Priređivači:

Božidar Proročić i Dijana Tiganj

Lirski zinet
Panorama savremene poezije
Bošnjakinja Crne Gore

Cetinje 2021.
 Izdavači:
Crnogorsko društvo književnika,
Centar za kulturu Petnjica

Suizdavač:
Crnogorski kulturni forum

Za izdavača:
Božidar Proročić i Sinan Tiganj

Urednik:
prof. Veljko Đukanović

Lektura i korektura:
prof. Dijana Tiganj

Grafičko oblikovanje :
Nada Kovačević
nada.kovacevic22@gmail.com

Štampa IVPE
Lirski zinet
Panorama savremene poezije
Bošnjakinja Crne Gore

Priređivači:
Božidar Proročić i Dijana Tiganj

Cetinje 2021.
 SADRŽAJ

ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA 11
BELA ISOVIĆ-DŽOGOVIĆ 19
ISMETA R. KRCIĆ 28
MURATKA NURKOVIĆ-EĆO 33
ESMA LUKAČ MURATOVIĆ 45
SENKA RASTODER 52
MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ 59
MIRVETA ISLAMOVIĆ 68
MIRSADA HEROVIĆ 76
MUNEVERA SUTOVIĆ 82
NADIJA REBRONJA 93
DINA MURIĆ 99
FERATOVIĆ SAJMA 112
MENSURA ADROVIĆ-RASTODER 119
VILDANA KRCIĆ 123
SELVIJA FERIZOVIĆ 132
ŠEJLA HOTI KAJIĆ 140
DIJANA TIGANJ 146
AMRA TAHIROVIĆ 156
TEA SELIMAJ 163
ZERIN MURIĆ 176
AMINA KUČ 186
JASMINA KRCIĆ 193
PRIREĐIVAČI 200

5
 OSVRT NA PANORAMU PJESNIŠTVA
BOŠNJAKINJA CRNE GORE
Panorama savremenog pjesništva Bošnjakinja Crne
Gore nastala je kao ideja priređivača i plod zajedničkog
rada i pristupa. Neophodnost nastajanja jedne ovakve
knjige ogleda se u tome što je žensko pismo i stvaralaštvo
Bošnjakinja Crne Gore bilo decenijama marginalizovano i
neopravdano zapostavljeno u domenu kulture. Postojanje
jedne ovakve panorame je iskrena želja priređivača da
predstave autentično žensko stvaralaštvo Bošnjakinja koje
je često nedovoljno afirmisano, a koje je više nego dovoljno
vrijedno da se prezentuje na ovaj način i otrgne od zaborava.
Iako ga čini nevelik broj autorki različitih generacija,
poetičkih načela i stilova, ovaj izbor poezije Bošnjakinja
motivisan je potrebom za povratkom značaja ženske poezije
u okviru naše savremene kulturne scene i književnosti, ali
i da se na sasvim nov i moderan način promovišu autorke
sa područja Crne Gore, Srbije, Luksemburga, Njemačke
koje svojim identiteskim postulatima i okvirima pripadaju
savremenoj današnjici i matici Crnoj Gori.
Mišljenja smo da su ženska iskustva i ženski
svijet toliko autentični da u svojoj poeziji sadrže onaj
kosmopolitski duh vječitog traganja. Ovom panoramom
poezije želimo obogatiti književnu i kulturnu scenu
Crne Gore stvaralaštvom koje izlazi izvan dominantnih
literarnih okvira Crne Gore razbijajući sve stereotipe
tradicionalističkog ,,dogmatizma” o ženskoj poeziji.
Istraživanje ženske poezije kroz prizmu mnogih pjesnika,
naučnika, antologičara, filozofa umnogome tome doprinosi.
No moramo biti svjesni da sve ,,tajne” ženske poezije nikada
nijesu do kraja otkrivene. Ili kako bi to lijepo rekla američka
književnica i pjesnikinja Doroti Parker (1893-1967): ,,Žene
nisu stvorene da bi bile shvaćene, već da bi bile voljene”

7
(kao i njihova poezija). Stvaralaštvo pjesnikinja koje su
ovdje zastupljenje odvija se van standardnih poetskih
diskursa koji su prisutni u poeziji i kulturi. Sjedinjenjem
različitih poetskih procesa poezija je osnažena i upotpunjena
probojem feminističkih kulturoloških i književnih teorija
i praksi, kao i organizovanim zajedničkim djelovanjem
autorki i njihovom poetičkom utemeljenošću.
Njihova poezija predstavlja svojevrsni bunt, a
ton njihovog izražavanja razobličava sve paradigme
i predrasude savremenog društva od patrijarhalnih i
konzervativnih shvatanja do ,,hijerarhije” koja im se želi
nametnuti. Poezija ovih pjesnikinja djelimično izlazi iz
okvira tradicionalističkog načina izražavanja, njihova
poetika nosi i svojevrsnu ženstvenost i otkriva neprekidni
izvor emotivnih, a ne metafizičkih stanja. Ljubavna poezija
ovih pesnikinja najčešće odstupa od tradicionalističkog
ljubavnog stereotipa. Pesnikinje su povezane nevidljivim
sponama prošlosti, ali i okrenute ka budućnosti koju žele
demistifikovati. Svojom poetikom prolaze kroz različita
životna doba, sjedinjene u životnoj ekspoziciji. Poezija ovih
autorki jednostavno u sebi nosi jaku auru i uvodi čitaoca u
jedan potpuno (ne)poznati, a opet drugačji emotivni svijet
svake od njih. Pjesme nijesu iluzija ni utopija trenutnog,
već predstavljaju spektar kolorita kroz viziju lirskih slika.
Lirski mozaici trenutaka i raspoloženja koji razotkrivaju
žensku senzibilnost i senzualnost izuzetno su značajni za
tumačenje poezije. Autorke u svojim ženskim pjesničkim
,,ispovijestima” razotkrivaju najtananije strane ličnosti
pritom stvarajući osjećaj kao da se čitaju njihove lične
autobiografije (koje samo pjesnici i mogu da razumiju) i
zato se iz tog ugla nameću naslovi i strukture pojedinih
pjesama. Belgijski filozof Pol de Man (1919-1983) u svojim
zapisima o poeziji podsjeća da je poetska ispovijest pokušaj
javnog suočenja unutrašnjeg (alter-ega) koji je potisnut,

8
a što je primjetno i u brojnim pjesmama ove panorame.
Arabeskne kompozicije različitih žanrovskih elemanata
poezije u panorami predstavljaju njihove svojevrsne
pjesničke autoportrete.
Prilikom odabira građe za ovu panoramu vodili smo se
potrebom da obuhvatimo što više bošnjačkih autorki koje
su vezane za Crnu Goru, ali i principima ličnog doživljaja i
senzibiliteta. Ova panorama sadrži izbor iz djela dvadeset i tri
bošnjačke pjesnikinje. Kompozicijski ova građa podijeljena
je u tri ciklusa, a starosna dob autorki bila je kriterijum za
ovakvu podjelu. Na ovaj način čitaocima je data mogućnost
da prate različite generacijske perspektive iz kojih se
javlja pjesnička misao. Prvi ciklus obuhvata pjesme osam
pjesnikinja koje su rođene u periodu od 1949. do 1970.
godine, drugi ciklus predstavlja poeziju sedam pjesnikinja
koje su rođene u periodu od 1970. do 1990. godine, dok treći
ciklus predstavlja mlađu generaciju bošnjačkih pjesnikinja
rođenih u periodu od 1990. do 2001. godine. Iako je
prvenstveno želja bila da građu panorame organizujemo
u ciklusima po stilskim i motivskim sličnostima pjesama,
ipak smo odlučili da je odabrani kriterijum bolji jer zaista
predstavlja jednu hronološki predstavljenu panoramu
ženske bošnjačke poezije od polovine dvadesetog vijeka pa
do sadašnjeg trenutka.
U poeziji ovih pjesnikinja prisutni su različiti motivi,
jezički stilovi, teme što doprinosi estetskoj vrijednosti ove
panorame. U njoj nailazimo na pjesme su pjesme koje su
zasićene bošnjačkom leksikom i tematikom, ljubavne,
deskriptivne i refleksivne pjesme, ali i na one koje ruše
tradicionalne horizonte očekivanja u organizacijskom ili
tematskom smislu. Prisutne su pjesme pune melanholije,
ljubavnih emocija, rodoljubivog osjećanja, ali i refleksija
o bitnim egzistencijalnim pitanjima. Iako su prisutne
određene estetske, stilske oscijacije, pa čak i oscilacije u

9
kvalitetu među ovim pjesmama, sve one doprinose da se
stvori slika cjelokupnog ženskog pisma koje se javlja u
bošnjačkoj književnosti, a koje su koje su povezane sa
crnogorskim tlom.
Kulturološko-identitetsko-jezička komponenta odabira
poezije i predstavljanje autorki doprinose formiranju
jasne svijesti vlastitog nacionalnog i etničkog identiteta.
Univerzalnost njihove poezije predstavljaju pjesnički
prostori kroz koje se traga za sudbinom. U često
podijeljenim, a ponekad isprepletenim prostorima Evrope
pjesnikinje razasute na sve strane traže svoje pjesničko Ja
koje se suočava sa različitim činiocima okruženja, kulture,
literature, kao i sa samim sobom. Zbog toga je veoma važno
da u svojoj poeziji sačuvaju svoj lični identitet i autoritet
bez obzira na procese pune iskušenja. Važan segment u
samoizgrađivanju pjesničkog identiteta jeste uticaj foklorne
tradicije, kulture i narodnog predanja na kojem ta kultura
počiva. Ovom panoramom poezije Bošnjakinja željeli smo
osnažiti pravo na različitost, individualnost i specifičnost.
Orfejevski put pjesnikinja od patrijarhalnog i tradicionalnog
do modernog, urbanog, racionalističkog uspostavljanja
ličnog u odnosu prema ,,sjenkama” prošlosti sublimiran je
u ovoj panorami.
Panorama predstavlja jedan od najljepših doprinosa
savremnoj kulturi Bošnjakinja i nadamo se da će poslužiti
mnogima da žensko pismo bude više popularizovano, ali i
bolje predstavljeno u literaturi, kulturi i javnosti čemu smo,
kao priređivači, dali nesebičan doprinos i podstakli već
postojeće, kao i buduće pjesnikinje da pišu, što nam je i bio
jedan od ciljeva.
BOŽIDAR PROROČIĆ i prof. DIJANA TIGANJ

10
  ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

Šefka Begović-Ličina je
rođena 1949. godine u Rasovu,
prigradskom naselju kod Bijelog
Polja. Od svoje sedme godine
živi u Novom Pazaru, gdje je,
po završetku Srednje i Više
ekonomske škole zasnovala
svoju porodicu. Objavila je 2009.
godine knjigu  „Duša u leptiru“ –
zbirku priča, zapisa i putopisa. Sa
bratom Džavidom Begovićem, mr
tehničkih nauka iz Sarajeva, 2012.
godine  objavljuje   ,,Sandžački
rječnik“, prvi u istoriji Sandžaka, sa 10.000 riječi, 3.000
fraza i 11.000 objašnjenja.
Knjigu „Niska od merdžana“  koja je prevedena
na turski jezik (,,Mergan gerdanlik”) objavila je 2015.
godine, a „Vrisak krvi”, takođe prevedenu na turski jezik
(„Kanli ciglik“), 2016. godine. Roman „ Brezđetka“ izdaje
2016. godine, a knjigu „  Đulizara“, zbirku od dvadeset
šest sandžačkih priča, ispisanih po istinitim ljudskim
sudbinama i sa prilogom od pedeset fotografija sandžačkih
intelektualki u vjenčanici i alaturko nošnji, kao primjer kako
sandžačke žene, prateći svjetske modne trendove, ujedno
čuvaju i svoju tradicionalnu nošnju, 2018. godine, dok je
zbirku humoreski i anegdota „Edepsuz“ objavila 2020.
godine. U pripremi su joj romani   „Inadžija“   i  „Crveno
plaču makovi“, te  zbirka anegdota i humoreski „Hamalska

11
idara“, kao i zbirka sandžačkih, bosanskih sevdalinki pod
nazivom ,,Sudbinom ponovo rođena” i zbirka sandžačkih
priča ,,Nejmin krš”.
Po Šefkinim tekstovima „Zeleni svatovi“, „Ne halalim
ti junače”, „Tebi, gospođo Evropo“,  „Ne plači kćeri”, „Ne
boj se sine“, posvećenim nevino stradalim žrtvama u Bosni
i Hercegovini, a objavljenim u knjizi „Vrisak krvi“, 11. jula
širom Evrope prikazuju se pozorišne predstave, monodrame
i recitali.  Šefka još piše humoreske, anegdote i tekstove
za pozorišta, tako da je po njenim tekstovima Regionalno
pozorište Novi Pazar 2008. godine prikazalo predstavu
„Dunje žute a ljute“, a  2016. godine predstavu „Džinsko
kolo“, (pet puta repriziranu) po istoimenoj priči, izuzetoj iz
knjige „Niska od merdžana“, dok je za Dan grada Novog
Pazara 2013. i 2014. godine izvedena je monodrama
„Hamalska idara“, izuzeta iz istoimene zbirke humoreski
i anegdota.
Za svoj rad i objavljena djela, dobitnica je mnogih
nagrada. Jedna od njih je i nagrada „Amir Dautović“ od
strane Kulturnog Centra Novi Pazar. Šefka živi u Novom
Pazaru, povremeno u Sarajevu i trenutno piše kolumne za
nekoliko magazina i portala iz regiona i svijeta.
Pjesme izuzete iz zbirke sandžačkih sevdalinki
,,Sudbinom ponovo rođena”.

12
 AGAR ĐULIZAR

Na Parice sred Novog Pazara

Zadvorjela agar Đulizara
Čim pisnuše zurle i darbuke
Na mendilju sklopiše se ruke.

Na glavi joj fešče od dukata

Na parlanti groznica od zlata
Niz grlo joj niske od merdžana
Na đerdanu stotine silana.

Na miljtanu almasli joj grana 

Niz dimije širit klobodana
Na prsa joj holta od bisera 
Kolan šatri od srme edzela.

Sa ramena sjaju se bešlije

Na talasu bočanke još dvije.
Bjele ruke prepune halhala
Majci pruža, ište joj halala.

Zalud majko zlato i biseri

Jer se moje srce ne veseli

13
Kad me rodi što me ne udavi
Da ne vehnem pod duvak krvavi.

Što me majko dade za zlatara

Za njegova imanja i blaga
Da Bog da ti noćas teslim bila
Od verema dušu ispustila.

SAJMA KRAJ BUNARA

Ko ti Sajmo, kujruke raspleo
Ko razniza zlatne mahmudije
Ko pokida oje sa šamije
Ko razdvoji čelične platije
Ko polomi grane razdelije.
Kujruke mi vjetar rasontao
Mahmudije grana prekinula
Spotakoh se, šamija mi pala
Pendžer stari platije izvali
Kiša pala, razdeliju obali.
Ne laži nas Sajmo djevo mila
Virjeli smo s kim si sinoć bila
Srce svoje kom si teslimila
Čar očima kog si zavodila
U akšame nazresmo Halila.

14
Kako mrsi kujruke kroz ruke
Raznizuje zlatne mahmudije.
Kad ojice skinu sa šamije.
On razmače čelične platije.
I omlati zrele razdelije.

NA BOSFORU

Na Bosforu u sred Carigrada

Spremala se Šemsi paše garda
Derman ištu pazarski bećari
Djevojke im kradu zulumćari

Okuj pašo Pazar naokolo

Niz Parice sve do Jošanice
Od Ćukovca preko Baruthane
Zidaj kamen na sve čet’ri strane.

Sveži lance u teške katance

Kolje slivaj tvrđe od čelika
Na platije turi sablje dvije
Trnje rastri u dišer avlije

Smijale se pazarske djevojke

15
Džaba pašo obruč i zidovi
Sevdah jači no tvoji okovi
Otključaće lance i katance.

Slomićemo oštre sablje dvije

Preskočiti i dišer avlije
I ograde kamenom zidane
Čekaju nas momci u Berane.

Ne zna srce šta su lanci

Kada ljube dilber Sjeničaci
Preko tvojih čeličnih okova
Grlićemo momke iz Akova.

Letećemo kao golubice

Utješiti gizdave Tutince.
Daj nam pašo ono što se daje
Dvorećemo momke u Rožaje.

Šemsi pašo, ne šalji askere

Mi smo nama probrale dilbere
Momke gledne, bez jedne mahane
Has Plavljane, agar Gusinjane.

16
 PRIPSANA NIDŽARA

U Sandžaku sred Novog Pazara

Vezak vezla pripsana Nidžara
Na čevreta stavila pozlate
Želi s njima da okiti svate.
Kosa joj se do pasa rasula
Na grudi je ružu zadjenula
Zamiriso sokak u večere
Ahmu njenom pod pendžere.
Ahmo će je povest svome dvoru
Ugasiće Nidžarinu moru
Prosuće joj biser po dušeku
Cjelivaće mladu u đerdeku.
Pjeva Ahmo s vrha bezistana
Glas odzvanja sve do šadrvana
Obradovah svoju majku staru
Ljubih noćas pripsanu Nidžaru.

17
 NAZLI ROŽAJKE
Nigdje nema za udaju
Kao nazli cura u Rožaju
Rožajke su ćibar ljepotice
U Sandžaku prve miljenice.
Gdje ste momci Sjeničaci
Dođite nam i Pazarci
Džaba su vam tvrdi lanci
Oteće nas sve Bosanci.
Tako hrabre neće rodit majke
Da ukradu nazli nam Rožajke

Doći ćemo cure znajte

Za svadbu se pripremajte.
Gdje ste momci Bjelopoljci
Dođite nam i Pribojci
Ne mogu nas držat lanci
Oteće nas sve Bosanci.
Adžamije nazli su Rožajke
Smijale se gusinjanke majke
I iz Plava krenu omladina
Zasija se sandžačka dolina.
Zadocniste agar Gusinjani
Ne stigoše ni hitri Plavljani
Popustiše od čelika lanci
Cure naše odveli Bosanci.

18
 BELA iSOVIĆ-DŽOGOVIĆ

Bela Isović-Džogović je rođ-

ena 1957. godine u Akovu (staro
ime) kod Bijelog Polja. Od 1975.
godine živjela je u Šerićima kod
Zenice u Bosni i Hercegovini, a
od 1992. godine živi u Kalmaru u
Švedskoj.

Bela piše poeziju za djecu.

Pjesme je objavljivala u raznim
časopisima i listovima u Švedskoj,
Bosni i Hercegovini, Sandžaku i
Kosovu. Objavila je i samostalne zbirke pjesama za djecu
„Suncokreti” i „Sniježni kristali” u Wupertalu u Njemačkoj.
Bela je objavila zbirke poezije za djecu „Dragulji vragulji”
(2005) godine, a zbirku „Leptiri” i dvojezičnu slikovnicu
„Nas je dvanaest - Vi är tolv” (2006) godine, slikovnicu
„Stonoga i sova” (2007) godine, a njen prevod na švedskom
jeziku „Tusenfotingen och ugglan” (2009) godine u izdanju
Kulturnog udruženja „Belisa” Kalmar, Švedska. Godine
2010. objavljuje zbirku poezije ,,Makovi na Berimladi”.

Zastupljena je u antologijama poezije za djecu svijeta:

„I denna vida värld” („U ovom širokom svijetu”) i „Flykten
valde oss” („Izbjeglištvo je izabralo nas”) - obje štampane
1999. godine u Švedskoj, prva kao uporedni prijevod na
jezicima pjesnika i na švedskom jeziku, a druga samo u

19
prevodu na švedski jezik. Pjesnikinja je zastupljena i u ve-
likoj antologiji „Bijel behar” bošnjačkih pjesnika Kosova i
Sandžaka (Prizren/Cirih, 2002. godine) i antologiji „Hanu-
min divan” 2007. godine. Zastupljena je i u udžbenicima:
„Početnica”, Priština (2002) i „Bosanski jezik sa elemen-
tima nacionalne kulture” za prvi, drugi i treći razred os-
novne škole, Novi Pazar 2004. godine, “Mostovi”, čitanka
za IX orjentacioni razred, Priština, (2005), ,,Zlatna ruka”,
udžbenik bosanskog jezika za VII razred osnovne škole,
Priština, (2007), ,,Modra Rijeka”, udžbenik bosanskog
jezika za XII razred gimnazije, Priština, (2007), čitanka za
XIII razred srednje škole, Priština (2008) godine, ,,Veseli
vrtić”, pripremni predškolski program, Beograd (2013).

20
 ŽUTO MAČE

Volim jedno
žuto maće
kad okolo
žuto skače.
Kad zamrsi
moje klupko,
milo moje
mače ljupko.
Sakrije se
iza vrata,
ja pomislim
grumen zlata.
Kad mlijeko
ono prolije,
žuto mu se
oko smije.
Umiljava se
oko nogu,
da se ljutim
ja ne mogu.
Kad biste ga
i vi sreli
i vi bi ga
zavoljeli.

21
 OKTOBAR

Oktobar se
raširio,
brezi grane
ogolio.
Lastavice
iselio,
sve cvijeće
osušio.
Plod sa njiva
pokupio,
vrata magli
otvorio.

DRAGULJI VRAGULJI
Sef pun dragulja:
crvenih, plavih zelenih ...
Soba puna vragulja:
malenih, nježnih, rumenih.
I jedni i drugi dragulji
nevjerovatnu moć imaju,
kad ih čovjek gleda

22
oči mu nježno sijaju.
Dragulje čovjek pogladi
što mirno u sefu čuče,
kad u sobu zaviri
vragolan, vragolana vuče.
Sjajni su sjajni u sefu
šareni dragulji,
ali se više vole
mamini nježni vragulji.

U PTIČJEM CARSTVU

Ševa ševi
u ševaru,
slavuj pjeva
pjesmu staru.
Gavran grakće
sumorno,
društvo mu je
umorno.
Vrabac kljuca
i cvrkuće,
jastreb pisnu

23
iznad kuće.
Kreja krešti
pa se stidi,
ali joj se
to ne vidi.
čavke su se
posvađale
još kada su
bile male,
svađaju se
svakog dana
kraj mirisnog
jorgovana.
Golubovi
u parku guču,
dok dvije mace
pređu suču.

24
 KIŠNA SREĆA

Obukla sam moju lutku

u haljinicu plavu,
svezala sam i mašnicu
na čupavu njenu glavu.
Pa smo skupa, ja i ona
otišle u šetnju
ali nismo računale
sad na kišu ljetnju.
Pokisle smo sve do kože
ja i moja lutka mala,
a pokisnut tako jako
vjerujte mi nije šala.
Tada prvo kijavica
zakuca na vrata,
onda dršće pod jorganom
vruća mala brada.
Sada je na red i da doktor
pipne čelo moje,
ja da zinem i da kažem
pogodite slovo koje.
Onda doktor k’o bajagi
pipne lutkin nosić

25
i za to će zasigurno
uzet koji novčić.

Jer računa on to tiho

četiri plus pet...
onda reče biće dobro
sutra nećeš, biti u krevet.
Pa nastavi da računa,
devet i još puta dva
i popiću šolju kahve,
nije loša zarada.
Tako vam je kad imamo
neku kišnu sreću,
pa kišemo i dršćemo
dokle doktor puni vreću.

26
 BREZA
Bijela breza
raspustila grane,
mrak odlazi
zora će da svane.
Lišćem trepće
i otresa rosu,
sad će vjetar
da joj češlja kosu.
Rosa će je
po licu umiti,
sunce će je
brzo osušiti.
Vjetar će joj
kosu oćešljati,
pa će bijela
na suncu zasjati.
K’o nevjesta
na balu svadbenom
zablistaće
na proplanku snenom.
Grane njiše
i lišćem treperi,
ja te volim,
dunjaluče, veli.

27
 ISMETA R. KRCIĆ

Ismeta R. Krcić rođena je

1961. godine u Plavu. Osnovnu
školu i gimnaziju je završila u
Plavu. Studirala je jugoslovensku
književnost i jezik na Filološkom
fakultetu u Prištini.
Poeziju piše još od
gimnazijskih dana, a objavljivala
je u omladinskim i studentskim
listovima od početka studiranja.
Učestvovala je na više književnih
konkursa i književnih smotri.
Zastupljena je u zajedničkoj zbirci
pjesama ,,Kredom po umu“. Član je Udruženja zavičajnih
pisaca Plava i edicije ,,Slika-pojam“ Udruženja pisaca
Sandžaka. ,,Prsti ogledala“ je njena prva samostalna zbirka
poezije.

28
 STRAH OD NEVIDLJIVIH OKOVA

tijelo moje postaje vatra

gore okovi i verige
svega što nije dostiglo
vrhunac dana

osjećam strah
da li ću ipak progovoriti
kroz ugljevlje

u životu
sama sa sobom

strepnja steže obruče

u meni strči želja
da pobijedim

smrt tijela
da li je i gubitak duše.

29
 ODLAZAK BILO GDJE

život svjedoči
prave ljubavi nema
/ima u pjesmi/

ne zna niko
šta ja hoću

da li je ovaj život
toliko bitan
da ga osmišljavamo

ljubav je putovati
bilo gdje

O NEMIRU

caruje u srcu
hrani se pogledima
u svakom trenu
neraskidiv je osjećaj
s bolima

30
očevici dolaze
da nas nemirom
ponesu u ponor

za laž
za maske
za pustoš

da li je srce čisto
kada se pita

O SAMOUBISTVU

odvedite me negdje daleko

da posljednji put posmatram
beskrajno polja žita
jer žitom se ljudi i ptice hrane

kad me odvedete
pustite me da plačem

i pustite

31
da se moji jecaji
stope sa zlatnom šumom
tišine

poslije ću vodenim očima

gledati u nebo
i sita se udaviti
u vlastitom smijehu

smatrajući taj čin

za viteški.

OD RANE RANI

ralje nam ogradiše ranu

prije susreta sa nicanjem

dok nam padahu

likovi kojih se ne sjećamo

u jedan dan
biti i čuvati

32
 MURATKA EĆO - NURKOVIĆ

Muratka Ećo-Nurković je
rođena 17. 01. 1961. godine u
selu Crniš kod Bijelog Polja, Crna
Gora. Djetinjstvo i ranu mladost
provela na Kosovu. Osnovnu
školu završila u Banji Ilidža kod
Peći, zatim Srednju ekonomsku
školu ,,Mileva Vuković” u Peći.
Završila je VPŠ na Odsjeku za
srpsko-hrvatski jezik u Prizrenu.
Od 1991. godine radi u osnovnoj
školi ,,Daciće” u Rožajama kao
nastavnik maternjeg jezika. Poeziju počinje pisati 2005.
godine. Prvu zbirku pod nazivom ,,Između dva zavičaja”
objavila je 2014. godine. Pripremljena je i druga knjiga pod
nazivom ,,Buket na đerđefa.”

33
 DA JE VJEĆNA CRNA GORA
(posvećena nezavisnosti Crne Gore)

Od svojih gora,raspleti kose

od čvrstih stijena,podigni čelo.
S planinskih izvora,razbistri pogled.

Snagom morskih talasa

i na krilima orlova
uzdigni se u visine.

Visoko,gordo,čvrsto i
pobjedonosno.
A majčinski nježno,
prema onima
koji Te vole.

Ti pobjednica,
a da u tim borbama
ne izgubi,ni jednu vlas kose.

Na tvom čelu,niko ne uzora

ni jednu boru.

34
Ne zamuti Ti pogled,
dok si plovila,
burnim vodama
svoga mora.

Rodi se tu,na istom mjestu,

i ako su Ti,ognjište palili
korijeni tvog života,
su bili duboko zakopani
ne u zemlji,nego
u žilama tvog naroda.

Čuvao Te,kao majka

dijete ,u svojoj utrobi,
iznjedrio Te,i dao Ti
život.

Mlada,ponosita,plemenita rodom.
Mudrošću okupljaš sve
oko sebe,jer Te iskreno
vole.

I danas na Tvoj rođendan

Ti se iskreno klanjaju.

35
Budi ponosna,
a za neprijatelje, ohola i prkosna.

Nedaj na sebe!
Koračaj korakom dugovečnosti
Ostani takva do vječnosti.

KNJIGA

Od svih prijatelja
Koje na životnom putu sretneš
Knjiga je najverniji drug
Zapamti dijete!

Ne daj da požute
Listovi njeni
Svakodnevno je prelistavaj
Čitanjem novi list okreni.

Ne samo radi reda

To radi zbog sebe
Pročitanje sadržaje
Utkaj u samog sebe.

36
Naoružaj sebe
Znanjem i umenjem
Postaćeš u životu
Neuništiv bedem.

Na svakom ćeš polju

Pobjedu dobiti
Koliko sam u pravu
Sam ćeš shvatiti.

Procjenu ćeš dati

Kada dođe vrijeme
Nositi praznu glavu
Najteže je breme!

37
 KOSOVO

Ravnica svugdje,gdje god se okreneš

U duši toplo kad ga pomeneš
Grudi se šire kad ga pogledam
Njegovo ime slađe od meda.

Djetinjstvo,mladost,tu je ostalo
Al’ ima nešto što je nestalo.
Prazno je gnijezdo stablo se suši
Stablo mog roda grane sad pusti.

Pupoljci mladi sad bi da cvate

Sad je proleće stigle su laste.
O,vjetre duni razvij pupoljke
Gdje su nam momci,vrati djevojke
Vrati nam braću;majka je sama
Pustoš je svuda gorčina vlada
Grobna tišina,nema galame

Tiho proleće kao i lane

Cvijeće bi cvalo;ali za koga
Kuće su prazne nema nikoga!

38
 MODEL NEPRAVDE

Za vrijeme rođenja,
nijesu me pitali.
Postadoh proizvod
jednog nesvesnog trenutka.

Ko mi životnu putanju
trasira?
Nema je!
Jer cijeloga života
po trnju i kamenju lutam.

Nijedan putokaz,
na raskršću,
životnog puta,
a ispred tebe
ponor i izmaglica.

Ideš, ideš
a sve ne znaš,
kuda?
Tražeći pravdu,

39
sakrivenu
ispod sto čemera,
iza sedam brda.

Jer svi imaju pravo,

da ti sudbinu kroje
bez mjere,kao oklop.
Nebitno,što je teška
i što puca po svim šavovima.

Izabran si,za modela nepravde,

ona je u modi,ali bez stila
sagni se do zemlje,
neka ti pokupi znoj s čela.

Da nebi bar još

taj teret nosila.

40
 MOJ GRAD

Bila sam ponosna

na tebe grade,
prvi pisani zadatak,
a ja o tebi
na papiru vezem
kao đevojka
buket na đerđefu.

Svega je malo
da izrazim
ljubav moju
i istaknem
svu ljepotu tvoju.

Izvor Ibra
i ljepote planine Hajle.
Ljude koji u dva rata,
plemenitost pokazaše.

Otvorena kapija tvoja

za svakog

41
nevoljnika
i stradalnika.
Eto takva je bila
moga grada slika.

Kroz istoriju,
raskrsnica svega.
Prolazili i odmarali karavani
trgovalo se
iz Skadra i Carigrada
šuštala svila
i sijala kadifa
na đevojkama i ženama
u svakoj mahali
to je bila,
moga grada slika.

Ali drugi ljudi

izmijeniše te,
pored one velike kapije
postaviše i onaj ulaz mali,
za one,
koji te iskreno vole

42
kad dolaze k tebi
da bi ti se do zemlje klanjali.

Ali htjela bih

da vjerujem u tebe
izgubljena u tebi
tražim razloge
zašto bih neshvaćena.

Vjerujem
da će doći dan
kad ću moći
da ti kažem
ko sam
a za uzvrat
ne tražim ništa
neću samo
bezdušnu osudu.

Pokušaću da budem
nesalomljiva,
nepokolebljiva
ma kako

43
pokušavali ljudi
da me od tebe okrenu.

Hoću da verujem,
moj grade
da te još
uvijek volim.

44
 ESMA LUKAČ - MURATOVIĆ

Esma Lukač - Muratović,

rođena je 1961. godine u
Rožajama, Crna Gora. Završila
osnovnu i srednju školu, a u
Prištini studirala istoriju. Prve
stihove poezije objavila u svojoj
sedmoj godini. Njena poezija je
zastupljena u mnogim časopisima
i antologijama. U rodnom mjestu
učestvovala u poetskim i scenskim
programima i kao mala postala
član KUD „Vrelo Ibra“. Bavila se
i slikarstvom.
Uz poeziju piše prozu, prikaze i osvrte na knjige poezije
i proze. Objavila je devet naslova sa različitom tematikom.
Napisala je zbirke poezije: ,,Od rođenja pa do groba”,
,,Korijenje ne umire”, ,,Slika u suncu”, ,,Višegradska
apokalipsa”, ,,Alinin svijet”, ,,Dječji snovi”, ,,Kušnja i
Kandže”. Napisala je prestižnu knjigu (porodičnu lozu)
,,Neraskidiva veza bratstva Lukač.“
Zastupljena je u više antologija poezije: ,,Izgubljene
zvijezde“ - Bosanskohercegovačke pjesnjikinje od 1908-
2008. (Izdavač HKD Napredak, Sarajevo), ,,Najljepše
ljubavne pjesme“ - Međunarodna zbirka ljubavne poezije,
(Izdavač Kultura snova, Zagreb), ,,Sarajevo na dlanu“
- Međunarodna zbirka poezije, (Izdavač Kultura snova,
Zagreb), ,,More na dlanu“ - Međunarodna zbirka poezije,
(Izdavač Kultura snova, Zagreb), ,,Obale Bihora“ (zbirka

45
priča) - Centar za kulturu Bihor, Petnjica, ,,Tokovi“-
časopis, (JU Centar za kulturu Berane), ,,Svim na zemlji mir
veselje“ - Međunarodna zbirka pjesama (Izdavač Kultura
snova, Zagreb).
Esma Lukač Muratović je živjela u Rožajama, Petnjici,
Bugojnu, Bijelom Polju, a sada živi i stvara u Sarajevu.

LJUBAV

Razum se sklizao niz strminu

prozbori kamen iz srca
želi da sleti sa razumom
da srce razumno kuca
ljubav.
Voljeti nečiju nemoć
mane i maštanja,
u biti to jeste ljubav
nadanje i praštanja.
Sve je moguće u ljubavi:
promrzli prsti, bolovi od mraza
puhanje u oko kada trun se nađe,
šaputanje bijesa na uhu gluhome
ljubav se u svima, ponosno pronađe.
Ljubav nema razum
zato ima srce,
ljubav ima život.

46
 VJEČNO JE VJEČNO

Ni u snu neću prodati vječno za prolazno

smirenost mi kontroliše brzinu,
Čuvam ono što sam zapamtila,
pratim dalje što sam zapratila.
Popravljam se, braneći Tebe
o Ti koji činiš dobra,
vedrost mi lica kazuje sigurnost
u ovom Raju - Džennetu,
dok najjača vojska-pravda, se ne pravda
očima gledajući sve osim sebe.
Oči su varljive, ne gledam u lice
potražit ću istinu ispod jezika, čovjeka,
svjetlo ne gaseći grijehom,
pomažem se dobročinstvom i smijehom.
Ranu jezika zacijeliti ne može niko,
nikada tako je duboka i boli, boli,
jača je i od sile mačeta
koje je spremila razjarena četa,
da drugu salomi.
Perući noge perete blato
od silnoga rada il’ trčanja,

47
ali ako se srce zaprlja previše
ne možeš ga usijati bez trajnih rana.
Razum se drži daleko od harama
svojim primjerom kazujem .
Svi dani su samo stranice
u kojima pišemo svoje stanje, znanja.
Svoje granice.

ČVOR

Bila sam dijete, i sada sam.

Čovjek sam sada i bila sam.
Žena postala u dvadesetoj.
Naučila da pišem ćirilicu u petoj.
Latinicu u šestoj.
Počela igrati šotu, moravac i čačak.
Na ulcinjskom moru se pržila ljeti,
zimi me stezala zima rožajska klima.
Borovnjak mirisala planinama
u ranom proljeću.
Imala druga, drugaricu
imala svoj stih, svoju pjesmicu,
svoju vjeru i naciju.
Svoju delegaciju za dalje.

48
Moj je vijenac šarenolik
Snježa mi bila kao sestra
Željko drugar iz komšiluka
Merita, Anita sa Kosova bile.
Bože kako smo se dobro družili
narodu i Bogu služili,
svako na svoj način,
divan li je to začin.

NIJE ZA RAMAZANSKO MASLO

Propištalo majčino mlijeko

Bog mu siliti se ne dade,
opeče vrh bradavice majku,
Dok belaj zemljom krstari, hvata se džade,
ubleha se sjeti vakta.

Veza konja gdje mu gazda reče,

ode hal na hal!
Ublehi pripade mal i ćeli kapa
po glavi skače.
Konj je crkao.
Nalet mu šera i belaja bilo
Vakat gradi-vakat razgrađuje,

49
u insanu belaj ne miruje,
povazdan se hrve sa:
Sobom.
Drugima
Zemljom,
Grobom
sa životom.

PROGNAN

Upali svjetiljku junače

Ne proklinji mrak do groba
On ti nije kriv.
Kriva je tvoja kvarna roba
Junače!

Kuća ti je bez duše

U njoj ni jedna knjiga se ne čita
Šta će ti nadimak jadan
Ko da nemaš imena.

Voli grane svog drveta

Jer sa njih ćeš brati plod
Ne sili se zlatnicima

50
Voli svoj rod.
Junače!

Ako nisi pravedan

Vrijednost ti odlazi sama
U sabirni centar Prognanih
I tamo ćeš biti sam.

Nisi prognan
Izbjegao si
Pravdu.

51
 SENKA RASTODER

Senka Rastoder rodjena

je 31. avgusta 1963. godine u
Petnjici. Osnovnu i srednju školu
završila je u Baru, a Fakultet
političkih nauka u Beogradu. Živi
i radi u Baru u Savezu sindikata
Crne Gore.
Igrom slučaja nije upisala
književnost jer njena prva i
najveća ljubav su bile knjige i
pisanje. Lični kosmos, susret
sa sopstvenom sudbinom, sa
istinskim licem koji je nosila
u sebi, iskazala je kroz zbirku pjesama ,,S druge strane
sjenke” koja je štampana u dva izdanja i izdata je 2008.
godine. Roman toka svijesti,,Tajni pečat duše” izdat je
2010. godine i predstavlja nastavak neiscrpne i vječite
teme o smislu ljudskog postojanja.
Senka Rastoder je aktivan član književnih klubova
u Baru. U jednom mandatu je bila i predsjednica Kluba
književnih stvaralaca Bara, a bila je učesnica Zavičajne
manifestacije u Petnjici.
Senka Rastoder priprema novi roman koji bio trebao da
bude srž vremena u kom živi.

52
Pjesme iz zbirke pjesama ,,S druge strane sjenke”

RIJEČI

Igrah se riječima
Kao što slikar
Po platnu svijetlo
I malo sjene traži
Da naslika
Šta srce draži
I dušu u oklop steže
Igrah se riječima
Kao pjesma
Što se za note veže.
Riječima se igrah...
Jedna ništa ne zna
Druga samo sluti
Jedna bijes kopa,
A druga se ljuti.
Jedna tugu skida,
Druga rane vida.
Tami se jedna klanja,
Druga svijetlo sanja.

53
Jedna smrt priziva,
Druga se odaziva.
Jedna crtu vuče,
Druga je prevuče.
Jedna život stvara,
Druga ga razara.
Igrah se riječima...

SRCE PJESNIKA

Sa dušom vjernika
Sa srcem pjesnika
Sa očima sanjara
I rukama grešnika
Ispod božanskog svoda
Pružah se
Kao duga koja po nebu hoda.

Pružah se i
Ispod kruga
U danu kiše
Što sam sebi
Na tugu miriše.
Od želja, misli,

54
Snova i htenja,
Koraka duga
Negdje iza vida,
Posljednja il prva
Molba
Velove skida.

IZMEDJU SVJETOVA

Između svjetova
Samo veo.
Čija to ruka
Zastor drži…
Mislio si
Da si brži pd svih
Koji dolinom sjena hode.

Između svjetova
Samo veo.
Strahovi te tvore,
A sumnje more.
Kako je sumnja
Bila jača
Bio si bliži dolini plača.

55
Između svjetova
Samo veo.
Ko tim tajnim
Orkestrom svira
Možda smo i mi
Nečija lira
Kojom stranice života piše.

SNOVI

Padaju latice
U noći ruža.
Mjesec će
Sam
Krug svoj proći,
A trepavice oblaka
Suza će poći
U prostor ptica.

Snivah s vjetrovima.

Ljubav je iz sebe lila

Mir opojnih zora.

56
Moje srce vlastitu vjeru ima
Šireći se
Beskrajnim svjetovima.

Vidjeh zoru
Kako se pomalja
Iz duge noći zaborava.

Vidjeh svjetlost
Koja je
Zagrlila svijet
U trenutak
Ponovnog rađanja.

Svijet tajne
Uzdrhtim,
Noć je
S ove strane.
Sa one se sanja.
Zvijezdi duha
Vraća se opet
Srce plameno.

Vidjeh

57
Gore gnijezda.
Mutnu beskonačnost.
Neizmjerne vale.
Blijedi svemir,
Prozore što vuku,
Zagor.
Korake i buku.
Vidjeh
Jedan zrak
Iz punoće te
Sinu,
Daljine beskrajne
Nijesu zemaljske
Već iz svijeta tajne.

Vječnost Boga
I besmrtnost duše.

58
 MIRSADA BIBIĆ-ŠABOTIĆ

Mirsada Bibić - Šabotić, pro-
fesorica je crnogorskog - srpskog,
bosanskog, hrvatskog jezika i
književnosti. Rođena je u Peći
1966. godine.
Autorka je (tekstopisac,
scenograf i režiser) dvadeset
i pet pozorišnih predstava ,
zbirke pjesama ,,Žad”, zbirke
dramskih tekstova ,,Drame”,
romana ,,Majko, zašto?” (dva
izdanja), zbirke priča ,,Nemiri”,
drugog dijela romana ,,Majko,
zašto?“, zbirke prozno-poetskih tekstova ,,Ajšina suza”,
knjige recenzija i prikaza ,,Otkrivanje kritičkih ravni“ i
zbirke pjesama ,,Netaknute zaboravom”. Objavila je brojne
recenzije, romansirane biografije poznatih ličnosti, priče,
pjesme, te analitičke i istraživačke radove obrazovnog i
vaspitnog sadržaja u časopisima i zbornicima u zemlji i
inostranstvu.
Dobitnica je brojnih nagrada iz domena književnog
stvaralaštva i obrazovanja. Živi i radi u Rožajama. Udata je
i majka je četvoro djece.

59
 RIJEČ

I nasta riječ
I bi riječ
Riječ koja opominje
Daruje i boli
Riječ snage i ljubavi
Riječ koja bode kao nokat
Riječ koja voli kao dijete
I bi riječ
I čovjek je pretvori u neriječ
I izobliči je
Uguši
Dade joj oblik
Đavoljeg uva
I ogluve čovjek
Zaboravi na riječ
Kao da nikada nije postojala
I nasta riječ
I bi riječ
A čovjek je pretvori u neriječ

60
 AHMEDU NURUDINU

Oblik tvoj niče u geniju i peru

U mislima bio si nešto poput lutka
Hartija zbori o mukama što žderu
O smrti koja te u veo svoj utka
Ahmed Nurudine ti si svjetlo vjere
Sudar sa svijetom bit je sudbe tvoje
Kojim putem krenuo vid ti je gubitak
Izabrani put ishod je tvog žitka
Tamom prekriveno zlim usudom tvojim
Sa imena tvog vrijeme ljagu pere
Bolom tvog gubitka ovu pjesmu bojim
Smrt naša u dnu škrape sija
Svjetla življenja prema mraku šeću
Ostao je neko ko iz tvog groba klija
Zborit o tome usudit se neću
Do smrtnog časa kad gase se želje
Unutrašnji nemir gorio ti dušu
Susret sa svijetom tvoje otrežnjenje
Pao si nemoćan ponor danak uze
Trajuć u tišini tekijske zavjetrine
Izdade te ruka kojoj si hljeb dao

61
Otiš’o si zbunjen okrunjen bez suze
Sudija i pravednika od svih si više znao
Ćutiš potopljen strahom kao voda
Miran i tih ali porušen ko plot
Vikni Ahmede šta je to sloboda

NETAKNUTE ZABORAVOM

Moje pjesme
Netaknute zaboravom
Omrežene
Mirom
Srećom
Blagostanjem
Ljudskošću
Ali
I
Bolom
Patnjom
Suzom
Kopane u ruševinama sjećanja
Žive u stihu ćutanja
Iznikle

62
Iz
Bespuća života
Turobnog vriska oluje
Upaljenih zjena
Ibra pročešljanog vremenom
Huke nadošle Bistrice
Sjaja mjesečevog srebra
Zamagljenih zvijezda
Starih vjetrova
Ugušene utrobe
Samoće
Srca natopljenog suzama
Pukotina nadanja
Zatrpanih rana prošlost
Grana sa odbeglim lišćem
Iz vremena koje mi je dato
Moje pjesme
Netaknute zaboravom

63
 PJESMA TRPI

Pjesma trpi
Beton ispucao od čekanja
Zemlju crvenu od krvnih zrnaca
Nadu zarobljenu u neizrasloj bori
Pjesma trpi
Grubo pero pjesnika
Koji steže suve ruke
Dok mu se vene nadimaju
Probijajući se između sna i jave
Pjesma trpi
I ljubav utkanu u raspukloj veni
I Godoa koji nikada neće doći
Pjesma trpi
Bol
Patnju
Smrt
Pjesma trpi čovjeka

64
 PJEVAJTE

Ispijate krv iz mojih pedesetogodišnjih

vena
Probijate se iz ranjive kože da udahnete
dah života
I mirišete na borbu
Mirišete na krv znoj na moje bore
Na moje izbodeno srce
Mirišete na moje prve korake
Mirišete na pećke kaldrme
I...
Vrištite u tišini
Vrištite snagom pjesnika
Vriskom ispisujete jedno minulo vrijeme
Prije trideset godina
Kada je počeo da se pravi papir
Da biste se rodile
Kada je svemir pomiješao boje da biste
sijale
I...
Tu ste
Pjevate i dalje...
Vrijeme prolazi

65
Možda vas sjutra recikliraju
Ili..
A možda nestanete kao moja mladost
U vihoru rata
Zatvarajući pećke kapije
Ipak...
Živite sa mnom
Živite dok dišem
Dok volim
Dok praštam
Živite do trenutka
Kada u praskozorje
Jedan melek dođe
Pomiluje vašu prošlost
A meni da nadu
Da je život prolazan
A da je vječnost
Ahiret
Zato pjevajte
Pjevajte pjesmu ljubavi
Dok ja stežem ruke
Onemoćale od rada
Stežem dušu da mi ne puknu šavovi
života

66
Zatvaram oči da ne vidim mrak
Koji prekri Božju svjetlost
Zato,
Pjevajte
Otrgnite se od ništavila
Jer vi ste ja
A ja sam vi
Pjevajte
Pjesme moje
Pjevajte o ljudskosti
Pjevajte o miru radosti i nadi
Pjevajte o čovjeku
Jer...
Satkane ste od ljudske duše
A ja sam čovjek

67
 MIRVETA ISLAMOVIĆ

Mirveta Islamović je rođena

1966. godine u Beranama, Crna
Gora . Osnovnu i srednju školu
završila je u Beranama i Visokom
kod Sarajeva.
Piše poeziju i prozu. Prva
zbirka poezije ,,Napeta koža”
objavljena je 2011. godine. Drugu
zbirku poezije ,,Slobodno srce”
objavila je 2013. godine, a treća
zbirka poezije ,,Hajdemo rode”
2015. godine, dok je četvrta
zbirka poezije i kratkih priča
,,Mjesto zvano juče” objavljena 2017. godine.
Mirvetine pjesme su našle svoje mjesto u velikom
broju zajedničkih zbirki pjesama širom svijeta. Živi i stvara
u Norčepingu, Švedska (Norrköping, Sweden).

68
 SJEME ŽIVOTA

Otvorim kesu
sa skrivenim zrnima.
Život iz sjemena
može da klija,
nikne i procvijeta,
a može da uvehne
na dnu papirne kese.

Na dlan izručim
zlatno sjemenje
Pazim da ne budem gruba,
da mu dušu ne ozlijedim.
U zemlju ga stavljam.
Čekaću da dođe dan
kad ću odmarati oči
i diviti se ljepoti
njegovog cvijeta.

Na dnu kese život

je beživotan
a u zemlji rodi se

69
i od dragosti klija.
Zemlja mu bolje prija
a nas ljude bi ubila
kad bi nas prekrila.

JUTARNJA MAGLA

Ne, nemoj me porediti sa maglom:

Blijedim licem i očima bez sjaja,
zatvorenim u mislima
i koracima koji odoše negdje
na put bez povratka.

Magla se jutros zakačila

na ogradu balkona.
Ne vidim moju lipu,
ne čujem krik ptica sa grana,
ne vidim slijepe putnike.

Jutrošnja magla je pobijedila

i začarala je gorostasti mart.
Ne, nemoj mi pričati
da dan je siv i bez boja.
Uštinuću moje obraze,

70
da vratim život i boju u njima.

Jutros je magla svoju

magičnu svilu gradom prosula.
Prozori su tužni bili što se nisam
slikom prozorskom umila.

Vratila sam se bijelim jastucima.

Jorgan sam čvrsto zagrlila
i nemoj, molim te, da me,
porediš sa teškom maglom.
Samo sam malo umorna i siva
poput današnjeg jutra.

LJUBIĆU I JA

Opet Sunce ljubi

moje prozore.
Mene ne ljubi
ni moje riječi pune nade.
Neka ga, neka ljubi
ljubiću i ja nekoga
ali ne preko prozora.

71
 BRALI SMO CVIJEĆE

Hodamo između brežuljaka

i zastade nam korak.
Tražimo dolinu.
Rekoše da je ona,
jednom davno postojavala.

Zastaše koraci i sjenka,

što ih je pratila.
Hodasmo i ne nađosmo dolinu
koja ne postoji.
Ne čusmo potok
koji nikada ne zažubori.

Brali smo cvijeće

a ruke nijesmo imali.
Noć je padala,
a mi se, i dalje,
penjemo stazom
koja nije ni postojala.

72
 ZAKLJUČAJ JESEN

Zaključaj jesen,
otvori prozor
i slušaj nježnu pjesmu,
pjesmu tame.

Ipak noć je puna ljeta.

Još uvjek mi jastuk

miriše ne trešnje.
Zaključaj, na par dana
novu jesen.

Rano je za žuto lišće

i vruće kestene.
Neka neko drugi ugrije
okovane mi ruke
od hladnog vjetra.

73
II CIKLUS
 MIRSADA HEROVIĆ

Mirsada Herović rođena je 1.

januara 1971. godine u selu Bor
u Petnjici. Završila je osnovnu i
srednju školu. Objavila je zbirku
poezije ,,Lutam kroz snove. ” Živi
i stvara u Beranama.

SMISAO I BESMISAO

Putujem a put je dug,

bezbroj vozova i stanica,
samoj sebi saputnik i drug
u životu bez granica.
Smisao il’ besmisao,
il’ je cijeli život bespuće,
nekad mi je svoja kuća strana,
nekad su mi sve ulice kuće.

76
 UPRKOS SVEMU

Volim te uprkos
svakom vremenu
i nevremenu,
olujama i burama,
kišama koje će proći,
volim te u onom
sjutra što će doći.

Volim te u toplim
zracima sunca,
u sumrak,u ponoć,
u zoru snenu,
u ono sjutra što će doći,
volim te uprskos
svakom vremenu
i nevremenu.

77
 PREKO TRNJA DO ZVIJEZDA

Nekad ne znaš kad je sumrak,

noć,svitanje ili zora,
pa ti život često dodje
kao teška noćna mora.

Al’ ustaješ,ne prestaješ

da cilj traziš,da se boriš,
kad ti bude mnogo teško
staneš,sjedneš i odmoriš.

Pa razmisliš dalje kako,

nekad teško,nekad lako,
plačeš a smije ti se,
i smiješ se jer bi plak’o.

Preko trnja pa do zvijezda

nije jednosmjerna traka,
raskrsnice ogromne su,
a nijedna nije laka.

Idi i kad ne znaš kuda,

kad je trnje ispred tebe,

78
nemoj volju da izgubiš,
i nek’ boli kad ogrebe.

Baci pogled tamo-amo,

snage imaj,imaj moći,
preko trnja kada pređeš
zvjezdane ćeš sresti noći.

I vidjećeš svoju zvijezdu,

koja je na dohvat ruke,
stavi je na svoj dlan,
jer prošle su tvoje muke.

NE BRŽE OD ŽIVOTA

Život je lijep,a samo jedan,

prepun čari i ljepota,
dok živimo treba znati,
ne brže od života!

Dok lebdimo u zanosu

čari koje život krije,
ne brže od života,
mnogo nam je sigurnije!

79
Kad želimo negdje poći,
da li dalje ili bliže,
ne brže od života,
sporije se brže stiže.

LUTAM KROZ SNOVE

Lutam u beskraju noći ove,

lutam s tobom u mislima,
kao pjesnik svoju pjesmu
pišem te u stihovima.

Nešto poput noćne more

javljaš mi se pred očima.

Lutam u beskraju noći ove,

lutam s tobom u mislima,
kao sanjar svoje snove
ja te tražim u noćima...

Nešto poput noćne more

javljaš mi se pred očima.

80
 ***

Čovjek nikada ne može biti srećan,

sve dok ne zamijeni

svoju stranu ličnosti

onoga što nije,sa onim što jeste...

Ego i sujeta su najveći protivnici

i neprijatelji čovjeku.

81
 MUNEVERA SUTOVIĆ

Munevera Sutović rođena

je u Rožajama 1980. godine.
Studirala je na Pravnom fakultetu
u Prištini. Objavljena joj je
zbirka poezije ,,Pisma majci koja
će čitati posthumno“. Pjesme
su joj objavljivane u časopisima
,,Almanah” , ,,Damar” ,,Avlija”,
kao i brojnim drugim časopisima
i publikacijama. Živi i stvara u
Rožajama.

DEFINICIJE O SMIJANJU

Sklonost smijanju je
Kada let guske izgleda kao
Dolazak juga
Ili kada roditelj kašlje od jagode
Ubrane u neprskanom vrtu

Sklonost smijanju nije slična niti jednoj

Laži

82
Tako ni čovjek koji je izbjegao klanje
Nije lagao da je u stočnom vagonu
Vidio najviše sunca do tada

Sklonost smijanju je malina

Zasađena pored puta kao opšte
Dobro bez žice i vlasnika
Usklik o slobodi!

Nije to pretjerivanje niti barka

U kojoj zalutali ribar misli o ajkulama
On pluta ka obalama na kojima se
Kotrljaju otpale kokosove glave

Sin moje majke posjeduje jaku

Sklonost ka smijanju
Kostima prije nego licem smije se
Djevojci sa kojom bi mogao imati dijete

I samo on nije uboden osinim žalcem

Ona nema cvijet u kosi no svejedno je
Lijepa

U toj izvanrednoj sposobnosti mišića

83
Napravi se rupica na obrazu
Kao dokaz da se smijalo mnogo

I nije to mjesto gdje se slila potkožna

Suza ona sa unutrašnjeg očnog zida

U sklonosti smijanju nema laži

Niti pretjerivanja.

ORAH

Pretvorim se u orah
Pa sama tada zamišljam mozak

I puštam sve one crne cvjetove

Djetinjstva u kojem nisam bila

Zlostavljana

Kada je otac neumorno radio i

Govorio crnim prstima

“Sve je ovo za vas”

84
Pa zamrzjeh brata zbog neposlušnosti
I krupnog pubertetskog glasa

Ne kupih džemper parama koje nisu

Moje

Vratih ih ponosna na svoj osjećaj

Kćeri prema majci

I ona je radila za nas

Nisam bila zlostavljana

Obrazi su mi uvijek bili bijeli

Krivica to teško breme

Dok jedem hljeb isčupan iz kičme tuđe

Zamrzjela sam brata

Bolje njega nego sebe

O zlostavljanju ne znamo ama baš ništa

On je lutalica koji govori

Kako ima dobar život

85
I kada više nisam orah
Ja govorim kako i ja imam sebe

NOVOGOVOR

Kokoško!
Kravo!
Zaključaj kokošinjac!
Idi u štalu!
Kokodači!
Muči!
Po jajima tuci!
U sijenu se sakrij!
Preživaj i ćuti!
Kokoš ili krava!
Zbunjena mi glava!
Kokodačem!
Skačem!
Repom tučem!
Mučem!

Moja draga mama!

Moja draga mama!

86
Moja draga mama!

Jesam li kokoš
Ili sam krava?

“Sine moj mili

(A ja joj kćer)
Time se služi
Samo polusvijet”!

LJUBAV

Ljubav postoji u
Ulici rata

Varšava je postavila kipove

Oni mole za oprost

Onaj brkati lik

Koji se poslije smrti bavi Bogom

(Nema takvog Boga

Tu milost ne priznajem
Oprosti li moraću da ga se odreknem)

87
Hoću kožu onoga što je
Puškom pravio djecu

I oni kao brkati

Kleče sad pred Bogom

A žena
Paaaa!
Trebalo je da se brani!

Štiklom da mu izbije oko i da

Ne rodi i da ne hrani

No žena je majka

I pred puškom nije imala štiklu

Samo ispucalu petu koja je

Tek pomalo njegovu golotinju grebla

Čekala ga je iza ćoška

Ubij siledžiju oca!

Šaputalo je ono iz stomaka

88
No ona kao raštimovani klavir

Umjesto tona samo dreka

Nije ga ubila
Dijete je rodila

Majka iskasapljena
Drolje kćeri se odrekla

Na jabuku se popela

I odozgo rađala
Pa se vratom niz konopac

Spustila

Varšava tipuje na Boga

Ustima punim smoga

(Nema takvog Boga

Tu milost ne priznajem

Oprosti li moraću da ga se odreknem).

89
 MAJKA

Ima jedna žena

Samo žena
Krhka i
Ni po čemu posebna

Niska pa onda znate

Kolika su joj ramena
Uska
Povijena
No Kad ih pogledam
Vidim sebe kako stojim
I nikako nisam jedina
Još troje
Hoda
Trči
Diše

A još toliko ih je savijeno u

njenoj
duši Zemlja ih je grubo otela
Onomad i
Onomad i

90
Onomad kada je gladna bila ta zla
Prokletnica

No ona ih je u latice cvijeta

povila
I tako in nosi
Đe njeno srce tu i oni
Nije se moglo zaspati
Jer na ramenima nas još
ima

Ima jedna žena

Samo žena
Krhka i
Ni po čemu posebna
I to što je rađala
Ne čini je mitom
Koji je bezgrješno svijetom
mojim
Hodio
Niti je svetac koji
Bolesne oporavi
Nije ni dan koji ne pomrači

91
Ali ako se crni talasi
Uhvate za kosu
Ako smrt krene prije
Nego život ode
Ako strah zaledi svaku
Kost
Ako sjutra došapne
Da neće imat zoru

Ima jedna žena

Samo žena
Krhka i
Ni po čemu posebna

Koja će ukrasti samoću

Koja će ugrijati kožu
Kamenom će ubiti strah
I vazda u rukama
Koliko god stare i
Prezrene bile
Ona čvrsto drži
Ono što rodi
Kao da je tek
Novorođenče.
 NADIJA REBRONJA

Nadija Rebronja je pje-

snikinja i esejistkinja rođena u
Novom Pazaru 1982. godine.
Doktorirala je književnost na
Filozofskom fakultetu u Novom
Sadu. Predaje književnost kao
univerzitetski docent.
Njena poezija je prevođena
na engleski, španski, italijanski,
francuski, njemački, poljski,
turski, persijski, makedonski,
albanski i slovenački jezik.
Predstavljena je na više zna-
čajnih književnih manifestacija i festivala u Evropi, Aziji
i Latinskoj Americi. Po poeziji iz njene knjige ,,Ples
morima” u prevodu na italijanski, 2016. godine napravljeno
je osam kompozicija na konzervatorijumu Niccolo Piccini
u Bariju, koje su predstavljene na nekoliko koncerata u
Italiji, Danskoj i SAD. Kao naučnik-istraživač boravila je
na Univerzitetu u Beču (2009) i Univerzitetu u Granadi
(2010—2011). Kao predavač književnosti održala je
nekoliko gostujućih predavanja na univerzitetima u Panami
na španskom jeziku.
Govori engleski, španski i turski, služi se ruskim i
poznaje arapski jezik. Školovala se, duže ili kraće živela u
Novom Pazaru, Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Granadi,
Beču i Istanbulu. Ne veruje u adrese ni mesta boravka.
Po svom izboru najveći dio vremena provodi na relaciji

93
Državni univerzitet u Novom Pazaru- Granada-Sarajevo.
Objavljene knjige: ,,Ples morima”, poezija, NB Dositej
Obradović, Novi Pazar, 2008; ,,Derviš ili čovek, život i
smrt. Religijski podtekst romana ,,Derviš i smrt” Meše
Selimovića”, naučna studija, Službeni glasnik, Beograd,
2010; ,,Flamenko utopija”, poezija, Povelja, Kraljevo,
2014. godine. Knjige na stranim jezicima: Alfa, Alef, Elif,
izbor iz poezije na španskom jeziku, Alea Blanca, Granada,
España, 2011; Flamenco utopía, poezija na španskom
jeziku, Alcorce Ediciones - Gorrion Editorial, Mexico City,
Mexico, 2017; Borges in Gözlerinden, poezija na turskom
jeziku, Gece Kitaplığı, Ankara, Türkiye, 2018; Фламенко
утопија, poezija na makedonskom jeziku, PNV Publishing,
Skopje, 2020.

FLAMENKO UTOPIJA

ja ne pišem pesme

samo slušam ljude

i gradove

94
 FREDERIK, UMETNIK FOTOGRAF, GRANADI

postoje pejzaži
savršeni za zločin
tamo gde te grad zagrli
stegne među dlanove od gigantskih zdanja
pusti da iscuriš u obline ulica
gde fontane operu tvoje sećanje na vlastito ime
tamo ti zločinac dozvoli
da oživiš samo u trgovima
pločnicima
i nasmejanim devojkama na njima

HIŠAM, FARMACEUT, U DVORIŠTU

MAURSKE KUĆE

u nekom drugom gradu

koji se isto zove granada
ja se ne zovem hišam
i umro sam za vreme franka
gledajući kako streljaju lorku
ka smrti me je povela za ruku
pesnikinja ar-rukanija

95
 rekla mi da ključ za život
su stihovi na zidu alhambre
u ovom gradu
koji se isto zove granada
ja se zovem hišam
sedim u dvorištu i čitam
knjigu stihova sa zidova alhambre
zidova se ne plašim
i bacam ključ za život
jer oblik vremena je krug

a ja sam uvek u granadi

i nije važno
kako se zovem

PAOLO I MARKOS, NA TERASI, O

MODERNOJ ISTORIJI

jedan ka drugom
koračali su
po dugačkom zidu
dva čoveka
možda i dve žene
zid je bio

96
sazidan
od knjiga
nečijih udova
lažnih događaja
na kraju su se sreli
put i nisu
baš najbolje
zapamtili

LUIS, O NEKIM LJUDIMA

dok je spavala
on se brijao
u ogledalu je uhvatio
njeno lice
posmatrao je
posmatrao
i osjetio
da mu na nekoga liči
pronašao je oblik očiju diktatora
usne zločinca
bradu gnusnog generala
uši čuvara logora
probudila se

97
i otišla da volontira
u domu za siročad
kao i svakog dana

LEJLA, DOK SJEDI

ovo ovdje
je soba za žene
ovdje će nam poslužiti hranu
nakon što ručaju naši muževi
mi i onako
ne možemo biti srećne
sve dok su oni gladni
za našim umrlim rođacima
naši će muški prijatelji
žaliti tamo,
sa našim muževima
u našu vlastitu
u našu sopstvenu
sobu za žene
nikada niko
nepozvan
neće ući
ovdje smo mirne
mirnije od disanja
mirnije od smrti

98
 DINA MURIĆ

Dina Murić, rođena 1982.

godine u Rožajama (Crna Gora),
je pjesnikinja, esejista i filmski
scenarista.
Autor je četiri zbirke poezije,
„Suza na kamenu“ (1998),
„Amarilis“ (2001) i „Slike koje
su ubile mit“ (2010), te zbirke
narativne poezije „Balkanski
Evnuh“ (2017). Zbirka poezije
„Slike koje su ubile mit“
nagrađena je nagradom „Risto
Ratković“ za mlade pjesnike
2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i
antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti,
bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija.

99
 OČE

Kažu da poeziju više niko ne piše

Kažu da je bolje biti sami đavo nego pjesnik
Ali, ova pjesma je posvećena tebi i tvojoj neumoljivosti
Tiha, zanemarena pjesma, kao zanemareni čovjek nad
ponorom
A ja i dalje pišem stihove...
Kao da to nešto znači sada
nakon crnog oblaka nad dvorištem naše kuće
Nakon večeri u vakumu bez daha i zavejane praznine u
njegovom oku
Oče
Sinoć sam čitala o tome kako je Pasolini završio svoj život
na ubogoj plavoj tački
Nakon što je bio pretučen
Kažu preko lobanje mu je prešao točak automobila
u blatu je ostao trag krvničke gume
Ležao je nagog torza na zelenoj travi, ponovo mlad kao
jezerski
princ

100
Pomislih, to je dakle ono što nazivaju ljepotom, smrt zbog
ljubavi
A znam da nije, ljepota je tamo iza oka, čak i ugašenog
Svi su te večeri znali da je kraj
zvijer se brzim galopom iz planine uputila ka gradu
Jedino on nije znao
Kao što ne zna da sada stojim tu i govorim kako će sve jednoga
dana
biti u redu
Da li mi vjeruje?
No ipak da kažem, da preminem sa istinom na usnama

I tako poče ova priča

„Nisam odavno razgovarao sa njim“, reče

„Napisao sam mu pismo, ali ne znam na koju adresu da ga
pošaljem
Otac mi je, želim da zna“
„Od kada je prazna masa ničega u Svemiru imala
osjećanja?“,
pita gubavac iz ugla

101
Ne znam zašto, ali pomislih na slike rata
djece koja leže preko tepiha što strče sa kaljavih traktora
i žena sa okrvavljenim rubom haljine
Idite vi i ne brinite, neće nama niko ništa
Muškarce bi samo da popišu

„Nije ovo kraj“ dodade gubavac, a u oku mu bješe praznina

„Nije ti on otac već odavno, strah je tebi otac, zato ti ruka
grčevito
steže kamen
koji bi da upotrijebi u samoodbrani ili u napadu“

Oče, zar je to istina?

I polako pade neumoljivi mrak
Pod mjesečinom njegovo lice bješe još strašnije

Da je otac, ne bi nam stavio sjajnu oštricu pod grlo

pri tome sadistički gledajući kako crvena krv kvasi
drumove
Da je otac, hvalio bi nas, a ne kaznio kada želimo da
znamo više
Da je otac, ne bi nas razdvajao na plemena i nacije, već bi

102
priznao
da jedno smo

Da je otac, volio bi sve podjednako

Da je otac, ne bi prokleo žudnju u ljudskom oku i ljubav

Da je otac ne bi planirao i sproveo žicu

ognjište i dječije kofere koji se nikada neće vratiti vlas-
nicima
Da je otac, ne bi nas osudio na vječno gubljenje
Da je otac, u mjestu Srebrenica, ljudi bi obilazili muzeje
Srebrenice

Da je otac ne bi dozvolio sjećanje u pismima usamljenog

dječaka
Koji se pretvarao u bubu i ne bi bilo
“mnogih prilika pri kojima sam, na osnovu vašeg direktno
iskazanog mišljenja,
Zaslužio da budem pretučen, ali sam bio pošteđen u zadn-
jem trenutku
Od strane vaše milosti,
jer sam iz toga samo dobio veliki osjećaj krivice
Iz svakog ugla, ja sam bio kriv, bio sam vam dužan”

103
OČE!
A Gideon reče, S toga kada Bog dovede Zebu i Zalmunu u
moje ruke,
ja ću iscijepati njihovo meso sa divljim trnjem pseće ruže.
I Zemlja je otvorila svoja usta i progutala ih,
i njihove kuće i sve muškarce koji su se pojavili pred
Korah
i sve što su posjedovali.
Oni, i sve što im je pripadalo, palo je u razrez a zemlja se
nad njima
zatvorila
A na one koji su žalili za njima, Bog je poslao vatru, koja
ih je uništila,
svih 250 ljudi.

I tako se desilo, da je Bog ubio sve prvorođene u zemlji

Od prvo-rođenog faraona koji je sjedio na tronu, pa do
prvorođenog zarobljenika,
koji je sjedio u podrumu, i prvorođene stoke. Faraon je
nestao u noći, on,
svi njegovi sluge i svi Egipćani; veliki plač se prolomio
Egiptom,

104
jer nije bilo jedne kuće u kojoj neko nije umro.
Ili tri godine gladi ili tri mjeseca uništenja pred tvojim
očima,
dok te mač neprijatelja osvaja; ili tri dana mača Božijeg,
čak i kuge u zemlji, dok anđeo Božiji uništava sve obale
Izraela.
Svako ko postoji biće probijen mačem.
Njihova djeca će biti isječena na komade pred njihovim
očima,
njihove kuće će biti uništene, a njihove žene obeščašćene.
Ubi ih gdje ih pronađeš, nevjera je gora od ubijanja.8

A oni koji odbace vjeru, kazniću ih užasnom agonijom

na ovom svijetu i onom,
niko im neće pomoći.
Mir.
Praznina
Uboga plava praznina na krvavom nebu
Tišina, on sve čuje, reče gubavac
Privukoh se ćeliji i uzeh njegovu ruku u svoju
Na dlanu vidjeh osušenu krv
Poljubih je

105
U ustima osjetih ukus metalne krvi
Da je otac...
umoran sam djevojko
ženo sa dugim klavirskim prstima
slaži me, možda je tako lakše
Ovo što jesam, slomljeno i ubogo, on mi je dao, on me je
stvorio
bolesnog
I naredio da budem zdrav
Oče, zašto si me prokleo?
Da je otac, ne bi hladna praznina Kosmosa i gubavci u njoj
bila dovoljna

ZOVU ME DJEČAKOM

Ali ja to nisam
Iznad gore, crno je nebo i mati
Nedostaješ mi, ali ne reci nikome
Iako moje tijelo nije dostiglo potpune dimenzije tijela
čovjeka
Fali mi dodir i poklič, fali mi sječivo u ruci

106
Nedostaje mi grudna maljavost i brada
Čovjek sam!
Ispod crnog neba ubogi čovjek i sa ostalima osuđen na
svijest
o svom kraju
Nadao sam se nekada, možda i volio
Ali sada sa njima na drinskom mostu, čekam udarac u
potiljak glave
A tijelo će plutati u skupini sličnih i nikada niko neće
saznati.

PRIJESTONICA

Grad prokletih, tako su ga zvali!

Te jeseni, zauvijek će nestati sve, bez posebnog razloga
Kišne ulice, rasijanost ljudi i siromaštvo
Svaki poznati miris, ukus i oblik, sada je stran
I priče su se širile o stradanju
Nekoliko lovaca je po povratku iz planine ispričalo priču
o govorećem jelenu
Kada su ga naciljali u šumarku

107
neki glas je povikao da ga ostave na miru
jer je i on bio božije stvorenje
a kada su krenuli ka njemu
nasuprot očekivanoj reakciji bježanja
lovci su bili suočeni sa razjarenom životinjom koja je
ubilački
trčala ka njima
svjesna da će biti pobijeđena
U momentu kada je pao na zemlju, jelen je odustao od
svog tijela
Više mu nije ni bilo bitno šta će uraditi sa njim
Njegove oči ostale su otvorene
„Jednoga dana će doći vrijeme kada mi jeleni nećemo biti
lovljeni
a do tada ubijajte, neka vam ruke budu i dalje krvave.

108
 KRVAVE SUZE U DISTRIKTU NEUBAU
(NOVA GRADNJA)

Ležim u mokroj odjeći,

sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog
kamena.
Možda ona samo liči na mene,
dok ja sanjam u parku na klupi
ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda.
Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimo
me umara do besvijesti.
U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savi-
jenoj, polomljenoj grani
on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem.
Možda je sve privid, ali zar postoji razlika?
Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju.
Lice mi je mokro od kiše
koja i kada ne pada sa neba ostaje nad mojim tijelom da bi
me podsjetila da živim.
Zahvalna sam joj,
jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život,
odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito.
Moja kosa je duga i ofarbana u crno,

109
čovjek koji stoji na uličnom uglu danas je rekao kako moje
oči postaju providne.
Bojim se onog što to treba da znači.
I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatra
bojim se...

DJEČAK

Kada je mlad, provincijski dječak je opsednut daljinom.

U noćima dok čeka zvijezdu padalicu,
na krovu garaže svoga oca sanja kako je postao Ahil ili
Aleksandar,
jer je to jedini način da razumije okrutnost snova.
Sa petnaestom upoznaje pravu bol,
jer je njen izbor pao na crnokosog sa razvijenim plećima.
Ali godine će proći,
on će vidjeti redove ljudi koji su živi napadnuti voćnim
crvima kao napukle trešnje.
Tražiće posao u zadimljenom bečkom jazz baru
u kojem će ga bujne grudi konobarice posjetiti na priču o
ljubavnicima u gradskom parku.
Dječak, sada čovjek sa kosom koju češlja na gore
probudiće se iz sna.

110
Samoća će mu razdvojiti grudi na dvoje i ofarbati plavu
površinu oko zjenice u crno.
Noćima slaće pitanje ka istim onim zvijezdama
Ali uzalud, svakim danom, svaka riječ ga podsjeća na
umrla prijateljstva,
na djevojke koje su odveć majke i žene okrutnih biznis-
mena
Kada ga godine umore,
dječak izgubi svoj glas i ostatak života provodi
pokušavajući da ga pronađe.
Ja mu držim ruku u noći dok drhti pod ledenim
pokrivačem,
dok pokušava uklopiti ključ u bravu sa svojim drhtavim
nesigurnim prstima
dok ne izgubi i posljednju suzu u svom lijepom Ahilovom
oku
ja mu pomažem.

111
 FERATOVIĆ SAJMA

Feratović Sajma je rođena

1983. godine u Plavu gdje je i
završila osnovnu i srednju školu.
Osnovne srudije je završila
na Univerzitetu u Beogradu
2008. godine, a 2019. godine
je odbranila master rad na
Internacionalnom univerzitetu
u Novom Pazaru na studiju
Filoloških nauka, smjer Bosanski
jezik i književnost i stekla zvanje
master filologa za istu oblast.
Ona je aktivan član svoje
zajednice. Kroz svoju četrnaestogodišnju karijeru u JUOŠ
„Hajro Šahmanović“ bila je nosilac mnogih uspješno
realizovanih aktivnosti. Od Ministarstva prosvjete je dobila
više zvanje u struci, nastavnik-mentor. Od 2018. godine je
predsjednica sindikalne organizacije u pomenutoj školi. U
Bošnjačkom vijeću je član Odbora za jezik i književnost.
Radila je režiju, ali i adaptaciju tekstova za školske predstave:
„Hasanaginica“, „Priče iz Kockograda“ i „Ljubav u Sedmom
kraljevstvu“ koje su doživjele više izvođenja. Dobitnica III
mjesta na 15. međunarodnom festivalu dječijeg stvaralaštva
„Kreativna čarolija“ u kategoriji kratkog filma, gdje je osim
režije radila i tekst. Radila je tekst i režiju za dokumentarni
film o JUOŠ „Hajro Šahmanović“.
Autor je više naučnih radova iz oblasti bosanskog jezika
i književnosti. Konstantno radi na očuvanju bošnjačkih

112
lirskih pjesama Plava i Gusinja, ali i kompletne kulturne
baštine. Za navedene oblasti je autor više brošura, ali i video
materijala. U pripremi za štampanje su njene dvije knjige,
prva pod naslovom, „Uloga interpretacije pjesme Knjigu
pišu gusinjske đevojke u izgradnji kulturnog identiteta
Bošnjaka“ i druga je zbirka pjesama „Ašk na mizanu“.
Bavi se humanitarnim radom i nosilac je i realizator više
humanitarnih akcija.

MIZAN

Na mizanu srca mog

stavljam emocije srca tvog,
grijeha se plašim
da dunjalučka ljepota ne prevagne,
jer kako ću pred Boga grijehu moj.
Akšamsku tišinu slušam,
dok emocije naše na mizan spuštam,
tišinom mi odzvanja svaki gram sreće,
tišinom mi odzvanja svaki osmijeh nadanja,
tišinom mi odzvanja umireno srce,
dok na mizanu spuštam i posljednji gram nadanja.
Želim da mizan srce lahko mjeri,
želim da mizan srce lahko ljubi,
želim da mizan srce lahko snove tka,

113
 želim da mizan srce lahku pjesmu pjeva,
želim da mizan srce samo o tebi snove sni.
želim da moj mizan i želim da tvoj mizan mizanu bez
grijeha hodi
pod svijetlom ljubavi ka svijetlu vjećnosti.

*Mizan je savršena vaga na ahiretu.

JETIM

Moji neostvareni snovi!

Moje neostvarene želje!
Moje neostvarene ljubavi!
Moja nerođena djeco!
Moje nenapisane pjesme!
Moje neizgovorene tuge!
Čiji ste jetimi?
Jeste li moji jetimi?
Jesam li ja vaš jetim?

Jesam li jetim neostvarenih snova,

jesam li jetim neostvarenih želja,
jesam li jetim neostvarene ljubavi,
moja nerođena djeco?!

114
 Obraćam se i vama nenapisanim pjesmama!
Obraćam se i vama neizgovorenimn razočarenjima!

Ko je čiji jetim?
I
Ko čiju muku muči?

*Jètim im. M. R. (ar.) – dijete bez jednog ili bez oba

roditelja, siroče;

SEVDALIJIN HESAB

Ašk hesab,
ašk dert,
ašk patnja.
Moj mir,
moj nemir,
moj san.
Snu mojih nemira,
nemiru mojih snova,
da li je danas tvoj dan?
Da li je danas dan hesabdžija?
dok slušam tvoj glas,

115
dok gledam tvoje oči,
dok bivaš mir mog srca,
,
je l ; to stanje na mom hesapu?
Da li moj hesab ima kusur?
Sevdalijo moj, računaš li mi:
hesab želja,
hesab derta,
ašk srca mog, koje kuca u zagrljaju tvom?

*Hèsāb im. M. R. (ar.) – jasan račun, pouzdana procjena;

POTONJI ČAS

Dok potonji čas stiže, nemirno srce ne treperi,

nemirna duša smiraju se predaje,
a navikle nam duše da žive na kašičici uzmaglice,

beskraju ništavila.

Dok potonji čas stiže i potonja ura kuca,

dok hrabri ašiklija ašiklijsku pjesmu zaboravlja,
nečujna tišina pokriva tijelo dvoje milih,
a prve grude zemlje zaboravu ih daju.
Krećući se ka akšamu, ka mraku, ka oblaku,

116
niko neće znati za tu ljubav,
niko neće osjetiti da je postojala,
niko neće osjetiti nesigurnost nevještih ljubavnika.

Lijepih slika više nema,

mošusni dani zamijenjeni mirisom miska,
putuju potonjim časom na svoje glavno odredište,

jer putovati se mora.

SAMAC

Čamiš tugo,
Tjeraš me da budem
Tvoj samac,
A ne znaš da sam
Sama samac.
Stanar tuge,
Koji dugo plaća svoj hesab.
Hesap prošlog,
Hesap sadašnjeg,
A možda i budućeg.
Samac koji miris ljubavi ne osjeti,
Samac sam koji miris tuge živi,

117
 Samac svog srca
Samac svog grada
Samac samštine
Samoće,
Tišine,
Boli.
Samac onog postojanog i nepostojanog.
Samac znanog i neznanog.
Čamiš tugo,
Čamiš željo jedina.
A čamiti ti nije teško.
Čamiš kod čežnje.
Čamiš kod čekanja.

*Hèsāb im.m.r. (ar.) – jasan račun, pouzdana procjena

118
 MENSURA ADROVIĆ - RASTODER

Mensura Adrović - Rastoder

je rođena u Beranama 28. janu-
ara 1987. godine. Pisanjem
poezije se bavi od djetinjstva.
Objavila je zbirku pjesama ,,Kapa
od mahovine.” Živi i radi u
Luksemburgu.

VOJNIKU

Vjetre pružam ti ruke

stavi me na list
I odvedi
Da vidim kako kamenju
Stoje
Kape od mahovine
Kako pjevaju rijeke
Kao vojnik

119
Kad dolazi iz rata
Da čujem
Dozivanje planina
I frulu daleku
Koja priziva
Izgubljeno stado

BURNA NOĆ

Strah je svuda
Oko mene
Vuku me u mrak
Ruke nepoznate
Kosti niču iz zemlje
Iz vulkana lobanje
Na sve strane
Lobanje koje govore
Da žele da se vrate
Da spokojno plove
Svojim mirnim morem

120
 DA LI ĆE SVANUTI

Pružam dlanove
Pune rana
I lažnih linija
Života i sreće
Vezali mi omču
Oko vrata
Govore boljeti neće
I ne znam gdje sam
Ni ko sam
Ni da li su ovo oči moje
Ni da li je ovo život moj
I da li je ovo
Java ili san

NJENE OČI

Da li ti nedostaju
Te tople noći
Te usne i njene oči
Nedostaje li ti
Nježan šum rijeke Lima

121
I prodor rumenih
Planinskih zora
Njen pogled
Nalik zvijezdi
I odsjaj sunca u njenoj ruci
Nedostaje li ti
Njen osmjeh
Koji liči na iskrenost
I te sjajne njene oči

GNIJEZDO

Ostavljena
U ruševinama svoje duše
Lutala bez
Igdje ikoga
Kada sam izgubila nadu da ću pronaći
Gnijezdo toplo svoje
Nađohtebe tada
I ti si sada gnijezdo moje
I nikad više lutati neću
Nikad nikad više

122
 VILDANA KRCIĆ

Vildana Krcić, poetesa i pro-

fesorica matematike je rođena
l6. decembra 1988. godine u
Nikšiću u intelektualnoj porodici.
Osnovnu školu sa odličnim
uspjehom završila je u Nikšiću.
Klasičnu matematičku gimnaziju
započela je u Podgorici, a
nastavila u Novom Pazaru, koju
je završila sa odličnim uspjehom
kao đak generacije.
U toku školovanja bila je
dobitnica kultnih priznanja
“Luča” i “Vukove” diplome.
Istovremeno je studirala filologiju (Engleski i njemački
jezik i književnost) i matematiku na Univerzitetu u Novom
Pazaru. Zatim je nastavila studije na Univerzitetu u Beču i
na prestiznom Univerzitetu u Hajdelbergu, gdje je pokazala
veliku elokventnost na brojnim međunarodnim narodnim
skupovima, što ju je preporučilo da uspješno studira
postdiplomske studije. Birana je za prorektora Državnog
univerziteta u Novom Pazaru.
Vrlo rano se počela baviti literarnim i naučnim radom.
Učestvovala je na brojnim takmičenjima kako iz svijeta
nauke, tako i iz oblasti šaha, gdje su je smatrali pravim
majstorom ovog intelektualnog sporta. Vrlo rano je počela,
još u nižim razredima osnovne škole da piše pjesme, priče
i esejističke zapise. Dobitnik je prve nagrade za esej na
konkursu Asocijacije ,,Početak“ pišući ogled ,,Romi u
etničkom bogatstvu Crne Gore”. Dobitnik je druge nagrade

123
za poeziju na kultnim ,,Limskim večerima poezije“ u
Priboju 2002. godine, kada se posebno istakla poetskim
besjedništvom, kako je o njenom lirskom činu pisao
književnik Petar Arbutina, kao i druge nagrade na ,,Limskim
večerima poezije“ za Dan proljeća 21. marta 2003. godine
kada je nastupala po pozivu. Dobitnik je prve nagrade za
knjigu poezije ,,Svitanje pjesme“ od strane Gimnazije i
Biblioteke u Novom Pazaru. Osvojila je prvu nagradu na
Regionalnom i Republičkom takmicenju iz matematike i
fizike. Pobjednica je na Festivalu besjedništva u R. Srbiji
2004. godine dr. Zoranu Đinđiću u čast. Dobitnica je više
priznanja za stvaralački rad talenata u Hajdelbergu.
Svoje radove iz nauke i literature objavljuje u listovima
i časopisima u Sandžaku, Crnoj Gori, Srbiji i inostranstvu.
Nastupala je na brojnim univerzitetskim manifestacijama u
regionu, a posebno u Nišu, Beogradu, Subotici, Sarajevu,
Tuzli, Travniku, Brčkom i drugim kulturnim centrima. Objavila
je knjige poezije ,,Svitanje pjesme“, ,,Samo pjesma mijenja
život“ i knjigu ogleda ,,Moj pogled na matematiku i logiku“.
Pripremila je za štampu praktikum iz matematike i druge spise.
Dobitnica je posebne plakete od Foruma univerzitetskih
nastavnika i saradnika u Novom Pazaru i povelje za poeziju
Biblioteke “Ikre” u Plavu i nagrade za poeziju Kulturnog
drustva “Zambak” u Tutinu. Član je međunarodne
asocijacije novinara i NUNSa - Nezavisnog udruženja
novinara Srbije.
Član je Udruženja pisaca Sandžaka i Matice Bošnjaka
- Društva za kulturu, nauku i umjetnost Sandžaka ( Novi
Pazar). Njena djela prevođena su na više jezika. Piše na
engleskom i njemačkom jeziku.
Dala je više intervjua za javnost od kojih je najznačajniji
,,Od Plava do Hajdelberga“ koji je svojevremeno objavljen
u više glasila u Crnoj Gori i Sandzaku. Živi u Hajdelbetgu,
Novom Pazaru i Plavu.

124
 SVIJET NE MOŽE ALGEBRU DA PODNESE

O Arhimede
Gdje si danas
Da vidiš
I odgonetneš dramu
Budućim ciframa

Da li Svemoćni Bog
Može spasiti
Čovjeka
Od samog sebe
I misliti
Slobodu Drugog

BESMRTNI BROJ

Tragajući za Istinom
Sanjamo
Besmrtne brojeve
Procesuiranih besmrtnika
Koji traže
Ćeliju za Azil

125
Gubeći smisao
Zaborava

NEPODNOŠLJIVA ŠUTNJA VREMENA

Da li će se roditi
Nova civilizacija
Ova je nepodnošljiva
Jede Čovjeka
Računima beznađa
Iznutra

Lutamo
Tražeći sebe
Poslije zalaska Sunca

126
 SIMBOLI BROJEVA

Još je Platon
Četiri vijeka
Prije nove ere
Jasno zborio
Ko ne zna šta je geometrija
Nek zaobiđe Akademiju

Današnji kakvi su učitelji

Treba da ih dočeka
Jedan novi Platon

Nažalost
Više nema škola
U kojima se mogu roditi
Platon
Frojd i Anštajn
Kraj civilizacije
Ono što je danas
To je nužno zlo

127
 HAMLET I SVIJET

O gdje si
Dragi Hamlete
Vidjeli negdje
Svog saputnika
Šekspira
Hoće li biti
Što biti ne mere

Svuda
Gdje god kreneš
Susreće te
Ljudska dvojba
I Smrt na svakom koraku

POZIV GILGAMEŠU

Jesi li se ikad pitao

Kako Te Bog
Uputi na Put
Da traziš
Vječni zivot

128
A mi koji jednom
Vidjesmo Srebrenicu
Ostadosmo bez vjere
U Čovjeka
Jer je Život
Izgubio smisao

PISMO PISCIMA

Zar sebe možete

Smatrati piscima
A da niste
Napisali ni slovo
O Srebreničkoj
Tragediji
Zaspite
I ne morate se buditi

129
 HOMER I AVDO

Da ste pomoću algebre

Mogli unaprijed živjeti
Da umjesto prkosne Ilijade
I raskosne Ženidbe
Da otpjevate
SMRT SREBRENICE
Da li bi čovječanstvo
Moglo dalje
Otvoriti oči
Pred Suncem

SVIJET IDIOTA

O Dostojevski
Gdje li si danas
Nakon užasnih Hitlera
Staljina i njihovih sljedbenika
Mogao bi napisati
Desetoknižje
Novih idiota

130


III CIKLUS
 SELVIJA FERIZOVIĆ

Selvija Ferizović, rođena je

20. Jula, 1991. godine u Novom
Pazaru. Djetinstvo je provela
u Delimeđu (Opština Tutin),
gdje je i završila osnovnu školu.
Školovanje nastavlja u Novom
Pazaru, na državnom univerzitetu
završava ekonomiju.
Prvo objavljeno djelo joj je
roman ,,Sebi stranac“, objavljen
2015.godune. Godine 2016.
režirala je kratki dokumentarni
film ,,Peron“, za koji je na Sila
festivalu dobila dva priznanja: Plaketu “The Blue Danube”
i priznanje studenata Više Turističke Škole u Beogradu.
Osim proze, piše poeziju, satiru, kolumne. Pjesme su joj
objavljivane u više zbornika izvan granica Srbije, a kolumne
u raznim online i štampanim medijima, od kojih izdvaja list
,,Danas“. Piše pod pseudonimom Luz.

132
 VEST

Pravdajući svoju nesanicu,

dnevnu štampu čitam isključivo noću.
Obeshrabrujuće vesti:
o matematički izraženoj lepoti žene,
o statističkom prikazu bogatog čoveka,
o procentima mortaliteta i nataliteta,
o degradirajućoj činjenici da naslovnicu zauzima loš
eksperiment
plastičnog hirurga i modnog dizajnera,
zadovoljavajući kriterijum površine
neostvarene devojke,
što na kubik ulazi u dnevne nivine,
u dnevne ljude,
u dnevne živote.
Podvučeno šifrom-starleta.

Dok sa poslednjih stranica bogat čovek

govori za rubriku “zdrava ishrana”
u restoranu brze hrane gledam hladan tanjir.
-Bogati ljudi ne govore o hrani, mislim.

O mrtvima ne čitam,

133
ne govorim,
ne pišem...
Svaki put isto,
samo se inicijali žrtava razlikuju
krivac je uvek NN.

Pred spavanje čitam dnevnu štampu,

razmišljajući o kvalitetu papira,
koji nije biorazgradiv.
(Luz)

ISTINA

Odvajkad se kantar o istinu klati

od tereta silnog počeo da puca,
pre nego smo pali morali smo stati
i odložit negde kamena nam srca.

Gledali smo skupa sav jad i strahotu

bez trzaja u svom komfornom životu,
bez straha i stida, bez imalo tuge
sad tim strahom gledamo i jedni u druge.

Gledali smo skupa kantar što se klati,

134
i napukle karike glad je precenila,
zato deca s nama danas neće pasti
jer deca ni onda nisu bila kriva.

Odvajkad se kantar o istinu klati,

od tereta silnog počeo da puca,
pre nego smo pali morali smo znati,
koliko je teška nevinoga suza.

Ima nečeg svevišnjeg u ovome trenu,

dove što su padale ko zvezde na tremu
oči što se strahom sklopiše pred gardu,
naš hal neizmerno podseća na pravdu.

IDENTITET

Ovaj momenat teški klešem u papir,

da opomena budem budućem naraštaju.
Današnjom generacijom podrugivat će se budućnost,
zvanično zaluđivanje:
Imunitetom protiv identiteta.

A, odlaze.
Djeca odlaze.

135
Naša djeca odlaze.

I šta mi drugo ostaje osim da opstanem,

na bojnom polju gdje iz zasjede vrebaju
glad, bijeda i siromaštvo.
Ako zaćutim, zgazit će me,
ako progovorim, kaznit će me.

Ja sam manjina te cjeline

i kriv sam.
Kriv sam što tako mali želim biti cio.
Ja sam greška reljefa.
Ja sam bolna tačka geografske karte.
Ne pripadam tu gdje sam,
ne znaju da postojim tamo gdje pripadam.
Niko me neće,
i samo zatočenici navike vole me
dok ne osjete miris putnih isprava.

A, šta mi drugo ostaje osim da opstanem,

da kad se vrate,
kad se naša djeca vrate
imaju gdje da se vrate.

136
 BUNTOVNIK

Kultura ćutanja ili mit o miru,

u unutrašnjosti individualizma
sputana pravičnost zube o jezik lomi,
tišina na nepcima napravi rane.
Ko bi put da osvijetli slijepome
u sopstvenoj namjeri plane.

I ništa nisam rekao, ja prećutano brojim

sasvim nečujan sam čekao
onda se kleo da postojim.
Nisu se čak ni sapleli gazeći preko mene
tiho sam evoluirao od čovjeka do sjene.

Mislio sam, bolji svijet ćutanjem mogu da stvorim

na kraju sam prećutala da uopšte postojim.

137
 POSTMODERNO

Od poezije nije ostalo ništa,

stihovi su postali agregatna stanja
rastanci su zauvek napustili pesme,
ljubav je najomraženiji motiv,
patetikom su nazvali svaki oblik zagrljaja.

Odličan pesnik je onaj čija parabola

oslikava Demingova načela,
a noć kao ova, tek je poprimila
formu geometrijskog tela.
Egzibicija stiha dovela je poeziju
do Pitagorine teoreme.

Emocije su postale kliše

pa je poezija progovorila na brojeve,
za računanje dobrog pesnika
koristi se kalkulator.
(Luz)

138
 ŠEJLA HOTI - KAJIĆ

Šejla (Hoti) - Kajić rođena

je 1993. godine u Bijelom Polju.
Osnovnu školu i gimnaziju završila
je u Bijelom Polju, a studije za
obrazovanje učitelja pohađala je na
Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Magistrirala je na Učiteljskom
fakultetu u Užicu. 
Svoju prvu zbirku pjesama,
„Čekajući sreću“, objavila je
(2013), a godinu dana kasnije
objavila je i drugu zbirku, „Limski
refreni“. Bila je finalista Ratkovićevih večeri poezije za
2015. godinu, godine 2017. objavljuje svoju treću zbirku
pjesama “Oda ljubavi”, a u pripremi je njen prvi roman.
Zbirku pjesama na Brajevom pismu objavljuje 2020.
godine.  
Nastupala je na brojnim festivalima u Crnoj Gori.
Pjesme su joj odabrane za antologije „Crnogorske poetese“,
„Tu su“, za zbirke pjesama „Stihom govorim 4“, „Stihom
govorim 5+“, “Smaragdna knjiga Lima” i zbornike
“Tomovi” i “Plavska kulturna jesen”.
Živi i radi u Podgorici.

139
 NE PLAŠI SE

Ne plaši se kada na put krećem

Parče Lima u srcu ja nosim
I mirisno aprilsko proljeće
I maslačke zlataste u kosi.
Putovati neću beskonačno.
Kad se vratim 
s tobom gnijezdo sviću.
I ne boj se, ako bude mračno:
Svoje oči tobom napuniću.
Ne plaši se, donijeće me lasta
Na svom krilu u rano proljeće.
Sve dok tebe u grudima čuvam
Ne plaši se kada na put krećem.

ČEŽNJA

Čeznuće jednog podneva

Ruže iz tuđih avlija
Pružaće preko ograde
Tanane grančice mlade
I glavicama jedrim 

140
Prolaznike  dok mame
Vapiće, da bar neko
Procvale latice krade
Da barem jedna od onih
Ispuni ono zbog čega
Opojne mirise širi:
Prepune ljubavi, sjete...
Da barem jednu od njih
Ubere neko za dragu
I njegovom se rukom
U kose njene splete.
Da barem jedna sa kapije
Postane otkucaj srca
Ljubavi plam u oku
Uzavreli dah iz grudi
Čeznuće jednog jutra
Ruža iz tuđe avlije
Da njenim opojnim mirisom
Najdražu neko probudi.

141
 DAR

U mojim malenim rukama

Može da stane pahulja
Tek ubrana šumska jagoda
Latica ruže
Leptir
Jedno srce od papira
I molitva
Ovo dvoje na kraju 
pokloniću tebi:
Prvo - da čuvaš
Drugo - da te čuva.

SJENKE

Vukao si sina za rukav

U zapadnu ulicu, iako si znao
Da svjetlost tamo najmanje dopire
Pričao ti je o suncu i svemiru
Sa ushićenjem ti pokazujući
Put kojim želi da krene
Put na kojem njegova sjenka

142
Nikada nije ispred njega
- Trebaće nam vatre za ogrijev,
Skrećeš sa teme
Od kartonske kutije
U kojoj si godinama skupljao svoje želje
Raspiruješ plamen
Svaku njegovu priču prekidaš
Iako znaš
Da mu nisu, mnogo veći od tebe,
Rekli Prestani, nego: Budi
Vatra se rasplamsala
Oči mu žigošeš
listama svojih spaljenih želja
Ne bi li u njih gledao
I postao ono što ti nisi
Ne bi li, isti on, 
nekim svojim željama
Žigosao svog sina
I tako u krug
A danas su ti krivi
I sunce i svemir
I putevi kojima nije otišao:
Prestigle su ga sjenke

143
 BUNT
Udahni 
Zar ne osjećaš koliko guši
Dah slobode?
Zatvori oči i slušaj
Pričaju o Utopiji
Stavljajući nam okove
Slijedi nas, kažu.
Biće bolje sjutra,
A satovi i dalje
Otkucavaju juče
Pružamo im ruke
Hipnotisani
Čitaju nam bajke
Za laku noć
Uljuljkuju nas 
u kolijevci smrti
Kip slobode
Izgradiše robovi
Krunisaše jedan 
Neostvaren san
Veličaju stopalo
U najskupljoj cipeli
Valjda one skuplje
Mnogo bolje gaze

144
 DIJANA TIGANJ

Dijana Tiganj rođena je

06.02.1995. godine u Prizrenu
(Kosovo). Osnovnu školu je završila
u Trpezima, a srednjoškolsko ob-
razovanje stekla je u Gimnaziji
„Panto Mališić“ u Beranama (Crna
Gora). Diplomirala je 2017. godine
na Filološkom fakultetu u Nikšiću.
Magistar je književnih nauka.
Objavila je zbirku poezije
„Ulica starih koraka“ (2012)
i roman „A vrijeme ide dalje“
(2015). Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom,
ali i recenzijom i lekturom (prevod knjige sa mađarskog „
Metamorfoza“ Eve Petoezi). 
Učesnik je i moderator brojnih festivala književnosti,
među kojima se posebno ističe: Festival multirkulturalnosti u
Luksemburgu 2016. godine, tribina ,,Afirmacija crnogorske
književnosti” na Filološkom fakultetu u Nikšiću, tribina ,,
Savremeno žensko pismo u bošnjačkoj književnosti” u Petnjici. 
Dio je brojnih antologija koje promovišu crnogorsko
žensko pismo, a njena poezija prevođena je na albanski i
mađarski jezik. Član je Hrvatskog književnog društva.
Trenutno radi kao profesor crnogorskog-srpskog,
bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj
mješovitoj školi u Petnjici (Crna Gora). 

145
 JELOVNIK ZA LJUBAVNIKE

Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.

Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.

Jezikom oštricu kušam.

Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane

U vrelom tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.

146
Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene

U zarđalom tanjiru serviraću

drugima sliku
naizgled
srećnog para.

NE SKREĆI POGLED

Ne skreći pogled, čovječe.

Prvonastali grijeh napraviše ljudi, sami,
baš ko ja i ti.
Zabranjenu voćku ispod svilenog kaftana ti nudim,
jedanaest puta postavljah isti mamac.
Slast njenu osjetićeš,
Postaćeš čovjek.

Ne okreći leđa, čovječe.

Poderotine na tvojoj košulji
svjedoci su mog srama.
U srcu mi plamen čeznje
svetost tvog lica razazna

147
Gorim.
Ruke su mi porezane, krvare,
privij ih na svoje sveto lice.
Odabrani.

Ostani, robe!
Robinja sam ja
Iskonske grešne ljubavi.
Kazniću te,
a kaznu i primam.
Bičevaće te,
a udarci biča ožiljke na mojoj koži će ostaviti.
Trunućeš u tamnici,
A ja ću uvele pupoljke na svojim prsima milovati.

Ne idi, čovječe.
Koračaš gordo
grešne pokušaje ljubavi moje prezireš.
Svjestan svoje svetosti i muške snage
Odbacuješ mene, ženu,
slabu.

Okrećeš ogrebana leđa.

Krvava košulja sramota je moja.

148
Ne idi, Jusufe.
U vječnoj tami grijeha ostajem ja,
Zulejha,
potonja zaljubljena žena.

KAŽU – MOŽDA JE TO SAMO NAVIKA

Kažu
Možda je to samo navika
To što osjećam tvoju blizinu
Udaljenu tačno 218 kilometara
Zračnom linijom
Ili nešto više kopnom.
Što gubim dah dok tražimo
Pravu riječ na različitim jezicima
(a zapravo istim)
Da prećutimo istinu koja stoji iza nje.
Što se razumijemo
Dok iznosimo nepremostive jezičke razlike
I raspravljamo se
Je li “volin” ili “volim”
I što vri krv u venama dok naslućujemo
Odgovor onog drugog.

149
Kažu
To je samo zabluda
Što prećutimo muzikom i
sa par bezveznih crno-bijelih fotografija
Sve ono što nemamo hrabrosti
Za reć’
Jer tu su sve te barijere.
Kilometri.
Istorija.
Povijest.
Istine i laži o vjekovima mrtvim i
Ostale razlike koje se pružaju
Između nas
Kao plavetnilo mora
I vrhovi Lovćena.
Hvatajući se kao davljenici
za slamku
Za jedinu stvar koja nas spaja.

Kažu
To će proći...
Pohlepna želja magli vid i počinjemo da im vjerujemo.
Suviše razlika između dva tijela
Koja se nikada nijesu dotakla,

150
Dok noćima u mislima
Prožimaju se i postaju jedno.
I kako objasniti takvima
Da razlike ne postoje
Sve dok se po otkucajima srca
Različitih jezika
Savršeno razumijemo...

URGENTNI CENTAR. KOŠEVO.

Dimom cigarete varam bol,

um mi pomračuje.
Tamni ugrušci se kidaju,
svježa krv niz nogu kaplje.
Sestra sa crvenim karminom
Rukom znak pokazuje:
Zabranjeno pušenje.

Bacam cigaretu, zdravom nogom

je gnječim.
Ostaci njeni miješaju se sa mojom krvlju.
Liče mi na zgnječeno tijelo i zamalo
izgovorih molitvu.

151
Red ispred praznog šaltera sve je duži.
Pauza, šapuću.
Dva sata?!
Bio je to vapaj umjesto pitanja.

Žena ispred mene bebu smiruje.

Dječak je, deset mjeseci.
Temperatura već treći dan ga mori.
Rukama ga ljulja u dronjcima,
pjeva mu uspavanku na čudnom jeziku.
Poljakinja je, kaže.
Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
a plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu.

Ispred je čovjek u radničkom odijelju,

u rukama prljavim od maltera drži knjižicu.
Bolna grimasa mu je na licu, a rame u zavoju.
Probilo mu željezo mišić.
Zašili mu bez anestezije.
Zaboravila sestra kaže, sad čeka potvrdu za bolovanje.
A zna da mu gazda neće dozvoliti.
Sjeća se kući sirotinje koju treba da nahrani

152
 i rukom sivom briše oči.
Malter peče sluznicu oka.

Pored mene sjede žena sa maramom.

Modre oči sanjivo gledaju prema šalteru.
Usne se pomjeraju. Broji ljude u redu.
Dolazi već treći dan za neku potvrdu.
Mršavim rukama skida maramu sa ćelave glave.
Tumor. Poslednji stadijum.
Rukom mi pokazuje na uvele dojke,
A pogledom broji ljude.
Jedan manje, uzviknu sa nadom,
A njen glas me opeče.

Konačno se otvori šalter.

Hodnicima se razli metež, graja i miris uvele nade.
Dva policajca dovedoše nekog sa rasječenom rukom.
Kriminalac,
kriminalac ima prednost, govore
i pomjeriše Poljakinju sa bebom,
povrijeđenog građevinskog radnika sa malterom na
rukama
i ženu koju jede rak.

Gledam lokvu krvi i razmišljam

153
 Koga je potrebno ubiti da bih konačno
došao na red?

CIFRE
Nulom se hrani pijani otac.
Jedno. Ne, dvoje djece. 
Dva sina čuče u uglu 
i igraju se sa četiri crna klikera. 
Trudna žena u stomaku osjeća
treće dijete.
Bezlični trup biće sa pet udova. 
Šest godina trpi batine,
svaka joj je zla maćeha. 
Sedam dana krije svoja stidna mjesta
i gleda djecu.
Svakom na licu osam rana.
Osam sestara. 
U glavi misli :
 
Još mjeseci devet.

154
 AMRA TAHIROVIĆ

Amra Tahirović je rođena

1. juna 1997. godine u Rožajama.
Završila je Osnovnu školu
„Mustafa Pećanin“ i Gim-
naziju „30. septembar“ kao do-
bitnica diplome ,,Luča”. Student
je Fakulteta političkih nauka
u Podgorici, smjer Medijske
studije i novinarstvo. Pjesme
piše od svoje desete godine.
Svoju prvu zbirku pjesama
,,Ranjeni stih” objavila je 2014.
godine, a 2016. drugu po redu
zbirku ,,Susreti u bijelom”. Dobitnica je nekoliko književnih
nagrada. Radi kao novinar za portal ,,Standard.“

155
 NJEN LIK

Sjećanja blijede kao valovi o hrid razbijeni,

gube se u dubinama plavim i tonu do dna,
gledam bistru vodu, a svuda obrisi njeni,
i molim da sve je dio ružnog sna.
Nestaju suze poput sunca u sumrak,
nečujno, polako s morem se stapaju,
tješeći se valu govorim kroz zrak
da još vidim nadu u nebeskom sjaju.
Svuda lik njen u cinoberu, ko od krvi vajan.
Sanjam li ili je duša u očaju nesvjesno?
Zvjezdanim prahom posut lik, a nimalo sjajan;
vrisnula bih, grizem usne, divlje, bijesno.
Gledam bistru vodu, a stranac pogled mi uzvraća,
ćutim i prezirem i sa lica otirem kapi znoja,
što duže sam tako nepomična, noć biva sve kraća,
i polako blijedi lika njenog boja.
Sanjive zvijezde se povlače u svoja skloništa,
mjesec se umoran skriva i prozračnu oblači odoru.
Još uvijek sam tu i, otupjela, ne osjećam ništa,
tu, pred Posejdonovim domom dočekaću zoru.
Muči me lik njen, da li je privid ili je utvara,
razum se muti baš kao voda krvlju obojena,

156
pa buknu plamen iz davno dogorjelog žara;
more ukrašavam bojom što curi mi iz vena.
Smežurana koža, otekle oči i opala kosa,
laka sam i prozirna kao morska pjena;
na morskome žalu stojim naga, bosa
i shvatam da ja sam ona mrtva žena.
Utvara sam i sjena, krvavi sam lik,
pomutila vodu krvlju rasječenih vena,
ugašena zvijezda, neostvareni pjesnik;
nije ružan san, ta mrtva sam žena.

NA RASTANKU

Odlazim opet- opet zauvijek

jer nikad ostati neću,
niti prestati da se vraćam.

Slike se bolne usporeno kreću,

pred očima ona-
u tom trenu shvatam;

Jednom čovjek bira;

,
ili biva srećan il za nečim žali,
,
prihvati na silu il zauvijek pati.

157
Sjećanje jedno ne da mira,
ja potajno žalim!
U zjeni: na rastanku, rastužena mati.

POSLEDNJE ZBOGOM

Ostala je neka knjiga izderanog omota,

pokloni puni ljubavi i jako krupne sitnice.
Posljednja slika, oči u boji crnog somota;
nepoznata ličnost i dobro poznato lice.

Pred sam kraj, žig u znaku beskonačnosti

ovjeri dan namijenjen za zaljubljene,
a to su zakoni svijeta, vrlo grubi i prosti;
kad previše vole, surovo stradaju žene.

No, devet godina odavde kad se život udalji,

doći će trenutak da ispunimo obećanje;
kada se poklopi datum, cedulju meni pošalji,
bićemo valjda srećni i boljeće znatno manje.

158
Ništa više, osim snova i onoga u čemu sniva,
možda poneka pjesma i hladna strana postelje,
možda je i srce moje, ali to tako biva;
velike ljubavi postanu neostvarene želje!

TVOJE RUKE

U dvije ruke cijelo moje biće,

oči crne vatrom žudnje gore.
Dan već stiže, blijeda zora sviće.
Nemirna se tijela protiv grijeha bore.

Dvije nježne ruke oblacima plove,

u strastima tonu i razum i stid.
Meki prsti kradom miluju mi snove,
naga leđa klize niz užaren zid.

Ruka bijela, vrela drhteći zaluta,

san ni stići neće, sva se sunca bude.
I kao da smo tek na pola puta,
zadihana njedra neprestano žude.

159
Ustreptali pogled vatru razbuktava,
svjetlost već na licu obasjava kapi,
na tvojim grudima naslonjena glava,
a nezasito tijelo za dodirom vapi.

Dvije ruke bedra snagom griju.

Poljubac spuštaš na usne mi žedne
da sa tvojih ljubav nepresušnu piju
i gledaš u oči, još djetinje, čedne.

NISAM ONO ŠTO ŽELIŠ DA GRLIŠ

Srećan put, daleka su ta vremena

u koja žuriš tako odlučno.
Ne mogu ova umorna ramena
da nose taj teret, vuče me na dno!

Ti nastavi dalje putem odabranim.

Srećno, neka te svako zaobiđe zlo.
Ja ću ići ovim putem dobro znanim
na kojem mogu osjetiti tlo.

160
Zbogom, visoka su ta nebesa
pod kojima snivaš, ka kojima hrliš.
Još uvijek sam biće od krvi i mesa,
nisam ja ono što želiš da grliš.

Srećan put, široka su ta prostranstva

koja osvajaš, kojima se krećeš.
Nisam ja dio tvojega božanstva,
ja sam ono što odavno nećeš!

161
 TEA SELIMAJ

Tea Selimaj je rođena

24.11.1998. godine u Beranama.
Osnovnu školu ,,Džafer Nikočevć”
je završila u Gusinju, a JU SMŠ
,,Bećo Bašić” u Plavu. Student je
Filozofskog fakulteta u Nikšiću,
na Studijskom programu za
pedagogiju, opšti smjer.
Od prvog razreda gimnazije
aktivna je u vannastavnim akti-
vnostima škole. Dugog-odišnji
je član literarne, dramske i
recitatorske sekcije, te kluba filantropa. Upravo su joj te
aktivnosti doprijenele da kreativno i nadasve profesionalno
učestvuje na mnogim manifestacijama u ulozi moderatora,
retoričara, humaniste, volontera. U želji da se afirmiše kao
mlada pjesnikinja učestvuje na Državnoj smotri recitatora
u Beranama pjesmom “Ne ja nijesam nestao”, “Pjesničkoj
limskoj regati” u Plavu i mnogim drugim.
Zbirka pjesama “Između redova” je njen literarni
prvijenac.

162
 LIM

Često u predvečerje 
Sjedim pored Lima
Posmatram njegovu
Bistru hladnu vodu
Kao sleđena tišina
Okolnih planina
Na njegovom izvoru
Iz Plavskog jezera
Bistrog kao oči 
Gorskih vila
Tu ostanem
Sve do ponoći
U zagrljaju
Moje ljubavi
Pod sjajem
Ljubičastih zvijezda
Što svoje zrake prosipaju
Po jezeru i mom licu
Bistroj vodi Lima
I ljepoti što opija
Kao ukus najljepšeg vina
Često poželim 

163
Da budem zora
I tu ostanem 
Danima
Da posmatram
Njegovu zelenu boju
Čekam
Svitanje dana
I nježno zagrlim
Najveću ljubav moju
Poželim
Da sam jutro
Posmatram
Rijeku kako tiho teče
Kao djevojka kad pleše
Kroz kanjone klisure i doline
Poželim 
Da sam veče
I posmatram
Polimlje od miline
Modru rijeku
Od Plava do Priboja
I još dalje
Sve do Drine
U Polimlje

164
Gdje je ljubav
Jedina mjera
Gdje Lim spaja
Ljude
Svih nacija
I svih vjera

MAJKA

Ovo je pjesma mojih suza 

Što  ko  biseri teku mi niz lice 
Sada kad nijesi pored mene 
Moja  majko, moja vječna kraljice 
Sada kad te nema pored mene 
Moja najveća, moja kraljice 
Svaka je suza puna sjećanja 
Na sve što si mi u životu dala 
Čuvaću te vječno u srcu svome 
Majko moja jedina za sve ti hvala 
Ovo je pjesma mojih suza 
Koju poklanjam tebi majko 
Za sve što si mi u životu pružila 
Prije nego što si oči sklopila 
Za sve što si mi u životu pružila 

165
Prije nego što si zauvijek otišla 
Svaka je suza puna sjećanja 
Na sve što si mi u životu dala 
Čuvaću te vječno u srcu svome 
Majko moja jedina za sve ti hvala 

LJUDI NIJESU PTICE

Ljudi nijesu ptice

Da mogu da polete
Ali su često orlovi
Što grabe tudje
Ne razmišljajući
Da sjutra
Može biti
Još gore i ludje
Kad ljudi jednom
Sa mržnjom krenu
Sve će ruže 
Brzo da uvenu
I ja sam ruža
Najljepši cvijet
Treba mi sloboda
I pravden svijet

166
Hoću da
Raširim ruke
Ko lastavica krila
I budem lijepa
Ko gorska vila
Da mogu srećno rasti
U svijetu bez pakosti
Ljudi nijesu ptice
Da lete 
Na sve strane
Ali mogu
Da naprave gnijezda
Od najtanje grane
Bez mržnje zlobe
Nepravde i tegobe
Da ne nanose
Jedni
Drugima rane
Ljudi i ptice
Trebaju
Da izbjegnu one 
Što ih
Vrebaju
Za loše igre

167
Gdje se lome krila
Pod lupom
Zla i velikih sila
U vremenu
Munja i oluje
Gdje moj glas 
Niko ne čuje
Hoću da sam ptica
Da poletim nebu
Kao najbolja drugarica
U beskrajne
Plave visine
Preletim mora
Brda
I planine
Sa bojiom zastave
Što pokazuje sreću
U svijetu gdje se
Ljudi i ptice 
Stalno susrijeću
Kao sloboda i
Golubovi bijeli
Gdje će mi ljubav i 
Radost biti 
Život cijeli

168
 SIRIJSKA DJECA

Svi smo mi djeca 

Velika i mala
Plava i crna
Pomalo i smedja
Mene od svega 
Najviše vrijedja
Što niko ne vidi
Šta trpe sirijska djeca
Niko ne sluša
Kako njihova
Majka jeca
Nad ubijenom djecom
Sirijskih gradova
Zbog nafte novca
Loših ljudi
I svih tih prokletih gadova
Svi smo mi djeca 
Umiljata i mila 
Sve nas je
Majka rodila
Da živimo
Radujemo se

169
Trčimo zelenim poljima
Radosna i srećna
A ne kao sirijska djeca
Što traže majku i oca
Tamo gdje ih je 
Granata ubila
Pod kamenje
Potrpane
Na tim malim srcima 
Samo su rane
Svi smo mi djeca
Vesela i tiha
Moja je pjesma
Bez veselog stiha
Bez zelenih ppolja
I rosnog cvijeća
Moja je pjesma 
Samo nesreća
Koju trpe sirijska djeca
Što nijemo stoje
Pored prozora
Zbog prokletih naftinih izvora
I gledaju smrt u oči
Poginuće dijete

170
Gdje god 
Krene i kroči
Svi smo mi djeca
Od Boga data
Da se igramo
Zagrlimo sestru i brata
A ne kao sirijska djeca
Što žive pod kišom granata
Niko ih ne štiti 
Zbog naftinih polja 
Dok idu u školu
Raznijeće ih zolja
Ispred majke
Što od tuge jeca
Budite ljudi smirite se
Stanite
Pogledajte kako stradaju
Sirijska djeca

171
 MJESEC

Svako veče pred spavanje

Otvorim prozor
Gledam mjesec
Udaljene zvijezde
Svjetlost i prostranstvo neba
I sve te mjesečeve ružičaste boje
I zamišljam tebe
Tvoje korake
Negdje u daljini
Ono što mi u noćima dugim treba
Tvoj topli zagrljaj
Da smiri čežnju
I nemire moje
Sve su noći meni iste
Otvoren prozor 
Svjetlost u daljini
Mjesec na nebu
Pun sjenki i tajni
Ti u mislima
Moji nemiri beskrajni
Svjetlost
Što mi mjesec daruje

172
Umjesto tebe
Tvoje topline
U mojem slomljenom srcu
Samo čežnja caruje
Mjesec lagano nebom putuje
Ostavlja za sobom
Svoj ružičasti trag
Kao da se sa zvijezdama grli
I ponekad rukuje
Noćas je star
A bio je mlad
Negdje će ostati
Daleko sakriven
Kao u mom srcu 
Sakrivena
Tuga i jad
I ja sam mlada
I ja ću ostariti
Dok tebe čekam
I gledam kroz prozor
Negdje ću se sakriti
Ostati sama
Da utješim sebe
I svoj nemir

173
Kao što je Mjesec
Ostao u svemiru
Da traži sebe
U plavoj visini 
Kao ja tebe
U noćnoj tišini

174
 ZERIN MURIĆ

Zerin Murić je rođena

14.03.1998. godine u Istanbulu.
U Rožajama živi od 2001.
godine. Završila je OŠ ,,25. Maj“,
Gimnaziju ,,30. septembar“ u
Rožajama, a sada je student
Sociologije na Filozofskom
fakultetu u Nikšiću.
Piše poeziju od svoje desete
godine. Zbirka pjesama ,, Na
krilima duše“ je njen poetski
prvijenac. Objavila zbirku ,,Polju-
bac mjeseca», Njena poezija objavljivana je u ,,Glasniku
Bihora“, časopisu za kulturu, književnost i nauku „KOD“ i
časopis za naučna, književna i društvena pitanja „Tokovi“.

175
 BIRAM

Stojim na raskršću
Izbora
Biti srećna ili usrećiti
Ostati ili otići
Reći ili prešutjeti
Zaplakati ili se osmjehnuti
Tražiti zagrljaj
Utočište
Mirnu luku
Ili pustiti lunu da drugim
Nebom plovi
I uvijek biram ovo drugo
Teže ljepše
Za one osmijehe tužne
Poglede sjetne
Biram tuđu
Jer svoje bez tog ne mogu naći
Biram suze na
Licu umornom
Dok tuđe brišem
Biću utjeha odabrana da
Ovom zemljom korača

176
Oslonac za bure
Čvrst zagrljaj
Slomljenom srcu
Uspavanka
Umornoj duši
Biram žrtvu
Kao jedini smisao života
Biram tugu
Čemer i jad
Biram da drugi srećni budu
Jer se tuđa bol ne može nositi
Ne može se spavati
Sa suzom oka nekog dalekog
Biram jutro tmurnog neba

Dok silueta sreće igra

Na nekim drugim vratima
Biram kišu

Dok ruža u tuđem dvorištu cvjeta

Biram da budem nečija sreća
Dok moja
Na tihom mjestu sniva
O svemu što je moglo da bude
A nije

177
 KLETVA

Hoće li boljeti
Ako kažem
Sram vas bilo
Hoćete li osjetiti
Krivicu
Kada se sjetim detinjstva
Kako ćete se osjećati
Na pomen suze
Uspomene
I davnog groba
Šta će biti
Ako zakletvu ostavim
Da ću jednog dana
Vratiti za nanijeto zlo
Gdje je strah
U vašim očima
Gdje su nestala
Vaša srca
Hoće li boleti
Ako spomenem riječi
Starog oca
Brižne majke

178
Da čuvate ono što volite
Znate li za smrt
I da nas ona čeka

Na kraju puta
Svih želja i ideala
Je li vas strah
Od zagrobne tišine
I riječi
Olovnim perom ispisane
Je li vas strah
Krvavog neba
I noći što nas
Nemilosrdno grli

179
 DECEMBAR

Decembar je
Kažu mjesec kraja
I novih početaka
Decembar je
A mi smo i dalje stranci
Stojimo jedno pored drugog
Ćutimo
Dok nam se pogledi prate
Voljela bih
Da ti mogu ispričati
Želje za sljedeću godinu
Voljela bih da vjerujem
U Djeda Mraza
Da mu kao klinka
Ispišem želje
U kojima ćeš jedino biti ti
Decembar je
I opet hladno je
Posmatram bijele pahulje
I nadam se
Da ćeš doći
Pokucati na vrata

180
Pozvati u kratku šetnju
Da ti ispričam

Kako je voljeti nekog

Kako je to čekati nekog
A da on ne zna za to
Decembar je
Početak novih krajeva

***
Vedro je
Mjesec nikad ljepši
I ti si tu
Govoriš mi
Slušam te
Zvijezdama oblikuješ
Naše najljepše
Uspomene
Tiho šapućeš stihove
Poznatih Merlinovih pjesama

Kažeš
Da mi ne možeš pokloniti
Mnogo

181
Osim nekoliko sitnica
Dovoljnih za cijeli život
Odjednom osjetih strah
Da ćeš jednog dana otići
Da ćemo postati stranci

Osmijehuješ se
Pomislio si
Da sam luda
Melanholična
Nesigurna u snove
Govoriš mi
Da uzalud strahujem
Uvijek ćeš biti tu
Da se sjetim
Ulice detinjstva
Školskih dana
Kada smo od stranaca
postali nešto

I gubi se misao
Sve postaje nihil
Snove smo ostavili avetima
Ti si otišao

182
Bez pozdrava
Posljednjeg zbogom
Sada smo
Ti i ja

SILUETA SREĆE

Čuo si juče
Glas tinte
Kako na hartiji
Veze tvoje ime
Čekao si
Suzni pogled
Mrlju
Dok o tebi pišem
Osjetio si
Bol dok se pero kreće
I piše o davnoj ljubavi
Dok ruka drhti
Duša vrišti
Stojiš i posmatraš
Sjenku onog što si imao
Krećeš ka njoj
Želiš je uhvatiti

183
Zagrliti
Još jedan dan proživjeti
Možda još nešto reći
Osloboditi se tereta
Koji je sada samo tvoj
Ne možeš
Ona je otišla
I sada spava na boljem mjestu
Sniva ljepše snove
U kojima se nadaš da si ti
Posmatraš odsjaj sunca
I zamišljaš njen lik

Noćima na nebu
Zvijezdanim prahom
Govoriš joj najljepše riječi
A znaš da je sada kasno
Nadaš se
Da će svemir
Ponovo spojiti vas

184
 AMINA KUČ

Amina Kuč je rođena 2000.

godine u Rožajama. Pisanjem se
bavi od ranog djetinjstva. Njena
poezija je često nagrađivana i
zastupljena je u knjigama: „Stihom
govorim 5“, „KOD“ Časopis
za kulturu, književnost i nauku,
Podgorica 2016. godine, zatim u
knjizi „TU SU“- izbor iz mlađeg
pjesništva Crne Gore, Podgorica,
2016.
Objavila je zbirku pjesama
„Duša od stakla“, 2015. godine,
„Izgubljeno pletivo“ 2017. i „Sve(mir) na papiru“ 2018.
godine.
Amina je osvojila brojne nagrade kao što su: Druga
nagrada za poeziju na Osmom međunarodnom festivalu
poezije i priče na konkursu „Joan Flora“ u Novom Sadu. Na
XXIV poetskom konkursu Desanka Maksimović u Valjevu
dobila je nagradu „Desanka Maksimović“ . Dobitnica
je i nagrade „Mladi heroji Crne Gore” 2017. godine. Na
književnoj manifestaciji „Pjesnička riječ na izvoru Pive”
2015. nagrada za najelegičniju pjesmu. Dobitnica je
druge nagrade na Nacionalnom takmičenju „Mladi eko –
reporteri“ 2016.

185
 DEFINICIJA LJUBAVI

I kada od svih odustaneš

Od sebe nemoj
Čak i onda kada osjetiš da je svijet tijesan i zao
Ti ga voli i neka ti to ne bude teško
Prihvati sve korake koje napraviš
Čak i one pogrešne
Voli sve svoje navike i greške
Smij se svemu i svima u lice
Nikome u leđa
Jer zapamti
Ti mijenjaš svijet
Nemoj da odeš a da te ne pamte
Ili da te ružno pamte
Ako si čovjek
Završi knjigu koju si počeo pisati
I onu koju si počeo čitati
Voli svaki cvijet ali nemoj ga ubrati
I pusti da ono svemirsko u tebi
Definiše ljepotu življenja

186
 PUTEM NESHVAĆENIH

Ne čitaj ako nijesi vjerni obožavatelj Gi de Mopasana i

Žorž Sandove
Ako ne voliš francusku i talijansku književnost i grčku
mitologiju
Ako mrziš sokolove i ako pak nijesi pošla u Banjsku
Jer iz Banjske je Strahinjiću Bane
Ako nikad u životu ne poželiš da umreš slavno poput Mar-
kovog Šarca
Ako u vojsku nijesi išla jer nijesi hrabra i čim zineš lažeš
I ako si se bojala kada si lažno priznavala da voliš nebo
kada ti je ko plafon blizak i isto toliko
dalek
Ako si pisala da volis zeleno a trava nikako ne umije da
zavoli gola stopala
Rekla si da te ljudi nijesu shvatili kada si ćutala
A ti ne želis da te shvate
I ne želiš da znaju tvoje izbore
Maštala si o Danskoj i dalekim zemljama
I onda si rekla da je ovdje najljepse
I da su sve to tuđa brda i tuđe rđe pod aristokratskim sjajem

187
I obradovala si starije i napaćene mudre glave sa istorijom
na plećima
Ali si prestala da razmišljaš o ljubavi i prestala si da pišeš
Rekla si da su to dokonluci
I ubrzo počela da kopaš kao rudar
Po knjižurini koja nikome ne znači
Koju pažljivo nosiš kao dijete u naručju

I kriješ od kiše ispod novog kaputa

I kriješ od prašine iza televizora
A ti nijesi od izabranih i nijesi odvažena
I tebi nakon čitanja knjige ne znače ništa
I zato te niko ne razumije
Ali ti i ne želiš da te razumiju
Jer ti znaš zašto su tvoje police prazne
I znaš zašto ti se ne ide u Dansku

188
 ZELENA KOLIJEVKA

Nije nam korijenje u zemlji

Čvrsto nas je nebo vezalo za sebe
Ostaje mi da zatvorenih očiju maštam
O krilatim lađama čovječanstva i srećnim gradovima
Na jednom je polju
Carstvo ljubavi i ljepote
Zanemarilo ljude
Raširio je cvijet latice
Da kapi rose pretvori u nektar
Radujem se noći dok mi duša zebe od nje
Ne čuje samo moje uvo vrisku i plač
A topovi i meci ih umiruju
Skakuću sjenke po Istoku
Kao mrtvaci u zajedničkom grobu

Opet će svijet spavati dubokim snom

I još jednom će sunce bez imalo stida
Ugrijati zelenu kolijevku

189
 ENTROPIJA JEZGRA

Zagrlilo nas je sunce

Ali je u nutrini hladno
Odsustva
Led koji se ne topi
Nedostaje vječita jesen
I malo traga topline
Pod gljivama i lišćem
Raste jagoda
U (ne)živoj utrobi

Kap kiše je pala da na kraju ispari

I čovjek koji je živio u vodi
Umire žedan

GRIJEH
Ne boli me kamenje pod stopalima
Već ono na plećima
Ne koračam bosonoga da bih bila povrijeđena
Nego da ne bih uvrijedila kamenje
Neću se buniti kada me svi putevi zaobiđu

190
A ja odaberem hod po kupinama
Odaberem da se izgubim među vremenima
Da se ne okrenem na lajanje zavezanog psa
Ili da koračam poput odvaženih križara
Kada stignem neka se kazaljka vrati petnaest
minuta
Prije polaska
I opet ću ushitreno prelaziti isti most
Tamo će me dočekati uredna mačka zagledana
u moje cipele
Moja prisutnost neće značiti onima
Koji nikada nijesu zalutali među časovnike
A da zatim ne zaplaču suzama knjeginja
I da pokajnički sa svog visokog čela
Ne ispruže ruku do poda

191
 JASMINA KRCIĆ

Jasmina Krcić je rođena

28. 04. 2001. godine u Nikšiću.
Osnovnu školu i gimnaziju
završila u Plavu sa odličnim
uspjehom. Član je NUNS-a –
Nezavisnog udruženja novinara
Srbije. Pored novinarskih tekst-
ova, koje objavljuje u listovima i
časopisima u zemlji i regionu, piše
i poeziju. Glumila je u pozorišnoj
predstavi ,,Bihorci“ po romanu
Ćamila Sijarića koju je režirala
profesorica J. Srdanović. Piše
poeziju i priče. Objavila je zbirku poezije ,,Čuvar riječi.”
Živi u Plavu.

192
 O PANDEMIJI

Nevidljivi virusi
Su nas zarobili
Kriza zdravlja

Cijela Planeta je u opasnosti

Blagosiljam moju porodicu
Na okupu
Za jednom sofrom
Mislim na moje drugove
I drugarice iz škole
Na naše profesore
Blagosiljam grad Plav
I sve dobre ljude
Na dunjaluku

Neizmjerna čeznja
Me obuzima
Učimo na daljinu
Jednoličnost sna
I jave

193
 IZOLACIJA

Okupljeni sjedimo
Čitamo i gledamo ekran
Šta se zbiva u Svijetu
I okruženju
Opaki virus odnosi ljude
Dodirom i pogledom

Svak’ svakog sumnjiči

Niko sa drugim ne može biti
Prolaze dani
Elektronski obavljam domaći

Savjetuju nas roditelji

Kako da opstanemo
I preživimo pandemiju

Dižemo glas razuma

Da znanjem pobijedimo coronu
Opaku čumu
Koja nemilosrdno hara svijetom
Sve to vidimo
Iz Bekonove pećine

194
Dišemo u strahu
Kako će biti sjutra
Hoćemo li preživjeti
Ovu tajanstvenu
Izolaciju

BOSANSKI DUH

Namijenih sjenima
Akademika Muhameda Filipovića
koji je život posvetio Bosni
I građanima svoje zemlje

Gledala sam oči

Moga baba
Koji neizmjerno pati
Za svojim učiteljem
I bliskim prijateljem

Kada se vratio iz Sarajeva

Sa posljednjeg ispraćaja
Do njegove vječne kuće

195
Kada sam ga upitala
Šta nam.je akademik
U nasljedstvu ostavio
Odgovorio je nakon šutnje
I spuštenog pogleda
Bosanski duh

Nek filozofovo ime

Živi i spominje se
Diljem svijeta

O STRPLJENJU

Svako jutro se pitam

Hoćemo li uz Božju pomoć
Pobijediti golemi strah

Gledamo strpljivo
Jedni druge
Kako je tek ljudima
Od Japana i Sumatre
Do Andaluzije
I Kanade

196
Svuda vjetar nosi
Neviđene žrtve
Zle pandemije

Kako preći ove prepreke

I riješiti zadatke

HEROINA ALTA

Ispred naše škole

Nalaze se mezari
Hrabrih ljudi
Iz našeg kraja

Starine prepričavaju sjećanja

Svojih deda i nana
Kako je heroina Alta
Skupila snage
Da od Redžepagića dzamije
U Plavu
Nakon dva dana od strijeljanja
Svoga sina heroja Hajra
I njegovog najboljeg druga Hisniju

197
nakon dva dana ležanja na zemlji
godine l943. dovuče
prvo sinovog saborca
Pa zatim svog sina
I ukopa ih sama
na deset metara
Od naše škole

Nek se ime
Heroine Alte
Zauvijek zapamti
po čojstvu i dobroti

198
 POGOVOR

Priređivači Panorame savremene poezije Bošnjakinja

Crne Gore Lirski zinet Božidar Proročić i Dijana Tiganj
preuzeli su na sebe veliki teret i odgovornost. Prirediti jed-
nu ovakvu panoramu savremene poezije koja je nastajala
od polovine prošlog vijeka pa sve do današnjih dana veoma
je složen i zahtjevan posao. Trebalo je stupiti u kontakt sa
velikim brojem autorki, iščitati mnoštvo poetske građe,
odabrati najbolje pjesme, a najteži zadatak je, svakako,
izdvojiti autorke koje će, po njihovom mišljenju, biti za-
stupljene u Panorami. Svaki izbor nosi sa sobom i rizik da
se neko ne izostavi iz bilo kog razloga, zato su priređivači
ovu zbirku i nazvali panoramom, a ne antologoijom. Sam
naziv panorama, ustvari, predstavlja jedan pogled na poet-
sko stvaralaštvo Bošnjakinja Crne Gore i može sa sobom
nositi i dozu subjektivnosti. Sve autorke koje su zastupljene
u ovoj zbirci poezije mogu biti ponosne što su se tu našle,
a za one koje ovom prilikom nijesu uvrštene u zbirku, neka
ovo bude podsticaj za njihov budući rad kako bi se njihovo
ime našlo u nekoj sličnoj narednoj zbirci poezije.
U Panorami su zastupljene dvadeset i tri pjesnikinje sa
područja Crne Gore. Najveći dio njih i danas živi i stvara u
Crnoj Gori, ali ima i onih koje je životni put odveo i u druge
zemlje: Njemačku, Švedsku, Austriju, Luksemburg, Bosnu,
Srbiju, Tursku. Bez obzira gdje žive, sve su čvrsto vezane
za svoju Crnu Goru i ona za njih predstavlja nadahnuće za
svoje književno stvaralaštvo. To se prvenstveno ogleda u
jeziku i leksici jer su kod mnogih od njih sačuvani izvorni

199
bošnjački izrazi koje ne možemo sresti kod drugih naroda.
Često je prisutna melanholija, žalost, neka prigušena pat-
nja, ali je sve to dato na jedan posebno nježan i suptilan
način, onako kako samo to žene umiju.
Nedostaje li ti
Nježan šum rijeke Lima
I prodor rumenih
Planinskih zora?
Pjesme su omrežene mirom, srećom, blagostanjem,
ljudskošću, ali i bolom, patnjom, suzom, kopane u
ruševinama sjećanja, iznikle iz bespuća života.
Iako su pjesnikinje različitih godišnjih doba i žive u
različitim životnim okolnostima, ipak su teme i motivi o
kojima pišu veoma slični. U prvom redu tu je ljubav kao
nezaobilazna tema skoro svih pjesnika, zatim priroda i
prelijepi opisi, ali ono što je mene posebno oduševilo to je
razmišljanje o suštinskim pitanjima života, smislu življenja,
prihvatanja prolaznosti ljudskog života kao nešto što je nor-
malno i prirodno, opstanku civilizacije i slično.
Ljubavna poezija zauzima značajno mjesto u Panorami
i skoro da je zastupljena kod svih autorki. Bez obzira da
li je platonska, nedokučiva, željena ili je ćulna i skriveno
erotska, ljubav je uvijek najjača pokretačka snaga, nosilac
svih aktivnosti. Ljubav ne poznaje granice, ona je jača i od
vjere i jezika, od okova i bedema, ona ne priznaje prepreke
i daljine.
Džabe, pašo, obruč i zidovi
sevdah jači no tvoji okovi

200
 otključaće lance i katance.
***
Razlike ne postoje
sve dok se po otkucajima srca
različitih jezika
savršeno razumijemo.
Bez obzira na svu snagu ljubavi postavlja se pitanje da li
velikih ljubavi ima, osim možda u pjesmama, jer velike
ljubavi ćesto postanu neostvarene želje.
Posebno mjesto u Panorami zauzimaju refleksivne
pjesme, kojih je dosta, a svojom snagom i vrijednošću
mogle bi sigurno naći mjesto i u nekoj strožijoj antologiji.
Razmišlja se o smislu postojanja čovjeka, o smrti i postav-
lja se pitanje šta poslije smrti:
Smrt tijela
Da li je i gubitak duše?
Iz ovih pjesama moglo bi se izdvojiti puno izreka kao npr:
Ego i sujeta su najveći protivnici i neprijatelji čovjeku.
ili aforizama: Današnja civilizacija – nužno zlo; da li će se
roditi nova jer je ova nepodnošljiva. Kad smo kod civili-
zacije postavlja se pitanje da li stvarno treba da nestane kada
se vidi što se sve radi: ratovi, stradanje nevinih, genocidi,
Srebrenica... ima li pravde ako kriminalac ima prednost u
odnosu na majku s bolesnim djetetom, ženom koja ima rak
ili povrijeđenim radnikom s gradilišta. Da li bi Gilgameš
tražio travku života kada bi znao što se danas radi? Da li bi

201
Maksim Gorki rekao: Čovjek, kako to gordo zvuči? Posli-
je Hitlera, Staljina i njihovih sljedbenika i istomišljenika,
kojih, nažalost, ima i sada i na našim prostorima smatraju
da bi Dostojevski imao materijala da napiše desetoknjižje
novih Idiota.
Ipak, nije sve tako crno, ne treba se predavati, poručuju
nam pjesnikinje, treba se radovati svakom novom danu,
tragati za srećom jer ona sigurno postoji, samo je treba
pronaći.
Smatram da su priređivači napravili pravu stvar kada
su smogli snage da sakupe na jednom mjestu ovoliki broj
kvalitetnih pjesama, u kojima su autorke utkale dio sebe i
na najljepši način ukrasile bošnjačku književnost.
Veljko Đukanović

202
 Priređivači:

Božidar Proročić je rođen 3.

januara 1979. godine na Cetinju.
Osnovnu i srednju školu završio
na Cetinju. Saobraćajni fakultet
(dva smjera) završio je kao
student generacije.
Sa 18 godina bio najmlađi
kolumnista u Crnoj Gori ned-
jeljnika ,,Onogošt”  kao i urednik
kulturne rubrike istog sa 19
godina. U tom periodu objavio
više od 150 autorskih tekstova
iz oblasti, istorije, kulture, religije, filozofije književnosti.
Kolumnista je portala ,,Analitika” i,,Aktuelno”, a sarađuje
sa portalima za kulturu kao što su ,,Avlija” iz Rožaja,
Montenegrina.net, Bošnjaci.net, Odziv, Kult, Kulturišta,
Gledišta, Art Akademija (Zagreb), ali i brojnim drugim
publikacijama i časopisima za kulturu i društveno-politička
pitanja.
Specijalni je savjetnik u Kulturno - ekonomskom
centru Azerbejdžana u Podgorici za promociju kulture
Azerbejdžana u Crnoj Gori. Aktivno igra šah i ima zvanje
majstorskog kandidata. Govori engleski, italijanski,
ukrajinski i ruski jezik, a prevodi sa ukrajinskog.
U pripremi mu je specijalna edicija ,,Poznate ličnosti
Azerbejdžana na crnogorskom jeziku”, višetomna studija
o književnicima Ukrajine, izbor iz antologije pjesništva

203
Grčke. Aktivno promoviše i piše o kulturi  Ukrajine,
Azerbejdžana,  njihovoj književnosti u brojnim časopisima
i publikacijama kao i portalima u Crnoj Gori.
Objavio zbirku poezije ,.Jesen pjesnika” , a u pripremi
su zbirka poezije ,,Ukrajini sa ljubavlju” , zbirka kratkih
priča ,,Konjanik tame”. Koautor je knjige sa Edinom
Smajlovićem ,,Krimski Tatari od postanka do progona i
nazad”, a autor istorijske knjige ,,Gladomor 1932-1933.
- genocid nad Ukrajinom”. Koautor je sa dr. Željkom
Lovrenčić panorame savremenog hrvatskog pjesništva
,,Razlog za pjesmu” i panorame savremenog crnogorskog
pjesništva ,,Odlazak u stihove”.
Član je savjeta biblioteke ,,Njegoš ” sa Cetinja za
međunarodnu kulturnu saradnju i razmjenu. Aktivno
promoviše i podržava kulturu i književnost Bošnjaka u Crnoj
Gori. Aktivno radi na povezivanju sjevera Crne Gore sa
prijestonicom Cetinje i promoter je mnogobrojnih kulturnih
i šahovskih manfiestacija za sjever Crne Gore i Cetinje.
Nagrađen je od Kulturno-ekonomskog centra Azer-
bejdžana priznanjem za kulturnu saradnju i povezivanje
Azerbejdžana i Crne Gore. Dobitnik međunarodne nagrade
Azerbejdžana ,,Nurengiz Gunj” za poeziju iz moje zbirke
,,Jesen pjesnika.”   Sa ukrajinskog jezika je preveo zbirku
pjesama Olene Telige, kao i zbirku poezije Jurija Daragana
,,Torba za strijele”, zbirku poezije Vasilja Stusa ,,Vrtlozi
života”. Dobitnik je nagarade ambasade Ukrajine u Crnoj
Gori za jačanje bilateralnih i kulturnih odnosa između Crne
Gore i Ukrajine.
Ima izuzetnu plodnu saradnju na poljima kulture sa
ambasadama Hrvatske, Ukrajine, Azerbejdžana, Austrije,
Portugalije. Pjesme su mu prevedene na azerbejdžanski,
ukrajinski, španski i albanski.

204
 Dijana Tiganj rođena je
06.02.1995. godine u Prizrenu
(Kosovo). Osnovnu školu je
završila u Trpezima, a sre-
dnjoškolsko obrazovanje stekla
je u Gimnaziji „Panto Mališić“
u Beranama (Crna Gora).
Diplomirala je 2017. godine na
Filološkom fakultetu u Nikšiću.
Magistar je književnih nauka.
Objavila je zbirku poezije
„Ulica starih koraka“ (2012) i
roman „A vrijeme ide dalje“ (2015). Osim pisanjem, bavi se
i književnom kritikom, ali i recenzijom i lekturom (prevod
knjige sa mađarskog „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). 
Učesnik je i moderator brojnih festivala književnosti,
među kojima se posebno ističe: Festival multirkulturalnosti u
Luksemburgu 2016. godine, tribina ,,Afirmacija crnogorske
književnosti” na Filološkom fakultetu u Nikšiću, tribina
,, Savremeno žensko pismo u bošnjačkoj književnosti” u
Petnjici. 
Dio je brojnih antologija koje promovišu crnogorsko
žensko pismo, a njena poezija prevođena je na albanski i
mađarski jezik. Član je Hrvatskog književnog društva.
Trenutno radi kao profesor crnogorskog-srpskog,
bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj
mješovitoj školi u Petnjici (Crna Gora). 

- Uz podršku Sekretarijata za kulturu, sport i mlade

Prijestonice Cetinje -

205