Vladan Desnica, Proljeće Ivana Galeba (Igre proljeća i smrti)

piše u prvom licu, probudio se u bolnici, bio je na operaciji, narasla mu je brada, pomalo se
već uključuje u događaje, primjećuje da na kalendaru piše „Sretna nova 1936. godina“
prisjeća se kako se nakad davno zabavljao, kada je nakon kupanja u sobi ležao s još vlažnom
kosom koja je mirisala po suncu, između tog doba i današnjeg prošlo je gotovo 50 godina

Opisuje svoju kuću kad je bio dijete, desna strana kuće (prostorije prema moru) bila je svijetla
i vedra. poplavljena suncem, a lijeva strana kuće bila je sumračna, sjenovita; dugački hodnik
bio je razmeđe tih dvaju carstava
igrali su se , na ugovoreni znak svi bi se razbježali da što prije dohvate jabuku na vratima, tko
bi ostao bez nje, trebao je izvršiti neku obredu radnju
„Mogu reći da sam djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje sam bio vječiti boj između svjetlosti
i sjene (...)“; „Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, radost, harmoniju, shvatim čisto
pojmovno, bez primjese predstavnoga, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno,
sve tužno i ružno, sve mrtvo i ledeno, kao zakriljeno sjenom.“
„U tom hodniku počeo sam živjeti“
za oblačnih dana u hodniku nije bilo igre

u prizemlju kuće nalazila se djedova pomorska agencija (Ivan je iz pomorske obitelji)

djed je bio snažan, energičan i poslovan čovjek, za ženu uzeo krhku i bolećivu ženu, on kaže
da takva žena u obitelj donese tankoćutnost i slabu otpornost za život, hemofiliju ili sklonost
samoubojstvu
promišlja o tome kako ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti (on je volio baku takvu kakva je
i ne bi želio niti jednu drugu)
od djetinjstva je bio tašt na svoje boljke i ranjavosti, da dilja za njega govorila da čuje kako
trava raste, on bi se ozario od zadovoljstva

sadašnjost: kad bi na njegovu paviljonu otvorili prozor, preletio bi miš i to bi ga podsjetilo na

jednu svjetlosnu igru iz djetinjstva
V.
Oca se ne sjeća, ali je stvorio njegov lik iz priča iz djetinjstva i brojnih fotografija, kaže za
njega da mu je zatrovao djetinjstvo i zadao mu jada, ali ne mrzi ga, pomalo ga i voli, kao što
se vole indiferentne stvari
bio je pomorac, mlad i lijep čovjek, plovio nekoliko godina na jedrenjaku Margarita kao
zapovjednik, zaglavio je na moru, ljudi izmišljali priče što mu se dogodilo, a izgleda da je
istina bila ta da je umro od zapleta crijeva na brodu; Ivan se napatio zbog tih govorkanja
Majka mu je bila iz nešto boljih pučkih redova, otac joj je imao mali mlin za buhač, majka je
noću stalno gledala u sliku njegova oca, nije ga nikad spominjala, bila smrtno zaljubljena u
njega, žena s tihim i dubokim osjećajima
jednom je Ivan spavao sa svojim djedom, sjeća ga se kako je molio pred bizantskom ikonicom
i kako je palcem desne noge češao list lijeve i ta mu je slika ostala u paćenju
Majku je izgubio na prijelazu iz djetinjstva u dječaštvo, umrla je naglo od upale pluća poslije
jednog izleta na kojem su se lijepo proveli
u blagavaonici se odvijao sav obiteljski život, njegove dvije tete došle bi posljednje, bile su
kao duhovne sijamske blizanke, što je jedna govorila, to je druga mislila, nerazdvojne,
nerazdružive, pred kraj se sklonile u neki samostan i dokončale tamo svoj vijek, prema njima
nije Ivan gajio nikakve osjećaje
jednom je u njihovu kuću zalutao nadvojvoda koji je prekinuo putovanje zbog morske bolesti,
prenoćio kod njih, za njih je to bio nezaboravan događaj, za njega je to vjerojatno bio
beznačajan događaj
kasnije im je u znak pažnje poslao svoju fotografiju ( teško alkoholičarsko lice u
svijetložutom okviru od jelenje kože s tankim zlatnim rubom), stajala je u salonu, Ivan nije
trpio tu prostoriju
u blagavaonici je preko čitavog dana boravio njegov boležljivi stric; godinama je bilježio
najnižu i najvišu dnevnu temperaturu, imao je njegovane ruke, prao ih je nebrojeno puta,
uzgajao čudne biljke, umro od neke čudne bolesti, malo po malo je gubio vlast nad kretnjama
tijela i pokretima duše, ležao je nepomičan
sadašnjost: tmuran je dan, lijepo vrijeme on predosjeća dugo unaprijed, suosjeća sa drvećem,
misli da i on unaprijed osjeća promjene vremena; u djetinjstvu se često zamišljao kao drvo,
kao da stoji u mrkloj šumi slijepo, osjeti i najmanji dah vjetra
Kaže da kasnije u vrevi života izgubimo vezu s prirodom i zanima nas samo čovjek, a pod
starost opet progledamo na prirodu
Osvanuo je vedar dan, on je još u bolnici, dolaze mu dva bolničara, iz sobe su mu izvukli
jedan krevet, on kaže da je ostala praznina i uspoređuje to s primjerom kad netko umre, ostane
praznina
pristupio mu je doktor koji je čuo za priču virtuoza koji je svojom nesmotrenošću iznakazio
ruku na vrhuncu svoje slave (to je Ivan) i za njegov strah od sobnog partnera, on kaže da ne
može više gledati lica spavajućih, jer se na njihovim licima ogleda prava bijeda; gledajući
umiruće izlaze mu pred oči lica bijednih ranjenika, lica umirućih koja je viđao po bolnicama,
ratištima ( bio je član nekog odbora za vrijeme prošlog rata, poslije Marne i pohodio je
ranjenike)
pokušavao se prisjetiti plafonske slikarije svoje blagavaonice iz djetinjstva; pamti svaku
najmanju šaru, vijugu
u blagavaonici bi se nakon spavanja okupljali djedovi prijatelji, kasnije je slušao da su to bili
valjani i čestiti ljudi, „liberali starog dobrog kova“ i da je za vrijeme njih bilo zlatno doba
čovječanstva; razglabali su o svjetskim događajima koje je donosio časopis „Glas građanina“
Ivan je slušao njihove razgovore i promatrao ih, sve je primjećivao, jednom je članu žena
bolovala od raka, on ga je zamišljao kako ona noću spava, a taj čovjek ju gleda i uvijek ga je
promatrao u znaku te njegove sudbine
Ivanova dojilja bila je iz golog, planinskog zaleđa, kaže da su ljudi radosni kad nađu dojilju iz
takva predjela, mlijeko je čisto, gusto i krepko, ostala je s njime i bila mu dadilja, zvao ju je
babom
Njoj je u posjete dolazio muž, tamnoput seljak iz planine, njegov dolazak za babu je značio i
radost i muke
Kupovala mu je odjeću i svu ušteđevinu trošila na njega
za vrijeme jednog sutona, uhvatio ga je panički osjećaj, tjeskopa, pomislio je da na svijet pada
vječna noć
bio je doma sam s dadiljom, pokušavala ga razveseliti, pričala mu priče, ali on je htio nešto
novo; nagovorio je dadilju da mu otvori jednu zaključanu sobu u koju nikad nije nogom
stupio, na zidu vidio portret bakina brata koji je umro od sušice, dadilja mu rekla da u toj sobi
ima jedan Bućko, on se smijao, od tada je Bućko bio stvoren (kao neki imaginarni prijatelj)
navečer pred spavanje Ivana bi spopadao paničan osjećaj vremena, osjećao je nostalgiju
razmišljao je o djetinjstvu: „Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta
vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja bivstvovanja i nebivstvovanja,
sva natrunjena odbljescima vječnoga.“
razmišlja o smrti, kaže da ako umremo mi, ako nestanemo, nestaje sve i samo mjerilo
postojanja i nepostojanja, našim nestankom ne ostaje upražnjeno tek naše mjesto u prostoru,
nego, već se sam prostor splošnjava u nepostojanje
za djetinjstvo kaže da je pregršt besmrtnosti
gledao je jednu plavu djevojčicu kako plače za bakom, kasnije ju je jednom posjetio u bolnici,
imala je rak; kaže da se smrt uvuče u maleno dječje srce u oblačne i tmurne dane, a dijete ju
još ne prepoznaje
kad nije bilo igre u hodniku, Ivan je lunjao po tavanu, kaže da su tavani građanskih kuća
sabirališta ostataka smrti, pohranitelji i čuvari materijaliziranih uspomena
među ostalim stvarima na tavanu ležala je i jedna stara dječja violina, poćeo je svirati, od
onda često imao potrebu odlaziti gore i svirati, često se u djetinjstvu rasplakao od muzike , iz
te njegove preosjetljivosti za muziku zaključili su da je nadaren za nju, on smatra da umjetnik
treba biti neosjetljiv prema svojoj umjetnosti i na nju neranjiv, kaže da bismo došli do
konačne i sigurne spoznaje moramo ići do kraja, a to znači do točke neuspjeha, u tom smislu,
neuspjeh osmišljava i zaokružuje naš život, neuspjeh kruni djelo
on je imao neku nesreću koja mu je povrijedila ruku i skvrčila prste i prepriječila mu daljnju
karijeru
nedjelja je, za nedjelju kaže da je to kao s višeg mjesta utvrđen dan, nadljudski
kaže da je i nedjeljna popodneva iznio iz djetinjstva, provodio ga je u vrtu kuće susjeda
cipelara Egidia; Egidio je s trupom muzikanata izletom došao u njihovo mjesto, vidio
djevojsku crnih očiju, zaljubio se i oženio, imali su puno djece, jedno od djece Aždrubale je
bio poznat kao jedno od najnemirnije djece u mjestu, otišao je u „popiće“ kasnije
s Edigijeva trombona naučio je Galeb mnige arije
njegova stara bolničarka je otišla na nekoliko dana kući i zamijenila ju je nova bolničarka,
mlađa, bila je lijepa
Galeb promišlja o ljepoti: „Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transpondira u
nepaterijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenog i prebacuje se u
bezgranično i sveopće –u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga“
govori o fizičkoj ljepoti, ali kaže da ima i jedna druga vrsta ljepote, jedna krhka, labilna
prekarna ljepota puna strepnje, to nije samo ljepota oblika, već umijeće oka da pogleda,
umijeće usta da se nasmiju
Kalpurnija, Egidijeva kćer bila je paunska ljepotica među gomilom rugobne braće, ponekad
su se sastajali u dnu sjenovite aleje malog gradskog parka
lijep i vedar dan vraća ga na izvore njegova djetinjstva, zaveze se u sjećanja bez kraja i konca
Kaže da bi želio umrijeti u sunčanom danu, plaši ga smrt u predvečerje, pita se što nas tako
mami k svjetlosti, a čime odbija mrak
djetinjstvo mu se pričinja kao predjel vječito obasjan suncem, a središnji, glavni dio života
pričinjava mu se nebitnim, starost je opet lijepa
mnoge je noći probdio u bolnici u kontemplaciji smrti, kaže da mu je to vječna misao, kaže da
treba mrziti smrt, da se previše umire, kaže da je smrt u suštini jedina tema pjesnika, ona
stvarima daje posvetu, ona je jedino što nam se u životu stvarno događa, a opet je nepojmljiva
i nevjerojatna; za smrt treba fantazije, stvaralačke fantazije i ona je naš stvaralački akt
pročitao je nekoliko knjiga o postanku i povijesti religija; kaže da je religija jedino područje
gdje se ljudi predaju fantaziji i iracionalnome
opet promišlja, kontemplira, kaže da je čovjek postao čovjekom onda kad je u njemu nikao
tračak svijesti o sebi samom i o svojem skončanju, a bog je nastao bar trenutak poslije
čovjeka, kaže da je bog jedan oblik borbe protiv smrti
Kaže da nikad nije mogao vjerovati u realnost realnoga, jedina prava istina je gol čovjek koji
strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost patnje
govori o nekom čovjeku koji je umislio da je bolestan, nešto bi ga kljucnulo pod rebrima,
progonio ga je gadan okus u ustima, on je ulazio u neku zdradu na neke balkone, prelazio s
jednog na drugi i jednog dana se bacio, kasnije je utvrđeno da ni nije bio bolestan
ispričao je priču kako je jedno dijete na školskom izletu u brdima zaglavilo, odronila mu se
zemlja, upao je u jamu, udario glavom o kamen i umro odmah, nitko se to nije usudio reći
njegovoj majci jer joj je tobio sin jedinac i bojali su se da bi skrenula s pameti pa su svašta
izmišljali da opravdaju zašto joj sina nema, u međuvremenu se po selu pročulo što se
dogodilo, svi su o tome međusobno govorili, bili zabrinuti i tjeskobni, no ona nije znala i kraj
njih je prolazila vedra, ne pitajući se zašto su zabrinuti, razgovarala s drugima i zezala se,
Galeb kaže da nije važna činjenica da je dijete mrtvo već zna li majka za to ili ne
u njemu je uvijek bila težnja da svoje maštanje i čuvstvo zaodjene u vid logike, imao je
ambiciju da od toga učini filozofiju, zazire od toga da mu ne dobace, zanimao se za ljude,
njihove živote i životna pitanja
bolničarka mu je donijela nekoliko knjiga da si prikrati vrijeme; on kaže: „da ja pišem knjige,
u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. pričao bih i pričao što god mi na milu pamet
padne, povjeravao čitaocu, iz redka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom.“
tu i tamo bi ga obmanuo u kojem poglavlju da se nešto događa ili da se ima dogoditi kako ga
čitaoc ne bi napustio
govori o literaturi, za njegov ukus ona je nedovoljno intelektualna
priča priču iz djetinjstva, u njihovo mjesto došla je talijanska glumačka družina, počeli su
pobolijevati, jako su se mučili, mještani su im se smilovali i počeli im pomagati, Galebova
majka jednu je glumicu pozvala k njima na ručak, na kraju su im dali novac za povratak kući,
odigrali su oproštajnu predstavu i Kalpurnija je otišla s njima
svaki dan bolničarka dođe k njemu, donese mu novine, malo se zadrži kod njega i priča mu
novosti iz mjesta, govori mu o katedrali, a njemu pred oči izlazi svaki detalj katedrale koju je
promatrao kao dječak
pokušao je doznati je li u mjestu živa još uspomena na njegova nekadašnjeg učitelja violone,
nije doznao ništa, to je bio žgoljav čovuljak, oženio se ljepuškastom kćeri mjesnog trgovca
koja se kasnije razboljela, imali troje djece, ona nije nigdje izlazila
on je svog učitelja volio i duboko cijenio, slao mu je programe svojih koncerata, a on je bio
ponosan na njega i svima isticao da je bio njegov đak
Govori o nostalgiji, za njega je to praobrazac svakog sjećanja, njegov osnovni oblik; postoji
nostalgija prema određenome i neodređenome, prema znanome i neznanome
osjećao je prazninu nakon majčine smrti, priča o prvim velikim školskim prijateljstvima,
jedan se zvao Ivan kao i on, zajednilki su učili, zaljubljivali se, družili, Petra su nazivali
Glavonjom, on je rano pokazao interes za medicinu
kasnije se tom savezu pridružio Mato, govorio im je da sve kompliciraju, Mato je za sve njih
bio autoritet, a prijateljstvo s Ivanom bila mu je prva dublja i prisnija veza sa srodnim
čovjekom, obojica su imali potrebu dijeliti iskustva međusobno
jednu večer lunjajući ulicama, vidjeli su čovjeka koji je hodao držeći maramicu na očima,
primjetili su da je veoma ružan i da plače, nazvali su ga slinko, pitali su se zašto on plače i
nagađali su
piše o ljetnoj romansi s Aldom, on joj je slomio srce, otputovao je, ona se otrovala
Nedugo zatim umrla mu je baka, a djeda je udarila kap, odlučio je da se neko izvjesno vrijeme
neće pojavljivati u mjestu, prekinuta je veza s rodnim mjestom
jedan iskusan pustolov govorio mu je da će preboljeti i da će se još čuditi kako je brzo
zaboravio, nazivao se „Mentor pomodrelih usana“, govori o ženama, da su bolji dio
čovječanstva
osvanulo je zastrto nebo, tek se sredinom jutra pojavilo sunce, Galeb je kroz prozor vidio
automobil koji se zaustavio pred ulazom u zgradu bolnice, iz njega su izažli otac, majka, kći i
sin, sin je bio kratko kod bolesnika, izvukao se van i počeo laštiti automobil, zatim je sjeo za
volan i oponašao zvuk motora, dok je obitelj u osbi razgovarala s bolesnikom i stalno su
spominjali riječ automobil
u 35. poglavlju galeb kaže da je proćitao svoje bilješke do sad, kaže da je htio ispričati nešto
kao svoj život ili djetinjstvo, a odlutao je u nekakave meditacije, maštanja i moraliziranje, ali
da se njegov život sastojao od fantazija, igre osjećaja, senzibilnosti, ljudi su ga pitali zašto ne
piše knjigu, da je umjesto violone trebao uzeti pero u ruku, ponekad je pokušao, ali je ostavio
taj posao jer kaže da riječ uvijek iznevjeri misao i osjećaj, govori da mu je prihvatljiva misao
da je glavni poticaj na pisanje težnja za oslobođenjem, a kaže da je srodna teoriji oslobođenja
i teorija „o umjetnosti kao kompenzaciji“, kaže da je poznavao fizički neugledna čovjeka,
stasom ispod prosjeka koji je u svojim spisima bio pravi Don Juan, žene su na njegovim
stranicama padale kao pokošene
jednu dalju zapreku u Galebovu pisanju čini to što je neuk, ništa nije naučio, nego je sve ono
što zna u neku ruku otkrio; takvo znanje krojeno je po mjeri, znaš upravo ono i u onom vidu
koji tebi odgovara
kaže da je u ovom pisaranju našao saveznika protiv samoće i duga vremena, kaže da je
njegovo pisanje senilna pojava, čovjeku se učini da u starim danima ima nešto za reći; kaže da
se mnogi ljudi odlučuju tada da napisu testament
Prisjeća se djedova vinograda i odlaske u njega s bakom i djedom, baka je uvijek sa sobom
nosila mali prenosivi tuš, on ju je pitao hoće li mu ga ostaviti kad umre, bili su u berbi grožđa
išao je posjetiti fra Anđelka u samostan, volio ga je, on ga je učio počecima latinskog i
spremao ga za polazak u gimnaziju; on je u svojoj ćeliji u kovčegu čuvao svoju oficirsku
sablju i kapu, u samostanu je uživao neki izuzetan položaj
jednom je upitao fra Anđelka postoji li bog, a Anđelko je njega upitao postoji li Bućko, Galeb
je odgovori da postoji kao jedan sadržaj njegove svijesti, Anđelko mu je odgovorio da tako
postoji i njegov bog; raspravljaju o postojanju boga, o problemu realnog postojanja, Galeb
kaže da je stari bog bespovratno mrtav, još raspravljaju na kraju fra Anđelko kaže da je on
njima htio usaditi boga kao sadržaj svijestii nadao se da će sve ostalo doći samo po sebi, zatim
su prekinuli raspravu