17.

poglavlje: Proračun i fondovi EU-a

Fondovi Europske unije imaju za cilj poduprijeti provedbu njenih zajedničkih politika i odražavaju
važnost koja se pridaje određenim prioritetima i područjima suradnje. Cilj je ovog članka upoznati
čitatelje s postupkom donošenja i strukturom proračuna Europske unije te dati pregled fondova koji su
na raspolaganju Hrvatskoj.
 
17.1. Proračun Europske unije
17.1.1. Karakteristike proračuna

Proračun Europske unije definiran je njenim temeljnim ugovorima (konsolidirani tekst Ugovora o
osnivanju Europske ekonomske zajednice iz 1957. i Ugovora o Europskoj uniji iz 1992., članci 268.
do 280.), zatim sekundarnim zakonodavstvom koje se usvaja u obliku uredbi i pravila (Financijska
uredba i njena provedbena pravila iz 2002.) te nizom internih pravila i priručnika Europske komisije.
Načela prema kojima se postupa s proračunom Unije su sljedeća:
• cjelovitost i točnost;
• periodičnost;
• uravnoteženost;
• euro kao obračunska jedinica za vođenje poslovnih knjiga;
• univerzalnost;
• specifičnost;
• primjereno upravljanje financijama;
• transparentnost.
 
Cjelovitost i točnost podrazumijevaju da je proračun jedinstven dokument koji obuhvaća sve prihode
i rashode Europske unije. Izuzetak tome su sredstva Europskog razvojnog fonda te sredstva nekih
agencija koja se ne prikazuju u proračunu.
Periodičnost znači da proračun pokriva jednogodišnje razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca svake
godine.
Budući da se proračun Europske unije koristi za financiranje višegodišnjih programa i projekata, on
razlikuje višegodišnje obveze (committment appropriations) i tekuća plaćanja (payment
appropriations). Obveze su sredstva koja se u proračunu rezerviraju za određenu godinu, a isplaćuju
tijekom te iste godine ili nakon njenog isteka. Pod stavkom tekuća plaćanja iskazuju se samo troškovi
koji će se zaista i realizirati do kraja prosinca određene godine.
Zbog takve strukture proračuna koristi se i pojam diferencijacije između preuzetih obveza i tekućih
plaćanja. Suprotno tome, nediferencirana sredstva odnose se na operacije za koje se i izdvajanja i
plaćanja završavaju unutar jedne proračunske godine.
Europska se komisija nije u mogućnosti zaduživati radi pokrivanja svojih izdataka, te ne smije
ostvarivati deficit. Proračunski prihodi i rashodi moraju biti u ravnoteži.
Novčana jedinica u proračunu Europske unije je euro.
Načelo univerzalnosti temelji se na pravilu da prihodi koji se prikupe u proračun služe za plaćanje
svih proračunskih rashoda, osim u ograničenom broju slučajeva gdje pojedini namjenski prihodi služe
za strogo namjenske proračunske rashode.
Specifičnost podrazumijeva da su proračunska sredstva namijenjena u precizno utvrđene svrhe, za
programe utvrđene unutar pojedinih proračunskih glava. Moguće je izvršiti prijenos sredstava među
pojedinim proračunskim glavama, no samo uz odobrenje tijela nadležnog za donošenje proračuna i
pod propisanim uvjetima.
Primjereno upravljanje financijama znači primjenu načela štedljivosti (racionalnu alokaciju
resursa) i učinkovitosti (ostvarivanje zadanih ciljeva i rezultata). Prema navedenim načelima vrši se i
evaluacija programa koje financira proračun Unije.
Proračun Unije je transparentan, odnosno objavljuje se u službenom listu Europskih zajednica u
roku od 2 mjeseca od njegova usvajanja od strane Europskog parlamenta. U službenom glasilu se
također objavljuju financijska izvješća.
  
17.1.2. Financijska perspektiva, struktura proračuna i postupak donošenja

Proračun Europske unije relativno je malen u odnosu na nacionalne proračune njenih država

članica. Za ilustraciju se može reći kako on 2010. iznosi 124 milijarde eura obveza, što čini 1,05% i
oko 2,2% javnih rashoda opće države svih zemalja članica. Razlog tomu je činjenica da je značajan
broj područja za koje se vrše proračunska izdvajanja u nadležnosti država članica Unije i da ona
ne čine dio zajedničkih politika, odnosno nisu regulirana pravnom stečevinom Unije – to su primjerice
područja obrambene politike, obrazovanja, zdravstva, socijalne sigurnosti.
Struktura proračuna Europske unije, određena zaključcima Europskog vijeća u Bruxellesu u
lipnju 1988., temelji se na dva elementa:
• srednjoročnoj financijskoj perspektivi koja služi kao višegodišnji okvir za rashode Europske
zajednice;
• godišnjim proračunima koji za razdoblje od jedne godine detaljno uređuju provedbu proračuna
Europske unije.
 
Srednjoročna financijska perspektiva predstavlja Međuinstitucionalni sporazum kroz koji
Europska komisija, Europski parlament i Vijeće Europske Unije postižu dogovor o glavnim
proračunskim prioritetima i strukturi rashoda za predstojeće višegodišnje razdoblje (5-7
godina). Srednjoročna financijska perspektiva nastala je kao rezultat krize do koje je tijekom 80-ih
godina došlo pri donošenju zajedničkog proračuna. Neslaganja između dviju institucija nadležnih za
usvajanje proračuna – Vijeća i Europskog parlamenta – oko prioriteta koji bi se njime trebali
financirati ukazalo je potrebu definiranja metodologije proračunskog planiranja koja će se
temeljiti na sporazumu Parlamenta, Vijeća i Komisije. Prva srednjoročna financijska
perspektiva usvojena je za razdoblje od 1988. - 1992. kao tzv. Delors paket I, a nakon nje su uslijedili
međuinstitucionalni sporazumi: Druga srednjoročna financijska perspektiva za razdoblje 1993. -
1999. (Delors paket II), Treća srednjoročna financijska perspektiva za razdoblje 2000. - 2006.
(Agenda 2000) te tekuća Srednjoročna financijska perspektiva za razdoblje 2007. - 2013.
Srednjoročna financijska perspektiva utvrđuje maksimalne iznose za financiranje aktivnosti u
dogovorenim prioritetnim područjima. Prioriteti se utvrđuju na način da jasno odražavaju
politike koje Europska unija smatra važnima i u čiju provedbu želi uložiti financijska sredstva.
Maksimalni iznosi određeni su prema svakoj pojedinačnoj godini trošenja sredstava iz proračuna i
dijele se na kategorije izdataka (headings).
Postupak pripreme srednjoročne financijske perspektive započinje okvirno tri godine prije
isteka financijske perspektive koja je trenutačno na snazi i podrazumijeva nekoliko krugova pregovora
o tekstu prijedloga koji izrađuje Europska komisija i dogovara ga s Vijećem Europske unije i
Europskim parlamentom. Dokument - Srednjoročnu financijsku perspektivu odnosno
Međuinstitucijski sporazum formalno usvaja Europski parlament, a potpisuju ga predstavnici
svih triju institucija.
Slijedom postignutog dogovora o srednjoročnom financijskom okviru, Europska komisija
priprema godišnju proračunsku strategiju i izdaje smjernice za pripremu godišnjeg proračuna.
Također priprema nacrt godišnjeg proračuna i dostavlja ga Vijeću Europske unije i Europskom
parlamentu. Nakon što odbori Vijeća Europske unije i COREPER (odbor u kojem su zastupljeni
stalni predstavnici država članica) analiziraju prijedlog i održe konzultacije s Europskim
parlamentom, Vijeće do kraja srpnja (godine koja prethodi onoj za koju se proračun donosi) usvaja
nacrt proračuna i dostavlja ga Parlamentu na prvo čitanje.
Parlament tijekom prvog čitanja može predložiti izmjene i dopune na zaprimljen prijedlog
proračuna, i u tom ga slučaju vraća Vijeću. Vijeće održava dodatne konzultacije s Parlamentom
kako bi se usuglasio konačan tekst proračuna te ga vraća Parlamentu na usvajanje.  Proračun usvaja
Parlament i potpisuje ga njegov predsjednik.
U slučaju izvanrednih okolnosti, Komisija tijekom godine može predlagati izmjene i dopune na
usvojen proračun i u tom slučaju se postupa na isti način kao i tijekom donošenja osnovnog godišnjeg
proračuna, to je tzv. rebalans proračuna.
 Proračun Europske unije financira se „vlastitim izvorima” (own resources system) čiji je iznos
ograničen na 1,24% bruto-nacionalnog prihoda Europske unije. Vlastite izvore moguće je
podijeliti u sljedeće kategorije:
• Tradicionalni vlastiti izvori čine 12% prihoda i odnose se na carinske pristojbe prikupljene pri
uvozu dobara iz država koje nisu članice Unije. Carinske službe država članica, koje su nadležne za
prikupljanje ovih sredstava za račun Unije, imaju pravo kao naknadu zadržati administrativnu
pristojbu.
• Doprinosi iz poreza na dodanu vrijednost čine 11% prihoda, a plaćaju ih države članice temeljem
usklađene porezne osnovice.
• Doprinosi koji se izračunavaju temeljem visine bruto-nacionalnog dohotka država članica čine
76% uplata u proračun i njegov su najznačajniji dio.
• Ostali izvori su prihodi iz poreza koje osoblje europskih institucija plaća na dohodak, zatim
članarine naplaćene državama koje nisu članice Unije za sudjelovanje u europskim programima,
kazne koje tvrtke plaćaju u slučaju kršenja zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i drugih propisa. Ovi
prihodi čine 1% proračuna.
 
Ukoliko doprinos određene države članice predstavlja prevelik teret za njen vlastiti nacionalni
proračun, moguće su korekcije kao kod Velike Britanije. Ova korekcija uvedena je ranih 80-ih godina
iz razloga što je Velika Britanija prema izračunima trebala uplaćivati visok doprinos u proračun
Zajednice iako je taj isti proračun vrlo malo koristila. Naime, 70% sredstava trošilo se na zajedničku
poljoprivrednu politiku u kojoj Britanija nije značajnije sudjelovala. Iako je struktura proračuna EU
danas bitno drugačija nego početkom 80-ih godina, te su sukladno tome izvršene izmjene ovog
modela, Velika Britanija još uvijek zadržava pravo na dodijeljenu joj korekciju pod izmijenjenim
uvjetima.
U proračunu razlikujemo obvezatne i neobvezatne rashode. U obvezatne rashode ubrajaju se
sredstva koja su utvrđena ugovorima, sekundarnim zakonodavstvom ili međunarodnim
sporazumima i o njima konačno odlučuje Vijeće Europske unije. U ove se rashode ubrajaju
zajednička poljoprivredna politika, obveze iz međunarodnih akata, doprinosi međunarodnim
institucijama, administrativni troškovi i rezerve.
Svi ostali rashodi klasificiraju se kao neobvezatni i o njima odlučuje Europski parlament. Tu
se ubrajaju izdatci za ruralni razvoj, upravljanje prirodnim resursima, slobodu i pravdu, zatim
predpristupna i strukturna pomoć.
 
17.1.3. Financijska perspektiva 2007. - 2013.

Srednjoročna financijska perspektiva koja pokriva razdoblje od 2007. do 2013. usvojena je u obliku

Međuinstitucionalnog sporazuma između Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i
Europske komisije 17. svibnja 2006. Komisija je u međuvremenu izvršila tehničke izmjene i dopune
za svaku pojedinačnu proračunsku godinu kako bi perspektivu uskladila s kretanjima bruto-
nacionalnog dohotka, te s prioritetima Europskog plana za obnovu gospodarstva.
Struktura proračuna Unije odražava njene političke prioritete, što znači da se sredstva iz
proračuna ulažu u područja za koja su članice Europske unije postigle suglasnost da predstavljaju
njihove zajedničke politike.
a) Održiv razvoj jedan je od glavnih prioriteta Unije te se stoga značajan dio sredstava ulaže se u
gospodarski razvoj i zapošljavanje. Cilj ulaganja je s jedne strane unaprijediti konkurentnost
europskog gospodarstva, ali isto tako pomoći područjima koja zaostaju za razvojnim prosjekom
Unije.
b) Nadalje, budući da su države članice proizvođači poljoprivrednih proizvoda, a sama Unija veliko
tržište, važno je ulagati sredstva u sigurnost i kvalitetu takvih proizvoda. To međutim ne uključuje
samo izravnu financijsku potporu poljoprivrednicima na području Unije u svrhu poticanja ili
reguliranja poljoprivredne proizvodnje, već i povezane mjere kao što su očuvanje okoliša ili
restrukturiranje ruralne ekonomije. Sve ove mjere objedinjene su pod proračunskim
naslovom prirodni resursi.
 c) Borba protiv terorizma, organiziranog kriminala i ilegalnih migracija postaje sve važniji
prioritet, ne samo unutar Europske unije, već i na globalnoj razini. Stoga se dio sredstava izdvaja
za suradnju između država članica na području sigurnosti i vladavine prava.
Europska unija prostor je u kojem živi oko 500 milijuna stanovnika, od kojih mnogi govore različite
jezike i drukčijeg su kulturnog podrijetla. Jedna od temeljnih vrijednosti Unije upravo je
njena kulturna raznolikost koju se nastoji promicati kroz zaštitu kulturnog nasljeđa ili
sudjelovanje stanovnika Unije u raspravama od njihova interesa, kao primjerice javno zdravlje ili
zaštita potrošača. Dio proračuna posvećen je pitanjima od interesa za građane Unije.
d) Dio sredstava izdvaja se i u svrhu djelovanja Unije kao političkog čimbenika na globalnoj razini.
U sklopu tog prioriteta, države članice pomažu regijama koje su pogođene prirodnim
katastrofama, osiguravaju dugoročnu pomoć državama u kojima je potrebno osigurati političku
stabilnost i sigurnost, ali isto tako podupiru i buduće članice u provođenju reformi potrebnih za
njihovo pristupanje Uniji. Pod ovom stavkom se dakle financira predpristupna pomoć državama
kandidatkinjama za članstvo u Uniji.
e) Pod stavkom administrativni troškovi financiraju se troškovi rada EU institucija – Europskog
parlamenta, Vijeća Europske unije, Europske komisije, Europskog suda pravde i Europskog
revizorskog suda.
f) Naknade su se isplaćivale Bugarskoj i Rumunjskoj u prvim godinama članstva kako u proračun
Unije ne bi uplaćivale više od onog što iz proračuna mogu dobiti, te time ne bi postale neto-
davatelji u proračun Europske unije.
17.2. Programi koje Hrvatska koristi prije članstva u uniji
Hrvatska se nalazi u specifičnoj situaciji iz razloga što istovremeno koristi velik broj financijskih
instrumenata Europske unije, a to je rezultat činjenice da je prije i tijekom hrvatskih pregovora za
ulazak u Uniju došlo do otvaranja nekih novih programa te zatvaranja postojećih.
U programskom razdoblju od 2000. do 2004. Hrvatska je tako bila korisnicom
programa CARDS, a od 2005. otvoreni su joj tada važeći predpristupni programi PHARE, ISPA i
SAPARD, koji su od 2007. zamijenjeni integriranim predpristupnim instrumentom IPA. Navedene
godine pokrivaju tzv. programska razdoblja, odnosno godine u kojima se u proračunu Unije izdvajaju
sredstva za Hrvatsku. Projekti financirani iz određenog programa međutim traju i po nekoliko
godina nakon rezervacije sredstava u proračunu, te se u praksi događa da se istovremeno, i prema
ponešto različitim pravilima, provode projekti financirani iz programa PHARE, ISPA, SAPARD i
IPA. Upravo ova raznolikost programa je hrvatska posebnost.
 
17.2.1. CARDS

Program CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation) usvojen
je Uredbom Vijeća iz prosinca 2000. 1 kao program podrške državama koje su sudjelovale
u Procesu stabilizacije i pridruživanja - Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji te
Srbiji i Crnoj Gori.2
Program CARDS bio je vrijedan 4,853 milijardi eura i financirao je projekte na području
demokratske stabilizacije, gospodarskog i socijalnog razvoja, pravosuđa i unutarnjih poslova, jačanja
upravne sposobnosti na središnjoj i lokalnoj razini, te zaštite okoliša i prirodnih resursa. Dodijeljena
sredstva bila su nepovratna i Hrvatska nije imala obvezu osigurati sufinanciranje iz državnog
proračuna.
Hrvatskoj su kroz program CARDS u programskom razdoblju 2000. - 2004. dodijeljena 262
milijuna eura u sklopu nacionalne komponente programa.
 
17.2.2. PHARE

PHARE (Pologne et Hongrie - Aide á Restructuration Economique) je pokrenut u prosincu

1989.4 i prvobitna mu je namjena bila podržati Mađarsku i Poljsku u procesu gospodarskih
reformi i političkih promjena. Slijedom sastanka Europskog vijeća u Kopenhagenu u prosincu
1993., s kojeg je državama Srednje i Istočne Europe upućen poziv da podnesu zahtjev za članstvo u
Europskoj uniji, te temeljem zaključaka Europskog vijeća u Essenu iz prosinca 1994. godine,
program PHARE postaje instrumentom kroz koji Europska unija osigurava predpristupnu
pomoć svim državama kandidatkinjama u svrhu pripreme za punopravno članstvo. Svoju punu
predpristupnu dimenziju program je ostvario 1997. kao odgovor na pokretanje procesa proširenja od
strane Europskog vijeća u Luksemburgu, a nakon otvaranja dvaju dodatnih predpristupnih
instrumenta, ISPA i SAPARD, dodatno je prilagođen kako bi se uskladio s njihovim ciljevima.
Program PHARE ima dva prioriteta:
1. Jačanje institucionalne sposobnosti državnih tijela koja sudjeluju u procesu usklađivanja
nacionalnih zakona s pravnom stečevinom Europske unije, kao i u provedbi usklađenih zakona.
Projekti jačanja institucionalne sposobnosti u pravilu se provode modelom twinninga koji
podrazumijeva suradnju istovjetnih ili sličnih upravnih tijela države kandidatkinje i države članice
Unije. Drugi način provedbe projekata je kroz angažman stručnih savjetnika (konzultanata),
dostupnih na tržištu rada, a koji državnim institucijama pomažu u usklađivanju nacionalnih
propisa te osposobljavanju za njihovu provedu.
Primjeri projekata jačanja institucionalne sposobnosti u Hrvatskoj su stručna pomoć Ministarstvu
zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u prilagodbi propisa i provedbenih postupaka na
području inspekcije zaštite okoliša.
2. Ulaganja u svrhu:
• uspostavljanja infrastrukture potrebne za učinkovitu provedbu usklađenih zakona i provedbenih
propisa (kao primjer mogu se navesti opremanje laboratorija za kontrolu prehrambenih namirnica
sukladno zakonodavstvu Unije ili izgradnja/opremanje graničnih prijelaza prema pravilima
Schengena);
• provedbe projekata kojima je cilj potaknuti gospodarski razvoj i socijalnu koheziju, a na taj način
i pripremiti se za korištenje Europskog fonda za regionalni razvoj te Europskog socijalnog fonda
nakon članstva. Kao primjer se mogu navesti ulaganja u malo i srednje gospodarstvo, ili provedba
programa dodatnog osposobljavanja i prekvalifikacije radne snage radi podizanja njene
konkurentnosti na tržištu rada.
 
Uz navedene mjere koje se provode u jednoj od država korisnica, PHARE financira i niz
horizontalnih programa za više kandidatkinja istovremeno. Primjer takvih programa su zajednički
prekogranični projekti malih i srednjih poduzeća, programi nuklearne sigurnosti, suzbijanja korupcije,
zaštite okoliša ili podrška nevladinim organizacijama. Dio sredstava izdvaja se i za
instrument TAIEX (Technical Assistance Information Exchange Office) putem kojeg države
kandidatkinje mogu zatražiti kratkoročnu pomoć pri rješavanju vrlo specifičnih pitanja na području
usklađivanja nacionalnih propisa sa zakonodavstvom Zajednice, u vidu angažmana stručnjaka
za određeno područje ili putem seminara i radionica na određenu temu. PHARE također u obliku
članarine financijski podupire sudjelovanje država korisnica u programima Zajednice, koji su
prvenstveno namijenjeni državama članicama Europske unije u svrhu provođenja zajedničkih
sektorskih politika, no od 1997. postupno se otvaraju i državama sa statusom kandidata radi
upoznavanja s radnim metodama i politikama Unije.
Hrvatskoj je u sklopu programa Phare za 2005. i 2006. dodijeljeno prosječno 85 milijuna eura
godišnje, a projekti financirani tim sredstvima provodit će se do kraja 2010.
 
17.2.3. ISPA

Program ISPA (Instrument for Structural Policies for Accession) pokrenut je u lipnju 1999.5 na
temelju prijedloga Europske komisije iz dokumenta Agenda 2000 kao predpristupni instrument koji
financira infrastrukturne projekte na području zaštite okoliša i prometa.
U sektoru zaštite okoliša, ulaganja su namijenjena provedbi investicijski zahtjevnih uredbi Europske
unije, prvenstveno onih koje uređuju opskrbu pitkom vodom, zbrinjavanje otpadnih voda ili
komunalnog otpada ili poboljšanje kvalitete zraka 6. Sredstva za provedbu projekata dodjeljuju se
na temelju broja stanovnika određene zemlje, bruto-domaćeg proizvoda po glavi stanovnika i
površine područja koje određena država obuhvaća. Projekti se provode u skladu s
odrednicama nacionalne ISPA strategije za zaštitu okoliša koju je potrebno izraditi i usuglasiti s
Europskom komisijom prije provedbe projekata.
 Na području prometa, Europska komisija osigurava sredstva za modernizaciju prometne
infrastrukture radi boljeg povezivanja europskog prostora i funkcioniranja zajedničkog unutarnjeg
tržišta. Temeljem ISPA strategije za područje prometa, provode se ulaganja u infrastrukturu radi
rješavanja problema prometnih „uskih grla”, povezivanja središnjih i perifernih regija, poboljšanja
međusobne operativnosti raznih prometnih grana i poboljšanja sigurnosti prometne infrastrukture.
Unija pritom daje prednost projektima koji imaju za cilj rasterećenje cestovne infrastrukture
(željeznice i unutarnji plovni putovi). Oni se provode u skladu s prometnom strategijom za program
ISPA.
Program ISPA financira projekte u iznosu do 75%, a njihova minimalna vrijednost iznosi 5
milijuna €. Budući da je priprema projekata koji se predlažu za financiranje iz ISPA programa
tehnički vrlo zahtjevna i vremenski dugotrajna, dio sredstava izdvaja se za stručnu pomoć pri pripremi
projekata. ISPA priprema države kandidatkinje za korištenje Kohezijskog fonda nakon stjecanja
statusa države članice.
U Hrvatskoj se iz programa ISPA financiraju tri infrastrukturna projekta i tri projekta tehničke
pomoći ukupne vrijednosti 60 milijuna eura (po 30 milijuna za 2005. i 2006.). Kao primjeri u
području zaštite okoliša mogu se navesti projekt modernizacije sustava vodoopskrbe i odvodnje u
Karlovcu i projekt izgradnje regionalnog centra za zbrinjavanje otpada u Bikarcu pored Šibenika. U
dijelu prometa to je pak modernizacija željezničke pruge na dionici Vinkovci-Tovarnik-državna
granica. Provedba programa ISPA završava krajem 2011. godine.
 
17.2.4. SAPARD

SAPARD (Special Accession Progamme for Agriculture and Rural Development) je također usvojen u
lipnju 1999.7 kao instrument pomoći državama kandidatkinjama u procesu restrukturiranja
poljoprivrednog sektora, primjeni pravne stečevine Unije u dijelu Zajedničke poljoprivredne
politike te provedbi projekata ruralnog razvoja.
SAPARD podupire ulaganja u poljoprivredne posjede i proizvodnju, osigurava sredstva za
poboljšanje infrastrukture za nadzor zdravstvene ispravnosti i kvalitete poljoprivrednih proizvoda, za
primjenu proizvodnih metoda koje ne štete okolišu, razvoj alternativnih gospodarskih aktivnosti u
ruralnim područjima, obrazovanje poljoprivrednika i slične mjere.
Svaka od država korisnica programa dužna je pripremiti višegodišnji nacionalni program ruralnog
razvoja kojim će odrediti prioritetna područja ulaganja s ciljem unapređivanja tržišne konkurentnosti
u sektoru poljoprivrede, uvođenja standarda kvalitete ili poticanja razvoja ruralnih područja. Takav
program predstavlja stratešku osnovu za raspisivanje natječaja na koje se prijavljuju projekti.
Program SAPARD financira do 75% troškova projekata, a iznimno čak i puni iznos od 100%. Za
razliku od ostalih predpristupnih programa koji su primarno usmjereni prema javnom sektoru,  ovaj
program prije svega koriste privatni poduzetnici – poljoprivrednici. SAPARD predstavlja pripremu
za korištenje Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj te Europskog fonda za ribarstvo
nakon stjecanja statusa države članice Unije.
Hrvatskoj je u sklopu programa SAPARD u proračunu za 2006. dodijeljeno 25 milijuna
eura. Primjeri provedenih projekata su nabava opreme za mljekaru poduzeća Zdenka d.o.o. iz Velikih
Zdenaca ili izgradnja i opremanje objekata za skladištenje žitarica i uljarica poduzeća Eko-imanje
Mavrović d.o.o. Provedba programa završila je krajem 2009. godine.
 
17.2.5. IPA

Program IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance) usvojen je Uredbom Vijeća iz srpnja 2006. 8.
On kao integrirani predpristupni instrument zamjenjuje programe PHARE, ISPA i SAPARD.
Objedinjavanje predpristupnih programa uslijedilo je nakon provedenih evaluacija i zaključka kako
isti nisu na odgovarajući način pripremili države kandidatkinje iz petog vala proširenja za upravljanje
novcem Europske unije nakon članstva. Program IPA je stoga svojom strukturom i provedbenim
pravilima puno bolje prilagođen metodi rada s programima koji kandidatima postaju dostupni nakon
ulaska u Uniju – strukturnim fondovima i Kohezijskom fondu.
Program IPA sastoji se od pet komponenata:
 1. Pomoć u tranziciji i jačanje institucija (zamjenjuje komponentu jačanja institucionalne
sposobnosti i ulaganja u opremu u sklopu programa PHARE)
2. Prekogranična suradnja
3. Regionalni razvoj:
a. promet (zamjenjuje komponentu prometa u sklopu programa ISPA)
b. zaštita okoliša (zamjenjuje komponentu zaštite okoliša u sklopu programa ISPA)
c. regionalna konkurentnost (zamjenjuje komponentu gospodarskog razvoja programa PHARE)
4. Razvoj ljudskih resursa (zamjenjuje komponentu socijalne kohezije programa PHARE)
5. Ruralni razvoj (zamjenjuje program SAPARD i skraćeno se naziva IPARD)
 
Države koje imaju status kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, poput Hrvatske, imaju
pristup svim komponentama programa, dok države potencijalne kandidatkinje imaju na
raspolaganju samo prve dvije komponente. Sredstva iz programa IPA koriste se namjenski, u
skladu s prioritetima koji su utvrđeni u strateškim dokumentima Europske komisije i strategijama koje
za svaku od komponenti izrađuju države korisnice. U slučaju prve komponente pripremaju se projektni
prijedlozi na godišnjoj osnovi, dok se za ostale komponente pripremaju tzv. višegodišnji operativni
programi.
Hrvatskoj je iz programa IPA na raspolaganju prosječno 150 milijuna eura godišnje, a
očekivano trajanje projekata je do kraja 2014. godine.
 
17.2.6. Načini upravljanja predpristupnim fondovima

Upravljanje predpristupnim fondovima u Hrvatskoj se provodi prema tzv. decentraliziranom

modelu, što znači da su za pripremu i provedbu programa odgovorne državne institucije te da na tim
poslovima surađuju sa službama Europske komisije.
Svi natječajni i ugovorni postupci trenutačno podliježu ex-ante (prethodnoj) kontroli Delegacije
Europske unije u Hrvatskoj, i ne mogu se zaključiti prije njihova pozitivnog mišljenja na
dokumentaciju dostavljenu s hrvatske strane. Međutim, Hrvatska se priprema za upravljanje ovim
programima prema proširenom decentraliziranom modelu, odnosno sustavu ex post (naknadne)
kontrole. U tom sustavu od Komisije nije potrebno tražiti prethodno odobrenje natječajnih i
ugovornih postupaka. Državna tijela su u potpunosti odgovorna za cjelokupni projektni ciklus, no
podliježu periodičnoj kontroli revizora Europske komisije koja se obavlja na temelju procjene
rizika i uzorka.
Ovakav sustav upravljanja priprema hrvatska državna tijela za upravljanje programima koji će joj
biti na raspolaganju nakon članstva budući da se oni provode upravo u sustavu ex post kontrole.
 
17.3. Programi otvoreni državama članicama Europske unije i pripreme
Hrvatske za njihovo korištenje
17.3.1. Fondovi za provedbu kohezijske politike

Kohezijska politika temelji se na ugovorima o Europskoj zajednici/uniji, i provodi se sa svrhom:

a. Poticanja gospodarskog rasta i povećanja konkurentnosti Europske unije i njenih država članica;
b. Smanjivanja razlika u razvijenosti pojedinih regija unutar Europske Unije, odnosno promicanja
ekonomske i socijalne kohezije.9
 
Jačanje gospodarstva i smanjivanje razlika u razvoju regija istaknuto je već osnivačkim ugovorom
iz Rima iz 1957., a potvrđeno potpisivanjem Jedinstvenog europskog akta 1986. i uspostavljanjem
jedinstvenog unutarnjeg tržišta. Ugovor iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1993., utvrđuje
koheziju kao jedan od temeljnih ciljeva Unije i povezuje je s ciljem stvaranja gospodarske i
monetarne unije.
U ožujku 2000., Europsko vijeće je na sastanku na vrhu u Lisabonu postavilo strateški cilj prema
kojem Europska unija do 2010. treba prerasti u najdinamičnije svjetsko gospodarstvo temeljeno na
znanju, sposobno ostvariti održiv rast uz povećan broj radnih mjesta i bolju socijalnu koheziju, te uz
odgovarajuću brigu za okoliš.
 Komisijina analiza rezultata provedbe Lisabonske strategije u tzv. Kokovom izvješću,10 izrađenom
krajem 2004., ističe kako je u prvih nekoliko godina postignut relativno skroman uspjeh. Iz tog
razloga zaključeno je kako aktivnosti treba usmjeravati primarno prema cilju konkurentnosti na
globalnom tržištu. Također je istaknuto kako države članice trebaju uložiti više napora u provedbu
potrebnih reformi, te da lisabonske teme nisu samo europske teme već i važan dio nacionalnih
politika. No, usprkos tomu, u provedbi ovih ciljeva ponovo su se pojavile značajne razlike među
državama članicama po pitanju brzine i ozbiljnosti u provedbi potrebnih reformi.
U ožujku 2010., Europske komisija predložila je novu strategiju „EU 2020”, koja je velikim
dijelom nastala kao odgovor na globalnu ekonomsku i financijsku krizu. Dogovor o konačnom tekstu
očekuje se sredinom 2010. na sastanku Europskog vijeća.
Strategija „EU 2020” ističe 3 prioriteta:
1. Pametan rast - razvoj gospodarstva temeljenog na znanju i inovacijama;
2. Održiv rast - promicanje konkurentnog gospodarstva uz racionalno postupanje s resursima i brigu
o zaštiti okoliša;
3. Uključiv rast - razvoj onih gospodarskih grana koje imaju značajan učinak na zapošljavanje, te
promicanje socijalne i teritorijalne kohezije.
 
Strategija utvrđuje sljedeće ciljeve:
• ostvarivanje stope od 75% zaposlenog radnog stanovništva u dobi od 20 - 64 godine;
• ulaganje 3% bruto-domaćeg proizvoda EU u istraživanje i razvoj;
• smanjivanje emisije stakleničkih plinova za 20% u usporedbi s razinom iz 1999.;
• povećanje udjela obnovljivih izvora energije u potrošnji energije za 20%;
• unapređenje sustava obrazovanja na način da se smanji broj učenika koji napuštaju školovanje, te
poveća postotak stanovništva s tercijarnim obrazovanjem;
• promicanje socijalne uključenosti i suzbijanje siromaštva.
 
U provođenju ciljeva kohezijske politike, državama članicama su na raspolaganju tri
fonda: Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund -
ERDF), Europski socijalni fond (European Social Fund- ESF) i Kohezijski fond (Cohesion Fund -
CF).
Navedeni fondovi koriste se za ispunjavanje triju ciljeva kohezijske politike:
1. Konvergencija – ovaj cilj odnosi se na stvaranje uvjeta za rast i realnu konvergenciju u regijama
čiji je BDP niži od 75% prosjeka Unije. U Europskoj uniji od 27 članica ovaj cilj obuhvaća 18
država ili 84 regije, s ukupno 154 milijuna stanovnika i za njega se izdvaja 81,5% ukupnih
sredstava kohezijske politike.
2. Regionalna konkurentnost i zapošljavanje – ovaj cilj pokriva regije koje su prešle prag od 75%
prosjeka BDP-a Unije, a promiče jačanje konkurentnosti i zapošljavanje. Sredstva su na
raspolaganju za ulaganja u inovacije, društvo znanja, poduzetništvo i zaštitu okoliša, te ulaganja u
ljudski kapital. U Uniji je od 27 članica ovim ciljem obuhvaćeno 168 regija ili 314 milijuna
stanovnika. On iznosi 16% ukupnog iznosa sredstava za kohezijsku politiku.
3. Europska teritorijalna suradnja – prepoznajući važnost razvoja pograničnih područja, te
prekograničnog povezivanja s područjima izvan prostora Europske unije, u sklopu ovog cilja
financira se prekogranična, transnacionalna i međuregionalna suradnja, te se u tu svrhu izdvaja
2,5% ukupno raspoloživog proračuna. U graničnim područjima živi 181,7 milijuna stanovnika
Europske unije (37,5%).
 
U svrhu promicanja prekogranične, transnacionalne i međuregionalne suradnje 2006. uspostavljen je
i poseban pravni instrument – Europske skupine za teritorijalnu suradnju (European Grouping for
Territorial Cooperation)11 koji stvara pravni okvir za prekogranično udruživanje država članica,
njihovih regionalnih i lokalnih vlasti, udruženja ili drugih javnih tijela bez posebnog međudržavnog
sporazuma.
Europski fond za regionalni razvoj12 obuhvaća široko područje intervencija i financira ulaganja u
infrastrukturu povezana s istraživanjem i razvojem, telekomunikacijama, zaštitom okoliša,
energetikom i prometom; zatim pomoć poduzećima u cilju stvaranja održivih radnih mjesta i
financijske instrumente (fondove rizičnog kapitala, razvojne fondove) kojima se podupire regionalni i
lokalni razvoj ili suradnja među gradovima i regijama.
Europski socijalni fond13 predstavlja glavni financijski instrument Unije za ostvarivanje strateških
ciljeva europske politike zapošljavanja. Fond financira provedbu projekata kojima je cilj potaknuti
prilagodljivost radnika i poduzeća uvjetima na tržištu rada, olakšati pristup tržištu određenim ciljnim
skupinama (nezaposleni, žene, migranti,…), unaprijediti socijalno uključivanje i suzbijati
diskriminaciju na tržištu rada, te reformirati obrazovne sustave i razvijati ljudski kapital.
Kohezijski fond14 financira projekte kojima se unapređuje okoliš i razvija prometna infrastruktura
određena kao sastavni dio transeuropske prometne mreže. Mogu ga koristiti države članice čiji je
bruto-nacionalni dohodak ispod 90% prosjeka Europske unije i koje primjenjuju nacionalni program
konvergencije prema gospodarskoj i monetarnoj uniji. To su Bugarska, Cipar, Češka, Estonija, Grčka,
Litva, Letonija, Mađarska, Malta, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Ulaskom 12
novih članica i smanjivanjem prosjeka bruto- nacionalnog dohotka na razini cjelokupne Unije,
Španjolska kao bivša korisnica fonda gubi taj status, no djelomično zadržava pravo korištenja
primjenom tzv. izlaznog modela (phasing out).
Kada se govori o fondovima Europske unije, bitno je istaći podjelu prema nomenklaturi prostornih
jedinica, odnosno NUTS regijama (Nomenclature des unités territoriales statistiques). Uredba Vijeća
od 26. svibnja 2003.15 određuje minimalnu i maksimalnu veličinu NUTS regija prema broju
stanovnika određenog područja:
Dodjela sredstava iz fondova Europske unije vrši se prema navedenim regijama. Tako se
sredstva iz Europskog fonda za regionalni razvoj za cilj Konvergencije i cilj Regionalne
konkurentnosti i zapošljavanja dodjeljuju na razini NUTS II regija,16 dok se sredstva za cilj
Teritorijalne suradnje dodjeljuju na razini NUTS III.17 Sredstva iz Europskog socijalnog fonda
mogu se dodjeljivati na razini NUTS I i NUTS II, dok se raspodjela sredstava iz Kohezijskog
fonda u pravilu vrši na razini cjelovite države (u pravilu je to NUTS I razina).18
Sredstva iz strukturnih fondova koriste se prema sljedećim načelima:
1. Načelo koncentracije – kako bi se postigao vidljiv učinak financijskih sredstava koje Europska
unija izdvaja iz zajedničkog proračuna u svrhu provođenja ciljeva gospodarske i socijalne
kohezije, ulaganja se vrše prema jasno utvrđenim sektorskim prioritetima ili geografskim
područjima.
2. Načelo programiranja – intervencije koje se financiraju iz strukturnih fondova ponajprije je
potrebno odrediti na strateškoj razini, a tek nakon toga temeljem njih pripremiti konkretne
projekte. Za svaki od programa koji žele financirati iz strukturnih fondova, države članice
Europske unije izrađuju programske dokumente o razvojnim prioritetima regija, koji su rezultat
pregovora nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti, gospodarskih i socijalnih partnera te drugih
relevantnih tijela. One su tako dužne pripremiti okvirni strateški dokument pod nazivom
Nacionalni strateški referentni okvir (National Strategic Reference Framework) te sektorske
operativne programe, i usuglasiti ih sa službama Europske komisije.
3. Načelo partnerstva – ovo načelo podrazumijeva kvalitetnu suradnju između nacionalnih tijela i
mjerodavnih interesnih skupina (poslodavci, sindikati, nevladin sektor) u svim fazama pripreme
programa, kao i tijekom njihove provedbe. Time se od samog početka želi osigurati zajednički stav
o mjerama ekonomske i socijalne politike koju određena država članica Unije provodi, ali isto tako
i uključenost svih relevantnih čimbenika u nadzor nad korištenjem sredstava Europske unije.
4. Načelo dodatne vrijednosti – financijska pomoć koju Zajednica osigurava kroz strukturne
fondove pridodaje se sredstvima koje države članice iz nacionalnih izvora osiguravaju za
provođenje projekata gospodarske i socijalne kohezije i ne predstavljaju zamjenu za ulaganja iz
državnog proračuna. Kod svake države korisnice strukturnih instrumenata provjerava se razina
kapitalnih ulaganja tijekom nekoliko proteklih godina i država je dužna osigurati da se ona ne
zamijene sredstvima Europske unije. Razlog tomu je činjenica da su europski fondovi namijenjeni
poticanju dodatnog rasta i zapošljavanja. Nadalje, sve projekte koji se financiraju sredstvima Unije
potrebno je sufinancirati sredstvima iz državnog proračuna ili privatnog sektora.
 
17.3.2. Fondovi za provedbu zajedničke poljoprivredne politike i poticanje ruralnog
razvoja

Zajednička poljoprivredna politika počela se razvijati ranih 60-ih godina, a pravno se temelji na članku
39. Osnivačkog ugovora iz Rima. Ciljevi zajedničke poljoprivredne politike, u to vrijeme, bili su
povećati poljoprivrednu proizvodnju i osigurati dostatnost prehrambenih zaliha, osigurati standard
seoskog stanovništva i stabilizirati tržište.
Težište Zajedničke poljoprivredne politike Europske zajednice bilo je na politici cijena. Na području
zajedničkog tržišta utvrđene su jedinstvene cijene poljoprivrednih proizvoda, a na proizvode izvan
Europske ekonomske zajednice zaračunavane su posebne zaštitne carine kojima se eventualno niža
cijena proizvoda na svjetskom tržištu izjednačavala s domaćom cijenom na prostoru Zajednice.
Garantirane cijene potaknule su poljoprivrednike na velik obujam proizvodnje, što je bilo nužno u
godinama nakon drugog svjetskog rata, no ne i kasnije. Nakon stvaranja tržišno nepotrebnih viškova,
Europska zajednica počela je otkupljivati i skladištiti takve zalihe ili poticati proizvođače na izvoz uz
naknadu razlike između cijene koju su ostvarili na vanjskom tržištu i cijene koja im je bila garantirana
temeljem Zajedničke poljoprivredne politike.
Ne čudi činjenica da je ova politika nazvana najkontroverznijom i najsloženijom europskom
politikom, te da je ista bila predmetom žučnih rasprava i reformi kojima je cilj liberalizirati
poljoprivrednu politiku i prilagoditi je tržišnim uvjetima.
U sklopu tekuće financijske perspektive, zajednička poljoprivredna politika financira se kroz
dva fonda.
 
Europski poljoprivredni garantni fond (European Agricultural Guarantee Fund)
Ovaj fond uspostavljen je u lipnju 2005.19 i financira izravne subvencije poljoprivrednicima. Danas
se naknade poljoprivrednicima više ne isplaćuju, kao u prošlosti, ovisno o količini proizvedenih
dobara (veća proizvodnja – veća potpora) već proizvođači pod određenim uvjetima ostvaraju
pravo na jednokratnu financijsku potporu. Uvjeti su vezani uz poštivanje standarda zaštite okoliša,
kontrolu sigurnosti prehrambenih namirnica i zaštitu zdravlja životinja. Poljoprivrednici donose
odluku o obujmu proizvodnje temeljem uvjeta koji vladaju na tržištu.
Iz ovog se fonda također financiraju „tržišne mjere” (market measures). Pod tim nazivom misli
se na potporu proizvođačima specifičnih proizvoda kao što su durum pšenica, proteinske žitarice,
određene vrste krumpire ili maslina na način da oni dobivaju sredstva za proizvodnju, preradu ili izvoz
na tržište izvan Unije.
 
Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural
Development)
Ovaj fond, također iz lipnja 2005., financira restrukturiranje poljoprivrednog i šumarskog
sektora, mjere zaštite okoliša i prirode pri upravljanju poljoprivrednim posjedom te
diversifikaciju ekonomskih aktivnosti.
 
17.3.3. Fondovi za provedbu zajedničke ribarske politike

Zajednička ribarska politika instrument je Europske unije za upravljanje ribarstvom i

akvakulturom. Prve takve mjere donesene su 1970., proširene su 6 godina kasnije, a Zajednička
ribarska politika formalno je uspostavljena 1983. godine. Njome se utvrđuje:
a. pravo ribara na pristup zajedničkom moru 200 milja od obale država članica
Unije (sukladno međunarodnim sporazumima), zatim
b. mjere koje reguliraju zajedničko tržište ribljim proizvodima te
c. strukturne mjere modernizacije riblje flote i obalnih postrojenja.
 
Zajednička politika doživjela je značajnu reformu 2002. kako bi se osiguralo održivo ribarenje i
zaštita morskih resursa, te na minimum smanjio učinak na morski eko-sustav. Naglasak je također
stavljen na usklađivanje s drugim politikama Unije, poput zaštite okoliša i razvojne politike.
Europski fond za ribarstvo (European Fisheries Fund)20 podupire provedbu Zajedničke ribarske
politike na način da osigurava sredstva za:
 • održivo iskorištavanje ribljeg fonda;
• jačanje konkurentnosti proizvođača ribljih proizvoda;
• promicanje proizvodnih metoda koje ne štete okolišu;
• podršku zaposlenima u sektoru ribarstva;
• promicanje održivog razvoja područja u kojima se vrši izlov ribe.
 
17.3.4. Programi zajednice

Programima Zajednice zajednički se naziva niz aktivnosti koje usvaja Europska unija radi
promicanja suradnje među državama članicama Unije u sektorskim područjima povezanim sa
zajedničkim politikama. Oni su u pravilu otvoreni državama članicama Unije, ali neke od njih u
mogućnosti su koristiti i države kandidatkinje za članstvo radi upoznavanja s njenim sektorskim
politikama i radnim metodama te priprema za punopravno članstvo. Za sudjelovanje u programima
Zajednice, svaka od država nečlanica dužna je uplatiti financijski doprinos o kojem pregovara s
Europskom komisijom. Također je za svaki pojedinačni program potrebno sklopiti memorandum o
razumijevanju, kojim se utvrđuju precizni administrativni uvjeti za sudjelovanje u programu.
Budući da je broj programa Zajednice izuzetno velik, radi ilustracije navodimo samo nekoliko:
• Sedmi okvirni program Europske zajednice za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske
aktivnosti, kojim upravlja Opća uprava za istraživanje Europske komisije, podržava aktivnosti na
području istraživanja i tehnološkog razvoja i potiče inovativne projekte;
• Leonardo da Vinci, kojim upravlja Opća uprava za obrazovanje i kulturu, podržava provedbu
politike Zajednice na području strukovnog obrazovanja i osposobljavanja;
• Erasmus, kojim upravlja Opća uprava za obrazovanje i kulturu, financira međunarodnu razmjenu
studenata i profesora;
• Fiscalis 2013, kojim upravlja Opća uprava za poreze i carine, potiče suradnju između država
članica radi unapređivanja rada poreznih uprava i ujednačavanje njihovih poreznih sustava;
• LIFE +, kojim upravlja Opća uprava za okoliš, podržava aktivnosti kojima je cilj očuvanje
prirodnih staništa, flore i faune, te provedbu zakonodavstva Zajednice koje uređuje područje zaštite
okoliša;
• Daphne III, kojim upravlja Opća uprava za pravosuđe i unutarnje poslove, pomaže pri provedbi
programa preventivnih mjera za suzbijanje nasilja nad djecom, mladima i ženama.
 
Svaka od uprava Europske komisije zadužena za upravljanje programom izrađuje detaljne upute za
prijavu projekata koji se predlažu za financiranje iz navedenih programa, te određuje financijske
iznose koji stoje na raspolaganju za njihovu provedbu.
 
17.4. Hrvatska na putu do Europskih fondova namijenjenih državama
članicama
Hrvatska je od 2007. započela s pripremama za korištenje strukturnih fondova i Kohezijskog fonda u
sklopu poglavlja 22 pregovora o članstvu u Europskoj uniji. Predpristupni instrument IPA može se
smatrati prethodnikom i izuzetno dobrom vježbom za programe koji će Hrvatskoj biti na
raspolaganju nakon članstva.
Iznosi koje Europska komisija predlaže dodijeliti Hrvatskoj kao budućoj članici Unije u sklopu
dvije godine tekuće financijske perspektive značajno su veći od onih kojima je raspolagala kao država
kandidat za članstvo – ukupno 3,56 milijardi eura za razdoblje 2012. - 2013., od čega 2,2 milijardi
za kohezijsku politiku, te 681,3 milijun za poljoprivredu i ribarstvo (tablica 2).
Kako bi bila u mogućnosti iskoristiti namijenjena joj sredstva, Hrvatska pravovremeno treba
pripremiti strateške dokumente, kvalitetne projekte i osigurati administrativne kapacitete za
provedbu dogovorenih programa.
U pripremi su tako krovna strategija pod nazivom Nacionalni strateški referentni okvir koji
definira područja ulaganja u sklopu kohezijske politike. Nacionalni okvir realizirat će se putem
provedbenih dokumenata – operativnih programa za promet, okoliš, regionalnu konkurentnost, razvoj
ljudskih potencijala i jačanje upravnih kapaciteta. Ovim dokumentima utvrđuju se konkretne mjere i
institucije nadležne za njihovu provedbu.
U sektorima poljoprivrede i ribarstva također se pripremaju višegodišnji operativni
programi kojima se utvrđuju prioriteti financiranja iz sredstava Unije.
Završetak izrade i odobrenje ovih dokumenata od strane Europske komisije očekuje se neposredno
prije hrvatskog članstva u Uniji.
Tijela državne uprave koja će upravljati operativnim programima pripremaju se za prijenos
nadležnosti za financijsko upravljanje sredstvima Europske unije. To konkretno znači da zapošljavaju
potrebno osoblje, definiraju i uvode radne postupke i izrađuju potrebne priručnike te vrše obuku
djelatnika za upravljanje novcem Europske unije. Takav sustav podložan je provjeri revizora koje u
Hrvatsku upućuje Europska komisija, kako bi se uvjerila da hrvatske državne institucije imaju
potrebnu infrastrukturu i kapacitete za samostalno financijsko upravljanje europskim programima
i projektima. Nakon pozitivnog mišljenja revizora, Hrvatska stječe dozvolu za rad s fondovima Unije
(compliance assessment).
U pripremi su i projekti kojima će se realizirati odobreni operativni programi. Pravovremena
priprema projekata osobito je važna kod velikih ulaganja u sektore prometa i okoliša jer izrada
potrebne projektne i natječajne dokumentacije, te stvaranje uvjeta za nesmetanu provedbu projekata
(rješavanje vlasništva nad zemljištem, ishođenje potrebnih dozvola) može potrajati i više godina.
U dijelu programa Zajednice, Hrvatska se do 2010. uključila u 14 programa od kojih navodimo
nekoliko: Sedmi okvirni program Europske zajednice za istraživanje, tehnološki razvoj i
demonstracijske aktivnosti, Carine 2013, Fiscalis 2013, Program Zajednice za zapošljavanje i
socijalnu solidarnost (PROGRESS), Kultura 2007. – 2013., Posebni program za poduzetništvo i
inovacije, Marco Polo II, Media 2007.
Koristi za Hrvatsku su višestruke jer se kroz Programe Zajednice omogućuje izravno
povezivanje hrvatskih institucija s institucijama država članica na konkretnim projektima i
stječe se potrebno iskustvo za rad s ovim programima, što će se svakako pokazati dragocjenim
kada se takvi programi u potpunosti otvore Hrvatskoj kao državi članici Unije.
 
Pitanja za razmišljanje i raspravu:

1. Objasnite osnovna načela proračuna Europske unije. Po kojoj se karakteristici zajednički proračun
Unije razlikuje od državnih proračuna?
2. Analizirajte sličnosti i razlike između predpristupnih programa i programa otvorenih državama
članicama Europske unije?
3. Na koji način u programe Zajednice ulaze države kandidatkinje i države članice Europske unije?
4. Na koji način će po Vašem mišljenju Europska unija brže i učinkovitije ostvariti gospodarski rast i
konkurentnost na globalnoj razini - ulaganjem u već postojeće gospodarski razvijene centre ili
promicanjem i financiranjem ujednačenog regionalnog razvoja na cijelom području Unije? Smatrate li
da je kohezijska politika koja se zasniva na načelu solidarnosti prema manje razvijenim područjima
dugoročno održiva?