Čovječja ribica

Čovječja ribica je jedini vodozemac u Evropi koji živi u pećinama. Repati

vodozemac iz porodice “proteidae” je dinarski endemit koji živi u podzemnim
jezerima i mirnijim dijelovima podzemnih potoka i rječica dinarskog krša
isključivo od sjevera Italije, Istre i primorske Slovenije preko Dalmacije i BiH.
Na 46 podzemnih lokacija na teritoriji Trebinja se može pronaći “bijela čovječja
ribica”. Trebinje posjeduje prvi i jedini opservatorijum za posmatranje čovječje
ribice u svijetu. Opservatorijum se nalazi na lokalitetu pećine Vruljak u naselju
Gorica. Uloga opservatorijuma je izučavanje i zaštita ove endemske vrste kao i
popularizacija iste u turističke svrhe.

Izgled i ponašanje
Čovečije ribice jedini su vodozemci u Evropi koje žive u pećinama. Imaju
relativno veliku, trouglastu glavu s pljosnatom, zaobljenom njuškom. Noge su im
prilično zakržljale, a prednji i zadnji par veoma su razmaknuti. I prsti su im
zakržljali i slabi. Prednje noge imaju tri prsta, a zadnje samo dva. Tri para
razgranatih jarkocrvenih spoljašnjih škrga služe kao organi za disanje, mada
čovječje ribice kiseonik iz vode primaju i preko kože. Imaju i zakržljala pluća. Rep
im je spljošten, na kraju zaobljen i oivičen perajima, a po dužini je dva do tri puta
kraći od trupa. Polni dimorfizam izražen je samo u vrijeme parenja, inače se
mužjak i ženka teško razlikuju. Izuzimajući jednu tamnu podvrstu, njihova
osnovna boja je bela ili ružičasta zbog protoka krvi vidljivog kroz providnu kožu.
Mogu biti i tamnije žućkasto-sive, odnosno žućkasto-crvenkaste usljed pigmenta
riboflavina, dok pigment pterin, koji je osoben za vodozemce, kod njih nije
prisutan. Dvije sićušne tačke bez očnih kapaka kod mladih životinja su rudimenti
očiju. Oči vremenom atrofiraju, prekriva ih koža i one sasvim iščezavaju. Dužina
odraslih jedinki kreće se od dvadeset do trideset centimetara, a poneke mogu biti i
nešto veće.
Pomoću slabo razvijenih udova čovječja ribica može da se kreće po tlu, dok veće
razdaljine prevaljuje zmijolikim kretanjem. Može i da se ukopava i kreće čak i
kroz meku i muljevitu podlogu. Hrani se račićima, glistama i drugim sitnim
životinjama koje žive u pećinskim vodama. Hranu nalazi pomoću čula mirisa. Ima
razvijeno i čulo ukusa.
Čovječje ribice su prilično društvene, tako da se veliki broj jedinki skriva na istom
mjestu, priljubljene jedna uz drugu. Međutim, u vrijeme parenja manja grupa
mužjaka zauzima određen prostor i zajednički ga brani od nasrtaja drugih mužjaka.
Parenje ovih životinja u vještačkim uslovima opisao je 1962. godine biolog
Volfgang Brigleb iz Minhena. Ono započinje svadbenim plesom mužjaka, ponekad
i bez prisustva ženke. Pretpostavlja se da mužjak može da osjeti feromone ženke,
uprkos činjenici što je ona daleko od njega. Nakon „svadbenih obreda” ženka
priljepljuje uz svoju kloaku spermatofor koji je izbacio mužjak. Životinje se obično
pare više puta u toku nekoliko časova.

Čula
Pošto kod ovih životinja čulo vida nema značajnu ulogu, razvijenija su druga čula
koja joj omogućavaju snalaženje u vječitom mraku. Na površini tijela ima
mehanoreceptore nalik na bočnu liniju kod riba, koji čine čulo osjetljivo na
strujanje vode. Mehanoreceptori prisutni u unutrašnjem uhu dio su čula za
ravnotežu i sluh, a čovječja ribica posjeduje i elektroreceptore i čulo mirisa.
Elektroreceptori se nalaze na vrhu njuške u takozvanim ampularnim organima.
Pomoću njih mogu da osjete električna polja u vodi, a vjerovatno ih koriste i za
nalaženje plijena.

Životni ciklus i razmnožavanje

Čovječja ribica dostiže polnu zrelost nakon 14 godina, bez preobražavanja. Odrasla
jedinka zadržava osobine larve (neotenija), recimo, škrge.
Naučnici su na razne načine pokušavali da utvrde koji je prirodan način
razmnožavanja čovječje ribice, iz jaja (oviparno) ili živorodno (viviparno).
Rezultati ogleda dr. Kramera iz Beča ukazivali su na to da na temperaturi ispod 15
°C ženke uvijek rađaju samo dva živa mladunčeta i to se smatralo za normalan
način razmnožavanja, pošto je temperatura u pećinama uvijek niža, a da samo na
temperaturi višoj od 15 °C ženka polaže jaja. Ove zaključke vremenom su pobili
nalazi jaja čovječjih ribica u prirodnim uslovima i na temperaturama ispod 15 °C.
Ženke počinju da polažu jaja nekoliko dana nakon parenja, a zatim u više navrata
tokom tri nedelje. Jaja lijepe s donje strane pljosnatog kamenja. Ženka pazi jaja
dok se mladunci ne izlegu. Razvitak embriona traje od 90 do 130 dana. Larve koje
se izlegu velike su oko 22 milimetra, njihova leđa su prilično pigmentisana, na
prednjim udovima imaju tri prsta, dok na zadnjim nemaju prste. Nakon tri mjeseca
mladi dobijaju izgled zrelih jedinki.

Crna čovječja ribica

Godine 1986. pronađen je jedan primjerak crne čovečije ribice u Dobličinom
izvoru u Beloj krajini (Slovenija). Vest nije u velikoj mjeri iznenadila biologe,
pošto je u tim krugovima bilo poznato da svijetla čovječja ribica potamni na
dnevnoj svjetlosti. Osim toga, taj jedan jedini tamni primjerak mogao je biti i
rezultat neke mutacije. Stručnjaci su pokušali da pronađu još takvih primjeraka. U
Dobličici nisu bili srećne ruke, ali su našli novi, bogatiji lokalitet na području Bele
krajine i došli do još nekoliko crnih primjeraka. Utvrdili su da se radi o posebnoj
podvrsti čovječje ribice koja se znatno razlikuje od onih nepigmentisanih. Tamni
primjerci imaju bolje razvijene, gotovo normalne oči. Osim upadljivo različite
boje, razlikuju se i po nekim žlijezdama u koži, kao i po obliku tela. Crna čovječja
ribica ima kraću glavu i udove, ima manje zuba.