Neknjiževni tekst

Dunja Fališevac, Končeto

Ta talijanska riječ, izvedena iz latinskog »conceptus«, koja je dugo vremena bila sinonim
za »misao«, te značila ono što danas znače riječi koncept, koncepcija, ideja ili pojam,
krajem 16., a osobito u 17. stoljeću postaje najproširenijim poetičkim terminom
označavajući bit nove umjetnosti koja se nakon renesanse pojavila u Italiji i zatim u svim
zapadnoeuropskim zemljama. Riječ končeto počela je tada označavati postupak kojim se
ostvarivala osnovna funkcija baroknog teksta ili barokne slike: čuđenje, meraviglia. A to
čuđenje pred slikom i nad tekstom ostvaruje končeto spajanjem disparatnog ili gizmom,
paradoksom, paralogizmom. Nije – kako se to danas često misli – umjetnost moderne ili
pak avangarde otkrila dosadu oponašanja prirode i neinventivnost harmoničkog, na
intelektu sazdanog i oblikovanog djela ili umjetničke slike. Sedamnaesto je stoljeće svojim
shvaćanjem stvaralačkog i kreativnog prvo moderno razdoblje zapadnoeuropske kulture
koje je stvaralački čin ljudske ruke izjednačilo s božanskim stvaranjem i umjetnosti stavilo
u zadatak da stvara novo, nepostojeće, još nestvoreno, neegzistirajuće.

Sedamnaestoljetno shvaćanje končeta najbolje to pokazuje. A budući da je dubrovačko-

dalmatinska regija u hrvatskoj kulturi 17. stoljeća promptno reagirala na nove mode iz
susjedne Italije, pokažimo to na primjeru dubrovačkih pjesnika.

U pjesmi 37. svojih »Plandovanja« Dživo Bunić opjevava ljepotu crne žene, »crničice«,
pa u jednoj strofi ovako apostrofira svoju dragu:

O vesele moje tmine,

u kijeh duša ma uživa,

o razbludne me mrkline

s kijeh mi bio danak siva!

Crnu svoju dragu pjesnik metaforički zaziva kao noć, mrklinu i tminu, a zatim tvrdi da
mu od te noći, od toga mraka sviće bijeli dan. Bunić ovdje rabi jednu figuru koja se dosta
često susreće u baroknim, ali i u avangardnim pjesmama, figuru oksimorona, kojom se
spajaju, dovode u usku vezu dva logički suprotna, kontradiktorna pojma. Riječ je o figuri
koja djeluje mimo zakona logike i mimo uobičajene empirije.

U devetom pjevanju »Osmana«, Gundulić opisuje kupanje Sokolice i njezinih bojnica u

jezeru, te ovako opisuje jezero u koje su ušle prekrasne mlade žene bijele puti:

1
 Neknjiževni tekst

Na zamjernu na jedinu

njih bjeloću svijetlu izbranu

bistri jezer ončas sinu,

živim ognjem voda planu;

Stihom »živim ognjem voda planu«, kojim opisuje raskošnu, vatrenu ljepotu djevojaka
u jezerskoj vodi, Gundulić spaja nespojivo, spaja vodu i vatru u jednu jedinstvenu cjelinu,
kakva je iskustvu nepoznata, logici neprihvatljiva.

A intelekt ne prihvaća končetozne tvorbe, jer su one stvorene mimo zakona njegova
djelovanja. Instrument proizvođenja končeta nije naime intelekt, nego ingenij, koji
seicento oštro luči od intelektualnih moći čovjekovih, a označava stvaralačku,
pronalazačku inteligenciju: ingenium je kreativni princip koji ulazi u područje
fantastičnog, a označava sposobnost brzog, munjevitog hvatanja analogija među
najudaljenijim predmetima i pojavama, moć zapanjujućeg sabiranja, zgrušavanja onog što
ne pripada zajedno, sposobnost stvaranja igralačkih kombinacija, kao i stvaranje čudno-
vatog i neobičnog. Stoga barokni pjesnici grade končeto na neobičnim metaforama, na
nevjerojatnim hiperbolama, na paradoksalnim antitezama, oblikujući ih kao šalu, vic,
dosjetku, paradoks, oštroumno formuliran iskaz, duhovitost.

Pojam končeta i pojam ingenija u doba su baroka poetike povezivale s pojmom acumen,
pojmom acutezza, označavajući time oštroumlje, oštroumnu duhovitost, danas također
zaboravljenu kreativnu, stvaralačku snagu. Zazivajući svoju crnu dragu kao tmine od kojih
mu sviće bijeli danak, Bunić oštroumno povezuje pojam dana i noći, ingenijem i
oštroumljem stvarajući končeto. Spajajući dva dijametralno suprotna elementa – vodu i
vatru – u jedinstvenu cjelinu, u jezero koje je sinulo ognjem, Gundulić oštroumljem,
acutezzom, a uz pomoć ingenija, ingeniozne domišljatosti stvara paradoks, oksimoron,
misaoni končeto.

Zahtjev baroknih poetika za domišljatim, ingenioznim stvaranjem nepostojećeg posve je

u 17. stoljeću izmijenio odnos pisaca prema istinitom i lažnom. Ingenij, oslobođen okova
prikazivanja zbiljskog i istinitog, osposobljen je za pronalaženje imaginarnog,
nevjerojatnog i besmislenog. Odbacivši načelo mimesisa, barokni pjesnici visoko cijene
čudne, bizarne, fantastične pa tako i lažne sadržaje, one koji su stvoreni na lažnim, u logici
nevažećim argumentima i sudovima. Bunićeva izjava o danu koji mu sviće od crne drage,

2
 Neknjiževni tekst

od noći, ili Gundulićev iskaz da je jezerska voda planula vatrom – sve su to lažni argumenti,
paralogičke misaone tvorbe, koje u čitaoca izazivaju čuđenje, ali i divljenje pjesničkom
stvaralačkom ingeniju koji je domišljato znao povezati ono što je u svakodnevnom
iskustvu i u logici intelekta nepovezivo.