjesto velike patnje i sukoba iz prošlosti.

Zatim su uslijedila obraćanja nekoliko sudionika, između ostalog dekana

sarajevskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, preč. Darka Tomaševića, a
nakon toga prikazan je dokumentarni film Bosnia-Herzegovina: The Rescued
Books of Sarajevo.

Na kraju je zamjenik gradonačelnika Sarajeva Milan Trivić pozdravio

auditorij na prijemu koji je upriličen u gradskoj Vijećnici.

Trodnevni program sastojao se od 36 plenarnih izlaganja te više od 200

predstavljanja. Konferencija je također uključivala rasprave, promišljanja te

142
predstavljanje Sarajeva za koje je bila zadužena nevladina organizacija Mladi
za mir.

Među izlagačima bili su neki od najeminentnijih moralnih teologa u svijetu,

poput Paula Schotsmansa (koji nije mogao osobno doći, ali je pročitano
njegovo izlaganje), iz Leuvena u Belgiji; Linde Hogan iz Dublina te Charlesa
Currana s Južnog Metodističkog Sveučilišta iz Dallasa. Tema jednog od
plenarnih zasjedanja bila je klimatska i politička kriza, a o tome je govorio p.
Goerge Kodithottam, teolog iz Indije te Mary Yuen, profesorica socijalne
etike na Holy Spirit Seminary Collegeu u Hong Kongu.

Drugi plenarni izlagači bili su: s. Alison Munro, direktorica AIDS ureda BK
Južne Afrike; mons. Francisco Niñ Sú, pomoćnik glavnog tajnika
Latinoameričke biskupske konferencije te Emmanuel Katongole iz Ugande
koji trenutno djeluje na University of Notre Dame's Kroc Institute for
International Peace Studies u Indiani.

U subotu, 28. srpnja slavljena je Sveta misa u sarajevskoj katedrali, kojom je

trebao predsjedati nadbiskup Chicaga, kardinal Blase J. Cupich, ali je zbog
otkazanog leta bio spriječen. Tako je svečanu euharistiju predvodio kardinal
Peter K. Turkson, prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog
razvoja, uz koncelebraciju kardinala Puljića, pomoćnog biskupa
vrhbosanskog mons. Pere Sudara i još 70-ak svećenika.

Tijekom Mise na engleskom jeziku, pripremljenu propovijed kardinala

Cupicha pročitao je p. Keenen. Nadbiskup Chicaga u svojoj propovijedi
najprije je zahvalio kardinalu Puljiću jer je sudionike konferencije ugostio u
katedrali podsjetivši na prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera koji
je, kako je istaknuo, rođen u Slavonskom Brodu kao i njegov djed Blase
Cupich, koji je imigrirao u SAD kao adolescent.

U nastavku je napisao kako je počašćen činjenicom da nam je mogao biti

dijelom truda koji tijekom konferencije ulažu katolički moralni teolozi.
„Moral je poznat kao znanost koja čovječanstvu pomaže shvatiti i biti više
autentično čovječnim (...) Ova konferencija je prilika da se uzme u obzir
kako je Bog nazočan i nađen u važnom poslu kojeg ovdje činite, ali i svaki
dan“, napisao je nadbiskup Blase.

Dalje je kazao kako su teolozi došli ovdje kako bi zajedno djelovali i preuzeli
odgovornost. „Nadam se da vas ovo ohrabruje i nudi vam novu paradigmu
kako nastaviti vašu profesiju moralnih teologa, a osobito da to usadite
sljedećim generacijama i shvatite kako Bog zove čovjeka da bude više
čovječniji“, istaknuto je između ostalog u pročitanoj propovijedi.

143
 Sutradan, redovitu nedjeljnu Misu na engleskom jeziku u katedrali Srca
Isusova, 29. srpnja predslavio je kardinal Cupich.

Na svečanosti zatvaranja konferencije 29. srpnja govorio je kardinal Turkson

koji je naglaske stavio na izgradnju mostova za mir, integralnu ekologiju i
etički osvježavajuću priču o nadi.

Konferenciju su financijski podržali Odbor za pomoć Crkvi Srednje i Istočne

Europe Američke biskupske konferencije, Isusovačka konferencija SAD-a i
Kanade; Konrad Adenauer Stiftung; Misereor; Missio; Missio-Aachen;
Renovabis te mnogi drugi donatori.

CTEWC je imao prvu međunarodnu konferenciju u Padovi 2006., a drugu u

Tridentu 2010. Nakon niza regionalnih konferencija (Manila 2008.;
Bangalore 2012.; Nairobi 2012.; Berlin 2013.; Krakov 2014.; Bangalore
2015. i Bogota 2016.), CTEWC je učvrstio mrežu te je stoga treća
međunarodna konferencija željela promovirati „gradnju mostova“ u svijetu
kao nešto što je jako nužno. Stoga je u Sarajevu oko 75 % sudionika bilo iz
„južne“ hemisfere (nerazvijenog juga), a među sudionicima je oko 30 % žena
te oko trećine osoba mlađe dobi, uključujući studente na doktorskom studiju,
redovite studente, te volontere i prevoditelje. (kta)

Svečanom Misom zaključen treći dan

Međunarodne konferencije katoličkih teologa

U subotu, 28. srpnja 2018. u sarajevskoj prvostolnici na kraju trećeg dana

međunarodne konferencije katoličkih moralnih teologa slavljeno je svečano
euharistijsko slavlje. Svetom misom u sklopu međunarodne konferencije
katoličkih moralnih teologa Crkve u svijetu (CTEWC) predsjedao je kardinal
Peter K. Turkson, prefekt Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj, uz
koncelebraciju nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića,
pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. Peru Sudara i još 70-ak svećenika,
prenosi portal nedjelja.ba.

Kao domaćin, sve nazočne na početku je pozdravio kardinal Puljić pozvavši

sve da mole za mir, ne samo u Bosni i Hercegovini nego za mir u cijelome
svijetu. Kratko kardinalovo obraćanje na engleski je preveo preč. Darko
Tomašević, kanonik i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

Ovim Misnim slavljem trebao je predsjedati kardinal Blase Cupich,

nadbiskup Chicaga, ali je zbog odgođenog leta spriječen, te je njegovu
pripremljenu propovijed pročitao p. James Keenan, DI, potpredsjednik

144
CTEWC-a i profesor na Boston Koledžu u SAD-u. Tako je u svojoj
propovijedi kardinal Cupich najprije zahvalio kardinalu Puljiću jer ih je
ugostio u katedrali podsjetivši na prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa
Stadlera koji je, kako je istaknuo, rođen u Slavonskom Brodu kao i njegov
djed Blase Cupich, koji je imigrirao u SAD kao adolescent.

U nastavku je napisao kako je počašćen činjenicom da je na mali način

mogao biti dijelom truda koji tijekom konferencije ulažu katolički moralni
teolozi. „Moral je poznat kao znanost koja čovječanstvu pomaže shvatiti i
biti više autentično čovječnim (...) Ova konferencija je prilika da se uzme u
obzir kako je Bog nazočan i nađen u važnom poslu kojeg ovdje činite, ali i
svaki dan“, napisao je nadbiskup Chicaga te se u nastavku osvrnuo na
pročitana svetopisamska čitanja.

Dalje je kazao kako su teolozi došli ovdje kako bi zajedno djelovali i preuzeli
odgovornost. „Nadam se da vas ovo ohrabruje i nudi vam novu paradigmu
kako nastaviti vašu profesiju moralnih teologa, a osobito da to usadite
sljedećim generacijama i shvatite kako Bog zove čovjeka da bude više
čovječniji“, istaknuto je između ostalog u pročitanoj propovijedi.

Na kraju se u ispunjenoj katedrali Srca Isusova, na gostoprimstvu nadbiskupu

Puljiću zahvalio i p. Keenen, kao i svima onima koji su animirali i
sudjelovali u Misnom slavlju. (kta)

145
 OBITELJSKI DAN U BOSNI I HERCEGOVINI

Biskupi BK BiH pozvali na molitvu

za predstojeći Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine pozvali su cijelu

krajevnu Crkvu da se od svetkovine svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja
do 29. srpnja 2018. ujedini u molitvi za predstojeći Obiteljski dan u BiH koji
će se održati u nedjelju, 29. srpnja u crkvi Svete Obitelji u Kupresu.

Biskupi su pozvali sve, a na osobit način obitelji da svakoga mole „Molitvu

Presvetom Trojstvu za obitelj“ kojom su završili svoju Poslanicu obiteljima
upućenu za Nedjelju Presvetog Trojstva, 11. lipnja 2006. Spomenuta molitva
glasi:

Molitva Presvetom Trojstvu za obitelj

Slavimo te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si dostojanstvo obitelji

ustanovio na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi.

Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju naš, jer si se udostojao

roditi u ljudskoj obitelji i jer si svojom žrtvom na križu bračnu ljubav od rane
grijeha iscijelio, te bračno i obiteljsko zajedništvo ljubavi i vjernosti učinio
sakramentom svoga saveza s Crkvom.

Hvalimo te, Duše Sveti Tješitelju, koji po sakramentu ženidbe, zajedničkoj

molitvi i nedjeljnoj euharistiji, kršćansku obitelj neraskidivo ujedinjuješ i
posvećuješ, da može biti svetište života i škola kršćanske ljubavi.

Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da se po uzoru na Svetu Obitelj, u

našem kršćanskom domu, ostvari božanski naum o braku i obitelji - da naša
obitelj bude istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Po Kristu Gospodinu
našemu. Amen!

Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini ujedno je priprava za Treći nacionalni

susret hrvatskih katoličkih obitelji koje će se održati 15. i 16. rujna u Splitu i
Solinu pod geslom: Obitelj – izvor života i radosti.

146
Propovijed biskupa Semrena na Svetoj misi
uoči Obiteljskog dana u BiH, 28. srpnja 2018. u Kupresu

Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini bit će upriličen u nedjelju, 29. srpnja

2018. u župi Svete Obitelji u Kupresu. Tom prigodom u subotu, 28. srpnja u
večernjim satima slavljena je Sveta misa uočnica u župnoj crkvi Svete
Obitelji u Kupresu. Misno slavlje predvodio je i prigodnu propovijed uputio
je predsjednik Vijeća za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. Propovijed biskupa
Semrena prenosimo u cijelosti:

Braćo i sestre, danas slavimo Dan obitelji. Obitelj je najvažnija ljudska

zajednica na ovoj zemlji. Mi ljudi živimo u različitim zajednicama, u
zajednicama ove ili one vrste, u političkim zajednicama, u vjerskim
zajednicama i slično. Obitelj je osnovna zajednica na kojoj se temelje sve
ostale zajednice. Crkva i država kao dvije najmoćnije zajednice također se
temelje na obitelji. Kako nastaje obitelj? Obitelj ili brak nastaje onda kada
nastane ljubav između muškarca i žene. A kako nastaje ljubav? Ljubav
nastaje iz slobode. Prema tome, ljubav se ne može silom iznuditi niti novcem
kupiti. Ja ne mogu prisiliti nikoga da me voli. A ne mogu ni samoga sebe
prisiliti da nekoga volim. Naime, ljubav se ne može silom iznuditi, jer nastaje
iz slobode. Može, na primjer, jedan čovjek biti najmoćniji na ovoj zemlji, i to
biti najmoćniji u ekonomskom, političkom i vojnom smislu. I taj čovjek, koji
bi bio najmoćniji na ovoj zemlji, mogao bi svojom silom postići sve što želi,
osim jedne stvari: ne bi mogao nikoga prisiliti da ga voli. Čovjek može imati
harem žena, ali nijednu ženu ne može prisiliti da ga voli, a upravo bez te
ljubavi koja nastaje iz slobode nitko na ovoj zemlji ne može biti sretan.

Ono što je najljepše na ovoj zemlji i ono bez čega nitko ne može biti sretan
zove se ljubav, a ta ljubav nastaje iz slobode. Zato se prava obitelj temelji na
slobodi i ljubavi. Što to znači da se obitelj temelji na slobodi? Mi smo navikli,
i kod nas i u cijelom svijetu, da sloboda postoji samo prije braka, a da u
braku nema slobode. To je potpuno krivo. U braku moraju istodobno rasti i
sloboda i ljubav. Svaki čin ljubavi u braku mora nastati iz slobode. Svaki dan
dopusti svojoj ženi da te bira iz slobode, da te voli iz slobode, dakako, i
obratno, dopusti svome mužu da te voli iz slobode. Prema tome, u bračnoj
ljubavi ne smije biti prisile, prinude, iznuđivanja i ucjenjivanja. Sloboda i
ljubav moraju vladati ne samo u odnosima između muža i žene, tj. među
roditeljima, nego također u odnosima između roditelja i djece. To praktično
znači sljedeće. Ne teži za tim da te tvoja djeca poštuju i vole zato što te se
boje, zato što su na to prisiljeni tvojom fizičkom silom, ili tvojom
ekonomskom, financijskom ili nekom drugom silom. Svaki dan teži za tim da
te tvoja djeca poštuju i vole iz slobode, zato što to sami hoće i žele, a ne zato
što te se boje. Ako budemo imali obitelji u kojima će vladati sloboda i ljubav,

147
 onda ćemo imati i Crkvu i državu u kojima će vladati i sloboda i ljubav. Ako
u obitelji vlada nasilje nad ženom i djecom ili nasilje djece nad roditeljima,
onda će to nasilje biti još više izraženo u Crkvi i državi. Čovjek se kao
čovjek najviše formira u obitelji. Ako je netko postao nasilan u svojoj
vlastitoj obitelji, onda će to također biti, samo u većoj mjeri, i u društvu. Ako
je netko u obitelji postao čovjek slobode i ljubavi, onda će takav biti također
u društvu.

Uzor za postizanje slobode i ljubavi u svim obiteljima jest Sveta Obitelj. Jer,
Isusovi roditelji nisu Isusa razumjeli, ali su ga oni voljeli beskrajno i imali su
u njega nepokolebljivo povjerenje. Oni su poštivali slobodu svoga djeteta, jer
se smisao roditeljske ljubavi sastoji u tome da njihovo dijete postane
slobodno, da postane slobodan čovjek, da se osamostali od roditelja u
svakom smislu i da onda iz te svoje nove slobode roditelje ljubi na novi način.
Zato je Isus osnovao novu zajednicu na ovoj zemlji, a to je Crkva, koja se
neće temeljiti na krvnom i tjelesnom srodstvu, nego na slobodi i ljubavi.
Novi zavjet nas uči da je Bog Duh, a bit duha je sloboda, što znači da Bog
sve ljude i sva svoja stvorenja ljubi na apsolutno slobodan način. Braća smo i
sestre prvenstveno po slobodi i ljubavi, drukčije rečeno, braća smo i sestre po
Duhu, jer je Božji Duh – Duh slobode i ljubavi. Bratstvo i sestrinstvo po
tijelu i krvi jest važno, ali je važnije bratstvo i sestrinstvo po slobodi i ljubavi.
Čim je bratstvo i sestrinstvo po krvi i tijelu i po zemaljskim interesima
važnije od bratstva i sestrinstva po slobodi i ljubavi, nastaje nasilje među
ljudima, ljudi se otimaju za teritorij i za materijalna dobra. Ova konkretna i
praktična ljubav, koja nastaje iz slobode, čini ljudski život punim životom,
ispunjenim životom, tj. sretnim životom.

Značajno je za roditelje i za djecu da znaju rasti u slobodi i uzajamnoj ljubavi

te u uzajamnom poštivanju. Danas ima djece koja su zlostavljana, ima i
roditelja koji su zlostavljani. Apostol Pavao upućuje na kodeks ponašanja,
koji je vrlo koristan za obiteljsku zajednicu. U njemu su nabrojene sljedeće
vrline ili kreposti: milosrđe, dobrota, poniznost, strpljivost, opraštanje,
priznavanje svojih grijeha, uz učestalu upotrebu riječi: molim, oprosti, hvala.
Ljubav je ta koja ujedinjuje, povezuje, daje smisao, jamči trajnost i izgradnju
obiteljske i svake druge zajednice. Ljubav briše udaljenosti. Molimo da i u
današnjim socijalno-ekonomskim okolnostima obitelj u hrvatskom narodu u
BiH uvijek bude u skladu s Božjim Duhom, tj. da bude izvor života i svetosti.
Amen.

148
Propovijed biskupa Uzinića
na proslavi Obiteljskog dana u Bosni i Hercegovini
Svečano Euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Svete Obitelji u Kupresu, 29.
srpnja 2018., kojim je obilježen Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini
predvodio je predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i
obitelj mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački, u zajedništvu s predsjednikom
Vijeća za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Markom
Semrenom, pomoćnim biskupom banjolučkim i uz koncelebraciju brojnih
svećenika. Propovijed biskupa Uzinića prenosimo u cijelosti:

Poštovane i drage katoličke obitelji u Bosni i Hercegovini,

dragi oče biskupe, predsjedniče Vijeća za život i obitelj BK BiH,
dragi župniče, braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i
sestre!

Izuzetna mi je čast što mogu danas ovdje na Kupresu, povezan u duhu

zajedništva s pastirom ove mjesne Crkve nadbiskupom i kardinalom Vinkom
Puljićem, dijeliti zajedništvo Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, osobito
zajedništvo katoličkih obitelji kojim se pripremate za Treći nacionalni susret
hrvatskih katoličkih obitelji 15. i 16. rujna u Splitu i Solinu, koji će se održati
pod geslom: „Obitelj izvor života i radosti.” Dok vas radosno pozivam na taj
nacionalni susret, želim vama, hrvatskim katoličkim obiteljima u Bosni i
Hercegovini i cijeloj Katoličkoj Crkvi u Bosni i Hercegovini, odati veliko
priznanje i izraziti iskrenu zahvalnost za golemi doprinos opstanku hrvatskog
naroda i katoličke vjere ne samo u Bosni i Hercegovini, što vam je na neki
način i zadaća, nego i u Republici Hrvatskoj. Prostor Republike Hrvatske i
Katolička Crkva na tom prostoru su kroz cijelu svoju povijest, a osobito u
prošlom stoljeću, svoju životnu snagu i opstanak u velikoj mjeri mogli
zahvaliti životnoj snazi hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, utemeljenoj
na čvrstoj vjeri bosanskog i hercegovačkog čovjeka, katolika i Hrvata,
odgojenoj ponajviše na molitvama i otvorenosti životu hrvatskih katoličkih
obitelji Bosne i Hercegovine. Nije ni potrebno isticati koliko se ljudi iz ove
zemlje, koja „pola svijeta naseli, a sebe ne raseli”, uselilo u Hrvatsku dajući
joj svoj pečat. Proteklih dana smo svi, na primjer, radosno pratili uspjehe
naše nogometne reprezentacije koji su u velikoj mjeri i uspjesi vas Hrvata -
katolika Bosne i Hercegovine. Mogli bismo spomenuti i mnoga druga
zanimanja i zvanja. Ograničit ću se na ono duhovno. Učinit ću to pitanjem
što bi bilo od Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj bez ogromnog
doprinosa svećenika, redovnika i redovnica rođenih u Bosni i Hercegovini ili
porijeklom iz nje? Bogu hvala na ovo pitanje ne znamo odgovor. I bolje je
tako. No bojim se da bismo ga moli saznati.

149
 Upravo ovaj strah koji sam spomenuo da bismo mogli saznati, prisiljava me
da se osvrnem na tešku demografsku situaciju hrvatskog naroda, i u Bosni i
Hercegovini, a i u Republici Hrvatskoj. Loša demografska situacija u Bosni i
Hercegovini uzrokovana je u najvećoj mjeri ratom koji je, kako reče jedan
demograf, najveća demografska destrukcija koja ne ostavlja traga samo na
ukupnom stanovništvu, u smislu da nas je manje jer smo ubijeni ili protjerani,
nego i na demografskoj strukturi, pojačavajući negativne trendove prirodnog
pada stanovništva smanjenjem rodnosti i povećanjem smrtnosti. Naravno da
svemu ovome treba pridodati i činjenicu da se u najvećoj mjeri nije dogodio
željno očekivani proces povratka protjeranog stanovništva zbog političke i
ekonomske nesigurnosti i činjenice da je izbjeglištvo predugo trajalo, ali i da
se zbog ove situacije koja ostavlja dojam besperspektivnosti iz godinu u
godinu pojačava proces iseljavanja. Pretvarajući ovo u brojke samo za prošlu
godinu možemo reći da se broj katolika u Bosni i Hercegovini smanjio za
13.650 (2.279 je manje rođenih, a 11.371 iseljenih), a što znači da vas
katolika sada u Bosni i Hercegovini živi tek 376.591. Slično je i s drugim
vjerskim zajednicama i narodima u Bosni i Hercegovini. Prognoze su da će
Bosna i Hercegovina do 2050. imati 740.000 ili 20% stanovnika manje nego
li danas. Ni u Republici Hrvatskoj situacija nije puno bolja. Spomenuti ću
podatke koje sam ovih dana pročitao u novinama, da će ove godine u
Republici Hrvatskoj u prvi razred biti upisano čak 660 djece ili 33 razreda
manje nego prošle godine i one koje je ovaj tjedan objavio jedan tjednik koji
kaže da nas je Hrvatskoj u posljednjih 20 godina čak 407.000 manje
(202.000 je više umrlih nego rođenih, a 204.000 su se iselile). Prema
prognozama UN-a Republika Hrvatska će 2050. imati 728.000 stanovnika
manje nego danas, a do kraja stoljeća bi nas moglo biti manje za čak 1,65
milijuna. Ova negativna demografska situacija nije jedino loše što nam se
događa. S njom je povezan i pad broja sklopljenih brakova i porast broja
rastava. Ovo je trend s kojim se suočavamo i mi u Hrvatskoj, ali sve više i vi
u Bosni i Hercegovini. Najgore je to što se čini da smo svi ovu situaciju uzeli
zdravo za gotovo i s njom se gotovo pa pomirili, držeći da su trendovi i
prognoze gotove činjenice, a nisu. Nisu jer moguće je i drugačije. Ali kako?
Odgovor na to pitanje nudi današnji evanđeoski ulomak. On nas, na svoj
način, poziva da u gladnom mnoštvu koje Isus samilosno promatra s gore, ta
gora može biti i jest i naš Kupres, vidimo opisanu situaciju, o čijem rješenju
ovisi naša budućnost, u nacionalnom i u crkvenom smislu.

Najčešće nam se uz već spomenuti rat, kao krajnji uzrok za loše demografsko
stanje čije bi rješavanje bilo konačan odgovor na sve naše probleme, nudi
ekonomska stabilnost. Ona je važna, ali nije najvažnija. Isus znade da mi
mislimo da jest. Zato je Filipu, a s Filipom i nama, postavio pitanje gdje
„kupiti” rješenje za „gladno mnoštvo”. No rješenje za „gladno mnoštvo” se
ne može kupiti. U pravu je Filip kad kaže „za dvjesta denara kruha ne bi bilo
dosta da svaki malo dobije”. Isto bi bilo i da je spomenuo milijune eura. I

150
milijarde kuna i konvertibilnih maka. Novac nije rješenje. On ne može riješiti
situaciju gladnog mnoštva u pustinji. On ne može riješiti niti situaciju
gladnog mnoštva koje i danas oskudijeva u nekim dijelovima svijeta i onim
najosnovnijim potrepštinama. On ne može biti rješenje ni za našu
demografsku katastrofu. Zato Isus relativizira novac i njegovu vrijednost. I
nudi jedno drugo rješenje. To je rješenje koje uvijek funkcionira. Novac mu,
ako ga ima, može pomoći, ali ono funkcionira i bez novca. To rješenje je
dijeljenje. Možemo ga nazvati i služenje drugima s onim što jesmo i imamo.
Dijeljenje, odnosno služenje, je sposobno učiniti ono što ne može učiniti
nikakav novac. Ono može promijeniti nas osobno. Može promijeniti i naše
obitelji i od disfunkcionalnih obitelji učiniti ih obiteljima koje funkcioniraju.
Ono može promijeniti i našu crkvenu zajednicu i učiniti je zajednicom koja
živi u skladu s evanđeoskim principima. U njemu, dijeljenju, se nalazi snaga
za promjenu i društvene zajednice, koja samo tako može ispuniti smisao
svoga postojanja i postati zajednica po mjeri čovjeka. Dijeljenje je, jedino
dijeljenje, sposobno učiniti boljim svijet i vrijeme u kojemu živimo. Ono je,
jedno ono, sposobno utažiti glad i žeđ svijeta! Ono je, konačno, sposobno
preokrenuti negativne demografske trendove i prognoze i učiniti ih
pozitivnima.

Primjer dijeljenja nam je svima dječak s „pet ječmenih kruhova i dvije

ribice”. I njemu možemo prepoznati najprije Isusa koji je također sve što je
imao i bio podijelio da bi nahranio glad i žeđ svijeta. To posebno ističe
otajstvo euharistije koje slavimo u kojemu nam je on sebe samoga darovao
da bi nahranio našu glad i žeđ. U ovom dječaku možemo prepoznati i poziv
svakog od nas, poziv Crkve i svakog pojedinog kršćanina. Dječak je to koji
ono što jest i ima nije zadržao za sebe nego je, stavivši to u Isusove ruke,
podijelio s drugima. I dostajalo je svima. Nije to bilo zato što je pet ječmenih
kruhova i dvije ribice bilo dovoljno za sve, nego zato što je svojim
stavljanjem na raspolaganje Isusu, dao primjer svima drugima da i oni zavire
u svoju „popudbinu”, da i oni podijele svoje kruhove i ribice i stave ih na
raspolaganje Isusu. I evo čuda koje je uvijek ponovo sposobno nahraniti ne
samo pet tisuća ljudi u pustinji, nego i sav svijet!

Draga braćo i sestre, to čudo dijeljenja funkcioniralo je u našim hrvatskim

katoličkim obiteljima, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj, tijekom
cijele naše povijesti, koja često nije pružala nimalo bolje ekonomske okvire
od ovih današnjih, dapače, a funkcioniralo je jer su se naše obitelji
nadahnjivale, kroz obiteljsku molitvu i redovita sudjelovanja na nedjeljnim
euharistijskim slavljima, na onom što im je govorio i svojim primjerom
pokazivao Gospodin naš Isus Krist. Zato su te naše obitelji doista bile izvori
radosti i života. To čudo dijeljenja može funkcionirati i danas. I učiniti da
ima ne samo dovoljno svima, nego da ponovo pretekne, da Bosna i

151
 Hercegovina, a s njom i Hrvatska, ponovo može „pola svijeta naseliti, a sebe
ne raseliti”.

Stavljanje naglaska na dijeljenje je stavljanje naglaska na ljubav i služenje.

To su dvije temeljne značajke Isusa Krista. To bi trebale biti dvije temeljne
značajke i nas koji smo njegovi. Dijeljenje je, kao čin ljubavi i služenja,
sposobno i danas učiniti čudo umnažanja. I to je, uz „jedinstvo Duha Svezom
mira”, onaj poziv koji smo kao kršćani, Crkva, počinjući od one osnovne, a
to je obitelj, „sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću” pozvani živjeti,
mijenjajući sebe dijeljenjem koje se umnaža i širi, kako bismo nakon toga
mogli promijeniti i svoje obitelji, učiniti ih doista izvorima radosti i života, a
po njima i svoju crkvenu i društvenu stvarnost, svijet i vrijeme u kojemu
živimo.

152
GODIŠNJI PASTORALNI SKUP
HRVATSKIH PASTORALNIH DJELATNIKA
IZ ZAPADNE EUROPE

U Sarajevu započeo godišnji pastoralni skup hrvatskih

pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe

„Iskustvo Crkve u multikulturalnom i multireligijskom svijetu (primjer

BiH)“

Godišnji pastoralni skup hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe

o temi „Iskustvo Crkve u multikulturalnom i multireligijskom svijetu
(primjer BiH)“ započeo je u utorak, 25. rujna 2018. na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog
ureda iz Frankfurta na Majni.

U popodnevnim satima toga dana predavanje o religijskoj i kulturalnoj

različitosti u BiH kao izazov za Katoličku Crkvu u Bosni i
Hercegovini“ održao je mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski,
predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine za hrvatsku iznozemnu pastvu. U potresnom i iscrpnom
predavanju je biskup Sudar istaknuo kako je izazov svih izazova za Crkvu u
Bosni i Hercegovini kao viševjerskom i višekulturalnom društvu jest njezin
opstanak u zemlji u kojoj je prema nijemome, a pred neporecivu
svjedočanstvu ostataka starokršćanskih bazilika nazočna već skoro dva
tisućljeća. Da bi tome izazovu odgovorila, Crkva se našla pred obvezom
bezazlenog evanđeoskog viđenja i tumačenja drugoga kao bližnjega kojemu
treba služiti i crkvene ekumenske i dijaloške otvorenosti prema drugim
Crkvama i vjerskim zajednicama. Držim da se posvemašnjom temeljitošću
može ustvrditi da je Crkva dosljedno odgovorila ovom izazovu. Međutim, ne
prestaje njezin izazov zbog činjenice da bosansko-hercegovačko društvo nije
samo viševjersko i višekulturalno nego je ono i višenacionalno.

Zbog povijesnih okolnosti, pretrpljenih nepravdi i baštinjenja pogubnoga

shvaćanja drugoga kao prijetnje i opasnosti, bosansko-hercegovačko društvo
i u različitim mjerama svi njezini narodi žrtve su već stoljećima. To pogubno
uvjerenje praćeno prenaglašenom važnošću teritorija je kulminiralo u
zadnjem ratu u kojem je ne samo malobrojniji i očito u sebi najsučeljeniji i
najpodjeljeniji hrvatski narod doveden na put nestanka. Ta činjenica u Crkvi
zahtijeva mudrost djelovanja u korist vlastitog opstanka koje ne bi bilo u
suprotnosti s bezazlenom otvorenošću s drugima, nego u autentičnom i
prijateljskom skladu i na dobrobit svih građana i naroda. Ostaje teško pitanje,

153
 je li Crkva odgovorila o ovoj sastavnici temeljnog izazova. Tim više što se
čini da je sve manje vremena i prostora za možebitno čupanje krivo
posađenoga. Unatoč, ili zbog svega rečenoga, a još više zbog onog
prešućenog, ostaje vjera da je Bogu sve moguće i da u ovoj zemlji ima još
dostan broj Abrahamovih pravednika zbog kojih će On ovoj zemlji ostaviti
još jednu priliku od sukobišta preobrazi u susretište i od prijetnje životu u
priliku za životom i suživotom. Kada mu se učini da za svoju domovinu ne
može više ništa učiniti, vjerniku ostaje ipak ono najvažnije i najmoćnije, a to
je moliti“, zaključio je biskup Sudar u svom predavanju. (kta/a.p.)

Misno slavlje u sarajevskoj katedrali

u okviru skupa hrvatskih pastoralnih delatnika

Svečano misno slavlje u sarajevskoj katedrali u utorak, 25. rujna 2018.

predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u
sklopu Godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih pastoralnih djelatnika iz
Zapadne Europe.

U suslavlju su bili pomoćni vrhbosanski biskup, predsjednik Vijeća Hrvatske

biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za
hrvatsku iznozemnu pastvu mons. Pero Sudar, ravnatelj dušobrižništva za
Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomislav Markić, delegat za hrvatsku pastvu u
Njemačkoj vlč. Ivica Komadina, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta iz
Sarajeva preč. dr. Darko Tomašević te više svećenika okupljenih na tom
Skupu i drugi svećenici.

Kardinala Puljića i sve okupljene na početku je u ime organizatora skupa –

Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni pozdravio i uputio
riječi zahvale delegat vlč. Ivica Komadina koji je istaknuo kako su se okupili
u Sarajevu da zajedno razmišljaju i zajedno održe tradicionalni pastoralni
skup hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika iz
Zapadne Europe.

Kardinal Puljić je uvodnoj riječi uputio pozdrave koncelebrantima i svima

okupljenima.

U propovijedi je kardinal Puljić kazao kako svatko tko Isusovu riječ prenosi i
sluša može biti blizu Isusu, kao njegova majka, brat i sestra, ako istinski
upija njegovu riječ i prenosi je i svjedoči. „To je zapravo ono temeljno na
putu dijaloga. Da bismo s nekim uspostavili komunikaciju, potrebno je
svjedočiti ono što jesmo. Tada ćemo biti vjerodostojni. I upravo mi koji

154
ovdje živimo u različitoj kulturi, naciji, vjeri trebamo biti vjerodostojni u
onome što jesmo, u svojim korijenima, u krsnoj milosti, u opredjeljenju za
Isusa Krista. I time zapravo ulazimo u komunikaciju s drugima i drugačijima.
Svojim svjedočenjem rađamo vjeru u ljudima. U tome i jesmo njegova majka,
njegova braća i sestre. Zato je dobro probuditi tu svijest svoga identiteta.
Samo iz onoga što jesmo, možemo djelovati i govoriti. I dobro je da čovjek
uvijek ponovno postane svjestan toga. Za dijalog su uvijek potrebne dvije
strane, ali je uvijek važno biti vjerodostojan. Krivo je pristupiti dijalogu
tajeći svoje. Dosljednost izaziva poštovanje. Kod nas u Bosni i Hercegovini,
a i drugdje postoji važno načelo ´Svoje voli, a tuđe poštuj´. Živimo u
vremenu kad se kršćanstvo progoni. Ostaje pitanje, što je pogubnije za
kršćanstvo – progoni ili ovo što se na perfidan način radi kroz zakone da bi
se uništila obitelj, moralne vrednote. Zato je važno naše dostojanstvo djece
Božje istinski svjedočiti i ostvarivati u našem svakodnevnom životu. Samo
onaj koji služi Bogu, služi i čovjeku na spas duša“, istaknuo je kardinal Puljić
u propovijedi. (kta/a.p.)

Duhovno-studijsko putovanje hrvatskih pastoralnih

djelatnika u Fojnicu i Kraljevu Sutjesku
U sklopu Godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih pastoralnih djelatnika iz
Zapadne Europe, koji se održava u Sarajevu, u srijedu, 26. rujna 2018. za
sudionike skupa bilo je organizirano duhovno-studijsko putovanje u
franjevačke samostane Fojnicu i Kraljevu Sutjesku. Na putovanju su
sudjelovali pomoćni biskup vrhbosanski, predsjednik Vijeća Hrvatske
biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za
hrvatsku inozemnu pastvu mons. Pero Sudar i uime organizatora delegat za
hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina.
Pri dolasku u samostan u Fojnicu srdačno su ih dočekali gvardijan fra Miro
Relota i fra Frano Trogrlić, koji je dugo godina bio voditelj Hrvatske
katoličke misije Aachen. Posjetili su crkvu, samostan, samostanski arhiv,
muzej i knjižnicu te su se pomolili pred spomen pločom gvardijana
samostana u Fojnici fra Nikice Miličevića i vikara samostana fra Leona
Migića, koji su streljani u samostanu 13. studenoga 1993. Posebno su
upoznati s Fojničkom ahdnamom iz 1463. godine.
Nakon dolaska u Kraljevu Sutjesku za sudionike je priređen ručak uz riječi
dobrodošlice gvardijana samostana fra Željka Brkića. Nakon ručka prof. dr.
Stjepan Duvnjak i gvardijan fra Željko Brkić sudionike su upoznali sa
samostanom, crkvom, knjižnicom i muzejom.
Pri povratku u Sarajevu svečano Misno slavlje u crkvi Drinskih mučenika
predvodio je biskup Sudar u zajedništvu s ravnateljem dušobrižništva za
Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislavom Markićem, delegatom vlč.

155
 Komadinom, rektorom crkve i upraviteljem internata Svetog Josipa vlč.
Ljubom Zelenikom te ravnateljem Katoličkoga školskog centra Svetog
Josipa mr. vlč. Marijom Ćosićem. U suslavlju je bilo više svećenika
sudionika skupa, a Misnom slavlju pribivala je i skupina učenika Hrvatskoga
školskog centra Svetoga Josipa, koji su smješteni u internatu Svetoga Josipa.
Oni su ujedno pjesmom i glazbom animirali Misno slavlje. Sve je na početku
pozdravio rektor crkve i upravitelj internata vlč. Zelenika. Nadahnutu
propovijed održao je biskup Sudar koji je istaknuo kako Božja riječ pomaže
čovjeku vjerniku da joj otvori svoju dušu i svoje srce kako bi na dostojan i
plodan način sudjelovao u otajstvu. „Stoga samo Božja riječ može do kraja
rasvijetliti i pripraviti ljudsko srce i dušu na tako važan i uzvišeni božanski
susret između čovjeka koji je u potrebi i Boga koji se daje i ispunja tu ljudsku
glad za Bogom“, kazao je biskup Sudar podsjetivši kako se nalazimo u
svetištu Drinskih mučenica, sestara koje su posve svjesno za vrijeme
Drugoga svjetskog rata ostale u svojoj kući na Palama na pomoć ljudima.
One su doista žrtve ljubavi prema čovjeku, ali i žrtve dostojnosti i vjernosti
ljubavi prema Bogu.“
Nakon Misnog slavlja u prostorijama Katoličkoga školskog centra za
sudionike je priređena večera. Tijekom večere prigodnu riječ uputio je biskup
Sudar koji je govorio o sustavu Katoličkih školskih centara u Bosni i
Hercegovini. Tako je 1994. godine usred rata u Sarajevu Vrhbosanska
nadbiskupija osnovala prvi Katolički školski centar "Svetoga Josipa" te je tim
utemeljenjem započela prva katolička škola poslije Drugoga svjetskog rata.
Poslije toga osnovano je još sedam takvih školskih centara: u Zenici, Tuzli,
Travniku, Konjicu, Banjoj Luci, Bihaću te u Žepču.
Ravnatelj Katoličkoga školskog centra "Sveti Josip", mr. vlč. Mario Ćosić je
podsjetio kako u sklopu centra djeluju osnovna škola, medicinska srednja
škola i opća realna gimnazija i internat. U sve tri škole je 1600 učenika i 150
djelatnika. U svemu su uključene i članice Družbe Kćeri Božje ljubavi.
(kta/a.p.)

Završio Godišnji pastoralni skup hrvatskih pastoralnih

djelatnika iz Zapadne Europe

Godišnji pastoralni skup hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe

nastavio je s radom u četvrtak, 26. rujna 2018. u Sarajevu, u organizaciji
Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni.
Predavanje pod nazivom „Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog
dijaloga bosanskih franjevaca“ održao je prof. dr. fra Ivan Šarčević. Kazao je
kako je danas odnos između kršćana i muslimana spada u jedno od velikih
pitanja, izazova i problema. „Mi bosanski franjevci imali smo praktično
iskustvo života, osobito kroz otomansko razdoblje zajedno s muslimanima.

156
Nije moguće dijalogizirati s drugima, ako ih ne poznajemo. Ne možemo ući i
dijalog, ako prema ovoj zemlji, prema ovim ljudima, koji su u njoj,
zadržavamo getoizirajući, podanički, precjenjivački ili podcjenjivački
identitet. Vjera nije svim ljudima izvor smisla. Vjera ako se pretvori u
političku dimenziju dovodi do razdora. Sv. Franjo pripada univerzalnoj
Katoličkoj Crkvi, koji najdosljednije slijedi nauk Isusa Krista. Jedini je
utemeljitelj reda, koji u svojim spisima ima uputu da se ide među saracene i
nevjernike. Franjo sastavlja pravila nakon iskustva susreta sa sultanom. O
tom susretu postoji bezbroj različitih interpretacija. Taj je susret ostao rubni i
često predmet sporenja, a o njemu su se razvile i legende. Ono što je istinito
jest da je došlo do tog susreta“, kazao je dr. Šarčević nadovezujući se na
susret fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda El Fatiha na polju Milodraž,
koji je rezultirao Ahdnamom. Taj susret nije jednakopravni susret. S jedne
strane je bilo Evanđelje, a s druge vojna komponenta. Ta dijelama će biti
trajna dilema, pa i među fratrima. Ponavlja se na primjeru sv. Franje da
Zvizdović nenaoružan izlazi pred sultana. Fratri su stalno nosili sa sobom
Ahdnamu iako je stalno kršena. Ostaje dilema kako ostati u zemlji bez
potpunoga političkog subjektiviteta. Stoga je bilo važno sačuvati nadu“,
kazao je dr. Šarčević istaknuvši kako je važno graditi identitet iz vjere, te je
iznio još primjera dijaloga franjevaca u Bosni u procesu dijaloga i suživota s
drugima i drugačijima.
„Doprinos Islamske zajednice u međureligijskom dijalogu u Bosni i
Hercegovini / Teološka dimenzija međureligijskog i međukulturalnog
dijaloga (islamska perspektiva)“ bio je naslov predavanja dr. sc. Dževade
Šuško iz Sarajeva. Kazala je kako izbor teme korespondira s civilizacijskim i
kulturnim kontekstom Bosne i Hercegovine, pa i s regionalnim i europskim
ambijentom, koji neposredno ima utjecaj na naše živote i našu budućnost.
„Kako živimo u pluralnom svijetu, pored nama je stalni izazov propitkivati
pravila koja određuju naše odnose, njihovu utemeljenost na vrijednostima za
koje se zalažemo, ali i na postojanost izvora na kojima počivaju. Jedno od
pitanja i pitanje je religije i njezinih istina, sadržanih u religijskim izvorima
na čijim vrelima su nastale tradicije za koje se vežu milijuni ljudi. Svaka
sveta knjiga u rukama čovjeka iznova je objavljeni tekst koji razgovara sa
svojim čitateljem. Jasno je da nije moguća potpuna autonomija religije u
odnosu na druge oblike organiziranja, koji za osnovu imaju druge sfere duha,
s kojima se ona susreće. Priznanje prava drugima na kolektivni religijski i
kulturni identitet uvijek je bilo jedno od važnijih pitanja iz kojih se
sagledavala mogućnost ili nemogućnost zajedničkog života među ljudima.
Pripadnici velikih religija i baštinici njihovih tradicija, u svojim učenjima i
praksi gradili su i rušili mostove među ljudima. Za muslimane islam je
svojevrstan način života, duhovni put kojim oni razumijevaju sebe i svijet
oko sebe. To je vjerovanje koje im nalaže da čine dobro i da izbjegavaju zlo,
kao i da mu se suprotstave kada ono pređe granice dozvoljenog. Islam ne
predstavlja svijet koji bi bio dovoljan sam sebi, koji ne bi priznao i drugima

157
 pravo na postojanje, na sreću i dostojanstvo. Kao što je to uvijek i bilo, a na
što svete knjige upozoravaju, svijet se pokazuje složenim i kompliciranim u
odnosu kakav bi nama bio poželjan. Mnoštvo je naroda i rasa, religijskih
opredjeljenja, koji u isto vrijeme polažu pravo na vlastiti duhovni put, o
čemu svjedoči i Kuran: „Da je Bog htio, jednom bi vas narodom učinio“,
kazala je dr. Šuško zaključivši kako je važna potpora za iskreni
međureligijski dijalog od poglavara crkava i vjerskih zajednica, ali to nije
dovoljno. „Vjernice i vjernici, svako pojedinačno u svojim stamenim
zgradama, mjestima, na radnom mjestu, školama, neprestano trebaju
djelovati u duhu mira, suživota i ljubavi prema Božjim stvorenjima.“
Izv. prof. dr. sc. Vladislav Topalović iz Foče održao je predavanje pod
naslovom „Doprinos Srpske Pravoslavne Crkve u ekumenskom i
međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini / Teološka dimenzija
ekumenskog, međureligijskog i međukulturalnog dijaloga (pravoslavna
perspektiva)“ „Danas je svaki kutak svijeta mjesto gdje se susreću različite
kulture i religije i to zahvaljujući globalizaciji. Čini mi se ipak, kako je malo
takvih mjesta kao što je Bosna i Hercegovina, a na poseban način Sarajevo,
koji se mogu uzeti kao specifična mjesta međureligijskog dijaloga. Na našim
se prostorima susreći tri do četiri stare autohtone zajednice koje su svaka na
svoj način kroz dugu povijest ostavile pečat u svim sferama života. Religijski
identiteti su ovdje posebno važni. Čak ako je netko i ateist on je pravoslavni,
katolički ili muslimanski ateist. Bosnu i Hercegovinu uz autentično područje
ekumenskog i međureligijskog dijaloga čini i njezina traumatična prošlost.
Svi ratovi koji su ovdje kulminirali u 20. stoljeću nakon stoljetnih povijesnih
antagonizama veliko je područje za dokazivanje utjecaja međureligijskog i
ekumenskog dijaloga kao preduvjeta za mir i pomirenje. Takav potencijal
koji postoji u Bosni i Hercegovini prepoznat je od svih mirovnih inicijativa i
foruma međureligijskog i ekumenskog dijaloga, koji su se ovdje organizirali.
Tako je utemeljeno i Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini“, kazao je
dr. Topalović istaknuvši kako se Srpska Pravoslavna Crkva aktivno uključila
u proces dijaloga te je dala potporu radu međureligijskog dijaloga u
Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine. „Mi već dvadeset godina
sudjelujemo u vrlo značajnim naporima i akcijama ovog vijeća i njegovih
lokalnih odbora na promociji međureligijskog dijaloga.“
Nakon predavanja organiziran je okrugli stol na kojem su sudjelovali svi
predavači: mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, predsjednik
Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i
Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, doc. dr. Tomislav Kovač iz
Zagreba, prof. dr. Niko Ikić iz Sarajeva, prof. dr. Ivan Šarčević iz Sarajeva,
dr. Dževada Šuško iz Sarajeva i izv. prof. dr. Vladislav Topalović iz Foče.
Razvila se plodna diskusija tijekom koje je biskup Sudar zahvalivši
organizatoru Hrvatskome dušobrižničkom uredu iz Frankfurta na
organiziranju skupa i izboru teme istaknuo: „Možda se od nas očekuju

158
prebrzi rezultati. Naše su rane gledajući vremenski još jako svježe, a gledano
povijesno one su jako duboke. Ovdje je opasnost koja se stalno ponavlja
manipuliranje s vlastitom boli i boli drugoga, a često se razumije samo
vlastita bol. Stoga je potrebno, a to je tako jedino i moguće, prihvatiti
drugoga s njegovom istinom. Ovdje je povijest bila takva da je svatko barem
jedanput došao na red da teško strada. Često se pamti samo svoje. Tako se ne
može naprijed. Potrebno je dopustiti čovjeku, narodu i Crkvama i vjerskim
zajednicama vrijeme da odbolujemo. Možda smo se umorili živeći zlo i da
smo došli do zaključka da to stvarno nema nikakvog smisla. A ovdje ima
toliko toga zajedničkoga i ne samo na vjerskom nego na etničkom. Ali treba
vrijeme da sebi priznam bolnu istinu što se dogodilo sa strane mog naroda
kako bih razumio bol onih kojima se to nanijelo. Samo onda mogu očekivati
to i s druge strane. To su teška pitanja i teške sudbine. Zato ljudi odavde tako
rado i bez boli odlaze. Svaku večer molim za ozdravljenje naroda i ljudi
Bosne i Hercegovine. Bolest je strašna i treba iz toga izići. Temelj je naše
nade posvijestiti ljudima, a to je zadaća Crkava i vjerskih zajednica, kako
smo sudbinski vezani i kako smo izdanci istog korijena. Ne zato što nas je
isti Bog jednake stvorio, nego zato što nas je povezao, etnički, poviješću i
kulturno, a i patnjom. Ako to uspijemo prenijeti prije nego nas nestane,
preživjet ćemo.“
Uime organizatora delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica
Komadina je zahvalio sudionicima skupa. Zahvalio je predavačima,
Bogosloviji i Katoličkom bogoslovnom fakultetu na gostoprimstvu. Na
poseban je način zahvalio biskupu Sudaru, koji je sudjelovao na skupu od
početka do kraja, a to je, kako je kazao, poticaj djelatnicima hrvatske pastve
u Zapadnoj Europi, koliko nas cijeni. Zahvalio je na sudjelovanju ravnatelju
dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomslavu Markiću kao i
dekanu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu dr. Darku Tomaševiću
na pomoći oko organiziranja skupa, izbora teme i predavača.
Svetu misu u crkvi sv. Ćirila i Metoda u popodnevnim satima toga dana
predvodio je dekan dr. Tomašević u zajedništvu s biskupom Sudarom,
ravnateljem dr. vlč. Markićem, delegatom vlč. Komadinom i svećenicima
sudionicima skupa, kao i drugim svećenicima. Toga se dana slavio blagdan
sv. Vinka Paulskoga, a dekan Tomašević je u propovijedi istaknuo, kako
naše djelovanje ima jedino smisla u Bogu.
Pjevanje je na Svetoj misi animirao voditelj Hrvatske katoličke misije Siegen
don Vinko Puljić.
Skup je završio misnim slavljem u petak 28. rujna kapeli Bogoslovije, koje je
predvodio ravnatelj vlč. Markić. (kta/a.p.)

159
 OBILJEŽAVANJE SVJETSKOG DANA SREDSTAVA
DRUŠTVENE KOMUNIKACIJE
U BOSNI I HERCEGOVINI

Biskup Vukšić slavio Svetu misu u Žepču na Svjetski dan

sredstava društvene komunikacije u Bosni i Hercegovini

Predsjednik Vijeća za društvene komunikacije Biskupske konferencije Bosne

i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, u nedjelju 30 rujna
2018. u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Žepču predvodio je svečano
Euharistijsko slavlje na Svjetski dan sredstava društvene komunikacije u
Bosni i Hercegovini. Naime, u skladu s odlukom Biskupske konferencije u
Bosni i Hercegovini iz 2003. godine, i ovaj 52. Svjetski dan sredstava
društvene komunikacije, umjesto u mjesecu svibnju, u Bosni i Hercegovini
obilježen je u posljednju nedjelju mjeseca rujna.

Među koncelebrantima također su bili: ravnatelj mjesečnika „Naša

ognjšta“ fra Gabrijel Mioč, ravnatelj i glavni urednik Radija Marija BiH p.
Mato Anić, ravnatelj Katoličkog školskog centra „Don Bosco“ u Žepču don
Milan Ivančević, generalni tajnik BK BiH i glavni urednik Katoličke
tiskovne agencije BK BiH mons. Ivo Tomašević i drugi. Euharistijsko slavlje
izravno je prenosila Radio Marija BiH, Radiopostaja Žepče te Radio
Tomislavgrad, a signal su preuzele i pojedine druge radiopostaje. Svetu misu
medijski su popratili djelatnici Katoličkog tjednika, portala Nedjelja.ba i
Katoličke tiskovne agencije BK BiH.

Riječi pozdrav biskupu Vukšiću, članovima spomenutog Vijeća, svim

svećenicima i medijskim djelatnicima te svim sudionicima Misnog slavlja
poželio je žepački župnik vlč. Predrag Stojčević.

U prigodnoj propovijedi biskup Vukšić podsjetio je da se „već 52. godinu

zaredom rimski biskupi se, u povodu Svjetskoga dana društvenih
komunikacija, posebnom porukom obraćaju cijeloj Katoličkoj Crkvi, kao i
svakom njezinu članu ponaosob, ali i cijelomu svijetu, posebice vlasnicima,
urednicima i svim djelatnicima u tom važnom području suvremenoga svijeta“.

„Naravno, obraćaju se također jednako i korisnicima njihovih poruka, ideja i

informacija. I svake godine ta je poruka posvećena nekoj novoj temi, koja u
prethodnom razdoblju ili nije bila sadržaj papinskih poruka ili se opet
nameće kao potreba sadašnjega trenutka. Tako je i ove godine učinio papa
Franjo koji je, vođen Isusovim riječima: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32),
svoju poruku posvetio obrani istine i čovjekovu pravu na istinu te

160
novinarstvu mira, i naspram tomu temi lažnih vijesti (fake news).
Istovremeno naglašava, da je komunikacija dio nauma, koji Bog stvoritelj
ima s čovjekom i osnovni način na koji se stvara i doživljava zajedništvo
među ljudima“, kazao je biskup Vukšić te podsjetio da na Dan medija svake
godine slavi Svetu misu u različitim biskupijama i župama u BiH pa je tako
posljednje nedjelje u rujnu 2014. godine slavio Euharistiju u Mostaru, zatim
2015. u sarajevskoj župi Briješće, pa 2016. u župi Pohoda Blažene Djevice
Marije u Banjoj Luci te 2017. u župi sv. Mihovila arkanđela u
Tomislavgradu.

„Molimo Gospodina Boga da učini, kako bi svaki čovjek bio zaštićen od

ropstva lažnih vijesti, kako bi njihovi izvori presušili, odnosno kako bi
njihovi tvorci odustali od ponižavanja čovjeka i postali sluge istine, koja
oslobađa. Ta naša nakana izravno proizlazi iz ovogodišnje poruke pape
Franje za svjetski dan društvenih komunikacija. U njoj on snažno naglašava
da su posebice kršćani, kao sljedbenici i učenici Isusa Krista, u skladu s
Isusovim naukom, svjedoci i pronositelji istinite vijesti i da svaki čovjek ima
pravo na istinu te da se nitko ne može smatrati oslobođenim dužnosti
suprotstavljanja lažima. To treba pojačano i glasno ponavljati osobito u naše
vrijeme, kada je sve učestalija pojava nijekanja istine, lažnih vijesti i
manipuliranja“, istaknuo je biskup Vukšić te ukratko protumačio pojedine
naglaske iz Papine Poruke.

„Da je čovjek biće komunikacije, da se njegovo poslanje i dostojanstvo

sastoji i ostvaruje u širenju istine, dobra i lijepoga, a protiv laži, zla i ružnoga,
kršćanska je istina o čovjeku, jedino vrelo iz kojega kršćanstvo crpe snagu
etičkog uvjerenja, prvi osnov na kojemu gradi i glavni razlog zbog kojega se
trudi kako bi se te vrednote ostvarile, primjenjivale i ljubomorno čuvale
također u svakodnevnom planiranju i ponašanju sredstava društvene
komunikacije i njihovih vlasnika i djelatnika. U to etičko poslanje kršćanstva
uključuje se izravno i papa Franjo koji ovogodišnjom porukom želi 'dati svoj
doprinos zajedničkom nastojanju oko sprječavanja širenja lažnih vijesti i
ponovnom otkrivanju dostojanstva novinarskoga zanimanja i osobne
odgovornosti novinara u priopćavanju istine'“, kazao je biskup Vukšić
ističući da su sredstva društvene komunikacije također u službi nove
evangelizacije.

„Dapače, Crkva bi se pred Bogom osjećala grešnom, kada ne bi koristila ova

moćna sredstva, jer ona mogu i moraju biti u službi njezina programa re-
evangelizacije i nove evangelizacije suvremenoga svijeta. Stoga je
suvremeno kršćansko dušobrižništvo nezamislivo bez njih, a svaki
dušobrižnik, koji se njima ne bi htio služiti, činio bi velik grijeh propustom i
bio bi nepopravljivo hendikepiran“, rekao je biskup Vukšić te pozvao sve
medijske djelatnike, da se svojim djelovanjem i pisanjem pridruže onima,

161
 koji šire istinu kao sredstvo i put oslobođenja čovjeka. „S tom nakanom,
molimo milosrdnoga Gospodina da, po primjeru svetoga Franje Saleškoga,
neumornoga propovjednika istine, u čiji zagovor preporučujemo živote i
plemenita nastojanja medijskih djelatnika, podrži one koji šire istinu, poštuju
etička pravila i osnažuju novinarstvo mira“, zaključio je biskup Vukšić.

Uz orguljsku i violinsku pratnju liturgijsko pjevanje animirao je Župni zbor

Žepče pod ravnanjem s. Slavice Tubak iz Družbe Marijinih sestara
čudotvorne medaljice.

Nakon Svete mise biskup Vukšić susreo se s nazočnim medijskim

djelatnicima. (kta)

162
POHOD NADBISKUPA WONGA
BOSNI I HERCEGOVINI

Susret nadbiskupa Wonga s odgojiteljima

u bogoslovijama i sjemeništima u BiH

U organizaciji Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa

Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Centra za savjetovanje
Vrhbosanske nadbiskupije, 5. listopada 2018. u Svećeničkom domu
Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, tajnik za sjemeništa pri Kongregaciji
za kler nadbiskup mons. Jorge Carlos Patrón Wong susreo se s odgojiteljima
u bogoslovnim i malim sjemeništima i dijecezanskim referentima za zvanja u
Bosni i Hercegovini. Susret je organiziran u okviru permanentne formacije za
odgojitelja u bogoslovnim i malim sjemeništima.

Predsjednik Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa BK

BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski poželio je
dobrodošlicu nadbiskupu Wongu kao i odgojiteljima u: Vrhbosanskom
bogoslovnom sjemeništu, Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom
sjemeništu Redemptoris Mater u Sarajevu sa sjedištem u Vogošći,
Franjevačkom sjemeništu u Visokom, Nadbiskupijskom sjemeništu Petar
Barbarić u Travniku te dijecezanskim referente za zvanja. Napomenuo je da
će poglavari Franjevačke teologije iz Sarajeva sudjelovati 7. rujna na susretu
s nadbiskupom Wongom.

Nadbiskup Wong održao je izlaganja na sljedeće teme: Predstavljanje

dokumenta: Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi (Ratio
fundamentalis institutionis sacerdotalis); Ljudska dimenzija u početnoj i
trajnoj formaciji sjemeništaraca, bogoslova, redovnika i svećenika te
Formirati danas odgojitelje za svećeništvo. Nakon izlaganja uslijedila je
diskusija na spomenute i druge teme koje se tiču odgoja budućih svećenika.

Kardinal Puljić napomenuo je da je nadbiskup Wong sudjelovao u pisanju

dokumenta s temeljnim odredbama za svećenički odgoj i izobrazbu te dodao
da je kroz predavanja i razgovor nastojao pomoći odgojiteljima da razumiju
duh Crkve koja, posebno nakon Drugog vatikanskog sabora, želi što bolje
pripraviti svećenike za buduće pastoralno djelovanje. Rekao je i da je
naglasak u predavanjima nadbiskup Wonga upravo na spremnosti da
odgojitelji, kao i svi svećenici, budu uvijek spremni učiti i biti učenici Isusa
Krista kako bi, kao Kristovi učenici, mogli što bolje učiti druge te i sami
postajati sve više slični Kristu Gospodinu.

163
 Susret je završen zajedničkim Euharistijskim slavljem u kapeli
Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa na kojem je sudjelovala i
bogoslovska zajednica.

Mons. Jorge Carlos Patrón Wong je rođen 3. siječnja 1958. u gradu Merida,
Yucatan, Meksiko. U velikom sjemeništu u Yucatanu studirao je filozofiju i
teologiju. Zaređen je za svećenika 12. siječnja 1988. za nadbiskupiju Yucatán.
Od 1988. do 1993. studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu
gdje je stekao dvostruku specijalizaciju iz psihologije i duhovne teologije.
Predavao je u Centru Marista za više studije. Bio je kapelan na Sveučilištu
Marista u Meridi, kapelan Apostolat-a u Serri, koordinator komisije „Mediji i
komunikacije” i odgojitelj u sjemeništu. Od 2000. do 2009. bio je rektor
Bogoslovije (filozofski i teološki studij) u Yukatanu, a između 2003. i 2008.
bio je predsjednik Organizacije meksičkih sjemeništa (OSMEX); između
2004. i 2009. predsjednik je Organizacije latinoameričkih sjemeništa
(OSLAM). Papa Benedikt XVI., 15. listopada 2009. imenovao ga je
biskupom koadjutorom biskupije Papantle, a 15. prosinca 2009. zaređen je za
biskupa. Papa Benedikt XVI., 2. svibnja 2012. imenovao ga je sedmim po
redu biskupom Papantle u regiji Veracruz. Izabran je za predsjednika
Biskupske komisije za duhovna zvanja i ministerijalne službe (CEVyM) za
razdoblje od 2012. do 2015., te za člana Devym-a (Odjel za zvanja i
ministerijalne službe) i CELAM-a (Vijeća biskupskih konferencija zemalja
Latinske Amerike) od 2011.-2015. godine. Papa Franjo, 21. rujna 2013.
uzdigao ga je na čast nadbiskupa i imenovao tajnikom za Sjemeništa pri
Kongregaciji za kler. Dana 9. studenog 2013. imenovan je članom
Kongregacije za katolički odgoj, a 29. srpnja 2014. imenovan je savjetnikom
Kongregacije za evangelizaciju naroda. Papa Franjo, 15. rujna 2015.
imenovao ga je savjetnikom u Papinskoj komisiji za Latinsku Ameriku. (kta)

Susret nadbiskupa Wonga s svećenicima, redovnicima i

redovnicama

Tajnik za sjemeništa pri Kongregaciji za kler nadbiskup mons. Jorge Carlos

Patrón Wong, 6. listopada 2018. u Svećeničkom domu Vrhbosanske
nadbiskupije u Sarajevu susreo se sa svećenicima, redovnicima i
redovnicama. Susret su organizirali Vijeće za bogoslovna i mala sjemeništa
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Centar za savjetovanje
Vrhbosanske nadbiskupije.

Pozdrav svim svećenicima, redovnicima i redovnicama uputio je predsjednik

Biskupske konferencije BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit
vrhbosanski, koji je posebno zahvalio nadbiskupu Wongu na dolasku u
glavni grad Bosne i Hercegovine kako bi se susreo ponajprije s odgojiteljima

164
u bogoslovnim i malim sjemeništima te s bogoslovima i sjemeništarcima kao
i sa svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Nadbiskup Wong zahvalio je kardinalu Puljiću na pozivu te prenio pozdrav

prefekta Kongregacije za kler kardinala Benaiamina Stelle. U svom izlaganju,
naslovljenom prema riječima sv. Pavla apostola iz Druge poslanice Timoteju:
„Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi“ (1,6), nadbiskup Wong govorio je
o trajnoj formaciji u novom dokumentu: Temeljne odredbe o svećeničkom
odgoju i izobrazbi (Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis). Kazao je
da svi u svećeništvu i redovništvu osjećaju kako ih dar zvanja nadilazi i
dolazi odozgor, „poput plamena koji gori u našim srcima, oblikuje nas i čini
nas pastirima prema Srcu Kristovu“. Dodao je da Bogu posvećene osobe iz
iskustva u svom ljudskom tijelu osjećaju potrebu „božanskog kipara“ koji će
trajno, kako kaže prorok Ezekijel, iz njihova tijela vaditi „srce kameno“ i
davati im „srce od mesa“.

Nadbiskup Wonge podsjetio je da se u spomenutom dokumentu ističe kako

biti svećenik znači biti pozvan na poseban način slijediti Gospodina i živjeti
iskustvo intimnog odnosa s Isusom Svećenikom te dopustiti da ga Krist
potpuno preoblikuje i dođe do osjećaja i stavova koji proizlaze iz Srca
Kristova. „To je korijen trajne formacije: biti pozvan na svećeništvo jest
događaj koji dotiče i tiče se naše osobe u svim njezinim dimenzijama i
cjelokupnosti našeg života u svim njegovim fazama; zamislimo, dakle, nešto
poput prizme: baza na kojoj smo utemeljeni je Isus Dobri Pastir koji nas je
pozvao na ministerij i, povezane jedna s drugom na skladan način, tu su
razne dimenzije našega života - ljudska, duhovna, intelektualna i pastoralna -
ali i različite faze u kojima se one odvijaju, to jest hod u sjemeništu, ređenje,
počeci ministerija, srednja dob sa svojim proturječjima i pastoralnim i
duhovnim izazovima te, konačno, ono što, sjećajući se naslova dobre knjige,
volim zvati 'svećenikova jesen' odnosno godine starosti i starenja“, kazao je
nadbiskup Wong te se osvrnuo na učenje pape Franje na tu temu.

Nadbiskup Wong progovorio je i o trajnoj formaciji te stupnjevitom i

cjelovitom hodu ističući da je svećenički život usklađivanje s Kristom pa
tako ni formacija, prema riječima pape Franje, „ne može biti dovršen zadatak,
jer svećenici nikada prestaju biti Isusovi učenici, oni koji ga slijede“.
Istaknuo je da trajna formacija nije samo nužnost i nezaobilazna dužnost
svećenika nego još više „kontinuirano obraćenje srca, osobni ljudski dodir
koji je odraz nježnosti i samilosti Isusa, solidna duhovnost koja svoj
ministerij ukorjenjuje u vjeri i molitvi, sposobnost teološko-pastoralnog
čitanja događaja života i Crkve“. Progovorio je i o svećeničkom bratstvu kao
mjestu trajne formacije te izazovima i mogućnostima koje su s tim povezane.
Ukazao je na rizike koje sa sobom nosi razmišljanje o sebi i svom svećenstvu
na izoliran i individualistički način zaboravljajući na pripadnost Crkvi i

165
 prezbiteriju. Istaknuo je potrebu da svećenici, redovnici i redovnice osjećaju
s Crkvom u skladu s njezinom drugom tradicijom poslanja drugima i služenja
zajednici.

Susret je završen zajedničkom molitvom u crkvi sv. Ćirila i Metoda i

zajedničkim druženjem u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. (kta)

Susret nadbiskupa Wonga s bogoslovima i sjemeništarcima u

Bosni i Hercegovini
U organizaciji Vijeća za bogoslovna sjemeništa i Vijeća za mala sjemeništa
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Centra za savjetovanje
Vrhbosanske nadbiskupije, 7. listopada 2018. u Svećeničkom domu
Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, tajnik za sjemeništa pri Kongregaciji
za kler nadbiskup mons. Jorge Carlos Patrón Wong susreo se s bogoslovima i
sjemeništarcima u Bosni i Hercegovini.

Na susretu sudjelovali su bogoslovi: Franjevačke teologije iz Sarajeva

Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, Nadbiskupijskom misijskom
međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater u Sarajevu sa sjedištem u
Vogošći, Franjevačkog sjemeništa u Visokom te Nadbiskupijskog sjemeništa
Petar Barbarić u Travniku.

Nadbiskup Wong zahvalio je predsjedniku Biskupske konferencije BiH

kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom, te
pozdravio okupljene bogoslove i sjemeništarce s njihovim poglavarima
posebno zahvaljujući na domaćinstvu djelatnicima Svećeničkog doma na
čelu s ravnateljem vlč. Fabijanom Stanušićem i Vrhbosanskom bogoslovnom
sjemeništu na čelu s rektorom preč. Josipom Kneževićem. Istaknuo je da
osjećaju duboku povezanost s mladima čije je predstavnike dan ranije primio
papa Franjo na početku Biskupske Sinode u Vatikanu.

U svom izlaganju nadbiskup Wong predstavio je osnovne točke dokumenta:

Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi (Ratio Fundamentalis
Institutionis Sacerdotalis) u kojem je prikazana vizija cjelovite svećeničke
formacije počevši od formacije u sjemeništu. Podsjetio je na riječi pape
Franje izrečene prigodom susreta talijanskih biskupa na Skupštini u Asizu 8.
studenog 2014. kada je naglasio ljepotu i važnost službe svećenika u Crkvi,
„koji žive s narodom, odgajaju mlade, prate obitelji, posjećujući bolesne i
tako svojim postojanjem i djelovanjem navješćuju radost Evanđelja“. Potom
je pojedinačno prikazao svaku od četiri glavne odrednice odgoja za
svećeništvo: 1. Odgoj treba biti: jedinstveni, cjelovit, zajednički i misijski; 2.

166
Odgoj kao učeništvo; 3. Oblikovanje prema Kristu Dobrom Pastiru i 4.
Osobna pratnja te duhovno i pastoralno razlučivanje.

Nadbiskup Wong kazao je da sjemenište oblikuje, kroz dinamiku

zajedničkog života te da pastiri trebaju biti „učenici zaljubljeni u
Gospodina“ i spremni biti oruđe Njegovog milosrđa u službi narodu Božjem.
Dodao je da je to moguće ako je formacija shvaćena kao biti i ostati na „putu
koji se nastavlja“, koji traje čitav život te da su početna i trajna formacija
dvije faze jednoga puta.

Govoreći o odgoju kao učeništvu, nadbiskup Wong pojasnio je da je

učeništvo osnovna ideja koja prožima cijeli dokument. „Svećenik, to jest
pozvana osoba koja kreće stopama Isusa Učitelja, ostaje otvorena Njegovoj
Riječi, oblikujući se prema Njegovom srcu i stavljajući se na raspolaganje u
poslanju Crkve u svijetu“, kazao je nadbiskup Wong te dodajući da je
„svećenik stalni učenik na putu postavljen za pastira te vodi narod samo
utoliko ukoliko je on, kao prvi, otvoren davati život Gospodinu i Njegovoj
Riječi“. Dodao je da spomenuti dokument potvrđuje kako je osnovna ideja da
sjemeništa trebaju formirati učenike misionare „zaljubljene“ u Krista učitelja
koji kao pastiri žive među vjernicima služeći im i donoseći im Božje
milosrđe“. Istaknuo je potrebu da svaki svećenik osjeća kao učenik na putu
konstantno potreban cjelovite formacije shvaćene kao trajno suobličivanje
Kristu.

Nakon izlaganja uslijedio je okrugli stol na temu odgoja i trajne formacije.

Kardinal Puljić na kraju susreta predvodio je Euharistijsko slavlje u crkvi sv.

Ćirila i Metoda u okviru zdanja Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. U
prigodnoj propovijedi kratko se osvrnuo ne Isusove riječi iz misnog
evanđeoskog odlomka po Marku (10,2-16) prema kojima je Bog od početka
stvorio muško i žensko i „dvoje njih bit će jedno tijelo“ te da ono što „Bog
združi, čovjek neka ne rastavlja“. Istaknuo je da je brak Božja institucija koju
čovjek treba poštivati. Obraćajući se okupljenim bogoslovima i
sjemeništarcima kazao je da je i za brak i za svećeništvo potrebno izvršiti
Božju zadaću, a to je zrenje u ljubavi. „Odgovornost je mjerilo zrelosti“,
kazao je kardinal Puljić ističući da nema ljubavi bez žrtve koja je sastavni dio
ljubavi. „Nema braka bez darivanja u ljubavi i nema zrenja bez zrenja u
ljubavi“, kazao je kardinal Puljić potičući okupljene svećeničke kandidate da
uvijek budu svjesni kako ih je Bog iz ljubavi i za ljubav stvorio.

„Brak i zvanje zahtijevaju vjernost“, rekao je kardinal Puljić. Podsjećajući na

Isusove riječi: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u
najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten“ (Lk 16,10), kazao je da nema
napretka na putu svetosti bez vjernosti u malim stvarima. Napominjući da je

167
 život sastavljen o malih svakodnevnih stvari, rekao je da je vjernost u malom
najbolja obrana od zla. Istaknuo je da mlakost i osrednjost razaraju duhovni
život te podsjetio na riječi iz Knjige Otkrivenja (3, 14-16) upućene anđelu
Crkve u Laodiceji: „Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak
Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili
vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“. Poručio je
također da vjernost u malom čuva čovjeka od nezadovoljstva samim sobom i
svojim zvanjem dodajući da „kad netko sebe proglasi mučenikom, onda muči
sve oko sebe“. Prisjetio se i vremena svoje župničke službe kada je, gradeći
sa župljanima crkvu od kamena, uvidio važnost sitnog pijeska u malteru koji
povezuje veliko kamenje. Rekao je da na jednak način svakodnevna vjernost
i ljubav u malim stvarima povezuje i velika djela te kao primjer naveo svetog
Josipa koji je veliki svetac upravo po svakodnevnoj vjernosti i poslušnosti
Bogu. Na kraju propovijedi podsjetio je na riječi travničkog sjemeništarca,
časnog sluge Božjega Petra Barbarića: „Od svih putova što vode u nebo,
meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide
ispunjavajući svoje obične dužnosti“.

Nakon Svete mise nastavljeno je druženje u Vrhbosanskom bogoslovnom

sjemeništu. Na kraju je kardinal Puljić još jednom zahvalio nadbiskupu
Wongu za njegov dolazak i za njegova izlaganja i razgovore kojima je
obogatio sve koji su sudjelovali na nekom od trodnevnih susreta s njim. (kta)

168
STUDIJSKI DAN O POVIJESTI
KATOLIČKE CRKVE U MAKEDONIJI
Studijski dan pod nazivom: „Katolička Crkva u Makedoniji kroz svoju
povijest“ održan je u nacionalnoj ustanovi Muzej makedonske borbe u
Skopju u subotu, 10. studenog 2018. u organizaciji Katoličke Crkve u
Republici Makedoniji i u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom
Univerziteta u Sarajevu. U vrlo lijepoj modernoj dvorani okupili su se brojni
sudionici ne samo iz Skopja nego i iz Strumice i drugih mjesta, a ugodno
ozračje stvorile su lijepom glazbom Julija Nikolovska na violini i Lujza
Polifrova na flauti.

Riječi dobrodošlice svima prisutnima uputio je biskup skopski i eparh

strumičko-skopski mons. dr. Kiro Stojanov, a između ostalih prisutni su bili:
nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, veliki kancelar
KBF-a u Sarajevu s dekanom preč. dr. Darkom Tomaševićem i grupom
profesora iz Sarajeva koji su održali svoja predavanja kao i biskup
mostarsko-duvanjski i apotolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr.
Ratko Perić i vojni biskup u BiH mons. dr. Tomo Vukšić koji su također
održali prigodna predavanja. Nazočni su bili i brojni dijecezanski i svećenici
istočnoga obreda te časne sestre iz cijele Makedonije, a pridružili su im se i
pojedini članovi njihovih župnih zajednica. „Ovo je prvi ovakav dan koji želi
stručno osvijetliti teme koje su naznačene i koje zasigurno trebaju biti
produbljivane“, kazao je biskup Stojanov u svom pozdravu.

Kardinal Puljić u svom je pozdravu ukazao na opasnost da se u današnjem

vremenu „prepadnemo sadašnjih izazova, a zapravo, kada pogledamo u
prošlost, tih izazova nije nikada manjkalo“. Dodao je da je važno upoznati
„iz čega smo nikli i na čemu danas rastemo, kako bi ostavili svijetli trag za
buduće generacije“.

Direktor Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i religioznim grupama u

Republici Makedoniji mr. Darjan Sotirovski pozdravio je sve prisutne i kazao
da je Katolička Crkva u Makedoniji primjer čimbenika stabilnosti u
multireligijskom i multikulturnom življenju te da ima otvoren i iskren odnos
prema predstavnicima vlasti u nastojanju da riješe s poteškoće s kojima se
Crkva susreće.

Okupljenima se obratio i dekan Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u

Skopju dr. Đoko Đorđevski koji je podsjetio da su u Makedoniji vidljivi
tragovi sv. Pavla apostola po kojem je, preko ovih krajeva, najprije stigla
radosna vijest Evanđelja u Europi.

169
 Pozdravnu riječ uputio je i dekan Tomašević ističući da povijest i činjenice
trebaju hraniti nadu i vjeru u mjesnoj Crkvi u Makedoniji te podsjetio da je
od osnutka KBF-a 1890. do danas iz mjesne Crkve u Makedoniji na KBF-u u
Sarajevu studiralo 28 svećeničkih kandidata.

Nakon uvodnih riječi, biskup Stojanov pozdravio je i spomenuo bogat

znanstveni rad moderatora Studijskog dana profesora emeritusa KBF-a u
Sarajevu mons. dr. Matu Zovkića koji se kratko prisjetio svojih ranijih
pohoda glavnom gradu Makedonije.

Znanstveni suradnik i docent na Odsjeku za antičku i srednjovjekovnu

povijest Makedonije sa Instituta za nacionalnu povijest u Skopju prof. dr. sc.
Dragan Zajkovski iznio je predavanje pod naslovom: „Kršćanstvo u rimskoj
pokrajini Makedoniji od početka do propasti Zapadnog Rimskog carstva“.
Na početku izlaganja podsjetio je da je širenje kršćanstva u rimskoj pokrajini
Makedoniji usko povezano s misionarskom djelovanjem apostola Pavla te da
je već u 4. stoljeću osnovana Makedonska biskupija u sklopu prefekture Ilirik.
Prikazao je kronologiju dolaska kršćanstva na taj prostor napominjući da je
prva osoba koja je prihvatila kršćanstvo na području pokrajine Makedonije
bila žena po imenu Lidija s obitelji u Filipima. Istaknuo je da je u Filipima
uspostavljena kršćanska općina - prva u Europi - koju je osobno utemeljio
apostol Pavao. Dodao je da je, tijekom svog trećeg puta misionara, apostol
Pavao dvaput posjetio Makedoniju između 56 i 58 godine. Rekao je da je
postojanje jakih kršćanskih župa u Solunu, Filipima i Beroi činilo osnovu za
brzo širenje kršćanstva u drugim dijelovima pokrajine Makedonije. Ukratko
je prikazao progone kršćana u vrijeme cara Nerona i drugih rimskih careva u
pokrajini Makedoniji te formiranje ranokršćanskih biskupija u Makedoniji u
4. stoljeću nakon Milanskog edikta i priznavanja kršćanstva kao ravnopravne
religije. Osvrnuo se i na ozbiljne izazove za Crkvu u vrijeme kristoloških
rasprava i sve većeg razilaženja između Rima i Carigrada.

Predavanje pod naslovom „Crkva Justinijana Prima i njezine tradicije u

Ohridskoj arhiepiskopiji“ trebao je održati profesor emeritus u Skopju dr. sc.
Jovan Belčovski, ali iz zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati pa će
njegovo izlaganje biti naknadno otisnuto u zborniku s ovog Studijskog dana.

Profesor na KBF-u u Sarajevu dr. sc. vlč. Milenko Krešić održao je

predavanje na temu:„Crkva u Makedoniji od dolaska Slavena do Osmanlija“.
Obradio je prilike u Crkvi na području današnje Makedonije od vremena
doseljenja Slavena i njihovog stupanja u kršćansku ekumenu do pada
Makedonije pod osmansku vlast u kontekstu odnosa makedonske Crkve
prema Rimu i Carigradu. Prema njegovim riječima, slavenska plemena, koja
će kasnije u simbiozi s domicilnim stanovništvom stvoriti makedonski narod,
naselila su područja današnje Makedonije krajem 6. i početkom 7. stoljeća.

170
Uskoro je počela njihov kristijanizacija, ponajprije od domicilnog kršćanskog
stanovništva te potom bizantskom vjerskom politikom. U vrijeme njihova
dolaska i kristijanizacije ovaj prostor, jurisdikciji je pripadao rimskoj Crkvi.
Sredinom 9. stoljeća prostori današnje Makedonije postali su dijelom
Bugarskog Carstva. Crkvena politika bugarskih careva lavirala je između
Rima i Carigrada. Prostori Bugarske formalno su pripadali Rimu a stvarno
Carigradu. Crkva makedonskih Slavena izgleda nije slijedila put bugarske
Crkve. U njoj u to vrijeme djeluje sv. Kliment čiji je jurisdikcijski prostor po
svemu sudeći bio različit od bugarskog i pripadao je Rimskom patrijarhatu.
Poslije sloma Prvog bugarskog carstva Makedonijom je zavladao Samuilo. U
njegovo vrijeme je ustanovljena Ohridska arhiepiskopija koja je crkveno
priznanje dobila iz Rima i bila je dijelom rimske jurisdikcije. Poslije Samuila,
prostorima današnje Makedonije zavladali su bizantski carevi. Makedonska
Crkva dolazi pod nadleštvo Bizanta. Profesor Krešić kazao je da je s Leonom,
ohridskim arhiepiskopom koji je bio desna ruka patrijarha Celularija u
vrijeme raskola 1054., Ohridska arhiepiskopija se definitivno odlučuje za
Istok i prekida svaki kontakt s Rimom. Dodao je da je prekinuti kontakt
ponovno je kratko uspostavljen za vrijeme bugarskog vladara Kalojana i
njegovih nasljednika početkom 13. stoljeća. Spomenuo je da je poslije, kad je
Makedonija došla pod vlast srpskih vladara, Crkva u Makedoniji gubi svaki
kontakt s Rimom a katoličanstvo u njoj ostaje vjera stranaca, pridošlih
trgovaca i rudara.

Predavanje odsutnog profesora emeritusa Katoličkog teološkog fakulteta u

Augsburgu dr. vlč. Petra Vrankića pod naslovom „Civilizacijsko i
evangelizacijsko poslanje svete braće Ćirila i Metoda među
Slavenima“ pročitao je dekan Tomašević.

Profesor Vrankić u svom predavanju istaknuo je da su, zahvaljujući

djelovanju Konstantina i Metoda, brojni Slaveni bili providnosno pozvani i
postali su svjesni da ulaze kao narod i narodi, u vječni plan Božji i u opću
ekonomiju Spasenja te da se rađaju za globalnu povijest ljudskog roda koji je
stvoren, otkupljen i pozvan semel per semper. Proglašavajući ih sinovima
Adama i Eve, sinovima i baštinicima obećanja danih Abrahamu, slavenski
vjerovjesnici, katehete i učitelji, Ćiril i Metod, poučili su i naučili svoje
učenike i vjernike da samo preko kršćanstva stupaju u posjed starih časnih i
nasljednih dobara koja su im dosad bila nedostupna. Preko kršćanstva oni
ponovo dolaze u posjed duhovnog nasljeđa, čiji su tragovi zamrli zbog okova
grijeha i progonstva. To što su dobili učitelja i biskupa tek sredinom IX. st.
Božje je djelo, Božja volja, briga i skrb. Božja ljubav prema Slavenima,
premda na početku nepoznata, postala je sada trajna, očita i konkretna. Prvi
historičari kršćanstva Euzebije Cezarejski, Augustin Hiponski i drugi vidjeli
su u povijesti Rimskog carstva pripravu za širenje kršćanstva. Solunska i
slavenska Braća i njihovi učenici slijede taj put pa u svome djelovanju oko

171
 obraćanju Slavena vide analognu i providnosnu odredbu Božju. Veza između
jezika i kulture, između zajedničke povijesti i zajedničkog životnog iskustva
tokom stoljeća stvara neizbježivo narodnosnu solidarnost sa povijesnom,
kulturnom i duhovnom odredbenošću. Profesor Vrankić zaključuje da ne
treba čuditi što je veliki sin slavenskih naroda, danas pokojni i već sveti papa
Ivan Pavao II, odmah čim se pružila prva prilika, 31. prosinca 1980.
proglasio svetu Braću, uz Sv. Benedikta suzaštitnicima Europe. Istaknuo je
da su poslanje i vizija svete Braće vrlo aktualna i plodna za Crkvu današnje
Europe, koja je pozvana disati kako na Istoku tako i na Zapadu, s oba plućna
krila, svježim duhom augustinovsko-benediktinsko-ćirilometodskim.

Đakon s Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Skopju prof. dr. sc. Dejan

Borisov održao je predavanje pod naslovom: „Utjecaj crkvenih praksi i
tradicija na Samuilove politiku“. Istaknuo je da je tijekom razdoblja
Samuilove vladavine odnos između mjesnih Crkava imao veliki utjecaj na
međudržavne odnose. Dodao je da je u isto vrijeme svaka mjesna Crkva
imala snažan utjecaj na društvo u zemlji u kojoj se nalazila. Napomenuo je
da Samuilova vladavina nije bila imuna na ove procese. U svom
predstavljanju spomenutih crkvenih utjecaja, stavio je naglasak na tradiciju
sv. Metodija i djelovanje njegova učenika svetog Klementa odnosno
uspostavu mjesne Crkve u Prespu/Ohridu kao i na moguću vezu između
rimskog prijestola i Samuela.

Bivši veleposlanik R. Makedonije pri Svetoj Stolici, Skopje gospodin

Bartolomej Kajtazi govorio je na temu: „Skopska nadbiskupija u kasnom
srednjem vijeku do XX. stoljeća“. Ukratko je prikazao događaje u Skopskoj
nadbiskupiji u 17., 18. i 19. stoljeću. Spomenuo je da je Skopska
nadbiskupija osnovana 1656. godine kao rezultat nastojanja Svete Stolice da
zaštiti katolike iz tih područja od daljnjih islamizacije i kao dokaz da Sveti
Otac misli na njih. Dodao je da je to posebno važno jer je stanje katolika u
Otomanskom carstvu, suočenom s vojnim porazom, bilo vrlo teško.
Spomenuo je i da se mali broj vjernika, koji je prešao na islam, odlučio
vratiti na katoličku vjeru te da su se u Italiji školovali svećenici Skopske
nadbiskupije. Osvrnuo se i na ekumenske napore na području Makedonije u
16. i 17. Stoljeću, a progovorio je i o ozračju u vrijeme kolapsa dugogodišnje
vladavine Otomanskog carstva u XIX. stoljeću kao i na progone katolika u
tom vremenu. Rekao je i da će se u teškim uvjetima u drugoj polovici XIX.
polako stabilizirati situacija i poboljšati uvjeti za razvoj vjerskog života.

Biskup Perić održao je izlaganje pod naslovom: „Nadbiskupi Skopske

nadbiskupije od osnutka Kongregacije za širenje vjere 1622. do njezina
ukinuća, odnosno 1914., uključivo s nadbiskupom Lazarom Mijedom
1921.“. Kazao je da su u razdoblju od 1656. do 1924., pod jurisdikcijom
Kongregacije za širenje vjere (1627.-2006.), od 16 imenovanih skopskih

172
nadbiskupa, po rodu Albanci, Hrvati ili Talijani, ne računajući apostolske
vizitatore, vikare i administratore. Prikazao je ukratko životni put i
djelovanje svakog nadbiskupa. Napomenuo je da je da se dvojica nisu ni
pojavila u Nadbiskupiji nakon imenovanja i to Daniele Durante, zaređen
1691. godine koji nije mogao ući u Skoplje, pa mu je nakon 12 godina
uvaženo odreknuće, te Nicolaus Bianchi, imenovan nadbiskupom 1830. koji
je čekao na ređenje godinu i pol dana pa je dao ostavku i kasnije zaređen za
biskupa Dračke nadbiskupije. Prema riječima biskupa Perića, trojica su
imenovana nadbiskupima, ušla i djelovala nekoliko godina, a onda,
doživjevši ljute nevolje ili nesporazume, ili sami prinuđeni neprilikama dali
ostavke ili pozvani iz Rima da daju odreknuće i poživjeli puno više godina
izvan službe nego u službi: Mikel Summa (u službi u Nadbiskupiji 8 godina:
1728.-1736., izvan Nadbiskupije 7 godina: 1736.-1743. a izvan nadbiskupske
službe 34 godine. Preminuo 1777.); Toma Tomičić (imenovan 1753., dvije
godine u Nadbiskupiji, uvažena mu ostavka 1755., i živio još 38 godina bez
ikakve službe. Preminuo 1793.) i Petar Šali Glasnović (u službi: 1828.-1835.,
uvažena mu ostavka tek 1845., preminuo 1854. Devetnaest godina izvan
konkretne službe, od 1835. do 1854.). Kazao je da su četvorica dali ostavke
iz dobnih ili zdravstvenih razloga i još poživjela neko vrijeme kao emeritusi
ili u drugim službama: Ndre Bogdani (imenovan 1656., uvažena ostavka
1677. živio još 6 god., do 1683.), Fulgencije Carev (imenovan 1879. bio do
1888., umro kao hvarski biskup, 1902.), Paško Trokši (imenovan 1893.,
podnio ostavku 1808. preminuo 1917.) i Lazar Mjeda (imenovan skopskim
nadbiskupom 1909., premješten 1921. na nadbiskupsku stolicu u Skadar gdje
je umro 1935.). Progovorio je i o sedmorici nadbiskupa koji su ostali na
nadbiskupskoj stolici od imenovanja do preminuća, a to su:Petar Bogdani
(1677.-1689.), Petar Karagić (1702.-1727.), Ivan Nikolović Kazazi (1743.-
1752.), Matej Mazareki (1758.-1808.), Matej Krasnići (1816.-1827.), Dario
Bucciarelli (1864.-1878.) i Andrea Logorezzi (1887.-1891.). Napomenuo je
da je u razdoblju od 268 godina postojanja Nadbiskupije, stalno pod upravom
Kongregacije za širenje vjere, nije bilo aktivna nadbiskupa u njoj čak 46
godina, jedna petina vremena. Dodao je da je vrijeme, već prema prilikama,
bilo obilježeno nevoljama kuge, glada i rata; otomanskim progonima,
pljačkama i porezima. Novi nadbiskupi pokušavali su popravljati stare,
podizati nove crkve, ali s malo uspjeha, duhovno obnavljati župe, liturgijsku
nabavljati odjeću i posuđe, brinuti se za odgoj i izobrazbu svećeničkoga
pomladka, osobito u Rimu, Loretu i Fermu, i podržavati katoličku vjeru u
narodu.

Dekan i župnik župe sv. Ilije iz Radova pokraj Strumice o. dr. Zoran
Stojanov održao je predavanje na temu: „Katolici istočnog obreda u
Makedoniji“. Podsjetio je da se sljedeće 2019. godine navršava 160 godina
otkako su Makedonci u južnom dijelu zemlje od Soluna, Kukuša, Sera,
Enidže-Vardara (Pazar), Đevđelije itd. u jedinstvu s rimskim biskupom.

173
 Govoreći o Katoličkoj crkvi istočnoga obreda u Makedoniji kazao je da je
ona jedna od 23 takve Crkve sastavni dio sveopće Katoličke Crkve
organizirana kao Ecclesia sui iuris odnosno Strumičko-skopska eparhija na
čelu sa svojim episkopom. Ukratko se osvrnuo na povijest Crkve na tim
prostorima s posebnim naglaskom na progon 1913. godine koji je nazvao
genocidom. U zaključnom dijelu rekao je da makedonski katolici, osvrćući se
na svoju teški povijest, s pravom gledaju u budućnost s optimizmom.

„Kanonski i pravni položaj Katoličke Crkve u Makedoniji od 1914. do 2018.

godine“ naziv je predavanja koje održao biskup Vukšić s KBF-a u Sarajevu.
Evo sažetka: njegova predavanja: Na početku 20. stoljeća Makedonija je bila
u sastavnu Otomanskoga carstva i obuhvaćala mnogo veće područje nego
današnja država. Katolička Crkva u toj Makedoniji bila je organizirana u
rimokatoličku Skopsku nadbiskupiju sa sjedištem u Prizrenu, grkokatolički
Apostolski vikarijat sa sjedištem u Solunu i rimokatolički Apostolski
vikarijat sa sjedištem u Carigradu. Pravni položaj Crkve u Makedoniji kroz
proteklih nešto više od sto godina regulirale su četiri vrste propisa. Prije
svega, bili su primjenjivani opći crkveni propisi, sadržani najprije u
„Zakoniku kanonskoga prava“ iz 1917. i kasnije u onom iz 1983. te
„Zakoniku kanona istočnih Crkava“ iz 1995. godine. Druga vrsta su
mješoviti crkveno-državni propisi konkordatske naravi, a proizlazili su iz
ugovora, koje je Sveta Stolica sklapala s pojedinim državama. Treći su
dokumenti u obliku dekreta, konstitucija, apostolskih pisama i reskripata,
koje je Sveta povremeno izdavala. A četvrta vrsta su zakoni o vjerskim
zajednicama, što su ih izdavale državne vlasti, koje su upravljale ovim
područjem. Nakon balkanskih ratova Srbija je zauzela velik dio Makedonije,
koji je prozvan Južna Srbija. A kad je Kraljevina Srbija 1914. godine sklopila
konkordat sa Svetom Stolicom, Skopska nadbiskupija je proglašena
biskupijom, sufraganskom u Beogradskoj crkvenoj pokrajini, i obuhvaćala je
cijelo područje na koje se Srbija prethodno proširila. Poslije nastanka
Jugoslavije Sveta Stolica je Skopskoj biskupiji pripojila i dijelove
carigradskog Apostolskog vikarijata oko Bitole. Istovremeno, grkokatolike
solunskog Apostolskog vikarijata, koji su se našli u Jugoslaviji, Sveta Stolica
pripojila je Križevačkoj eparhiji. Kraljevina Jugoslavija je naslijedila četiri
različita konkordata, koje je Sveta Stolica u prethodnom razdoblju sklopila s
tri različite države (Austrougarska, Crna Gora, Srbija), od kojih ni jedna nije
više postojala. Međutim, državna vlast je dugo odbijala riješiti pravni položaj
Katoličke Crkve, uključujući katolike u Makedoniji. Takvo stanje trajalo je
sve do 1935. godine. Tada je sklopljen konkordat sa Svetom Stolicom, ali taj
konkordat, zbog otpora politike i Srpske Pravoslavne Crkve, ustvari nikada
nije stupio na snagu. U vrijeme socijalističke Jugoslavije odnose Crkve i
države ravnao je dugo samo vrlo restriktivan i neprijateljski savezni zakon o
vjerskim zajednicama. Kasnije je i svaka republika, pa i Makedonija, imala
svoj zakon za vjersko pitanje, jednako ideološki obojen i protivan Crkvi. Za

174
Katoličku Crkvu određeno značenje imao je i Protokol, koji su 1966. godine
potpisali Sveta Stolica i Jugoslavija. Malo nakon toga (1969.) Sveta Stolica
je odredila, da područja u Crnoj Gori, koja su pripadala Skopskoj biskupiji,
uđu u sastav Barske nadbiskupije, i da Skopska biskupija bude „ad instar et
ad tempus“ sufragan Sarajevske metropolije. Samostalna Makedonija nije
potpisala ugovor sa Svetom Stolicom, a odnose Crkve i države regulira
zakon o vjerskim zajednicama. Teritorij Skopske biskupije, ustanovljenjem
Prizrenske apostolske administrature (2000.), sveden je na područje države
Makedonije, a Biskupija nastavlja biti sufragan Sarajeva. Izuzeta je iz
nadležnosti Kongregacije za širenje vjere (2006.) te podložena Državnom
tajništvu i članica je Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i
Metodija. Grkokatolici su najprije dobili Apostolski egzarhat (2001.), a 2018.
godine Strumičko-Skopsku eparhiju, koja nije član ni jedne biskupske
konferencije i izravno je podložna Svetoj Stolici, a biskupija i eparhija imaju
istu osobu za dijecezanskoga biskupa. Na kraju studije nalazi se cjelovit tekst
15 ključnih dokumenata, crkvenih i državnih, koji su ravnali životom Crkve
u Makedoniji kroz proteklih stotinu godina. Iako su svi zajedno naslovljeni
kao „dodatak“, oni su sastavni dio ovoga prikaza, jer studija često upućuje
čitatelja, da će tek u njima naći sve detalje, koji ga budu zanimali.

Profesor s KBF-a u Sarajevu dr. sc. mons. Niko Ikić izlagao je na temu:
„Važnost ekumenizma i dijaloga za Katoličku crkvu u Makedoniji na
primjeru katolika istočnoga obreda“. Iznio je nekoliko primjera iz prošlosti
Kukuške unije s ciljem ukazivanja na ekumenske probleme u sadašnjosti i
ukazivanja na smjernice za budućnost. Naveo je da je, prema Stojanovu,
glavni razlog unije u Kukušu bilo nezadovoljstvo duhovnim pastirima pa su
pokretači unije u svojoj molbi izrazili spremnost bez kolebanja priznati papu
Pija IX. i njegove nasljednike te da, između ostalog, traže zadržavanje
istočnog bizantskog liturgijskog obreda i staroslavenskog liturgijskog jezika.
Profesor Ikić podsjetio je i na nekadašnje predrasude i kukuške podvale te
istaknuo da, usprkos svemu, kukuški procesi svjedoče priznanje crkvenosti i
sakramnetalnosti. Progovorio je i o današnjem ekumenskom ozračju kao i o
ekumenskim pogledima unaprijed iz sadašnje perspektive. Naveo je i neke
primjere iz kojih je vidljiv strah od ekumenizma te istaknuo da je istina
temelj ekumenizma jer ekumenizma nema na štetu istine i vjere. Osvrnuo se i
na pitanje nacije u ekumenizmu odnosno ekumenizma u nacijama. Na kraju
je kazao da se na primjeru Kukuške unije može zaključiti da je bilo četiri
modela ekumenskog djelovanja te da je i dans tako, a to su: destruktivni,
forsirani, rezignirani i realni model. Rekao je da je Kukuška unija primjer da
je put ekumenizma jako težak i mukotrpan, ali da uvijek mora biti crkven,
elastičan i otvoren, a iznad svega put istine, ljubavi i molitve jer je
ekumenizma izmoljeni dar.

175
 Završno predavanje održao je biskup Stojanov pod naslovom: „Stanje
Katoličke crkve danas u Makedoniji“. Izrazio je nadu da će moći u skoro
vrijeme moći izdati Šematizam Katoličke crkve u Makedoniji odnosno
Biskupije skopske i Eparhije strumičko-skopske. Težište je stavio na ono što
je učinjeno u zadnjih 20 godina. Podsjetio je da je područje današnje
Makedonije mijenjalo granice jurisdikcije Katoličke crkve uopće i vjernike
istočnog obreda posebno te da danas teritorij Skopske biskupije je sadašnji
politički teritorij Republike Makedonije i dva mala područja sa teritorija
Republike Srbije: Sandžak i Prešovsku doljinu gdje imaju samo nekoliko
mješovitih obitelji. Kazao je da je teritorij Biskupije i Eparhije uređeno po
principu crkvenog prava: dekanati, župe, filijale i kapele kao i da postoji u
zapadnom obredu samo jedan dekanat sa župama: Skopje – Presveto Srce
Isusovo, Bitola – Presveto Srce Isusovo, Ohrid – Sv. Kirila i Metodija i sv.
Benedikta, Štip – Navještenje Marijino te filijale: u Skopju, Crkva sv. Josipa,
Kumanovo – kapela Sv. Ivana Krstitelja i Veles – kapela Bezgrešnog začeća.
Bitola, sa filijalom Prilepa – Rođenje Marijino i Štip, sa filijalom u
Bistrencima – sv. Josipa Radnika. Napomenuo je da je o broju vjernika u tim
župama i filijalama vrlo teško govoriti sa sigurnim podatcima, jer je
migracija svakodnevna promena, ali da prema njihovim podatcima ima oko
pet tisuća katolika zapadnog obreda za koje pastoralno brine pet svećenika:
dvojica iz Vrhbosanske nadbiskupije, dvojica s novoosnovane Strumičko-
skopske eparhije i jedan „Ad Missio Gentes“ iz Poljske, te da inkardiniranim
svećenicima Skopske biskupije pripadaju još jedan koji je u mirovini i drugi
koji je zbog zdravstvenih razloga oslobođen. Govoreći o pastolanom radu
vjernika laika, spomenuo je misionarsku neokatekumensku obitelj koja je
došla u Kumanovo kao i važno poslanje koje vrši Makedonski Caritas i
Radio Marija Makedonija.

Potom je biskup Stojanov progovorio o stanju u novoosnovanoj Eparhiji

Uznesenja Marijina u Strumici i Skopju te podsjetio da je Eparhija zajednica
vjernika bizantskog obreda čiji su vjernici stupili u uniju s Katoličkom
crkvom Kukuškom unijom iz 1859. godine. Dodao je da nakon toga vjernici
bizantskog obreda prognani iz Grčke na teritorij današnje Makedonije te da
je novoosnovana eparhija kao organizirana crkvena zajednica izuzeta iz
jurisdikcije križevačkoga vladike godine 2001. i osnovan apostolski egzarhat,
čiji prvi egzarh bio njegov predšasnik mons. dr. Joakim Herbut. Biskup
Stojanov napomenuo je da su u vrijeme njegova preuzimanja egzarhata
postojale ove župe: Strumica – Uznesenje Marijino, Radovo – sv. Prorok Ilija,
Nova Maala – Uznesenje Marijino, Bogdanci – sv. Kiril i Metodije,
Gevgelija – sv. Petar i Pavao i filijale tada: Petralinci – sv. Kirili Metodije,
Čanaklije – sv. Georgije, Stojakovo – sv. Kliment i kapela „Sv.Petar i Pavao,
na groblju u Strumici. Dodao je da je tada bilo inkardinirano samo osam
svećenika istočnog obreda, a sada ima 17. svećenika, koji opslužuju oko
15.000 vjernika. Kazao je da su osnovane nove župe: u Strumici uz katedralu

176
nastala je i nova župa sv. Ivana Krstitelja, Petralinci, novoosnovana župa u
Saraju, Sekirnik, Radovo i Stojakovo. Spomenuo je i da su svi svećenici
istočnoga obreda osim jednoga u braku te da, za razliku od „istočne
tradicije“ drugih Crkava, u njihovim crkvama liturgija služi svakog dana, a
na filijalama svake nedjelje i blagdane. Jedinstveni je slučaj spoja prezbiterija
dviju tradicija gdje se za sve pastoralne programe i duhovne potrebe sastaju
zajedno i tako se svećenici i uistinu osjećaju suodgovornima za jednu Crkvu
s dvije tradicije. Istaknuo je da ne manjka duhovnih zvanja istočnoga obreda,
ali da su redovnička zvanja, na žalost, u velikom opadanju. Podsjetio je da su
na tom teritoriju u oba obreda bili Lazaristi i Isusovci, ali sada ih više nema.
Kazao je da djeluje jedan domaći ženski red Euharistinki sa sjedištem u
Sofiji. Rekao je da još imaju sestre sv. Majke Terezije i sestre sv. Vinka
Paulskog – usmiljenke Slovenske provincije. Na kraju je istaknuo ekumenski
rad i dobre odnose sa Crkvama i vjerskim zajednicama pa i Vladom
Republike Makedonije.

Nakon izlaganja sudionici su imali prigodu za diskusiju. Studijski dan

zaključili su dekan Tomašević i biskup Stojanov. Svi sudionici pozvani su na
orguljski koncert i skopskoj katedrali i na nedjeljno svečano Euharistijsko
slavlje. (kta)

177
 ZAHVALA S. EMANUELI ZA 13-GODIŠNJE
DJELOVANJE I DOBRODOŠLICA
S. MAGDALENI I S. KLARI

U prostorijama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 3.

rujna 2018. pred kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom metropolitom
vrhbosanskim i predsjednikom BK BiH, izvršena je primopredaja službe
djelatnice u Tajništvu BK BiH između članica Družbe Klanjateljica Krvi
Kristove Regije Zagreb s. Emanuele Škarica i s. Magdalene Šokić. S.
Emanuela premještena je u formativnu zajednicu Družbe u Rim, a službu
djelatnice u Tajništvu BK BiH preuzela je s. Magdalena Šokić.

Kardinal Puljić zahvalio je u svoje ime i u ime svih biskupa s. Emanueli za

njezino marljivo i vjerno trinaestogodišnje djelovanje u Tajništvu BK BiH i
vrlo lijepu suradnju s generalnim tajnikom i djelatnicima u Katoličkoj
tiskovnoj agenciji BK BiH. Poželio joj je blagoslovljeno djelovanje u
odgojiteljskoj službi u Rimu te dao prigodan dar u znak zahvalnosti. Također
je u svoje ime i u ime svih biskupa poželio dobrodošlicu s. Magdaleni
izražavajući uvjerenje da će joj u budućem djelovanju pomoći njezino
iskustvo rada u tajništvu Unije viših redovničkih poglavarica Hrvatske te
poznavanje nekoliko stranih jezika.

U svom pismu zahvale upućenom poglavarici s. Ani Mariji, kardinal Puljić,

između ostalog je napisao: „Biskupi BK BiH i ja osobno jako smo zahvalni
Regionalnoj upravi Vaše zajednice koja je spremno stavila s. Emanuelu na
raspolaganje za rad u Tajništvu BK BiH. Iako nije imala posebnog iskustva u
ovakvoj vrsti posla, sestra Emanuela obavljala je svoju službu s puno ljubavi
prema Biskupskoj konferenciji i prema cijeloj Crkvi u Bosni i Hercegovini. S
radošću i zahvalnošću želim Vam priopćiti da sam i ja osobno i svi članovi
BK BiH bili vrlo zadovoljni njezinim radom i zalaganjem. Iako ona osobno
nije sudjelovala na susretima nas biskupa, bila je primjetna brižna priprema
svih potrebnih materijala za naša zasjedanja kao i njezina trajna raspoloživost
da, koliko god joj je to moguće, pomogne u funkcioniranju Biskupske
konferencije BiH. Mene osobno kao i sve biskupe posebno raduje njezina
velika ljubav prema cijeloj Crkvi u ovoj zemlji Bosni i Hercegovini i prema
svim ljudima koji ovdje žive. Svjesni potreba Vaše Družbe, želimo joj svaki
blagoslov u obavljanju njezine buduće odgovorne službe u Rimu. U isto
vrijeme biskupi i ja osobno zahvaljujemo Vama i Vašim suradnicama što ste
spremni staviti na raspolaganje sestru Magdalenu za službu djelatnice u
Tajništvu BK BiH. Uvjereni smo da će njezino višegodišnje iskustvo i znanje
u obavljanju sličnih zadaća biti od velike pomoći za njezino buduće
djelovanje na dobro Biskupske konferencije BiH i cijele naše krajevne Crkve.
U ime biskupa BK BiH već sada joj izražavam dobrodošlicu. Vama i cijeloj

178
Vašoj Regiji u svoje ime i u ime svih biskupa zahvaljujem za sve što činite u
bilo kojem dijelu naše krajevne Crkve u Bosni i Hercegovini“, stoji u
zahvalnom pismu kardinala Puljića s. Ani Mariji Antolović.

Pred regionalnom poglavaricom s. Anom Marijom Antolović, koja je u

Sarajevo došla u pratnji savjetnice s. Danijele Anić, u petak 31. kolovoza s.
Emanuela predala je službu kućne poglavarice u Samostanu Krvi Kristove u
sarajevskom naselju Koševsko Brdo novoj poglavarici s. Klari Puljić. Nakon
zajedničke molitve s. Ana Marija zahvalila je s. Emanueli i cijeloj sestarskoj
zajednici za vrlo lijepo obnovljeno samostansko zdanje u okviru kojeg je,
zahvaljujući brojnim dobrotvorima i plemenitim ljudima. otvoren i dom za
djevojke. Poželjela je s. Klari i s. Magdaleni blagoslovljeno djelovanje u
glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Zahvalno Euharistijsko slavlje u nedjelju, 2. rujna u samostanskoj kapeli, uz

koncelebraciju mons. Ive te sudjelovanje sestarske zajednice na čelu sa s.
Anom Marijom, predvodio je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta
u Sarajevu vlč. Drago Župarić koji već dugi niz godina svakoga dana slavi
Misu u ovom samostanu. Nakon Svete mise svi zajedno pošli su u
razgledanje olimpijskih planina Jahorine i Trebevića, a bacili su i pogled na
Sarajevo s 36. kata Avazova tornja.

179
 SADRŽAJ
DOKUMENTI SVETE STOLICE
Poruka pape Franje za 51. Svjetski dan mira .........................................3
Poruka pape Franje za Svjetski dan
selilaca i izbjeglica, 14. siječnja 2018....................................................8
Poruka pape Franje za 26. svjetski dan bolesnika, 11. veljače 2018.....12
Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2018........................................15
Poruka pape Franje za 55. Svjetski dan molitve
za duhovna zvanja, 22. travnja 2018. ..................................................19
Poruka pape Franje za 52. svjetski dan
sredstava društvene komunikacije .......................................................22
Poruka Svetoga Oca Franje za Svjetski dan mladih 2018. ...................27
Poruka pape Franje za Svjetski dan misijâ 2018. .................................33
Poruka Svetoga Oca Franje
za 2. svjetski dan siromaha, 18. studenoga 2018..................................36
Moći u Crkvi: Vjerodostojnost i čuvanje.............................................41
Pismo „Placuit Deo“ biskupima Katoličke Crkve
o nekim aspektima kršćanskoga spasenja ............................................50
Poruka za Dan posvećenja klera 2018. ................................................59
Poruka Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj
povodom Svjetskog dana turizma 2018...............................................62

BISKUPSKA KONFERENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

APELI, IZJAVE I PORUKE
Poruka biskupa Semrena za Dan života 2018. .....................................65
Zajednička izjava članova Austrijske biskupske konferencije
i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine....................................67
Poruka komisije Justitia et pax BK BiH
u povodu aktualnih društveno-političkih procesa u zemlji ...................70
Poziv biskupa BK BiH na molitvu krunice..........................................72
Poruka biskupa BK BiH uoči Općih izbora
u listopadu 2018. godine .....................................................................75
Poslanica biskupa BK BiH o proglašenju Misijske godine ..................76
Poruka Komisije „Justitia et pax“ BK BiH
u povodu predstojećih Općih izbora u Bosni i Hercegovini .................79
Izjava Komisije „Justitia et pax“ BK BiH
u povodu 70. Međunarodnog dana ljudskih prava ...............................81
Poruka predsjednika Caritasa BiH kardinala Vinka Puljića
uz Nedjelju Caritasa u BiH .................................................................86

180
 PRIOPĆENJA
Priopćenje sa zasjedanja Komisije HBK i BK BiH
za Hrvatski Martirologij i povjerenika za popis žrtava ........................ 89
Priopćenje s XX. redovitog godišnjeg zajedničkog zasjedanja
BK BiH i HBK ................................................................................... 90
Priopćenje sa 72. redovitog zasjedanja BK BiH .................................. 93
Priopćenje s Petog Međudekanskog susreta u BiH .............................. 95
Priopćenje sa 73. redovitog zasjedanje BK BiH .................................. 97
Priopćenje sa 74. redovitog zasjedanje BK BiH .................................. 99
Priopćenje s XIII. susreta biskupa BK BiH
s članovima KVRPP BiH.................................................................. 102
Priopćenje s Osmog susreta biskupa BK BiH
s franjevačkim provincijalima u BiH................................................. 103

SUSRETI UZ SUDJELOVANJE
DELEGATA BISKUPSKE KONFERENCIJE BIH
Priopćenje s Petog susreta nacionalnih delegata
za odnose s muslimanima u Europi ................................................... 105
Priopćenje sa Susreta generalnih tajnika
biskupskih konferencija u Europi...................................................... 107
Priopćenje sa Susreta predstavnika za medije i glasnogovornika
europskih biskupskih konferencija .................................................... 109
Godišnji susret biskupâ i delegatâ odgovornih
za pastoral migranata europskih biskupskih konferencija .................. 111
Priopćenje i Poruka s plenarnog zasjedanja
Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) u Poznańu........... 113
Priopćenje sa susreta generalnih tajnika
Srednjoeuropskih biskupskih konferencija u Beču ............................ 117

IMENOVANJA, RAZRJEŠENJA I ODOBRENJA

Predmet: Odluka o prestanku izdavanja Slobodnog lista ................... 119

VIJEĆA I KOMISIJE
BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE
SASTAV
Stalno vijeće BK BiH ....................................................................... 120
Komisija za nauk vjere BK BiH........................................................ 120
Vijeće za bogoslovna sjemeništa BK BiH ......................................... 120
Vijeće za mala sjemeništa BK BiH ................................................... 121
Vijeće za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama............ 121
Vijeće za liturgiju BK BiH................................................................ 121
Vijeće za katehezu BK BiH .............................................................. 122
Vijeće za kler BK BiH ...................................................................... 122
Vijeće za obitelj BK BiH .................................................................. 122

181
 Vijeće za laike BK BiH..................................................................... 123
Vijeće za laike - Odbor za mlade BK BiH......................................... 123
Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja..................................... 123
Stručno tijelo za prijenos liturgijskih slavlja...................................... 124
Nadzorno vijeće Caritasa BiH........................................................... 124
Pedagoško vijeće katoličkih “Škola za Europu” ................................ 124
Komisija Justitia et pax .................................................................... 125
Nadzor nad upravljanjem jedinstvenom blagajnom BK BiH ............. 125
Vijeće HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu......................... 125
Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu ....................... 125
Biskupska komisija HBK i BK BiH
za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu ............................... 125
Caritas BiH....................................................................................... 126
Katolička tiskovna agencija BK BiH................................................. 126
Tajništvo BK BiH............................................................................. 126
Katehetski ured................................................................................. 126

VIJESTI O SJEDNICAMA
I AKTIVNOSTIMA VIJEĆA I KOMISIJA BK BIH
Održana sjednica Vijeća za ekumenizam
i dijalog među religijama BK BiH..................................................... 127
Održana 18. sjednica Stalnog vijeća BK BiH .................................... 128
Održana sjednica Stručnog tijela
za prijenos liturgijskih slavlja BK BiH.............................................. 128
Održana sjednica Komisije Justitia et pax BK BiH............................ 129
Održana 19. sjednica Stalnog vijeća BK BiH .................................... 130
Održana sjednica Vijeća
za sredstva društvenog priopćivanja BK BiH .................................... 131
Održana 20. sjednica Stalnog vijeća BK BiH .................................... 132

RAZNO
ZASJEDANJE AUSTRIJSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE U
SARAJEVU KAO IZRAZ SOLIDARNOSTI S BK BIH
Zajedničko Euharistijsko slavlje Austrijske biskupske konferencije
i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.................................. 133
Zajednički susret članova Austrijske biskupske konferencije
i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.................................. 135

TREĆA NACIONALNA KONFERENCIJA ZA MLADE

BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Održana Treća nacionalna konferencija
o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini.......................................... 138
Proglas sudionika Treće nacionalne konferencije
o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini.......................................... 140

182
MEĐUNARODNA KONFERENCIJA
KATOLIČKIH TEOLOGA U SARAJEVU
U Sarajevu održana Treća međunarodna konferencija katoličkih
moralnih teologa na temu: „Kritično vrijeme za gradnju mostova:
katolički moralni teolozi danas“........................................................ 142
Svečanom Misom zaključen treći dan
Međunarodne konferencije katoličkih teologa................................... 144
OBITELJSKI DAN U BOSNI I HERCEGOVINI
Biskupi BK BiH pozvali na molitvu
za predstojeći Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini .......................... 146
Propovijed biskupa Semrena na Svetoj misi
uoči Obiteljskog dana u BiH, 28. srpnja 2018. u Kupresu ................. 147
Propovijed biskupa Uzinića na proslavi Obiteljskog dana
u Bosni i Hercegovini ....................................................................... 149
GODIŠNJI PASTORALNI SKUP
HRVATSKIH PASTORALNIH DJELATNIKA IZ ZAPADNE EUROPE
U Sarajevu započeo godišnji pastoralni skup
hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe........................... 153
Misno slavlje u sarajevskoj katedrali
u okviru skupa hrvatskih pastoralnih delatnika.................................. 154
Duhovno-studijsko putovanje hrvatskih pastoralnih djelatnika
u Fojnicu i Kraljevu Sutjesku............................................................ 155
Završio Godišnji pastoralni skup
hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe........................... 156
OBILJEŽAVANJE SVJETSKOG DANA SREDSTAVA
DRUŠTVENE KOMUNIKACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI
Biskup Vukšić slavio Svetu misu u Žepču na Svjetski dan
sredstava društvene komunikacije u Bosni i Hercegovini .................. 160
POHOD NADBISKUPA WONGA BOSNI I HERCEGOVINI
Susret nadbiskupa Wonga
s odgojiteljima u bogoslovijama i sjemeništima u BiH ...................... 163
Susret nadbiskupa Wonga
s svećenicima, redovnicima i redovnicama........................................ 164
Susret nadbiskupa Wonga
s bogoslovima i sjemeništarcima u Bosni i Hercegovini.................... 166
STUDIJSKI DAN O POVIJESTI
KATOLIČKE CRKVE U MAKEDONIJI............................................ 169
ZAHVALA S. EMANUELI ZA 13-GODIŠNJE DJELOVANJE
I DOBRODOŠLICA S. MAGDALENI I S. KLARI ............................ 178

183