Vrata u Novi zavjet

1
Evanđelja i Djela

Ksenija Magda
O ovoj knjizi
Načelno, ova je knjiga uvod u Novi zavjet. S obzirom na geografske razmjere zemlje,
hrvatsko teološko okruženje obiluje uvodima te vrste, pa je zbog toga neophodno najprije
dati odgovor na pitanje zašto bismo trebali još jedan takav doprinos. Smatram da za to
postoji čitav niz razloga. Tu je prije svega činjenica da su u tom pogledu izvorno hrvatski
doprinosi rijetki i da se novozavjetna teologija uglavnom oslanja na prijevode. Problem je
s prijevodima što najčešće kaskaju za stanjem znanosti. Najbolji je primjer za to Uvod u
Novi zavjet Wilfrida J. Harringtona, vjerojatno najbolji uvod u povijesno-kritičku metodu
bavljenja evanđeljima, koji je već u vrijeme kad je bio preveden na hrvatski jezik bio
gotovo zastario. Novozavjetna je znanost već tada napustila puku povijesnu kritiku. Osim
toga, zato što autor naglasak stavlja na evanđelja, zapostavljen je pavlovski opus, odnosno
on se obrađuje samo na premisama luteranske interpretacije Poslanice Rimljanima.
Naposljetku, Harrington tematici prilazi znanstveno-tehnički, pa se zapravo i ne može
govoriti o „uvodu“, već više o monografiji koja se primarno bavi povijesnim problemima
Novoga zavjeta.

I najnoviji Uvod u Novi zavjet (Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 2008.), značajno djelo
glasovitog stručnjaka za Novi zavjet i katoličkog redovnika Raymonda Browna, napisan je
pred kraj njegove dugogodišnje plodonosne karijere u novozavjetnoj biblijskoj znanosti. I
tu je prije riječ o djelu koje je opus magnum tog velikog novozavjetničara. Problem s tako
široko koncipiranim pristupom u okvirima hrvatske teološke pedagogije jest taj da on
podrazumijeva da su studenti prve godine u najmanju ruku dobro upoznati s biblijskim
tekstom i s osnovnim temama biblijske teologije. Koliko god profesori Novoga zavjeta to
priželjkivali, to, nažalost, nije slučaj s našim studentima. Naprotiv, studenti na studij
teologije dolaze s oskudnim temeljnim biblijskim znanjima, a često se tome nedostatku
nadodaju i nedostaci temeljnog poznavanja znanstvenih metoda, tj. metodičkog i kritičkog
razmišljanja. Naš sustav i dalje uglavnom preferira ponavljajuće učenje. Uza sve to, postoji
i problem da studenti, a i oni koji žele studirati teologiju, na studij često dolaze s malo, ili
bez ikakva, poštovanja prema Bibliji jer ih je okruženje naučilo da je „zastarjela“. Moćna,
ozbiljna znanstvena djela poput Brownova Uvoda za njih su, tako, na mnogo načina
izgubljena, a oni, nažalost, ostaju izgubljeni za novozavjetnu, a onda i biblijsku znanost u
cjelini.

Englesko govorno područje obiluje uvodima kakvi bi trebali našim studentima. Na studiju
protestantske teologije godinama smo koristili metodički izvanredno postavljen uvod u
dva sveska Exploring the New Testament Davida Wenhama i Steva Waltona, koji su
obradili evanđelja, te Howarda Marshalla, Stevena Travisa i Iana Paula, koji su obradili
poslanice i Otkrivenje. Zbog njihova duboko znanstvenog, a opet toliko pristupačnog stila,
ti su uvodi dugi niz godina bili obavezna literatura za kolegij Uvod u Novi zavjet i ovaj im
je udžbenik, neminovno, na mnogo načina dužnik. Nema tu lažnog znanstvenog ponosa,
kakvog često nalazimo na kontinentu. Sve je usmjereno prema tome da se unaprijed
odgovori na moguća pitanja čitatelja i da ga se uvede u biblijsko razmišljanje.

Studenti prve godine u navedenim su udžbenicima presudnom preprekom smatrali strani

jezik. Postojala je mogućnost da se udžbenik prevede, no izdavači ovoga izdanja smatrali
su da bismo mi u Hrvatskoj trebali početi pisati svoje udžbenike i ohrabrili me u tom
smjeru. Tako sam, nakon dva desetljeća predavanja kolegija Uvod u Novi zavjet, pristupila
izazovu pisanja udžbenika koji će biti prilagođen potrebama našega studija, ali vjerujem i
šire svima koji traže put u čitanje Novoga zavjeta. Zaključku da je doista došlo vrijeme za

1
drugu opciju, dodatan je argument činilo i to što bi takva knjiga bila prvi hrvatski
protestantski uradak posvećen toj temi te namijenjen novozavjetnim predmetima na
novoosnovanom Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik.
Biblijska teologija čini temelje protestantske teologije, a novozavjetna teologija njezin je
vrhunac, pa se čini opravdanim da program protestantske teologije na Sveučilištu u
Zagrebu dobije svoj Uvod u Novi zavjet.

Ova je knjiga nastala nakon dvadesetak godina rada sa studentima – najprije na Visokom
evanđeoskom teološkom učilištu (ranije Evanđeoski teološki fakultet) u Osijeku, a potom,
posljednjih petnaestak godina, na Sveučilišnom centru za Protestantsku teologiju Matija
Vlačić Ilirik (ranije Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik). Namijenjena je studentima kakve
sam najčešće susretala u svom dugogodišnjem radu – onima čije je općenito poznavanje
Biblije, a napose Novoga zavjeta, skromno i oskudno. Ovo je, dakle, udžbenik čija je
namjera omogućiti prvi kontakt sa sadržajem i znanstvenim metodama biblijske teologije
Novoga zavjeta.

Sukladno potrebama kurikuluma studija protestantske teologije, ova knjiga pokriva

materiju koja čini prvi dio kolegija Uvod u Novi zavjet. Ona se bavi pozadinom evanđelja i
povijesnim metodama njihova proučavanja te pruža pregled evanđelja s kratkim uvodom
i u Djela apostolska koja čine „drugi dio“ Lukina uratka u dvama svescima.

Druga će se knjiga (Vrata u Novi zavjet 2) baviti ranom crkvom, njezinim apostolima (kao
nadopuna uvoda u Djela apostolska iz Uvoda u Novi zavjet 1), apostolom Pavlom i
njegovim poslanicama, kao i drugim piscima novozavjetnih poslanica. Pri tome je istaknut
ivanovski korpus i Ivanova teologija te dopunjena teologija ostalih poslanica i Otkrivenja.
Najveći je naglasak, kako se i očekuje od protestantskoga djela, ipak stavljen na teologiju
apostola Pavla, najplodonosnijeg novozavjetnog pisca.

Vrata u Novi zavjet 1 podijeljen je na 11 poglavlja što je dovoljno materijala za kolegij čija
je satnica tri sata predavanja tjedno tijekom 15 tjedana. Svako se poglavlje bavi jednom
temom kako bi se kod studenata stvorio dojam zaokruženosti materijala što im olakšava
učenje. Namjerno se, dakle, pristupilo sužavanju materije i prilagođavanju zahtjevima
kolegija. Među tim su zahtjevima temeljna znanja o Novome zavjetu, njegovu nastanku i
sadržaju, ali i sposobnost da se razumije literatura iz toga područja, a povrh svega, da se
u studentima probudi interes za osobno proučavanje Novoga zavjeta i njegove
relevantnosti za suvremeni život. Uz praćenje udžbenika, studenti uče čitati i akademske
članke iz novozavjetne teologije, čime produbljuju svoje znanje. Udžbenik je u tom smislu
neka vrsta odskočne daske, ili ulaz, ili vrata u Novi zavjet za nekoga tko nema bitnoga
znanja ali se želi početi pripremati za posao egzegeze i teologije Novoga zavjeta.

Kao što se može vidjeti iz drugih uvoda, pa i udžbenika koji su potakli moje pisanje,
materija se može rasporediti i drukčije. Teme se često isprepliću i na brojnim mjestima
recipročno, manje ili više kroz paralele i suprotnosti, utječu jedne na druge. Nakon više
testiranja, ovdje prikazani slijed u nastavi se potvrdio kao najadekvatniji, jer se polazi od
najjednostavnijih temeljnih postavki ka složenijima, od poznatih k nepoznatima. Studenti
uče o okolnostima nastanka i načinima bavljenja Novim zavjetom kroz povijest da bi
potom, prolaskom kroz novozavjetni tekst (u ovom slučaju kroz sinoptička evanđelja)
vidjeli kako ta znanja utječu na razumijevanje novozavjetnih tekstova. Zato su i posljednja
poglavlja udžbenika podijeljena u tri cjeline: na temelje literarne i teološke analize, na

2
povijesni pristup, posebno na kritiku forme i redakcije, te na hermeneutički iskorak u
odjeljku koji se bavi evanđeljem za danas.

Knjiga je metodološki usmjerena na didaktiku i na recepciju, točnije – usmjerena je na

stvaranje temelja za nove kolegije iz Novoga zavjeta koji će neminovno uslijediti na studiju
protestantske teologije. Osnovni je cilj probuditi zanimanje studenata za daljnje bavljenje
metodologijom biblijske teologije i samostalno proučavanje biblijskoga teksta, čemu služe
brojne tabele, zadaci i popisi literature na kraju poglavlja. U pitanju je, istini za volju,
specifično protestantska i hermeneutička komponenta, no mislim da je upravo to i razlog
zbog kojeg je Novi zavjet kroz stoljeća zadržao svoje mjesto u crkvi i u znanosti. Iako je sa
znanstvenog gledišta egzegeza metoda u novozavjetnoj teologiji, ona je velikim dijelom i
povijesna metoda, a u ovom udžbeniku se uvijek iznova traži i teološka i suvremena
(hermeneutička) poveznica. Na kraju, svaka je povijest instruktivna za sadašnjost, a to je,
vjerujem, posebno točno za svetu povijest kakvu nalazimo u Bibliji. Ako je historia
magistra vitae, onda mora uslijediti da će historia sacra to biti u još većoj mjeri.

U ovom se udžbeniku namjerno izbjegavao popularan pristup „prikaza“ ili „pregleda“ u

kojemu se studentima prezentira materija koju trebaju naučiti napamet. Iskustvo
pokazuje da je takav pristup materiji studentima dosadan i time još manje pristupačan, a
na kraju i bezuspješan. Ovdje prikazan pristup prošao je testiranje na više generacija
studenata i postiže, čini se, bolje i trajnije rezultate. Njegovo je obilježje, kako je gore
navedeno, ciljana kontekstualnost i hermeneutičnost, odnosno to što studenti uče
prepoznavati suvremena pitanja kroz znanstveno-povijesni i literarno-kritički rad na
tekstu, te analizirati i primjenjivati zaključke do kojih su došli. U skladu s bolonjskim
procesima, namjerno se radi na raznolikim ishodima učenja, a prema Bloomovoj
taksonomiji posebno na onim ishodima koji studenta osobno uključuju u proces učenja
(primjena, analiza, procjena, stvaralaštvo).

Kako čitati ovu knjigu

Ova se knjiga primarno sastoji od teksta koji daje cjelovit pregled i pristup bitnim pitanjima
te se može čitati kao kontinuirano djelo bez obzira na ostatak sadržaja u popratnim
okvirima. Dodatni okviri pomažu boljem pamćenju važnih sadržaja, ali im je primarni cilj
potaknuti studente na interakciju s materijom, bilo da ih informiraju o povijesnim
izvorima, bilo da ih potiču kroz didaktičke vježbe i zadatke. Neke se od vježbi provode u
nastavi, a neke studenti mogu proučavati sami ili u skupini, kao zadatak. Može ih se
koristiti i kao pripremu za ispit. Studenti ne uče samo o izvorima primarnim za
novozavjetnu znanost, nego imaju priliku sami čitati neke od tih izvora i prepoznavati
njihovu važnost za novozavjetni tekst. Uz to, dodana su objašnjenja, karte, crteži i
grafikoni kako bi se tekst i istaknuta pitanja bolje razumjeli. Knjiga ima rječnik tehničkih
pojmova u novozavjetnoj znanosti. Oni su u tekstu označeni zvjezdicom (*).

Na kraju, ali ne i manje važno, knjiga na završetku svakog poglavlja donosi bibliografiju
vezanu uz pojedinu temu koja sadrži, kako povijesno relevantne, klasične doprinose, tako
i one koji danas to područje određuju u svijetu i u Hrvatskoj. Time ovdje nije riječ samo o
udžbeničkoj namjeni knjige Vrata u Novi zavjet 1, nego ona postaje i vrata u proučavanje
Novoga zavjeta u našem vremenu i na našem prostoru. Nadam se da će udžbenik prije
svega biti zanimljiv studentima teologije – kako onima na studiju protestantske teologije,
tako i onima koji studiraju na drugim učilištima, te kako onima u Hrvatskoj, tako i onima
koji uče ondje gdje se hrvatski može razumjeti bez teškoća. Nadam se da će cilj ove knjige

3
– da se potakne proučavanje Novoga zavjeta kao teksta zanimljivog i za naše vrijeme – biti
ispunjen. Nadam se, naposljetku, da će Vrata u Novi zavjet 1 biti knjiga koja će studentima
teologije omogućiti priključivanje međunarodnim znanstvenim kretanjima. Prema svemu
sudeći, biblijska znanost nije ni izbliza mrtva, kako su neki smatrali sredinom prošloga
stoljeća, nego pokazuje svoje potencijale kao reformacijska snaga crkve, a to je snaga koja
je potrebna u svakom vremenu.

U Zagrebu, na Dan Duhova 2019,

Ksenija Magda

4
Vrata u Novi zavjet 1:
Evanđelja i Djela

5
6
 1. cjelina:
Počeci, predmet i problematika
biblijske teologije Novoga zavjeta

7
8
1.
Nadahnuta Božja riječ?
U ovom poglavlju:
✓ raspravljamo o naravi Novoga zavjeta kao Svetog pisma kršćana
kroz pregled i vrednovanje različitih pristupa
✓ definiramo pojam nadahnuća iz perspektive Novoga zavjeta
✓ raspravljamo o vjerodostojnosti kršćanskog kanona Novoga
zavjeta
✓ razmišljamo o koristima koje Novi zavjet donosi ljudima danas

1.1. Narav Novoga zavjeta kao Svetog pisma kršćana

Uvod: što je to nadahnuće? Popis biblijskih knjiga i kako se skraćuju u

Nije poznato je li Biblija najprodavanija knjiga na svijetu, tekstu (prema redoslijedu hrv. protestantskog
izdanja Biblije)
no podatak da je tiskano između 4,7 i 6 milijardi
primjeraka u svakom je slučaju čini najtiskanijom knjigom STARI ZAVJET
Petoknjižje:
na svijetu (brojke nadmašuju i *Kur'an, koji je tiskan u oko Knjiga Postanka – Post
Knjiga Izlaska – Izl
800 000 primjeraka). Kršćani vole baratati tim podatkom Levitski zakonik – Lev
Knjiga Brojeva – Br
jer se od knjige, koja se smatra nadahnutom od Boga, ne Ponovljeni zakon – Pnz
može ni očekivati ništa manje nego da bude Povijesne knjige:
Jošua – Još
najprodavanija na svijetu. No što točno znači da je Biblija Suci – Suc
Knjiga o Ruti – Rut
nadahnuta i ima li to posljedice, i kakve, za ljude danas? Prva knjiga o Samuelu – 1 Sam
Druga knjiga o Samuelu – 2 Sam
Kako ćemo riješiti pitanje nadahnuća jednako je važno Prva knjiga o Kraljevima – 1 Kr
Druga knjiga o Kraljevima – 2 Kr
kao i rasprave koje se o tome pitanju vode. Biblija malo Prva knjiga ljetopisa – 1 Ljet
Druga knjiga ljetopisa – 2 Ljet
govori o vlastitom nadahnuću, ono se u njoj Knjiga Ezrina – Ezr
podrazumijeva i ne izaziva prijepore. No studentima Knjiga Nehemijina – Neh
Knjiga o Esteri – Est
teologije, a i mnogima drugima, koji žive u šarenilu Mudrosna literatura:
Knjiga o Jobu – Job
*postmodernog globalnog društva, pitanje nadahnuća Psalmi – Ps
postaje temeljno za prihvaćanje Biblije. Zašto bismo Mudre izreke – Izr
Knjiga propovjednika – Prop
Bibliju stavili iznad Kur'ana ili *Veda? I što bi značilo Pjesma nad pjesmama - Pj
Proročke knjige:
„staviti ih iznad“, posebno u svijetu koji zahtijeva Knjiga proroka Izaije – Iz
Knjiga proroka Jeremije – Jer
toleranciju i daje svima jednako pravo na istinu? Tužaljke – Tuž
Knjiga proroka Ezekiela – Ez
Apostol Pavao, prvi misionar kršćanstva u svijetu, piše Knjiga proroka Danijela – Dan
Mali proroci:
svom učeniku Timoteju ovako: Knjiga proroka Hošee – Hoš
Knjiga proroka Joela – Jo
Knjiga proroka Amosa – Am
„A ti ostani u onome što si naučio i čvrstom vjerom Knjiga proroka Obadije – Ob
prihvatio, jer znaš od kojih si to naučio i jer od djetinjstva Knjiga proroka Jone – Jn
Knjiga proroka Miheja – Mih
poznaješ sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za Knjiga proroka Nahuma – Nah
Knjiga proroka Habakuka – Hab
spasenje po vjeri u Isusa Krista. Svako je Pismo od Boga Knjiga proroka Sefanije – Sef
nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje Knjiga proroka Hagaja – Hag
Knjiga proroka Zaharije – Zah
i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen – Knjiga proroka Malahije - Mal

opremljen za svako dobro djelo.“

9
Druga poslanica Timoteju 3, 15 - 16

Apostol, dakako, ovdje govori o „svetim Pismima“ *hebrejske Biblije, ili kako je kršćani
nazivaju, Stari zavjet. Ističe da je Timotej naučio i vjerom prihvatio te stare spise kao one
koji ga mogu „spasiti“ i „učiniti mudrim“, to jest one koji će ga „karati, popravljati i odgajati
za pravednost“ i voditi „k savršenstvu“ u „dobrom djelu“. Svaki od tih pojmova bremenit
je mogućim raspravama.

Ako, dakle, tražimo definiciju nadahnuća, Pavao nadahnutima smatra one tekstove koji su
se kao izvor božanske mudrosti „za dobro,“ tj. pokazali su se djelatnima kroz život mnogih
i različitih ljudi, u različitim povijesnim okolonostima. No da bi nadahnuto Pismo moglo
postati djelatno, nužne su i Timotejeva vjera – to jest prihvaćanje da je to doista koristan
tekst koji bi valjalo poslušati – i poduka – tj. proučavanje i isprobavanje teksta u praksi.
Cilj je procesa postići „savršenstvo“ onako kako je propisano od Boga.

„Opremljen za svako dobro djelo“ ključna je fraza u

Popis biblijskih knjiga i kako se skraćuju u tom tekstu. Pavlu nadahnuće nije samo „nauk,“ skup
tekstu (prema redoslijedu hrv. protestantskog
izdanja Biblije) doktrina koje čovjek zna, nego prvenstveno snaga,
NOVI ZAVJET
svakovrsna opremljenost i sposobnost za činjenje
dobra i za dobar život.
Evanđelja:
Evanđelje po Mateju – Mat
Evanđelje po Marku – Mar Razmišljati o nadahnuću Novoga zavjeta u tom
Evanđelje po Luki – Luk
Evanđelje po Ivanu - Iv
smislu, znači naučiti i proučiti ga kao riječ, a zatim
kao naučenu i proučenu riječ primijeniti u
Djela apostolska – Dj
okolnostima vlastita života te provjeriti funkcionira li
Poslanica Rimljanima – Rim
Prva poslanica Korinćanima – 1 Kor
ona i danas. Ako je od Boga nadahnuta, mora biti
Druga poslanica Korinćanima – 2 Kor djelotvorna i danas. Ipak, to isprobavanje u velikoj
Poslanica Galaćanima – Gal
Poslanica Efežanima – Ef mjeri mora biti osobno i subjektivno.
Poslanica Filipljanima – Fil
Poslanica Kološanima – Kol
Prva poslanica Solunjanima – 1 Sol
Ako sažmemo ovu kratku diskusiju o nadahnuću
Druga poslanica Solunjanima – 2 SolSvetoga pisma iz perspektive apostola Pavla, na prvi
Prva poslanica Timoteju – 1 Tim
Druga poslanica Timoteju – 2 Tim je pogled vidljivo da se apostolov stav o nadahnuću
Poslanica Titu – Tit
Poslanica Filemonu – Flm bitno razlikuje od uobičajenog shvaćanja na kakvo i
Poslanica Hebrejima – Heb
Jakovljeva poslanica – Jak
danas često nailazimo. Upita li se ljude što je to sveti
Prva Petrova poslanica – 1 Pet ili bogom nadahnuti spis, oni nemaju na umu
Druga Petrova poslanica – 2 Pet
Prva Ivanova poslanica – 1 Iv posljedice primjene toga spisa u svom životu, nego
Druga Ivanova poslanica – 2 Iv
Treća Ivanova poslanica – 3 Iv
prvenstveno, ako ne i jedino, njegovo nadnaravno
Judina poslanica – Jud podrijetlo kao propisane, nesporne i neosporive
Otkrivenje - Otkr
dogme. Je li spis doista od Boga došao? Tko to tvrdi?
Na koji se način usvaja? I nije tu samo riječ o jednoj
od suvremenih definicija. Većina religija oduvijek inzistira da su njihovi sveti spisi nastali
tako da ih je autor (ukoliko je autorstvo poznato) pisao u transu, sasvim obuzet
božanstvom i u najvećoj mogućoj mjeri odvojen od stvarnog, ljudskog života, ili je spis
izravno spušten s neba u nekom zlatnom obliku pod nejasnim okolnostima ali je spletom
sretnih okolnosti pronađen. Prema takvoj definiciji, spis ne mora biti ni jasan ni djelatan –
on prenosi volju nekog dalekog boga kojeg ljudi ne moraju razumjeti, nego ga se trebaju
bojati i bespogovorno ga slušati.

U biblijskoj vjeri, bilo da je riječ o židovskoj ili o kršćanskoj, takav pojam nadahnuća nije
prisutan, nego je sve usmjereno na djelatnost Božje riječi i na bliskost Boga i božanskoga

10
u njoj čovjeku. Sve je usmjereno tome da se Bog čovjeku predstavi, ali tako da ga čovjek
može razumjeti – sve se prenosi riječima koje ljudi koriste i odgovara prilikama u kojima
žive. Znakovito je da ploče *Saveza koje *Mojsije dobiva na brdu Sinaj od samoga Boga
(Izl 20, 1 - 21; 32, 7 - 19, 34, 1 - 4) bivaju razbijene i prije nego što ih je narod vidio. Time
Božji zakon postaje ovisan o jednostavnom ljudskom svjedočanstvu o riječi koja je došla iz
Božjih usta. Slično se događa i s „Novim zavjetom“, koji nije sačuvan od davnina kao
cjelovita knjiga u svom „izvornom“ obliku, nego kao skup brojnih *fragmenata,
svjedočanstava, navoda i prijepisa koje su načinili različiti ljudi na različitim mjestima. Sve
se čini vrlo, vrlo krhkim, fluidnim i ljudskim. No, upravo je o tome ovdje riječ: biblijski Bog
ulazi u međuodnos s ljudima. On razumije njihove okolnosti i ograničenja i za komunikaciju
s njima koristi se načinima na koji oni međusobno komuniciraju. To nas ne treba čuditi jer,
ako ćemo gledati iz biblijske perspektive, Bog, Stvoritelj svega, stvorio je ljude zajedno s
njihovim kapacitetima za korištenje jezika i kulture i on te kapacitete koristi da bude u
odnosu s njima.

Ako ćemo, dakle, biblijski, glavno pitanje nadahnuća nije pouzdano poznavanje izvora
spisa, jer to uvijek ostaje pitanje vjere i povjerenja. Vjerodostojnost i nadahnutost izvora
poznaje se po snazi koju taj izvor ima za dobro, ako ga se slijedi. Riječ od Boga, ako je
autentična, u ljudsku svakodnevicu nužno mora donositi potencijal za život i za dobro.
Glavna postavka u biblijskoj ideji o nadahnuću nije čudnovatost i nerazumljiva
transcendentnost, pa čak niti njena neokaljanost ljudskim načinom bivanja. Naprotiv, Bog
djeluje s ljudima i u prilikama u kakvima oni žive. Biblijski gledano, nadahnuće se vidi u
djelotvornosti riječi u životu vjernika. Riječ se Božja nikad ne vraća prazna (Iz 55, 11). Zato
i Riječ Božja u kršćanstvu dolazi preko ljudi, po ljudskim i nesavršenim putovima; dolazi
nošena običnim, pučkim jezikom i češće u običnim, nego u neobičnim situacijama.
Zapravo: „Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24). Suradnja
Stvoritelja, koji najprije stvara a onda se i spušta svojemu stvorenju, koje se od njega
odvrglo, i traži s njim zajedništvo, zapravo bi za čovjeka trebala biti pravi izvor nadahnuća.
Biblijski se Bog ne otkriva kao onaj koji želi biti dalek i transcendentan. Njegova je najbolja
karakteristika to što je prisutan u običnom ljudskom životu jer je on taj život stvorio. On
se koristi običnim jezikom i ne prezire obične ljudske životne prilike i povijest da bi otkirio
svoju djelotvornost, dobrotu i slavu.

Upravo zbog naravi Boga koji silazi k čovjeku i sâm za sebe uzima ljudski oblik (Fil 2),
kršćani nemaju sveti, savršeni, s neba pali primjerak Svetih spisa. To je ujedno i specifično
za kršćanstvo (i za židovstvo). Bog silazi k ljudima. Ne prebiva u svojim nebeskim
prostorima i ne čeka da ga ograničeni čovjek sam nađe. Naći njega, tako dalekoga, bilo bi
i sasvim nemoguće. Zato u kršćanstvu postoji puno više prostora za pogrešku i za ljudski
angažman oko Božje riječi, i ta je božanska riječ uvijek nekako dragovoljno omeđena
ljudskim granicama. *Kanonizacije, to jest, prepoznavanja spisa kao nadahnutih, dugo su
trajale i zahtijevale ljudski angažman u njihovu prikupljanju, a potom i raspravu o njihovoj
korisnosti, da bi se tek nakon iscrpnih pregovora došlo do i danas prihvaćenog teksta
Svetog pisma. Taj prihvaćeni tekst, takozvani *textus receptus, danas se za Novi zavjet
nalazi u 28. izdanju Nestle-Alandovog izdanja grčkoga Novog zavjeta, no već od 26. izdanja
dalje izmjene teksta bile su vrlo male.

Ako tako gledamo, Pavlove riječi o nadahnuću, koje upućuje Timoteju, iako pisane za Stari
zavjet, važe, dakako, i za novozavjetne spise te i danas imaju istu vrijednost. Ti su se spisi

11
u različitim uvjetima i kroz mnoga stoljeća za mnoge ljude pokazali korisnima, pa čak i
spasonosnima, zato zaslužuju da ih uzmemo u obzir.

1.2. Suvremene rasprave o nadahnuću Svetoga pisma / Novoga zavjeta

Prethodno izražen stav o nadahnutosti proizlazi prvenstveno iz biblijske teologije, dakle,
iz onoga što možemo zaključiti da Pismo govori samo o sebi. Taj će stav, međutim, imati i
kritičare i oni se, prema argumentima koje koriste, dijele u dvije grupe.

1.2.1. *Potpuno doslovna nadahnutost

Na jednoj su strani oni koji inzistiraju na
Zadatak: Razmisli o konceptu „potpuno doslovne *potpuno doslovnoj nadahnutosti Božje
nadahnutosti“. Možeš li vidjeti probleme na koje taj riječi. U Sjedinjenim Američkim
koncept nema odgovor?
Državama, gdje je taj stav nastao i postao
vrlo popularan, naziva se *Plenary Verbal Inspiration. Oni koji ga prihvaćaju inzistiraju na
tome da, iako su zemaljski autori imali slobodu koristiti se riječima po slobodnoj volji,
gotov produkt njihova pisanja, Biblija, upravo je doslovno i nikako drukčije od Boga
nadahnut tekst. Taj je pristup vrlo popularan u slobodnim protestantskim crkvama
*kalvinističkih tendencija. Slijede ga i mnogi drugi, koji ne polaze od razmišljanja o
nadahnuću kakvo smo prethodno spominjali i koji nesvjesno podrazumijevaju da se
biblijsko nadahnuće mora upravo tako shvatiti.

Taj stav svakako sa sobom nosi mnogobrojne biblijske, teološke i povijesno-kritičke

probleme. Nije, primjerice, jasno što učiniti s činjenicom da nam nisu ostali dostupni
originali biblijskih knjiga. Imamo samo niz prijepisa, varijanti, navoda i, dakako, prijevoda.
Ne pomaže ni to što su se nadahnuti tekstovi, kakve imamo danas, katkad prije zapisivanja
kroz dugo razdoblje prenosili usmeno, što već samo po sebi predstavlja problem
doslovnosti. Vrlo je teško i inače tvrditi da je nešto „potpuno doslovno“ nadahnuto kad
postoje različite verzije istoga teksta, a original nije dostupan. Uputno je pogledati neke
od očuvanih rukopisa kako bismo vidjeli da je teško govoriti o tako konačnim
kategorijama. Ako uz to poznajemo i način pisanja na tim dokumentima i znamo da su
riječi skraćivane, da se ne koriste točke i zarezi, da nema razmaka među riječima kako bi
se uštedio prostor na stranici, teško nam je razumjeti što bi to bila potpuno doslovna
nadahnutost. Pobornici te teorije moraju odgovoriti i na druga pitanja od kojih su neka:
koja je varijanta očuvanih fragmenata „potpuno doslovno“ nadahnuta? Budući da većina
kršćana ne čita original nego prijevod, pitanje je što u tom slučaju s „potpuno doslovnim“
nadahnućem? Da bi mogli biti od koristi, prijevodi ne mogu biti sasvim doslovni, nego se
moraju prilagođavati strukturama jezika na koje se tekst prevodi. Ti jezici često nemaju ni
gramatičke kategorije koje ima jezik originalnog teksta. U problematiku prevođenja Biblije
dobar uvid daje Predgovor Novome zavjetu Biblijskog društva pri Međunarodnom centru
za život. Tako, na primjer, objašnjavaju svoje prevodilačke napore ovako: „... ovaj se
prijevod prepoznatljivo naslanja na kritički grčki tekst u pogledu vjernosti na sadržaj,
misao i izričaj, gdje god to tvorbene mogućnosti hrvatskoga jezika dopuštaju. Nepravilne
rečenične sklopove i nedorečenosti biblijskog pisca, te ponegdje prekoncizne ili pak
imenicama i pridjevima prenatrpane rečenice, kao i razne igre riječi, stilske figure i
osobitosti, nastojalo se pokazati i u prijevodu – svakako u mjeri prilagođenoj značajkama
hrvatskoga jezika. Izbjegava se, međutim, ropska naklonjenost na izvornik (dosljedno
slijeđenje sintakse grčkoga jezika i glagolskih kategorija); neke su riječi tako ispuštene

12
(uglavnom pleonazmi 'odgovori i reče', imenice 'čovjek, ljudi' u izričajima 'Ljudi, braćo...' i
sl., uvodni izričaj 'i dogodi se,' poneki veznici i dr.), a neke su izuzetno dodane poradi
popravljanja jasnoće prijevoda (npr. 'privesti' u Rim 1,5.16.26)...“ Dakle, iz perspektive
„doslovne nadahnutosti“ taj bi prijevod bio neprimjeren jer „oduzima“ ili „nadodaje,“ no
iz jezične perspektive jest primjeren jer hrvatski jezik u svom izričaju ne poznaje fraze
poput „odgovori i reče“.

Sve dosad rečeno dovoljno je za promišljanje o ideji „potpuno doslovne nadahnutosti“,

no postoje i povijesni razlozi za nelogičnost toga stava. I prije podjele crkve na
denominacije, u 11. stoljeću, rani kršćani nisu uvijek bili složni niti su jednoglasno prihvatili
nadahnutost nekih biblijskih knjiga – primjerice Knjiga Otkrivenja. Ona se ne čita u Istočnoj
crkvi, a i Martin Luther bio je spreman staviti je na popis „osporavanih“ knjiga. Time
dolazimo do pitanja kanona i kanonizacije Novoga zavjeta kao prepreke za „doslovnost.“

No, najveća zamjerka tom pristupu proizlazi iz činjenice da on čini izlišnim bilo kakvo
proučavanje, a zapravo i *„izlaganje“, jer „potpuno doslovno nadahnutom tekstu“ ne bi
trebala dodatna objašnjenja. U praksi, pak, pobornici „potpuno doslovnog nadahnuća“
inzistiraju na *ekspozicijama i egzegetskim ratovima s drugomišljenicima. Iz toga proizlazi
da i oni vjeruju da su određena tumačenja (njihova ili njihovog gurua) biblijskih tekstova
zapravo nadahnuta – ali ne i sam biblijski tekst, dok se druga tumačenja odbacuju kao
nebiblijska. U takvim slučajevima uvijek imamo „učitelja“, čiji je autoritet iznad biblijskog
teksta, i koji smatra da biblijski tekst u svojoj doslovnoj nadahnutosti nije jasan, a takvo
što čak ni protestantski pobornici „potpuno doslovnog nadahnuća“ ne bi željeli izravno
tvrditi. Za razliku od rimokatoličke teologije, u kojoj službeno tumačenje ima jednako toliki
autoritet nadahnutosti kao i biblijski tekst, protestantski tumači naglašavaju da je priroda
nadahnutosti biblijskog teksta potpuno različita od nadahnuća pojedinih tumača.

Dakle, možemo zaključiti da sintagma „potpuno doslovna nadahnutost“ nije korisna u

razumijevanju pitanja nadahnutosti Biblije.

1.2.2. Potpuno nenadahnut?

Kad se postavi pitanje o nadahnutosti Biblije, na drugoj su strani spektra, posebno u
suvremenome svijetu, oni koji Bibliji oduzimaju svako pravo na božansko nadahnuće. Oni
ne smatraju da je Biblija nadahnuta više od bilo kojeg književnog djela koje je napisao
čovjek. Njezinu starost i udio u stvaranju kulture zapadnog svijeta, pa i suvremenog
globalnog društva, sve više zanemaruju, dok su s druge strane sve glasniji glasovi koji
Bibliju smatraju krivom za rasni i rodni imperijalizam „bijele, sredovječne, muške“ kulture.
Feminističke skupine zahtijevat će, prije svih, zabranu Biblije jer je ona izvor *mizoginije i,
kako se u posljednje vrijeme sve više čuje, zlostavljanja. Takvi su pristupi biblijskom tekstu
sociološki i kulturološki suviše jednostrani i znanstveno površni, a potom i *anakroni. Ako
kao kriterij uzmemo i poznavanje materije biblijskog teksta, onda takve procjene možemo
nazvati i neznalačkima, pa ih se teško može ozbiljno shvaćati izvan krugova istomišljenika.
Ipak, tim se pristupom uvijek iznova okoriste demagozi, ali i površni mislioci, potaknuti
nadriznanstvenim doprinosima, kako bi radili protiv kršćanstva. Jedan je takav primjer u
potpunosti fiktivni roman Dana Browna Da Vincijev kod, koji je tome autoru donio svjetsku
slavu. U tom se romanu čak tvrdi da je Biblija produkt zavjere određenih crkvenih
struktura koje su izbacile i sakrile „prave“ dokumente a prikazale samo one koji idu u prilog
njihovoj neutaživoj, stoljetnoj želji za vlašću nad narodnim masama i, osobito, nad

13
ženama. Činjenica je da je taj roman fiktivna, žanrovska proza koja se, premda autor tvrdi
suprotno, ne temelji na povijesnom istraživanju (kakvoga primjerice rade i na temelju
kojega pišu svoje povijesne romane autori poput Umberta Eca ili Noah Gordona). Spisi o
kojima Brown govori kao o „skrivenima“ – takozvana apokrifna evanđelja, o kojima će
kasnije još biti riječi – dostupni su čak i na internetu i intenzivno se i javno znanstveno
proučavaju već desetljećima. Što se, pak, tiče „oslobođenja žena“ za koje se roman
navodno zalaže, dovoljno je navesti činjenicu da sektu, koja u romanu čuva „Sveti gral“,
čine sami muškarci. To je samo jedan primjer popularnog napada na kršćanstvo i Crkvu.
Crkva je kroz povijest na mnogo mjesta bila nevjerna svome pozivu i tako puno puta
prokockala svoj dobar glas. Ipak je – a i to treba reći – i sam duh Biblije svojim zahtjevom
za čovjekovom slobodom, posebno slobodom savjesti, doprinio stvaranju demokratske i
dijaloške kulture u kojoj živimo. U toj je kulturi zahtjev da čak i njezini protivnici smiju reći
ono što žele i smatraju točnim. Oni koji govore u ime znanosti, trebali bi se voditi jednakim
principima kad procjenjuju svoje opcije. Trebalo bi, moguće, promisliti i koliko je
kršćanstvo na udaru upravo zato što se znanost sumnje rodila na njegovu teritoriju pa su
sve teorije religije kao prvu paradigmu za svoja proučavanja uzimale kršćanstvo.

S druge strane, kako smo već napomenuli, crkva je nažalost često prešućivala i zatajivala
zlo u svojim redovima, a njezin stav prema ženama bio je u najboljem slučaju
ambivalentan: ženi se pripisivalo određeno ljudsko dostojanstvo, koje, međutim, nije bilo
ni slično punom, muškom dostojanstvu. Nažalost, i takve su se teorije često branile, a
brane se i dan danas Biblijom, pa ne možemo zamjeriti ljudima koje crkva konstantno
oštećuje i to prvenstveno zbog materijalnog dobitka i utjecaja u društvu. Oni dižu svoj glas
zato što je danas to moguće i s pravom osporavaju takvu religiju.

Zadatak: Razmisli o svom stavu prema Bibliji. Upravo zbog takvog širokog spektra gledanja
Odakle misliš da dolazi? Koji su utjecaji na stvar, nužno je zapaziti da je Biblija ipak,
htjeli mi to ili ne, Europu učinila kontinentom
oblikovali tvoje mišljenje? Koliko si ga spreman
preispitati? kakav je danas. Vrijednosni sustav
humanosti, milosrđa, poštovanja prema životu, moralnih vrijednosti, ali i slobode i
odgovornosti pojedinca, proizlazi iz Biblije. Apsurdno je, stoga, napadati Bibliju da
promovira mržnju i nasilje prema ženama. Takve stavove promoviraju neki biblijski tumači
i, nažalost, neke crkve, koje na taj način zlorabe Bibliju. Zato je danas važno vratiti se na
novozavjetno svjedočanstvo prvih kršćana, preispitivati stavove i donositi vlastite
zaključke.

U praksi će većina čitatelja Novoga zavjeta zauzeti stav koji se nalazi između ovih dvaju
spomenutih ekstrema o potpuno doslovnoj nadahnutosti i potpunoj nenadahnutosti
Biblije. Kao teolozi, ne možemo se samo tako prikloniti jednome ili drugome. Neophodno
je zaroniti u materiju i pobliže se pozabaviti pitanjem nastanka i prihvaćanja Novoga
zavjeta jer će nam nalazi tog povijesnog istraživanja pomoći naći uravnoteženije odgovore
na to što od Novog zavjeta (i Biblije u cijelosti) trebamo, a što ne trebamo očekivati, te
kako se najbolje postaviti prema tekstu kojeg kršćani vide kao nadahnut božanski tekst
koji je imao značajan i načelno pozitivan utjecaj na veliki dio svjetske kulture.

14
1.2.3. Pitanja važna za kanonizaciju Novoga zavjeta
Budući da se kršćansko Sveto pismo odnosi i na hebrejsku Bibliju, u kršćanskom žargonu
Stari zavjet, isto koliko i na spise Novoga zavjeta, i da je Novi zavjet bitno vezan za Stari,
valja ovdje reći nekoliko riječi o nastanku prihvaćenoga teksta Staroga zavjeta, prije nego
se posvetimo Novome. Najstariji materijalno dostupan i očuvan skup starozavjetnih knjiga
zacijelo je *Septuaginta (skraćeno LXX), prijevod Staroga zavjeta na grčki jezik. Uz knjige
Kanonizacija Novoga zavjeta – proces koje su danas prihvaćene
kao kanonske u židovskoj
1. stoljeće po Apostolski pisci pišu poslanice između, otprilike,
Kr. 48. i 90. godine (konzervativni pristup).
zajednici, Septuaginta
2. stoljeće po Justin Mučenik spominje da se u crkvi „na Dan ima i takozvane
Kr. sunca (nedjelja) čitaju sjećanja apostola zajedno *apokrifne knjige koje
s prorocima.“
Irenej (oko 180. g.) spominje 4 evanđelja kao
Židovi i protestanti ne
zbir. smatraju kanonskima, ali
3. stoljeće po Muratorijev fragment (oko 200. g.) spominje koje su zanimljive za
gotovo identičan popis novozavjetnih knjiga
Kr.
proučavanje
kakav imamo danas.
Origen očito koristi isti kanon od 27 knjiga helenističkog razdoblja u
Novoga zavjeta, iako napominje da su među Palestini i pomažu
njima i „antilegomena“ tj. osporavane knjige: razumijevanju
Hebrejima, Jakovljeva, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova,
Judina i Otkrivenje. *apokaliptičkog
Do sredine 3. stoljeća u crkvi je rasprostranjena svjetonazora kakav je
upotreba većine od 27 knjiga kao „nadahnutih“ vladao u Palestini u
kanonskih knjiga.
4. stoljeće po 367. godine Atanazijevo uskršnje pismo vrijeme kad je živio Isus –
Kr. spominje kanon Novoga zavjeta kakav danas glavni lik Novoga zavjeta.
poznajemo. Te se knjige u
Pod Augustinovim vodstvom utvrđen je kanon
Novoga zavjeta, najprije na sinodi u Hippu, pa na
rimokatoličkoj teologiji
saboru u Kartagi 397. godine, ali ga prihvaća nazivaju
samo crkva Zapadnog Rimskog Carstva. *deuterokanonskima i
5. stoljeće po Prihvaćanje NZ kanona i u ckrvi Istočnog Rimskog
tretiraju se kao prva
Kr. Carstva, s izuzetkom Otkrivenja.
nadogradnja na izvorni,
prvi kanon Biblije,
odnosno Stari zavjet. Iako je bilo prijepora oko toga što je doista Božja nadahnuta riječ
Staroga zavjeta, tekst je ostao donekle fluidan sve do sredine srednjeg vijeka naše ere u
kojem je vjera u nadahnuće biblijskih knjiga bila snažnija. Možda bi se moglo tvrditi da je
upravo kanonizacija kršćanskih spisa pomogla i dovršenju kanonizacije Staroga zavjeta.
To, naravno, ne znači da Židovi nisu znali što smatraju Svetim pismom. *Tora, ili
Petoknjižje – takozvane *Mojsijeve knjige – oduvijek su i od svih Židova smatrane
nadahnutima i prema njima postoji poseban odnos. Uz njih, i *proročka literatura uživa
jednoglasnu podršku. Jedino je oko *Spisa – nekih povijesnih i *mudrosnih knjiga,
postojalo neslaganje, prije svega između židovske zajednice u Palestini, koja nije
prihvaćala *apokrife, i one helenističke, koja ih je prihvaćala.

Uspostavljanje biblijskog teksta. Kad je u pitanju kanonizacija Novoga zavjeta, proces je bio
kraći i određeniji. Najstariji *kodeksi cijeloga Novoga zavjeta potječu već iz 4. stoljeća, a
popisi od crkve priznatih novozavjetnih knjiga postoje već od ranog drugog stoljeća. No
kad se gledaju rukopisi u cijelosti, postoji više od 30 000 fragmenata novozavjetnih
tekstova, ali ne i najstariji originalni novozavjetni spisi. To ne čudi, ako se u obzir uzme
način pisanja i prepisivanja rukopisa u antici i ranije. Masovna i jednostavna produkcija

15
tiskane riječi, kakvu imamo danas, tada nije postojala, nego se sve mukotrpno prepisivalo
rukom. Originalna su se djela uglavnom diktatom predavala robovima, *pisarima, i ne
treba puno mašte da se iz toga rekonstruira sudbina originala. Čak i ako je zajednica u
kojoj su rukopisi čuvani bila izrazito pažljiva, papirus je imao svoj vijek trajanja koji se
čestim korištenjem rukopisa znatno skraćivao. Prijepisi su nenamjerno mogli nositi greške,
a citiranje po pamćenju mora se smatrati pravilom jer su malobrojni ljudi posjedovali
knjige. Pri tome, naravno, postoje ljudi koji pamte bolje i točnije od drugih, a neke
okolnosti zahtijevaju doslovnost, dok druge prije idu za smislom. Općenito gledano, ljudi
su u antici imali bolje pamćenje nego što ga imaju ljudi danas, no ni ono se ne može mjeriti
s našim tehničkim pomagalima koja zapisuju i pamte sve. Rezultat toga pobožnim ljudima
može zvučati zastrašujuće i prijeteći. Kako bi itko u tom moru varijanti mogao prepoznati
originalni tekst, a time i točnu Božju volju?

Tekstualna kritika. Zadatak je ipak lakši nego što se čini na prvi pogled i njime se bavi
znanost *tekstualne kritike. Prije svega, veći dio predanog nam novozavjetnog teksta, bez
ikakvih se problema može smatrati autentičnim jer se začuđujuće velik dio izvora
podudara. Kad to nije slučaj, često se lako može vidjeti gdje se i kako potkrala pogreška.
Pomaže i činjenica da su u međuvremenu identificirane „škole“ prepisivača pa se točnost
nekih varijanti može procijeniti i na temelju toga kojoj prepisivačkoj tradiciji neki prijepis
pripada. No, već i jedan pogled na grčki Novi zavjet pokazuje da ostaje dobar red varijabli
oko čijih točnosti stručnjaci nisu sasvim suglasni. Podaci o toj nesuglasnosti, ali i neki važni
podaci o varijantama, zadržani su u takozvanom aparatu, to jest u fusnotama biblijskog
teksta.

Prvi je korak bio prepoznavanje nadahnutih spisa. Ljudi koji su se bavili izučavanjem
ranokršćanske povijesti – ili oni koji su čitali spomenuti Dan Brownov roman – svjesni su
da je pitanje mnogo kompliciranije od utvrđivanja pravog teksta. Rana crkva obiluje
različitim spisima, koji često nose imena apostola, i nazivaju se „evanđeljima“ ili
„poslanicama“. Zašto su onda baš ova četiri evanđelja i baš ove 22 poslanice ušle u
kodekse Novoga zavjeta, dok su drugi tekstovi izostavljeni? Radi li se doista o proizvoljnoj,
ili čak zlonamjernoj, manipulaciji i zavjeri nekolicine vlasti žednih crkvenjaka?

Svatko tko je čitao izvankanonske novozavjetne spise, a oni su mahom dostupni na

internetu, lako će prepoznati kako spisi koji nisu ušli u kanon zapravo opisuju religiju koja
se razlikuje od kršćanske vjere opisane u kanonskim spisima. No ranocrkveni se stručnjaci
nisu samo rukovodili osjećajem, već su razvili kriterije prema kojima je neki spis bio
smatran nadahnutim, a drugi ne. Tri su se pravila iskristalizirala kao važna. Prvo je bilo
pravilo apostoličnosti, to jest je li spis sastavljen od strane apostola ili pod njegovim
izravnim autoritetom. Drugo se ticalo sadržaja, to jest štuje li spis Krista na pravi način i u
skladu s apostolskim učenjem. Treće je pravilo uključivalo pitanje o tome je li spis korišten
i jednoglasno prihvaćen kao nadahnut u svim kršćanskim crkvama.

Katolička i protestantska teologija razlikuju se po tome kako ocjenjuju značaj tog procesa.
Katolici će rado reći kako je Crkva „dala“ Bibliju puku, i tu je donekle u pravu. Da
evanđelisti nisu zapisali evanđelja i apostoli nisu pisali poslanice, a da ih crkve nisu usrdno
čuvale i prepisivale, novozavjetni spisi zacijelo ne bi stigli do nas. No takva tvrdnja
pogoduje teorijama crkvene zavjere i moglo bi se pomisliti da omalovažava specifičnu
bogonadahnutost apostolskih spisa. Novi bi zavjet na taj način ostao samo knjigom – ne
Božjom nego apostolskom (oni su je pisali) i biskupskom (oni su je prepisivali i prenosili
dalje).

16
Protestanti postupak određivanja kanonskih knjiga nazivaju „prepoznavanjem“
bogonadahnutih knjiga. Naime, crkva je između brojnih spisa prepoznala one koji su se za
nju dokazali kao nadahnuta Riječ Božja. Takav stav ozbiljnije ukazuje na dvostruku narav
Božje Riječi, kao one koja je istovremeno Božja, ali donekle nužno i ljudska, budući da se
Bog, koji ljubi i traži čovjeka, morao spustiti k njemu i postati mu sličan da bi s njim
komunicirao. No, činjenica je da takav stav, kao ustalom i sama kristološka debata, otvara
mnoga pitanja i pruža mnoge mogućnosti zastranjivanja u pokušaju da se dokuči kako se
božansko, sveto i nepogrešivo te ljudsko, palo i ograničeno mogu integrirati, bez upadanja
u *herezu. Suvremene protestantske debate oko naravi Riječi Božje moraju se razumjeti
u kontekstu te dileme. Ta se pitanja mnogo opširnije obrađuju u kolegijima koji donose
pregled sustavne ili dogmatske teologije.

Suvremeni pristupi Bibliji kao Riječi Božjoj. Dijete moje, ne zanovijetaj i ne prigovaraj;
Diskusije o naravi Božje Riječi pripadaju ovom to vodi u pogrdne riječi; ne budi drzak ni
našem vremenu. Moglo bi se reći da je rana zloban, jer se iz svega toga rađaju kletve i
hule.
crkva (naime, ona u prva tri stoljeća po Kristu)
Didahe III,6
lakše prepoznavala Kristov nauk u
apostolskom, jer su oni, koji su slušali i slijedili Isusa, mogli provjeriti točnost učenja. S
druge je strane već postojao predložak, jer su „Pisma“, koje apostol u ranije spomenutom
novozavjetnom tekstu naziva „Bogom nadahnutim“, bila već priznata kao hebrejska Biblija
ili – za kršćane – Stari zavjet. Crkva, naravno, poznaje, prihvaća i čuva spise apostola i
evanđelista, a ponegdje čak i neke druge pobožne spise poput *Hermina pastira i *Didahe,
no ovo zadnje doživljavaju kao nadopunu prihvaćenoga Svetog pisma. Ranu su crkvu više
mučila druga pitanja, prije svih Kristova narav kao bogočovjeka, a rane su teološke debate,
što je izvanredno lako prepoznatljivo u vjerovanjima toga vremena, okrenute kristologiji.

Iako bi se tako očekivalo, narav Riječi Božje nije glavna tema debata ni u 4. stoljeću, kad
se žestoko diskutira o *kanonu. U tom je razdoblju pitanje što je Riječ Božja među svim
tim spisima važnija od pitanja kako ljudska riječ može biti božanska i do koje mjere. Već
na samim počecima, pa čak i od rabinskog vremena, postojala su uglavnom dva načina
tumačenja Riječi – onaj alegorijski i onaj doslovni, što ukazuje na stanovite dileme oko
toga kako je Riječ nadahnuta, ali promišljanje o tome ostalo je sekundarno. Dileme sasvim
zamiru u monolitnom razdoblju srednjovjekovne crkve. To je bilo i za očekivati, jer crkva
u tom razdoblju ima veliku vlast nad vladajućim svjetonazorom te određuje, naređuje i
nadgleda svaki segment života. Sve što radi i govori, crkva radi i govori u ime Boga. Ona i
određuje značenje biblijskih riječi, a crkveno tumačenje teksta dobiva po autoritetu isti,
pa čak i viši, status nego sama biblijska riječ. Uza sve to, Biblija je ljudima uglavnom
nedostupna – što zbog tehnologije ručnog prepisivanja tekstova, uglavnom u
samostanima, što zbog opće nepismenosti širokih masa.

17
Moglo bi se ustvrditi da tek *reformacija (i njoj srodan pokret prosvjetiteljstva) otvaraju
diskusiju o naravi Riječi Božje time što Bibliju „katapultiraju“ među vjernike (i nevjernike)
i inzistiraju na tome da je osobno čitanje i proučavanje Biblije od presudnog značaja za
vjeru, za život svakog pojedinca i za život
crkve. Jednog se hrvatskog sina, Istranina
i reformatora, iako često osporavana, što
zbog osobnosti, a što zbog oštroumnosti i
oštrog jezika, danas sve više otkriva kao
pokretača pitanja *hermeneutike, to jest
razumijevanja teksta. Njegovo je ime
Matija Vlačić Ilirik, a njegovo ključno djelo,
Clavis Scripturae Sanctae, objavljeno je
1567. godine. Zbog problema koji mogu
nastati kad je Biblija u rukama puka, i
određenih opasnosti i proizvoljnosti u
njezinu tumačenju, prvi se put ozbiljno
diskutira o naravi Božje Riječi kao riječi
koju treba tumačiti.

Cijela se diskusija ponovno iz korijena

mijenja u 19. stoljeću pojavom
*znanstvenog pozitivizma u svijetu koji je opsjednut znanstvenim pogledom na svijet te
neograničenom vjerom u postignuća (prije svega prirodnih) znanosti. U tom razdoblju
Biblija sasvim gubi svoje a priori pravo na autoritet te se prvi put u povijesti javno,
znanstveno i književno „kritizira“ kao sasvim obično literarno djelo, a njezinu korisnost i
inspiraciju svodi se na puki izraz ljudske mudrosti, koji se pritom smatra prilično upitnim s
obzirom na povijesno-znanstvenu istinitost.

*Nova ortodoksija. Reakcija na takvo stanje u društvu i stav prema vjeri, bio je zahtjev
kršćana da se Bibliji u tom okruženju vrati njezino pravo na autoritet. I *Rudolfa
Bultmanna, kojeg se u crkvi često demonizira zbog *„demitologiziranja“ Biblije, treba
čitati u kontekstu njegova vremena. On je želio naglasiti kako Biblija svakako ima element
koji je egzistencijalno važan za čovjeka u svakom vremenu, a znanstvenoj je metodi
nedokučiv. Nažalost, rječnik Bultmannova vremena, kojemu se htio prilagoditi i od kojeg
nije odustajao, nije mu pribavio simpatije etablirane crkve. U tim je pokušajima, previše
podložan retorici i kategorijama razmišljanja svojega vremena, Bultmann polučio
suprotan efekt i upravo kritičarima Biblije dao argumente u ruke.

Bultmannov je pristup ispočetka podržao, a kasnije žestoko kritizirao, *Karl Barth, švicarski
reformirani propovjednik i teolog, te predložio drugi način razmišljanja o naravi Božje
Riječi. Budući da je Bog potpuno drukčiji od ljudi, i Božja Riječ čovjeku nužno mora biti
objavljena da bi je on mogao razumjeti. Čovjek je ne može razumjeti sam od sebe. Taj je
pristup danas poznat kao *nova ortodoksija (kasnije ga je Barth pokušao donekle
prilagoditi). To je pristup koji Bibliju razumije kao skup svjedočanstava grešnih ljudi. Riječ
Božja može biti potpuna samo kod Boga samoga, a Biblija može samo posredno biti Božja
riječ jer se obajvljuje u povijesti i na ljudskom (tj. nesavršenom) jeziku. Ona je, dakle, samo
svjedočanstvo o Božjoj Riječi, koje postaje djelatno jedino ukoliko sâm Bog nadahne
čitatelja da tu Riječ čuje.

18
Ako se gleda u kontekstu vremena u kojem je nastao, taj pristup možda rješava zahtjev
povijesnog trenutka, a taj je da se ljudski element u Bibliji mora shvatiti ozbiljno. Ipak,
rješenje koje se nudi nije zadovoljavajuće iz perspektive odnosa ljudskog i božanskog u
Bibliji. Ako je Biblija tek svjedočanstvo o Božjoj riječi, ne može ni izbliza zahtijevati onoliko
autoriteta koliko to zahtijeva izravan Božji govor. Ukoliko se, pak, inzistira na tome, kako
je to učinio Barth, da se Biblija mora čitati s istim božanskim nadahnućem kojim je i sama
nadahnuta da bi čovjeku doista bila Božja riječ, ostaje upitno što Biblija znači
nenadahnutom čitatelju. Prestaje li ona tada biti Božja riječ? I Barthovo je rješenje u
pogledu autoriteta Božje riječi nezadovoljavajuće, jer se prema tom modelu Božja riječ u
Bibliji nalazi tek uvjetno.

Iako nisu riješili pitanje nadahnuća Biblije, pristupi, koji su proizašli iz dijaloga sa
*znanstvenim pozitivizmom, donijeli su nekoliko korisnih pomaka u novozavjetnoj
znanosti. Među njima je svijest o tome da doista postoji problem u čitanju i tumačenju
Novoga zavjeta, odnosno da izravan pristup jednostavnim čitanjem ne mora biti jedini, pa
niti najplodonosniji. Ovisno o čitatelju i predrasudama s kojima prisutpa tekstu te stanju
njegova duha, jednostavno čitanje može biti i kontraproduktivno i pogrešno.

No napredak humanističkih znanosti, prije svega znanosti o književnosti i lingvistike,

općenito je podigao svijest o naravi i razumijevanju govora i teksta. Svijest o uvjetovanosti
teksta povijesnim kontekstom u kome je nastao, natjerala je teologe da pokušavaju čuti
biblijski tekst onako kako su ga čuli prvi čitatelji, što je postavilo dobre okvire za valjano
individualno tumačenje teksta nasuprot proizvoljnosti s jedne strane i apodiktičnog nauka
s druge strane. Spoznaje u znanosti o književnosti i lingvistici pomogle su prepoznati
sasvim nove elemente u tekstu i njegovom razumijevanju koji su značajni za teologiju. Na
primjer, prepoznala se uloga evanđelista kao urednika kršćanske predaje o Isusu.
Evanđelisti su u svojim zajednicama djelovali i kao učitelji i prenosili znanje o tome kako
je Isusov nauk primjenjiv u njihovom vremenu i na izazove koje to vrijeme nosi, što nije
samo pomoglo boljem shvaćanju teksta, nego pomaže i u aktualizaciji i primjeni teksta u
suvremenoj crkvi. Radom evanđelista postali su vidljivi prvi principi primjene Isusova
učenja u nove okolnosti rane crkve. Postali su vidljivi i problemi i stanice u procesu
nastanka prve crkve, a to značajno pomaže suvremenoj primjeni Biblije u različitim, novim
crkvenim kontekstima o kojima sama Biblija izravno ne govori.

Ta su saznanja pokrenula vrlo živahnu *egzegetsku djelatnost i dala uzmaha biblijskoj

teologiji u cijelosti, a posebno biblijskoj teologiji Novoga zavjeta. Biblijska je teologija,
naime, dugo bila podređena sustavnoj i dogmatskoj teologiji. Fenomen biblijske teologije,
a potom i opći zaokret od moderne, kao svjetonazora u kome se uzdalo u ono što je
objektivno i znanstveno, k postmoderni, koja naglašava subjektivno i relativno, ponovo je
potencirao pitanje o nadahnuću Biblije.

„Potpuno doslovna inspiracija“ ili „djelomična inspiracija“? U novije se vrijeme ponovo

rasplamsala rasprava o naravi nadahnuća Biblije. Mnogima, a prije svih onima u
konzervativnim evanđeoskim krugovima i u nekim pokretima unutar main-stream
kršćanstva, opet se čini da je to središnje pitanje rasprave. Smatraju, također, da je to
posebno važno ako pojedinci koriste metode pristupa tekstu iz perspektive čitatelja
(Reader Response), kakve su teologija oslobođenja ili feministička teologija. Ti su pristupi
svojim tumačenjima nekih biblijskih tesktova uzdrmali čak i neke od temeljnih
tradicionalnih doktrina crkve. Je li moguće da je Bog ponajprije Bog siromašnih, a ne
bogatih, pitali su se ljudi poput Gustava Gutierreza i Leonarda Boffa i svojim čitanjem

19
Biblije pokrenuli hajku na bogate crkvene strukture u Južnoj Americi povezane s
političkom elitom. Nakon što su za vrijeme rata morale napustiti svoje tradicionalne uloge,
koje su ih vezale samo za kuću, i žene su se, zbog toga što su muškarci bili odustni, počele
zapošljavati i ostvarivati izvan kuće. Nakon tog iskustva, teško se bilo vratiti na uzak
prostor kuće. Novi ženski angažman nije zaobišao ni područje teologije. Taj je poduhvat
razotkrio prisutnost žena u Bibliji u jednom novom svjetlu te pokazao njihovu značajnu
ulogu i ravnopravnost u Isusovu evanđelju. Među klasične tekstove iz tog područja ubraja
se velika rekonstrukcija uloge žena u ranoj crkvi u knjizi Elisabeth Schuessler Fiorenze Njoj
na spomen. Poslije takvih izazova, život u etabliranoj crkvi nije mogao ostati isti. Temeljno
je pitanje u toj situaciji mogu li ljudi tako „proizvoljno“ tumačiti Bibliju? Odnosno, kakav
je pristup Bibliji prikladan. Katolička je crkva ponudila svoju tradiciju kao rješenje, a ta je
da teolozi mogu istraživati tekstove, ali o valjanom tumačenju može odlučiti samo „crkva“,
tj. hijerarhija, a proklamirati ga papa ex catedra.

U protestantskim krugovima to je pitanje puno složenije, budući da se samo Biblija, a ne i

tradicija, smatra svetom te nije svatko samo pozvan tumačiti Bibliju za svoj život, nego mu
je to i sveta dužnost, ukoliko svoju vjeru shvaća ozbiljno. Pa ipak, pokreti teologije
oslobođenja i feminističke teologije silno su i tu uzburkali tradiciju i crkvene prakse,
osobito one protestantskoga Prvog svijeta. Ondje su dugo vladali i opustili se u svom
privilegiranom položaju bogati, sredovječni, bijeli muškarci. Zato su upravo oni, kada se
pojavila prijetnja drukčijeg tumačenja Biblije, željeli stati na kraj navodno proizvoljnom
drukčijem pristupanju Bibliji i inzistirali na kredibilitetu tradicionalnih tumačenja. Inzistirali
su na „potpuno doslovnom nadahnuću“ Božje riječi, a zapravo su se, kako smo već
primijetili, oslanjali na vlastita, ustaljena tumačenja koja često podupiru njihove
privilegije. Nije nimalo čudno što pobornici toga pristupa vode rat s karizmatskim
kršćanima koji inzistiraju na još uvijek živom utjecaju Duha Svetoga u životu vjernika, ali i
sa ženama za koje ti tumači smatraju, izrijekom ili podrazumijevanjem, *ontološki
inferiornima.

Da je takav pristup Bibliji neodrživ, jasno je i svakome tko je pokušao iskreno po tim
načelima živjeti. Kad se napuste gore navedena sporna područja oko žena i oslobođenja,
i kritičari suvremenih pristupa rado pribjegavaju egzegezi tekstova. Na primjer,
Galaćanima 3, 28 stih je za koji će doslovnjaci tvrditi da riječ o stanju predviđenom za
*eshatološko novo stvorenje, iako apostol govori u prezentu, odnosno u sadašnjem
vremenu: „Nema više... muško, žensko nego ste svi vi jedan u Kristu Isusu“, a Biblija sama
donosi svjedočanstvo o ženama koje vode crkve (Feba), poučavaju i muškarce (Priska) ili
prorokuju, to jest propovijedaju u zajednici (Filipove kćeri). Pritisnuta takvim prijeporima,
većina je protestantskog svijeta prihvatila pristup o „ograničenom doslovnom
nadahnuću“ koje ozbiljno uzima u obzir slobodu onih ljudi koji su pisanjem prenosili tekst.
Ipak, pri tome ne daju konkretne naputke o tome kako vidjeti što je Božje, a što ljudsko u
Božjoj riječi. Čini se, zapravo, da je to dobar pristup jer zahtijeva i osobnu vjeru i zajednicu
u kojoj pojedinac provjerava svoja tumačenja – a tu zajednicu u najširem smislu čine i svi
kršćanski pisci i mislioci kroz povijest. Iako je Biblija, dakle, u većini svojih tvrdnji, koje se
tiču spasenja i vjerničkog života, doslovno jasna, ona postaje jasnija ako uzmemo u obzir
povijesne okvire u kojima je tekst nastajao. Okolnosti u kojima se tekst piše i čita, literarne
osobine teksta, ali i to kako tekst funkcionira (na primjer kao sredstvo uvjeravanja i
argumentiranja) – sve je to ono što pomaže da bolje razumijemo Božju riječ koja je bila
upućena tim davnim prethodnicima, a potom postaje jasna i nama u okolnostima u kojima
mi živimo. Takav pristup dopušta pobožno čitanje laika, ali prihvaća i znanstveni pristup

20
teologa, te potonji smatra okvirom za individualno tumačenje. Načelo da biblijski tekst
danas ne može značiti nešto što nije mogao značiti kad je prvotno izrečen, vrijedi i dalje,
a svjetovna kultura, koja je autora uvjetovala, ne može biti sveta samo zato što joj je
biblijski autor pripadao. Bolje upoznavanje okolnosti nastanka biblijskog teksta otvara
način razumijevanja teksta koji površnim čitanjem možda ne dolazi odmah do izražaja, ali
može imati presudno značenje za život pojedinca i crkve.

No, takav pristup Bibliji mora imati i

slobodu ispraviti pogrešna shvaćanja,
zapravo kontekstualizacije, koje su danas
besmislene, a bile su bez promišljanja
prihvaćene ili su čak umnažale grijeh, pa i
grijeh crkve, prema nekim skupinama u
društvu. Valja reći da taj pristup ozbiljno
shvaća Riječ Božju koja u svako vrijeme
djeluje oslobađajuće i potiče vjeru i ne
podržava a priori jake i bogate u njihovoj
vlasti nad siromašnima i slabima.

Ako pogledamo što se događalo kroz

vrijeme, čini se da je upravo taj stav bio i
uobičajen među proučavateljima Pisma
kroz povijest. *Talmud, židovski komentar
na Toru, predlaže zanimljiv obrazac prema
kojem je Riječ Božja u sredini stranice, a
tumačenja, pa makar i oprečna i polifona, dolaze sa strane. Riječ ostaje ista, ali se obraća
ljudskoj zajednici. Ona potiče, stvara i oslobađa na nove načine. Ona je relevantna u svim
okolnostima. Ništa manje se od Božje riječi i ne može očekivati.

Za daljnje proučavanje:

Internetski izvori:

Mnogi stari spisi relevantni za biblijsku znanost mogu se naći na poveznici:

Christian Classics Ethereal Library http://www.ccel.org

Mnogi drugi spisi klasičnog razdoblja mogu se naći online na stranici Billa Theyera Lacus
Curtius u originalu i u prijevodu na engleski:
http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/home.html

Temeljni alati za egzegezu postoje i online na poveznici https://biblehub.com/ (razni

prijevodi Biblije, stariji komentari, interlinearne verzije Biblije i drugo).

Slični egzegetski alati mogu se naći i na poveznici https://www.biblegateway.com/

Talmud je dostupan i online:

https://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/Judaism/FullTalmud.pdf

Literatura:

R. H. Charles, ur.: The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament. Oxford:
Claredon Press, 1913.

21
J. Neussner: The Mishnah: A New Translation. New Haven et al.: Yale University Press,
1988.

G. Vermes, ed.: The Complete Dead Sea Scrolls in English. London: A. Lane, 1997.

22
23
2.
Zadaci novozavjetne znanosti

U ovom poglavlju:
✓ učimo o počecima znanstvenog bavljenja Novim zavjetom
✓ raspravljamo o zadacima novozavjetne znanosti
✓ učimo o primarnim i sekundarnim izvorima novozavjetne
znanosti

Uvod
Ako smo zaključili da je Novi zavjet kao kršćanski, Bogom nadahnut tekst, ujedno i Božja i
ljudska riječ, jasno je da mu se kao takvom može i znanstveno pristupiti. U kršćanskom
smislu, naravno, pristup bez računanja na Božju objavu nikad ne može pretpostavljati
potpuno razumijevanje, no to ovdje neće biti predmet rasprave. Okrenut ćemo se onom
proučavanju koje nam je dostupno u akademskom okruženju. U ovom ćemo se poglavlju
tako baviti predmetom i problematikom biblijske teologije Novoga zavjeta te izvorima na
kojima počivaju njezina istraživanja.

Primarni predmet i izvor znanstvenog istraživanja Novoga zavjeta je, dakako, sam Novi
zavjet. Novi zavjet skup je od 27 zasebnih djela koja su nastala u prvom stoljeću poslije
Krista u kršćanskoj crkvi, a ta se djela pripisuju apostolima ili njihovim bliskim suradnicima.
Iako je u tom pogledu Novi zavjet vrlo raznoliko štivo, on je, ipak, sve u svemu malena
knjiga od tristotinjak stranica. Postavlja se pitanje ima li uopće smisla bavljenje tako
malom knjigom smatrati zasebnom znanošću. Zato što je sadržaj Novoga zavjeta bitno
vezan za sadržaj Staroga zavjeta, novozavjetna se teologija u nekim denominacijskim
smjerovima (npr. u rimokatoličkoj teologiji) neće izdvajati iz cjelokupnosti biblijske
teologije. Druge denominacije – napose protestantske i slobodne protestantske – stavljaju
toliko jak naglasak na tu malu knjigu da njezino zasebno proučavanje smatraju posebno
važnim. Zato se u rimokatoličkom okruženju uglavnom barata pojmom biblijske teologije,
koja je katkad dodatno određena kao novozavjetna ili starozavjetna, a u protestantskim
se krugovima inzistira da se biblijski teolozi, ili „bibličari“, prema specijalizaciji odrede kao
novozavjetničari ili starozavjetničari. Ako napravimo takvu podjelu, odlučili smo da postoji
dovoljan razlog za opravdanost bavljenja Novim zavjetom kao zasebnom granom
znanosti, iako se to naoko čini vrlo uskim poljem. U epohalnom govoru o zadacima
novozavjetne znanosti, što ga je 1993. godine pred *Studiorum Novi Testamenti Societas
(SNTS) održao pokojni tübingenški profesor Martin Hengel, jedan od vodećih
novozavjetničara 20. stoljeća, govori se upravo o tom pitanju. Hengelov je odgovor da
novozavjetna znanost ima smisla ako se ozbiljno shvati njena egzegetska zadaća u suradnji
s mnogobrojnim i raznolikim teološkim zadacima. U tom se slučaju polje proučavanja, koje
utječe na predmet proučavanja, značajno proširuje.

1.2. Počeci novozavjetne znanosti

Novi zavjet oduvijek se proučavao, no to se proučavanje sve do reformacije ne odvaja kao
zasebna znanost niti ima određenu metodologiju kao znanstvena disciplina. Proučavanje
Novoga zavjeta spadalo je u biblijsku teologiju zajedno s proučavanjem Staroga zavjeta.
Uz to, biblijska je teologija smatrana samo podmetodom unutar šire sistematske, odnosno

24
dogmatske, teologije. Dogmatska bi se teologija trebala temeljiti na iščitavanjima svetoga
teksta, no u praksi često samo odabire tekstove koji odgovaraju potrebama sadašnjeg
trenutka pa se tako dogodilo da crkva autorizira proces čitanja biblijskoga teksta a ne
obrnuto, tj. da se autoriziraju tumačenja, koja ne proizlaze nužno iz teksta.

Taj, u mnogome letargičan, pristup Bibliji mijenja se s reformacijom, kada se pod znak
pitanja stavljaju neke temeljne crkvene dogme ali ovaj put na temelju iščitavanja biblijskih
(prije svega novozavjetnih) tekstova. Princip *Sola Scriptura i davanje Biblije u ruke
običnog puka (čemu je značajno doprinio i izum tiskarskog stroja) neminovno zahtijeva
odgovor na pitanje autoriteta u tumačenju. Nije, na kraju, svejedno tumači li Bibliju kakav
neobrazovan i gotovo nepismen seljak, ili pak netko sa znanjem starih jezika, kulturan i
obrazovan u mnogim područjima, pa i u teologiji. Kao što znamo, reformacija i kretanja u
povijesti u kojima se ona događa pogoduju racionalističkom pristupu i početku
prosvjetiteljskog doba a time posredno i nezaobilazno i počecima industrijske revolucije,
neovisne znanosti i individualizma. Metoda znanstvenog pozitivizma postaje značajna za
shvaćanje svijeta: *škola povijesti religija uči nas o „predznastvenom“ *mitološkom
pristupu svijetu i religiju često svodi na puki sociološki fenomen obilježen, ne osobito
lijepo rečeno, nedostatkom pameti u starih naroda. Nije se trebalo dugo čekati da i
kršćanstvo, pa i njegovi sveti spisi, prema toj metodi dođu na red kritike. Škola povijesti
religija doista je svoju metodu i zvala „kritikom“. Zapravo, njeni su zagovornici bili među
prvima zato što je ta znanost nastala u, takoreći, europskom okruženju pa je bilo logično
da će se među prvima proučavati fenomen kršćanstva. Možemo možda i napomenuti da
su se u okvirima toga pristupa druge religije gledale s puno više simpatije nego kršćanstvo.
Smatrale su se pukim izrazom egzotičnog neznanja, dok je kršćanstvo, povezano s
vladajućim strukturama u većini Europe, i u dugim povijesnim razdobljima, doživljeno kao
neka vrsta Velikog brata, koji vjerskim zavjerama priječi istinu.

Kad je *Gotthold Lessing posthumno izdao *Reimarusovo djelo u kome ovaj tvrdi kako
Isus nije povijesna ličnost nego mit crkvene zavjere, to je bila samo poslovična „točka na
i“ procesa koji se već dobro razmahao Europom. Ipak, upravo je ta točka pokrenula lavinu
pitanja koja su se dugo rađala u društvu ograničenom i definiranom etabliranim, političkim
kršćanstvom. Tako je Hermann Samuel Reimarus pokrenuo „prvu *potragu za povijesnim
Isusom,“ ali i posredno kumovao rođenju „novozavjetne znanosti“. Tu prvi put svjesno
prestaje intuitivno hermeneutičko čitanje Novoga zavjeta, a postavljaju se pitanja o njemu
kao o „običnoj“ književnosti i povijesnom djelu. Nas ovdje u ovom trenutku ne zanimaju
toliko ta istraživanja i njihove metodologije – o tome će biti mnogo više riječi u drugim
poglavljima ovog udžbenika, nego nas zanima rezultat koji iz toga proizlazi na duge staze.

Sve do kraja prošlog stoljeća tabori su bili prilično podijeljeni na one koji Novome zavjetu
pristupaju iz *dijakronijskih, to jest povijesnih, i onih koji mu pristupaju iz *sinkronijskih,
tj. literarnih metoda. Jedni su značenje ograničavali povijesnim datostima prvoga teksta,
a drugi su pokušali čitati tekst kakav je sada (ili makar onakvim kakvim se sada čini), bez
razmišljanja o tome kako je takvim postao. Sinkronijsko, pak, čitanje ima više mogućih
ishoda – ono može biti „teološko“, tako da se u tekst učitavaju teološke predrasude tj.
dogme; može biti čvrsto omeđeno povijesnim kontekstom, tako da postane golom
poviješću; ili može biti sasvim „dekonstruirano“ iz perspektive suvremenog čitatelja, koji
ne brine o povijesnom kontekstu, tako da tekst postane ovisan samo o doživljaju čitatelja.
Ne treba se čuditi što u tim okolnostima i na početku novog milenija postoje jasno
određeni „kampovi“ podijeljeni na povijesne i teološke čitatelje. Ozbiljan čitatelj Novoga

25
zavjeta htjet će čitati tekst i vidjeti što mu on govori o Bogu (književno-teološki pristup),
ali će isto tako htjeti znati na koji je način tekst nastao, odnosno što su bile namjere autora
i što su mogli čuti prvi primatelji (povijesno čitanje). Bit će mu važno, dakako, i u kakvom
je odnosu tekst s drugim spisima iz istog razdoblja – bili oni kršćanski ili sekularni. I više
još, željet će čuti što su drugi ljudi kroz povijest, ali i suvremenici, rekli i čuli iz tog teksta.

1.3. Zadaci novozavjetne znanosti

Ako prihvatimo gore navedene postavke, očito je da su zadaci novozavjetničara
mnogobrojni i raznoliki te da nadilaze puko iščitavanje samoga biblijskoga teksta. Mi ćemo
ih ovdje najprije nabrojiti, a zatim ćemo ponešto i reći o ovdje izdvojenim zadacima.
Mišljenja se razlikuju, pa će jedni smatrati da je potrebno dodati još neki aspekt, a drugi
da neki od ovih aspekata nisu ni potrebni. Uz to, sve dok traju epistemološke rasprave,
novozavjetna znanost i njezina metodologija ne mogu se smatrati upotpunjenima.

2.2.1. Novozavjetničari trebaju poznavati cijelu Bibliju, jer je Novi zavjet po definiciji
ispunjenje Staroga zavjeta
Novi zavjet ne može se smisleno razumjeti ukoliko se ne poznaje hebrejska Biblija za koju
je Novi zavjet bitno tematski vezan. Temeljna priča Novoga zavjeta vezana je uz Isusa,
kojega su prvi kršćani smatrali Mesijom (grčki prijevod te riječi je Krist) opisanim u
Starome zavjetu kao Božje obećanje za spasenje svijeta. Novozavjetni pisci često citiraju
Stari zavjet, ali se i nesvjesno koriste njegovim jezikom i u svojih čitatelja podrazumijevaju
njegovo poznavanje.

2.2.2. Poznavanje klasičnih jezika i klasične književnosti te hebrejskog i semitskih jezika

Temeljni tekst bibličara novozavjetnog usmjerenja napisan je na grčkom jeziku, a pomoćni
tekstovi i Stari zavjet, na hebrejskom, aramejskom i grčkom. Kako smo ranije napomenuli,
novozavjetna se znanost temelji na izvornom (prihvaćenom) tekstu Novoga zavjeta na
grčkom jeziku.

Važniji stari rukopisi Novoga zavjeta

No, novozavjetničar ne radi samo s „prihvaćenim tekstom“, nego nužno i s aparatom
prihvaćenog teksta.

Aparat ukazuje
na alternativna
čitanja, na
učestalost
određene
varijante u
rukopisima pa čak
i alternative u
interpunkciji.

26
 Stranica grčkog Novog zavjeta UBS
Tekstovi na temelju kojih se izradio
današnji textus receptus,
mnogobrojni su i različiti. Najstariji
su među njima takozvani papiri, tj.
fragmenti vrlo starih rukopisa. Oni se
označavaju gotičkim slovom „p.“
Velika slova u aparatu označavaju
važnije rukopise, a brojevi mlađe
manuskripte.
Josip Flavije ili rani kršćani?
„U to je vrijeme ondje živio Isus, mudar čovjek, ukoliko ga
se uopće može nazivati čovjekom. Bio je on čovjek koji je
izborio iznenađujuća postignuća i bio je učitelj onih koji bi
radosno prihvaćali istinu. Zadobio je mnoge Židove i
mnoge među Grcima. On je bio Mesija. Kad ga je Pilat,
nakon što je čuo da su ga optužili neki u društvu visoko
pozicionirani ljudi, osudio na razapinjanje, oni koji su ga
najprije naučili ljubiti nisu odustajali od svoje privrženosti
njemu. Treći im se dan on ukazao kao vraćen u život, jer
su drugi Božji proroci to i nebrojene druge čudesne stvari
prorokovali o njemu. I pleme kršćana, koji se tako zovu po
njemu, do ovoga dana nije nestalo.“
Zadatak: Prouči ovaj citat iz Židovskih starina 18, 63-64
(dostupno na mreži; traži Josephus Antiquities), pa
pokušaj razlučiti što su doista Flavijeve riječi, a što
vjerojatno kasnije kršćanske „dorade“ teksta.

Sveobuhvatniji kodeksi – tj. uvezane knjige s većim brojem kanonskih spisa, dolaze nam
tek iz 4. i 5. stoljeća. Najznačajniji su među njima Kodeks Siniaticus, koji se označava
hebrejskim slovom alef ‫א‬, i Kodeks Vaticanus, koji se označava latinskim velikim slovom A.
Za detaljniji uvod u korištenje aparatom moguće je pogledati Uvod u UBS-ov grčki Novi
zavjet, ali postoje i razne uvodne i specijalističke knjige posvećene rukopisima. I ne
najmanje važno, rani crkveni pisci često su i iscrpno citirali dijelove evanđelja i poslanica,
pa su tako i njihova djela izvor ranih rukopisa koji se koriste u tekstualnoj kritici a sve u
svrhu dobivanja boljeg uvida u izvorni tekst za koji postoji mogućnost da je povijesno
točniji. Ovdje se spominju, na primjer, Ivan Zlatousti i Kiril. Svi ti rukopisi i fragmenti
nazivaju se primarnim izvorima za novozavjetnu znanost.

Među primarne izvore ubrajaju se, dakako, i starozavjetni tekstovi, koje Novi zavjet često
izrijekom ili parafrazom citira i mnogim se intertekstualnostima i na razne načine na njih
odnosi. Starozavjetna je misao izvjesni misaoni svod pod kojim nastaje Novi zavjet. I tu
imamo više verzija teksta Staroga zavjeta, kojima su se koristili pisci Novoga zavjeta, pa ih
je važno spomenuti.

Najstariji je tekst Staroga zavjeta na grčkom i zove se *Septuaginta (službena skraćenica

je *LXX). Predaja kaže da je taj prijevod, očito već tada postojećeg cjelokupnog teksta na
hebrejskom jeziku, sačinjen po naredbi helenskog kralja Ptolomeja II. On je, kao i svi iz
loze Ptolomejevića, vladao iz grada Aleksandrije u Egiptu. Bio je simpatizer židovske
religije, što i ne bi trebalo čuditi, budući da
Razmisli: Zašto bi proučavatelju Novoga se židovska vjera u jednoga, nevidljivoga
zavjeta trebala znanja o svim tim verzijama Boga, Stvoritelja svega, umnogome uklapala
Biblije? Možeš li navesti neke razloge?
u filozofska kretanja helenističkih ideala. Uz

27
taj prijevod Biblije na grčki, očito je da su se novozavjetni pisci, ali i sam Isus, koristili
takozvanim Targumom, aramejskim tekstom Staroga zavjeta – aramejski jezik inačica je
hebrejskog jezika koji se govorio u Palestini u Isusovo vrijeme. I, naravno, koristila se i
Biblija na hebrejskom jeziku, Tanak (složenica od Tora, Neviim (proroci) i Ketuvim (spisi).
Mnogi su rukopisi Staroga zavjeta nađeni u Kumranskim pećinama. U njima su odstupanja
teksta, od mlađih poznatih verzija, minimalna.

2.2.3. Poznavanje povijesnih okolnosti od 5. st. prije Kr. do 3 st. po Kristu

Kao što smo već ranije vidjeli, novozavjetni tekst ne stoji u zrakopraznom prostoru, nego
je ljudima dan u određenom povijesnom kontkestu. Zato je za novozavjetničara važno
razumjeti i kontekst cijeloga toga povijesnoga razdoblja. Prijevodi Staroga zavjeta na grčki
važni su jer, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, prijevodi uvijek unose okruženje jezika
u koji se prevodi i time otkrivaju na koji je način tekst bio važan za okolnosti u kojima su
živjeli drevni čitatelji. Isto tako, kad se, primjerice, u Septuaginti prevodi hebrejski tekst,
može se vidjeti kako su se neki teži tekstovi interpretirali u helenističkom okruženju.

Povijesne okolnosti bit će podrobnije opisane u sljedećim poglavljima, no ovdje nam je

važno pozabaviti se izvorima na temelju kojih se to povijesno istraživanje može odvijati.
Vremenski okvir za izvore koje smatramo primarnima za novozavjetno proučavanje,
obično se određuje razdobljem Drugog Hrama – tj. od djelimičnog povratka Židova iz
babilonskog sužanjstva u 5. st. prije Krista (kako je opisan u Knjizi Ezrinoj i Nehemijinoj).
Hram, čija je gradnja tada započela, dovršio je Herod Veliki, Edumejac, od Rimljana
potvrđen kralj Palestine u vrijeme kad se rodio Isus. Taj je „*Drugi Hram“ podignut na
temeljima srušenog Salomonovog Hrama (Prvi Hram), a srušli su ga Rimljani 70. godine po
Kristu za židovskih ustanaka. Izvori koji su na raspolaganju istraživačima Novoga zavjeta,
velikim su dijelom židovski no postoje i helenistički i rimski izvori značajni za
novozavjetničare.

Židovski izvori. Među značajne židovske izvore ubrajaju se četiri knjige o Makabejcima,
koje su vjerojatno nastajale u drugom stoljeću prije Krista, kad su u Izraelu vladali
Makabejci. Od tih knjiga, povijesno je najznačajnija Prva knjiga o Makabejcima. Dvije
knjige o Makabejcima lako se nađu u rimokatoličkim izdanjima Svetoga pisma.

I Josip Flavije, židovski povjesničar (*37. g. po Kr.) koji je za vrijeme židovskih ratova prešao
na stranu Rimljana i živio u Rimu, značajan je izvor za židovstvo Isusovog vremena. U
Židovskom ratu Isus se čak spominje poimence, no nije sasvim jasno radi li se tu doista o
autentičnim Flavijevim riječima, budući da su knjige očuvali kršćani, pa je moguće da su
neki dijelovi „kristijanizirani“, iako većina smatra da su preinake, ako ih je bilo, male.

Svici s Mrtvog mora svakako su najpopularniji skup starih izvora, a otkriveni su 1947.
godine. U jedanaest pećina pronađen je red, katkad i vrlo dobro očuvanih, svitaka,
židovskih vjerskih spisa. Tu se našlo prijepisa starozavjetnih knjiga – napose Ponovljenog
zakona i proroka Izaije, apokrifne (ili deuterokanoske knjige) koje se danas mogu dijelom
naći u rimokatoličkim izdanjima Biblije (kao što su Makabejci, Judita, Baruh, Mudrost itd.);
zatim pešarim (jednina: pešer), komentari na razne starozavjetne knjige te različite druge
knjige zajednice koja je, vjerojatno pred nekom prijetnom, sakrila svoje spise u te špilje.
Među tim su spisima pjesmarice, tj. knjige Psalama, napuci za život u zajednici te različiti
apokaliptički spisi.

28
Spisi koje novozavjetničari često konzultiraju, ubrajaju se u takozvane pseudoepigrafe, tj.
apokaliptičke knjige nastale uglavnom u dva stoljeća prije Krista, koje su pisane pod
pseudonimom nekog od velikih židovskih mudraca. Među njima su najpopularnije
Henokove, Ezrine i Baruhove knjige.

Značajni su izvori, iako se ne mogu precizno datirati, Mišna i Talmud. Mišna je sabrana
ranije – oko 200. godine poslije Krista, a Talmud oko 400. godine poslije Krista. Oba izvora,
međutim, sadrže kako „suvremene“, tako i drevne izreke židovskih učitelja, rabina. Često
je te izreke teško datirati pa je teško i precizno znati koliko je koristan njihov doprinos
tumačenju novozavjetnih tekstova. Sigurno je, ipak, da puno možemo naučiti iz toga kako
su tekstu pristupali oni koji su većim dijelom bili suvremenici Isusa i apostola.

Posljednji, ali ne i nevažan, židovski je filozof i političar Filon Aleksandrijski. Bio je Isusov
suvremenik i njegovi spisi osvjetljavaju razumijevanje biblijskih tekstova u to vrijeme, što
je zanimljivo usporediti s Isusovim učenjem i s učenjima apostola Pavla.

Grčki i rimski izvori. Kako je Palestina Isusovog vremena bila pod vladavinom Rima tek
nekoliko desetljeća, a duga stoljeća prije toga pod helenističkom vlašću, valja nam,
dakako, pogledati i grčke i rimske izvore, osobito zbog okolnosti nastanka novozavjetnih
spisa i konteksta Isusova života i učenja. Pri tome je važno podsjetiti se da su Židovi pod
Partima dobili priliku vratiti se u svoju zemlju iz takozvanog babilonskog sužanjstva, iako
su i dalje bili pod njihovom vlasti. S tim u vezi, proučavatelji
Novoga zavjeta moraju biti upoznati s literaturom klasične Zadatak:
Grčke, s klasičnom filozofijom i povijesti, da bi bolje razumjeli Pronađi u Starome
misaone okolnosti u kojima je Isus živio i djelovao te brojne zavjetu zgode Henoka,
aluzije na prilike toga svijeta, iako se kršćani tu izravno ne Ezre i Baruha. Po čemu
su se isticali ti ljudi?
spominju. Treba imati na umu da su važni izvori informacija i
natpisi na nadgrobnim i drugim spomenicima, a njihovo je
odgonetavanje jedna čitava zasebna znanost.
Kako se označavaju kumranski spisi
Kršćane izravno spominju dva rimska
Oznake spisa sastoje se od brojke i povjesničara: Tacit u svojim Analima, gdje ih
slova Q te onda slijedi brojka ili
opisuje kao pripadnike smrtno opasne religije
kombinacija brojki i slova koja
identificira spis. (An XV 44, 2-8) i Svetonije u Životima dvanaest
Npr. 4QpHab Cezara (od Julija Cezara do Domicijana), gdje
4Q označava broj špilje u kojoj je spis kršćane opisuje kao „na smrt opasnu sektu.“
pronađen; Svetonije u Životu Klaudija navodi mali
p je oznaka za „pešer“ (komentar) kuriozitet koji kaže da je Klaudije dao istjerati
Hab je oznaka za Knjigu proroka
Habakuka
Židove iz Rima radi svađe oko nekog „Kresta“.
To znači da je 4QpHab komentar na To se često shvaća kao indicija da su u rimskim
Habakukovu knjigu. sinagogama 48. godine po Kristu nastali nemiri
na koje Klaudije reagira. Zapravo su to
Koristi se internetom i pronađi o kojim vjerojatno bile razmirice među kršćanima
se spisima radi: 1QS; 1QM; 2QGen;
židovskog i nežidovskog porijekla s onima u
6QD.
sinagogi koji Krista ne prihvaćaju kao Mesiju.
TACIT O ŽIDOVIMA (Povijest, Knjiga V, oko 110. g. po Kr.)

„(Židovsko) bogoštovlje, bez obzira na njegovo porijeklo, zaslužuje poštovanje samo zbog svoje starosti; ... svi
njihovi drugi običaji, koji su u isti mah perverzni i odvratni, svoju snagu imaju samo zbog svoje zloće.
Najprezreniji među rasama, prezirući vlastita vjerovanja, njima donose priloge i darove. To je umnožilo

29
bogatstvo Židova, kao i činjenica da su oni među sobom beskrajno iskreni i uvijek spremni pokazati milost,
iako ostatak čovječanstva zasipaju svom neprijateljskom mržnjom. Na gozbama sjede zasebno i odvojeno
spavaju i iako su kao nacija jedinstveno skloni požudi, suzdržavaju se od odnosa sa ženama iz drugih naroda;
između sebe, ništa im nije zabranjeno. Prihvatili su obrezanje kako bi se razlikovali od drugih muškaraca. Oni
koji prelaze na njihovu religiju prihvaćaju tu praksu i kao prvu lekciju iskazuju prijezir prema vlastitim
bogovima, razbaštinjuju vlastitu zemlju i ništavnim smatraju roditelje, djecu i braću. Pa ipak se brinu za svoje
potomke, da povećaju svoj broj. Među njima je nezakonito ubiti i jedno novorođenče. Smatraju da su
besmrtne duše bilo koga tko bi pao u ratu ili od krvnika. Odatle žar da uzdižu svoju rasu i da preziru smrt.
Radije pokapaju svoje mrtve, nego da ih spaljuju, pa time slijede egipatski običaj; mrtvima iskazuju isto
poštovanje i imaju ista vjerovanja o Podzemlju.

No, drukčije stoje stvari oko božanskih stvari. Egipćani štuju mnoge životinje i slike monstruoznih vrsta; Židovi
imaju čisto mentalne slike božanstva, kao jednoga u svojoj biti. One koji stvaraju ljudske slike od propadljivih
materijala smatraju svjetovnima. Oni smatraju da je to Biće vrhovno i vječno i da se stoga ne može naslikati
niti propasti. Zato ne dopuštaju da, niti u njihovim gradovima a još manje u njihovim hramovima, stoje slike.
Takvo poštovanje ne dobivaju niti njihovi kraljevi, ali niti naši carevi. No, iz činjenice da su nekoć njihovi
svećenici pjevali uz zvuke frule i cimbala, da su nosili vijence od puzavca, te da se u Hramu našla zlatna loza,
neki su smatrali da oni zapravo štuju Libera, koji je pokorio istok; iako se njihove institucije nikako ne poklapaju
s tom teorijom. Liber je, naime, ustanovio svečano i veselo bogoštovlje, a židovska je religija bezukusna i zla.“
(prijevod autora, s engl.)

Zadatak: Proanaliziraj ovaj govor obraćajući pažnju na proturječnosti. Na koji se način iz današnje perspektive
i društvenih vrijednosti Tacitov opis Židova zapravo mora smatrati pohvalom?

Zapazi da sve do kraja prvog stoljeća kršćanstvo nije zasebna religija nego židovska sekta. Koji bi se dio teksta
mogao vidjeti kao aluzija na kršćane?

2.2.4. Sekundarna literatura

Iako je ovo posljednje na našem popisu, nije najmanje važno: proučavatelj Novoga zavjeta
nalazi se uvijek u zajednici tumača i ako želi biti ozbiljan, treba svoju zadaću tumačenja
obavljati „interdisciplinarno“, i to na više razina.

Biblijski teolog Novoga zavjeta radi interdisciplinarno kad u svoj rad unosi spoznaje iz
drugih grana, poput sociologije (koja se bavi modelima po kojima se ljudi spajaju i žive u
skupinama) ili lingvistike (koja se bavi pravilima razvoja jezika), ali i retorike (načini
uvjeravanja), pa čak i psihologije (funkcioniranje ljudske psihe). Ipak, u tim situacijama
mora biti oprezan jer mu prijeti anakroničnost, tj. učitavanje neprikladnih suvremenih
kategorija u povijesne situacije.

Biblijski teolog Novoga zavjeta mora interdisciplinrano pratiti i židovsku egzegezu i svjesno
ulaziti u razmjenu sa židovskim biblijskim stručnjacima, jer će mu to donijeti uvid u dugu
povijest tumačenja Biblije, što može biti vrlo značajno za razumijevanje Isusa ili Pavla, ali i
konteksta Novoga zavjeta.

Interdisciplinarnost podrazumijeva ekumensko čitanje teksta i uzimanje u obzir teologa iz

različitih denominacija. Iz tog razloga, biblijska je teologija vrlo značajno polje teologije u
okviru kojeg je najlakše početi s ekumenizmom. Kad su ljudi, bez obzira na tradiciju,
okupljeni oko Riječi Božje, denominacijske i tradicijske granice, budući da su dogmatski
određene, prestaju biti najvažnije, a otvara se mjesto za dijalog i plodnu i ujedinjujuću
razmjenu.

Tako biblijska teologija Novoga zavjeta postaje široko polje vrlo raznolikoga proučavanja i
zahtijeva od svojih znanstvenika vrlo različite sposobnosti, a povrh svega dobru moć
analitičkog i cjelovitog razmišljanja. I kad smo sve to sabrali, valja još napomenuti, zajedno
s Martinom Hengelom, da novozavjetna znanost ima smisla samo ako je ukorijenjena u

30
hermeneutici, odnosno da se sva ta proučavanja provode zato da bi se suvremenom
čitatelju tekst približio do te mjere da mu postane smislen i primjenjiv.

Za daljnje proučavanje:

O rukopisima (popis, opis, datiranje) ukratko u Uvodu u bilo kojem izdanju Novoga zavjeta
na grčkom United Bible Society, UBS-a.

J. K. Riches: A Century of New Testament Study. Valley Forge: Trinity, 1993.

Neke korisne poveznice:

O „atmosferi“ s mjesta gdje su pronađeni kumranski rukopisi:
https://www.youtube.com/watch?v=SLQB-Y97bxk (5 minuta) ili pak duža verzija ovdje:
https://www.youtube.com/watch?v=wneSV0FOsMA (50 minuta)
Neke poveznice za poznavanje starozavjetnih spisa:
Za više o Mišni vidi ovaj uvod:
http://www.chabad.org/multimedia/media_cdo/aid/3335575/jewish/Lesson-6-Boiling-
Point-The-Mishnah-Is-Written.htm
Za više o uvodu u Talmud vidi ovdje:
http://www.chabad.org/multimedia/media_cdo/aid/3335663/jewish/Lesson-7-Boiling-
Over-The-Talmud-Is-Redacted.htm ili ovdje:
http://www.chabad.org/multimedia/movie_cdo/aid/1256815/jewish/The-Talmud.htm
i ovdje: http://www.chabad.org/multimedia/movie_cdo/aid/1256816/jewish/The-
Jerusalem-and-Babylonian-Talmuds.htm
Tacitove Povijesti V ovdje:
http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Tacitus/Histories/5A*.html

31
 2. cjelina:
Povijesni kontekst Isusovog djelovanja

32
3.
Od babilonskog sužanjstva do Isusa

U ovom poglavlju:
✓ upoznajemo se s povijesnim, društvenim i
geografskim okruženjem u kojem je Isus rođen
✓ raspravljamo o elementima helenizacije Aleksandra
Velikog i o ishodima njegovih nakana
✓ razmišljamo o potrebi za identitetom u globalnom
okruženju na temelju židovskih težnji za slobodom

Uvod
Napuštamo razgovor o nadahnutosti Novoga zavjeta i zadacima novozavjetne znanosti i
počinjemo se baviti okruženjem u kojemu nastaju knjige Novoga zavjeta. To ponajprije
znači baviti se okolnostima pojave protagonista Novoga zavjeta (a kršćani bi ustvrdili i
Staroga zavjeta), Isusa. Kao što smo već napomenuli, naš će pristup biti primarno
povijesno-kritički, tj. tekst i podaci iz teksta gledat će se iz perspektive povijesne
vjerojatnosti, opisujući najprije, što je bolje moguće u ovako kratkom pregledu, povijesne
okolnosti Isusove Palestine. Bavit ćemo se pitanjima važnima za društveni život zajednice
kojoj je pripadao Isus, vjerskim pitanjima koja su pokretala ljude onoga doba, te važnim
pokretima i njihovim načinom razmišljanja. Mnogobrojne su knjige već napisane na tu
temu, posebno kad se radi o općoj svjetskoj povijesti, te nam je ovdje zadatak dati nešto
kraći pregled u nadi da studenti puno toga znaju iz prethodnog školovanja pa će se ovdje
na to podsjetiti.

1.4. Prije Grka

Isus je trajno obilježio povijest — godine novoga vijeka broje se prema njegovu rođenju
čak i ako neki iz tolerancije prema drugim tradicijama ne spominju „prije i poslije Krista“
nego govore „prije i poslije naše ere“. Iako je tako značajno obilježio povijest, i Isus se
rodio u nekom određenom vremenu i na nekom određenom mjestu koje su obilježili
povijesno veliki i značajni događaji. Kad apostol Pavao elaborira o vremenu Isusova
dolaska, on, smatraju mnogi, te događaje proročki naglašava kao bitne za Isusov dolazak:
„A kada dođe punina vremena, odasla Bog sina svoga...“ (Gal 4, 4). Moglo bi se reći kako
on smatra da i vrijeme i mjesto dolaska Božjega Sina surađuju na zadatku spasenja. Kakva
je to, dakle, „punina vremena“ u koju se Isus rađa i u kojoj djeluje?

1.4.1. Palestina i helenizacija

Priča počinje u 4. stoljeću prije Krista i naziva se *helenizacijom, to jest podvrgavanjem
Sredozemlja grčkoj kulturi. Kad danas proučavamo povijest, čini se da je sve što se tiče

33
Grčke važno. Kako bi simpatično primijetio Costa u filmu Moje grčko vjenčanje „nema
pojma koji nije proizašao iz grčkog.“ Tu su veliki grčki filozofi i filozofske škole, korijeni
demokracije u prvim gradovima-državama, u kojima su ljudi došli do ideje o
samoupravljanju, tu su bogovi, čija su imena prevedena na druge jezike. No sve bi to ostalo
neprepoznato kao značajno i završilo bi u ropotarnici povijesti da nije bilo mladića u ranim
dvadesetim godinama, koji je svoju kulturu prilično grandiozno proširio cijelim tada
poznatim svijetom.

Taj je mladić bio Aleksandar Veliki, rođen 356. godine prije Krista u Pelli (danas se grad
nalazi u središnjoj Grčkoj), u ondašnjoj Makedoniji, kao sin Filipa Makedonskog. Njegov je
otac već otpočeo pobjedničke pohode na okolne krajeve. Aleksandar je bio obrazovan i
sklon filozofiji, a učitelj mu je bio i danas važan filozof Aristotel. Nastavio je očevim
stopama, ali je imao i viziju ujedinjenog svijeta kojeg je najprije krenuo osvojiti i pokoriti.
U dvadesetoj godini, godine 336. pr. Kr., došao je na vlast, a već 331. pobijedio je snažnog
perzijskog cara Darija III. i tako osvojio Siriju, Palestinu i Egipat. Gotovo je cijelo šire
Sredozemlje pripojio helenskoj kulturi i tako mu omogućio veliki procvat.

Tamno siva – Aleksandrovo carstvo

Palestina

To je upravo vrijeme kad i Židovi dovršavaju svoje *babilonsko izgnanstvo – veliku traumu
naroda koji je ostao i bez svoje zemlje i bez svoga prvog Hrama, što ga je dao sazidati veliki
židovski kralj Salomon. Taj je Hram bio, smatraju Židovi, jedno od pravih svjetskih čuda
staroga svijeta. Iako je već Darije II. prema biblijskom svjedočanstvu dopustio Židovima
obnovu Jeruzalema i zidanje novog, takozvanog Drugog Hrama, pod vodstvom Nehemije
i Ezre, pad Perzijskoga carstva utvrdio je židovsku samoupravu, ali samo na kratko jer su i
Židovi ubrzo potpali pod univerzalnu vladavinu Helena u Sredozemlju.

Aleksandar je umro mlad i bez potomaka, pa su njegovo kraljevstvo naslijedili njegovi

vojskovođe Lizimah, Kasandar, *Seleuk i *Ptolemej. Posljednja dvojica važni su za
povijesni kontekst Novoga zavjeta i za njegovo razumijevanje, budući da su dinastije koje
su utemeljili (Seleukidi i Ptolemejevići) bitno utjecale na životne i vjerske prilike u Palestini

34
Isusova doba. Seleukidi su vladali Sirijom (sjeverno od Palestine), Ptolemejevići Egiptom i
Sjevernom Afrikom, a Palestina je bila svojevrsni prijevoj i trgovačka ruta između dvaju,
sada konkurentskih, kraljevstva. Ptolemejevići, odnosno afrički vladari, za svoju su
prijestolnicu imali egipatsku Aleksandriju.

Vjerojatno zbog povijesnih veza Egipta i Palestine, Ptolemejevići su Palestini načelno dali
veću autonomnost. Neki povijesni izvori govore o simpatijama za židovstvo koje su gajili
neki vladari Ptolemejevića. Te su simpatije išle tako daleko da je sam kralj iz loze
Ptolemejevića, kaže tradicija, sponzorirao prijevod hebrejske Biblije na grčki. Taj se
prijevod naziva *Septuaginta – zbog tradicije prema kojoj je Ptolemej II. iz Palestine doveo
sedamdeset stručnjaka da Bibliju prevedu na grčki jezik. Poduhvat je, isto tako kaže
tradicija, trajao 70 godina. Taj je prijevod značajan za bibličare jer se radi o najstarijem
fizički očuvanom tekstu Staroga zavjeta, kako ćemo vidjeti kasnije. Svi očuvani rukopisi na
hebrejskom mnogo su mlađi.

Ipak je Isusova domovina ostala područje interesa Seleukida koji su je u više navrata
pokušali preoteti. Okupacija Palestine konačno je i uspjela Antiohu III. tkz. Velikom
Seleukidu i to 198. g. pr. Kr. Njegova nasljednika, Antioha IV. Epifana, povijest pamti po
okrutnim nastojanjima oko helenizacije Židova. Poznat je po tome što je jeruzalemski
Hram posvetio Zeusu i u njemu postavio njegov kip. Onečistio je Hram svakodnevnim
prinošenjem svinja na njegovim oltarima i atletskim igrama u kojima su se u hramskim
dvorištima natjecali goli, neobrezani mladići. Zabranio je slavljenje subote i *obrezanje.
Bio je velik poklonik Dionizija, boga vina, čiji se kult ističe po razuzdanim povorkama i
orgijama. Sve je to bilo prilično strahotno za židovske religijske i kulturne običaje. Nije
čudno što su taj događaj pamtili po *eshatološkom tehničkom terminu koji je u našim
Biblijama preveden kao *grozota pustoši (Mt 24, 15).“

No, priča vjerojatno baš i nije tako jednostrana, tvrdi W. M. Ramsay, biblijski arheolog i
vjerojatno najbolji poznavatelj prilika u antičkoj Grčkoj, Maloj Aziji, Siriji i Palestini. Antioh
IV. vjerojatno je ispočetka bio sklon Židovima do te mjere da je njima nastanio neke bitne
gradove poput Tarza. Ramsay smatra da je to bilo zato što su Židovi znali što znači biti
podložan kralju, dok su Grci, njegov vlastiti narod, imali slobodarske i demokratske
sklonosti nepodložnosti. Nastaniti Grcima grad kao što je bio Tarz, koji je trebao biti utvrda
prema potencijalno opasnom neprijatelju (vidi reljefni zemljovid niže; „Cilician Gates“ je
tjesnac, svojevrsna „vrata“ u Grčku), nije bilo uputno upravo zbog njihove moguće
nelojalnosti. Židovi, koji su stoljećima bili podanici kraljevima, u tu su svrhu bili mnogo
korisniji. Zato je moguće da je velika
židovska kolonija u Tarzu, koja je očito
dobila pravo građanstva i određeni ugled,
nastala upravo u vrijeme Antioha IV.

Simpatije između Antioha IV. i Židova

najprije su vjerojatno bile i obostrane,
nastavlja Ramsay, jer je vladajuća
politička elita u Jeruzalemu postupno
prisvojila helenističku kulturu – posebno s
obzirom na to da je godinama dobro
živjela u simbiozi s blagonaklonim helenističkim vladarima. Antiohov potez da Hram u
Jeruzalemu posveti Zeusu, najvećem helenskom božanstvu, s njegove je strane mogao biti
samo kompliment Židovima. Time bi se i njihov Bog pridružio panteonu grčkih bogova kao

35
glavno božanstvo. No, Antioh nije mogao ni slutiti kakvu će bujicu događaja pokrenuti taj,
danas uobičajeni, čin *sinkretizma, kakav je prvi put u svoje osvajačke pohode uveo
Aleksandar Veliki. Jednom kad su se stvari između kralja i Židova poremetile, kralj je svojim
postupcima, i svojom neumornošću u tome da pokori odmetnike, sasvim zaslužio pogrdan
naziv koji ga prati do današnjeg dana.

Prije nego što se posvetimo toj poslovičnoj židovskoj pobuni, poznatoj pod nazivom
Makabejski ustanak – valja reći i riječ, dvije o fenomenalnoj helenističkoj ideji pripajanja
podređenih kraljevstva koju je prvi put proveo u djelo Aleksandar Veliki. Naime, do
Aleksandrova vremena pobjednički pohodi nekog naroda smatrani su pobjedničkim
pohodom njihova boga, a taj bi po pobjedi bio postavljen u hram boga pobijeđenoga
naroda. Tako su ratovi naroda zapravo smatrani ratovima bogova, a kraljevi su bili samo
božanski izaslanici. Aleksandar je, vodeći se vjerojatno životnim poukama koje je dobio od
Aristotela, slijedio drukčija načela. Njegove su se ideje tako zasnivale na bratstvu svih ljudi,
a svoje je pohode više shvaćao kao pohode prosvijetljenja i ujedinjenja ljudskih
potencijala, nego kao puko političko i ekonomsko podjarmljivanje. Tako Aleksandar nije
napadao tuđe bogove, nego bi ih uvrstio među već postojeće grčke bogove ili im je
jednostavno nadjenuo grčka imena. Od novih podanika nije zahtijevao da se odreknu
svojih božanstava. Na taj način narodi nisu gubili značajan dio svoga identiteta te su lakše
prihvaćali helenističku kulturu. Zapravo, miješanje vjerskih kultova pokazalo se dobrim
načinom postizanja jedinstva u carstvu koje je bilo dotad neviđeno veliko i vrlo raznoliko.
Taj se proces zove *sinkretizam i pokazao se kao vrlo dobra strategija za opstojnost carstva
globalnih (kako ona sama sebe vide) razmjera.

Da ponovimo, Aleksandar Veliki makedonski (grčki) je vojskovođa, koji je živio u 4. st. pr.
Krista i koji je umro mlad. Ptolemejevići su po smrti Aleksandra Velikog vladali Egiptom i
Palestinom, a Seleukidi Sirijom. Za vrijeme Ptolemejevića, Palestina je imala autonomiju.
Antioh III. i Antioh IV. pripadaju dinastiji Seleukida: Antioh III. preoteo je Palestinu
Ptolemejevićima, a Antioh IV. vladar je koji je obeščastio Hram svojim nastojanjima da
helenizira Židove.

Makabejci i židovski ustanak

Prema Ramsayjevoj procjeni, Antioh IV. pogrešno je procijenio svoje suradnike koji su bili
na čelu Židova. Iako su vlastodršci sami bili skloni helenizaciji, shvaćanje o Jahvi i službe u
Jahvinom Hramu za većinu Židova nisu bile mjesto za sinkretistička popuštanja. Židovi su,
tako tvrde njihovi proroci, proveli vrijeme u izgnanstvu upravo zbog svojega prijašnjeg
sinkretističkog ponašanja i preuzimanja bogova drugih naroda kao svojih, uz i namjesto
Jahve. To je bio najveći mogući grijeh za narod izabran da bude „Jahvina sveta baština“.
Zato je, kad je Antioh svoju helenizaciju i, naravno, potrebu za novcem okrenuo Hramu i
usudio se dva puta sam postaviti velikog svećenika, koji će mu vjerno prikupljati novac, to
neminovno bio znak za židovski ustanak protiv njega. Bila je to točka nakon koje nije bilo
povratka: Židovi su se dali na svoj stoljećima dug put pobuna protiv okupatora bilo kojeg
predznaka koji su od njih tražili vjersko prilagođavanje i podložnost drugim bogovima.

36
Epifan je reagirao nasilnom helenizacijom teško pritisnuvši Židove. Opljačkao je Hram i
smaknuo mnoge Židove. Zabranio je prinošenje žrtava Jahvi, zabranio je držanje subote i
obrezivanje dječaka – sva bitna obilježja židovskog identiteta do kojih su ljudi mnogo
držali. Nije nevažno i da je Jahvin Hram posvetio Zeusu. Židovi su, kako smo već spomenuli,
tu traumu zapamtili kao „grozotu pustoši“, a pojam se nastavio koristiti kao tehnički
termin za slične situacije i kod
Grozota pustoši
evanđelista i kod Pavla.
Pročitaj Mk 13, 14; Mt 24, 15; Lk 21, 20.
Antiohov napad na Židove nije bio
Ti odlomci spadaju u Isusovu apokalipsu, tj. u uspješan zbog žestokog otpora kojeg
pretskazanje pogubnih dana za židovski narod, a
nitko nije očekivao. Ustanak je opisan u
napose za Jeruzalem.
*Knjigama o Makabejcima, a počeo je
Na koji način Isus vidi da će ti budući događaji (iz tako što je svećenik Matatija
njegove perspektive!) biti slični događajima s
*Hasmonejac odbio prinositi poganske
Antiohom IV. Epifanom?
žrtve i pozvao ljude da bježe u brda.
Pročitaj i 2 Solunjanima 2, 1 - 8 Njegovi su sinovi, njih petorica, preuzeli
Na koji je način to Pavlovo razumijevanje budućnosti vođenje ustanka. Među njima je
slično Isusovoj „apokalipsi“? I na koji se način Antioh najprominetniji bio Juda, kojega su
IV. Epifan prepoznaje kao „predložak“ za opis? prozvali Makabejac – tj. „čekić“,
vjerojatno zbog njegove neumoljivosti.
Njegovi su napori, potpomognuti političkim događanjima u svijetu, koja su Antioha
primorala da prekine rat s Makabejcima i ode se baviti Perzijom, završili 164. pr. Kr.
povlačenjem Seleukida i ponovnim posvećenjem Hrama Jahvi. Danas se uspomena na taj
dan slavi u židovskom blagdanu *Hanuke. Makabejski je ustanak postao arhetip
pobožnosti i revnosti za Jahvu i njegov dom pa su se njihovi nasljednici često nazivali
*hasidima, tj. „svecima“ ili „pobožnima“ po uzoru na pobožne Židove koji su se na početku
pridružili pokretu.

3.1.2. Propast Hasmonejaca i sužanjstvo u Rimskom Carstvu

No, kako to obično biva, niti su Seleukidi u potpunosti oslabili niti su Makabejci u svemu
bili dosljedni nasljedovatelji Jahve, pa su slava pobjede i ugled hasmonejskim
nasljednicima uskoro previše zamutili pogled. Gledali su kako će ujediniti sve pozicije moći
pa se Jonatan postavio za *Velikog svećenika (tj. postavio ga je za velikog svećenika
seleukidski kralj Aleksandar Balas), a samo se četrdesetak godina kasnije Aristobul čak
okrunio za kralja. Budući da nisu bili iz obitelji koje su smjele davati Velike svećenike niti
iz *Davidove dinastije, da bi mogli postati kraljem nad Izraelom, njihove promocije u tome
smislu nisu dobro prolazile u narodu koji je čekao Davidovog nasljednika na prijestolju.
Kad je Janej, Aristobulov brat, došao na vlast, krvavo se okomio na farizeje koji su uporno
govorili protiv hasmonejske uzurpacije svećeništva i vlasti. Židovski povjesničar *Josip
Flavije, zapisao je kako je Janej dao razapeti više stotina farizeja, a pobio je ukupno oko
pedeset tisuća ljudi. Nakon njegove smrti, njegova je žena Aleksandra pokušala popraviti
to zlo, ali nije našla potporu u svojim sinovima. Oni su žudjeli za tim da što prije od nje
preuzmu vlast. Zato su u nadi da će dobiti kraljevsku vlast, 63. godine pr. Kr., iza njenih
leđa pozvali rimskog vojskovođu Pompeja da zauzme grad i sruši kraljevanje njihove
majke. To je vrijeme prvog trijumvirata iz kojega se najprije Julije *Cezar odvaja kao vođa
ujedinjenog Rimskog Carstva, potom *Oktavijan, poznat kao Cezar *August (vlada od 27.
pr. Kr. do 4. po. Kr.), pokreće zlatno doba Rimskoga Carstva. O tome će više biti riječi kada
se budemo bavili vremenom rane crkve.

37
*Pompej je ujahao u Jeruzalem bez borbe i otpora i tako Palestinu podvrgnuo rimskoj
upravi. Aleksandrini su se sinovi loše kladili, jer vladati pod Rimljanima nije bilo baš onako
kako su oni to zamislili. Iako Rim u tom razdoblju još nema velike aspiracije s ozbirom na
Palestinu, ipak se sve što se događa u zemlji, posebno kad je u pitanju dobivanje uglednih
položaja, uključujući i položaj Velikog svećenika, događa jedino u suglasnosti sa sve
značajnijom rimskom vlasti. Razdoblje između vremena Pompeja (*Cezara i Krasa – tj.
prvog *trijumvirata) i Oktavijana, značajnog i prvog velikog cara Rimskoga Carstva, važan
je za Rimsko Carstvo, ali i za razumijevanje Novoga zavjeta, posebno njegovih poslanica,
jer se tu iz Palestine krećemo u predjele cijeloga carstva. Zato ćemo ovdje uzeti predah od
opće povijesti, a o uvjetima života Židova u Rimskom Carstvu učiti kasnije, kada se budemo
bavili poslanicama apostola Pavla i drugih apostola, i naravno, Otkrivenjem.

3.2. Palestina u vrijeme Isusove službe

Da bismo bolje razumjeli Isusova kretanja i djelovanje, katkad je potrebno pred očima
imati zemljovide mjesta na kojima je živio i radio. Zato nam je sad jedan od ciljeva predočiti
dva zemljovida; jedan koji pokazuje mjesta Isusova djelovanja, a drugi pokrajine u kojima
su vladali nasljednici Heroda Velikog prema rimskoj podjeli zemlje. Zemlja u kojoj je Isus
rođen i u kojoj djeluje, u njegovo se vrijeme zove Palestina, a danas je to pretežito država
Izrael, iako se domaće nežidovsko stanovništvo još uvijek naziva Palestincima. To je mala
zemlja na Bliskom istoku koja strateški zauzima važno mjesto kao most između Afrike i
Azije.

3.2.1. Zemljovidi Palestine u Isusovo doba

Pogledajmo najprije zemljovid Palestine u Isusovo doba:
Zadatak:

Pročitaj još jednom Evanđelje po

Marku pa odgovori na pitanja dok
pratiš zemljovid:

Gdje je krštavao Ivan Krstitelj?

Kako se zove pokrajina u kojoj Isus

stanuje do svoje javne službe?

Gdje su demoni potopili 4000 svinja?

Koji je glavni grad Palestine u Isusovo

doba, grad u kojem je i razapet?

Kako se zove mjesto iz kojeg je žena

koja je skupocjenom pomašću Isusu
pomazala noge?

Kako se zove rijeka na kojoj je Isus

kršten?

38
3.3. Lingua franca i koine grčki

Kako Palestina svoj vjerski, društveni i obiteljski život živi u dvostrukom okruženju rimskog
i helenističkog utjecaja, neminovno si moramo predočiti kako se ti utjecaji miješaju u
cjelinu u zemlji gdje se Isus rodio i živio.

O nastanku Rimskoga Carstva ne treba puno govoriti jer je to gradivo koje se uči u srednjoj
školi. Rim se, od države seljaka i ratnika u stoljeću prije Isusova rođenja, razvio u svjetsku
vojnu velesilu s malo, rekli bi mnogi, vlastite kulture. S vremenom su vojno pokorili Grke
koji su im bili izvor kulturne inspiracije. Rimljani su brzo prihvatili grčki jezik i kulturu te
tako u svome carstvu nastavili podržavati helenizaciju Sredozemlja koju je započeo
Aleksandar Veliki, a koju su očuvali njegovi nasljednici. Oktavijan, kasnije se zvao Car
August, na međi je vjekova bio iskreni poklonik djela Aleksandra Velikog. Povijest
pripovijeda kako je i posjetio Aleksandriju, pa kad su mu aleksandrijski vladari došli ususret
da mu se poklone, on je samo odmahnuo i ignorirajući ih rekao: „Ja sam se došao pokloniti
kralju!“

Već smo ranije govorili o tome da je grčka religija „prevedena“ na latinski onako kako je
to uobičajio raditi Aleksandar Veliki. No prevođenje uglavnom i nije bilo potrebno. Rimsko
je Carstvo prihvatilo grčki jezik kao zajednički službeni jezik („lingua franca“). Barem je na
istoku carstva to bio jezik kojim govori većina stanovništva i službeni jezik administracije.
Latinski je tek sa zapadnim kršćanstvom postupno dobivao na većem značaju. Grčki je,
dakako, bio rasprostranjen i u Palestini. Pretpostavlja se da je Isus odrastao u dvojezičnom
okruženju, iako je njegov materinji jezik bio lokalno narječje hebrejskoga – aramejski. Isus
je veliki dio svoga djetinjstva proveo u Galileji koja je svakako bila područje gdje se grčki
ravnopravno govorio, budući da je ondje većinsko stanovništvo bilo grčko, nežidovsko.
Nije uzalud Galileja imala nadimak „poganska“. Zato ne čudi što su dokumenti Novoga
zavjeta napisani na tom koine grčkom jeziku — ne na onom uzvišenom, klasičnom, na
kome su pisana velika dostignuća helenske filozofije, umjetnosti i kulture, nego na
običnom jeziku, na kome je bila pisana i većina dokumenata i kupoprodajnih ugovora. Nije
teško vidjeti kako je taj jezik doprinio širenju evanđelja — vijesti su se i bez prevođenja
lako širile. I apostoli, mahom Galilejci, govorili su koine, a i njihova su pisma kasnije bila
pisana na tom jeziku, budući da je njime govorila i većina u crkvama.

Zanimljivo je to pogledati teološki: nasuprot mišljenjima da bi sve božansko moralo i po

ljudskom biti uzvišeno, ovdje se Bog okoristio sasvim običnim jezikom da prenese svoju
volju ljudima. Čovjek nije sposoban slušati Boga koji govori niti je sposoban razumjeti
božansku misao svojim ograničenim i od grijeha uprljanim umom. Zato Bog čini sve da bi
govorio tako da ga ljudi mogu razumjeti. U doba kad je nastajao Novi zavjet, najrazumljiviji
jezik za većinu ljudi bio je upravo taj grčki, mnogo jednostavniji i siromašniji od uzvišenog
govora grčkih filozofa, ali Božja namjera i nije veličati ljudski jezik, nego pokazati ljudima
milost.

3.4. Palestina i rimski namjesnici

I Augustova je reforma, dakako, imala svoj utjecaj u Palestini. Herod Veliki, unatoč velikom
manevarskom prostoru da se naziva judejskim kraljem, ipak je u svemu bio ovisan o Rimu.
Sve veće odluke, pa čak i onu tko će naslijediti njegovo prijestolje (Herod je šest puta
mijenjao svoju oporuku), morao je odobriti rimski car. Samostalnost je plaćao porezima,
taksama i carinama, ali i vječitim rimskim uplitanjem. Rimski vojnici, na primjer oni koji su

39
nadgledali ceste i mostove i tako ih činili sigurnima i prohodnima, imali su isto pravo tlačiti
onoga koga bi našli na putu; mogli su, primjerice, tražiti da im čovjek nosi opremu jednu
milju. Dobro je i napomenuti zašto su oni koji su ubirali poreze i carine bili tako omraženi
da se u narodu do nas očuvala sintagma „carinici i grešnici“. Carinici su sami po sebi bili
ljudi u koje se nije imalo povjerenja budući da su dosta toga mogli napraviti po vlastitom
nahođenju. U ono je vrijeme bilo određeno samo koliko neki carinik mora predati
nadstojniku. Koliko je on stvarno ubirao, ostajala je njegova, svima, zapravo vrlo vidljiva,
tajna. To je bio legalan posao, ali ipak, moralno neodrživ. K tome su carinici bili oportunisti
jer su se bogatili na leđima svojih sunarodnjaka a u ime okupatora.

3.5. Borba za vlastiti, drukčiji identitet

Palestina je u usporedbi s grčkim, a kasnije i rimskim, načinom življenja bila bijedna. Grčki
i rimski gradovi bili su, primjerice, građeni vrlo funkcionalno: imali su popločene ulice,
vodovod, a gdjekad i odvod, pa čak i uličnu rasvjetu. Grci su izmislili, a i više puta dnevno
koristili, kupaonice. Nasuprot toj raskoši, palestinske su kuće često bile jednosobne
prizemnice načinjene od blata. Znalo se naći da u njima zajedno žive i ljudi i životinje.
Pokrov je bio od granja premazan blatom, a za toplih noći koristio se za sušenje voća,
povrća i za spavanje. Rimljani su se oblačili raskošnije od Židova, a kozmetika bogatih
Rimljana već onda nije imala granica. U Palestini se, pak, uglavnom nosila konzervativnija
odjeća, a muškarci su imali dužu kosu i bradu.

Pogansko društvo (grčko i rimsko) bilo je jasno podvojeno po slojevima, bez utjecajnije
srednje klase. Većinu su poslova obavljali obespravljeni robovi. Takva podjela društva
često je dovodila do nemira u Rimskom Carstvu. Veterani iz mnogobrojnih ratnih pohoda
primali su slobodu i status srednjeg sloja, ali ga zbog neimaštine nisu mogli očuvati te su
postali beskućnici, slobodnjaci na ulicama i trgovima Rima, uvijek spremni napraviti
ustanak. Različiti su carevi to različito rješavali, ali je najefikasniji način bio raseljavanje i
dodjeljivanje imanja u kolonijama daleko od Rima.

Palestinsko društvo pod utjecajem židovske religije nije imalo tih problema. Većma je
težilo izjednačavanju slojeva pa u njemu nije bilo puno drastičnih razlika. Višem su sloju
pripadali jedino svećenici i vodeći rabini (učitelji Pisma), a u rimskom razdoblju carinici koji
su kao homines novi (novopečeni bogatuni) imali novac, ali ne i ugled. Pa ipak, Židovi su
bili trn u oku Rima zbog svojih brojnih pobuna i ustanaka, koji su, međutim, svoj uzrok
imali u inzistiranju na vjernosti Bogu nasuprot brojnim pokušajima Rima da ih navedu da
cara i Rim štuju kao božanstva. Mnogim je Židovima njihov, u vjeri utemeljen, način života
bio daleko važniji od pomodarskih rimskih i grčkih raskoši koje bi im donijele bolji status.

3.6. Obiteljski odnosi i odnosi među spolovima

Obitelj je u Rimu, kao i u Palestini, bila osnovna društvena zajednica do koje se mnogo
držalo. Obitelji su, uz oca obitelji, majku i djecu, pripadali robovi i služinčad. Rimljani nisu
imali mnogo djece, ali su imali mnogo robova jer su oni obavljali sav kućanski posao
uključujući često i odgoj djece. Otac, pater familias, bio je najviši i neosporivi vladar u
obitelji i njegove su se zapovijedi bez prigovora izvršavale. U rimsko-grčkom svijetu bilo je
normalno odbaciti i ubijati djecu, posebno žensku, ukoliko je otac to smatrao potrebnim.
Drugi su ih prodavali kao roblje ili slali u prostituciju radi financijske dobiti. Nasuprot tome,
Židovi su uglavnom imali brojnu obitelj u kojoj se svako rođenje sina slavilo, a sinovi su s
navršenom trinaestom godinom postajali punopravni muškarci. Židovska su djeca, a

40
posebno sinovi, bolje prolazila jer su smatrana Božjim darom. Židovi nisu imali prezimena,
već su se razlikovali dodatkom očeva imena prema političkom uvjerenju, zanimanju ili
mjestu boravka (na primjer Ivan Zebedejev, Matej Carinik, Šimun Kananejac, Juda
Iškariotski).

Čvrste obiteljske spone nisu sprečavale česte i lake razvode muža od žene (zbog presoljene
juhe ili jednostavno zato što „mi se žena gadi“), koji su se provodili po želji muškarca. Žena
se kod razvoda vraćala u očev dom, a djeca su — osobito muška — pripadala ocu. Ti
običaji, koji su se odnosili na žene, proizlazili su iz poimanja žene kao bića koje je drukčije
i niže od muškarca. Uspoređivalo ju se sa zemljom koja prima sjeme i donosi rod. Zemlja
je bez roda bezvrijedna. Ničiju zemlju svatko može obrađivati. Zato je ženama bez muža,
oca ili sina preostajala jedino prostitucija. Biti bez muškarca u kući često je značilo i biti
pod Božjim prokletstvom. Tako su žene bez muškarca bile višestruko prezrene i
marginalizirane.

Budući da je ženi bio zadatak da donosi plod, smatrala se nesposobnom za bilo što drugo.
Poučiti ženu Tori u nekim se rabinskim krugovima smatralo gorim nego dati Toru svinjama,
a vrhunac prijezira pravovjerni su Židovi izražavali tri puta na dan molitvom: "Hvala ti,
Bože, što nisam poganin, pas (Samarijanac) ili žena." Sasvim je jasno da žena ni u rimskom
ni u palestinskom okružju nema društveni značaj ili političku moć. Ona je nevidljiva, a cijeni
je se samo ako je majka koja rađa (mušku) djecu, uz to je radišna i pokorna. Dakako, žene
su se oduvijek znale koristiti svakovrsnim manipulacijama u vlastitu korist ili za korist
svojih sinova, pa je i povijest sačuvala sjećanja na neke od njih. Herod Veliki navodno je
postao svirep zbog manipulacije njegovih deset žena i sestara koje su spletkarile i stvarale
skandale kako bi svoje sinove dovele do kraljevskog prijestolja, no vjerojatnije je da je sam
Herod bio dovoljno paranoičan i obuzet vlašću da u svima, prije svega u svojim sinovima,
vidi prijetnju.

Stav prema ženama poduprt je i grčkom filozofijom, osobito onom koja je dijelila čovjeka
na dušu (božansko i autentično) i tijelo (zemaljsko, prokleto). Žene su se kao nositeljice
„utjelovljenja“ duše našle u nezavidnom položaju: ni njihova ih uloga kao majki nije mogla
u potpunosti iskupiti, jer su svojom funkcijom samo „zarobljavale“ čovječanstvo u spone
materijalnoga, sprečavajući ga tako u duhovnom napredovanju. Spočitavalo im se da
zavode i zarobljavaju muškarce te ih navode na vezanost za materijalno, nasuprot
duhovnome. Ženske obline, ali i njihova kosa, oči, pa čak i glas, smatrani su zlima i
opasnima. Zato se žene uglavnom držalo dalje od javnosti. One su se morale pokrivati i
šutjeti. Takvi stavovi brzo su se i lako širili, pa i u židovstvu. Moramo napomenuti i da je
svugdje, pa i među Židovima, menstruacija bila izraz religijske nečistoće. Žene koje su
krvarile nisu imale pristupa prostorima u kojima se štuje Bog, pa tako ni pristup Bogu, a
kontakt s njima onečistio bi svakoga i učinio ga nepodobnim za bogoštovlje.

Uz prethodno navedene činjenice, koje jasno odražavaju mušku dominaciju u domu i

društvu ali i u religiji, Biblija je sasvim jasna glede vrijednosti, dostojanstva i mjesta žene
na ljestvici bića (Post 5, 1) — žena i muškarac dijele ljudsku bit u jednakoj mjeri; jednako
su vrijedna ljudska bića i jednako pred Bogom odgovorna za svoj život, za obitelj i za
društvo. Prezirna mišljenja o ženama u židovskom svijetu posljedice su nekih (nikako ne
svih!) rabinskih naučavanja, a opet, takva naučavanja više nalikuju grčkom i rimskom
shvaćanju, nego biblijskom. Isus je u svakom svom susretu sa ženama kršio takve
omalovažavajuće norme i pokazivao jednakost svih ljudi pred Bogom.

41
Iako se uočava da su se očevi slično i bez mnogo roditeljske brige ophodili prema svojoj
djeci, jer je odgoj bio stvar majke ili robova, i u neznabožačkom i u židovskom okruženju,
načelna biblijska istina da su djeca dar od Boga utjecala je na to da djeca u židovstvu ipak
imaju bolji i povlašteniji položaj, da se s njima ne postupa kao sa stvarima koje se lako
odbace ukoliko njihov vlasnik smatra da nisu dobro ispala. Bog kao Stvoritelj djece
omeđivao je u židovskoj obitelji ovlasti oca.

3.7. Isus i žene

Nije nužno, ali se nameće s obzirom na opće zapostavljanje ove teme u hrvatskoj teologiji,
malo više pozornosti dati Isusovom odnosu prema ženama. U tu svrhu, najbolje je
pogledati odlomke koji se rijetko čuju s propovjedaonica.

Zadatak: Pronađi u evanđeljima ove odlomke te objasni kakav je – nasuprot gore

opisanim stavovima – Isusov stav o ženama: Lk 7, 11 - 17; Lk 7, 36 - 50; Lk 8, 1 - 3;
Lk 8, 40 - 55; Lk 10, 36 - 42; Lk 13, 10 - 17; Mk 10, 1 - 11; Mt 27, 11 - 26; Mt 24, 1 -
12.

Na temelju tih odlomaka vidi se da je Isusov odnos prema ženama vrlo radikalan, ali ne i
militantan. Današnji su pokreti oslobođenja skloni kritizirati Isusa zbog nedostatka tog
revolucionarnog žara. Pitaju zašto Isus, kad je već bio tako blagonaklon prema ženama,
nije među Dvanaestoricu izabrao i žene? Ili, zašto nije u trenu ukinuo robovlasništvo?

Upravo na Isusovoj sudbini raspetoga i uskrsloga, pokazalo se da militantna revolucija nije

najbolji put za promjene, nego je njegov put patnje i žrtve doveo do pobjede. Ne kaže
zalud narodna poslovica da „revolucija jede svoju djecu“. Nagli prevrati samo su naoko i
kratko vrijeme učinkoviti, a uvijek stvaraju nova krvoprolića ili polažu temelj za njih u
budućim generacijama. Da bi se promijenile okolnosti, čovjek se treba mijenjati iznutra, a
to nije lak i brz proces.

Evanđelja su jasna: Isusa su slijedile i žene, te su čak i financirale njegovu službu. Lukino
evanđelje najviše govori upravo o ženama u Isusovu društvu. Izbor Dvanaestorice,
smatraju teolozi, primarno se mora vidjeti iz perspektive dvanaest Izraelovih sinova i
plemena – kao ispunjenje obnove naroda. Iz povijesti je jasno da su žene u prvoj crkvi
imale vrlo značajno i jednakopravno mjesto. Osporavanje uloge žena na vodećim
funkcijama u kršćanstvu događa se, kako to obično biva, okoštavanjem organizacije i
podjelom uloga. Lijep primjer toga procesa je mural u jednoj špilji kraj Efeza, koju se
popularno naziva Pećina Pavla i Tekle.
Očito je da apostol Pavao i
Tekla imaju isto
dostojanstvo kao učitelji.
To pokazuje njihova
jednaka visina i njihov prst
podignut u pozi učitelja.

Kasniji se naraštaji nisu

složili s autorom te freske
pa su spalili Teklin učiteljski
prst i „iskopali“ joj oči koje
su u antici uvijek znak
Za daljnje proučavanje
spoznaje.

42
A. Popović: Novozavjetno vrijeme. Zagreb: KS, 2007.

E. Yamauchi: Svijet prvih kršćana. Zagreb: Duhovna stvarnost, 1985.

E. Schüssler Fiorenza: Njoj na spomen. Zagreb: TFMVI, 2011.

43
44
4.
Židovstvo Drugog Hrama

U ovom poglavlju:
✓ učimo o židovstvu u vremenu helenizacije Sredozemlja
✓ raspravljamo o povodima za apokalipticizam
✓ razmišljamo o odnosima vjere i vlasti

4.1. Četiri stoljeća Božje šutnje

Od zadnjeg starozavjetnog proroka Malahije do Ivana Krstitelja, koji naviješta Isusa kao
Mesiju, Božjega Pomazanika, prošle su otprilike četiri stotine godina koje se vremenski
poklapaju s razdobljem helenizacije, odnosno s vremenom u kojem su se Grci na
Sredozemlju nametali kao glavni čimbenik kulture. Kao što smo vidjeli, to je za Židove bilo
teško vrijeme Božje šutnje. U narodu više nije bilo proroka, ali mora se istaći i to da u
narodu više nije bilo ni mnogoboštva zbog kojega je Izrael s oba svoja kraljevstva,
Sjevernim i Judejom, prema biblijskom svjedočanstvu bio prognan u babilonsko
sužanjstvo. Židovi su bili spremni stati u obranu svojega Boga naspram helenističkom
sinkretizmu. Zato je još više boljelo što se činilo da njihov Bog šuti. Pragmatični su razlozi
nagnali narod da se prilagodi situaciji helenističke globalizacije i da se raseli po „svijetu“,
ukoliko već nisu ostali u staroj zemlji svojega progonstva. Tako je na obalama
Sredozemnog mora, što se manje-više smatralo „cijelim svijetom,“ i izvan Palestine živjelo
više od 4 milijuna Židova. Onih koji su živjeli u „Obećanoj zemlji,“ to jest u Palestini, bilo je
svega oko 700 000. I sama je Aleksandrija, učenjački grad u Egiptu, bila više napučena
Židovima nego domovina. S druge su strane neke palestinske pokrajine bile nastanjene
većinski neznabožačkim narodom (Galileja, Dekapol). Takve su prilike odvajale stroži
pobožni narod u Palestini od *dijaspore za koju se smatralo da bogohulno ide ukorak s
helenističkim vremenom, a svađa oko toga tko je svetiji i tko ima prave nadahnute knjige
— Židovi dijaspore ili palestinski Židovi – bila je svakodnevno prisutna.

Školstvo je u Aleksandriji bilo vrlo razvijeno, a židovski su učitelji i ondje prednjačili i bili
velika konkurencija palestinskim rabinima u proučavanju svetih spisa. Na veliko
nezadovoljstvo palestinskih židovskih učitelja, u Aleksandriji je, počevši od trećeg stoljeća
pa do sredine prvog stoljeća po Kristu, Stari zavjet preveden na grčki jezik. Prema nekim
starim tradicijama, prijevod sedamdesetorice prevoditelja, Septuaginta, koju smo već
spominjali, i danas je vrlo značajan zbog svoje
Zadatak: Objasni zašto su, osobito
starosti.
palestinski, Židovi doba helenizacije
doživljavali kao „vrijeme Božje
Vrijeme helenizacije za pravovjerne je Židove vrijeme
šutnje“?
očaja i iščekivanja kraja svijeta jer „Povratak“ iz
babilonskog sužanjstva nije bio potpun niti je prebivanje u obećanoj zemlji bilo nalik na
proročka predviđanja. O tome svjedoče i mnogobrojna proroštva apokaliptičkog tipa i
pseudonimne knjige poput Henoka i Ezdre, koje pokušavaju naći razloge za patnju naroda
i šutnju Boga.

Osvrćući se na prošlost, kršćani smatraju da Bog u tom razdoblju nije šutio nego je
pripremao teren za dolazak svojega Sina i za neminovno širenje vizije spasenja, kakvo je

45
svojstveno židovskoj pobožnosti. I helenizam i Rimsko Carstvo stvorili su povoljno tlo za
napredovanje buduće Radosne vijesti o Isusu. Tako je i pored velikih progonstava kršćana,
ta vijest nezaustavljivo osvajala svijet.

4.2. Židovstvo na tržištu religija

Židovska vjera, koja je, kako smo vidjeli, bila usredotočena na samo jedan, relativno mali,
narod i koja je u helenističkom razdoblju posebno brinula za to da se ne okalja poganima,
helenizacijom se našla pred izazovom raznovrsnih vjera i u svakodnevnom kontaktu s
njima. Dakako, to je donijelo određena prilagođavanja, ali i određene sukobe. Religije
naroda među kojima su Židovi živjeli, imale su šarolike oblike. Od panteona (grčkog
božanskog kruga koji je kasnije preveden na „rimski“, a koji predvodi Zeus, na grčkom, ili
Jupiter na latinskom) do egipatskih i istočnjačkih mitskih i tajnovitih kultova — u
tadašnjem je svijetu sve moglo postojati. Oni u trendu miješali su religije i religijske
elemente različitih vjera, nekad i nesvjesno iz nerazumijevanja ili pomodarstva.
Sinkretizam i toleriranje svakojakih
Platon i platonizam religija koristilo je Rimskom Carstvu,
Platon, grčki filozof iz Atene, koji je živio krajem 5. st. kao već i ranije u Aleksandrovim
do sredine 4. st. pr. Kr., i vjerojatno osnivač prve škole
u svijetu, u Ateni. Platonov nam je život dostupan
osvajanjima, jer je to značajno
samo preko njegovih spisa, koji većim dijelom govore smanjivalo rizik od pobuna i nemira iz
o učenjima i životu njegovog učitelja Sokrata. vjerskih razloga.
Središnja je misao Platonove filozofije u tome da su Religiju su, međutim, često sasvim
stvari koje doživljavamo kao stvarnost zapravo samo
„sjene“ savršenog arehetipa stvarnosti koja je ljudima
prezirali viši slojevi koji su se radije
nedostupna, odnosno postaje dostupnija duhom. bavili filozofijom. No, što zbog svoje
biti, što zbog nužnosti da se etablira u
Zanimljivo je usporediti taj razvoj u filozofiji i,
primjerice, Isusovo inzistiranje na tome da poslušnost
pobožnom svijetu, i filozofija je
„formom“ nije dovoljna, nego da je važno nutarnje obilovala religijskim elementima. U
prijanjanje uz Božju riječ. helenističkom razdoblju razlikujemo
više filozofskih pravaca, a među njima
je do danas za kršćanstvo nezaobilazan
platonizam, koji je podijelio svijet na materiju i duh. Na stranicama Novoga zavjeta mogu
se naći diskusije koje su bliske duhu stoicizma ili upozoravaju na epikurejstvo.

Gnosticizam je teško definirati jer se s jedne strane teško izdiže iz generalne tendencije
sinkretističkog spajanja religija, a s druge su strane tek njegovi utjecaji na ranu kršćansku
crkvu tjerali teologe da se posebno bave tim fenomenom. Da stvar bude kompliciranija, u
proučavanje fenomena gnosticizma ušlo se preko kršćanskih pisaca iz kasne antike. U
ranom razdoblju proučavanja (kraj 19. i početak 20. stoljeća) Adolf von Harnack, „ne
svojom voljom“ (kako to opisuje Karsten
Zadatak: Opiši svojim riječima odnos
Lehmkühler) otac škole povijesti religija, gnozu
gnosticizma i sinkretizma.
Razmisli o suvremenoj vjerskoj klimi u je definirao kao „akutnu helenizaciju
svojoj generaciji. Ima li pojava koje se mogu kršćanstva.“ Još se sredinom prošloga stoljeća
nazvati sinkretizmom? Kako izgledaju? smatralo da je gnosticizam fenomen s kraja
drugog i trećeg stoljeća po Kristu te da ga je
iznjedrila kršćanska hereza. Tako se primjerice smatralo da je Ivanovo evanđelje jedini
preostali spis koji prezentira gnostičku misao. No tu je tezu opovrgao Hans Jonas, filozof i
cjeloživotni proučavatelj gnosticizma. On je gnosticizam opisao kao helenistički fenomen
vezan u sinkretizam, tj. kao miješanje deteritorijaliziranih religija i filozofskih trendova.

46
Kao takav, gnosticizam je opčinjen duhovnim na uštrb materijalnog, pa naglašava
dualizam duha i tijela, borbu dobra i zla te mistični doživljaj, tajnovite inicijacije, poseban
izbor, odbacivanje svega materijalnog i slično. Istina je da je gnosticizam, počevši s drugom
generacijom kršćana, namamio mnoge u vjeri neutemeljene i ekstremne kršćane koji su
se zbog zahtjeva da „duhovno“ ne može imati veze s materijalnim, priklanjali čudnim
teorijama o tome da „Isus nije došao u tijelu“. Neka od prvih vjeroispovijedanja kršćanske
crkve nastala su kao
Zanimljivosti odgovor na takve
gnostičke hereze. Ipak,
„Marija, majka Božja“ termin je iz tog povijesnog vremena kad se
pravovjerno kršćanstvo razračunavalo s gnosticizmom. važno je naglasiti da
gnosticizam nije kršćansko
Marija je titulu „Majka Božja“ dobila zbog spominjanja u apostolskom
krivovjerje, kako se to
vjeroispovijedanju. Ondje se za Isusa tvrdi da je "rođen od djevice
Marije." Apostolsko je vjerovanje ovim terminom naglašavalo često može pročitati u
Kristovu potpunu ljudskost, dok je kasniji termin "Majka Božja" imao knjigama. Gnosticizam je
svrhu naglasiti i Kristovo potpuno božanstvo, nasuprot pokušajima da rezultat filozofsko-
ga se predstavi kao čovjeka kojega je Bog posvojio. Dotad se često
sinkretističkih stremljenja
znao rabiti pojam "Majka Kristova", što za pobornike raznih
kristoloških hereza nije bilo dovoljno jasno. u društvenim kretanjima,
čiji se tragovi mogu vidjeti
Dakle, kad se u ranoj crkvenoj povijesti Mariju počelo nazivati
i prije Krista, a gnostici su
"Majkom Božjom" nije se radilo o definiciji Marije kao posebnog
božansko-ljudskog bića, nego se i pomoću tog termina i u glavama
zlorabili neke kršćanske
običnog puka pokušavalo definirati Kristovu božansku osobu. pisce, poglavito Ivana,
Zanimljivo je promatrati kako je u nekim kršćanskim tradicijama taj učitavajući u njihove riječi
termin evolvirao. svoja shvaćanja.

Sinkretizam je, dakle, kao svjesno ili nesvjesno miješanje religija i religijskih, ali i filozofskih,
elemenata često u službi globalizacijskih nastojanja. Gnosticizam je jedan vid sinkretizma
iz vremena prije Krista. Za kršćansko proučavanje posebno je važan izraz gnosticizma u 2.
st. po Kr., upravo zbog sinkretističkih spajanja s ranim kršćanstvom. Zanimljivo je razmisliti
kako je kršćanstvo u svojim učenjima bilo zanimljivo globalističkom umnom sklopu
Sredozemlja te ga se kao fenomen očito nije moglo zaobići već u 2. st. po Kr. Tako valja
primijetiti da temelj gnosticizma čine prilike i promišljanja u helenističkom svijetu kao što
su platonizam, istočnjački tajnoviti kultovi i stare religije, a obilježja su mu dualizam duha
i tijela, tajne inicijacije, mistika, borba dobra i zla i sl. Kršćanski su elementi samo dodatak
na tu priču tek u 2. st. po. Kr.

Kao u svakom globalizacijskom nastojanju, sinkretizam je i danas neminovna posljedica

„ujedinjavanja“ svijeta. Kao nekoć gnosticizam, danas bi se primjerice New Age, ali ne i
samo on, mogao vidjeti kao sinkretistička religija koja „objedinjuje“ sve. Njome se diči onaj
tko želi biti primijećen kao netko tko je u trendu i tolerantan, jer se nekako podrazumijeva
da je religija temelj svakog rata. Ipak bi tu popularnu tvrdnju trebalo iznova provjeriti.

Dakle, možemo sažeti da je grčko-rimski svijet bio, religijski gledano, sinkretistički, budući
da je zbog brojnih vojnih pobjeda Grčkoj, a kasnije još intenzivnije Rimskom Carstvu,
pridodano i iz vlastitih zemalja raseljeno ljudstvo različitih nacija i religija. Radi mira u kući,
vlast je podržavala religijsku slobodu, a narod je pragmatično miješao religije s istoka ali i
filozofska promišljanja. Ipak se uskoro (pa već i u doba Aleksandra Velikog) iskristalizirao
kult cara kao koristan dodatni poticaj ujedinjenosti carstva.

Židovi su u mješavini religija u Rimskom Carstvu prolazili i dobro i loše: dobro, jer je zbrka
religija, a i njihov često čudan izričaj, ljude naprosto natjerao da vjeruju u jednog,

47
nevidljivog Boga, Stvoritelja i održitelja sviju, koji nadilazi ideje ljudi. Upravo su u takvoga
Boga vjerovali jedino Židovi. S druge strane, židovska je isključivost u vjernosti jedino Jahvi,
ne samo u Palestini nego i u dijaspori, bila trn u oku vlasti, jer su se bojali da kao takva
lako može postati izvor pobune. Tako je židovska religija generalno gledana kao „stara,“
ali u najmanju ruku „čudna.“ No, s druge strane, židovstvo je u sinkretističku zbrku unosilo
sustav koji je odgovarao suvremenim stremljenjima učenog kozmopolita, kakav je bio
idealni čovjek grčko-rimske antike.

Židovstvo se na dva načina prilagođavalo vjerskim i filozofskim okolnostima svojega

vremena, a oni se donekle mogu podijeliti prema geografskom položaju. Židovi u dijaspori
(Židovi–helenisti), uočili su u sinkretističkom okruženju mogućnost i prvi su put razvili ideju
o židovskoj misiji u svijetu na temelju proročke riječi o pokajanju neznabožačkih naroda,
kako to primjerice daje naslutiti zadnji dio Knjige proroka Izaije. Židovi u Palestini,
naprotiv, pritisnuti i religijski frustrirani stranim osvajačima i okupatorima, ali i razočarani
vlastitim vjerskim vođama, osnivali su isključive i apokaliptički usmjerene pokrete i sebe
smatrali „vjernim Ostatkom“ kakav su nekad u svojim knjigama isticali proroci (poglavito
Jeremija; npr. 23, 3), koji čvrsto stoji u vjeri nasuprot svijeta.

U toj mješavini religija Rimskoga Carstva, Židovi su imali mnoge prilike svjedočiti o svojoj
vjeri, a sinagoge su se, iz već spomenutih razloga, punile takozvanim *bogobojaznima (ili
simpatizerima židovstva) i *prozelitima — poganima koji su se podvrgli nepopularnom
pridržavanju svih židovskih obrednih zakona. Prozelita je bilo manje nego bogobojaznih,
budući da su se pravila židovskog ponašanja ipak značajno razlikovala od grčke kulture, pa
se onaj tko je želio napredovati u helenističkom okruženju teško odlučivao na korak
potpunog prelaska na židovstvo. Prelazak na židovstvo u toj mjeri zahtijevao bi obrezanje,
košer ishranu i držanje subote (i Zakona uopće). Ovo potonje bilo je sasvim
kontrakulturalno u okruženju u kojem je car proglašavao slobodne dane. Košer ishranu
bilo je komplicirano postići u kulturi koja je sve što je klala najprije žrtvovala svojim
božanstvima pa se na tržnicama moglo kupiti samo za košer neprikladno meso, a poslovni
su objedi s nežidovima bili sasvim nemogući i zbog drugih zakona o ritualnoj čistoći.
Obrezanje je, pak, samo po sebi za Grke bila velika sramota jer se smatralo najvećim
sakaćenjem savršenog tijela, a sakati muškarac bio je nedostojan društva i u mnogim
važnim društvenim događanjima ne bi mogao sudjelovati.

Nije čudo da u tim okolnostima postoje dva načina na koji se Židovi suočavaju s drugim
religijama. Dok jedni, mahom oni u dijaspori, kreću na prvi pravi misionarski pohod, drugi
se, dakle, oni u Palestini, radije povlače u sebe i čuvaju što je njihovo. I jedna i druga
reakcija ovise o okolnostima u kojima su se određeni ljudi našli; i obje su reakcije na neki
način ispunjenje navještaja proroka: helenistički pristup o „naviještanju riječi narodima“
dao nam je Septuagintu, kako smo već spominjali, presudno važan dokument i najstariji
kompletan zapis Staroga zavjeta, a onda i misionarski temelj, jer je apostol Pavao svoje
evangelizacijske pohode u nova područja temeljio na dijasporskim sinagogama. Moguće
je da on ispočetka nije računao da će neznabošci u sinagogama daleko bolje reagirati na
njegovu poruku o Kristu nego ciljana skupina – njegovi sunarodnjaci. S druge strane, ideje
palestinskih Židova o eshatološkom kraljevstvu, koje Bog uvodi kroz svojega Mesiju, bile
su povoljno tlo za prepoznavanje Isusa kao Sina Božjega i njegova Pomazanika.

Tako je i jasno zašto nisu svi u Rimskome Carstvu imali simpatije za židovstvo. Vjera u
jednoga Boga, koji se ne dijeli s drugim božanstvima i stoji nasuprot njima, zahtijevala je
otpor religiji helenizma, pa i po cijenu života. Otpor sinkretizmu, a onda, na kraju, i kultu

48
cara, koji se tijekom prvoga stoljeća proširio Sredozemljem, postao je razlog progona
Židova od strane Rimskog Carstva. O tome će još biti riječi u drugom dijelu ovog udžbenika.

4.3. Sekte u židovstvu: težnja za svetošću — ili za vlašću?

Misija među narodima bio je samo jedan vid religijskog osjećaja među Židovima u
razdoblju *Drugog Hrama, i bila je, kako smo već napomenuli, svojstvenija Židovima koji
su živjeli izvan Palestine i bili skloniji helenističkom shvaćanju svijeta. Oni koji su puno
držali do proročke riječi u Svetim pismima, te osobito oni među njima koji su živjeli u
Palestini, bili su obuzeti sasvim drugim mislima, mislima o kraju svijeta i Danu
Gospodnjem. Situacija u kojoj su živjeli ostavljala im je samo apokaliptičke misli: ovo nitko
ne može spasiti, osim Boga, koji mora prodrijeti u povijest i spasiti svoj narod!

Pogledajmo povijest otkad se narod vratio iz babilonskog sužanjstva: Židovi su stoljećima

trpjeli pod okupatorima, poučeni od proroka da je to zato što se nisu držali Božje riječi i
što su živjeli u simbiozi s božanstvima drugih naroda. Kad se konačno okončalo babilonsko
izgnanstvo, narod očekuje i nada se boljemu. To bolje je za Židove uvijek bila samosvojnost
u vlastitoj zemlji. Ideja o životu s Bogom poslije smrti oduvijek je prisutna u Starome
zavjetu, no ondje je nerazrađena. Židovi su prije bili usmjereni na ovozemaljsko kao na dar
od Boga zbog toga što su izabrani narod.
Pobožnost, vjerovali su, rađa Razmisli:
zemaljskim blagostanjem, a neposluh Vjera i okolnosti
Da bi bila djelatna, vjera se mora suočiti s
Bogu zemaljskim ropstvom (vidi Pnz društvenim okolnostima pojedinca i u njima
27). Nakon dugih godina izgnanstva, funkcionirati. Vjera znači i biti svjedok, tj.
vjerni je *Ostatak – kako svjedoče transformirati kulturu. S druge strane, biblijski
zahtjev za „svetošću,“ tj. odvojenošću od svijeta,
Knjige Ezre i Nehemije – pri svom jednako je tako neupitan.
povratku uspostavio pravovjerje, ali H. R. Niebuhr je svojedobno u svojoj knjizi Christ
umjesto očekivane nagrade u obliku and Culture (London: Faber & Faber, 1951.)
nabrojao načine na koje se kršćanska crkva
samostalnog kraljevstva u obećanoj suočava s kulturom zaključivši da je teško uopće
zemlji, povijest se sasvim okrenula: Bog zaključiti tu diskusiju jer je ovisna o čovjekovu
šuti, a neznabožački narodi zauzimaju izboru.
zemlju. Epifanove bogohulne radnje u Zanimljivo je gledati iz perspektive ranokršćanske
misije koja kombinira oba pristupa – misionarski na
Jeruzalemu, pobožnom su Židovu do tržištu religija, ali i apokaliptički, tj. kontrakulturalni
kraja bile neshvatljive. Zašto Bog ne usmjeren na kraj povijesti.
govori? Zašto ne kažnjava? Zašto je
Razmisli kako se danas crkva (crkve) odnose prema
ostavio svoj narod? Protiv svakog društvu i kulturi. Što primjećuješ?
očekivanja, helenizacija i nastojanja da
se sasvim uništi židovsko naslijeđe, nisu slabili nego su postajali sve teži, tek s povremenim
kratkim razdobljima veće samostalnosti, ali ipak ne i trajne neovisnosti za židovski narod.

Zato su, kako smo vidjeli, pobožni Židovi konačno mogli položiti velike nade u Judu
Makabejca (Hasmonejca), koji je činom velike hrabrosti 166. g. pr. Kr. otpočeo svoje
gerilske djelatnosti protiv okupacije Seleukida. Na kratko je vrijeme to djelovanje
Pobožnih (Hasidi), koji nisu mogli gledati neznabošce u Hramu, donijelo ohrabrenje
narodu. Njihov je angažman za posljedicu imao to da su ponovo mogli posvetiti Hram, a
neko vrijeme i relativno samostalno vladati zemljom. No i Pobožni su uskoro pokazali svoje
pravo lice. „Sveci“ su se, uvjetno rečeno, raspali na različite, manje ili više vlasti žedne,
stranke.

49
Valja nam se okrenuti različitim skupinama u židovstvu koje su prepoznatljive kao faktor
vjerskog djelovanja u židovskom društvu u Isusovo vrijeme. Neupitan primarni izvor za to
jest Josip Flavije, koji u svojim djelima nabraja četiri „sekte“ značajne za židovstvo.
Zanimljivo je gledati ih iz perspektive odnosa vjere i kulture.

4.3.1. Eseni
Najodvojenija skupina židovskih pobožnika jest skupina esena koji su do kraja živjeli svoje
apokaliptičke nade da Bog mora intervenirati u povijest koja je potpuno zla. U takvom je
shvaćanju bilo neminovno i fizički se odvojiti od „svijeta,“ pa su živjeli u zajednicama u
pustinji. Bavili su se proučavanjem Pisma, a i sami su bili produktivni pisci. Vjerojatno
zahvaljujući njihovoj velikoj ljubavi za Knjigu, mi danas imamo vrijedne arheološke dokaze
o vjerodostojnosti židovske i kršćanske vjere. Iako se, naravno, ne slažu svi s tom
identifikacijom, uzima se da su spisi pronađeni između 1947. i 1956. g. u Qumranskim
pećinama u Palestini, pripadali upravo jednoj takvoj zajednici. Ondje je pronađen i svitak
knjige proroka Izaije, mnogo stariji od Isusa, koji dokazuje vjerodostojnost Izaijina pisanja
o Mesiji.

Eseni su se usredotočivali na pobožnost odvojenu od ovoga svijeta. Ući u njihov pokret

zahtijevalo je mnogo rigorozne pripreme i testiranja. Očekivali su Božju intervenciju u
povijest jer nisu vidjeli načina da svijet drukčije nadiđe krizu. Pretpostavlja se da je iz
njihova pera proizašlo mnogo apokaliptičkih spisa koji govore o kraju svijeta. Ta je
literatura, u osjećaju opće nesigurnosti i opasnosti, nailazila na veliki krug čitatelja, kao
što i u vremenima opće nesigurnosti mnogi ljudi pokazuju zanimanje za nadnaravne
objave Nostradamusa i sličnih proroka.

Eseni se u Novome zavjetu ne spominju kao skupina, što je zanimljivo, jer istraživanje
stručnjaka pokazuje da rana crkva ima značajne sličnosti s tim pokretom. U tome smislu
vode se rasprave nije li Ivan Krstitelj, zbog svog izgleda i djelovanja u pustinji, pripadao
upravo esenima. Neki bi teolozi željeli dokazati da je i sam Isus bio esen te da su prve
kršćanske zajednice bile esenske zajednice. No za takve tvrdnje ima jako puno protivnih
argumenata. Isus je, uz druge važne razlike, bio i suviše liberalan u svom ophođenju s
carinicima, grešnicima i ženama, a prva crkva dokazano suviše vezana za hram i sinagoge,
od onih koji su se od njih povlačili u pustinju.

4.3.2. Farizeji
Gledajući iz perspektive približavanja kulturi, mnogo su prizemniji i usmjeren utjecaj u njoj
imali farizeji. Njihovo ime, doduše, možda proizlazi iz aramejske riječi „perišajja,“ što znači
„odvojeni za Boga,“ ali oni su svoju odvojenost vidjeli unutar židovske zajednice. Farizeji
su bili intelektualci i nitko nije mogao postati farizejem bez škole. Vjerovali su (a i drugi su
tako smatrali) da najbolje poznaju Pisma i svetu tradiciju. Farizeji su držali škole i na taj
način imali utjecaja na one koji su bili utjecajni u društvu. Većina pismoznanaca i pravnika
ondašnjeg Jeruzalema pripadala je farizejima, tako da je zapravo nepravedno nazvati ih
sektom, budući da su predstavljali značajnu stranku u Jeruzalemu, pa čak, prema nekim
piscima, na primjer E. Bickermanu, koji je rekao da je „Judaizam postmakabejskog
razdoblja farizejski,“ i većinu. Farizeji su od naroda zahtijevali poslušnost, bilo da se radi o
vjerskim ili političkim pitanjima. Koliko je farizejski pokret bio politički aktivan, danas je
teško rekonstruirati, jer to nije bilo njihovo glavno mjesto djelovanja. Oni su se smatrali
vjerskim autoritetima, a na politiku su utjecali neizravno, kad je za tim postojala potreba.
Farizeji su značajno utjecali na razvoj rabinskog judaizma — dakle, na očuvanje i

50
redefiniciju židovske vjere početkom prvog stoljeća pr. Kr., a i kasniji rabinski pokret
vjerojatno je nastavak djelovanja te židovske frakcije.

Farizeji se često spominju u Novome zavjetu i to kao Isusovi glavni suparnici, kušatelji, a
na kraju i pokretači njegova uhićenja i smrti na križu. To je dosta zanimljivo jer od svih
sekti u židovstvu, Isus se, kako to ističe Gerd Theißen, najvećim dijelom slaže s farizejskim
naukom, pa čak i poziva one koji ga slijede da ih slušaju, ali da ih ne slijede u njihovom
djelovanju.

4.3.3. Saduceji
Saduceji, bogata aristokratska skupina utjecajnih ljudi, među kojima je mogao biti i
značajan broj svećenika, na život su gledali manje vjersko-ideološki, a više pragmatično-
politički. Budući da su podržavali Hasmonejce, njihova je vlast postupno rasla do toga da
se oko 120. g. pr. Kr. Ivan Hirkan, Hasmonejac, koji se postavio za „proroka, velikog
svećenika i kralja,“ javno deklarirao kao saducej.

Što se tiče vjerovanja, drži se da su saduceji odbacili sve odredbe koje se nisu dale izravno
izvući iz Petoknjižja. Bili su skloni držanju „slova zakona,“ a odbijali su svaku pomisao na
zagrobni život i nagradu i kaznu poslije smrti. Bog i ljudski život za njih su bili odvojene
stvarnosti — smatrali su da čovjek donosi odluke sasvim sam te da Bog s time nema
nikakve veze. Opirali su se onome što su smatrali vjerskim inovacijama i interpretacijama
farizeja pozivajući se na izvornost vjere, ali kad danas gledamo na njihova stajališta,
možemo vidjeti i napore jedne sekularizirane vladajuće skupine koja zdušno nastoji
umanjiti utjecaje praotačke vjere kako bi što manje smetala u novonastalim političkim
okolnostima.

Svaki put kad se pojavljuju u Novom zavjetu, saduceji su negativno ocijenjeni, što je
vjerojatno posljedica njihovog prevelikog političkog angažmana, koji je često bio u sukobu
sa zahtjevima otačke vjere a pokrenut interesima okupatorske vlasti. Novi im zavjet
predbacuje i nevjerovanje u uskrsnuće mrtvih, što isto tako ukazuje na njihovu
usmjerenost na materijalno, na sada i na ovdje. Mjesto saduceja bio je Hram i hramska
pobožnost.

4.3.4. Zeloti
Valja na ovom mjestu spomenuti židovsku militantnu skupinu koja je oružjem željela
zadobiti samostalnost naroda. Josip Flavije u svojim
Zadatak: Razmisli o iskustvu religije nabrajanjima židovskih „sekti“ njih naziva „četvrtim
danas. Možeš li u svom društvu putem“ i ne daje im određeno ime. Čini se da je ime
prepoznati ljude koji bi se mogli
„zelot“ (revnik) tek kasnije, nakon židovskih ratova u
usporediti s pripadnicima ovih
židovskih sekti? Kako? Može li se iz sedamdesetima prvog stoljeća, ušlo u povijest kao
toga izvući kakvo pravilo? Gdje bi njihova odrednica.
smjestio sebe?
Čini se da među Isusovim učenicima ima zelota, a
neki su smatrali da je zelot bio i Juda Iškariotski, koji je Isusa na kraju izdao, jer je bio
razočaran njegovom navodnom političkom pasivnošću. No većina naroda nije pripadala
tim grupacijama, nego su bili, manje ili više, pod njihovim utjecajem tražeći načina da žive
svoju vjeru u Boga.

4. 4. Obilježja pobožnosti Drugog Hrama

Nakon što smo pogledali na koji su se način Židovi suočavali s helenističkim okruženjem i
kako je to utjecalo na njihov život, kako u Palestini, tako i u dijaspori, sada ćemo se

51
okrenuti ostalim životnim prilikama života u Palestini Isusovog vremena, a napose
obilježjima pobožnosti u doba *Drugoga Hrama.

U teologiji smo navikli opisivati život u Palestini prema tome kako se razlikovao od ostatka
Sredozemlja. No prije nego što krenemo na razlike, valjalo bi se podsjetiti da u vrijeme
Isusova rođenja Palestina već četiri stoljeća živi pod manje ili više intenzivnim
helenizmom. To, naravno, znači da „osjećaj“ za život, makar u Jeruzalemu i drugim većim
gradovima, pa i u takozvanoj „poganskoj Galileji,“ dijeli mnoga obilježja s drugim
helenističkim gradovima i područjima. Ta se sličnost dijelom odnosi na arhitekturu, a
dijelom svakako na jezik. Čini se da su i obični galilejski ribari znali govoriti narodni grčki
jezik – koine – koji je i jezik većine Novoga zavjeta.

4.4.1. Herod - dovršitelj Drugog Hrama

S obzirom na politički ustroj, Palestina je za Isusova rođenja još namjesničko kraljevstvo,
a u njemu vlada prijatelj rimskog vojskovođe Marka Antonija, Edomac Herod. Herod je
Palestinu dobio od rimskoga senata a na temelju svojih vojnih pohoda. Vladao je dugo –
od 37. god. pr. Kr. do 4. god. po Kr. – i poznat je pod nadimkom „Veliki“ zbog svojih velikih
graditeljskih poduhvata. Iako nije bio Židov, znao je da se Židovima mora dodvoriti pa je
dogradio do velikog sjaja i popularnosti Ezrin i Nehemijin skromni Drugi Hram. Uz to,
Herod je izgradio i kraljevsku palaču u Jeruzalemu. Vješto je balansirao i između
nepopustljivih vjerskih vođa u Jeruzalemu i cara u Rimu. Budući da je August očekivao
hram u svoju čast i u čast Rima u svakom kraljevstvu Sredozemlja koje mu je bilo sklono,
Herod je sagradio Cezareju, Jeruzalemu najbližu luku, u čast cezaru. Taj je grad bio i mjesto
iz kojeg se odvijala redovita komunikacija s Rimom kamo se brodom stizalo vrlo lako i brzo.
Cezereja je i inače imala sva obilježja rimskoga grada: hramove posvećene Cezaru i Rimu,
arenu za atletske igre, vodovod, kupališta i slično.

Herod je bio svirep i paranoičan vladar – govorilo se da je bolje biti Herodova svinja nego
njegov sin, jer kao sin, uvijek si nosio glavu u torbi. To je, naravno, vrijedilo i za žene za
koje je mislio da mu rade iza leđa. Ipak su Heroda naslijedili njegovi sinovi i kraljevstvo je
nakon Herodove smrti razdijeljeno, a Judeja je uskoro i sasvim izgubljena potpavši pod
izravnu rimsku vlast. Budući da se u biblijskom tekstu Herodi nekad spominju bez dodatnih
identifikacija, dobro je pogledati tabelu Herodovih nasljednika kako bi se razumjelo o
kojem je Herodu u Bibliji riječ. Tako smo načinili tabelu Heroda i njihovog spomena u
Novom zavjetu. Herod Veliki umro je 4. god. po Kr., samo malo nakon što je, kako to
prenosi Matejeva božićna priča, ubio velik broj nevine djece.

52
4.4.2. Pet obilježja židovske pobožnosti u razdoblju Drugog Hrama
Isus počinje svoju službu u doba koje je već obilježeno nesamostalnošću i podređenošću
Rimu i to greškom same židovske uprave koja je loše procijenila Rim. On djeluje u vrijeme
kad raste nezadovoljstvo naroda, posebno onoga dijela koji je obilježen nastojanjem oko
vjerske čistoće i nacionalnog identiteta. U tome smislu postoji pet stvari koje obilježavaju
nacionalni i vjerski identitet Židova u vrijeme Drugoga Hrama, tj. u vrijeme nakon
provratka dijela naroda iz babilonskog sužanjstva pod vodstvom Nehemije i Ezre.

Monoteizam
Kao što smo već vidjeli, Židovi su vjerovali u jednoga Boga, Stvoritelja svijeta, koji i nadalje
brine o svijetu, tj. o tome kako ljudi žive. On se objavio praocima, a posebno po svome
proroku Mojsiju kojemu je objavio svoje sveto ime kao Jahve – onaj koji je bio, jest i bit
će. Jahve nije kao bogovi ostalih naroda. On nije načinjen ničijom rukom. On je svemoćni
i vječni Bog. Budući da je on jedini stvoritelj i otac svih ljudi, ljudi su dužni živjeti po
njegovoj svetoj volji.

Kao stvoritelj, Jahve nastavlja održavati život ljudi. On je onaj koji daje kišu u pravo vrijeme
i daje žetvu i kruh narodima.

Izabrani narod
Među narodima, Izrael je poseban jer ga je Jahve izabrao. Abraham, praotac naroda čuo
je poziv i pošao, poslušan Jahvinom pozivu, te tako za sebe i svoje potomstvo osigurao
Jahvin izbor. Bog je upravo njega izabrao među najmanjim narodima. Najznačajniji
nacionalni događaj, koji se prenosi s koljena na koljeno i koji je popraćen najvećim
nacionalnim blagdanom, jest izlazak, kad je Bog svoj narod oslobodio teškog ropstva u
Egiptu te ga proveo kroz pustinju u Obećanu zemlju. Jahve je svom narodu objavio svoju
volju, tako da može živjeti s njim u svetom zajedništvu.

Obećanje zemlje
Kako smo već više puta spomenuli, zemlja i samouprava nad zemljom značajno je obilježje
u židovskoj samosvijesti. Sam Bog im je obećao zemlju. Na toj su zemlji oni bili Božji i svoji.
Bog im je dao kralja „po svom srcu“, Davida, te je njegovoj lozi obećao vječnu vlast nad
zemljom i narodom. To obećanje ima i eshatološka obilježja kao „vječno Kraljevstvo.“

Zemlja je Jahvinom odredbom pravedno podijeljena svim Jakovljevim potomcima i trebala

se zadržati u ravnomjernom vlasništvu plemena. U zemlji se živjelo s pobožnošću prema
Jahvinim odredbama i držalo se Jahvinih zapovijedi. U zemlji su se slavili blagdani koji su
veličali silna djela Jahvina u prošlosti, ali i u vremenu u kojem narod sad živi.
Židovska godina i blagdani

Najznačajniji blagdan bio je vezan za oslobođenja iz Egipta. Nakon duge muke i ropstva,
Bog je digao proroka koji će ukazujući na Jahvinu snažnu desnicu izvesti narod iz ropstva.

53
To se dogodilo nakon što je Mojsije u deset čudesnih znakova, koje je poslao Jahve,
natjerao faraona da pusti narod iz zemlje. Posljednji znak nepokornom i tvrdokornom
faraonu bilo je umorsto svega što je prvorođeno, uključujući i prvorođene sinove, pa tako
i faraonovog provorođenca. Jedino su Židovi i njihova djeca bila pošteđeni zbog krvi
jaganjca kojega su dan prije zaklali i njome namazali dovratke svojih kuća. Prema
Mojsijevom naputku, Izraelci su morali zgotoviti taj obrok i večerati zajedno i brzo, jer je
valjalo krenuti na put čim je faraon dopustio robovima da idu! Tako su Židovi blagdan
Pashe – kad ih je zaobišao anđeo zatornik – slavili svake godine na sličan način, janjetom
i beskvasnim kruhovima i gorkim travama, i pričali su o tom čudesnom djelu svojoj djeci,
a to pobožne židovske obitelji čine i danas.

Bez sumnje, Pasha je najznačajniji židovski blagdan. U Novome zavjetu, Pasha je

revalorizirana te nosi novo i mnogo šire značenje za kršćane. Kršćani je slave u Večeri
Gospodnjoj kroz zajedničko
blagovanje kruha i vina. Isus
je „janje Božje“ koje je uzelo
na se grijehe svijeta, te tako
„anđeo zatornik“ zaobilazi
one koji prihvaćaju svetu
Kristovu žrtvu.

Povezan je s Pashom
blagdan Pedesetnice
(Pentekost) – kod nas se
često naziva i blagdanom
Duhova, ali to je vezano uz
kršćansko a ne židovsko
pamćenje, budući da je na
Pedesetnicu – tj. 7 tjedana
poslije Pashe na koju je
umro Isus, Bog poslao na
učenike svojega Duha. No,
pedeset dana, ili 7 tjedana, poslije Pashe, u židovstvu se slavilo Božje davanje Zakona,
Tore, narodu na Sinaju i zahvaljivalo se Bogu na njegovom očuvanju naroda kroz teške
uvjete prolaska kroz pustinju. No to nije sve. Značajno su mjesto u narodu imali i blagdani
zemlje, tj. žetveni blagdani, koji su uvijek isto tako bilo vezani uz neka sjećanja iz starih
vremena i podsjećali na Božju brigu za svoj narod. Tako je blagdan Pedesetnice poznat i
kao Blagdan prvih plodova, tj. žetve ječma. On je označavao početak Božjega djelovanja i
njegovih blagoslova za narod, koji je tek zalog, obećanje punine, njegovih blagoslova koji
trebaju doći po dovršetku žetve na kraju ljeta. Blagdan Pedesetnice u Novome zavjetu ima
veliki simboličko-eshatološki značaj.

Židovi Isusova vremena za te su, i za druge, značajne blagdane hodočastili u Jeruzalem.

Zemlja je bila dovoljno mala da je to mogao svatko tko je bio u snazi.

Hram – Božja prisutnost u narodu

Jahve, koji se objavio Mojsiju, bio je nevidljiv i svepristuan Bog, ali je odlučio ići sa svojim
novim narodom noću kao „oblak od dima“ i „stup od vatre“. Kasnije je Bog naredio Mojsiju
da mu napravi prebivalište. Bio je to „Šator sastanka“ izrađen po Jahvinoj naredbi, a nosili
su ga kroz pustinju za to posebno odabrani ljudi. Jahvina je slava ondje prebivala i išla s

54
Izraelcima. No kad je Izrael jednom ušao u obećanu zemlju i nakon što je dobio Davida za
kralja, David je uspostavio kraljevski grad u kome je sagradio kraljevsku palaču i želio
podići i hram za Boga. Bog mu to nije dopustio zbog mnogih ratova koje je David vodio, ali
mu je obećao da će njegov sin Salomon završiti to djelo i sagraditi hram koji će postati
središte Božje trajne prisutnosti u narodu i mjesto svetosti. Pobožni Židovi još uvijek
smatraju da se svetost koncentričnim krugovima širi od Jeruzalema i posebnog mjesta na
kome je nekoć stajao Hram.

Zbog te usmjerenosti na zemlju, koja je zbog svojega Hrama i Božje prisutnosti u njoj
postala svetom, lako je zamisliti kako je istjerivanje iz te i takve zemlje bila značajna
trauma za cijeli narod. Činilo se da ih je Bog napustio i oduzeo im svoja obećanja, a i proroci
su tvrdili da je takvo stanje bila izravna krivica naroda koji je zanemario svoju poslušnost
Bogu.

Zakon kao put u život

Bog svoj narod nije samo izbavio od ropstva, nego ga je poučio putevima pravednosti koji
su ga trajno trebali držati daleko od ponovnog ropstva. Bog je svom narodu dao svoje
zapovijedi, među njima prominentno takozvani *Dekalog. I danas su Božje zapovijedi
značajne za Židove. No nisu svi sigurni što točno te zapovijedi podrazumijevaju i koliko je
onih koje su bile značajne za očuvanje naroda u stara vremena ali danas više nemaju
značaj. Na primjer, trebaju li se ruke prati prije jela ili ne trebaju? To je primjer „Zakona“
koji je kroz stoljeća Židove poštedio mnogih pošasti kojima su podlegli drugi narodi, npr.
u vrijeme kuge u sredozemnoj Europi kad su židovske zajednice bile čudesno pošteđene.

Problem nije suvremen. Već smo ranije vidjeli da saduceji nisu priznavali „dodatke“ na
Toru poput Proroka i Spisa. Farizeji su poštovali kako „pisanu“ Toru – Petoknjižje pripisano
Mojsiju – tako i „usmenu Toru“ koja je sadržavala, kako smo to vidjeli učeći o Talmudu,
tumačenja narodnih mudraca. No prije te diskusije, palestinski su Židovi držali do Proroka
i Spisa, a učenjaci u dijaspori nadodali su i svoje deuterokanonske spise.

55
U pokušaju da odvoje naredbe koje se trebaju i danas slijediti od onih koje se ne trebaju,
neki su kršćanski teolozi pokušali razvrstati Zakon na one dijelove koji su svevremenski i
važe za sve (moralni) i one koji su određeni Židovima u određenom razdoblju kao dio
njihovog bogoslužja (ritualni), te na one koji su namijenjeni očuvanju života ali danas
možda više nisu potrebni kao ritualni ili bogoslužbeni – na primjer, opće je poznato da
prije jela treba prati ruke. Mislim da
Zapovijedi ili izjave? vođenje rasprave o Zakonu na taj
Od vremena vjeronauka naovamo, Dekalog često način zaobilazi prava pitanja o naravi
nazivamo „zapovijedima“ Božjim, što nije sasvim
Zakona, što je danas, i kako ćemo
ispravno. Isto tako, lako se stekne dojam kako čovjek
mora izvršavati zapovijedi da bi ga Bog uzeo u obzir, da vidjeti kasnije kad budemo
bi ga spasio, ili da ga ne bi osudio na Velikom sudu. Uz raspravljali o teologiji apostola Pavla,
to, često se među kršćanima, posebno onima postalo mnogo jasnije. Poslušnost
protestantske provenijencije, smatra da je židovska Bogu nadilazi, kako je Isus zahtijevao,
vjera „vjera djela.“ No valja primijetiti da Bog za svoj
spasenjski čin u Egiptu, od naroda ne zahtijeva nikakva
slovo i podrazumijeva duh Zakona.
djela. Njegov je spasenjski čin puka milost onima koji Poslušnost Bogu, kako je lijepo
pritisnuti teškim jarmom vape za njegovom pomoći. pokazao apostol Pavao u Poslanici
Dekalog tako postaje više opis uvjeta života u slobodi. Rimljanima, mora nadilaziti odredbe.
Ako to ne čini, poslušnost Zakonu
Zadatak: Prisjeti se 10 zapovijedi s vjeronauka pa ih
probaj iz negativnog zapovijednog načina preformulirati postaje zamka kakvu Isus u
u pozitivni indikativ. Npr. Ja sam Jahve, tvoj Bog, nemoj evanđeljima predbacuje farizejima:
imati drugih Bogova – u ja sam Jahve, tvoj Bog, neće ti površna i rigorozna prema drugima, a
trebati nikakvi drugi bogovi... sasvim slijepa za vlastitu
neposlušnost. Zašto? Zato što Zakon
nikad ne može biti potpun – to jest, s jedne strane ne može predvidjeti sve moguće
prijestupe, a s druge strane čovjek po Zakonu može biti besprijekoran a opet tvrdica i
nevjeran Bogu, kako opet dobro pokazuje apostol Pavao na vlastitom primjeru dok je bio
progonitelj crkve.

Zakon koji je Bog dao svome narodu imao je za svrhu učiniti ih svjesnima grijeha, ili ako to
želimo pozitivno iskazati, pokazati im što je život u slobodi – život neovisan o stihijama
bezbožničkih bogova, život pod okriljem Boga Stvoritelja i Izbavitelja; život u kojem postoji
odmor (jer ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi koja izlazi iz usta
Gospodnjih). Život u slobodi jest onaj gdje se poštuje što je tuđe, jer nema potrebe za
krađom onaj tko je uvjeren da živi pod Božjom skrbi i gdje On brine za svaku potrebu bolje
nego što to čini otac za svoje dijete jer je nemjerljivo i beskonačno dobar. Istinitost i
vjernost, karakteristike su Božje vladavine. Tu nema mjesta za pretvaranja, za „okrečene
grobove,“ kako to kaže Isus, koji samo izgledaju lijepo izvana, dok su iznutra puni truleži.
Božje mjesto jest mjesto gdje se čuva život. To su Božje karakteristike prema kakvima je
stvorio i ljude. Izvan toga, ljudi neminovno žive u „ropstvima,“ vođeni niskim strastima
zavisti, laži i nepoštivanja drugog čovjeka, ali na kraju i bez poštovanja za sebe.

Bog je svome narodu objavio svoju volju u obliku Zakona, i bez obzira koliko je narod taj
Zakon suzio ili proširio, ostaje jasno koliko se Božji zahtjev razlikuje od drugih sustava
vrijednosti te kako je grešnom čovjeku nemoguće živjeti u Božjoj sferi po Božjim uvjetima.
Čovjeku je za život potrebna milost – Bog Stvoritelj, koji se objavljuje ljudima i koji ih po
svojoj milosti prima u svoju prisutnost, odnosno, spušta se k njima, da bi ga mogli
upoznati.

Za daljnje proučavanje:

56
Literatura:

E. P. Sanders.: Judaism: Practice and Belief. London et al.: SCM et al, 1992.

M. Poljak: „Filon Aleksandrijski kao spona između antike i Srednjeg vijeka“ u: Filozofska
istraživanja 4(2009) 657-668

J. Flavije: Protiv Apijona; Josipov život. Zagreb: Bet Izrael, 2011

Internetski izvori:

Više o gnosticizmu:

Jonasova knjiga The Gnostic Religion može se naći na:

https://arcaneknowledgeofthedeep.files.wordpress.com/2014/02/gnosticreligion.pdf

Virtualna šetnja maketom Hrama moguća je ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=fymffT1M5bg

Rimsko Carstvo od nastanka do 4. st. – dokumentarac za podsjetiti se i smjestiti

Palestinu u 1.st.:

https://www.youtube.com/watch?v=l7YDF3tFUDo

Kako se slavi židovska Pasha:

https://www.youtube.com/watch?v=siBHlU-8qUI

57
 3. cjelina:
Pristupi evanđeljima

58
59
5. Isus i naviještaj o Isusu

U ovom poglavlju:
✓ učimo o kanonskim i izvankanonskim evanđeljima
✓ razmišljamo o žanru kojemu evanđelja pripadaju
✓ raspravljamo o vjerodostojnosti kanonskih evanđelja i
korisnosti izvankanoske literature za proučavanje
evanđelja

Uvod
Evanđelja se s pravom mogu nazvati najiscrpnijim izvorima za poznavanje Isusova života.
Isusa, doduše, spominju i drugi povijesni izvori, kao što su to djela poznatog židovskog
povjesničara Josipa Flavija, pa Babilonski Talmud, a i kako smo već vidjeli, neki rimski pisci
poput Plinija Mlađeg, Tacita, Svetonija i Lucijana. Ti su podaci, pak, jako šturi i suviše kratki
da bismo iz njih nešto povijesno rekonstruirali.

Dakako da su se s pojavom znanstvenog pozitivizma krajem 19. i početkom 20. stoljeća

mnogi teolozi dali na povijesnu rekonstrukciju Isusova života. U drugoj polovici 19. stoljeća
takozvane studije Isusovog života bile su najpopularniji teološki zapisi. Rezultat takvih
istraživanja ipak je razočarao. Koliko god evanđelja postoje radi Isusa, teško je na temelju
njih sastaviti Isusovu biografiju, makar onakvu kakvu očekujemo u suvremeno doba.
Nemamo gotovo nikakvih podataka o Isusovu djetinjstvu i mladosti, osim čudnih
pripovijesti o njegovu začeću. U biti, ono što bismo o njemu na temelju podataka koje
imamo i mogli rekonstruirati, u najbolju je ruku jedna do vjerojatno tri godine njegova
javnog djelovanja koje se završilo njegovom smrću. Dakle, na temelju suvremenih paralela
teško je o Isusovom životu opisanom u evanđeljima govoriti kao o „biografiji.“

Tako je za mnogobrojne „biografe“ Isusova života u 19. i 20. stoljeću nemogućnost

rekonstrukcije njegova života neminovno značila i dokaz o njegovoj nepovijesnosti.
Nepovijesnost je, pak, značila da uopće ne postoji valjan razlog za kršćansku vjeru. Blizu je
bio zaključak da se ona zapravo pouzdano zasniva samo na *mitovima. Naravno da je to
neminovno pretpostavilo i pitanje o utemeljenosti kršćanstva kao valjane religije, jer ako
Isus nije povijesna osoba, onda je izmišljen lik. To, pak, znači da je suvremeni čovjek, koji
zagonetke prirode ne rješava kroz religiju nego znanstveno, nadrastao zahtjeve takve
religije. Ateizam, koji je lagano tinjao u Europi, dobio je svoje znanstveno utemeljenje.

5.1. Problem evanđelja kao književne vrste

5.1.1. Škola povijesti religija i podloga za povijesno istraživanje o evanđeljima

Bilo je vrlo popularno tako razmišljati. Sekularizirani umovi europskih sveučilišta,

oslobođeni snažne stege srednjevjekovne crkve, već su se bavili proučavanjem drugih
religija i potrebom ljudi za religijom uopće. Kao i u prirodoslovnim područjima, i religija je
promatrana iz perspektive razvoja. *„Škola povijesti religija“ postala je značajan smjer na
raskrižju znanstvenih metoda filozofije, povijesti i etnologije. Naravno, budući da su se

60
pitanjima manje ili više bavili upravo europski povjesničari, izučavanje „razvoja“ religija i
kritika religija, koja je iz toga proizlazila, u velikoj su se mjeri bazirali na kršćanstvu i
njegovim „korijenima“ u usporedbi s raznim religijskim izražajima Sredozemlja. Na
njemačkom jeziku taj je smjer proučavanja opisan kao *Religionsgeschichtliche Schule, a
mi ćemo pojam prevoditi kao „škola povijesti
Zadatak:
religija,“ a pripadajući pridjev kao „povijesno-
religijski“. *Adolf von Harnack može se smatrati Kako bi sekularizam i njegovi mogli
biti pozitivni za kršćanstvo? Što ono
ocem povijesno-religijske škole, iako su i drugi prije time gubi, a što dobiva?
njega razmišljali i proučavali vjeru na taj način. Kako
se to vidi iz opusa Charlesa Darwina, razmišljanje o
razvoju i postizanju savršenstva na temelju prirodnog odabira bilo je vrlo rasprostranjeno.
Iako je škola povijesti religija bila uglavnom kritički nastrojena prema religijama kao
predmetu svojega proučavanja a ateizam primarni odabir njezinih protagonista, ona je
ipak značajno doprinijela metodi, a samim tim i rezultatima i pomacima u kršćanskoj
teologiji. I zahtjev da se kršćanstvo mora gledati u suodnosu s drugim religijama i dokazati
u sekularnim društvenim kretanjima, tu se pojavljuje prvi put. Možda bismo mogli reći i
da se u suočavanju sa stvarnostima sekularizma sami kršćani moraju konsolidirati
zajednički tražeći odgovore na teška pitanja.

S druge strane, traženje povijesnog Isusa postalo je problem i za teologe, iskrene vjernike,
koji su pokušali spasiti „Isusa vjere“. Među njima su *Karl Barth, švicarski *reformirani
teolog i pastor, ali za mnoge protestante i danas poznati novovjeki „heretik“ *Rudolf
Bultmann. Takva je procjena Bultmanna nepoštena jer je situacija u koju su ti teolozi
razmišljali doista bila povijesno nova, teška i složena, i ne možemo znati kako bismo se i
sami snašli u tako teškom vremenu. Moramo uvijek imati na umu ograničenost vlastite
spoznaje i njezine ovisnosti o pitanjima koja su u tom trenutku važna. I Bultmann i Barth
jedno su se vrijeme slagali da je primarna zadaća objasniti kako se u Isusu mora vidjeti više
od pukog znanstvenog (tj. povijesnog) projekta. Budući da su obojica dolazila iz crkvene
prakse – Barth je bio pastor, a Bultmann je dolazio iz pastorske kuće – slagali su se kako
Isus ima egzistencijalno (za život važno) značenje za sve ljude i za svako doba, bez obzira
na to može li se danas dokazati njegovo povijesno postojanje. To zvuči kao neko rješenje,
ali samo na prvi pogled. Liberalni su
Zadatak: Na temelju svojeg čitanja evanđelja objasni teolozi Isusa, lišivši ga nužnosti
zašto na temelju njih nije moguće sastaviti „Isusov
povijesnosti, neminovno nazvali mitskim
život“. Razmisli je li doista nužno da ta nemogućnost
bude razlogom nijekanja povijesnosti izjava koje su
likom čiji je bitak jedino u navještaju crkve
evanđelisti zapisali o Isusu. (grčki: *kerigma). Njezino se naviještanje
uskoro razumjelo kao pokušaj da se
vjerski objasni traumatski događaj Isusovog križa. Crkva, navodno, događaj križa nije
mogla prihvatiti pa je potražila nemoguće: vjeru bez ikakva povijesnog utemeljenja,
mitološku vjeru. Karl Barth ubrzo je napustio taj put i tražio nove načine da objasni
nužnost vjere, dok je Bultmann pokušao razraditi ideju o egzistencijalnosti mita pa zatim
uveo i pojam „demitologizacije“ Biblije. To u najvećem dijelu kršćanske teologije nikako
nije dobro prošlo. Programu „demitologizacije“ vratit ćemo se kasnije, kada se budemo
pobliže bavili povijesno-kritičkom metodom pristupa Novome zavjetu. Zasada je važno
vidjeti da je demitologizacija za Bultmanna predstavljala rješenje problema.

61
5.1.2. Antički *žanrovski predlošci za evanđelja

Evanđelja, znači, ne mogu biti Isusovi životopisi, iako to ljudi često automatski tako
gledaju. Ali što su onda? I što ćemo s Isusom, koji je tako očito središte evanđelja? Postoji
više antičkih književnih žanrova koje su prvi čitatelji evanđelja mogli prepoznati kao slične,
ako ne i identične, evanđeljima. Pogledat ćemo, i usporediti s evanđeljima, tri takva žanra:
prakseis, apomnemoneumata i bioi.

Arijanova knjiga o djelima Aleksandra Velikoga, Anabasis spada u kategoriju prakseis.

Drugi dio Lukinog književnog djela u dva sveska, koji i službeno nosi naziv „Djela
apostolska“, isto na neki način pretpostavlja taj antički žanrovski uzor. Ne misli li Luka
otpočetka da ostavlja popis velikih djela Isusa i apostola i na neki način „anabasis,“ tj.
uspon kršćanske vjere? Lukine se knjige umnogome mogu upravo tako čitati, kao „Djela,“
i to čak ne toliko Isusa i apostola, nego ujedinjeno kao Djela Duha Svetoga. Ipak, ostaje
činjenica da je prakseis obično usmjerena na herojska djela i ne uključuju učenja onoga
čiji razvoj prate, a i evanđelja i Djela prenose brojna Isusova i apostolska učenja i
propovijedi.

Sljedeća su moguća kategorija žanrovske usporedbe takozvana apomnemoneumata, tj.

sjećanja ili memoari. Ta se kategorija, upravo suprotno od prakseis, temelji na sjećanjima
učenja i izreka neke važne povijesne osobe. Tako je Ksenofont zapisao sjećanja na Sokrata,
ili Platon svoje Dijaloge. Iz povijesti crkve znamo da je Justin Mučenik opisao
ranokršćansko okupljanje, izjavljujući kako su se nedjeljom „čitala sjećanja apostola ili
spisi proroka koliko je to vrijeme dopuštalo“ (Apologija 67.3.). Još dodaje kako su se ta
sjećanja apostola nazivala „evanđeljima.“ No stručnjaci nas i ovdje upozoravaju da u
usporedbi žanrova, evanđelja donose puno materijala koji bi za memoare toga tipa bio
nepotreban. To se posebno tiče opisa Zadatak: Na internetu prouči stranicu Billa
Isusove patnje i smrti koja je, čini se, Thyera LacusCurtiusa
najvažniji dio svakog evanđelja, a u (http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/hom
uobičajenim sjećanjima na velikane e.html ), gdje možeš naći mnoge antičke spise
takav je naglasak u najmanju ruku na grčkom ili latinskom s prijevodom na
engleski, koji će ti dobro doći za proučavanje
neukusan i kontraproduktivan iz
Novoga zavjeta. Potraži na njoj spise koje smo
perspektive staroga svijeta. spominjali u ovom poglavlju. Pročitaj poneki
pa usporedi svoj doživljaj čitanja tog spisa sa
Britanac Richard Burridge, vjerojatno
svojim čitanjem evanđelja. Opiši ga.
najrevniji suvremeni proučavatelj
evanđelja, u svojoj je knjizi What are the Gospels 1993. g. iznio argumentaciju prema kojoj
su prvi čitatelji evanđelja morali doživjeti kao bios. Bios je bio popularan žanr opisa neke
važne osobe. Kad se Plutarh koristi tim žanrom i objašnjava kako on „ne kani zapisati sve
o nekoj osobi ili je opisati u detalje,“ nego kako će se „kratko dotaći samo onoga što je
najplemenitije i najpoznatije. Jer nije ono što je najvidljivije na nekome, nužno i ono što
najbolje opisuje čovjekove vrline ili pak nedostatke, nego se često događa da neka
nevažna prilika, riječ ili gesta, o čovjekom karakteru govore više nego li ratovi i klanja
desetaka tisuća ljudi ...“ (Aleksandar 1.1.). Proučavajući strukturu antičkih djela poput
Plutarhovih, Burridge je zaključio da postoje četiri karakteristike biosa koje se jasno mogu
vidjeti i u evanđeljima:

62
 1. uvodni dio s naslovom i uvodnom formulacijom

2. subjekt te književne vrste obično je i subjekt većeg dijela glavnih glagola u knjizi, te
zauzima velik dio naracije

3. izvanjske karakteristike poput strukture knjige i stila podupiru usredotočenje na

subjekt biografije

4. unutrašnje karakteristike, poput okruženja, tema i sadržaja, vrijednosti ili istaknutih

stavova, pokazuju namjere autora i svrhu pisanja (pa i onda kad ih autor ne izriče izravno).

Burridgeovi kritičari ističu da je taj opis previše općenit, ali dodaju da bioi sami po sebi ne
inzistiraju na istinitosti opisa glavnog junaka, nego da tipiziraju njegova ponašanja. Ipak,
Burridgev je prijedlog opet u fokus proučavanja izvukao diskusiju o povijesnom Isusu.

Za razliku od Burridgeovih, prijašnja su se istraživanja bavila evanđeljem kao kerigmom –

tj. propovijedi crkve o Isusu uz koju je ponekad dolazio i kakav biografski podatak. Drugim
riječima, prema tim ranijim istraživačima, evanđelja su navještaj o Isusu, a sadrže samo
one biografske podatke koji su nužni za poruku koju evanđelist želi poslati. Ne piše uzalud
evanđelist Ivan da bi se o Isusovim djelima mogle napisati knjige koje ne bi stale u cijeli
svijet (Iv 21, 25). To je zapravo vrlo razumljivo, a i evanđelje kao riječ dolazi iz grčkog i
znači dobra vijest, a ne životopis. Pa ipak, Burridge je ustvrdio da ima razloga gledati i
drukčije, tj. evanđelja bi po njemu bila životopis kakav bi bio žanrovski prepoznat u
starome svijetu. No i ako evanđelja pripišemo žanru biosa, ostaje „kontraproduktivan“
završetak evanđelja. Taj naglasak na Isusovoj patnji i smrti, stari svijet nikako ne bi mogao
razumjeti u žanru koji veliča slavnoga učitelja. Iz toga je razloga, u žanrovskoj procjeni
evanđelja, element kerigme presudan, bez obzira kojoj se teoriji žanrovske sličnosti
priklonimo.

5.1.3. Evanđelje kao kerigma

Od prvih je dana crkve najvažnija zadaća

Zadatak: Pročitaj Petrovu propovijed na Pedesetnicu
kršćana bila naviještati ljudima uskrslog u Djelima 2, 14 – 36. Pokušaj prepoznati njezinu
Isusa, koji je Božji Mesija i Gospodin. To je, strukturu i glavnu temu? Čemu Petar posvećuje
čini se, bila i prva navjestiteljska cjelina koja najviše riječi u svojoj propovijedi?
se oblikovala kao tradicija: „Isus je umro i
uskrsnuo po Pismima“. Muka je vrlo slična u svim evanđeljima i posjeduje iste elemente,
a često se čini i da su evanđelja zapravo „Isusova Muka s dodatkom“ o nekim izdvojenim
Isusovim djelima i čudima. Profesor Dugandžić smatra, na primjer, da se u Markovu
evanđelju prvi put napravio napor da se povežu sjećanja na Isusov život i učenje s već
dobro poznatom i naviještajnom propovijedi o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Je li to bila
Markova ideja ili je to bio uobičajen način naviještanja, teško je znanstveno dokazati.
Naime, lako se može zamisliti kako je prva crkva naviještala Isusa kao Krista na temelju
povijesnih sjećanja.

Evanđelja su, prema onome što danas znamo, prikupljeni materijali o Isusu, a svaki je
autor sa svojim djelom imao određeni cilj, isto onako kao što i danas svaka dobra
propovijed uzima u obzir potrebe slušatelja i zapravo polazi od njih. Kad čitamo Novi zavjet
moramo uvijek biti svjesni da prva kršćanska crkva nije imala na raspolaganju knjigu kakvu

63
imamo mi danas. Njima je primarno bilo usmeno svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo onih
koji su vidjeli Isusa i bili svjedoci događaja koje su prepričavali kao važne. Prvi kršćani
ispočetka nisu mislili da bi ta svjedočanstva trebali zapisivati, budući da su očekivali skori
Kristov povratak „u slavi“. Nisu smatrali potrebnim dati se na taj težak posao pisanja. U
ono je vrijeme znati čitati i pisati bila privilegija malobrojnih, a pisanje je bio težak zanat
urezivanja znakova na glinene pločice, na kožu (pergament) ili na grubi papir od
papirusove trske — pisanje su uglavnom obavljali robovi, pisari. Sve dok su među njima
bili i živi svjedoci, nije bilo potrebe za pisanjem jer se živa riječ očevidaca u starome svijetu
cijenila daleko više od ičega što se zapisivalo. I u to su rano vrijeme ti svjedoci svojim
usmenim svjedočanstvom mogli pokriti ograničeno geografsko širenje kršćanstva u
Palestini. No sve će se to ubrzo početi mijenjati.

Ako, dakle, evanđelja usporedimo s drugim književnim oblicima u antici, ona najviše
nalikuju na takozvane bioi (jednina bios) – tj. na opise života velikana i heroja. Glavna je,
međutim, razlika između tih spisa i evanđelja u tome što evanđelja Isusa ne opisuju kao
heroja, koji u svemu što radi pobjeđuje, a upravo je to žanrovska svrha biosa – pokazati
heroja koji usprkos svemu pobjeđuje. Nasuprot tome, Isus je u nekim evanđeljima
namjerno portretiran kao antiheroj i u antici bi bilo nemoguće zamisliti da netko piše bios
gubitnika koji je završio na križu, osuđen od Rima na kaznu kakvom su se kažnjavali najgori
kriminalci. Evanđelja ni u kom trenutku ne pokušavaju sakriti niti uljepšati sukob koji Isus
ima s vlastima Rimskoga Carstva, ali i s vjerskim i političkim vođama svoga naroda. Upravo
taj iskorak u dotad neviđeno i kulturološki neprihvatljivo, trebalo bi prepoznati kao
svjedočanstvo o povijesnoj točnosti zapisa o Isusu, jer su u sukobu s očekivanjima staroga
svijeta.

Kako je kršćanska misija rasla, a apostoli više nisu mogli biti na svakome mjestu, a i sami
su počeli umirati mučeničkom smrću, uskoro je nastala potreba za pisanim
svjedočanstvom, napose unutar pokreta kome je programski bilo vrlo stalo do istine.
Možemo, dakle, zaključiti kako su evanđelja u svojoj biti različita od drugih sličnih žanrova
u antici, a revizija žanrova koji su postojali u starome svijetu proizlazi iz potrebe crkve da
naviješta raspetog i uskrslog Isusa, a ne da prepričava priče o velikom čovjeku i učitelju. U
svojoj biti, evanđelja su, ipak, prije svega propovijedi.

Proučavajući Petrove propovijedi u Djelima, britanski teolog C. H. Dodd idenitificirao je

elemente koji postoje u Markovu, ali i u svim drugim evanđeljima. Evo te usporedbe:

Petrov govor u Kornelijevoj kući (Dj 10, 34 – 43) Evanđelje po Marku

Ivan Krstitelj pripravlja put (37) Ivan Krstitelj pojavljuje se kao ispunjenje
starozavjetnih obećanja (Mk 1, 1 – 15)

Obećanje u starozavjetnim spisima tj. „prorocima“

(43)

Isusova je služba moćna i Bogom nadahnuta (38 – 39) Isusova je služba i riječ moćna (1, 16 – 8, 30)

Isus je uhvaćen, osuđen i ubijen na križu (39 b) Dug prikaz događaja u Jeruzalemu koji su Isusa doveli
na križ (8, 31 – 15, 47)

64
 Bog je Isusa uskrisio od mrtvih i živog su ga vidjeli Kratak prikaz Isusova uskrsnuća (16, 6)
svjedoci (40 ss)

Zapovijed sljedbenicima da o tome govore drugima Zapovijed ženama da idu i navijeste to dalje (16, 7)
(42)

Iako Doddova usporedba ne pokazuje potpunu podudarnost, ipak se vide značajne

paralele između Petrova propovijedanja i Markova evanđelja, te to potkrepljuje misao da
su evanđelja nastala iz potrebe da se vijest o Isusu naviješta i mimo usmenog
svjedočanstva svjedoka. U tome su se evanđelisti mogli povoditi, ili su automatski
posezali, za uobičajenim žanrovima u svom okruženju. No evanđelja su nužno uvodila i
novine s obzirom na žanr jer je to zahtijevao njihov specifičan subjekt i okolnosti.

5.1.4. Uzroci zapisivanja evanđelja

Da se još malo osvrnemo i na činjenicu da su evanđelja nastala iz nužnosti, zbog postupnog

nestajanja očevidaca. Ako je točno da je Markovo evanđelje pisano sredinom šezdesetih
godina prvoga stoljeća po Kr. u Rimu, onda bi upravo njegovo pisanje upućivalo na hitnost
potrebe kakva je uvedena uhićenjem i ubojstvom apostola Petra (a moguće i Pavla) u
prvom većem progonstvu kršćana tijekom vladavine cara Nerona. Nije teško zamisliti kako
bi obezglavljenost crkve u Rimu rezultirala potrebom da se sačuva riječ apostola, ali i da
se u vremenima tjeskobe učvrsti nada u obećanje pobjede nakon patnje s Kristom i radi
Krista. I Lukino evanđelje na početku predlaže nešto slično: „Kad već mnogi poduzeše
sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni
koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao,
naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti
svega u čemu si poučen“ (Lk 1, 1 – 4).

No potrebu za zapisivanjem nije proizvodio samo nestanak prve generacije očevidaca

evanđelja. Vjerojatno je to još i više nametala evangelizacija svijeta kakvu je, prema našim
saznanjima, započeo apostol Pavao, ali je izvjesno da su je provodili i drugi apostoli na
drugim mjestima. Na primjer, Tomina djela, spis s početka 3. stoljeća, tvrdi da su apostoli
nakon Kristova odlaska „podijelili predjele svijeta među sobom kako bi svak od nas išao
narodu koji mu je dopao“ (I.1), a Tomi je tako pripala Indija. Iako taj spis nije povijesno
pouzdan, ideja o misiji apostola nije nemoguća. Pretkraj prvoga stoljeća gotovo je cijelo
Sredozemlje – tj. cijeli poznati svijet, iz perspektive Rimskoga Carstva – već zahvaćeno
evanđeljem o Isusu Kristu. Više jednostavno nije bilo dovoljno apostola i njima bliskih
suradnika da svojim osobnim svjedočanstvom pokriju tako veliko područje, pa je potreba
za zapisanim apostolskim naukom postala vrlo velika. Zadaci naviještanja, ali i poduke u
pravoj vjeri, postali su primarni u ovoj velikoj geografskoj rasprostranjenosti kršćanske
vjere.

Tako se evanđelja počinju zapisivati u drugoj polovici prvoga stoljeća, po mnogima

vjerojatno neposredno prije pada Jeruzalema. Postoje, naravno, i alternativna
razmišljanja o vremenu nastanka evanđelja o kojima će biti više riječi u narednim
poglavljima. Ovdje je važno razumjeti problematiku potrebe za zapisivanjem. Zadnje
zapisano evanđelje vjerojatno je Ivanovo, i to potkraj prvoga stoljeća.

65
Pogledajmo kako bi to izgledalo na lenti vremena. Žuto razdoblje označava razdoblje
pisanja sinoptičkih evanđelja (Mateja, Marka i Luke), ako se povodimo za konzervativnim
procjenama i time da ni jedan autor izrijekom ne spominje pad Jeruzalema.

Po Kr. ca. 33 64 70

Pad Jeruzalema
_____________I_______________________I__________I________
Neron proganja
kršćane

5.2. Zašto samo ova evanđelja?

U međuvremenu, gotovo je svima poznato da uz kanonska Hutchinson na početku 20.
evanđelja, to jest ona koja se nalaze u Bibliji i koja smo dosad st. radi ovakvu podjelu
apokrifnih spisa:
proučavali, postoje i drugi ranokršćanski spisi koji nisu uvršteni
_I. HERETIČKA EVANĐELJA
u kanonizirane spise kršćanskoga Novoga zavjeta a koji nose 1. Evanđelje Ebionita
naziv „evanđelje“. Neuke će ta činjenica zbuniti, a ima i onih 2. Evanđelje Egipćana*
3. Marcionovo evanđelje
koji odmah osjećaju da se radi o nekoj crkvenoj obmani i 4. Petrovo evanđelje
zavjeri kojoj je cilj da „prave“ istine ne izađu na vidjelo. U 5. Evanđelje Dvanaestorice
suvremenom svijetu takav dojam uvijek iznova potiču djela apostola
6. Evanđelje Barnabe i
poput romana Dana Browna Da Vincijev kod, knjige koja je Bartolomeja
izdana početkom 2. tisućljeća. I u našoj je zemlji taj roman
_II. LEGENDARNA
potaknuo diskusije, obrane i napade i ponovo u prvi plan stavio EVANĐELJA ILI EVANĐELJA
pitanje trebamo li i dalje samo ova četiri evanđelja ili Bibliju DODATAKA
1. Evanđelja o rođenju
treba proširiti nekim drugim i, uvjetno rečeno, „boljim“
(a) Jakovljev protevangelion
evanđeljima. (b) Pseudo-Matej
(c) Rođenje Marijino
5.2.1. Apokrifna evanđelja, kršćanski gnosticizam i knjižnica (d) Evanđelje Josipa tesara
Nag Hammadi (e) Marijina smrt
2. Evanđelja djetinjstva
Treba prije svega reći da su sva apokrifna evanđelja lako (a) Tomino evanđelje*
dostupna na internetu onima koji ih žele proučavati. Dakle, (b) Arapsko evanđelje
nitko ih ne skriva i ne drži daleko od očiju javnosti. Naprotiv, djetinjstva
3. Evanđelja o pasiji i
kako smo već vidjeli u prošlom poglavlju, dio je zadaće uskrsnuću
novozavjetne znanosti da iscrpno i predano istražuje sadržaj (a) Petrovo evanđelje (isto
kao gore)
tih spisa i proučava alternativne pobožnosti koje takvi spisi (b) Nikodemovo evanđelje
propagiraju te ih uspoređuje s kanonskima. (1) Pilatova Djela
(2) Isusov pohod Podzemlju
Zatim treba reći da su sva kanonska evanđelja pisana u prvom (c) Druge fabrikacije
* djela nađena i u Nag
stoljeću i da su prošla rigoroznu znanstvenu proceduru s Hammadiju
obzirom na svoju autentičnost, kako u samom procesu
kanonizacije, tako i u suvremenim znanstvenim procesima. Sva nekanonska „evanđelja“
mnogo su mlađeg datuma i potječu najranije s kraja 2. stoljeća. To, pak, znači da su
apokrifna evanđelja povijesno značajno udaljenija od primarnih svjedoka Isusova života.

Neukom čitatelju može se činiti da takvih evanđelja ima mnogo. Još na početku 20.
stoljeća, dakle u jeku kulture „kritike religije,“ J. Hutchinson zaključuje kako taj dojam

66
brojnosti djelomično dolazi i odatle što razni heretički i gnostički pokreti i skupine iste
spise nazivaju različitim imenima (vidljivo po brojevima u zagradi u okviru o apokrifnim
spisima), te činjenice da je spomen imena u nekom drugom spisu često jedino što je ostalo
od takvih evanđelja. Njegovo je mišljenje jednim dijelom potvrđeno, ali i prošireno
nalazom takozvane gnostičke knjižnice Nag Hammadi u Egiptu. Godine 1945. u pustinjskoj
pećini, u kakvima su se pokapali mrtvaci, pronađeno je trinaest kodeksa, odnosno knjiga,
gnostičkog materijala. Neki od njih preklapaju se s ranije poznatim rukopisima, a neki su
bili i nepoznati. Većinu tih spisa ne čine evanđelja, već se bave drugim gnostičkim temama.
Među spisima je pronađen i primjerak Platonove Države, doduše, „teško“ gnostički
revidiran. Onaj tko se bavi tim proučavanjem, zaključuje da je svjedočanstvo u
evanđeljima drukčije prirode i drukčije svrhe nego li svjedočanstvo i namjera tih gnostičkih
spisa.

5.2.2. Iskustvo čitanja: drukčija pobožnost

Čitanje apokrifnih spisa već i na prvi pogled otkriva razliku spram kanonskih evanđelja.
Takozvano Tomino evanđelje djetinjstva (Infancy Gospel of Thomas), koje je naranije
apokrifno evanđelje, datirano na kraj prvog ili početak drugog stoljeća, koncentrira se na
Isusovo nadnaravno rođenje i djetinjstvo u kome je Isus opisan kao onaj koji glinenim
golubicama udahnjuje život i slično. Petrovo evanđelje isto je tako puno, za suvremenog
čitatelja, bizarnih priča poput one
Zadatak: Promisli kako bi neke od ovih izreka mogle potaći
da iz groba izlazi gorostas Isus, a za
novovjeke znanstvenike na diskusiju o korisnosti
apokrifnih evanđelja i o alternativnoj verziji kršćanstva. njim ide križ. Takve su priče očito
prožete legendarnim materijalom
TEv 77: „Isus reče: ...'Ja sam sve; i sve je izašlo iz mene, i
sve se drži mene. Uzmi drvo, ja sam tamo. Podigni kamen i po ugledu na druge priče staroga
tu ćeš naći mene.'“ svijeta.
TEv 114: „Šimun Petar im reče: 'Neka Miriam (Marija) odeDrugi su spisi, gledano iz
od nas jer žene nisu dostojne života.' Isus reče: 'Gle, ja ću
perspektive znanosti, korisniji: npr.
je voditi tako da postane muškarac, kako bi i postala živi
duh nalik na vas, muškarce. Jer svaka žena koja se učinikoptsko Tomino evanđelje skup je
muškarcem ući će u Kraljevstvo nebesko.'“ izreka – navodno Isusovih – i mogu
(s. engl. prema W. Schneemelcher, New Testament se proučavati usporedo s onim
Apocrypha. 1991., str. 127. 129) sinoptičkima. Tko čita Theissenovog
Povijesnog Isusa, može pratiti takvu usporedbu Tominog evanđelja s materijalom u
sinopticima i Ivanu. Među spisima koji su korisni za novozavjetno proučavanje, iako nisu
kanonski, nalaze se još različita evanđelja židovskih kršćana poput: Evanđelja Nazarena,
Ebionitskog evanđelja ili Evanđelja Hebreja, koje ima sličnosti s Matejevim evanđeljem;
zatim Tajno Markovo evanđelje, koje je navodno nađeno 1958. g., a onda opet izgubljeno,
u kome Marko govori više o „duhovnom“ Isusu; potom već spomenuto koptsko Tomino
evanđelje iz Nag Hammadija. Njegovih navodno Isusovih 114 izreka plodno je tlo za
beskonačno znanstveno istraživanje o povezanosti kanonskih i nekanonskih evanđelja.
Međutim, ipak valja imati na umu da su sva nekanonska evanđelja uglavnom dokumenti
iz 2. do 4. stoljeća pa da su, stoga, sličnosti plod dorađivanja, a ne samostalnih spisa.

Možemo, dakle, zaključiti da kanonska evanđelja postavljaju temelj za kršćansku vjeru,

kakvu su naviještali Isusovi suvremenici. Ta je tradicija povijesno pouzdana, iako njezina
namjera nije povijesna u smislu današnjeg faktualnog izvještavanja o događajima. Prvim

67
je evanđelistima bilo važno ne samo slaviti činjenice iz Isusovog života ili ih veličati, nego
su željeli, poučeni Kristom, navesti ljude da u njega vjeruju, tj. da njemu daju svoje
pouzdanje. Za njih Isus nije bio samo čovjek i učitelj. On je bio utjelovljeni Bog čija je misija
potvrđena uskrsnućem. To je značajna činjenica u doba kada smo opčinjeni učiteljima.
Apostoli nisu Isusa isticali prije svega kao jednog od velikih učitelja njihova doba, nego kao
Boga koji je sišao među ljude da donese spasenje apokaliptičkih razmjera.

Crkveni otac Irenej (umro 202. po. Kr.) ovako govori o isključivosti kanonskih evanđelja:
Nemoguće je da imamo brojem više ili manje evanđelja. Zadatak:
Budući da postoje četiri strane svijeta u kojemu živimo, i Pročitaj Irenejevu argumentaciju i promisli:
četiri glavna vjetra, dok je Crkva razasuta po cijelom koliko ti se čini uvjerljivom?
svijetu, a stup i temelj Crkve je evanđelje i duh života, Irenej ne spominje druga postojeća evanđelja. Što
prikladno je da crkva ima četiri stupa iz kojih na svaku misliš, jesu li ona u njegovo vrijeme (kraj 1. st.)
stranu isijava besmrtnost i iznova oživljava ljude. Iz te je već postojala?
činjenice očito da je Riječ, da je Stvoritelj svega, On, koji Pročitaj rad Francisa Watsona „Samo ova
sjedi na kerubima i sve drži, On, koji je prikazan ljudima, evanđelja“ (u A.K.M. Adam i dr. Reading Scripture
da nam je On dao evanđelje iz četiri perspektive, ali with the Church (Grand Rapids: Michigan, 2006.)
95 – 116). Što Watson misli o valjanosti Irenejeve
skupa povezano jednim Duhom. Kao što reče i David,
diskusije?
opisujući njegovu pojavu: Ti što sjediš među kerubima,
zasjaj. Kerubi su, naime, isto tako imali četiri lica, a
njihova su lica bile slike *dispenzacija Sina Božjega. Baš kao što govori i Pismo: prvo je biće bilo poput lava
(Otkr 4, 7) simbolizirajući njegovu djelatnost, njegovo vodstvo i kraljevsku moć; drugo je bilo poput teleta /
vola ukazujući na njegovu žrtvu i žrtveni poredak; no treći je doista imao i lice čovječje – očito opisujući njegov
dolazak kao čovjeka; četvrto je bilo poput orla u letu, ukazujući na dar Duha koji svojim krilima natkriljuje svoju
Crkvu. Stoga su evanđelja u skladu sa svim tim stvarima, a povrh njih sjedi Isus. Upravo to, tvrdi Ivan, otkriva
njegovo izvorno, učinkovito i slavno proizlaženje iz Oca, tako objavljujući: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše
kod Boga, i Riječ bijaše Bog (Iv 1, 1). Isto tako, sve su stvari od njega stvorene i bez njega nije stvoreno ništa.
Zato je i iz toga razloga ovo evanđelje puno povjerenja, jer je takva njegova osoba. Ali prema Luki, prihvaćanje
njegova svećeničkog karaktera počelo je sa Zaharijom, svećenikom koji je donosio žrtvu Bogu. Jer sad se,
naime, spremalo ugojeno tele da bude žrtvovano na ime ponovne nađenosti mlađega sina. Matej opet
predstavlja njegovo postajanje čovjekom i govori: „Knjiga postanka Isusa Krista, sina Davidova, Sina
Abrahamova; i još 'S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako...“ To je, onda, evanđelje njegove (Isusovog)
čovječnosti, zbog čega se u njemu uvijek vidi karakter poniznog i krotkog čovjeka kroz cijelo to evanđelje.
Marko, pak, s druge strane, počinje citatom: „Početak evanđelja Isusa Krista, kako je pisano u proroku Izaiji“
– time ukazujući na krilat aspekt evanđelja; i na temelju toga napisao je sažetu, kratku priču, jer takav je
proročki karakter. I Riječ je Božja sama navikla pričati s predmojsijskim patrijarsima, sukladno njegovom
božanstvu i slavi. No za one pod Zakonom, on je uspostavio žrtvenu i liturgijsku službu. Kasnije, nakon što je
za nas postao čovjekom, poslao je svojega nebeskoga Duha nad svu zemlju, štiteći nas svojim krilima. Takav
je, dakle, put slijedio Božji Sin, takav je bio i oblik živih bića; i kakav je bio oblik živih bića, takav je i karakter
evanđelja. Živa su bića kvadriformna, takav je i put Gospodnji. Iz toga su razloga čovječanstvu dana i četiri
temeljna (καθολικαί) saveza: jedan prije Potopa, Adamu; drugi nakon Potopa Noi; treći davanjem Zakona pod
Mojsijem; i četvrti onaj koji obnavlja čovjeka i zbraja sve u sebi kroz evanđelje, dižući i noseći ljude na svojim
krilima u nebesko Kraljevstvo.

(Protiv Hereza 3.11.8; s engl., vlastiti prijevod engl.

na http://www.newadvent.org/fathers/0103103.htm)

Za daljnje proučavanje:

I. Dugandžić: Kako su nastala evanđelja? Zagreb: KS 1999.

F. Watson: „Are There Still Four Gospels: A Study in Theological Hermeneutics“ u: A. K. M.

Adam i dr. ur. : Reading Scripture with the Church. Grand Rapids: Michigan, 2006., 95-116

68
R. J. Bauckham: „Gospels (Apocryphal)“ u J. B. Green i dr. ur.: Dictionary of Jesus and the
Gospels. Downers Grove/Leister: Intervarsity Press, 1992., 286-291.

R. Burridge: What Are the Gospels? A Comparison with Graeco-Roman Biography. Grand
Rapids: Eerdmans, 20062.

C. L. Blomberg: “Gospels (Historical Reliability)” u J. B. Green i dr. ur.: Dictionary of Jesus

and the Gospels. Downers Grove/Leister: Intervarsity Press, 1992., 291-297.

I. A. Bagarić: Kumranski rukopisi i Novi zavjet. Tomislavgrad: 1996.

D. Slavić: „Žanrovi u Bibiliji“ u: Biblija kao književnost. Zagreb: Školska knjiga, 2015; 87-
105.

69
70
6.
Povijesna problematika

U ovom poglavlju:
✓ učimo o povijesnom pristupu sinoptičkim
evanđeljima
✓ raspravljamo o Isusovim čudima
✓ razmišljamo o korisnosti „kritičkog“ pristupa teologiji

Uvod
U našem razmatranju o pristupu evanđeljima, uvijek je na površinu izbijalo pitanje kojemu
se sada okrećemo: tko je zapravo Isus zbog kojeg su napisana evanđelja? Što se o njemu
dade povijesno zaključiti i je li Isus crkvenog naviještaja isti kao i povijesni Isus? Koja su
Isusova djela i učenja ostala zapisana i zašto, te koji je značaj čudesnih pripovijesti o Isusu
za crkvu i svijet u cijelosti?

6.1. Potraga za povijesnim Isusom

Naša se diskusija najprije treba vratiti na *potragu za povijesnim Isusom koja je bila okidač
za povijesno-kritički pristup evanđeljima i koja je prolazila, zapravo i dalje prolazi, kroz
određene faze. Potraga za povijesnim Isusom je terminus tehnicus za kretanja u teologiji
u kojima se prvi put metode povijesnoga istraživanja primjenjuju na Bibliju i teologiju.
Potraga se tiče, kako smo već više puta naglasili, pokušaja rekonstrukcije Isusa kao
povijesne ličnosti u određenom vremenu i prostoru. To se, dakako, mora raditi na temelju
materijalnih dokaza među kojima su u povijesnim znanostima arheološki nalazi i primarni
izvori.

6.1.1. Kako je došlo do potrage za povijesnim Isusom?

Evanđelja se s pravom mogu nazvati najiscrpnijim starim primarnim izvorima za

rekonstrukciju Isusova života. Isusa, doduše, spominju, kao što smo već napomenuli, i neki
drugi povijesni izvori, primjerice židovski povjesničar Josip Flavije, pa Babilonski Talmud,
a i neki rimski pisci poput Plinija Mlađeg, Tacita, Svetonija i Lucijana. Ti su podaci, ipak,
jako šturi i suviše kratki da bismo iz njih mogli rekonstruirati Isusov život.

Do vremena prosvjetiteljstva, to jest negdje do 18. stoljeća, to se načelno i nije smatralo

problemom, jer takav problem zapravo nije ni smio postojati. Od vremena kad je pod
Konstantinom Velikim kršćanstvo postalo državna religija, crkva i njezini sveti spisi nisu se
smjeli – barem ne javno – povijesno niti ikako drukčije osporavati. Osoba koja je pokrenula
lavinu povijesnih istraživanja bio je *Herman Samuel Reimarus, ali tek posthumno. Taj
obrazovani teolog, filolog i povjesničar gotovo je cijeli svoj život proveo kao ravnatelj
gimnazije u Wismaru u Njemačkoj, jer mu je taj, ne naročito zahtjevan, posao davao
dovoljno slobodnog vremena za istraživanja i druženje sa značajnim prosvjetiteljima. Ipak,
Reimarus nije bio dovoljno hrabar da sam objavi svoje djelo, zbog kojega je posthumno
postao i planetarno slavan. To je za njega napravio njegov prijatelj i kolega, njemački
književnik, Gotthold Ephraim Lessing pod naslovom Herman Samuel Reimarus und seine
Schutzschrift für die vernünftigen Verehrer Gottes (Apologija za razborite štovatelje Boga).

71
Time je Lessing u zatečenoj i nespremnoj crkvi proizveo reakcije koje bi se mogle
usporediti s učinkom pada atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom
ratu. Reimarus je u svome djelu, naime, ustvrdio da je zgoda o Isusu izmišljotina
traumatiziranih Isusovih sljedbenika, koji se jednostavno nisu mogli pomiriti s činjenicom
da je njihov učitelj smaknut kao zločinac. Zato su, kaže on, ukrali i sakrili Isusovo tijelo te
počeli naviještati Isusa kao uskrsloga. Moramo napomenuti da je Reimarus to ustvrdio
zato što su njegovi pokušaji rekonstrukcije povijesne ličnosti iz evanđelja ostali
bezuspješni.

Nakon Reimarusa, mnogi su se teolozi i povjesničari dali na rekonstrukcije Isusova života.

Do početka 20. stoljeća, takozvane studije Isusovog života bile su najpopularniji teološki
tekstovi i primarno polje istraživanja. Svatko je pokušavao izaći na kraj s Reimarusovom
teškom tezom da se kršćanska vjera zasniva na izmišljotinama Isusovih učenika. Rezultat
povijesnog iščitavanja *sinoptičkih evanđelja (Mateja, Marka i Luke – Ivanovo se ubrzo
odbacilo zbog svojega i izrijekom navedenog teološkog pristupa) ostao je razočaravajuć i
naoko porazan za crkvu. Koliko god evanđelja postoje radi Isusa, teško je na temelju njih
sastaviti Isusovu biografiju. Nema ondje gotovo nikakvih podataka o njegovu djetinjstvu,
osim vrlo čudnih i suvremenom čovjeku teško prihvatljivih zgoda o njegovu začeću. U biti,
ono što bi se o Isusu i moglo rekonstruirati na temelju podataka iz evanđelja, u najbolju je
ruku jedna do tri godine njegova javnog života te njegova smrt. Za mnogobrojne biografe
Isusova života, nemogućnost da se rekonstruira Isusov život značila je, kako smo već i
vidjeli, neminovno i dokaz o njegovoj nepovijesnosti. Nepovijesnost je, pak, u okruženju
prosvjetiteljstva i bezgranične vjere u znanost, značila da su nestali svi razlozi za kršćansku
vjeru.

6.1.2. Prvi pokušaji rješenja problema nedostatka drugih povijesnih podataka o Isusu

Ne čudi zato što su drugi, i to sve do sredine 20. stoljeća, pokušavali spasiti makar Isusa
vjere, onoga koji bi bio neovisan o povijesnom pitanju koje se navodno nije moglo riješiti.
Isus je, argumentiralo se, egzistencijalno važan, a
Zadatak: Razmisli zašto bi tvrdnja
tražitelja povijesnog Isusa, da
čudesne i neobjašnjive stvari, koje su učenici napisali o
nedostatak „povijesnog Isusa“ u njegovom životu, zapravo su predznanstveni način da se
evanđeljima nužno znači i sumnju izrazi ono čudesno i nerazumljivo u Isusovu biću i
da je on uopće postojao, djelovanju. Rudolf Bultmann tražio je da se u
odnosno, da je bio išta više od
evanđeljima Isusa vidi kao nekoga tko je više od
običnog čovjeka, mogla biti
znanstveno neutemeljena. ogoljenog, znanstvenog (povijesnog) projekta.
Konačno, dugi je niz stoljeća Isus za mnoge ljude imao
egzistencijalno značenje, iako nisu tražili dokaze o njegovoj povijesnosti. Bultmann je
svoje ideje temeljio na egzistencijalnoj filozofiji Friedricha Schleiermachera. Ipak,
Bultmannovo zapažanje, koje svoje temelje ima u rješenjima kakva je vidio
Schleiermacher u svojoj borbi s prosvjetiteljstvom, doista se pokazalo značajnim. Ono
zvuči i kao dobro rješenje. Njegov se nedostatak, međutim, jasno vidio u sljedećoj
generaciji: liberalni teolozi, i mahom Bultmannovi učenici, sveli su Isusa na pukog učitelja,
koji je, postoji mogućnost, mitska ličnost. Time su Isusova učenja svrstali među korisna,
ne uvjetujući ih uskrsnućem. Isusov zahtjev božanske isključivosti prodan je tako na tržnici
postmodernog kršćanstva koje je polako stupalo na scenu svjetske pozornice.

I prije Bultmanna, svestrani se njemački teolog, liječnik i glazbenik Albert Schweitzer dao
u jedinstvenu potragu za povijesnim Isusom uspoređujući Isusove živote raznih autora u
svojoj epohalnoj studiji Von Weimarus zu Wrede: Eine Geschichte der Leben-Jesu-

72
Forschung. U tim je prikazima istraživao znanstvene opise Isusa i zaključio da ga ne
prikazuju objektivno, nego svatko u svojim „povijesnim“ parametrima traži Isusa koji bi se
uklopio u njihovo okruženje. To je Schweitzera navelo da zaključi kako se objektivnog
povijesnog Isusa može pronaći jedino u kontekstu njegova vlastitog vremena i prostora,
odnosno u kontekstu židovstva, čega se, začudo, nitko prije Schweitzera nije sjetio. Iz te
perspektive, Isus evanđelja doista jest puno povijesniji nego što se to čini na prvi pogled.
On je prije svega sin svojega vremena, živi apokaliptička očekivanja nalik onima esenske
zajednice, te očekuje kraj povijesti, kakav bi uveo Bog svojom intervencijom. Schweitzer
tvrdi da Isus zapravo izaziva svoju smrt „razapinjući sam sebe na kolo povijesti“ u nadi da
će tako natjerati Boga da intervenira u povijest, spasavajući njega, nedužnoga, i dokazujući
njegovu ispravnost. Kako se prema Schweitzeru to ipak nije dogodilo – jer ni Schweitzer u
maniri svojega vremena ne vjeruje da je uskrsnuće povijesna opcija za suvremenoga
čitatelja – Isus za njega ostaje najveći tragičar u toj priči. Tako Schweitzer, u duhu svojega
vremena, afirmira nepovijesnost uskrsnuća, ali ipak istovremeno dokazuje vjerojatnost
Isusovog povijesnog postojanja na drugačiji način od onoga na koji bi se očekivalo od
Schweitzerovih suvremenika – kao židovskog *apokaliptičara. Schweitzer je, razočaran
vlastitim istraživanjem, napustio teologiziranje i posvetio se liječničkom radu u Africi,
nazivajući Isusovu reakciju „dosljednom eshatologijom,“ a očito i oponašajući Isusa u toj
„dosljednoj eshatologiji“. Tim je pojmom želio reći kako je Isus smatrao da je s njim došlo
Kraljevstvo Božje, što je mislio dokazati svojim predanjem u smrt. Kao Mesija, nije
očekivao da može umrijeti i Schweitzer je vjerovao kako Isus nije očekivao parousiu, nego
je prizivao Božju intervenciju u povijesti. Budući da se ta intervencija nije dogodila i da je
Isus umro od ruke neprijatelja kojeg je izazivao, za Schweitzera je bilo „dosljedno“
vjerovati kako on zapravo i nije bio Mesija.

Britanski teolog, koji je nakon dugo godina u žižu vratio istraživanje Ivanovog evanđelja,
C. H. Dodd, dao je pozitivniji epilog tom depresivnom Schweitzerovom zaključku. U svojem
istraživanju Ivanova evanđelja primjećuje da se
Kraljevstvo Božje u njemu ne poima kao Božja “Isus... 'Isus... okreće
okreće kolo
kolo svijeta
svijeta da
dagagapokrene
pokreneza
zatu
tu
posljednju relovuciju
posljednju relovusiju u kojoj će sva obična
intervencija kroz Isusovu smrt, nego je ispunjeno povijest naći svoj kraj. Kad Kad se ono ne želi
kao božanska stvarnost već samom Isusovom okretati, on se na njega baca. A onda se ono
službom. Dodd je svoj pristup nazvao pokreće i zdrobi ga. Umjesto da uvede
„realiziranom eshatologijom,“ tj. suprostavio se eshatološke prilike, on ih je uništio. A kolo se
okreće dalje,
dalje, aa zbunjeno
zbunjeno tijelo
tijelo onoga
onoga
Schweitzerovoj ideji da Isus nije uspio u svom
neizmjerno velikog čovjeka,
čovjeka koji
kojijejebio
bio
naumu primoravanja Boga da intervenira u dovoljno snažan da o sebi misli kako kako jeje
povijesti time što će ga spasiti od njegovih duhovni vladar čovječanstva te da može
neprijatelja. Prema Doddu, Isus nije ni pred svoju povijest okrenuti na svoju stranu, još uvijek na
smrt ni nakon nje očekivao drastične Božje njemu visi. To je njegova pobjeda i njegova
vlast' (Schweitzer,
vlast” (Schweitzer,1911,
1911.,369).
369).
zahvate: s Isusom je Kraljevstvo Božje već
ispunjeno. Naravno, takav pogled nudi samo
djelomično rješenje. Mnogi kršćani ne bi se složili s tim da je u ovom trenutku već
ispunjeno Božje obećanje novoga svijeta jer je u njemu još uvijek previše patnje i
stradanja. I sam je Dodd zato, iako ne i u pisanom obliku, nego o tome postoje radijske
snimke, revidirao svoj pojam u „eshatologiju koja se realizira“ (eschatology which is being
realized). Eshatologija, Božje vječno Kraljevstvo, inaugurirano je Isusovom službom. Ono
ipak, do ponovnog Isusovog dolaska, još nije u potpunosti nastupilo pa se upotpunjenje
eshatologije očekuje u budućnosti. Kasnije je E. P. Ladd to preimenovao u frazu popularnu
u protestanata „already and not yet eschatology“ odnosno, eshatologija koja je već

73
nastupila, ali ne u potpunosti, i čeka svoj dovršetak. Taj pristup, dakako, ponovo
podrazumijeva povratak vjeri u moguće Isusovo uskrsnuće, jer Isus ne može biti mrtav ako
treba ponovno doći.

6.2. Pitanje istinitosti evanđeoskog sadržaja u kontekstu suvremenoga znanstvenog

svjetonazora

6.2.1. Isusova čuda

Vjera u Isusova čuda, a prije svega u njegovo
uskrsnuće, morala je u tim previranjima također Neka racionalistička objašnjenja čuda:
doživjeti preobrazbu. Od apsolutnog,
Naturalistička interpretacija: Isusova su
predznanstvenog, bespogovornog prihvaćanja, do ozdravljenja ljudi bila psihosomatske
potpunog odbacivanja u racionalizmu, s počecima naravi. Kad je riješio psihičku dilemu
postmoderne, koja ističe subjektivno iskustvo i ljudi, njihovo se zdravlje poboljšalo.
doživljava da i znanost ima svoje granice, mijenjao se Ili: Isusovo je uskrsnuće zapravo
stav prema Isusovim „nemogućim“ čudima. Dok su osvještenje od nesvijesti, nakon što je
neki u razdoblju racionalizma nastojali spasiti Isusova polegnut u hladan grob.
čuda tako što su ih racionalizirali, u postmoderni se s Isus nije zapravo nahranio 5000 ljudi,
razočarenjem u znanost i iskustvom njezinih jasnih nego je primjerom mladića, koji je dao
ograničenja puno lakše ponovo vjeruje u ono što svoj ručak, naveo na velikodušnost tu
nadilazi znanstveno. Crkva je tako doživjela da se masu pa se ispostavilo da je među
njima bilo dovoljno hrane za sve.
klatno na neki način vratilo u njezino dvorište
donoseći, naravno, i čitav niz novih pitanja, ali i Simbolička ili mitološka interpretacija:
donekle rješavajući neka od onih starih iz vremena neka čuda, kao pretvaranje vode u
vino, zapravo su pripisivanje Isusu moći
liberalne teologije. kakve su poznate u starozavjetnim
prorocima (podizanje iz mrtvih mladića
Činjenica je da su evanđelisti suglasni oko toga da je
poput Elizejeva uskrisenja u 2 Kr 4) ili
Isus išao uokolo i činio čuda (Dj 10, 38). Nisu to pak u poganskom kultu (npr. stvaranje
priznavale samo mase koje su ga slijedile, nego i velikih količina vina kao u Kani nalikuje
njegovi protivnici, koji su katkad smatrali da Isus to svečanostima grčkog boga vina).
čini zato što je opsjednut (Mk 3, 22). Njegovo su
čudotvorstvo tumačili magijom, što je u Rimskom Carstvu bio popularan potez ako se
nekoga htjelo osuditi na smrt. Isto tako, evanđelja Isusa vide kao iscjeljitelja „svakojakih
bolesti“: sljepoće, gluhoće, hromosti, gubavosti i opsjednuća zlim duhovima. Ovo je zadnje
za njega imalo velik teološki značaj (Mt 12, 22 – 32). U nekoliko je slučaja Isus uskrisio
mrtve (vidi: Mk 5; Lk 7; Iv 11). Isus iscjeljenja obično postiže naredbom, ponekad fizičkim
kontaktom (dodirujući one koji su nečisti), a ponekad čak i bez osobne prisutnosti, na
daljinu. Često je za iscjeljenje bila potrebna vjera bolesnoga i evanđelja spominju da je
Isusovo djelovanje ograničavala upravo nevjera oboljeloga. No Isus ponekad iscjeljuje
ljude koji ne vjeruju, pa čak i ne traže da budu iscijeljeni. Postoje bolesti koje Isus opisuje
kao „opsjednutost“, a nekad bolest ima veze s „djelovanjem Sotone“ (Lk 13, 11). Često je
bolest povezana s ljudskim grijesima. No ima i situacija gdje se stanje izričito odvaja od
grijeha ili zloduha. Zbog nekih su vrsta bolesti ljudi bili društveno izolirani i odbačeni (npr.
guba ili opsjednutost ljude potpuno izoliraju od zajednice). Neki ljudi zbog svoje bolesti
nisu mogli privređivati pa su bili osuđeni na prošnju. Toliko je mnogo različitih oblika
bolesti i pristupa, da je teško inzistirati na jednom određenom obrascu. Glavna je crta
svakoga iscjeljenja Isusova empatija s onima koji pate, a iscjeljenje iscijeljenima daje
pristup u život na nov i drukčiji način.

74
Kraljevstvo Božje i čuda. Uz iscjeljenja, Isus je u evanđeljima prikazan i kao onaj koji ima
silnu moć nad prirodom. On hrani mnoštvo, zapovijeda moru, pretvara vodu u vino; Isus i
ovdje, kao i u čudima, pokazuje svoju brigu za ljude kroz snagu svoje riječi. Kad se to sve
vidi, valja zaključiti kako postoje veze između bolesti, grijeha, društva i duhovnoga, ali one
nisu izrečene jednostavnim formulama prema kojima bi se onoga tko je bolestan moglo
nazvati grešnikom ili opsjednutim. Evanđelja i samog Isusa predstavljaju u čudesnim
zgodama: on je rođen nadnaravnim putem – od majke djevice – a Bog ga je nadnaravno
potvrdio pri krštenju glasom s neba; Isus se učenicima pokazao kao „proslavljeni“ na Gori
preobraženja te je na kraju uskrsnuo od mrtvih i dokazao svoj uskrsli život mnogobrojnim
ukazanjima pojedincima, manjim i većim skupinama te mnoštvu! No, iako se tu samom
Isusu događaju čuda (on tu nije onaj koji ih inicira) i ovdje se radi o istoj teološkoj postavci
prikazivanja božanske moći koja pripada Isusu.

Suvremenim je znanstvenicima, pa i teolozima, osobito u prošlome stoljeću, neke zgode

o čudima lakše prihvatiti od drugih (npr. iscjeljenja), dok s nekima imaju problem (hodanje
po vodi, jer je fizički nemoguće). Ipak, iako znanost pravi razlike među čudima, u
evanđeljima sva čuda slijede isto teološko načelo: ona su znaci silaska Kraljevstva Božjeg,
čiji je Isus navjestitelj i predstavnik. U posljednje vrijeme i znanstvenici s više simpatija
gledaju na Isusova čuda – a razlog je promjena klime u znanosti općenito, pa i u teologiji.
Škola povijesti religija iznašla je da čuda nisu tako čudna pojava u Isusovom kontekstu, jer
se puno govori o „polubogovima“, poput Herakla, i o njihovoj snazi da prkose prirodnim
zakonima. Isus bi se u tome dobro uklopio u priču o „božanskom čovjeku“. Isto se tako
primijetilo da u Isusovom okruženju, o čemu svjedoče Josip Flavije i Talmud, djeluju neki
čudotvorci poput Honija i Hanine ili Apolonija od Tine, za koje se tvrdi da su činili čuda i
istjerivali duhove kao pobožni ljudi. I evanđelja govore o prisutnosti „liječnika“ i
čudotvoraca u Izraelu. Ipak, Isus u povijesti ostaje specifičan zbog raznolikosti svojih čuda
i pristupa.

Čini li Isus čuda i danas? Suvremeni vjernici,

osobito oni karizmatskog usmjerenja,
ustraju na tome da Isus i danas čini čuda, pa
i njihovo suvremeno iskustvo potkrepljuje
vjerovanje da su se sve te zgode mogle
dogoditi. Suvremena istraživanja bolesti
pokazuju kako je u mnogim kulturama
tjelesno ili somatsko povezano s društvenim
i duhovnim te da je sve međusobno
povezano. Tako je i suvremeno društvo
mnogo otvorenije za alternativne pristupe
razumijevanju i liječenju bolesti.
„Postoji atraktivna jednostavnost u
gledištu da je Isus svoje učenike poslao
da nastave njegovu službu iscjeljivanja po
njegovom Duhu i s njegovim
autoritetom... s druge strane, Novi zavjet
ostavlja i dojam da Isusova čuda i
razmjeri i snaga njegova čudotvorstva
(kulminirajući u njegovom uskrsnuću)
nemaju parale.“
Wenham i Walton u Exploring the New Testament I.

Kad Isus uzima u ruke svitak proroka Izaije i čita odlomak 61, 1 – 2 u sinagogi u
Kafarnaumu, teolozi to vide kao početak i proglas njegove službe kao navjestitelja
kraljevstva Božjeg. I kad Ivan Krstitelj šalje izaslanike da pitaju je li Isus Mesija ili da drugog
čekaju (Mt 11, 2 – 6), Isus odgovara: „Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste,
gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onomu tko se
zbog mene ne pokoleba.“ Takvim tekstovima evanđelja, izričito izdvajaju Isusovu službu
iscjeljivanja kao najavu i dokaz prisutnosti Božjega kraljevstva među njima.

75
6.2.2. Povijest *recepcije sinoptičkih evanđelja na Zapadu
Kako je, potaknut prosvetiteljstvom, *znanstveni pozitivizam moderne rastao, tako je
fenomen religije sve više postajao predmetom znanstvenog istraživanja. Za našu je
procjenu suvremenog kršćanstva važno primijetiti da se taj znanstveni pristup religiji rađa
u Europi u kojoj je kršćanstvo prevladavajuća religija. Često su znanstvenici, koji su slijedili
taj znanstveni pristup, odrasli u kršćanskim domovima i nerijetko su se bunili protiv
stavova svojih roditelja. I naposljetku, njihov je primarni znanstveni uzorak za istraživanje
i kritiku, bez obzira na to što govore o religiji općenito, uglavnom iskustvo kršćanstva koje
sami imaju. Upravo se iz toga razloga u Europi, a onda i u anglo-saksonski orijentiranom
„prvom svijetu,“ sekularizacija pretežito odvija u antagonizmu prema kršćanstvu. Osjećaj
temeljne sumnje u vrijednost i vjerodostojnost kršćanskoga svjedočanstva prenesen je i u
akademske okvire drugih kontinenata. Ne čudi, stoga, da je suvremeni Europljanin, ali i
Amerikanac i Kanađanin, u svojoj novoj potrazi za duhovnošću, nakon razočarenja u
znanost i znanstvenike, mnogo više naklonjen eksperimentiranju s islamom i istočnjačkim
religijama te raznim drugim alternativnim duhovnim pokretima. Ta, kršćanstvo je za njega
dokazano nemoguća religija. Međutim, vrijeme je da stari kontinent revalorizira svoja
stajališta uzimajući u obzir ovu genezu problema.

Sredinom 19. stoljeća, kad je punim mahom zavladala zaluđenost objektivnom znanošću
i zapadni svijet romantično vjerovao da će se u dogledno vrijeme, zahvaljujući znanosti,
sve moći objasniti, biblijski se tekst, a posebno evanđelja kao svjedočanstva o Isusu Kristu,
utemeljitelju kršćanstva, nudio za povijesno-znanstveno istraživanje. Ti su istraživači svoja
istraživanja rado nazivali „kritikama,“ budući da su bili opsjednuti vjerom u znanost i
prilično arogantno vjerovali da su mudrošću daleko nadmašili svoje pretke. U njemačkim
krugovima, u kojima se važnim smatrao upravo element razvoja stvari u vremenu,
znanstveno istraživanje evanđelja metodološki se znalo nazivati i „poviješću“ (njemački:
Geschichte). Iz perspektive liberalne teologije, u jednom se trenutku ustvrdilo da bi se od
novozavjetne teologije trebalo sasvim odustati jer je ona u načelu istraživanje židovske
povijesti. Danas su teolozi i znanstvenici općenito otriježnjeni užasnim, zvjerskim
globalnim ratovima 20. stoljeća, kakve nije vidjelo niti jedno ranije stoljeće, te suočeni s
globalnom krizom kakvu je prije svega proizveo znanstveno-tehnološki pristup
suvremenom životu. Sociološki gledano, donekle su i izliječeni od arogancije pristupa
bijelog, sredovječnog, privilegiranog muškarca srednje klase, pa ipak, te metode u
povijesti i novozavjetnoj teologiji radije neutralnije nazivaju „analizama“. No bez obzira na
naziv i očita ograničenja, metodološki su pristupi moderne biblijskom tekstu i teologiji, a
osobito biblijskoj teologiji, udahnuli novu živost.

6.2.3. Značaj evanđelja: današnje stanje

Do 19. stoljeća biblijska je teologija, nakon primarnih istraživanja koja su se provodila do
5. stoljeća, imala malo utjecaja na kršćansku religiju. Ono što je u srednjovjekovnoj crkvi,
a time i cijelom društvu, bilo doista važno, bila je dogmatska teologija. To znači da je
crkveni i apologetski ukupni pristup pitanjima koje nameće povijesno i političko okruženje
bio puno važniji od proučavanja biblijskoga teksta. Biblijski tekst, to jest na njemu
temeljeno tumačenje teksta, tumačenje svjesno svojih predrasuda i predrasuda koje nosi
vlastito društveno-povijesno okruženje, postaje dijelom svijeta znanosti tek sa zahtjevima
vremena koje su donijeli reformacija i prosvjetiteljstvo. Vidjeli smo da je takav pristup
pokrenuo i potragu za povijesnim Isusom, ali tu se nije stalo sa znanstvenim istraživanjima
novozavjetnog teksta.

76
Diskusija o povijesnom Isusu danas je uglavnom završena. Nitko ozbiljan više ne dvoji da
je Isus bio povijesna osoba, iako o njemu svjedoče samo rijetki izvanbibilijski svjedoci
prvoga stoljeća. Povijesna se znanost prema
Zadatak: Promisli o svojim predrasudama s evanđeljima počinje odnositi ravnopravno, tj.
obzirom na evanđelja, povijesnog Isusa i
njegova čuda. Tvoji stavovi mogu biti
onako kako se odnosi prema drugim starim,
preuzeti iz okruženja u kojem živiš. primarnim izvorima, te ih kao takve i vrednuje.
Pitanje koje se danas postavlja u znanosti nije
Razmisli o svemu što te čini čovjekom koji
jesi, pa razmisli kako te stvari utječu na tvoj
je li Isus povijesna ličnost, nego jesu li, i koliko,
stav prema evanđeljima, Bibliji i Bogu uopće. izvještaji o njemu u evanđeljima povijesno
vjerojatni. No i suvremena istraživanja kakva
Znanost znači spremnost na preispitivanje.
Ocijeni svoju spremnost za preispitivanje
provodi, primjerice, Gerd Theißen (Povijesni
stavova i prodiskutiraj to s prijateljima. Isus) u svojoj biti ovise o prvim „kritičkim“
pristupima evanđeljima. I što se dalje istražuje,
to se više dolazi do zaključka da evanđelja, iako nisu zamišljena kao povijesni dokumenti,
ipak vjerno svjedoče i o povijesti događaja koje opisuju, pa čak na tome i neizravno
inzistiraju. To, naravno, ne čine na izravan način usmjeren na činjenične pojedinosti, na
što smo mi u vremenu informatičke revolucije navikli. Jasno je, ipak, da je i njihov osjećaj
za stvarno i istinito, iako drukčiji od našeg, jednako jak kao i naš.

Sad kad smo obradili pristupe evanđeljima, predstoji nam sljedeće pitanje: kako su nastala
evanđelja i, prije svega, zašto su toliko slična ako su ih pisali različiti ljudi?

6.3. Četiri lica jedne povijesti

Prve četiri knjige Novoga zavjeta, evanđelja, zacijelo su dijelovi Biblije u kojima novi čitatelj
najlakše nalazi ulaz u Božju riječ. Njihov je sadržaj jednostavan, barem na prvi pogled:
govore nam o životu Isusa Krista, Božjega Sina. Njihov je stil pripovjedni, narativni, dakle,
onaj koji izravno komunicira sa svakim čovjekom, jer svatko razumije priče.

Okolnosti, ipak, otežava činjenica što postoje četiri evanđelja koja su po mnogočemu
slična, ali se i značajno razlikuju. Neupućeni će čitatelj pitati: što je tu istina? Zašto četiri
različita evanđelja? Odgovor na pitanje o različitosti nije složen, kako smo već imali prilike
vidjeti. Jesmo li ikada u životu sreli ljude koji sasvim jednako gledaju na neki događaj i na
jednak način doživljavaju njegov značaj? Narod kaže da ne postoji dvoje ljudi koji gledaju
i vide isto. Donošenje zakona o pravima radnika na duži godišnji odmor, na primjer, jest
zakon koji ima sasvim drukčije posljedice za poslodavce i za zaposlene. Da ih zamolimo da
opišu taj zakon, poslodavci bi vjerojatno isticali potrebu za novim radnicima koji će
odraditi dodatne sate odmora, što će poskupiti prozvodnju, a radnici bi veselo govorili o
povećanoj kvaliteti rada.

Sa zapisima o djelovanju Isusa, Sina Božjeg, Mesije, dogodilo se nešto slično. Evanđelist
Luka upozorava da je bilo mnogo onih koji su se dali na posao „izvješćivanja o tim
događajima,“ ali ipak ne smatra da ća biti naodmet da i on iznese rezultate vlastitog
pomnog istraživanja (Lk 1, 1 – 3). Značajno je da je ta četiri evanđelja iz naše Biblije rana
crkva među svim evanđeljima rano prepoznala kao prava evanđelja, iako se ono na što
stavljaju naglasak vrlo razlikuje. O tome će biti riječi kad se budemo bavili sadržajem
svakoga evanđelja posebno, ali radi usporedbe, za ono što nam je ovdje važno, valja
unaprijed iznijeti neke od zaključaka do kojih je došla biblijska teologija.

77
Matej je Židov, bivši carinik, vjerojatno Isusov učenik i očevidac (Luka ga naziva Levijem).
Njegov je primarni interes pokazati da je Isus u Starome zavjetu obećani Mesija i prorok
poput Mojsija, koji upotpunjava i dovršava Zakon i proroke.

Markove su nakane naoko puno jednostavnije. Većina teologa smatra da je Marko

evanđelist onaj Ivan Marko koji je Petrov suputnik i pomoćnik (vidi Dj 12, 12; 13, 13; 15,
37 – 39; 1 Pet 5, 13) i o kojem Euzebije u Povijesti crkve piše: „Marko, koji je postao Petrov
tumač, točno je zapisivao, iako ne uvijek i po redu, stvari koje je Isus učio i činio i koje je
stigao zapisati“. Marko je, čini se, zapisao materijal iz Petrovih propovijedi o Isusu i to
vjerojatno tek nakon Petrove smrti, negdje oko 63 / 64. godine po. Kr. i to u Rimu, gdje
često mora objašnjavati aramejske izraze i židovske običaje. Njegovo je evanđelje pisano
sasvim jednostavno. Ono je zgoda o Isusu za neznabošce, a moguće čak i za uplašene
rimske kršćane.

Luka je najvjerojatnije Pavlov suputnik u Djelima (vidi Dj 11, 19 – 30 i dr.) i liječnik.

Vjerojatno nije bio Židov, nego je kršćaninom postao iz neznaboštva. Njegova je sfera
interesa milost za grešnike, posebno za one van Izraela, i ljude, posebno bolesne, koji su
na marginama društva. Njegov je naglasak na Bogu koji ima plan i koji brine za sve ljude.
Prema novim istraživanjima, Luka je u svem svom pisanju vrlo usmjeren na povijesnu
točnost svojih podataka, iako u njegovu okruženju povjesničari to nisu uvijek bili. Kako
smo već spominjali, povijest se uglavnom sastojala od uveličavanja velikih i vladajućih, pa
nekad i od maštovitih prikaza njihovih zasluga. Zato su njegovo evanđelje i Djela
apostolska osobito vrijedni dokumenti za povijest crkve.

Ivan, za kojeg je moguće da je bio Isusov učenik i koji je u trenutku pisanja, na kraju 1.
stoljeća, još jedini preostali živući apostol, piše, vjerujemo, novoj generaciji nevjernika koji
su odrasli u crkvi.

Nijedno evanđelje nije pisano samo zato da prikupi usmeni

Zadatak: Pročitaj uvodna tradicijski materijal o Isusu, nego i s određenom svrhom
poglavlja u Evanđelja po
zbog koje se to prikupljanje i svrstavanje materijala u priču
Mateju 1 – 2, Marku 1 i Luki 1
– 2. Nakon što ih pročitaš, smatra važnim za određene ljude i crkve u njihovim
napiši u bilježnicu kako ti specifičnim okolnostima. Ako je Matej pisao Židovima,
uvodi opisuju evanđeliste i njegov tekst nužno obiluje dokazima iz Staroga zavjeta. On
njihove namjere pisanja. i na rodoslovlju pokazuje povijest spasenja od Abrahama.
Marko je bio pratitelj velikoga apostola Petra i zapisivao je njegove propovijedi za nove
vjernike — zato je njegovo evanđelje najšturije i najjednostavnije. Nema zgoda o Isusovu
rođenju. Luku su kao liječnika posebno zanimali bolesni i odbačeni u društvu, a njegovo je
čitateljstvo bilo pretežno nežidovsko kao i on sam. Zato je njegova namjera pokazati kako
Isus ispunjava svoju od proroka najavljenu
službu i u tim slojevima društva. Jesi li Zadatak: Pročitaj Marijin hvalospjev u Lk 1, 46
primijetio Marijin i Zaharijin hvalospjev u – 56 i usporedi ga sa slikom Marije, Isusove
majke, s kojom si odrastao. Što primjećuješ?
kojem se izrazito naglašava Isusovo služenje
potrebitima?

Ivan na kraju stoljeća vjerojatno piše drugoj generaciji kršćana. Ti ljudi više nisu imali
kontakt s prvim apostolima (osim s njim) i nisu iskusili vjeru iz prve ruke nego je ona polako
postajala naslijeđenom vjerom. Zato je njegovo evanđelje najviše nalik evangelizacijskoj
propovijedi za nove generacije, a sadržaj i organizacija materijala potpuno su drukčiji od
ostala tri evanđelja.

78
6.3.1. Sinoptički problem

Tri evanđelja, koja su međusobno slična, a

Zadatak: Razmisli o tome kakav je tvoj stav
prema „znanosti“ i kako to utječe na značajnije odudaraju od Ivanova — Matejevo,
Markovo i Lukino — nazivaju se sinoptičkim
pitanje tvoje vjere. U kojim si se pitanjima
tvoje vjere već suočavao s „kritikom“ evanđeljima. „Sinopsis“ dolazi iz grčkoga i znači
znanosti? Jesi li pronašao odgovore na to,
i ako jesi, koji su?
„zajedničko gledanje“. *Sinoptički problem
opisuje čitanje sinoptičkih evanđelja koje otkriva
velike, doslovno iste, ili iznimno slične, dijelove (takozvane perikope). Time se nameće
mišljenje da evanđelisti nisu autori evanđelja u punom smislu riječi, nego da rade, makar
i djelomično, na temelju nekih postojećih pisanih izvora ili strogo oblikovanih usmenih
izvora.

Sva su tri evanđelja, dakle, zapanjujuće slična i mjestimično koriste doslovno iste cjeline,
s malim razlikama. Primjerice, u zadatku iz okvira Matej ukazuje da Isus koristi termin
„grozota pustoši,“ što je citat iz proroka Danijela (9, 11). Za njega je, prisjetimo se,
ispunjenje Pisma kroz Isusa, značajna tema. S
druge strane, jedino Luka spominje „vojsku koja Zadatak: Pročitaj tekst u Mt 24, 15 – 25;
opkoljuje Jeruzalem“ (21, 20 – 22), pa je moguće da Mk 13, 14 – 23; Lk 21, 20 – 24 o „grozoti
pustoši.“ Što primjećuješ?
na taj način tumači što bi to bila „grozota pustoši
na svetom mjestu“. To bi zapažanje moglo biti i Zapazi: „Sinopsom“ se naziva knjiga
jedan od razloga za uvjerenje da je Lukino koja usporedno navodi paralelna mjesta
u evanđeljima.
sinoptičko evanđelje napisano posljednje. Rimljani
su opkolili i uništili Jeruzalem 70. godine tako da na njemu nije ostao ni kamen na kamenu.
Govori li Luka o tom trenutku?

Valja, dakle, pozorno čitati i uspoređivati perikope sinoptičkih evanđelja jer i preinake i
tumačenja, koja se ponekad nalaze u njima, mogu značajno pomoći razumijevanju
okolnosti i načinu na koji su se prenosile tradicije o Isusu.

6.4. Znanstveni pristupi proizašli iz sinoptičkog problema

Povijesno-kritički pristup sinoptičkoga čitanja dao je čitav niz novih saznanja, impulsa i
pogleda na kršćansku vjeru, a napose o onome koji je njezin temelj: Isusu Kristu. Pomogao
je, mogli bismo reći, ispraviti i neke netočnosti u crkvenoj tradiciji. Ipak, kad govorimo o
*kritičkoj metodi, moramo znati da tu nije riječ o kritiziranju crkve nego o kritičkom
preispitivanju tumačenja koja su nam došla različitim putovima predaje. Kršćanima,
svakako, biblijski tekst uvijek ostaje mjerilo za vjerodostojnost, ali moramo znati da se
tradicija tumačenja određenih tekstova tako duboko uvukla u glave ljudi i u društvene
strukture te stvorila određene pretpostavke za razumijevanje, da je ponekad teško od
vlastitih, tradicijom obojenih predrasuda, vidjeti biblijski tekst.

Kao primjer nudi se zgoda o Isusu i bogatom mladiću u Luki 18. Tradicionalno se uvriježilo
Zadatak: Pročitaj tekst o bogatom mladiću mišljenje da su iglene uši vrlo niska vrata kroz
u Lk 18. Što Isus misli kad kaže da je lakše koja su deve mogle ući u grad jedino ako ih se
proći devi kroz iglene uši nego bogatašu u natjeralo da se spuste na koljena. Ipak, Isus ne
Kraljevstvo nebesko? misli da je ući a Kraljevstvo nebesko moguće
samo na koljenima, kao što su navodno na mala vrata, zvana Iglene uši, ulazile deve.
Naime, povijesno istraživanje pokazuje da takva vrata nikad nisu ni postojala, ali je crkveni
pisac Teofilakt u 4. st. smatrao da bi to bio dobar primjer za njegovu propovijed. Taj

79
podatak i ne bi bio strašan – jer ne poznajemo kontekst Teofilaktovih razmišljanja – ali kad
se jednom uvriježio u crkvenim krugovima, on zapravo potiče sasvim pogrešno tumačenje
Isusovih riječi. Isus u tome tekstu ne želi reći da je spasenje moguće dosegnuti klečanjem
ili ako se čovjek vuče na koljenima, ili bilo kojim drugim ljudskim naporom ili teškim
trudom. Naprotiv, u toj usporedbi Isus naglašava načelo da se ne može služiti dvojici
gospodara (usp. Mt 6, 24), Bogu i novcu. Bogatašu — onome koji se uzdaje u svoj novac
— doista je nemoguće ući u Kraljevstvo Božje. Za ulazak u nj potrebno je čudo
nemogućega — promjena unutarnjega stava o onome u što se pouzdajemo, a to može
učiniti samo Bog svojom milošću.

Valja, dakle, pobliže pogledati rezultate povijesno-kritičke metode koju u najvećoj mjeri
čine tri kritike. Ovdje ćemo ih pobrojati onim redom kojim su se pojavile u povijesti
sinoptičkog istraživanja.

6.3.1. Kritika izvora: kritika pisane evanđeoske predaje

Prvo zapažanje, koje je iznjedrilo sinoptičko čitanje evanđelja, bile su mnogobrojne i

opsežne doslovne sličnosti između triju evanđelja. Takva se podudaranja ne mogu
dogoditi slučajno, nego se mora pretpostaviti korištenje zajedničkih izvora, kakvi su
evanđelistima stajali na raspolaganju. Uspoređivanjem tekstova došlo se do zaključka da
je Markovo evanđelje najvećim dijelom sadržano u druga dva sinoptika.

Markov prioritet. Markovo je evanđelje sa 661 retkom najkraće evanđelje, a 601 redak iz
Marka pojavljuje se u Mateju i Luki. Stručnjaci kažu da se 97 % riječi iz Markovog evanđelja
nalazi u Matejevom evanđelju, a 88 % u Lukinom. Uz to, Markovo, Matejevo i Lukino
evanđelje uglavnom slijede isti glavni raspored događanja, ali uz te sličnosti Luka i Matej
dijele i 235 redaka koje ne nalazimo u Marku. Na temelju tih spoznaja došlo se do nekih
teorija o nastanku evanđelja – od čega danas u većoj ili manjoj mjeri prevladavaju dvije.

1. Markov prioritet. Danas najviše pristaša ima teorija po kojoj je Marko vjerojatno svoje
evanđelje napisao prvi, a druga su dvojica već imali njegov tekst i koristili ga kao predložak.
Neki tumači smatraju da je pisao u
namjeri da očuva očevidačko Zadatak: Pročitaj Marko 10, 17 – 18 i usporedne
svjedočanstvo apostola Petra. Kako smo stihove u Mateju 19, 16 – 17. Što misliš, zašto bi
bilo logičnije pretpostaviti da je Matej „prepisivao“
već spomenuli, crkvena tradicija opisuje od Marka, a ne da je Marko skraćivao Mateja?
da je Marko zapisivao Petrove
propovijedi, ili da budemo točniji, možda čak i jednu podužu Petrovu evangelizacijsku
propovijed o Isusu. Djela apostolska u svojim ranim poglavljima prenose čitav niz
propovijedi tog apostolskog prvaka. Kako smo već spominjali, svi su ranokršćanski svjedoci
naviještali Isusa kao Mesiju, a njegovo djelo i nauk prenosili su s namjerom da drugi ljudi
shvate i prihvate tu poruku kao važnu i za njihov život. Markovo se evanđelje doimalo kao
najjednostavnije, najkraće i obilježeno poštapalicama u usmenom govoru (kao učestalo „i
onda“), zatim aramejskim izrazima, koje se ne prevodi, općenito slabim grčkim jezikom i
napose nekim usputnim, i za poruku nepotrebnim, primjedbama koje se najbolje mogu
objasniti kao ostatak očevidačkog pričanja. To bi sve upućivalo na to da je Marko doista
zapisivao nečiji govor – doduše, onoliko točno koliko je bio vješt stenograf, ili koliko je
dobro pamtio. Danas su tumači skeptičniji, kako ćemo vidjeti, jer su metode naracijske

80
kritike iza Markovog evanđelja otkrile zanimljivog i vještog pripovjedača, koji barata
tradicijom, ali na svoj, osebujan način.

Izvor Q – Quelle. Kad smo govorili o sinoptičkom problemu, zaključili smo da su Matej i
Luka često doslovno slični Marku, ali i da su međusobno i naspram Marka, Matej i Luka u
određenoj mjeri slični, tj. podudaraju se doslovno u nekim dijelovima svoga ne-
markovskog materijala. Drugi dio ove teorije, koja se službeno naziva „Teorijom o dvama
izvorima“ (nekad i „oxfordska“) podrazumijeva da se Matejeva i Lukina podudaranja
moraju objasniti postojanjem još jednog zajedničkog izvora, a koji se vjerojatno, s obzirom
na sadržaj u kome se Matej i Luka podudaraju, morao sastojati od Isusovih vlastitih riječi.
Iako nije nužno pretpostaviti da je taj Izvor – njemački Quelle ili skraćeno Q – i pisani izvor,
većina autora ipak podrazumijeva usmeni izvor za koji je moguće da nije ostao očuvan.

U prvoj crkvi nije bilo onoliko spisa o Isusu koliko bismo mi to danas očekivali i željeli. Prvi
su kršćani bili ljudi koji su vjerovali da je Kristov ponovni dolazak (termin koji za to koriste
teolozi je *parusia) pitanje dana. I ne samo to, mi živimo u vrijeme kad je zapisivanje svega
i svačega postalo normalno, jer su sredstva za pisanje lako dostupna. U antici to nije bio
slučaj. Ondje su ljudi važne događaje uglavnom pamtili i širili ih prepričavanjem jer su
pisati i čitati znali rijetki. Pisalo se, kako smo već i naglašavali, na glinenim pločicama,
papirusu ili pergameni, tj. kožnim svicima. Ipak, Matej i Luka dijele cjeline Isusovih učenja,
iako ih ne prezentiraju uvijek na jednak način. Matej materijal prezentira u pet cjelina (pgl.
5 – 7; 10, 18, 23 – 25), a razdvaja ih okvirnom pričom. Luka ih dijeli na samo dvije cjeline
(6, 20 – 8, 3 i 9, 51 – 18, 14). Ono što situaciju čini još zanimljivijom jest činjenica da su iste
Isusove izreke kod Mateja i Luke često svrstane u različite povijesne ili narativne
kontekste. Sve to pokazuje da Matej i Luka svoja evanđelja pišu neovisno jedan o
drugome, ali da svakako crpe iz zajedničkog izvora koji se sastoji samo od Isusovih izreka,
ali ne i od prilika u kojima je Isus izrekao određenu izreku. Neki su stručnjaci pokušavali
identificirati dokument Q, iz kojeg Matej i Luka crpe Isusove izreke, s Tominim evanđeljem,
koje ima slične žanrovske crte, tj. usredotočuje se (jednim dijelom) na Isusove izreke. Ipak,
ta se hipoteza ne može povijesno potvrditi.

Primjer: Podudaranje u redoslijedu zgoda

Zgoda Mt Mk Lk
Isus poučava u sinagogi u Kafarnaumu 1,21s 4,31s
Isus liječi opsjednutoga u sinagogi 1,23-28 4,33-37
Isus liječi Petrovu punicu 8,14s 1,29-31 4,38s
Sažetak: Isus liječi i istjeruje demone 8,16s 1,32-34 4,40s
Isus ide iz Kafarnauma 1,35-38 4,42s
Sažetak: Isus propovijeda u Galileji 4,23 1,39 4,44
Čudesan ulov 5,1-11
Isus liječi gubavca 8,1-4 1,40-45 5,12-16
Isus liječi uzetoga 9,1-8 2,1-12 5,17-26
Isus poziva Levija 9,9-13 2,13-17 5,27-32
Pitanje o postu 9,14-17 2,22-28 5,33-39
Pitanje o trganju klasja u subotu 12,1-8 3,1-6 6,1-5
Pitanje liječenja u subotu 12,9-14 3,1-6 6,6-11
Sažetak: liječenje kod mora 4,24s; 3,7-12 6,17-19
12,15s

81
 Isus odabire Dvanaestoricu 10,1-4 3,13-19 6,12-16

Primjer: Redoslijed u Q?
Luka Matej
1. 3,7-9 Propovijedanje Ivana Krstitelja 3,7-12 1.
2. 4,2-13 Isusova kušnja 4,2-11 2.
3. 6,20-23. 27-30. 32-36 Isusova propovijed I 5,3-6. 11s. 39-42. 45-48 3.
4. 6,37s. 41-49 Isusova propovijed II 7,1-5; 16-21, 24-27 7.
5. 7,1-10 Iscjeljenje stotnikova sluge 8,5-13 9.
6. 7,18-35 Ivanovi učenici i Isus 11,2-19 13.
7. 9,57-60 Cijena učeništva 8,19-22 10.
8. 10,1-12 Poslanje sedamdesetorice 9,37-10,15 11.
9. 10, 13-15; 21s. Jao; Isus se raduje u Duhu 11,21-23. 25 14.
10. 11,1-4 Molitva Gospodnja 6,9-13 5.
11. 11,9-13 Učenje o molitvi 7,7-11 8.
12. 11,14-23 Isus i Belzebub 12,22-30 15.
13. 11,24-26 Povratak nečistog duha 12,43-45 17.
14. 11,29-32 Isus ne želi dati znak 12,38-32 16.
15. 11,33-35 O svjetlu 5,16. 6,22s 4.
16. 11,39-52 Isus kritizira farizeje 23,4. 23-25 19.
17. 12,2-10 Učenje o prihvaćanju Isusa 10,26-33 12.
18. 12,22-34 Učenje o brizi i vjeri 6,19-21. 25-33 6.
19. 12, 39-46 Biti budan 24,43-51 22.
20. 13,18-21 Gorušičino zrno i kvasac 13,31-33 18.
21. 13,34ss Isus plače nad Jeruzalemom 23,37-39 20.
22. 17,22-27 Dolazak Sina Čovječjeg 24,26-28. 37-41 21.
23. 19,11-27 Prispodoba o talentima 25,14-30 23.
U tablici se uspoređuje redoslijed mogućeg Q dokumenta. Boldirani su odlomci koji značajno odstupaju od
Luke.

Matejeva Propovijed na gori kod Luke

Mt Lk
Blaženstva 5,3-12 6,20b-23
Sol zemlji 5,13 14,34-35a
Svjetlo svijetu 5,14-16 8,16
Zakon i proroci 5,17s 16,16s
O pomirenju 5,25s 12,58s
O preljubu i rastavi 5,32 16,18
O odmazdi 5,39-42 6,29s
O ljubavi prema neprijateljima 5,43-48 6,27s. 32-36
Oče naš 6,9-13 11,2-4
O blagu na nebu 6,20s 12,33s
Dobre oči 6,22s 11,34s
O služenju dvojici gospodara 6,24 16,13
O brizi 6,25-34 12,22-32
O sudu nad drugima 7,1.3-5 6,37. 41s
O odgovoru na molitve 7,7-11 11,9-13
Zlatno pravilo 7,12 6,31
Dva puta 7,13s 13,23s

82
 Drvo i njegovi polodovi 7,16s 6,43s
Poslušnost, ne samo riječi 7,21-23 6,46; 13,25-27
Kuća na stijeni 7,24-27 6,47-49

Nisu svi uvjereni da se sinoptičko pitanje može riješiti pomoću hipoteze o dvama izvorima
te ukazuju da Matej i Luka katkad izostavljaju neke dijelove Marka (npr. veliki odlomak u
Mk 6, 45 – 8, 26) ili se u izboru riječi podudaraju u odnosu na Marka. Najveći problem u
hipotezi o dvama izvorima ipak čini Q kao pisani izvor. Ta se tvrdnja temelji na opasci da
se Matej i Luka nekad razilaze u izboru riječi kad prenose istu tradiciju.

Griesbachova teorija o dvama evanđeljima. Paralelni prijedlog, koji je popularizirao W. R.

Farmer, naziva se Griesbachovom teorijom s obzirom da ju je prvi put u 18. st. predložio
Johann Jacob Griesbach, njemački novozavjetni kritičar. U toj se hipotezi predlaže,
sukladno tradiciji, da je prvo pisano Matejevo evanđelje, potom Lukino i na kraju,
Markovo, koje sažima prethodna dva evanđelja u svoju skraćenu verziju. Na taj način
Griesbachova hipoteza dobro objašnjava mjesta gdje se Matej i Luka u izboru riječi slažu
protiv Marka, ali i objašnjava čudne dvostruke izraze kod Marka (npr. „uvečer, o zalasku
sunca“ 1, 32 usp. s paralelama u Mt 8, 16 i Lk 4, 40). No i ta hipoteza ima značajne
manjkavosti jer ne može odgovoriti na bitna pitanja – primjerice: zašto bi Marko izostavio
toliko Isusovog učenja koje nalazi u Mateju, ili zašto Luka razbija Matejeve cjeline Isusovih
poduka i načelno se često ne drži Matejeva rasporeda? Konačno, zašto bi Marko namjerno
upropastio bolji grčki jezik svojih prethodnika, ako već od njih prepisuje?

Moralo se zaključiti kako nastanak evanđelja nije moguće svesti na samo jednu od tih
teorija koje pretpostavljaju da su evanđelisti imali pisani izvor i počelo se razmišljati o
usmenoj tradiciji koja se oblikovala mnogo ranije u povijesti crkve i koja u vrijeme pisanja
i dalje ima značajan utjecaj na evanđeliste, a možemo zamisliti i da djeluje kao značajan
korektiv napisanoga.

6.4.2. Kritika forme: kritika usmene predaje evanđelja

Sinoptičko čitanje, dakle, nije samo otvorilo pitanje o izvorima, nego i pitanje o tome kako
se tradicija o Isusu prenosila u crkvi i kako su evanđelisti shvaćali svoju ulogu u njezinom
prenošenju. Takva pitanja značajno mijenjaju očekivanja s kojima suvremeni čitatelj treba
pristupati čitanju evanđelja. Prije svega, i što god mi o tome mislili, evanđelisti nisu
usredotočeni na doslovno prenošenje tradicije. Za njih je poruka mnogo važnija od
doslovnosti predaje jer vidimo da predaju parafraziraju, objašnjavaju i proširuju kako bi
svojim čitateljima pomogli bolje razumjeti Isusa. Valja zapaziti da ni kronologija događaja
nije u prvom planu kao obavezna. Što se od evanđelja treba i može očekivati, postat će
jasnije kad se okrenemo dvama pitanjima, razmatrajući najprije kritiku forme ili oblika, a
onda i redakcijsku kritiku.

Kritika forme (oblika). Spoznaja o usmenoj tradiciji, tj. prenošenju zgoda o Isusu u crkvi
usmenim putem, vratila je povijesno istraživanje o sinoptičkom pitanju u malo dalju
prošlost, ali u vrijeme bliže Isusu, kad još ništa nije bilo zapisano. Kako smo već u više
navrata naglašavali, stari je svijet mnogo više mario za usmeno svjedočanstvo, budući da
je ono bilo životno i iz prve ruke, a i karakter svjedoka značajno je utjecao na procjenu
valjanosti neke predaje. Prvi crkveni kroničar, Euzebije, u svojoj Povijesti crkve prenosi

83
misli maloazijskog biskupa Papija, koje to podcrtavaju: „... kad bi došao neki sljedbenik
starješine, ja bih ga pitao o riječima starješina, o onome što su govorili Andrija ili Petar ili
Filip ili Toma ili Jakov ili Ivan ili Matej ili neki drugi od Gospodnjih apostola, ili što je rekao
Aristion ili starješina Ivan, Gospodnji učenici. Nisam, naime, smatrao da bi podaci iz kakve
knjige mogli pomoći koliko riječ živog ili nadživjelog glasa.“ (Hist. Ecc. 3.39. 3 – 4). Takav
bi stav mogao začuditi suvremenog čovjeka koji smatra upravo suprotno, da su zapisane
stvari provjerene i mnogo pouzdanije od pukoga usmenog sjećanja nekog svjedoka. No
moramo se opet podsjetiti kako je pisanje bilo rijetko umijeće, a mnogi nisu znali ni čitati.
I sposobnost pamćenja bila je mnogo razvijenija u društvenim zajednicama koje nisu
ovisile o pisanim materijalima.

Te predpismene zajednice imale su svoje male trikove kojima su poboljšavale svoju

sposobnost pamćenja stvari važnih za zajednicu. Kritika forme zapravo pokušava
detektirati te zajednice, rekonstruirati što im je bilo važno, te vidjeti na koji su način i zašto
pamtili i usmenim putem prenosili dijelove zgode o Isusu. Kritika forme u tome ne djeluje
neovisno o okruženju u kome je nastajala. Od 18. stoljeća pa sve do u naše dane,
prikupljanje usmenog tradicijskog materijala i njegovo proučavanje postalo je vrlo važna
grana znanosti jer daje uvid u mudrost koja se od davnih dana prenosila s koljena na
koljeno.

U početke *kritike forme svrstava se djelovanje teologa poput

Zadatak: Pogledaj sljedeće
Martina Dibeliusa (umro 1947.) i Karla Ludwiga Schmidta prijelaze i primijeti zasebne
(umro 1956.), a nešto kasnije i Rudolfa Bultmanna (umro perikope:
1976.) te Britanca Vincenta Taylora (umro 1968.). Schmidt je, Mk 2, 18; 4, 1 – 26; 7, 1; 8,
čitajući Markovo evanđelje, primijetio kako se određene 1
zgode čine nepovezanima, nanizanima „poput bisera na tankoj niti.“ Iz toga je zaključio da
evanđelisti nisu bili autori evanđelja, nego da su poput braće Grimm, sakupljači usmene
tradicije koju su zatim vjerno prenijeli nižući je i stavljajući u jednu priču, s vrlo kratkim,
ako i ikakvim, poveznicama među pojedinim tradicijskim cjelinama. Pojedinačne se
tradicijske cjeline nazivaju *perikopama, a perikope, tako se ubrzo zaključilo, mogu biti
različite po svojoj formi i uporabnoj funkciji u ranoj crkvi. Naime, kritičari forme smatrali
su da su se pojedinačne zgode prenosile u crkvi neovisno jedna o drugoj i da su određene
zgode bile vezane uz određene crkvene situacije. Primjeri za to mogu se naći u Novome
zavjetu u nekim dijelovima kao što su Djela 20, 35 ili 1. Korinćanima 7, 10, iz čega je
razvidno da su propovjednici koristili one materijale o Isusu koji su im se uklapali u
propovijedi. Najduža bi perikopa bila ona o Isusovoj pasiji – najveći dio teologa smatra da
je ta perikopa od početka bila jedna velika zasebna cjelina, iako, naravno, i ovdje postoje
različita alternativna nagađanja.

Kad se pojedinačne zgode uvijek iznova

Zadatak: Pročitaj tekstove u donjoj
tabeli pazeći na obilježja forme.
Na internetu potraži nazive formi koji su
ti možda strani i nerazumljivi.
Što u ovom kontekstu znači „legenda“, a
što ta riječ znači u tvom iskustvu?
prepričavaju, a valja pokriti sve što je važno, one
nužno poprimaju određen oblik (tj. formu, odatle i
naziv „kritika forme“). Tako su se rani kritičari
forme trudili pojedine perikope razvrstavati prema
specifičnostima njihovih formi u kategorije, no nisu

84
se uvijek mogli složiti oko toga koje su doista te kategorije niti kako ih nazvati. Wenham i
Walton u Exploring the New Testament te dileme pokazuju tabelarno (s. 71)
Dibelius Bultmann Taylor Primjeri
Paradigma Apoftegma Navjestiteljska zgoda Mk 6,1-4; 12,13-17
Pripovjetka Zgoda o čudu Zgoda o čudu Mk 1,29-31; 5,1-20
Poticaj Izreka Izreke i prispodobe Lk 10,7. 23s; Mk 7,15
Legende Povijesne zgode ili legende Zgode o Isusu Mk 1,9-11; 9,2-8; 4,1-11

Prema tome bi, na primjer, Taylorova forma navjestiteljske zgode izgledala ovako:

- neovisna je o kontekstu u evanđelju: stoji sama za sebe

- kratka je i jednostavna, izostavlja mnoge detalje, posebno o sudionicima koji su
uz Isusa samo sporedni likovi
- u svom je načinu zgoda obojena vjerski, a ne književno (umjetnički)
- svoj vrhunac ima u nekoj Isusovoj izreci
- završava mišlju koja je korisna u propovijedi.

Materijal o Isusu i njegovim djelima vjerojatno je u procesu prepričavanja i prenošenja

usmenim putem tipiziran da se lakše pamti i prenosi.

Sitz im Leben. No kritika forme nije samo prepoznala fiksirane oblike u usmenoj predaji,
nego je primijetila još neke stvari koje se često događaju u procesu predaje. Na primjer,
nisu sve zgode o Isusu ili njegova učenja očuvani u jednakoj mjeri. Evanđelist Ivan
primjećuje da je Isus „pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu
zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući
imate život u imenu njegovu“ (Iv 20, 30 – 31).

Perikope su se pamtile po tome koliko su bile korisne za pracrkvu i njezine bogoštovne i

druge crkvene potrebe. Taj proces ne smijemo zamisliti kao uvijek osviješten (kao kod
Ivana) – odnosno da su evanđelisti razmišljali o tome
koje će Isusove riječi zapamtiti, a koje neće. Većim se Zadatak: Usporedi 1 Kor 11,23-
25 i Mk 11,22-25. Što
dijelom pamti ono što je potrebno i korisno za određene primjećuješ? Kako to objašnjavaš
situacije. Tako se kritika forme značajno bavi i imajući na umu kritiku forme?
rekonstrukcijom mogućeg okruženja i okolnosti u
pracrkvi, koje su potakle čuvanje određenih perikopa. Okolnosti u kojima su se određene
perikope vjerojatno očuvale, popularno se u teologiji nazivaju njemačkim terminom *Sitz
im Leben – doslovno: „mjesto u životu“ – i značajno su otkriće u novozavjetnoj teologiji.
To nije primarno zato što bi se putem formi u potpunosti mogle rekonstruirati okolnosti –
povijesna je rekonstrukcija kompliciran proces – nego je zanimljivo razmišljati o
kontekstima predaje zato što ukazuju na moguću slojevitost razumijevanja evanđelja i
primjenu Isusovih učenja i zgoda o njemu u različitim okruženjima u kojima su živjeli
evanđelisti. Isus je neku zgodu ispričao, ili se ona dogodila u određenom povijesnom
okruženju, a zgoda se s tim primarnim okruženjem održala kroz povijest zbog okolnosti u
kojima je bilo nužno stalno je prepričavati. Sitz im Leben pretpostavlja takve tipizirane
okolnosti u pracrkvi u kojoj bi uvijek iznova postojala potreba da se prepričavaju, i tako
očuvaju, iste perikope. Jedna je takva zgoda, na primjer, Isusova posljednja večera s
učenicima koja se prepričavala, možemo naslutiti, uvijek pri Večeri Gospodnjoj.
Evanđelisti, pak, uvrštavajući tu zgodu u svoje evanđelje, pokazuju širinu mogućih
okolnosti primjene u novim okolonostima, u vlastitoj crkvi kojih tridesetak godina kasnije.

85
Usporedba tih okolnosti pomaže i nama vidjeti kako postupati prema tradiciji. Pri
tumačenju evanđelja valja se uvijek osvrtati na tu slojevitost okolnosti te razdvajati
prepričane okolnosti Isusove priče od okolnosti u kojima je zgoda sačuvana i od okolnosti
evanđelista i crkve za koju piše svoje evanđelje.
primjena danas u novim,
društveno različitim, okolnostima

različita primjena perikope

u evanđeljima; novi Sitz im Leben
P P P korištenje iste tradicije u određenim
Sitz im Leben
= faza formiranja forme
Isus i njegove okolnosti;
krug predstavalja tradiciju koja se
ponavlja tj. perikopu

Naravno, kritika forme nije ostala bez kritike. Spočitava joj se da je previše nategnuta već
i zbog formi koje nudi. Kako smo vidjeli u prethodnoj tablici, ni sami se kritičari ne mogu
složiti oko naziva formi, oko opisa njihova sadržaja niti oko toga koja perikopa potpada u
koju kategoriju. No još je problematičniji pokušaj da se donese povijesni sud o
okolnostima koje bi uvjetovale pamćenje neke zgode, budući da je takvih doista malo.
Osim toga, već smo ranije napominjali da se razdoblja usmene i pismene predaje u
evanđeljima preklapaju: evanđelja su pisana u vrijeme dok postoje živući svjedoci Isusova
života. Moguće je, također, da su Isusovi učenici od početka zapisivali neke od važnih
stvari. Sasvim sigurno postoje i kolekcije zgoda koje su se od ranih vremena zajedno
pripovijedale (npr. Mk 2, 1 – 3, 6).

S obzirom na Sitz im Leben, to pitanje postaje još kompliciranije, jer se pokušajem

rekonstruiranja okolnosti iz teksta vrlo brzo može zaplesti u kružni argument. Taj se
problem ponešto umanjuje ako uz evanđelja postoje drugi povijesni izvori s kojima se
može usporediti točnost informacija. I povrh svega, kritičari forme katkad su
pretpostavljali da su učenici neke Isusove riječi izmišljali da im se uklope u propovijed –
iako za to nema povijesnih dokaza. Novozavjetni tekstovi pokazuju (npr. u 1 Pet 3, 14 –
18, ali i u Poslanici Galaćanima) da su se u crkvi određene problematične situacije znale
argumentirati bez izravnog pozivanja na Isusa, tj. na neku zgodu o njemu. Nije nevažno ni
to da se „zakoni“ usmene tradicije teško mogu dokazivati iz pisanih tekstova. Nisu,
primjerice, samo „kratke“ zgode primarne i nadograđivane. I obrnuto može biti slučaj, da
usmena predaja skraćuje duge zgode (usporedi Lk 8, 42 s Mk 5, 23 imajući na umu Markov
prioritet; pa onda Mk 10, 46 u usporedbi s Lk 18, 35 i Mt 20, 29).

Ovdje nabrojani problemi ne znače da razdoblje kritike forme nije poslužilo svrsi. Naprotiv,
ta su istraživanja prije svega istakla proces primjene materijala o Isusu u novim
okolnostima pracrkve. I, naravno, nasuprot tvrdnji da su evanđelisti puki sakupljači
tradicije, kritika forme otvorila je vrata tome da se u evanđelistima ponovo vidi autore koji
u svom vremenu i u svojim okolnostima znalački pričaju zgodu o Isusu. To nas dovodi do
trećeg velikog segmenta u povijesnom istraživanju sinoptičkih evanđelja a to je takozvana
kritika redakcije.

86
6.4.3. Redakcijska kritika: evanđelisti nisu samo sakupljači tradicije

Redakcijska je kritika pravac u povijesnom istraživanju evanđelja koji tvrdi da evanđelisti

nisu bili samo sakupljači, nego i urednici već postojeće tradicije, koju su prezentirali na
nov način i s obzirom na situaciju u njihovoj crkvi. Evanđelisti tako nisu, kako je to mislila
ranija kritika forme, bili bez ikakva osobnog interesa u prezentiranju tradicionalnih izvora.
Oni nisu samo prenosili ono što su sami naučili i što se govorilo oko njih, nego su poruku
primijenili u novim uvjetima u svojim crkvama.

Od svih povijesnih kritika kojima smo se dosad bavili, ova je vjerojatno najkorisnija za
suvremeno čitanje i egzegezu. Budući da ni jedan urednik nije samo nezainteresirani
sakupljač materijala, nego ima namjeru prenijeti određenu poruku u novu situaciju,
redakcijska kritika pretpostavlja da evanđelist uvijek radi s danim materijalom prema
vlastitom nacrtu i potrebama čitatelja (to jest, kako je nadahnut od Boga). Može se, dakle,
reći da su evanđelisti „uredili“ materijal o Isusu koji im je bio dostupan i to tako što su
odabrali određene zgode, a druge izostavili (kako smo vidjeli u Iv 20, 30 – 31). Sinoptičko
čitanje pokazuje da su neke zgode skratili u odnosu na izvor, a druge proširili (npr. Matej
proširuje zgodu o Petru koji hoda po vodi u Mt 14, 22 – 33 naspram Mk 6, 45 – 52). Oni su
neku zgodu mogli staviti u novo okruženje (npr. Ivan zgodu o čišćenju Hrama, koja je u
sinopticima pred kraj evanđelja, stavlja na početak Isusove službe) ili jednostavno
promijeniti, pojasniti ili čak skratiti nešto u zgodi kako bi se spriječilo pogrešno
razumijevanje u novoj situaciji ili kako bi se bolje shvatila poanta.

Zadatak: Sinoptičko čitanje, koje uočava takve redakcijske

Vježbaj redakcijsku kritku na ovim kuriozitete, vrlo je korisno jer pokazuje evanđelistove
tekstovima: kako Matej i Luka nakane, a to nam često olakšava da vidimo na što
mijenjaju Markov tekst? Zašto?
Mt 8,23-27; Mk 4,35-41; Lk 8,22-25
stavlja naglasak, koje teme bira i što tekstom
namjerava postići. Moramo naglasiti kako se kritika
redakcije, naravno, značajno naslanja na to hoćemo li prihvatiti Markov prioritet ili se
priklanjamo nekoj drugoj teoriji izvora. Ukoliko govorimo o Markovom prioritetu, jasno je
da se s Markom kao osnovnim tekstom lako radi redakcijska kritka za Mateja i Luku, no
može li se ona raditi i na Marku? Jasno je da se u sinoptičkom čitanju teško može tumačiti
urednička namjera predloška, jer to tumačenje namjere autora primarno dolazi iz
usporedbe s predloškom. Ipak, redakcija materijala ne ovisi samo o sinoptičkom čitanju,
nego i o prezentaciji materijala i o prepoznavanju književnih karakteristika i posebno
narativnih tehnika djela. Teolozi se sve više slažu oko toga da Marko obiluje upravo takvim
osebujnostima. Markova se namjera može vidjeti i na temelju toga što drugi evanđelisti
izostavljaju iz njegovog teksta – npr. Marko obiluje „duplikatima“ zgoda, koje Matej i Luka
krate na samo jedan izvještaj jer ne vide svrhu Markovog ponavljanja. U Markovu su
evanđelju duplikati zgoda naracijska tehnika kojom Marko opisuje težak put vjere Isusovih
učenika. Učenici rijetko kad otprve shvaćaju što im Isus govori.

U redakcijskoj se kritici tako spominje i takozvani treći Sitz im Leben, naime spoznaja da je
autor pisao u okolnostima u kojima je sam živio i primijenio upravo za njih prenesene
zgode o Isusu. Prvi bi Sitz im Leben tako bio kontekst u kojemu se događa i nastaje zgoda,
tj. tradicija (dakle, Isus i učenici); drugi bi bio kontekst pracrkve u kojoj se neka tradicija
očuvala u usmenom obliku zbog čestog korištenja u određenim crkvenim okolnostima, a

87
treći bi bio onaj u kome se tradicija već primjenjuje na novu, evanđelistovu zajednicu, kao
poziv na vjeru. Tako redakcijska kritika zapravo izrasta iz kritike forme, uočavajući da
autori primjenjuju perikope na nove okolnosti i potrebe crkve.

I redakcijska kritika ima svoje kritičare koji

Zadatak: Pročitaj Luka 15, 11 – 32. Što misliš,
koja je glavna poruka i namjera te Isusove priče? su ukazali na njene slabosti. Rani zastupnici
Mijenja li se poruka ako se tekst čita zajedno s redakcijske kritike smatrali su da razlike i
kontekstom (Lk 15, 1 – 2)? Zapazi kome Isus preinake neminovno znače i nepoštovanje
izvorno govori zgodu! Zašto je to važno?
Što bi činjenica da ni Marko ni Matej nemaju tu tradicije, to jest da evanđelisti zapravo
zgodu mogla govoriti o namjerama autora nemaju poštovanja prema tradiciji i da
Lukinog evanđelja? A što o njegovom Sitz im možda izmišljaju priče onako kako im
Leben?
odgovara s obzirom na poruku koju žele
poslati. Danas se sve više uviđa da ispričati događaj tako da se naglasi neki dio priče, ne
znači isto što i izmisliti priču. Ako nam je stalo da poruka koju šaljemo stigne do slušatelja,
svakako ćemo je pokušati ispričati tako da ništa ne ometa prijem – što znači da ćemo
ponekad izostaviti neke detalje. Sve smo više svjesni da je svako pričanje o prošlim
događajima u određenom smislu subjektivno te da stvarno objektivan prikaz ne postoji.
No subjektivni prikazi jesu povijesni i upućuju na istinitost nekog događaja.

S druge se strane redakcijskoj kritici predbacuje da živi od razlika među evanđeljima a

zapostavlja onaj veći dio tradicije koji je svim evanđelistima zajednički. Pa se na taj način
i redakcijski kritičari odnose prema crkvama kojima se piše, kao da se radi o
idiosinkratičkim skupinama i kao da ne postoji nikakvo zajedničko kršćansko iskustvo. To
je, pak, daleko od stvarnosti. Od najranijih je dana u crkvi bilo važno da bez obzira na
međusobne geografske i društvene razlike članovi i crkve funkcioniraju u zajedništvu jedni
s drugima i vjeruju u jedno. O tome svjedoče mnogobrojni „svjetski“ sabori na kojima se
diskutiralo o spornim pitanjima. Činjenica je da sve kršćanske crkve imaju zajedničko
temeljno uvjerenje o Isusu i o onome što je učio i, što je najvažnije, što je učinio za svijet
te i dalje prihvaćaju *Nicejsko vjeroispovijedanje kao temelj svoje vjere.

Zaključak
Povijesno-kritički pristup evanđeljima pokrenuo je sasvim nov način istraživanja i ponovno
iščitavanje novozavjetnoga teksta (a slične su se stvari događale i u starozavjetnim
istraživanjima), što je samo po sebi najpozitivniji ishod. Iako su sve metode sinoptičkog
čitanja kritizirane, a njihovi se rezultati mogu prihvatiti samo kao djelomični, ipak se i dalje
isplati uspoređivati evanđelja i tradicije na kojima stoje jer to postavlja izvjesne okvire za
naše današnje tumačenje: evanđelisti nam daju slobodu i granice za primjenu tradicije o
Isusu u suvremenim kontekstima.

No najveće je postignuće kritičke metode u tome što je ukazala da znanstveni pristupi i

promišljanja mogu doprinijeti razumijevanju i primjeni evanđelja i cijeloga Novoga zavjeta
u nove suvremene kontekste bez dekonstrukcije koja bi ih učinila beskorisnima za vjeru.
Drugim riječima, egzegeza svojim pitanjima o povijesnom i književnom kontekstu daje
okvir razumijevanju i tumačenjima, a usput i vrlo ozbiljno shvaća tisućljetnu tradiciju
kršćanske crkve. Povijesno-kritička metoda samo je jedan od brojnih alata koji nam
pomažu da bolje razumijemo tekst evanđelja. Kad su se jednom otvorila vrata znanosti,

88
vidjeli smo da proučavanje teksta iz obične, ljudske perspektive može koristiti i duhovnom
napretku, makar utoliko što se ne izbjegavaju teška pitanja, a to je nekad sve što je
potrebno poštenom tražitelju i iskrenom vjerniku.

U sljedećem ćemo se poglavlju usredotočiti na to kako danas pristupati evanđeljima te

kako odabrati metode (alate) koje će nam najbolje osvijetliti tekst.

Za dalje proučavanje

R. H. Stein: „Synoptic Problem“ u: J. Green i dr. ur. Dictionary of Jesus and the Gospels.
Downers Grove / Leicester: Intervarsity Press, 1992, str. 784-792

E. V. McKnight: „Literary Criticism“ u: J. Green i dr. ur. Dictionary of Jesus and the Gospels.
Downers Grove / Leicester: Intervarsity Press, 1992, str. 473-481.

C. L. Blomberg: „Form Criticism“ u: J. Green i dr. ur. Dictionary of Jesus and the Gospels
Downers Grove / Leicester: Intervarsity Press, 1992, str. 243-250.

W. J. Harrington: Uvod u Novi zavjet. Zagreb: KS, 1993.

R. Bauckham: The Gospels for All Christians: Rethinking the Gospel Audiences. Grand
Rapids: Erdmans, 1998.

H. S. Reimarus: Schutzschrift für die vernüftigen Verehrer Gottes. (Leipzig: Brockhaus,

1862). Original dostupan online (na gotici):
https://archive.org/details/hermannsamuelre00stragoog

A. Schweitzer: The Quest for the Historical Jesus. Dostupno online:

http://www.earlychristianwritings.com/schweitzer/

M. Zovkić: „Novozavjetni izvještaji o Isusovu uskrsnuću kao egzegetski i hermeneutički

problem” u: Crkva u svijetu 7/3, 1972.

89
7.
Od biblijskog teksta do razumijevanja danas:
egzegetski postupak

U ovom poglavlju:
✓ učimo o povijesti tumačenja Novoga zavjeta
✓ razmišljamo o alatima za proučavanje Novoga zavjeta
✓ primjenjujemo metode proučavanja na tekstove
Novog zavjeta

Uvod
Povijesno-kritičke metode otvorile su put novim znanstvenim pristupima tekstu Novoga
zavjeta. Bolje bi bilo reći kako je znanost otvorila pitanja koja su postojala i ranije, samo ih
nitko nije postavljao, nekad zato što nije postojala svijest o njima, a često i zbog straha od
vladajućih struktura. Biblija je imala svoje posebno mjesto u kršćanskoj vjeri, a crkva je
bila dovoljno monolitna i moćna da otvaranje pitanja oko biblijskih značenja nije bilo
potrebno. Nastupom prosvjetiteljstva, a u kršćanstvu i reformacije, u kojoj je naglasak
stavljen na osobno čitanje Božje riječi i bez vanjskoga autoriteta koji određuje što se mora
iščitati, pitanja su se uskoro sama nametnula. Nije dugo trebalo da netko hrabro i glasno
postavi pitanja na koja se mora otvoreno i ozbiljno odgovoriti. U djelu Clavis Scripturae
Sanctae (Ključ Svetoga pisma), objavljenom 1587. godine, Matija Vlačić Ilirik, hrvatski
protestantski teolog i bliski suradnik reformatora Martina Luthera, prvi se službeno i javno
okrenuo pitanju tko i na koji način može tumačiti Sveto pismo. Postalo je, očito, nužno
ispraviti neke pogrešne pokušaje čitanja novih, slabo obrazovanih, srednjovjekovnih
čitatelja Biblije.

7.1. Prvi koraci egzegeze

7.1.1. Matija Vlačić Ilirik i metode egzegeze
Poznavanje jezika. Uz naglasak na nadahnutosti Riječi Božje i potrebi da joj se prilazi u
istom Duhu u kojem je nadahnuta, Vlačić u Clavisu daje i dosta savjeta koje bi i danas
potpisali mnogi teolozi. On inzistira na tome da čovjek koji tumači Bibliju mora imati
obrazovanje koje mu omogućava barem napredno čitanje na vlastitu jeziku, ako već ne
poznaje izvorne jezike na kojima je Biblija napisana. Dobro poznavanje vlastitog jezika i
njegovih struktura pomaže razumijevanju teksta jer se tako jasno može razlučiti što su
važne, a što manje važne (potporne) misli u nekom odlomku Riječi.

90
Poznavanje književnog i povijesnog konteksta. Vlačić je inzistirao i na tome da se tekst
uvijek mora gledati u širem književnom kontekstu (danas bismo to nazvali zahtjevima
literarne kritike), ali i u povijesnim okolnostima vremena (koje je potrebno rekonstruirati
Vlačić o važnosti čitanja u kontekstu što je bolje moguće) u kojemu
je tekst nastao (danas:
Iz Biblije su „uzimali samo neke misli po svojoj volji, a zatim ih
međusobno povezivali kako su htjeli. Tako to rade djevojčice povijesna kritka). Konačno,
kada se igraju i po svojoj volji na livadama skupljaju cvijeće te od prema Vlačiću, tekst valja
toga kako im se sviđa pletu vijence ili štogod drugo. Tako su
dakle radili oni koji su se po svojoj volji poigravali sa Svetim
staviti i u suodnos s drugim
pismom. Iako Sveto pismo govori jasnim i čistim riječima, oni su biblijskim odlomcima koji
ipak onim svojim krparenjima davali svoj smisao, a ne smisao govore o istoj tematici (danas
Pisma. Tu vrstu nevolje, vrlo žalosne i jako pogubne, između
bezbrojnih drugih nevolja koje su tako harale, treba pomno bi se taj pristup zvao
razmotriti“ kanonskom kritikom). Vlačić
Zovko, Vlačić, 65
je potom upućivao i na
razlikovanje žanrova, jer
pogrešno tumačenje književne vrste nekoga teksta može dovesti do pogrešnoga
tumačenja poruke. Vlačić se obrušio na „sofiste,“ kako je zvao ljude koji su Bibliju uzimali
samo kao antologiju zasebnih stihova. U potpunosti je degradirao njihov način čitanja
kojim se tumač prema potrebi koristi nekim retkom ili rečenicom da bi potvrdio svoja
stajališta i filozofije i to bez obzira na kontekst tih stihova (koji bi ukazao na to da stih ima
suprotno značenje od njihovih teza). Taj se „sofistički“ pristup, koji Vlačić prezire, nažalost,
teško iskorjenjuje i još je uvijek popularan u mnogim vjerničkim skupinama u kojima je to
i jedini pristup tekstu. U sredinama u kojima prevladava takvo pabirčenje stihova,
značajno je ugroženo razumijevanje Biblije.

7.2. Metode egzegeze nisu novotarija u proučavanju Biblije

Iz Vlačićevih razmišljanja postaje vidljivo, i treba naglasiti, da nasuprot popularnim
negodovanjima među vjernicima, metode pristupa Bibliji nisu novotarija koju su izmislili
liberalni teolozi s nakanom potkopavanja prave vjere. Suvremene metode pristupa
razumijevanju Biblije (pa i tekstova uopće) samo konačno osvještavaju mnoge postupke
koje čovjek provodi automatski kad se susreće s tekstom koji želi razumjeti. Svaki pokušaj
razumijevanja teksta najčešće je kombinacija različitih metoda (pristupa), a ljudi ih
uglavnom primjenjuju nesvjesno. U međuvremenu je i znanosti postalo jasno da tek
kombinacija različitih metoda pronalazi i potvrđuje smisao i poruku nekog teksta. Da
bismo vidjeli na koji način različite metode pomažu razumijevanju teksta, smatram da je
najkorisniji način osvještavanja procesa uz pomoć *komunikacijskog modela kojeg
predlažu i Wenham i Walton u Exploring the New Testament I, 81. Ako pretpostavimo da
tekstom netko nekome nešto želi poručiti, tj. da se poruka prenosi od pošiljatelja
primatelju, onda imamo ovakvu situaciju:

Pošiljatelj  poruka  čitatelj

Da bi se proces komunikacije odvijao ispravno, sva tri segmenta moraju funkcionirati, tj.
smislenost poruke ovisit će o parametrima autora: koristi li se ispravno jezikom?; je li
sposoban prenijeti složenu misao?; koje predrasude unosi u poruku?; je li svjestan svojih
predrasuda?; je li svjestan svojih čitatelja i u kojoj im je mjeri prilagodio poruku? I čitatelji
su važni jer oni poruku koja im je upućena moraju moći razumjeti. To, dakako, uzima u
obzir njihove intelektualne sposobnosti, ali i okolnosti u kojima žive, predznanja i
predrasude koje posjeduju i uopće iskustvo s kojim pristupaju poruci. Primanje poruke

91
ovisit će, na kraju, i o tome u kakvom su odnosu s autorom: je li im on autoritet ili ga
preziru?; jesu li ravnopravni s njim ili su mu podređeni?; pripadaju li istoj zajednici ili ne?,
i tome slično. I konačno, sama je poruka važna. Važno je kako je sastavljena, kako je
strukturirana, koje riječi u njoj prevladavaju i na koji se način koriste. Kakve su struktura i
vrsta teksta i njegov kontekst?

Pristupi razumijevanju teksta mogu se podijeliti na ta tri područja, iako, kako ćemo vidjeti,
postoje određena preklapanja. Na primjer, možemo istraživati okolnosti autorova života.
To radi povijesno-kritička metoda kad pokušava vidjeti na koji način autor sastavlja svoj
tekst i koje ga povijesne okolnosti vode i određuju u pisanju. Ako uzmemo u obzir da autor
razmišlja o svojim čitateljima, o tome tko su i što razumiju, a što ne, i time se rukovodi u
pisanju, razumijemo da će se područje istraživanja o autoru djelomično preklapati s
područjem istraživanja o čitatelju. Danas smo sve više svjesni tih preklapanja, no metode
uvijek nastaju tako da se naglasak stavlja na jedno od tri gore navedena područja: ili se
bave autorom, ili se bave porukom ili, pak, čitateljima.

To bi se shematski moglo prikazati ovako:

Pošiljatelj ------------------------------ Poruka --------------------------------- Primatelj

Povijesna kritika Literarna kritika Sociološka metoda

Postavlja pitanja o povijesnim
okolnostima autora
Traži povod za pisanje
U evanđeljima:
Postavlja pitanja o vezi s drugim
evanđeljima i o zajedničkim izvorima
Kritika oblika: o perikopama i Sitz im
Leben
Kritika redakcije: o namjeri autora u
usporedbi s drugim evanđelistima
Postavlja gramatička i leksička pitanja
o funkcioniaranju teksta
Podskupine:
Kritika po žanru (npr. naracijska
kritika) postavlja pitanja
funkcioniranju teksta (npr. naracija,
likovi, zaplet, okolnosti i sl.)
Strukturalizam
Postavlja pitanja o važnosti veza
među pojmovima u govoru; koje
mogućnosti pružaju sintagme i
paradigme pa se postavlja pitanje
zašto je autor odabrao baš njih
Kanonska kritika
Postavlja pitanja iz biblijskog i
dogmatskog konteksta o tome što
određeni pojmovi znače te kako se do
tih značenja došlo
Postavlja pitanja o društvenim
prilikama i odnosima između ljudi i
skupina; naravno i o odnosu autora i
čitatelja
o Retorička metoda
Postavlja pitanja o retoričkoj situaciji
(tko koga uvjerava i zašto)
Postavlja pitanja o ustroju
argumentacije i retoričkim figurama u
tekstu te o njihovoj funkciji
Reader Response (Situacija čitatelja)
Postavlja pitanja o predrasudama
(suvremenog) čitatelja

Naravno, u tablici smo naveli samo neke od važnijih, danas uvriježenih, metoda pristupa
biblijskom tekstu. Druge se stvaraju onako kako rastu saznanja suvremenog društva o
spoznaji i razumijevanju jezika i napose tekstova. Tako se zapravo ne može očekivati da će
biblijska teologija ikad biti metodološki sasvim definirana znanost, no to nas ne treba
brinuti. Sam postupak razumijevanja teksta ipak je ljudima, načelno, svojstven po
automatizmu te bez obzira na to poznaju li ili ne nazive metoda, oni nesvjesno istražuju
tekst postavljajući sva ta pitanja.

7.3. Egzegetski postupak kao postavljanje pitanja tekstu

U biblijskoj se znanosti pokušaj povijesnoga i književnog razumijevanja teksta naziva
*egzegezom. Za razliku od *hermeneutike, koja traži značenje teksta za mene, zadatak je
egzegeze rekonstruirati, što je bolje moguće, što je tekst značio prvim čitateljima (i autoru)
u vrijeme kada je nastao. Takav zadatak u svojoj biti znači da tekstu treba postaviti što više
pitanja iz svih područja koja smo dosad nabrojili: važno je pitati pitanja o povijesti
nastanka teksta i njegovim izvorima. Kako smo već vidjeli, ta pitanja otvaraju tekst i daju
nam određene smjernice za njegovu primjenu u crkvi. No ne valja zaboraviti postaviti

92
pitanja o slušateljima, nego treba pokušati rekonstruirati uvjete u kojima su oni živjeli i
njihova predznanja i predrasude s kojima su možda pristupali tekstu. Saznanja o autoru i
njegovim motivima te slušateljima i njihovim okolnostima, često su nam za biblijske
tekstove ograničena na one elemente koje sam tekst o njima otkriva – na takozvanog
implicitnog autora i implicitne slušatelje – što može dovesti do kružnog argumentiranja,
zbog čega su neki znanstvenici odbacili taj način rekonstrukcije. Ipak, svaki tekst odražava
svoga autora, a ako se nalazi iz teksta daju i djelomično potvrditi na temelju drugih
povijesnih izvora, te nam informacije mogu biti značajne za bolje razumijevanje teksta.

7.3.1. Pitanja iz naracijske kritike

Postoje i pristupi u književnosti, posebno postmodernoj, prema kojima se naglasak stavlja
samo na tekst i namjerno se odstupa od bilo kakvog povijesnog pokušaja rekonstrukcije
okolnosti autora i njegovih namjera, slušatelja i njegovih predrasuda i predznanja. Danas
je najznačajniji, i vrlo popularan, pristup unutar toga pokreta, takozvana naracijska kritika.
Ta kritika naraciju smatra temeljnim načinom ljudskog izražavanja, a stvaranje naracijskih
svjetova, u kojima nije presudan odnos prema povijesnoj zbilji, nego kroz svevremenska
životna načela stvara svoju stvarnost, glavno je obilježje naracijskih tekstova. Naracijska
je kritika izvanredno važna kao pristup većini tekstova u evanđeljima jer oni spadaju u taj
pripovijedni žanr i stvaraju naracijski svijet bez kojeg se poruka ne može pravilno
razumjeti. Do koje je mjere taj naracijski svijet i povijesan i stvaran, raspravljali smo već
ranije u raspravi o Rudolfu Bultmannu i potrazi za povijesnim Isusom te se ovdje na to
nećemo vraćati. Samo ćemo se kratko zaustaviti da bismo se pozabavili nekim važnijim
spoznajama u naracijskoj kritici.

Primjeri naracijske kritike. Svi mi koji smo završili osnovnu i srednju školu, imamo iskustva
s naracijiskom kritikom, jedino smo je nekoć nazivali lektirom. Naracijska je kritika pristup
koji pokušava vidjeti na koji je način tekst ispričan i kako funkcionira u svojoj sadašnjoj
formi. Kao što se sjećamo iz lektire, bitni elementi naracijske kritike su pitanja oko zapleta,
likova te mjesta i vremena događanja priče.

Zaplet, vrhunac zgode, zapravo podrazumijeva da je autor postavio zgodu pažljivo i

logično i da njezini dijelovi – to su u evanđeljima perikope, ali i slijedovi perikopa – imaju
vrhunac i poruku. Koliko je značajan neki događaj ili lik u radnji naracije vidi se iz
naracijskog vremena koje mu je dodijeljeno. Primjerice, u Marku 1 – 3 imamo dojam da je
Isus, mnogo radeći i brzo putujući, u stalnom pokretu. No četvrto je poglavlje najvećim
dijelom posvećeno samo jednoj Isusovoj priči. Isus za potrebu te priče „sjede“. To je priča
o sijaču. Takva podjela naracijskog vremena ukazuje da je Prispodoba o sijaču značajna za
razumijevanje naracije o Isusu u Markovom evanđelju. Ona je možda svojevrsni, ali ne i
glavni, zaplet Markovog evanđelja. Ona je tek prvi korak u priči koja se vrti oko skrovitog
identiteta Sina čovječjeg, Isusa i završava pitanjem: „Tko je ovaj?“ (4, 41). Naime, dok Isus
nije sjeo ispričati tu priču, vidjeli smo različite ljude koji se na različite načine odnose
prema Isusu i njegova ih osoba na neki način zbunjuje. Priča o sijaču objašnjava da
zbunjenost dolazi zbog stupnja spremnosti da se Isusu vjeruje. Tako nakon niza Isusovih
moćnih djela, vrhunac Markovog evanđelja, može biti identificiran u 8, 30, kad Isus pita
učenike za koga ga drže ljudi, a onda i što oni misle o njemu. Petar na to odgovara: „Ti si
Mesija, Krist.“ Nakon tog svjedočanstva priča brzo kroči svom neobičnom kraju,
potpomognuta trima navještajima Isusove predstojeće patnje i smrti. U tom dijelu priče
Isus postaje antijunak, a čitatelj željno iščekuje zaokret prema njegovom opravdanju, što

93
se nikako ne događa. Naprotiv, općenito se pokazuje da ni učenici ni mnoštvo ne razumiju
tko je Isus, a oni koji razumiju, naime, njegovi neprijatelji, rade bez milosti na njegovom
pogubljenju. Komentatori govore o markovskoj mesijanskoj tajni, ali bi se možda na
temelju narativnog svijeta moglo tvrditi da Marko pokazuje kako je Isus zapravo
neshvaćen i neprepoznat kao Spasitelj, a ne tajnovit.

Zaplet neke priče, dalje, ovisi i o likovima koji se uglavnom nalaze u nekoj vrsti konflikta
koji valja razriješiti. Razumjeti odnose među likovima obično znači i dobiti uvid u važnost
naracije. Tako Marko 1 – 3 uvodi sve bitne skupine likova s kojima Isus stupa u odnos, a
ostatak evanđelja pokazuje kako se njihov odnos prema Isusu mijenja s obzirom na tijek
radnje. U Ivanovu evanđelju naracijske cjeline često su omeđene spomenom ili opisom
glavnog lika u toj zgodi i na početku i na kraju cjeline (na primjer, Marija iz Betanije u Iv
11, 1 i 12, 3). U tom događaju, iz kojeg se obično posebno izdvaja Lazarovo uskrsnuće, Ivan
daje naslutiti da je na temelju spominjanja likova njegovo zanimanje zapravo potpuno
drukčije od uobičajenoga. Marija, koja se spominje na početku zgode kao ona koja je Isusa
pomazala uljem, i događaj pomazanja daju okvir za razumijevanje: umjesto
senzacionalističkog događaja Lazarovog uskrsnuća, Ivan u središte stavlja vjeru te žene.
Prava vjera, naime, a ne čuda, glavna su tema Ivanovog evanđelja, a Marijina je vjera
bezpogovorno predanje Isusu i onda kad ne razumije njegove (božanske!) postupke.
Marijina vjera svojim potpunim predanjem na pravi način podupire Božje spasenjsko
djelovanje u svijetu. Upravo zato što je svjesna da Bog ne podliježe njezinim željama i ne
mora djelovati u njezinu korist, ona svojom zahvalnošću za neizrecivi dar uskrsnuća brata
daje i sve drugo što ima na raspolaganje Bogu kroz čin Isusova pomazanja. Tako ona, ne
znajući ni sama što radi, sudjeluje – kako je sam Isus hvali – u Isusovu činu spasenja svijeta.

Opis mjesta i karakterizacija likova važni su za naraciju i značenje pripovijedanja. Opisi

mjesta posreduju osjećaje koje čitatelj treba prepoznati kao važne. Iz te je perspektive
zanimljivo čitati poglavlje o Nikodemovu susretu s Isusom (Ivan 3), a posebno u usporedbi
sa susretom Isusa i Samarjanke (Ivan 4).

Ivanov opis Nikodema – on daje detaljan opis njegovih dosega i zasluga kao farizeja i
učitelja te člana Velikog vijeća, pa i spomen njegova imena – navodi čitatelja da se tom
čovjeku divi i možda očekuje kako bi Isus trebao biti sretan što mu dolazi takav čovjek. Iz
ljudske bi perspektive to bio konačan i pravi prodor evanđelja na mjesto moći! Samarjanki
se, s druge strane, u cijeloj zgodi ne spominje ni ime. Ona je „neka žena“, a nabrajaju se
zapravo njezini nedostaci (tj. imala je petero muževa, a i ovaj s kojim je u tom trenutku
živjela nije joj bio muž). Pa ipak, Nikodem Isusu dolazi „noću“ – što automatski ukazuje na
to da Nikodem više voli mrak nego svjetlo, a pažljivi je čitatelj zapamtio iz uvoda u
evanđelje da to nije način da se „prima“ božansko svjetlo (Ivan 1, 9 – 11). Za razliku od
Nikodema, koji tako reći bez riječi, odlazi u noć iz koje je i došao, Isus Samarjanku sreće u
podne, pri punom svjetlu i na bunaru. Zato i ne čudi što ona prima Isusovo svjetlo i živu
vodu te postaje njegova svjedokinja.

Naracijski je pristup evanđeljima posebno važan jer su evanđelja primarno narativni

tekstovi. Ona posreduju zgodu o Kristu, ali ne samo kao povijesno prepričavanje, nego kao
priču koja ima životno značenje za sve generacije ljudi.

94
7.3.2. Pitanja iz literarne kritike

Literarna kritika, koja je dio naracijske kritike, hrani se, dakle, važnom spoznajom da
jednom napisan tekst dobiva svoj neovisan život bez obzira koliko to autor želio ili ne i
koliko ga čitatelji razumjeli ili ne. Tako se čini kao da je tekst u opasnosti da ga se pogrešno
tumači – no književnici bi rekli da je u tome zapravo i prava prednost teksta i da ga baš to
čini bezvremenski primjenjivim. Konačno, evanđelisti su živjeli davno, a mi o njima znamo
samo sporadične pojedinosti i ne možemo sa sigurnošću znati motive njihova pisanja.
Jednako su od nas udaljeni i prvi povijesni
Moje predrasude u pristupu biblijskom tekstu
čitatelji evanđelja i katkad je nemoguće
nagađati u kakvim su okolnostima oni Koje vrijednosti određuju tvoj život?
prihvaćali tekst. Vidljivo je kako bi Koje si načine čitanja teksta usvojio/usvojila
teološko čitanje preferiralo upravo takve, dosad?
sinkroničke pristupe jer i vjernici Bibliju
Što misliš o Bibliji? Kakav je ona tekst: povijesni?,
čitaju upravo na takav, neposredan, način fikcija?, doktrinarni?, nadahnut od Boga?, važan?,
pa umjesto da se egzegetski pitaju što je nevažan?
tekst mogao značiti ondašnjim ljudima,
Smatraš li sebe dijelom zajednice vjernika kojoj su
oni si čitajući odmah postavljaju pitanje evanđelja upućena? Ako da, kojoj
što taj tekst znači njima danas. Studentu zajednici/crkvi/denominaciji pripadaš? Na koji
teologije važno je primijetiti da je ono što način tvoja zajednica pristupa Bibliji?
doista imamo tekst sâm pa se svakom Razmisli kako odgovori na ta pitanja utječu na
suvremenom čitatelju sama od sebe tvoje čitanje evanđelja? Ako o tim pitanjima
nameće takozvana sinkronička metoda razgovaraš s ljudima iz drugih sfera života, oni ti
razmatranja. mogu ukazati na stvari za koje te tvoje predrasude
čine slijepima.
Zato bi bilo logično da razumijevanje
evanđeoskog teksta počne takozvanom literarnom kritikom, a potom odmah i
naracijskom, budući da literarna kritika podrazumijeva i kritiku žanra. Odnosno, naracijski
tekstovi, poput evanđeoskih, imaju, kao što smo prethodno vidjeli, svoje karakteristike i
načine funkcioniranja.

Literarna kritika ne ovisi o žanru, nego je općenitija i ista za sve žanrove. Tako se
proučavaju struktura teksta i riječi te se u njima i kroz njih traži poruka. I to je vrijedan
pristup i vjerojatno uvijek i prvo istraživanje koje se provodi u egzegezi biblijskoga teksta,
pa tako i samih evanđelja. No, i ovdje valja primijetiti da suvremeni čitatelj tekstu pristupa
s određenim predrasudama i očekivanjima te da rado iz teksta iščitava ono što sam/sama
želi čuti, a ne nužno ono što tekst govori. Tako čitanje teksta može postati prilično
subjektivna i partikularna vježba koja lako nanosi štetu čitateljskoj zajednici! Zato se
moramo vratiti zahtjevu za objektivnijim pristupom, što znači i zahtjevu da se biblijskom
tekstu makar pokuša prići dijakronički, odnosno postaviti pitanja o povijesti autora i
čitatelja kako bi se, makar i djelomično, otkrilo prvotno značenje teksta. Time bi se dobio
okvir unutar kojega je moguće reći da tekst danas ne može značiti ono što nije mogao
značiti autoru teksta i njegovim prvim čitateljima.

Kako smo već napominjali, postupak razumijevanja i primjena metoda može djelovati
komplicirano, no postupak čitanja i nalaženja smisla u tekstu, pa i u biblijskom tekstu,
događa se po određenom automatizmu. Ipak, vješt tumač Svetoga pisma osvješćuje
pristupe koje primjenjuje na tekst i time do neke mjere sprečava samovoljnost i
(prekomjernu) subjektivnost tumačenja. Dobar tumač uvijek ozbiljno shvaća tuđa

95
tumačenja jer mu ukazuju na granice vlastitog razumijevanja. Zato je važno da u pripremi
za suočavanje s tekstom prođeš test u okviru i najprije sam, a onda u usporedbi s
kolegama, raspraviš o svojim „predrasudama“ u pristupanju tekstu.

Kako smo već ranije vidjeli, povijesno kritičke metode i literarna kritika, osobito naracijska,
imaju veliku važnost za razumijevanje teksta evanđelja u njegovom prvom okruženju. O
ostalim metodama bit će još riječi drugdje, no zasad ih ostavljamo nakon ovog kratkog i
nužno nepotpunog popisa i okrećemo se detaljnijem opisu samog procesa proučavanja
biblijskog teksta. Pitat ćemo se, naime, kako danas raditi egzegezu, odnosno kako započeti
postupak koji se čini prilično kompliciran.

Netko je rekao da je tumačenje teksta koliko znanost toliko i umijeće te da ovisi o mnogo
čimbenika. Svaki egzeget ima svoje korake i postupke kojima dolazi do rezultata
istraživanja i konačnog izvještaja o tome što tekst znači i – što je posebno važno – zašto
misli da tekst ima upravo to značenje. Ovdje prikazani postupak rezultat je višegodišnjih
pokušaja i promašaja u poduci studenata pa se nadamo da će čitatelju biti koristan. Tu se
sasvim odustalo od uobičajene prakse da studenti kao egzegetski rad prikazuju razradu po
stihovima, kako je to često u prošlosti bio slučaj, jer se nakon višegodišnjeg iskustva čini
da takav pristup ne polučuje rezultate, već studente navodi da samo iz knjiga prepisuju
nepovezana saznanja bez mogućnosti da i sami najprije naprave analizu tih mišljenja, a
zatim i valjanu sintezu. Budući da često dolazi do brkanja pojmova, ovdje smo egzegezu
podijelili na korake. Da bi se studenti osposobili za samostalni egzegetski (znanstveni) rad
na tekstu, uz *hodogram egzegeze dodani su i izvori kojima se student tijekom svojih prvih
pokušaja egzegetskog rada obavezno koristi. Naravno, kako egzegeti rastu, tako će manje
ovisiti o točnom pridržavanju ovih koraka.

7.4. Koraci k egzegetskom radu

U tablici koja slijedi, zadatak egzegeta opisan je kroz tri glavna i nekoliko sporednih koraka.
Prvi se korak (A) tiče istraživanja u tekstu i o tekstu. Tijekom tog istraživanja proučavatelji
vode bilješke o onome što su zapazili i što im se učinilo zanimljivim i značajnim, ali i o
onome što ne razumiju. Pitanja o stvarima koje su ostale nejasne, tjeraju nas da odgovore
potražimo u sekudarnoj literaturi. Tako upravo pitanja i nerazumijevanje postaju izuzetno
važni za pravu egzegezu, jer odgovori na njih daju i odgovore o mogućim značenjima
teksta.

Drugi korak (B) tiče se sažimanja i prezentacije rezultata ovog egzegetskog istraživanja,
odnosno pokušaja da se brojne natuknice i odgovori na pitanja, uz prethodno napravljene
bilješke, stave u red tako da se teza koja je postavljena može potvrditi i dokazati. Rezultat
je ono što se na studiju popularno naziva „egzegetskim radom“, znanstvenim sastavom
na zadanu egzegetsku temu. Taj je rad, dakle, izvještaj o proučavanju teksta (egzegetskom
postupku). To znači da studenti svoje bilješke iz postupka sortiraju te sastavljaju smislen
tekst koji će logičkim redom prikazati njihovu tezu te nalaze i dokaze o značenju teksta.

Treći korak (C) je provjera teze i dokaza. U ovoj fazi studenti čitaju komentare i
provjeravaju svoju tezu, podteze i razumijevanje teksta te pokušavaju naći adekvatne
odgovore na još otvorena pitanja. To je faza u kojoj studenti intenzivno koriste komentare
na zadane tekstove. Taj je postupak u protestantskoj teologiji jako važan jer ona ne
poznaje drugi „autoritet“ osim Biblije same. Usporedba s mišljenjem vjerničke (napose
stručne) zajednice, kakvo se nalazi u komentarima, neka je vrsta garancije pravovjernosti.
U protestantizmu bi se to moglo nazvati i čitanjem u zajednici vjernika.

96
Potupak koji predlažemo, tabelarno izgleda ovako:

7.4.1. A. Egzegetski postupak (rad na tekstu i vođenje bilježaka, postavljanje relevantnih

pitanja i traženje odgovora na pitanja)
Koraci Izbor moguće literature
1. Čitaj biblijski tekst! Ako je moguće čitaj Grčki NZ s aparatom i gramatička
na grčkom; istraži gramatičku strukturu pomagala; analiza gramatike; rječnik
teksta; prepoznaj žanr, važne termine, grčkog jezika, gramatika grčkog jezika;
izbor riječi i što one znače. memento grčkog jezika;
prijevod(i) Biblije na vlastiti jezik ili druge
jezike koje student razumije;
monografije o razumijevanju žanra (npr.
naracijskog);
rječnici biblijskih riječi (npr. Kittel ili TDNT,
Brown, Vine);
konkordancije (npr. Strong) – u kojoj
nalazimo gdje se spominje ista riječ u SZ i
NZ;
rječnici biblijske teologije (npr. Rječnik
biblijske teologije u izdanju KS; IVP serija
Dictionary of...)
članci u stručnim časopisima (brojni članci
dostupni su na hrvatskom jeziku na
portalu hrčak.hr – pod „humanističke
znanosti“ „teologija“ i „religija“);
Internetske stranice – npr. Bible Hub ili
Bible Gateway koje daju pristup nekim
gore navedenim priručnicima;
Logos software
2. Vodi bilješke o onome što zapažaš, učiš i
zaključuješ dok čitaš i proučavaš:
- koja je glavna tema koja se nameće iz
zadanog teksta
- koje su riječi važne (bilo da se stalno
ponavljaju, bilo da su neobične, bilo da su
*hapaks legomenon)
- kakvu problematiku tekst nameće i kako
je rješava (ne mora to biti nešto što je
problem tebi ili suvremenom čovjeku;
važno je čuti sam tekst bez obzira na
vlastita očekivanja)
- koja ti pitanja tekst nameće a na koja
nemaš odgovor (što ti je čudno,
nerazumljivo?)
- čitanje iz perspektive naracijske kritike
(ukoliko se radi o naracijskom tekstu):
zaplet, likovi, mjesto i vrijeme itd. Kako ti
elementi osvjetljuju značenje teksta?

3. Čitaj tekst u kontekstu (i zapisuj što Uvodi u biblijske komentare navode

zapažaš) pregled sadržaja cijelih knjiga;

97
 Rječnici teologije;
- u kojem (književnom) kontekstu je ovo članci u stručnoj literaturi ukazuju na
izrečeno (što prethodi i što slijedi? Kako se teološki kontekst određenih pojmova
tekst nadovezuje ili ne nadovezuje?)
- na koji način tekst pokušava uvjeriti
čitatelje? Koji su to argumenti?
- kakav je položaj teksta u kontekstu cijele
knjige (poslanice, evanđelja) i kako ondje
doprinosi diskusiji i glavnoj temi?

4. Čitaj tekst u povijesnom i društvenom Monografije o staroj povijesti; povijesti

kontekstu
- rekonstruiraj, koliko je moguće, tko piše
tekst i u kojim okolnostima; odredi, ako je
moguće, retoričku i sociološku situaciju, tj.
u kakvom su odnosu pisac i čitatelj (s
obzirom na temu rasprave)
Za tumačenje tekstova iz evanđelja
obavezno valja primijeniti metode
sinoptičkog čitanja (povijesno-kritičke
metode).
crkve i članci s obzirom na tematiku koja je
zadana u tekstu i koja se odnosi na tekst
Uvodna poglavlja u komentarima
(povijesne pojedinosti)
Sociološke studije u monografijama i
člancima
Retoričke studije u monografijama,
rječnicima teologije i člancima
Atlasi i zemljovidi, povijesni atlasi i slično

7.4.2. B. Egzegetski izvještaj

Nakon što se obavi postupak istraživanja i prikupe različiti podaci, bilješke i odgovori na
pitanja, valja pristupiti pisanju sastavka/rada. Predlažemo da se to napravi u dva koraka,
pri čemu je prvi najprije prikaz isključivo osobnih nalaza na temelju bilješki dobivenih iz
osobnog čitanja teksta i iz čitanja priručnika. Tek u drugom koraku, nakon pisanja osobnog
teksta o istraživanju, studenti pristupaju čitanju komentara. Na taj način svoj tekst, tj.
svoja stečena uvjerenja, najprije izvrću „kritici“ stručnjaka, a potom pokušavaju svoj tekst
doraditi saznanjima iz stručne literature.

1. Ne boj se osjećaja kaosa na početku U ovoj fazi koristiš samo svoje bilješke iz
ovoga postupka. On je uobičajen i u ljudi prethodnog koraka.
vičnih egzegezi.
Najprije odloži svoje bilješke i pokušaj se
sjetiti onoga što ti je postalo važno u
proučavanju zadanoga teksta.
Svoje razmišljanje počni od teze – tj.
tvrdnje koja se stvorila u tvome umu, o
tome što je taj tekst značio prvim
čitateljima u onom prvom povijesnom
kontekstu. Zašto je tekst napisan? Zapiši
svoju tezu, a zatim pokušaj dokazati tu
tezu svojim konkretnim nalazima i
dokazima iz bilješki. Probaj od svih njih
napraviti „kostur,“ tj. vidjeti kako se teza
naslanja na podteze, dokaze i primjere
koje si našao u istraživanju mišljenja
stručnjaka.

98
 2. Napiši izvještaj o svom istraživanju
zadanog biblijskog teksta. Unesi u nj svoje
dokaze i zaključke, ali ne zaboravi uvrstiti i
pitanja na koja možda i dalje nemaš
odgovor. Taj izvještaj, ovisno o zadatku,
treba opsezati barem trećinu od stranica
koje su zadane za završni egezegtski rad
(npr. 3 – 4 str. za rad dužine 10 *kartica).

7.4.3. C. Provjeri i dokaži izvještaj na temelju sekundarne literature

Zadaća Mogući izvori
3. Provjera Biblijski komentari o zadanom tekstu;
U ovoj fazi dovršavaš svoj egzegetski rad Članci o zadanom tekstu
nezaobilaznim uspoređivanjem sa Monografije o zadanom tekstu ili
stručnom literaturom. temi/temama teksta
- Prođi kroz svoj tekst i stavi znak fusnote Napomena: Izbor literature je važan. Bitno
na mjestima gdje nešto tvrdiš ili gdje su ti je čitati akademski prihvatljive komentare
stvari ostale nejasne. i monografije. Kvaliteta komentara može
- Čitaj komentare i USPOREDI svoje tvrdnje se vidjeti po autorovom imenu (Google
s tvrdnjama drugih autora. U načelu mnogo zna o kvalitetnim autorima), po
postoje tri vrste zaključaka toga čitanja: seriji u kojoj su izašli njihovi komentari, po
1. Autor(i) uglavnom tvrde ono što i ja. sadržaju itd. Izbjegavati pobožne knjige
Kako to iskoristiti u vlastitom radu? Uz (one mogu biti korisne za vlastitu
vlastitu tvrdnju dodaj u fusnoti podatak o pobožnost, ali ne i za teološka istraživanja)
autorima i djelima koji se slažu s tobom. Patristički komentari – zbog kraćeg
Vlastiti glavni tekst može se prilagoditi i povijesnog odmaka, uvijek je dobro
dopuniti nekim zgodnim citatom koji će ga pročitati kako su rani crkveni učitelji
poboljšati; *parafrazom misli nekog autora tumačili određene tekstove.
možeš zamijeniti dio svog teksta jer taj Povijesti recepcije određenog teksta –
drugi autor tvoju misao bolje razrađuje. knjige i članci koji se bave ovom
Izuzetno je važno citate staviti pod tematikom pomažu nam vidjeti kako su se
navodnike, a u fusnoti na kraju citata pristupi tekstu mijenjali kroz povijest
točno napisati mjesto s kojeg se citira;
parafraza se uvodi spominjanjem autora
na početku (i referiranjem na njegov rad
kroz tekst ako se radi o dužoj parafrazi), a
fusnota obilježava kraj parafraze. I ovdje je
važno točno napisati podatke o mjestu s
kojeg je parafrazirano.
Nužnost navođenja točnog izvora čitatelju
daje mogućnost da provjeri tvrdnje koje se
pripisuju određenom autoru.

2. Autori iznose činjenice koje ja nisam

vidio/vidjela.
Postupak: Provjeri na koji način autor
dolazi do svog stava. Je li to logično i
uklapa li se u ono što si sam čitao/čitala?

99
Bi li se stvari mogle i tako gledati? Je li to
važno za tvoj tekst – bilo kao slaganje ili
neslaganje! –zatim prilagodi svoj tekst
unoseći diskusiju o tim stvarima (bilo
citatom bilo parafrazom) na određeno
mjesto. Ukoliko su to stvari koje nisu bitne
za tvoju diskusiju možeš ih izostaviti ili pak
navesti u fusnoti u vrlo kratkim crtama.
3. Autor(i) se ne slažu sa mnom. Postupak:
Pokušaj razumjeti kako autor dolazi do
toga stajališta? Koje je elemente istražio
koji podupiru njegovo mišljenje? Podudara
li se to s onim što si ti vidio/vidjela? Jesu li
to bitni podaci? Je li to mišljenje logičnije
od tvoga? Je li zastupljenije među ostalim
stručnjacima? Ima li autora koji misle
poput tebe i argumentiraju protiv autora
koji se s tobom ne slažu? Na koji se način
suprotstavljaju tom mišljenju?

Prilagodi svoj tekst s obzirom na odgovore

na ova tri pitanja – promijeni, ako je nužno
zbog nedostatka argumenata, svoje
mišljenje tako da ga možeš predstaviti
kako valja, uzimajući u obzir mišljenja koja
su te uvjerila. Ako ostaješ pri svom
mišljenju, obvezno moraš iznijeti suprotno
mišljenje i reći (makar u fusnoti, ako se ne
čini pretjerano važnim) zašto se s njim ne
slažeš. U tom slučaju valja na vlastitoj
strani imati neke priznate autore koji
podupiru tvoje mišljenje u odnosu prema
većini!
4. Piši uvod i zaključak. U uvodu je dobro
izreći tezu koja se zastupa u radu te istaći
na koji joj se način pristupa, bilo da se
ističe struktura izvještaja ili metode kojima
se koristilo ili, idealno, oboje.
U zaključku se ponavlja glavna misao
teksta i argumenti te se pokazuje na koji
način taj tekst danas može biti značajan i
kako to tumačenje stoji u kontekstu drugih
tumačenja te kako doprinosi znanosti i
slično.
5. Dodaj Naslovnu stranicu i Literaturu**

** U Literaturu se upisuje sva literatura koja se

koristila (osim Biblije, koja se podrazumijeva u ovoj
vrsti rada), a napose ona iz koje se citiralo, odnosno
parafraziralo!

100
 4. Redigiraj svoj tekst. Gramatike i pravopisi hrvatskog jezika (ili
Tekst nije novorođenče i smije ga se, pače jezika na kojemu se piše rad). Te se knjige
i mora, kritizirati i popravljati! Idealno je ne spominju u bibliografiji rada.
kada se napisani tekst ostavi nekoliko U načelu važi i da se Biblija ne navodi u
dana i onda ponovno pažljivo pročita i bibliografiji – ona se u biblijskoj teologiji
pojasni gdje je nejasan ili dvosmislen. podrazumijeva. Izuzetak su posebna
izdanja i prijevodi na koje se specifično
Predug tekst valja skratiti na zadani broj ukazuje i koji su bitni za argumentaciju.
kartica (profesori nisu dužni čitati tekstove Nekad se i u većim radovima za javnost
nakon zadanog broja stranica). Iskustvo navodi preferirani prijevod Biblije, a
govori da svaki tekst kraćenjem postaje posebno se, uz citate, navode odstupanja,
bolji. Svaki egzeget mora znati napisati odnosno kad se zbog specifičnosti i
smislen tekst zadane dužine. usporedbe koristi neki drugi prijevod.

Valja ispraviti tehničke, gramatičke i

pravopisne greške.

Za daljnje proučavanje:

G. Fee: Kako tumačiti Bibliju? Osijek: Izvori, 1999.

G. Fee: New Testament Exegesis. Louisville: Westminster John Knox, 2002.

S. Greidanus: „Preaching from the Gospels“ u: J.Green et al ur.: Dictionary of Jesus and
the Gospels. Downers Grove: IVP, 1992.

Tumačenje Biblije u crkvi (D141) – dokumenti Papinske biblijske komisije. Zagreb: KS,
2017.

A. Popović: Načela i metode za tumačenje Biblije. Zagreb: KS, 2005.

J. Zovko, ur.: O načinu razumijevanja Svetog pisma – Matija Vlačić. Zagreb: Hrvatska
sveučilišna naklada, 1993.

101
102
 4. cjelina:
Kroz Novi zavjet

103
104
8.
Evanđelje po Marku

U ovom poglavlju:
✓ učimo čitati Markovo evanđelje kao dramu u tri čina
✓ razmišljamo o učinkovitosti Markovog pričanja zgode
o Isusu
✓ pronalazimo suvremene problematike u Markovu
evanđelju i procjenjujemo korisnost Markovih
prijedloga za njihovo rješavanje

Uvod
Sada kada smo nešto naučili o okolnostima nastanka i pristupima Novome zavjetu, valja
nam se pobliže, kroz uvod i opći pregled, pozabaviti samim tekstom sinoptičkih evanđelja
i Djela apostolskih. To nam se najprije može učiniti čudnim jer dosad nismo često
spominjali Ivanovo evanđelje, a Djela apostolska nisu „evanđelje.“ Naravno, sve ono što
smo govorili o drugim evanđeljima odnosi se i na Ivanovo – osim što će nas povijesne
metode navesti da vidimo kako se Ivan koristi drugim izvorima te da je čak i među
stručnjacima sporno je li on poznavao sinoptike ili nije. S druge strane, mnogi su postulirali
njegovu povezanost s trima Ivanovim poslanicama, pa čak i s Otkrivenjem, pa je uputno
gledati ga u kontekstu takozvanog *Ivanovskog korpusa.

Djela apostolska (često se u stručnoj literaturi koristi skraćenica „Djela,“ a negdje i „Dj“)
doista su u mnogočemu drukčija od evanđelja i čini se prilično smislenim proučavati ih
zajedno s poslanicama kojima daju – danas se opet sve više u to vjeruje – solidan dio
povijesnog konteksta. O njima će biti riječi u oba sveska ovoga udžbenika, ali iz različitih
perspektiva. Ovdje ćemo se usredotočiti na njihovu vezu s Evanđeljem po Luki, jer se čini
očitim da je autor evanđelja i Djela isti te da je namjera njegova dvotomnog izvještaja o
Božjoj Radosnoj vijesti u svijetu i povijesti da najprije pokaže njen napredak kroz Isusa, a
potom i po apostolima. Osim toga, i Djela su, kao i evanđelja, naracijski tekst, pa se i na
njih može i treba primijeniti naracijska kritika. U drugom dijelu udžbenika, Djelima ćemo
se baviti kao povijesnim kontekstom za nastanak pracrkve te kao okvirom za djelovanje
apostola Pavla.

Materija je obimna. Profesor sa Sveučilišta Duke, Joel Marcus, napisao je na Evanđelje po

Marku komentar u dva sveska. Isto je tako Brunner napisao dva sveska komentara na
Mateja, Nolland na Luku i Brown na Ivana. Velik je izazov sažeti svu tu mudrost na mali
broj stranica koji nam je ovdje na raspolaganju, no naša je zadaća otvoriti riznicu i pokazati
kako studenti kasnije mogu sami, polako, u toj riznici tražiti i naći svoje blago.

Radi lakšeg snalaženja, tekst o svakom evanđelju podijeljen je prema ovom uzorku:

1. Naracijska kritika teksta kao cjeline, unutar čega ćemo razmatrati strukturu teksta
evanđelja, radnju i glavne likove te zaplet zgode o Isusu kako je u tome evanđelju

105
prikazana; 2. Povijesni pristup tekstu, unutar čega ćemo razmatrati okolnosti nastanka
teksta i njegove specifičnosti iz perspektive (primarno) redakcijske kritike; i 3. Na
primjerima zasebnih perikopa pokazat ćemo kako one funkcioniraju unutar cjeline te
kakvu su poruku mogle imati za prve slušatelje, odnosno čitatelje evanđelja, te kako bi se
ona mogla primijeniti u suvremenim kontekstima. Udžbenik, dakle, slijedi pristup
biblijskom tekstu predložen u prethodnom poglavlju.

Evanđelje U pogledu kritike izvora, u ovom

se udžbeniku zauzima
Riječ evanđelje, na grčkom τὸ ἐυαγγέλιον, u Novome se
zavjetu spominje 76 puta, od toga u Mateju 4 puta, Marku 8, prevladavajuće mišljenje o
Luki 10, dok se u Ivanu ne spominje niti jednom. Ostatak se Markovu prioritetu – to jest
uglavnom nalazi u poslanicama apostola Pavla. To je
zanimljivo, posebno ako uzmemo u obzir da je apostol Pavao načelno se priklanja teoriji o
pisanje svojih *neosporavanih poslanica, u kojima se riječ dvama izvorima te se smatra
„evanđelje“ spominje čak 48 puta, završio prije nego što je
Marko pisao svoje evanđelje. Pavao tu riječ uglavnom koristi kako je Marko prvi pisao svoje
kao naziv za „klasični izraz Božje milosti na koju ljudi evanđelje. To, naravno,
odgovaraju vjerom,“ dakle nikako ne kao književni žanr i ona
se pojavljuje čak i u svim *poslanicama koje su tradicionalno
podrazumijeva da se na Markovo
pripisivane Pavlovu autorstvu. Na temelju te učestalosti, evanđelje ne može primijeniti
mnogi teolozi vide Pavla kao prvog autora koji je „evanđelje“ „redakcijska kritika“ u smislu
koristio kao teološki termin.
povijesno-kritičke metode, ali da
Termin je korišten u helenističkom okruženju Rimskoga
Carstva, nekad i za cara samoga, kao npr. u natpisu iz Priene u
ipak postoje neki povijesni
Maloj Aziji: pristupi koji mogu, zajedno s
“najbožanskijeg Gospodara trebamo smatrati Početkom svih nalazima naracijske kritike,
stvari. Jer, kad je sve palo u nered on je obnovio red i cijelom otkriti elemente autorove
je svijetu dao novi sjaj. Cezar, zajednička nam Dobra sudbina
sviju, početak života i vitalnosti... Svi su gradovi zajedno i
redakcijske namjere.
jednoglasno prihvatili rođendan Cezarov kao početak nove
godine... Providnost, koja upravlja svim našim postojanjem,
dovela je do vrhunca savršenstvo time što nam je dala cara
Augusta, koga je Providnost ispunila vrlinom za dobrobit 8.1. Markova pripovijest o
čovječanstva, i koji je – nakon što je nama i našim
nasljednicima poslan kao Spasitelj – završio rat i sve je stvari Isusu
stavio u red; i kako je, postavši dokazani bog, sam Cezar
ispunio sve naše nade iz ranijih vremena... nadmašujući Marko priča zgodu o Isusu u
dobročinitelje koji su mu prethodili... i dok je rođendan boga šesnaest poglavlja. Ona počinje
(Augusta) bio za cijeli svijet početak evanđelja o njemu, neka
tako s njegovim rođenjem počne jedna nova era...“ (prijevod riječima „Evanđelje Isusa Krista,
je približan). Sina Božjega“ i površnom,
Dakle, Pavao bi korištenjem riječi euangelion svoje
shavaćanje Krista i njegova djela izravno suprotstavljao suvremenom čitatelju to je
Cezaru. obično dovoljno da odmah
Postavlja se pitanje na temelju čega Pavao radi tu zamjenu i je
li ona njegova izvorna ili je to nešto što je sam naučio za pomisli kako pred sobom ima
svojih katehetskih dana u Damasku (vidi Djela 9)? Pavao je od evanđelje – književni žanr o
rane crkve, i to posebno od helenističkih Židova koji su
prihvatili Krista, mogao naslijediti i prijevod riječi „bešora“
Isusovu životu, službi i smrti.
(pobjeda) grčkom riječi „euangelion“ – kako je ustvrdio Peter
Stuhlmacher (Das paulinische Evangelium, Vandenhoeck & 8.1.1. Evanđelje Isusa Krista
Ruprecht, 1968.).
Ipak, Pavao je sam bio učitelj Zakona i dobar poznavatelj No valja imati na umu da Marko,
Svetih Pisama, a njegova ljubav prema Knjizi proroka Izaije
poznata je zbog mnogih citata u njegovim poslanicama. U
ako je prvi, najvjerojatnije ne
Izaiji 40 – 66 Božji se pobjedonosni dolazak u slavi u grčkome može imati ideju o evanđelju kao
prijevodu LXX upravo opisuje riječju euangelizomai. o književnoj vrsti. Mnogo je
Vjerojatno je kombinacija tih triju utjecaja, ali i sama Pavlova
služba naviještanja Božje Radosne vijesti, utjecala na vjerojatnije da je njegovo
formiranje termina euangelion. razmišljanje o Radosnoj vijesti o
Uputno je stoga zaključiti da kad u vrijeme pisanja Evanđelja
Isusu Kristu
po Marku bliže
autor izvjesnoj
svoje evanđeljepropovijedi.
uvodi riječima:Postoje teolozi koji su se potrudili dokazati da to
„Evanđelje
evanđelje, koje se doista može naglas pročitati za nešto više od jednog sata, i nije bilo
Isusa Krista,“ taj termin kori

106
namijenjeno čitanju nego slušanju! I doista, Evanđelje po Marku ostavlja sasvim drukčiji
doživljaj kad ga se sluša, nego kad ga se čita. Markov stil pisanja u čitanju se doima
rascjepkan na naoko nepovezane perikope. Dovoljno je samo pročitati 4. poglavlje i čovjek
razumije o čemu su točno govorili kritičari forme kad su navodili da Marko samo niže
zgode na nevidljiv konac, bez mnogo smisla i razloga, odnosno da ih sasvim labavo
povezuje u nekakvu cjelinu, kao da spašava dijelove tradicije, a ne kao da piše cjelovit
izvještaj. Ni rani crkveni vođe nisu bili sretni Markovim umijećem pisanja. Papija je
smatrao da je Markovo evanđelje napisano loše i bez reda te da ga je Matej morao
popraviti. Ipak, i on brani Marka riječima starješine Ivana koji kaže da je „... Marko kao
Petrov prevoditelj, sve čega se sjetio točno zapisao, no ne i po redu, kako su te stvari bile
izrečene ili učinjene od našega Gospodina. Jer on Gospodina nije ni čuo, niti ga je slijedio,
nego je kasnije, kao što sam rekao, bio s Petrom, koji nije dao potpuni (ili uređen) izvještaj
o Gospodnjim riječima, nego je njegova učenja slagao prema cjelinama. Tako Marko nije
učinio ništa pogrešno zapisujući pojedine stvari, kako ih se sjećao, jer se usredotočio na
jednu stvar, a to je da ne preskoči ništa što je čuo i da ništa od toga ne iskrivi“ (Euzebije,
Povijest crkve 3.39).

Danas se na Markovo evanđelje gleda drukčije jer se u njemu prepoznaje stil napeto
ispričanog trillera. To je, rekao je Robert France, „drama u tri čina.“ I doista je naracijska
kritika otvorila put prema razumijevanju Markovog evanđelja kao vješto sačinjene
naracije temeljene na povijesnoj predaji koja svoj pravi život dobiva tek slušanjem cjeline.
Tek kad se Markovo evanđelje posluša u cijelosti do izražaja dolaze njegove vješte
naracijske tehnike kojima, na primjer, vječito „i onda“ ne funkcionira kao poštapalica,
nego kao sredstvo koje brzo i savršeno vješto naraciju nosi naprijed, prelazeći brzo preko
mjesta na kojima se nije potrebno previše zaustavljati i gdje se unutar malog prostora
treba dobiti dojam kulminacije događaja povezanih s Isusom.

8.1.2. Drama u tri čina

No pogledajmo kako funkcionira ta „drama u tri čina.“

Prvi čin. Markovo evanđelje čitatelja odmah seli u Markov naracijski svijet, u žižu zbivanja
– ondje gdje se oko jednog upadljivog, čudnog vođe okuplja mnoštvo. Sva Judeja i svi
Jeruzalemci hrle na rijeku Jordan da ga vide. Taj čovjek, koji jede skakavce i divlji med,
toliko je intrigantan. Njegovo je ime Ivan i on krsti narod koji dolazi k njemu radi
oproštenja grijeha. Ipak, Ivanov je navještaj neočekivan jer Marko naglašava njegovu
poruku, a ona se čini u neskladu s njegovom osobom: Ivan, tako istaknut, ipak krsti samo
vodom te naviješta da iza njega dolazi veći od njega – on, Ivan, nije mu dostajan odriješiti
ni vezice na sandalama: „on će vas krstiti Duhom Svetim“ (1, 8). Ako je Ivan tako neobičan
i tako popularan, slušatelj postaje znatiželjan jer želi vidjeti osobu koja dolazi iza njega i
nadmašuje ga, ali je odmah i razočaran. Onaj koji se na kraju pojavljuje tek je običan
Galilejac, a još je čudnije što Ivan njega krsti! Ništa od velike najave o Duhu Svetome, osim
što se Duh na njemu pojavljuje u obliku goluba i tjera ga u pustinju Sotoni na kušnju!
Marko je u samo nekoliko redaka najavio glavnu temu svoga pisanja, a to je pitanje: tko je
doista Isus i što je to toliko značajno na tom, naoko ni po čemu posebnom, čovjeku?

U tri poglavlja koja slijede, Marko predstavlja Isusa kao tu neproničnu ličnost. S jedne
strane, njegov se nauk prepoznaje kao nauk „onoga koji ima vlast“ (1, 22), on čini čuda,
liječi bolesne i istjeruje zloduhe. Narod ga slijedi u stopu i traži zbog svojih mnogih
potreba, a on ih sve ozdravlja (1, 32 – 34). Ubrzo postaje popularan do te mjere da se do

107
njega ne može ni doći (2, 2). Isusa slijedi i vjerna skupina, njih dvanaestorica, koji se
poimence navode u 3, 13s.

S druge strane, jednakom se brzinom gradi i Isusova popularnost kao i krug njegovih
zlokobnih oponenata. Vjerska elita i autoriteti – farizeji i književnici – od neutralnih
gledatelja postaju smrtni neprijatelji! I prije nego što je Isus izabrao svoje učenike, oni su
se našli s političkom elitom, s kojom inače nisu bili u dobrim odnosima, da vijećaju o tome
„kako da ga pogube“ (3, 6). Marko u trećem poglavlju u dva navrata Isusovu najbližu
rodbinu – majku i braću – spominje kao one koji su ga došli obuzdati „jer se govorilo: 'Izvan
sebe je!'“ (3, 21. 31s). U klanskom okruženju istočnjačkog društva onaj član koji stvara
neprilike postaje problem o kojem brine cijeli klan. Očito je da ni Isusovi najbliži nisu bili
sigurni kako tumačiti strku koja se oko njega stvorila.

Sve se to događa u Galileji, na sjeveru Palestine. Marko je svoju pripovijest o Isusu sveo
na sasvim jednostavnu, linearnu zgodu, a njeno trajanje na, čini se, jednu naracijsku
godinu, ili čak manje. Očito je, kao što je to primijetio Papija, da Marko zgode o Isusu ne
prepričava „po redu.“ Njegova namjera nije prepričavati zgodu, nego prenijeti poruku –
koja je zasad zbunjujuća. Kako je moguće da oni koji bi trebali biti najveći Isusovi
podupirači iskaču s njegovih kola? I konačno, zašto on sam prijeti ljudima koje liječi da
„nikomu ništa ne govore“ (2, 44)? To pitanje muči slušatelja i Marko mu sada daje odgovor
koji je opet tajnovit.

Četvrto je poglavlje značajno za Markovo evanđelje. Ono je neka vrsta odgovora na prvi,
uvodni dio u Isusovu službu, ali i uvod i vodič za ostatak evanđelja. Teme i reci iz tog
poglavlja ponavljat će se kroz cijelo evanđelje. Marko naglašava to poglavlje, napose
prispodobu o sijaču, tako što njegov dosad hiperaktivni Isus, koji je dosad bio čas tu, čas
tamo, konačno sjeda. Isusovo je učenje na temelju te prispodobe posvećeno razjašnjenju
dileme koju slušatelji imaju zato što ga percipiraju na toliko različitih načina: iako bi učenici
i sami to trebali znati, Isus tumači da različita mišljenja ovise o tome kakvo su „tlo“ ljudi
koji primaju Božje riječi. Zato je nepotrebno brinuti zbog šarenila reakcija. Svatko treba
paziti na sebe i dobro slušati. Iz te perspektive i ostale manje prispodobe u tom poglavlju
služe prvoj – da potenciraju osobnu odgovornost za primanje Isusa i njegovih riječi:
svjetiljka i mjera (21 – 25) – da objasne da krivica ne može biti u sjemenu, jer ono ima
potencijal za rast. Ako je tlo plodno, ono će bez puno truda proklijati (26 – 29). I na kraju,
tu je obećanje da koliko se god malenim činilo Kraljevstvo nebesko koje netko prima, ono
je poput gorušičinog sjemena: izraste u nevjerojatno velik grm u kojemu i ptice mogu naći
sklonište (30 – 32).

Koliko se god činila izmještenom, mala zgoda o stišavanju oluje na moru, kojom završava
4. poglavlje, bavi se istom temom. S njome je i de facto izrečeno pitanje koje se formira u
prva četiri poglavlja, a kojemu će se sad pristupiti iz perspektive onih koji slijede Isusa:
„Tko je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (4, 41). Tako pitanje tko je Isus zaključuje
prvi dio Markove drame. U tom dijelu svatko Isusa doživljava na svoj način, a Isus to
povezuje s njihovom voljnošću da vjeruju Božjoj riječi, koja je po njemu utjelovljena.

Drugi čin počinje u petom poglavlju a završava u desetom. U skladu s Franceovim

komentarom, nazvala bih taj dio „Na putu“ (France, doduše, početak „puta“ stavlja od 10,
1 jer ga pokušava odrediti geografski, no o tome će biti riječi kasnije. Mi ovdje samo
koristimo termin koji smatram zgodnim prepoznavanjem). Isus obilazi Galileju i ne vraća
se u „svoju kuću“ nego povremeno zalazi u neznabožačke krajeve u kojima također čini

108
čuda i liječi bolesne i opsjednute. Taj je dio obilježen Isusovim intenzivnim bavljenjem
učenicima. Kako je to već počelo u 4. poglavlju, oni su njime oduševljeni, ali ne razumiju
njegov govor koji bi im trebao biti jasan (4, 13). Njihovo nerazumijevanje Marko podcrtava
kroz *dublete, gotovo identične događaje koji se ponavaljaju i koji bi trebali pokazati rast
njihove vjere. Na primjer, Isus dva puta stišava oluju oko učenika (4, 35 – 41; 6, 45 – 52),
dva puta hrani mnoštvo (6, 30 – 44; 8, 1 – 10) a oni se i dalje brinu zbog kruha (8, 14 – 21)
jer još nisu razumjeli. I zgoda o ustroju kraljevstva nebeskog, tj. o mjestu pojedinca i o
postizanju položaja u kraljevstvu Božjem, govori se u više navrata: najmanji je najveći.
Veličina se u Božjem kraljevstvu postiže služenjem (9, 33s; 10, 35s).

Petrovo priznanje. Svojevrsni je vrhunac cjelokupne zgode na tom drugom dijelu Isusovog
puta, kad na ponovljeno pitanje o Isusovom identitetu, a ovaj ga put učenicima postavlja
sam Isus i pita: „Što govore ljudi, tko sam ja?“, Petar odgovara: „Ti si Mesija, Krist“ (8, 27).
No taj je vrhunac samo prividan jer Isus nastavlja upozoravati učenike da o toj spoznaji ne
govore i nastavlja ih šokirati govorom o svojoj predstojećoj muci i smrti. Koliko je spremno
Petar Isusa identificirao kao Mesiju, toliko spremno sad odbacuje Isusovo proroštvo o
Mesijinoj nepovoljnoj sudbini (8, 32s). Tako vrhunac zapravo postaje antivrhunac i
slušatelj nastavlja čekati neki drugi rasplet koji će konačno identificirati Isusa kao
pozitivnog i prihvaćenog Spasitelja, što on i jest. Umjesto toga, radnja se razvija sasvim
drukčije. Isus tri puta naviješta svoju smrt (8, 31s; 9, 31s; 10, 32s), a sukob s vjerskim i
političkim vladajućim slojem ne jenjava nego se zaoštrava i sasvim je jasno da ga se ti ljudi
žele riješiti.

Taj se dio evanđelja sasvim neočekivano završava zgodom o slijepcu koji Isusa identificira
kao stvarnog Mesiju, „Sina Davidova“ (10, 46) od kojeg traži milost. Zanimljivo je, s tim u
vezi, vidjeti i raniji događaj o liječenju slijepca u 8, 22s: ondje, sasvim neočekivano, Isusu
ne polazi za rukom da već pri prvom pokušaju potpuno izliječi slijepca. Marko koristi tu
zgodu da pokaže vjeru Isusovih učenika, to jest njihovu sljepoću zbog koje ne prepoznaju
Isusa kao Mesiju. I njihovo gledanje treba više intervencija, kako će pokazati Petrovo
priznanje. S druge strane, ono što ne vide oni koji bi trebali vidjeti, a vid im je savršen, to
vidi slijepac Bartimej: Isus je Božji Mesija i bez obzira na sve nedoumice i nelogičnosti
ljudskog gledanja (10, 47s), pravi Sin Davidov kojega čekaju.

Mesijanska tajna. Tako zapravo postaje jasnom svrha Markove „mesijanske tajne“ –
Isusovog inzistiranja da ozdravljenici, ali ne i demoni koji znaju tko je on, nikome o tome
ništa ne govore. Isus ne da ljudima da ga
razglašavaju kao čudotvorca. To nije prava i Markove naracijske tehnike: interkalacije
spasenjska identifikacija. Naprotiv, Isusa treba ili „Markovi sendviči“
Marko kao specifičnost svojega pisanja
vidjeti kao onoga koji je došao služiti kao najmanji često razdvaja priču i u nju umeće neku
sluga. Takav je Mesija teško prihvatljiv ljudima koji drugu. On to čini zato da bi te priče na neki
bi ga radije vidjeli kao pobjedonosnog vojskovođu način povezao.
i kao rješenje svih njihovih izvanjskih problema. Zadatak: Pažljivo pročitaj i identificiraj
strukturu Mk 5, 21 – 43 i 14, 1 – 11. Kakav
Isus, pak, učenike poziva da po njegovom uzoru i
književni dojam ostavlja ta tehnika na tim
oni budu „sluge svima“ pa ako treba i da svoj život mjestima?
daju za druge (10, 44 – 45 usp. sa 10, 41).

Treći dio „drame u tri čina“ posvećen je dovršetku Isusove misije. Površni slušatelj čezne
za sretnim krajem zgode o Isusu. Isus mora biti opravdan na kraju! No umjesto toga,
Marko još zaoštrava negativnost naracije koja ide neminovnom, nasilnom kraju. Isus
mesijanski ulazi u Jeruzalem, ali magare na kojem ulazi ne ukazuje na slavnog i

109
pobjedonosnog vojskovođu, nego na poniznog Božjeg slugu (usp. Zah 9, 9). Narodne mase
kliču „Kralju Davidovom“ (11, 10), ali sve ostalo u tom dijelu stoji u suprotnosti s tim
trijumfalnim ulaskom. Isus sam zaoštrava sukob s farizejima i izaziva kobni kraj svoje
službe, iako je svima jasno tko je on uistinu i nitko ne dovodi u pitanje njegovo učenje (12,
12. 34). Marko završava naraciju tom velikom političko-vjerskom zavjerom, ali ne
izostavlja ni dio u kojemu Isusa napuštaju i svi njegovi učenici (14, 50 – 51. 54 – 72).

Tako se s pravom može reći da je vrhunac Markove zgode u stotnikovom priznanju pred
Isusovim križem: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“ (15, 39), a ne Petrovo ranije
polovično priznanje kojega se na kraju i sam odrekao. Tu je konačno razriješena i
mesijanska tajna. Isus nije Mesija pobjednik, dnevno-politička senzacija, koja radi na tome
da se ljudi dobro osjećaju. On je došao služiti – i to do smrti. Tu je njegov identitet i tu bi
trebao biti identitet njegovih učenika.

To nije jednostavan identitet i razumljivo je zašto su svi učenici pobjegli. Strah od takvog
poziva temeljni je osjećaj kojeg posreduje Markovo evanđelje. To, naravno, stoji u suštoj
suprotnosti s početkom „evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“. Ni sjajan događaj Uskrsa,
koji Marko spominje gotovo usputno, ne može izroniti iz općeg osjećaja straha i beznađa
Isusovih učenika. Kao i učenici od križa, žene bježe od groba kod kojeg su čule Radosnu
vijest o Uskrslome i dobile zadatak da je podijele s drugima (16, 8).

Slušatelj je pozvan suočiti se s tim fijaskom Isusovih prvih svjedoka. Doista nema Radosne
vijesti o Isusu Kristu, ako nema svjedoka koji će vijest o Uskrslome prenijeti dalje. Ako je
to poruka Markovog evanđelja, onda je dobro povijesno pitanje kome i zašto Marko
spočitava strah i na neki način sprečavanje širenja Radosne vijesti o Isusu? Struktura
Markove naracije mogla bi se prikazati ovako:

stotnikovo priznanje

Petrovo priznanje
prispodoba o sijaču

1–4 5 – 10 11 – 16
Isus skuplja prijatelje Isus i učenici na putu; Isus naviješta Isus izaziva vlasti
i neprijatelje „Tko je Isus?“ svoju smrt umire i biva uskrisen

Shema Markovog evanđelja po poglavljima

8.2. Okolnosti pisanja Markovog evanđelja

8.2.1. Tko je Marko i tko su mu čitatelji

Kako smo već spomenuli, prema tradiciji, to jest prema ranim crkvenim piscima, Markovo
se evanđelje pripisivalo Ivanu Marku, Pavlovom, Barnabinom, a kasnije i Petrovom
suradniku i pratiocu. Taj podatak nećemo naći u Novome zavjetu, ali izvanpisamski dokazi
snažno ukazuju na Marka kao autora. Marko se, nastavlja tradicija, za svoje evanđelje
koristio propovijedima velikog crkvenog vođe Petra, apostolskog prvaka. Ne znamo točno
o kojem je vremenu riječ. Moglo se to dogoditi u posljednjim godinama Petrova života ili
je, pak, Marko to evanđelje pisao, kako to spominje crkveni pisac Irenej, kao svojevrsnu
oporuku, nakon što je Petar poginuo mučeničkom smrću u Rimu. Budući da je iz tradicije

110
poznato i kad je to otprilike bilo — naime, za progonstva koje je car Neron proveo u Rimu,
nakon što je sam spalio Rim, a zatim stanovništvo nagnao da progoni kršćane kao krivce
— znamo da su i Petar, a možda i Pavao, nastradali 63. ili 64. godine. To bi nastanak
Markovog evanđelja stavilo negdje u sredinu šestog desetljeća prvoga stoljeća, u
povijesno vrijeme koje je za kršćane bilo vrlo strašno i vrlo neizvjesno.

U tim su okolnostima mnogi zaključili da Marko evanđelje piše prije svega zato da od
zaborava sačuva svjedočanstvo kojem su apostoli bili živi svjedoci. Kao takvo, Markovo bi
evanđelje posjedovalo određenu univerzalnost i od početka ne bi bilo upućeno samo
jednoj grupi čitatelja. Markovo je evanđelje moćna pripovijest — ona književna vrsta koja
najlakše dopire do ušiju i srca čitatelja — čija je svrha navijestiti „evanđelje Isusa Krista,
Sina Božjega“ i dovesti svakog čovjeka pokajanju i „misli Božjoj“ (8, 33). Onaj tko evanđelje
čita u cijelosti, u jednom dahu, vidi da svaki zasebni dio pridonosi toj svrsi.

No takva rekonstrukcija ne pridaje dovoljno pažnje Markovim naracijskim tehnikama.

Očito je, kako smo vidjeli iz te naracije, da Marko nije samo pokušao očuvati svjedočanstvo
o Kristu, nego tjera slušatelje/čitatelje da se i sami zapitaju tko je Isus i da zauzmu vlastiti
stav prema Mesiji Patniku. Stoga bi valjalo malo dublje pogledati Markovu zajednicu koja
je obezglavljena smrću apostola i prvi se put nalazi u izravnom političkom sukobu s
vlastima. Normalna bi reakcija u takvim okolnostima bila pritajiti se i ne svjedočiti, dakle,
upravo ono što su učinili učenici kad su u doba krize pribijanja Isusa na križ svi pobjegli.
Slična je u Marku i reakcija žena na grobu, nakon što su saznale za uskrsnuće! To podcrtava
i činjenica da najstariji očuvani rukopisi Markovog evanđelja nemaju današnji kanonski
završetak (16, 9 – 20). Iz tih se razloga s pravom treba pitati je li Marko doista mislio pisati
evanđelje, ili se radi o propovijedi koju je uputio zastrašenoj zajednici koja se
obezglavljena i u vihoru strašnih iskušenja pita temeljno pitanje svoje vjere: tko je Isus? U
tom bi slučaju, kako sam drugdje argumentirala, Markovo evanđelje i samo moglo biti
prispodoba o nevjernim učenicima koji ne vide „dobru vijest“ o Isusu Kristu i ne razumiju
ga, a njihova nevjera u trenutku krize izlazi na vidjelo kao bijeg. Žanr prispodobe bio bi
efikasno sredstvo suočavanja čitatelja s tom teškom porukom. U tom slučaju, Marko
navlači čitatelje da kritiziraju učenike, a potom osobito žene, zbog nevjere – ili da se čak i
pobune zato što evanđelje nije tako završilo! No tako bi osudili i sami sebe i to što su u
tako teškom trenutku zatajili Isusa.

Uloga učenika kroz cijelo evanđelje značajna je iz još jednog razloga: oni su pimjer koji
pokazuje kako je teško razumjeti božansko otajstvo u Kristu. Iako su učenici privilegirani
time što ih Isus odabire da slušaju njegovu ekskluzivnu poduku te sudjeluju u njegovoj
službi, ne mogu ga u potpunosti razumjeti i prihvatiti posljedice koje donosi život s njim.
Ne znaju čemu bi se okrenuli, božanskim ili ljudskim mislima, pa tako, kad su izazvani na
potpuno učeništvo, mogu reagirati jedino napuštanjem i strahom.

Radosna vijest o Isusu koji je Mesija, kako je davno naviještena od proroka, ne može
postati Radosnom viješću za svijet bez neustrašivih svjedoka koji svoga učitelja slijede ako
treba i na križ. Tragično je kad oni koji su vidjeli božansku moć u svom životu, oni kojima
je povjerena tajna Radosne vijesti, postaju jalovo tlo koje ne može donijeti roda nego ga
malo zemaljskih nevolja uguši.

111
8.2.2. Marko kao evanđelje

Dosad nismo govorili o završetku Markovog evanđelja kakvog imamo danas, u

kanoniziranoj verziji. Kritika izvora ustanovila je kako je dovršetak evanđelja zapravo skup
citata iz drugih evanđelja koji podrobnije opisuju događaje oko Isusovog uskrsnuća i
njegovih ukazanja učenicima poslije uskrsnuća. Sasvim je jasna funkcija tog dodatka. On
doista Evanđelje po Marku čini evanđeljem u smislu književnog žanra, navještaja o Isusu
Mesiji, mučenom pod Poncijem Pilatom, raspetom, umrlom i uskrslom, koji sjedi zdesna
Bogu (16, 19). Time bi propovijed o zaplašenim učenicima ipak postala Radosna vijest o
Isusu koji jest Mesija i Sin Božji za sve
Zadatak:
ljude.
Tekst Markovog evanđelja u najranijim izvorima
završava sa 16, 8, a ostatak je materijala usporediv,
Povijesno je, dakle, sasvim jasno zašto
ako ne i isti, s drugim evanđeljima i to:
9 – 10 s Iv 20, 10 – 18 su mnogi pokušali „popraviti“ Marka, a
11 s Lk 24, 11 Evanđelje po Mateju je, kao evanđelje
12 – 13 s Luka 24, 13 – 32 iz pera jednoga apostola, našlo svoje
14 s Luka 24, 36 – 49 počasno mjesto kao prva knjiga Novoga
15 – 19 s Mt 28, 16 – 20
zavjeta. Međutim, i kao evanđelje i kao
Kako to objašnjavaš? propovijed o uplašenim učenicima, to
evanđelje ima važnu poruku za sve
zastrašene Isusove simpatizere. Time postaje na više načina i poruka suvremenim
kršćanima.

8.3. Marko za danas

Mesijanska tajna i „Sin čovječji“. Markovo evanđelje počinje tvrdnjom o Isusu Mesiji, Sinu
Božjem, a svoj vrhunac ima u priznanju rimskog stotnika: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin
Božji“ (15, 39). Ipak je omiljen naziv za Isusa u Markovu evanđelju „Sin čovječji“. Taj se
naziv, doduše, pojavljuje samo dva puta u prvoj polovici evanđelja (2, 10. 28), a zatim od
8, 31 nadalje čak trinaest puta. Valja primijetiti da u Markovom evanđelju taj naslov Isus
isključivo koristi kad imenuje sam sebe. R. A. Guelich primjećuje da Isus dva puta koristi
tu titulu za sebe, kako bi označio vlast za svoju zemaljsku službu, svoje pravo da „otpušta
grijehe“ (2, 10) i svoju vlast nad šabatom (2, 28). U oba slučaja stoji pod optužbom. Tri
puta koristi naziv „Sin čovječji“ spominjući svoj Drugi dolazak kao Suca (8, 28; 13, 26; 14,
62), ali u većini slučajeva titulu koristi u kontekstu svoje nadolazeće smrti i križa, odnosno
pred smrtnu osudu od strane Velikoga vijeća. Na temelju toga mogli bismo naslutiti kako
je ta Isusova titula usko povezana s nadolazećom patnjom i smrću — službom
čovječanstvu koju je Isus došao obaviti.

U usporedbi s tim nazivom, Mesija ili Sin Božji, koje Marko, kako smo već vidjeli, koristi da
bi naglasio Isusovo poslanje, a koje sam Isus često ne dopušta da se javno koristi, on naziv
„Sin čovječji“ koristi sam i pred svakim — bez tajanstvenosti. Ponekad se čini da to radi ne
pridajući tome veliko kristološko značenje, kao da govori o sebi kao o običnom smrtniku.
Zaključak je da Marko za Isusa rabi taj naziv zato što ga je, vjerojatno, sam Isus često rabio
za sebe u svojoj službi. Drukčiji od raznih proročkih naslova, „Sin čovječji“ nosi određenu
dvoznačnost i tako postaje koristan za priču o Markovoj „mesijanskoj tajni“. To znači da
taj naziv stavlja pred ljude zagonetku o tome tko je Isus i hoće li ga prihvatiti u svojstvu
neznatnog „Sina čovječjeg,“ a ipak poći zajedno s njim teškim putem patnje do

112
proslavljenoga Mesije, ili će ta običnost, kojom se Sin Božji nosi među njima, ljude zbuniti
pa će sebe i svoje predrasude o svetim stvarima staviti ispred Isusa, što je – prema Marku
– tragična i opasna sljepoća.

Markovu teologiju obilježava tajnovitost Isusova identiteta, što ne srećemo u drugih

sinoptika iako za svoj predložak uzimaju Marka. Zašto Marko zastire Isusovu mesijansku
službu i čini je tajnovitom i jedva prepoznatljivom, dok Matej i Luka imaju potrebu učiniti
je javnom i vrlo jasnom? Prije nego se okrenemo tom pitanju, pogledajmo kako Marko
razvija ideju te mesijanske tajne.

Mesijanska se tajna u evanđelju najprije prikazuje u Isusovu odnosu prema zlodusima, koji
ga redovito prepoznaju kao „Božjeg Sina“ ili „Božjeg sveca“ (1, 34). Kad se to događa, on
im prijeti da o tome šute. Bilo je pokušaja da se „ušutkavanje“ demona prikaže kao dio
procesa izgona demona: onaj tko može zapovijediti demonu da šuti, ima nad njim vlast, a
i izgovoriti nečije ime u procesu egzorcizma značilo bi imati vlast nad tim duhom (2, 9). No
u Markovim zapisima nigdje nije upitno tko doista ima vlast i Isus ne mora dokazivati svoju
vlast nad njima. Zlodusi moraju pred njime uzmaknuti (1, 23; 5, 6). Demoni se ni ne
pokušavaju upuštati u odmjeravanje snaga s Isusom. Oni znaju tko je gazda, a Isusova
naredba da šute samo potvrđuje njegovu vlast nad njima.

Isus kasnije ni svojim učenicima ne dopušta da svoju spoznaju o njegovu mesijanstvu

prenose dalje (8, 30). Petar, Jakov i Ivan čak ni drugim učenicima ne smiju obznaniti
doživljaj na Gori preobraženja (9, 9). No taj tekst daje naslutiti i rješenje te zagonetke.
Učenici Isusov mesijanski identitet ne smiju objaviti samo „dok Sin čovječji od mrtvih ne
ustane“ (9, 9). Tako se to čuvanje tajne uklapa u Markov koncept i svrhu Isusove službe.
Isusovo se mesijanstvo može u potpunosti prepoznati i obznaniti tek nakon njegove
patnje, smrti i uskrsnuća. Mesijin se pravi značaj može uočiti tek pod križem, njegov
mesijanski identitet potpuno je shvatljiv tek iz perspektive žrtve, smrti i pobjede nad smrti.

Nalog o čuvanju mesijanske tajne krši se samo u rijetkim slučajevima i to uglavnom kad se
Isusova osoba ne može pogrešno razumjeti – na primjer, u okruženju neznabožačkih
naroda: opsjednuti iz Geraze, kad nakon iscjeljenja poželi poći s Isusom, prima zapovijed
da, naprotiv, „ode kući k svojima i javi im što ti je učinio Gospodin“ (5, 19). I izliječenje
žene od dugogodišnjeg krvarenja Isus sam objavljuje prozivajući ženu da se pokaže (5, 25
– 34).

Fenomen mesijanske tajne podcrtava i Markova karakterizacija učenika kao slabovjernih.

Oni nisu, kao kod Mateja, apostoli puni autoriteta i spoznaje, nego su zapravo vrlo
razočaravajući kao Isusovi sljedbenici. Oni ne razumiju Isusove prispodobe, iako Isus kaže
Zadatak: Pročitaj Marko 10, 35-45. Što u tom
da je njima „dano otajstvo kraljevstva
odlomku Isus govori o pravom nasljedovanju? Božjega“ (4, 11). Oni ne razumiju ni Isusova
čuda kao znake njegova božanskog
Usporedi ovo suvremeno istraživanje o
„davateljima“ i „uzimateljima“ Adama Granta identiteta, čak ni onda kad je Isus to za njih
(TED Talk: Are you a giver or a taker). Na koji se ponovio (8, 21). Oni ne razumiju niti njegovo
način Isusov nauk prepoznaje u tome?
poslanje. Budući da su tako nevjernički
reagirali na tri Isusove najave patnje i smrti, Isus ih uči tome što znači biti učenik (8, 27 –
10, 52). Kad ne žele prihvatiti činjenicu da on mora umrijeti, uči ih o cijeni učeništva, o
ponašanju u Božjem kraljevstvu i o obrnutoj mjeri za veličinu, koja se najočitije vidi u tome
da je Sin Božji došao služiti a ne da njemu služe (10, 45). Ono što za Marka proizlazi iz te
Isusove teške besjede jest sljedeće: biti Kristov učenik u situaciji kad je Kraljevstvo Božje

113
već uvedeno (Isus je došao), ali još nije u potpunosti otkriveno (svijetu još nije suđeno i
ima priliku pokajati se), znači veliki blagoslov i povlasticu sudjelovanja u božanskim
naumima, ali znači i nasljedovanje Krista putem službe drugima i putem križa.

Isus kao kontroverzna osoba zahtijeva odluku. Mesijanska tajna na neki način ostaje
tajnom sve dok čovjek ne donese osobnu odluku o Isusovom identitetu. Vidjeli smo već
da prvi dio Markovog evanđelja završava velikom prispodobom o sijaču. Marko ne izlaže
mnoga Isusova učenja. Komentatori će reći da su jedino četvrto i trinaesto poglavlje
posvećeni „nauku“ u pravom smislu riječi. Veći je dio četvrtog poglavlja obilježen
prispodobom o sijaču, koji sije sjeme po svakakvom tlu, o čemu ovisi sposobnost zrna da
nikne, naraste i donese plod. To sjeme donosi rod ovisno o tome na kakvo je tlo palo. Isus
u evanđelju i identificira sjeme. Ono je Riječ Božja koju on prenosi, a njegovi su slušatelji
tlo na koje ta riječ pada. Ako iz tog ugla gledamo što se događalo do kraja trećeg poglavlja,
vidjet ćemo da je Marko iznio reakcije raznih ljudi: mnoštva, pozvanih i izabranih učenika,
vjerskih vođa, pa čak i političkog vladajućeg sloja. Reci 3, 20 – 21 nisu vjerojatna podloga
za propovijedanje: Isusa traže majka i braća da ga „obuzdaju, jer se govorilo: Izvan sebe
je!“. Čak je i Mateju i Luki toga previše pa ne spominju nezgodan podatak: Isusovi najbliži
posumnjali su da nije skroz
svoj! Ono što je radio i što je
bio, bilo je toliko kontroverzno
da se nije moglo lako
progutati. J. Maisel u knjižici Je
li Isus Bog? (Zagreb: Steppress,
1995.) shematski prikazuje
dilemu s kojom su bili suočeni
ljudi s kojima se Isus susretao.
Ona nije nimalo jednostavna.

Isusova su braća nakon uskrsnuća postala njegovi najveći sljedbenici i to se može uzeti kao
dokaz za sebe o istinitosti Isusovih tvrdnji i integriteta njegova života.

Na putu. No ne valja suditi učenike. „Kojom mjerom mjerite,“ upozorava Isus, „i vama će
se mjeriti“ (4, 24). Ljudi su uvijek na putu u neke spoznaje, a da bi se donijela dobra odluka
treba vremena i relevantnih,
Zadatak: Promisli o tome kako bi izgledao tvoj život kad ne bi
imao nikakvih prepreka a imao bi svu podršku? Što bi učinio? pravih i provjerenih podataka.
Kakvi bi bili rezultati tvoga poduhvata? Čini se da Marko prekida svoje
Razmisli što te sada sprečava da to učiniš? U grupi, s
evanđelje upravo ondje gdje
kolegama, nabroji prepreke. Kako bi se stvari promijenile da misli da čitatelji/slušatelji imaju
imaš vjere u to da se sve može dogoditi još i bolje nego što si dovoljno informacija za odluku.
zamislio?
Najveći dio Markovog evanđelja
Pokušaj promisliti kakve sličnosti ima to razmišljanje s događa se zato „na putu“ –
Isusovim učenicima „na putu“ za Jeruzalem?
učenici se zajedno s Isusom
nekamo kreću, idu, zapravo, dalje prema cilju. Oni oduševljeni idu za onim koji ih
podučava „kao da ima vlast, a ne kao književnici i farizeji“ (1, 22), za onim koji čini stvari
koje još nitko nije učinio. Oni idu preko spoznaje o Bogu koji je među njima i po tome
Mesija, oni uče da se do veličine dolazi ekstremnim služenjem drugima u punom
povjerenju i predanju u Boga.

Isus je zato tajna i zagonetka, ne samo „onima vani“, nego i samim učenicima. Ni oni ne
mogu prepoznati da mesijanstvo nije senzacionalizam, nego poziv na služenje drugima i

114
to do kraja, do smrti na križu. To je Radosna vijest – da Mesija nije došao suditi nego služiti;
nije došao da služe njemu, nego da on služi i da svoj život. To je nerazumljiv koncept za
učenike koji žive po pravilima svijeta, gdje se veličina mjeri po „gospodovanju vladara
narodima“ (10, 42). On se uči samo polako s mnogim ponavljanjem i mnogim doživljajima
vjere. Vjera je hrabrost da se napusti strah za vlastitu egzistenciju i postane spremnim za
službu. Vjera čini čovjeka hrabrim da vidi dalje od sebe i svojih prilika, da vidi nešto što bi
moglo biti. Vjera donosi Radosnu vijest u nešto što se doima sasvim nemoguće.

Jao smokve! Rijetko su čime studenti kroz godine bili toliko frustrirani koliko slučajem
nedužne, proklete smokve u Marku 11, 12 – 25. Zašto je Isus prokleo smokvu jer nije imala
ploda, a Marko još i inzistira na tome da joj nije bilo ni vrijeme da rodi (11, 13)? Činjenica
je da Isus tom praktičnom lekcijom izražava kritiku hramske pobožnosti. Smokva doista
nije kriva i nije kažnjena kao bezvrijedna smokva. Ona, što je čest slučaj u proročkoj
literaturi, služi kao simbol onoga što se sprema narodu koji bi trebao donijeti rod vjere, ali
roda nema. Za razliku od smokve, nevjernom je narodu odavno vrijeme da donese rod.
Isusov ulazak u Hram pokazat će da je to mjesto izdaleka jednako obećajavajuće kao i
lisnata smokva, ali kad se čovjek primakne i traži hranu za svoju duhovnu glad, onda
otkriva da se nema čine zasititi. Mjesto molitve postalo je mjesto trgovine i prijevare.

Zato je Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem tužan, a ne veseo događaj (11, 1 – 11) kako
se katkad romantično u našim crkvama interpretira Cvjetnica. Ima li narod išta više pružiti
Mesiji kojega pozdravlja, osim lišća svoje površne, egocentrične pobožnosti? Isus ulazi u
Jeruzalem, ali zna i da je oduševljenje koje prima samo prividno. On zna da ni njegova
služba nije urodila plodom, da uglavnom nije pala na plodno tlo. Poput besplodne smokve
koja svom Stvoritelju nema što ponuditi, ni narod koji se zvao Božjom svetom svojinom,
nije imao što dati svome Mesiji. Od Hrama, koji je trebao biti dom Božji za sve narode, oni
su načinili hajdučku pećinu, mjesto gdje bi se poput razbojnika sklonili nakon svojih ružnih
i bezbožnih poslova, kako su ih korili već i proroci koje nisu slušali.

Tumači često zgode sa smokvom i Isusovim čišćenjem Hrama vide kao povezane i to zbog
literarne tehnike „sendviča“ kojom se Marko zna koristiti u svojoj naraciji. Sendvič bi po
tome funkcionirao tako da izvanjski događaj tumači umetnuti događaj. Ovdje je smokva
prokleta – Isus čisti Hram – smokvu pronalaze usahlu. Tako postavljen događaj sa
smokvom bio bi slika onoga što se događa u Hramu. Isus je došao u svoj dom i traži plod
(vjernost Bogu), ali umjesto toga nailazi na vrevu naroda i na trgovinu. Mnogo je ljudi, ali
nema božanskoga sadržaja. Dovršetak zgode o smokvi bio bi tako neka vrsta proročkog
govora u stvarnost hramske pobožnosti, tiha prijetnja uništenjem koje predstoji Hramu.

No prijetnja, zapravo, nije nimalo tiha. Svojim činom „čišćenja Hrama“ Isus je zapravo
ispunio proročko obećanje o Bogu koji dolazi u svoj Hram (Malahija 3, 1) i očekuje vidjeti
rod u obliku vjere. No, to u Hramu, u svojoj kući, ne nalazi. Izgleda da Marko zgodu o
smokvi nije završio u 11, 20 nego nastavlja s prijetnjom, kad ga farizeji i književnici pitaju
koje on ovlasti ima da dolazi u Hram i ondje pravi nered. Umjesto odgovora, on im priča
prispodobu o vinogradarima ubojicama i izravno kritizira ulogu vjerskih vođa u debaklu
izostale žetve. Time Isus izaziva one na vlasti da se opredjele glede toga hoće li ga prihvati
ili ubiti. Srednjeg puta nema.

115
Lakše devi kroz iglene uši... Bez posebne potrebe, ali uvijek iznova, u središtu se rasprava
koje ljudi vode, nađe pitanje o držanju Deset zapovijedi od strane Kristove crkve. Kad
Marko u 10, 17 – 31 priča o nadobudnom bogatom mladiću koji je k tome i prilično dobro
odgojen, ljudi se zbune. Budući da smo već mnogo toga u evanđelju naučili o skrovitosti i
o mesijanskoj tajni, i ovo je jedna zgoda koja upozorava da nije sve onakvo kakvim se čini
na porvšini. U Kraljevstvo se Božje ne dolazi djelima, nego ljubavlju. Mladić, koji je odgojen
da od djetinjstva drži sve zapovijedi, Marku je dobro poslužio da prikaže ispraznu religiju.
Za razliku od djece koja su Isusu dolazila izravno
Zadatak: Zbroji sav svoj godišnji dohodak
(uključujući i ono što dobivaš od roditelja i što sam
i neproračunato, taj je mladić očito željan toga
zarađuješ) pa iznos unesi u kalkulator na da prikaže svoju dostojanstvenost i dostojnost.
sljedećem linku „Global Rich List“ Ipak je on, prema ljudskim kriterijima, najbolji
http://www.globalrichlist.com/
Kako bi prokomentirao rezultat? primjerak vjernika. Isusov poziv da ode, proda
sve što ima i razda to siromasima te da ga
potom dođe slijediti, pokazuje koliko je površno mladićevo shvaćanje Božjih zapovijedi.
On sam postavlja kriterije do koje će mjere biti velikodušan. Isusov poziv da se odrekne
bogatstva pokazuje gdje je uistinu mladićeva vjera. Sve je oduševljenje splasnulo suočeno
s perspektivom siromaštva u Božje ime. Pokazalo se kako je njegova vjera samo lijepa
ljuštura.

Isus reakciju tog mladića uzima za povod da svoje učenike nauči velikoj životnoj lekciji.
Nemoguće je da čovjek koji se uzda u Zadatak: Usporedi *Dekalog (Deset zapovijedi) s
svoje bogatstvo bude njegov učenik. Isusovom dvostrukom zapovijedi ljubavi. Što
Vjera u Boga i vjera u novac isključuju primjećuješ?
jedna drugu i stoje u suprotnosti
•Nemaj drugih
jedna prema drugoj. Čovjek koji se bogova.
uzda u svoje bogatstvo ne može se •Ne čini sebi lika
uzdati i u Boga. Mladić je to potvrdio rezana.
svojom reakcijom na Isusov poziv. Svi •Ne spominji uzalud
njegovi pokušaji da se dopadne Bogu, imena Gospodina Boga
padaju na ovom jednom ispitu: on voli svojega.
novac više nego Boga i više nego •Svetkuj Dan
bližnjega. Ljubi Boga Gospodnji.
Ljubi bližnjega •Poštuj oca i majku.
Na drugom mjestu, jedan od
•Ne ubij.
pismoznanaca pita Isusa o najvećoj
•Ne sagriješi bludno.
zapovijedi i zaključuje kako je Isus
•Ne ukradi.
mudro odgovorio rekavši da je ljubiti
•Ne laži.
Boga i ljubiti bližnjega dovršetak sveg
•Ne poželi što je tuđe.
Zakona. Zato netko tko se uzdaje u
bogatstvo ne može slijediti zapovijed
ljubavi. Ljubav prema bogatstvu isključuje ljubav prema Bogu i prema ljudima. Kao što je
mladi bogataš usko definirao izvršavanje zapovijedi, pokušavajući ih odvojiti od ljubavi
prema Bogu i ljudima, tako i suvremeno društvo usko definira ljubav i izjednačava je s
emocijom, a katkad, što je još strašnije, sa spolnim činom. Isusova zapovijed o ljubavi
prema Bogu i bližnjemu ljubav definira kao snagu za promjenu svijeta, jer je ljubav
spremna na iskorak i na žrtvu i ne traži ništa za sebe.

116
Ovdje je zanimljivo primijetiti da se bogatstvo ne može definirati kvantitativno – ne
možemo na temelju količine imetka odrediti kad bi netko mogao biti dovoljno bogat da
više ne ovisi o Bogu. I ljudi koji imaju
Zadatak: Vježbaj se u otkrivanju skrivenih motiva. malo, mogu biti opsjednuti ljubavlju
Identificiraj stvari koje se u tvom okruženju i životu na
površini čine dobrima i lijepima, ali zapravo imaju
prema novcu i to se često događa.
opasne posljedice po tebe i druge. Sjeti se, na primjer,
Moglo bi se, dakle, zaključiti da
znanstvenih postignuća koja su bila zamišljena za dobro,
a zapravo su se pokazala zla. Markovo evanđelje čitatelja upućuje
Kako je često i siromaštvo prikriveni materijalizam? na stvarnosti koje oku nisu odmah i
Zašto, misliš, Isus kaže da je ljudima nemoguće, ali je
lako prepoznatljive. Treba dobro
Bogu moguće pobjeći od proturječja? gledati da bi se vidjelo i dobro slušati
da bi se čulo, a na kraju treba imati hrabrosti krenuti za Isusom, pa ako treba i putem žrtve
i križa.

Za daljnje proučavanje

Digitalni izvori

Ovdje se cijelo Markovo evanđelje može čuti na engleskom, što pomaže razumjeti kako
se evanđelje slušalo u staro doba: https://vimeo.com/40459315 (Googlaj „William Stiell
Mark“)

Za ponavljanje pronađi na internetu „Biblija 365 – Marko“

Knjige i članci

R. Bauckham: The Gospels for All Christians: Rethinking the Gospel Audiences. Grand
Rapids: Erdmans, 1998.

D. W. Brandt: Neutestamentliche Bibelkunde: Eine Einführung in Inhalt und Gestalt der

urchristlichen Botschaft. Hamburg: Furche Verlag, 1958.

F. F. Bruce: The Canon of Scripture. Downers Grove: IVP, 1988.

R. Burridge: Four Gospels, One Jesus? London: SPCK, 2001.

M. Cifrak: „Perikopa o takozvanom čišćenju Hrama (Mk 11, 15 – 19)“, u: Teologijom

svjedočiti i naviještati. Zbornik radova u čast profesoru emeritusu Tomislavu Ivančiću,
(Željko Tanjić, Tomislav Kovač i Branko Murić, ur.) Zagreb: KS, 2010.

M. Cifrak: Početak evanđelja Isusa Krista. Hermeneutske pretpostavke. Zagreb: KS, 2009.

M. Cifrak i N. Hohnjec: Neka iz tame svjetlost zasine. Zagreb: KS, 2007.

C. Black, C.: Mark: Images of an Apostolic Interpreter. Minneapolis: Fortress, 1994.

A. Cole: Marko: Tumačenje Evanđelja po Marku. Daruvar: 1997.

R. F. Collins: Introduction to the New Testament. New York: Doubleday, 1987.

C. Croy: The Mutilation of Mark’s Gospel. Nashville: Agingdon, 2003.

G. Fee i D. Stuart:, Kako tumačiti Bibliju: vodič za razumijevanje Svetoga pisma. Osijek:
Izvori, 1999.

R. T. France: The Gospel of Mark. Grand Rapids: Eerdmans, 2002.

117
J. Fućak: Uvod u teologiju sinoptika. Zagreb: KS, 1973.

J. B. Green, S. McKnight i I. H. Marshall: Dictionary of Jesus and the Gospels. Downers

Grove / Leicester: IVP, 1992.

A. C. Haedlam: The Life and Teaching of Jesus the Christ. London: John Murray, 1927.

C. W. Hedrick: Parables as Poetic Fictions: The Creative Voice of Jesus. Peabody:

Hendrickson, 1994.

Joachim Jeremias: The Parables of Jesus. New York: Chalres Scribner’s Sons, 1972., 1989.

A. Jülicher: Die Gleichnisse Jesu. Tübingen: Mohr / Siebeck, 1899.

W. C. Kissinger: The Parables of Jesus: A History of Interpretation and Bibliography.

London: Scarecreow, 1979.

G. E. Ladd: A Theology of the New Testament. Grand Rapids, Eerdmans, 1974.

W. L. Lane L.: The Gospel of Mark. Grand Rapids / Cambridge: Eerdmans, 1974.

B. Lujić: „Značenje jezičnog i teološkog konteksta za prijevod i razumijevanje Svetoga

pisma na primjeru Mk 8, 33“ u: Bogoslovska smotra, 64/ 1 – 4 (1994).

K. Magda: „Jer se bojahu... Marko 16, 8 kao tipičan završetak jedne prispodobe“ u: Crkva
u Svijetu 1 (2013), 7 – 27.

A. Rebić: „Isus čudotvorac, s posebnim osvrtom na Markovo evanđelje“, u: Biblija u

katehezi, (priredio Marko Pranjić), Zagreb: KS , 1992.

J. Schmidt: Synopse der drei ersten Evangelien mit Beifügung der Johannes Parallelen.
Regensburg: Verlag Friederich Pustet, 1983.

W. Shiell: Delivering from Memory: The Effect of Performance on the Early Christian
Audience. Eugine: Wipf and Stock, 2011.

G. Theissen i A. Merz: Povijesni Isus. Zagreb: Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“, 2015.

M. A. Tolbert: Sowing the Gospel: Mark’s World in Literary-Historical Perspective.

Minneapolis: Fortress, 1989.

B. Witherington, III.: The Gospel of Mark: A Socio-Rhetorical Commentary. Grand Rapids:

Eerdmans, 2001.

118
119
9.
Evanđelje po Mateju
U ovom poglavlju:
✓ upoznajemo sadržaj Matejevog evanđelja
✓ raspravljamo o odnosu Staroga i Novoga zavjeta
✓ razmišljamo o poslanju crkve kao eshatološke zajednice

Uvod
Nakon što smo pročitali i, naravno, još uvijek vrlo površno protumačili Markovo evanđelje
i prošli kroz specifičnosti njegove naracije, okrećemo se Matejevom evanđelju. Mi smo se
priklonili prevladavajućem mišljenju da je Markovo evanđelje napisano prije ostalih
evanđelja. Bavili smo se i pitanjem je li Marko namjeravao kreirati novi literarni žanr
„evanđelja“ ili je jednostavno napisao djelo po uzoru na životne propovijedi apostola
Petra ili one samoga Isusa. Petar – koji se zvao Šimun, ali ga je Isus prozvao „petros,“ što
je riječ koja potječe iz grčkoga i znači „stijena“ – u ono je vrijeme bio vođa kršćanske crkve
u Rimu. Markova je namjera isprva mogla biti puno manje ambiciozna od stvaranja novoga
žanra. Što god mislili o završetku Markova evanđelja ili o povijesnoj točnosti njegova
prikaza kronologije Isusovog života, moramo uočiti da su Matej i Luka, ako je točna
procjena da je Marko pisao prvi, smatrali važnom zadaćom u svojim evanđeljima sačuvati
gotovo sve Markove perikope, pa čak i držati se kronologije Isusove službe kakvu je
postavio Marko. Čini se tako da većina ranih crkvenih vođa ipak nije dijelila mišljenje
Papije koji je živio samo sedamdesetak godina kasnije i nije smatrao, kako smo vidjeli, da
je Marko povijesno pouzdan izvor. Ocjena koju kasnije u Crkvenoj povijesti prenosi
Euzebije, možda je samo anakronična analiza čovjeka koji je već živio s autoritetom
Matejeva evanđelja te je iz tog ugla uspoređivao Marka s Matejem.

Ukoliko se priklonimo ideji da je nastalo iz potrebe i bez namjere da se stvara nova

književna vrsta, Markovo je evanđelje ipak ubrzo nakon svojega nastanka dorađeno u
„pravo“ evanđelje po uzoru na ostala evanđelja. Tako i u njemu Isusovo uskrsnuće i
poslijeuskrsne objave postaju odlučujuća tema. U vjerojatno originalnoj verziji, koja je
završavala sa 16, 8, naglašena je nepravedna i, čini se, nezaobilazna Isusova patnja, pa je
gotovo nedopustivo da nakon njegove slavne pobjede nad smrću smrt ostane u središtu
navještaja o Isusu. Isus je patio, ali je i uskrsnuo da sjedne s desne strane Bogu! Iz istoga
je razloga i u kanonskom popisu, kakav nam je sačuvan i u suvremenim verzijama Novoga
zavjeta, prvo mjesto pripalo Matejevom evanđelju, koji je bolje predstavio uskrsnu slavu.
Marko je ostao drugi, iako Matej (prema hipotezi o dvama izvorima) od Marka preuzima
97 % riječi, a Luka, za usporedbu, 88 %. Teško je točno odrediti što se događalo u procesu
kanonizacije, osim da je prva crkva očevidački materijal shvaćala jako ozbiljno. Upravo iz
toga razloga nije mogla zanemariti ni ono evanđelje koje joj se nije pretjerano svidjelo, jer
su ga podržavala očevidačka svjedočanstva. Marko je dorađen, pretpostavljamo, da
postane pravo evanđelje i dopunjen materijalom iz drugih evanđelja da ne zbunjuje nove
čitatelje. No to i nije jedini razlog zbog kojih je Matejevo evanđelje zaslužilo dugogodišnji

120
kanonski prioritet. Tom ćemo se pitanju sada okrenuti, najprije promatrajući Matejeve
literarno-kritičke, a potom i povijesne specifičnosti.

9.1. Matejeva naracija

9.1.1. Knjiga novog Postanka i novog Mojsija
Čitanje Evanđelja po Mateju drukčiji je doživljaj od čitanja Evanđelja po Marku. Njegova
zgoda nije o uplašenim, zbunjenim i neodlučnim učenicima niti je Isus u Mateju tajnoviti
Mesija kojega čitatelj i učenici tek trebaju prepoznati kao Sina Božjega. Čitanje ne ostavlja
ni dojam slučajne strukture i samo površno kronološki nanizanih, nepovezanih perikopa –
kako se to čini nekim tumačima i površnim čitateljima Markova evanđelja. Matejevo se
evanđelje čini vrlo svrhovitim i strukturiranim tekstom.

Matej svoje evanđelje znakovito započinje riječima: „Knjiga postanka Isusa Krista.“ Naši
prijevodi ne pridaju dovoljno važnosti toj aluziji. Nije ona samo naslov za odlomak koji
slijedi, tj. odlomak o Isusovom rodoslovlju, kako točno zapažaju naši prijevodi. Ta to
rodoslovlje i nije u punom smislu Isusovo, nego je tek po Josipu, ocu, koji ga je posvojio u
zemaljskim okvirima. Neki tumači smatraju da „postanak“ ovdje treba čitati zajedno sa
završetkom evanđelja u 28, 20 gdje se izdvaja „svršetak svijeta“ pa razumijemo da Matej
želi zaokružiti tematiku evanđelja: od početka Božjega spasenjskog djela, koje je počelo
davno, s odabirom Izraela, pa do svršetka povijesti spasenja i svršetka povijesti uopće Isus
je prekretnica povijesti i u njoj vlada. Wenham i Walton, s drugim tumačima, zaključuju
kako to „od početka“ Matejevom evanđelju daje posebno utemeljenje i u povijesti
židovskoga naroda. Ono Isusa veže uz velika Izraelova otačka imena. Moglo bi se čak reći
da brojeći pretke u trima skupinama od četrnaest generacija (2X7 generacija), Matej
smatra kako se s Isusom otvara sedma sedmica pokoljenja i vrijeme dovršenja svih
savršenih Božjih nauma.

Zato nije čudo da je Matej ponajprije u očima rane crkve bio dostojan prvog mjesta u
biblijskome kanonu Novoga zavjeta, tik do Staroga zavjeta – tj. saveza što ga je Bog sklopio
s Izraelom. Matej Isusa i Novi savez čvrsto veže za židovsku nacionalnu svijest i vjerska
očekivanja te time prirodno povezuje staro i novo. No, on ide i dalje i događaje oko
Isusovog dolaska povezuje s proročkim riječima o Mesiji, koje se ispunjavaju u Isusu. „Da
bi se ispunilo kako je navijestio prorok...“ učestala je formula u prvim poglavljima
Matejevog evanđelja (npr. 1, 23; 2, 6; 2, 15; 2, 18; 2, 23), ali je se može naći na bitnim
mjestima i u ostatku evanđelja, pa onda opet u većem broju u odlomcima o Isusovom
trpljenju. Matej ima veliku potrebu naglasiti da Isus nije čudotvorac koji bi bio neovisan o
svom židovskom porijeklu, nego naglašava da se u Isusu ispunilo svako proročanstvo: od
njegova rođenja u Betlehemu do njegova povratka iz Egipta, ali i do njegove smrti na križu.
On je Božji Mesija, obećan prvo Božjem narodu, Izraelu.

Matej, čini se, zato prije svega ima na umu židovsko čitateljstvo pa i ne čudi da o Isusovom
rođenju govori iz pravno-zakonskog ugla, s Josipove strane. Josip, ohrabren pohodom
anđela, prihvaća svoju trudnu ženu Mariju i tako Božjem Sinu daje pravni okvir za
postojanje u Božjem narodu. Ali to je tek početak evanđelja koje se zatim odrješito i
geografski i nacionalno otvara prema cijelom svijetu i svim narodima. Veliko poslanje
učenika, ondašnjih i sadašnjih, s kojim ovo evanđelje završava (Mt 28, 18 – 19) prikazuje
globalnu viziju Isusovih sljedbenika po cijelome svijetu.

121
9.1.2. Struktura Matejevog evanđelja

Pet velikih Isusovih učenja. Tri su temeljna pristupa književnom sturkturiranju Matejevog
evanđelja. Sukladno gornjem zaključku, prema kojem su svi učenici Isusa Krista pozvani
„činiti učenicima sve narode,“ prvi je način strukturiranja prema popularnoj opasci da
Matej u svom evanđelju prenosi pet velikih cjelina Isusovih učenja: Isus započinje svoju
službu etičkim kodeksom kraljevstva Božjega, takozvanoj Propovijedi na gori, u Mateju 5
– 7. Zatim u 10. poglavlju podučava svoje učenike misiji prema Izraelu; 13. poglavlje donosi
Isusove prispodobe o naravi kraljevstva nebeskoga; 18. poglavlje uči o životu u crkvi (i
Matej doista koristi riječ „ekklesia,“ tj. „crkva“ za zajednicu vjernika). Konačno, 24. i 25.
poglavlje predstavljaju Isusovu eshatologiju, Isusovo učenje o kraju vremena. Cjeline
učenja strateški su uklopljene u Isusovo djelovanje i događaje Isusova života koji ih
uvjetuju ili su njima uvjetovani. Komentatori su uočili tu namjernu strukturu evanđelja,
koja velikim dijelom rastače Markovu kronologiju, iako je se u grubim crtama drži.

Ovaj čovjek, koji poučava narod, čini to od prvog dana s božanskim autoritetom. S
božanskim autoritetom, koji si prisvaja, Isus redefinira i dosadašnji sveti Zakon. „Čuli ste
da je rečeno starima,“ govori on u Propovijedi na gori, „ali ja vam kažem...“. Time se Isus
postavlja kao antiteza učiteljima kojima se ispočetka donekle i svidio. Komentatori čak
tvrde da je Isusovo učenje sasvim kompatibilno s učenjem farizeja, a da se on primarno
suprotstavlja njihovom načinu provođenja, odnosno neprovođenja, Zakona. Isus sam ne
smatra da svojim učenjima i djelovanjem ukida išta od Zakona. Naprotiv tvrdi: „Nisam
došao ukinuti Zakon i Proroke!“ I dodaje još: „Došao sam ih ispuniti“ (5, 17). Pri pažljivom
čitanju vidimo da Isus zapravo produbljuje Zakon i na sferu koja je oku nedostupna jer
pounutrašnjuje moralne zahtjeve Starog zavjeta i Zakon primjenjuje i na motive, a ne
samo na gotova djela. Grešno djelo, koje Zakon fizički određuje kao „ubojstvo“, na primjer,
Isus proširuje i na predjele srca: tako je već ubio i onaj tko mrzi svoga brata! Već je počinio
preljub i onaj tko je s požudom pogledao ženu, i tome slično. Ako se prisjetimo što smo
čitali u uvodnim poglavljima, čini se da ni broj pet nije slučajan kao odabir za pet cjelina
Isusovih učenja. Matej ne započinje samo s novim „Postankom“, on nastavlja i s novim
„*Petoknjižjem.“

Neki su komentatori ukazali na to da se Isusova učenja mogu vidjeti kao produbljivanje

Staroga zavjeta koji je ostao prazan i neprikladan za spasenje, jer može samo pokazati
dubinu grijeha, ali ne daje za njega i lijek. Isus u Mateju postaje učitelj, a usto i prorok
„novoga Petoknjižja“ (B. W. Bacon), i to veći od Mojsija. Zato Isus ima pravo redefinirati,
zapravo produbiti, učenja koja je Bog odavna dao svom narodu. No on nema samo pravo
produbiti i proširiti zapovijedi, nego ima pravo i proširiti Božji narod na sve narode koji
trebaju postati učenici Kristovi.

Hijastička struktura. Neki su komentatori predlagali da se u Matejevom „Petoknjižju“ vidi

određeni hijazam, retorički niz cjelina koje su vezane uz učenja, a namjerno su posložene
na određen način. Hijazam bi ukazivao na strukturu koja oponaša grčko slovi hi (X): to
znači da se komponente evanđelja na neki način reflektiraju u sličnim komponentama,
otkrivajući središte i sjecište evanđelja kao važno mjesto. U Mateju bi to izgledalo ovako:
komponenta A (tj. blaženstva kao manifest Kraljevstva Božjeg) stoji nasuprot, i može se
tumačiti kao dorađena u A' (tj. zajednički život u crkvi); slično bi se Mt 10 i poslanje crkve
vezalo uz apokaliptički dio u 24 – 25 kao budućnost i dovršenje Kraljevstva Božjega. Na taj
bi način u toj hijastičkoj strukturi Mt 13 (tj. usporedbe o naravi Kraljevstva nebeskog)

122
postalo prekretnica tog hijazma, što bi značilo da se upravo tom poglavlju treba posvetiti
posebna pozornost. Shematski, hijazam Matejevog evanđelja izgledao bi ovako:

A. Mt 5 – 7: Manifest Božjeg Kraljevstva B. Mt 10: Poslanje Crkve

C. Mt 13: Isusova služba i služba učenika

u Božjem kraljevstvu

B' Mt 24 – 25 Budućnost kraljevstva A' Mt 18: zajednički život u Crkvi

Taj se prijedlog mnogima čini zanimljivim, ali ima značajan nedostatak utoliko što takva
struktura naglasak i vrhunac Matejevog evanđelja stavlja u 13. poglavlje na službu
učenika, a ne, kako se to obično uzima za evanđeosku naraciju o Isusu, na događaj
Petrovog priznanja Isusa kao Mesije (Mt 16, 13 – 20). Baš je ta perikopa u Marku bila jasna
prijelomnica Isusove službe i vrhunac, jer poslije toga Isus počinje najavljivati svoju smrt i
kreće se prema svom konačnom posjetu Jeruzalemu. Matej, pak, nije revidirao tu
Markovu kronologiju.

Iako je teza o „novom Petoknjižju“ u Mateju vrlo popularna, i Isusova se učenja u tom
evanđelju doista lako identificiraju. Taj nedostatak mnogi smatraju preprekom da se
Matej strukturira na ovakav način pa se traže drukčiji načini podjele materijala o ovome
evanđelju.

Preuzimanje Markove strukture. Jedan je alternativni pristup strukturiranju onaj koji

uvažava dio Mt 16, gdje Petar identificira Isusa kao Mesiju, kao prekretnicu u evanđelju.
Takav pristup ostaje vjeran Markovoj kronologiji evanđelja o Isusu Kristu i u Matejevom
evanđelju. Time bi Matej samo dodavao Markovu tekstu, odnosno pojačao Radosnu vijest
dodajući Isusova učenja ondje gdje je smatrao nužnim, gdje su se ona uklapala, ili su se,
što je također moguće, povijesno dogodila. Ako uzmemo da je Matej Isusov učenik i
očevidac događaja oko Isusa, očekivali bismo da ponešto „popravi“ u Markovoj kronologiji
događaja i u odabiru perikopa. Marku koji, kako smo vidjeli, nije bio očevidac, nedostaju
velika Isusova učenja poput Propovijedi na gori ili prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. Na
taj bi način Matej samo dorađivao Markovu zgodu, koja je usmjerena primarno na
aktivnost i dokazivanje mesijanstva kroz Isusova djela te joj dodao učenja koja su bila bitna
za (njegovu židovsku) crkvu i njezinu vjeru.

Imajući sve to u vidu, Wenham i Walton predlažu sljedeći osnovni raspored Matejeve
naracije:

1, 1 – 4 – 11 Postanak Isusa Krista, Sina Božjega

4, 12 – 16, 20 Kraljevstvo Božje otkriva se svijetu kroz Isusa

5 – 7: 1. učenje: Manifest Kraljevstva Božjeg

8 – 9: snaga Kraljevstva Božjeg u Isusovim djelima

10: 2. učenje: misija Kraljevstva Božjeg – Isus šalje učenike Izraelcima

11 – 12: opozicija Kraljevstvu Božjem

13: 3. učenje: prispodobe o Kraljevstvu Božjem

14, 1 – 16, 20: Isus hrani Židove i kreće k poganima

123
 16, 13 – 20: Petar priznaje Isusa

16, 21 – 28 Isus i učenici kroz patnju i slavu idu prema budućem kraljevstvu

16, 21 – 17, 27: Isus govori o patnji

Pgl. 18: 4. učenje: život u crkvi

Pgl. 19 – 23: Isus na putu u Jeruzalem i konflikt sa Židovima

Pgl. 24 – 25: 5. učenje: o budućnosti do kraja vremena

26, 1 – 28, 15: Isusova smrt i uskrsnuće

28, 16 – 20: Isus pokazuje svoju vlast i šalje crkvu u svijet

Matejevo evanđelje, uz zgodu o Isusu i njegovoj mesijanskoj slavi, ima i mnogo toga reći
o učenicima koji su izabrani slijediti božanskog Mesiju i sudjelovati u uspostavi njegova
kraljevstva. To je velika i slavna zadaća koja zahtijeva da ju se prizna i poštuje. Tako, čini
se, Matej svojim evanđeljem i afirimira ulogu očevidaca i prvih svjedoka događaja.

9.1.3. Iz sadržaja Matejevog evanđelja

Rodoslovlje. Već smo razmatrali zašto bi Matej svoje evanđelje otpočeo rodoslovljem i to
od Abrahama (za razliku od Luke, koji ga počinje od Adama). On povezuje starozavjetna
proročanstva o Mesiji s povijesnim događajima Isusova života i tako dokazuje da Isus
doista i jest Sin Božji, Mesija. Ti i slični podaci dali su znanstvenicima naslutiti da je Matej
doista Židov, ali da su i njegovi čitatelji Židovi te da im je „ispunjenje Zakona“, kao i dokaz
o Isusovoj židovskoj „čistokrvnosti“ od presudna značaja. No u ovom drugom Matej
izaziva, čini se, svoje čitatelje. Iako se Isus može pohvaliti pravim, kraljevskim pedigreom,
njegovo rodoslovlje ni u kom slučaju nije tako „čistokrvno.“ Da je Matej preokupiran
fabriciranjem idealnih povijesnih podataka, zacijelo bi iz Isusovog rodoslovlja izostavio
očite „mrlje“. Isus je potomak Davidov i Abrahamov. Potonje ga svrstava u Narod, a prvo
u kraljevsku lozu. Uz to, „Sin Davidov“ može čak biti i eshatološka titula za Božjeg Mesiju.
To je začuđujuć i velik zahtjev. Zato je nejasno kako Matej protiv svih tradicija, u Isusovo
rodoslovlje uvrštava žene, i to one koje su, prema ljudskim pravilima, ali i prema
odredbama židovskog zakona, nedostojne spomena jer narušavaju njegov „čisti“ židovski
identitet. Tu je Tamara, koja je zavela svog tasta (Post 38), Rahaba, pripadnica
neprijateljskog naroda i prostitutka u Jerihonu (Još 2, 1 – 21), pa još i Ruta, Moapka, (Ruta
1, 4) — Moapcima je bio zabranjen pristup u Izrael (usp. Pnz 23, 3). I Batšeba, žena Urije
Hetita, koja je bila povod za Davidov preljub, pa čak i ubojstvo (2 Sam 11), podsjećala je
na neshvatljivu mrlju u životu Božjeg miljenika i velikog kralja. U idealnim okolnostima,
takve bi se stvari rado izbrisale iz povijesti naroda. To začudno uvrštavanje žena u Isusovo
rodoslovlje nosi, sasvim sigurno, već na početku evanđelja određenu spasenjsku ulogu.
Bog djeluje i u najčudnijim događajima povijesti i čisti svaku ljagu i otkupljuje grijeh svoga
naroda. I konačno, na samom početku evanđelja, to rodoslovlje pored sveg naglaska na
židovsko, upućuje na Božje trajno uvrštavanje drugih naroda u svoje planove spasenja za
sve grešnike.

Isusova učenja. Matej 5 – 7, kako smo već isticali, čini prepoznatljivu cjelinu, koja se
popularno naziva „Propovijed na gori“. Teolozi je često smatraju i Isusovim programom za
Kraljevstvo Božje koje je došao uspostaviti. Unutar same propovijedi može se govoriti o

124
tri zasebne cjeline: o blaženstvima, o „čuli ste...“ učenjima i o raznovrsnim napucima za
pravi pobožan život.
Zadatak: Pročitaj Matej 5 – 7 i identificiraj teme u
Isusova su učenja, kako je to Propovijedi na gori, a zatim ih probaj svrstati u cjeline.
istaknuo John Stott, Prokomentiraj zašto bi i kako te teme imale presudnu
kontrakulturalna. Nasuprot važnost za neku zajednicu?
procjenama, kakve obično
čujemo među ljudima, u kojima pobjeđuju moćni, bogati i lijepi i za kakve govorimo:
„Blago njima!“, kod Isusa su blaženi upravo oni koje nitko u svijetu ne bi nazvao blaženima.
To su siromašni, tužni, gladni i žedni pravednosti, milosrdni i oni čista srca, mirotvorci i
progonjeni. Time Isus jasno daje do znanja da svijet nije mjesto gdje Kraljevstvo Božje
prirodno raste. Ljudi koji pripadaju Kraljevstvu Božjem u sukobu su sa strukturama ovoga
svijeta u kojem napreduju samo bogati, nezasitni, nasilni, površni i nemilosrdni. Nazivajući
„blaženima“ ljude koji ne idu linijom manjeg otpora i sebeljublja, Isus hrabri i poziva svoje
sljedbenike na ustrajnost na putu nasljedovanja jer tek takvo ustrajno predanje ljubavi i
pravednosti donosi opću korist i svakako biva nagrađeno od Boga. Njihov će se napor
trajno isplatiti jer je božanski i vječan i počiva na vječnim božanskim načelima. Njihova
plaća neće izostati.

„Čuli ste“ izjave još su čudnije, posebno ako ih slušamo u židovskom okruženju u kojem su
ih Isusovi suvremenici i učitelji morali doživjeti kao najgore svetogrđe. Nešto od tog
sentimenta može se naći i u knjizi Jacoba Neussnera, Rabin razgovara s Isusom. Bez obzira
na Isusovu dobrotu i pomaganje ljudima, takvo odvajanje od židovskoga Zakona, koji je
bio dan Mojsiju, prvom proroku, i to od Boga samoga, teško je tko mogao podnijeti. Isus,
dakako, ne kritizira Zakon, nego njegova tradicionalna tumačenja u narodu za koja smatra
da su na mnogo načina sasvim neadekvatna i iskrivljena. Na primjer, proziva farizeje što
daju desetinu od najmanjeg zrnja, ali se ne bave pravdom u svijetu (Mt 23). Zato Isus
naglašava da nije došao dokinuti, nego ispuniti Božji Zakon (Mt 5, 17), koliko god se to
njima činilo čudnim. Ako pažljivo pratimo tekst, vidjet ćemo da Isus ne poriče zahtjeve
Zakona, nego razotkriva lažna tumačenja koja ljude ostavljaju toliko udaljenima od Boga.
Božja je zapovijed mnogo dublja od površnog mazanja očiju s kakvima se ljudi uglavnom
zadovoljavaju kad je u pitanju religija. Zato Isus tako pooštrava i pounutruje odredbe
Zakona da čovjek ne može a da ne uoči vlastitu nedostatnost i nemoć da ga do kraja ispuni.

Konačno, praktični savjeti u obliku apodiktičnog (izravnog) učenja dopunjuju moralne

zahtjeve Kraljevstva i Isusovu redefiniciju učenja iz Zakona. Zanimljivo je vidjeti kako se
naglasak sasvim miče s nekog duhovnog doživljaja dobra učenja, ili spoznaje, na sasvim
konkretno djelovanje. Isusovo se učenje poznaje po djelotvornosti, ne po mozganjima:
Tko „vrši volju moga nebeskog Oca“ ulazi u Kraljevstvo, a ne onaj koji „mi govori Gospode,
Gospode“!

Isus djeluje kao Mesija. U Mt 4, 23 Isusova je služba predstavljena kao služba u riječi i djelu.
U prošlom smo odlomku razmatrali Isusove snažne, kontra-kulturalne zapovijedi u
Propovijedi na gori, koje su obilježile njegovu posebnu službu učitelja Zakona. Dalje čitamo
o Isusovim djelima, koja, prema prorocima, kako uvijek ističe Matej, i materijalno
dokazuju Isusovo mesijanstvo. Ta djela zapanjuju neke ljude, a druge iritiraju, jer su toliko
neuobičajena da se moraju tumačiti kao božanska, ili makar kao nadnaravna. Riječi se
mogu izreći, ali djela se bez sile ne mogu izvesti. Farizejima je Isus trn u oku, budući da – i
bez izravnog napada, kakvog smo vidjeli u Isusovim „Čuli ste...“ izjavama – sama njegova
pojava i duhovnost predstavljaju kritiku njihovih zakonskih zaverzlama i religijskog

125
folklora. Oni ne mogu prihvatiti ni Isusove riječi ni njegova djela, budući da to zahtijeva
promjenu njihovog unutarnjeg i vanjskog ustroja.

Ovdje imamo dvije cjeline. Prva opisuje

Zadatak: Odaberi jedno Isusovo čudo u Mt 8-10, pa
istraži njegovo značenje koristeći se suvremenim
deset Isusovih čuda koja oduševljavaju
narod, a druga govori o „apostolskom
pristupima razumijevanja čuda. Što misliš, jesu li se
životu.“ Isusova čuda pokazuju Božje
čuda doista dogodila? Ako misliš da jesu, kako bi se
to moglo objasniti nekome tko ne vjeruje u čuda?
milosrđe i spasenjsku moć. Ona su, kao i
Ako misliš da nisu, kako bi objasnio Matejevo
inzistiranje na Isusovim čudesnim djelovanjima? njegove riječi, važan dokaz Božje
prisutnosti u narodu. Brojka deset ni
ovdje nije slučajna. Naravno, kako je istaknuo evanđelist Ivan, i kako je očito iz drugih
evanđelja, Isus je činio mnoga čudesna djela u narodu, a Matej ih je odlučio pokazati deset
kao znak cjelovitosti i potpunosti. Narod na ta djela reagira s oduševljenjem. No Isusa ne
oduševljava reakcija mase. On ih,
naprotiv, sažalijeva jer u njima vidi Zadatak: Pročitaj još jednom Mt 8, 28 – 34. Kako
se u njemu vidi da su opsjednuti stvarno
potrebe koje nitko ne utažuje. Potrebe su ozdravljeni? Po čemu se vidi da ljudi iz Gadare
mnogo veće nego što ih i on, ograničen više drže do materijalnog nego do duhovnog?
ljudskošću koju je preuzeo na sebe, može
Možeš li navesti neke suvremene primjere toga
utažiti. Zato Isus proširuje svoju službu da je ekonomska dobit važnija od ljudskog života i
šaljući apostole kao svoje vježbenike, koji slobode?
će u istome Duhu činiti isto djelo milosrđa
za narod. Zanimljivo je i neshvatljivo što im napominje da oni koji donose dobro narodu
neće svugdje biti dobrodošli. To nije uopće čudno ako se prisjetimo naravi Kraljevstva
Božjeg iz Propovijedi na gori: to što učenici donose, radikalno je drukčije od svijeta i zato
ga svijet ne voli. Kao sol na rani, ono peče pa ne izgleda čudno što se rana želi riješiti soli.

Isusovi su učenici pozvani na težak put. Trebaju očekivati neprijateljstva, budući da će to

potaći poruka i djelo na koje su pozvani. Ovdje će dobiti dvojaku uputu o tome kako se
ponašati. Prvo, oni trebaju znati da je njihov život u Božjoj ruci, da ga Bog čuva. Drugo, oni
moraju znati da će biti teških i neprirodnih neprijateljstava koja bi mogla dovesti do
iskušenja da se učenici odreknu uzvišenog zadatka. Odlučiti se za Boga i za zadaću njegova
Kraljevstva, jedina je prava odluka i jedino ona čovjeku doista čuva život.

Narav Kraljevstva Božjeg u Mt 11 – 13. Kao što smo već vidjeli, u Matejevom su evanđelju
Isusova djela isprekidana skupovima njegovih učenja. Valja među njima zapaziti značajan
skup učenja o Kraljevstvu Božjem, koje Isus neizravno daje kroz prispodobe. O naravi
prispodoba već smo ranije govorili u poglavlju o Markovom evanđelju. Prisjetimo se da su
prispodobe male narativne cjeline koje, poput pošalice, imaju jednu poantu i glavnu misao
prema kojoj se slušatelja uvlači u priču, a potom tjera na odluku ili angažman, koji bi
zapravo radije preskočio.

Ovaj dio o Kraljevstvu Božjem stavljen je u kontekst Isusovog rastućeg sukoba s farizejima,
a ističe i to da narod ne razumije pravu narav Isusovog učenja i djelovanja. Isus od njih
očekuje odluku.

Tekst cjeline koju razmatramo, mogao bi se podijeliti ovako:

Zaključak prethodne i uvod u novu cjelinu (11, 1)

I. Isusovi susreti

126
 1. Isus i Ivan Krstitelj (11, 2 – 15):

Isus naviješta veličinu Kraljevstva Božjeg

2. Isus i narod

Isus prosuđuje ljude i njihovu prevrtljivost i nevjeru (11, 16 – 19)

Isus kori nevjeru gradova u kojima je činio mnoga čuda (11, 20 – 24)

Isus otkriva razlog svojeg dolaska i poziva ljude k sebi (11, 25 – 30)

3. Isus i farizeji

Isus opravdava trganje klasja u subotu (12, 1 – 8)

Isus ozdravlja čovjeka usahle ruke u subotu (12, 9 – 21)

Isus ozdravlja opsjednutoga i objašnjava svoje božansko poslanje (12, 22 – 37)

Isus najavljuje svoju smrt i uskrsnuće i tumači njihov značaj (12, 38 – 42)

4. Poziv na odluku

Usporedba o nečistom duhu i čistoj, praznoj kući (12, 43 – 45)

Isus potvrđuje svoju pripadnost onima koji vjeruju (12, 46 – 50)

II. Usporedbe o Kraljevstvu Božjem

Uvod (13, 1 – 3)

1. Usporedba o sijaču (13, 4 – 9): reakcije su razne

Zašto Isus govori u usporedbama (13, 10 – 17)

Tumačenje usporedbe o sijaču (13, 18 – 23)

2. Usporedba o ljulju (13, 24 – 30): dobro i zlo stasa zajedno jer bi istrebljenje zla prije
vremena moglo nauditi dobru

3. Usporedba o gorušičinu zrnu (13, 31 – 32): iako se čini malenim, Kraljevstvo Božje
ima velik potencijal

4. Usporedba o kvascu (13, 33): čak i ako je malo onih koji žive načela Kraljevstva, oni
prožmu cijelo društvo

Intermezzo: zašto Isus govori u usporedbama (13, 34 – 35)

Tumačenje usporedbe o ljulju (13, 36 – 43)

5. Usporedba o blagu i biseru (13, 44 – 46): za Kraljevstvo je Božje vrijedno dati sve
što čovjek posjeduje

6. Usporedba o mreži (13, 46 – 50): upozorenje na sud; Kraljevstvo Božje zahvatit će

sve, ali neće se svi pokazati dostojni ostanka

Isusov zaključak (13, 51 – 52)

Zaključak: kako su ljudi reagirali na Isusovu najavu Kraljevstva Božjeg (13, 53 – 58)

127
S riječi u Propovijedi na gori i programa Kraljevstva, Isus u pgl. 8 – 10 prelazi na djela
Kraljevstva Božjeg, koja on sam čini i koja daje da čine i njegovi apostoli. Upit Ivana
Krstitelja s kojim počinje ova cjelina i u kojem traži od Isusa da se jasno identificira, ovdje
ima značajnu ulogu. Na njegov upit, Isus mu odgovara mesijanskim odlomkom iz proroka
Izaije. Ako slijepi gledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, a
siromasima se propovijeda Radosna vijest, onda je blizu Kraljevstvo Božje, a samo ga jedan
može uvesti — Sin Božji.

U tome, a ne, primjerice u oduševljenju mase, vidi se Kraljevstvo Božje. Stvar s narodom
je kompliciranija. Zapravo i ovdje, kao i u Ivanu (2, 23 – 25), u sličnom kontekstu imamo
opisano Isusovo razočarenje neshvaćanjem i prevrtljivošću naroda koji je u prispodobama
osobno pozvan odlučiti se, i stajati pri svojoj odluci, za Kraljevstvo Božje.

Slično vrijedi i za farizeje, iako je sukob s njima, dakako, puno kobniji. Cijelo 12. poglavlje
povezuje činjenica da Isus diskutira s farizejima, a cijelo 13. govori o prispodobama o
Kraljevstvu Božjem. To se lako može vidjeti. Pogledajmo sada one odlomke koji nisu tako
jasni.

Mt 12, 43 – 45: Zbog konteksta (rasprava s farizejima i „opak naraštaj"), u koji je stavljen
ovaj dio, moramo smatrati kako je upozorenje da se prazna i očišćena kuća mora napuniti
dobrime, prije svega Isusova poruka Židovima koji su slijedili ne samo njega nego i Ivana
Krstitelja. Naime, Ivanovim, ali i Isusovim djelovanjem, mnogo je toga „očišćeno“. Neki
komentatori smatraju da je Ivanovih učenika bilo toliko da ih se može nazvati pokretom.
No što vrijedi biti čist i prazan? Ako se kuća ne napuni Duhom novoga kraljevstva, u njoj
će se opet naseliti zlodusi „i bit će posljednje stanje gore od prvoga.“

Mt 13, 10 – 16: ovaj je odlomak tako

težak da su neki tumači razvili tezu da on
Zadatak: Izdvoji neku od karakteristika Kraljevstva
Božjeg koje Isus opisuje u usporedbama u Mt 13, a
nije bio dio izvornog Matejevog
koja je značajna i za tvoje iskustvo svijeta. Kako bi
evanđelja, nego je nadodan kasnije. No
„staro“ moglo biti „novo“ u tvojoj situaciji? Kako bi
bilo moguće da je to tvoja zadaća? upravo njegova složenost unutar
tekstualne kritike svjedoči o
autentičnosti. Konačno, i Marko ima taj odlomak, i o njemu smo raspravljali u kontekstu
njegova evanđelja i vidjeli neka rješenja. No zanimljivo je da Matej ne ispravlja Marka, što
samo dodaje argumente tezi o autentičnosti. Ne možemo tumačiti da je Isus govorio u
prispodobama kako bi spriječio nečiju vjeru i da bi bez prispodoba ti ljudi vjerovali.
Naprotiv, čini se da usporedbe svojim posrednim načinom komuniciranja (usp. 13, 35!)
trebaju učvrstiti nevjeru i ogorčenost onih koji su već odlučili da ne žele vjerovati u Isusa.

13, 51 – 52: Učenike koji su razumjeli i prihvatili usporedbe o Kraljevstvu, Isus ovdje naziva
„književnicima“ — onima koji znaju zakone Kraljevstva i uče druge i „starom“ i „novom“,
baš kao i Isus sam. Mnogo je više u staroj vjeri nego što se na prvi pogled čini. Dobar teolog
razumije staro, ali zna i kako staro utječe na novo i kako novo nužno proizlazi iz staroga.

Govor o zajednici vjerujućih. Nakon još jednog prikaza Isusove moći kroz veliko čudo
hranjenja mnoštva, kako smo to već vidjeli i opisali u Markovu evanđelju, te Petrove
objave o Isusu kao Mesiji i njegovom gotovo istodobnom nerazumijevanju te uloge, Matej
jedno cijelo poglavlje posvećuje Isusovom govoru o odnosima unutar zajednice vjerujućih.
Time on proširuje Markov naglasak na služenju i ističe elemente toga služenja: najveći su
u Kraljevstvu nebeskome oni koji su u svojoj iskrenosti poput djece. Ali i oni dostojni

128
Kraljevstva Božjega prihvaćaju najmanje, pa i djecu. Biti kamen spoticanja (sablazan) za
nekoga od tih malenih, opasan je posao nedostojan Kraljevstva Božjega. To je izrazito
važan element prepoznavanja autentičnosti u kršćanskoj zajednici. Ako se bolje razmisli,
upravo je odnos „velikih“ prema malenima i nemoćnima pravi pokazatelj ozbiljnosti neke
zajednice, dok je bahatost, zlostavljanje, pa i puko neprimjećivanje malenih, uvijek znak
goropadnosti koja ne prepoznaje Božji autoritet.

Matej nadodaje neke od Isusovih priča, kao što su ona o izgubljenoj ovci koju valja potražiti
iako ih je 99 u toru na sigurnom, koje su zajedničke onima iz Luke. Svatko je važan i
dostojan brige. Prenosi i vrlo zanimljiv primjer
Zadatak: Razmisli o snazi zajednice.
Isusova učenja o karanju brata, koje se događa u tri Kako bi se iz Mt 18 moglo
koraka: 1. suoči se s njim nasamo; ako te ne posluša argumentirati protiv popularne
izjave: ja mogu biti kršćanin i bez
valja dovesti 2. jednoga ili dva svjedoka i 3. ako ni ove
crkve?
ne posluša, onda ga tek valja izvesti pred zajednicu.
Težak Isusov *logion o svezivanju i odriješivanju na zemlji i na nebu (18, 18) mora se čitati
u kontekstu odluke kakvu donese zajednica, nakon što je proveden predloženi postupak
mirenja. Zajedništvo vjerujućih moćno je i ima božanski autoritet, bilo da se radi o procjeni
pojedinaca, bilo da se radi o molitvi. Bog je u iskrenom zajedništvu vjerujućih i daje svoj
amen na njihove odluke. To nije zamišljeno kao prijetnja ili kao posebna božanska moć,
gdje tako posebni ljudi mogu činiti drugima što hoće. Naprotiv, oni koji stoje u Božjem
Duhu i njegovoj riječi, držeći se načina odlučivanja kakav je dostojan Kraljevstva Božjeg,
mogu svoje odluke vidjeti u sklopu Božjeg djelovanja u svijetu, kao čvrste i pouzdane, i ne
moraju, nakon što su ih jednom donijeli, u njih sumnjati.

Velika apokalipsa (Mt 24 – 25). Matej u potpunosti preuzima Markovu „Malu apokalipsu“
u 24. poglavlju, ali je još i upotpunjuje jednim nizom Isusovih učenja u prispodobama.
Isusov je proročki govor o budućnosti potaknut oduševljenjem učenika Herodovim
Hramom. Oni nisu razumjeli što se upravo dogodilo. Isus je, kako ističe Fritz Rienecker, tu
posljednji put u Hramu i nakon svih proročkih događaja koji su se upravo dogodili u Hramu
i govorili mu u prilog, Isus sada iz njega ipak izlazi neprepoznat. Kao da se ispunjava
Ezekielovo proroštvo i Isusovim odlaskom i Božja slava napušta prebivalište koje mu je
pripravio čovjek (Ezekiel 10, 18 – 22). I ponovno se događa da stvari nisu onakvima
kakvima se čine – niti je kamenje slavno, niti je Hram trajan, niti su svi proroci pravi.
Učenici ne dobivaju odgovor na pitanje o kraju svijeta, nego samo popis znakova koji se
mogu činiti suviše općenitima. No njihova je zadaća da bdiju i prate znakove. To bdijenje
Matej razrađuje u prispodobama: bdije se tako što se biva vjernim zadatku kojeg je
„Gospodar“ dao svome sluzi, pa i onda kad se čini da se njegovo izbivanje odužilo. Bdjeti
ne znači samo biti tu, nego biti i proaktivan u čekanju „ženika“ (25, 1 – 12) kako ne bi došlo
do toga da ga se dočeka onako kako ne priliči. Na kraju, čekanje je aktivno. Oni koji
pripadaju u gospodarev dom, dobili su talente koje trebaju ulagati tako da njegov posao
napreduje. Samo očuvati to što je netko dobio, nije dovoljno dobro. I konačno, bdjeti znači
zauzimati se za ono što je ispravno (te stavke zapravo konkretno govore o brizi za male i
obespravljenje, što je u suprotnosti s trčanjem za vlastitim dobitkom, jer tek je služba
najmanjima i djelovanje u skladu s Kristovim nalogom pravo čekanje. Matej time izravno
govori svojim čitateljima i izaziva ih. Oni su ti koji još uvijek čekaju, a nije svejedno kako
čekaju.

Kako smo vidjeli u Marku, taj proročki govor u prvi plan stavlja proroštvo o padu
Jeruzalema pod Titom 70. godine, i nameće pitanje je li Matej pisao prije ili poslje toga

129
događaja. Zato što veliki naglasak stavlja na netrpeljivosti farizeja i kršćana, mnogi autori
smatraju da je Matej pisao pred kraj stoljeća i u vrijeme kad su Židovi anatemizirali
kršćanstvo i izložili ga progonima. No iako je Matejeva apokalipsa „apokaliptičnija“ od
Markove, ni ovdje zapravo nemamo indicija o tome da Matej zna za pad Jeruzalema. S
druge strane, događaji prije Titova ulaska u Jeruzalem, a potom i njegovog potpunog
uništenja, imaju dosta povijesnih poveznica s ovim opisom. Budući da se već u Pavlovim
poslanicama jasno vide razmirice između kršćana iz židovstva i onih iz poganstva, ta se
tema ne mora nužno svrstati na kraj stoljeća.

9.2. Povijesna pitanja u Matejevom evanđelju

9.2.1. Teorija o dvama izvorima

Kako smo već vidjeli, sinoptičko čitanje otkriva da je Matej od Marka preuzeo 97 %
materijala, ali taj je materijal i značajno nadopunio. Teško je prolaziti kroz tekst Matejevog
Zadatak: Razmisli, što ovo govori o mogućem datumu pisanja evanđelja bez obaziranja na te
Matejevog evanđelja? razlike, tako da smo neke od bitnih
Tacit sam napominje da se sprema pisati „o vremenu, koje je
puno nesreća, krvavo od klanja, rastrgano borbama“ (Povijesti I, povijesnih činjenica već dotakli u
2; prijevod s engleskog, dostupno na internetu). prethodnoj cjelini. Ovdje ćemo ih
Vrijeme prije pada Jeruzalema obiluje mnogim strašnim
zapravo prikupiti i samostalno
događajima: 20 000 Židova palo je u ratu sa Sirijcima kod prezentirati.
Cezareje; gotovo je svaki sirijski grad bio podijeljen u dva tabora
između kojih je vladalo smrtno neprijateljstvo; petero se Cezara Ako se priklonimo teoriji da je Marko
izredalo 68. i 69. godine: Neron, Galba, Oto, Vitalije, Vespazijan –
pisao prvi, pa i da je na neki način bio
što je bilo povezano s općim osjećajem nesigurnosti na kopnu i
moru; velika glad pod Klaudijem; potres koji je uništio povod za pisanje drugih evanđelja,
Kapadociju i Malu Aziju za vrijeme Nerona; potom potres koji je onda je činjenica o Matejevom
uništio Pompeje, a i požar u kojem je izgorilo pola Rima. Pred
sam pad Jeruzalema neki je Johanan od Gishale sa svojim
uvrštavanju gotovo cijeloga Marka
pristašama katapultima napao Hram, pa se krv štovaoca i značajna. Već smo ranije vidjeli da su
svećenika slijevala iz Hrama. neki rani crkveni pisci imali problem
Kršćani su prema Isusovim napucima to vidjeli kao znak te su s Markovim evanđeljem i smatrali ga
pobjegli u grčku Pellu u Transjordaniji, tridesetak kilomentara drugorazrednim. No Matejevo
južno od Galilejskog mora.
uključivanje Marka moglo bi biti znak
da je ono što Marko piše doista
vjerodostojno svjedočanstvo iza kojega stoje prvi svjedoci i očevici. Dakako, to je zaključak
iz teorije o dvama izvorima, pod uvjetom da je Matej Isusov učenik.

9.2.2. Teorija o Matejevom prvenstvu (Griesbachova hipoteza)

Osim teorije nastanka evanđelja, koju smo prethodno opisali i kojoj smo se priklonili,
važno je, kad proučavamo Matejevo evanđelje, istaći i drugu teoriju koja Mateju daje
prioritet. Već smo spominjali da je Matejevo evanđelje bilo vrlo prihvaćeno u ranoj crkvi,
pa i do te mjere da je upravo ono zauzelo prvo mjesto u kanonskom popisu novozavjetnih
spisa. S njime otpočinje Novi zavjet!

Potkraj 18. stoljeća, kad su sinoptička razmišljanja bila u povojima, J. J. Griesbach postavio
je hipotezu o Matejevom prvenstvu u pisanju. Njegovu je tezu popularizirao W. R. Farmer
svojom knjigom iz 1964. godine u jeku kritike izvora. Prema toj teoriji, Matej je prvi pisao
svoje evanđelje, Luka je potom doradio upravo Mateja, a Marko je konačno skratio
njihove izvještaje. Kako smo vidjeli, i rani crkveni pisci favoriziraju Mateja, pa bi se to
moglo istaknuti kao argument u prilog Matejevom prioritetu. Ako promatramo Marka iz
perspektive skraćivanja Matejevog evanđelja, razlike koje se vide često će se moći

130
objasniti Markovim priklanjanjem jednom ili drugom evanđelju, odnosno odstupanju od
oba. Marko isto tako obiluje takozvanim redundancijama – nepotrebnim dodatnim
informacijama poput „te večeri, o zalasku sunca“ (Mk 1, 32). Ta bi se fraza mogla objasniti
time da Matej ima jednu (Mt 8, 16), a Luka drugu verziju (Lk 4, 40), a Marko ih sastavlja.
Griesbachova je teorija korisna za objašnjenje gdje se Marko razlikuje, iako se Matej i Luka
podudaraju – Marko bi u tome slučaju odlučivao ne slijediti svoje izvore. Slično bi se dala
objasniti i činjenica da Marko naizmjenice slijedi Mateja pa Luku.

Griesbachova teorija, međutim, ne može objasniti zašto bi Marko izostavio tako puno
važnoga materijala iz drugih dvaju evanđelja – primjerice zgodu o Isusovu rođenju i njegov
gotovo cjelokupni nauk? Ne može ni objasniti zašto bi Luka tako lijepo postavljenu zgodu
o Isusovim učenjima raskomadao i presložio po raznim mjestima u svome evanđelju. I na
kraju, i vjerojatno najvažnije – zašto bi Marko u svoj tekst ubacio dodatne okolnosti, koje
otežavaju čitanje, a koje su i Matej i Luka lijepo objasnili? Zbog svih tih razloga smatramo
da teorija o dvama izvorima (Markovom prioritetu i izvoru Q) ostaje još uvijek logičnija
kao teorija za nastanak evanđelja, a potpomognuta je činjenicom da su i rani crkveni pisci
oko tog prioriteta zapravo neusuglašeni.

Razlozi za Matejev kanonski prioritet. Vjerojatnije je da se mogu naći drugi razlozi za

Matejevu popularnost. Već smo razmatrajući Marka primijetili da rani crkveni pisci nisu
bili oduševljeni njegovim uratkom. Nije teško zamisliti zašto. Marko portretira Isusa kao
tajnu koju tek rijetki stvarno prepoznaju. Ako ćemo iskreno govoriti, u Markovom
evanđelju nitko stvarno ne poznaje Isusa i ne vjeruje mu. Čak su i žene kod praznog groba
pune straha i nevjerice. To nikako nije poruka koja potiče vjeru. Vidjeli smo da, naravno,
to itekako ima smisla ako Marka ne gledamo kao „evanđelje“ nego kao paraboličku
propovijed! Nasuprot tome stoji Matejevo evanđelje koje predstavlja Isusa kao novoga
Mojsija koji donosi novo Petoknjižje, novo učenje, i koji temeljito preispituje dogme na
temelju Staroga zavjeta, jer on jest Mesija i ima svu moć na nebu i na zemlji. Njegovo je
Kraljevstvo s njim sišlo na zemlju.

Isus je i ispunjenje svih proročkih predskazanja i obećanja. Matej naslanja svoju zgodu o
Isusu upravo na taj proročki govor o njemu i na taj način spaja Stari zavjet s Novime. To je
za kršćansku crkvu u drugoj polovici prvoga stoljeća, kako ćemo vidjeti u drugom dijelu
udžbenika, veliko pitanje i ostat će veliko pitanje u stoljećima koja slijede: na koji je način
Izrael uključen u novi poredak u Kristu? Je li sve staro prošlo i više se ne spominje? Koja je
uloga Zakona danog po Mojsiju? Matej daje svoje odgovore na to pitanje postavljajući se
između staroga i novoga. Ono staro preduvjet je novoga, kao što je novo izraslo iz staroga
i ispunilo ga. Dobar je „književnik“ onaj „koji je postao učenikom kraljevstva nebeskog“ pa
koji „kao dobar domaćin iz svoje riznice vadi i novo i staro“ (Mt 13, 52). I apostolski vođe
u Matejevom evanđelju imaju svoju ulogu i čast. Oni su poučeni od Isusa. Njihovo je
svjedočanstvo o Isusu čvrsto. Oni su arhetip pravih učenika i izvor svakog znanja o Isusu i
vjere u njega pa zato i primjer za kojim se treba povoditi.

9.2.3. Tko je Matej koji piše evanđelje i kome ga piše?

Gore navedenoj argumentaciji svakako bi išlo u korist kad bismo sa sigurnošću mogli reći
da je Matej zapravo Isusov učenik te i sam apostol. No, nažalost, niti o njemu niti o
njegovim prvim primateljima ne možemo puno toga reći s potpunim povijesnim
pouzdanjem. Za to su naši izvori suviše škrti i ostaje nam zapravo pažljivo povijesno
proučavanje evanđelja kako bismo pronašli pokazatelje.

131
„Evanđelje za Židove“: Već smo spominjali da je Matejevo evanđelje usmjereno na
židovsku Bibliju i ispunjenje obećanja Židovima. Matej isto tako nema potrebu
pojašnjavati i prevoditi tehničke termine židovske religije, jer zna da njegovo čitateljstvo
to razumije (za razliku od Marka koji prevodi i Luke koji često ni ne navodi aramejski tekst,
nego odmah prijevod). Tako možemo reći kako je autor Matejevog evanđelja Židov u
židovskom okruženju. Wenham i Walton u prilog tome ističu i njegov ambivalentan stav
ljubavi i mržnje prema farizejima i pismoznancima.

Sam bi Matej, ako je bio Isusov učenik, bio Levi, carinik i sin Alfejev (Mk 2, 14 i 3, 18 usp. s
Mt 9, 9 i 10, 3). U Matejevom evanđelju taj je carinik identificiran kao Matej, a ime Levi se
ne spominje. To bi definitivno moglo ukazivati na to da je autor doista taj Isusov učenik i
to, dakako, ima puno utjecaja na značaj Matejevog evanđelja. Ono bi, uz Ivanovo, bilo
jedino koje je sastavio netko iz najužeg Isusova kruga. Matejevo bi evanđelje u tom slučaju
bilo i evanđelje koje je, kako je to tvrdio Papija, napisano najprije na aramejskom jeziku
pa poslije prevedeno na grčki. Taj bi proces mogao objasniti i stil i jezik koji su puno bolji
od Markova.

9.2.4. Datum nastanka Matejevog evanđelja

Puno se raspravlja i o datumu nastanka Matejeva evanđelja. Oni koji u prvi plan stavljaju
raspravu sa Židovima koji ne primaju Krista kao Mesiju, htjeli bi nastanak staviti potkraj 1.
Zadatak: Pročitaj Mt 17, 24 – 27 u kontekstu stoljeća i povezati ga sa židovskim saborom
stalnog natezanja Židova s Rimom oko u Jamniji oko 90. godine pr. Kr., kad se
opravdanosti plaćanja poreza. Kako bi to moglo pitanje Isusa kao Mesije konačno raspravilo
pomoći diskusiji o ranom nastanku Matejeva
i kad je židovska zajednica izopćila
evanđelja?
kršćansku crkvu iz svog okrilja. No rasprave
među Židovima oko Isusa Mesije postoje koliko i prva kršćanska crkva u Jeruzalemu, a
opustošenost Jeruzalema i seljenje centra kršćanske vjere na zapad zapravo pogoduje
teoriji o ranijem nastanku jer Matej, kako smo vidjeli, piše za židovski kontekst i, postoji
mogućnost, na njihovom jeziku, a to bi datum nastanka stavilo nakon Markovog
evanđelja, ali prije pada Jeruzalema u 70. g. po Kr.

9.4. Matej za danas

Onaj koji je ispunio starozavjetna obećanja. Vidjeli smo da Marko za Isusa koristi nekoliko
imena te smo razmatrajući značaj tih titula zaključili kako Marko želi da njegovi čitatelji
otkriju mesijansku tajnu i imaju povjerenja u Isusa i u teškim i po život opasnim trenucima.
Matej, pak, ostaje pri Markovoj prvoj tituli Sin Božji. On ne uvodi nepoznanicu. Isus u
Matejevom evanđelju ima božansku vlast koja podrazumijeva mesijanstvo kao Isusov
odnos prema Bogu. Isus jest Božji Mesija koji ispunjava starozavjetna obećanja, uvodi
obećano Kraljevstvo Božje kroz svoju javnu službu, ali i, kako je to Pismo najavilo a rijetki
spoznali, mora proći kroz patnju i smrt. No tu nije kraj. On kao Bog donosi i uskrsnuće i
konačnu Božju vladavinu. Kao „Mesija, Sin Božji,“ Isus tako uvodi i vrijeme obnove. On je
u tom smislu novi Mojsije koji predvodi novi i konačni izlazak Božjega naroda iz njegovog
trajnog stanja duhovnog ropstva. Negdašnje izbavljenje iz Egipta tako je samo slika ove,
još uvijek buduće, slave potpunog izbavljenja djece Božje iz ropstva grijehu i smrti.

Iako Matej svjedoči o Mesijinu predpostojanju (vidi 2, 4; 22, 41), jasno je da ta tema nema
prioritet za njegovo evanđelje. Njemu je puno važnije Isusovo zemaljsko poslanje koje vidi
kao ispunjenje proročke riječi i Božjega obećanja. Raspeće i smrt ne niječu Isusovo

132
božanstvo, nego ga kao predskazani u Izaijinoj knjizi o Sluzi patniku, samo potvrđuju kao
vječnoga božanskoga kralja (27, 11. 29. 37. 42).

Učitelj. Mesija očituje Božju volju, on uči ljude Božjem putu. Prema strukturi evanđelja,
koju smo ranije prepoznali u
Zadatak: „Isus je za mene jedan od velikih svjetskih Mateju, očitom postaje i ova
učitelja,“ rekao je Mahatma Gandhi u prošlom stoljeću i Mesijina uloga: pet velikih cjelina
time zapravo pogodio bit načina na koji su Isusa gledali
njegovi suvremenici. Liberalna je teologija Isusa svela na
Isusovog govora otkriva Mesiju kao
učitelja morala i kao takvoga ga je mogla prihvatiti. onoga koji ljudima otkriva Božju
Pročitaj ponovno Propovijed na gori (Mt 5 – 7) pa pokušaj mudrost (vidi pgl. 5 – 7; 10; 13; 18;
odgovoriti na pitanje je li Isus doista „samo“ učitelj poput 24 – 25). Konačno je i od proroka
drugih. Razmisli o zahtjevima koji se nalaze u toj
najavljen zadatak Mesije da
„propovijedi“. Jesu li realni i možemo li očekivati da će ih
ljudi moći ispuniti? naviješta „Radosnu vijest
siromasima.“ Ta je Radosna vijest
da ljudi imaju pristup Bogu i njegovom životu. Isusove ih pouke vode u život. Mnogi
suvremenici spremno prepoznaju Isusa i priznaju mu ulogu „velikog učitelja,“ pa čak i ako
nisu kršćani. No, iako je Mateju Isusova učiteljska služba vrlo važna, ona ni izbliza nije
njegova jedina i presudna služba. Isus učitelj samo je preduvjet za razumijevanje zahtjeva
Kraljevstva nebeskog koji, ako se poslušaju, na kraju proizvode nevjerojatno ispunjenje
Božjih obećanja u stapanju neba i zemlje po Isusu, Mesiji.

Učenici. Uloga učitelja i njegovih učenika kod Mateja je toliko naglašena da su neki
smatrali i kako je „Maththaios“, Matejevo ime na grčkom jeziku, možda aluzija na
krakteristiku Isusovih sljedbenika kao „učenika“ – tj. „mathētes“. No tako, čini se, više
razmišljaju ljudi kojima je grčki ipak strani jezik. Pod radikalnim zahtjevom za pravednost
(5, 17 – 20) i ljubav (22, 37 – 40), Matej opisuje bit kršćanskog etičkog života. Nema
nasljedovanja Krista bez radikalne i potpune poslušnosti Isusovim zahtjevima. Samo
takvim potpunim prilagođavanjem vlastitoga života Isusovim učenjima netko može
postati njegov „učenik.“ Biti učenikom, centralna je tema evanđelja, što je očito i u
zaključku, u Velikom poslanju (28, 18 – 19): „Idite i učinite učenicima sve narode...“

Evo nekih obilježja koja imaju pravi učenici:

— Isusovi su učenici potpuno predani njegovim zahtjevima. Povremeno u evanđelju Isus

ističe nužnost takvog predanja tako što pred
Zadatak: Opiši svojim riječima što znači... ljude postavlja radikalan zahtjev (vidi bogatog
1. ...da Isusov učenik mora biti potpuno
predan njegovim zahtjevima?
mladića; ili 6, 25 – 34; 8, 21 – 22; 10, 21 – 22),
što nekad znači odbacivanje, a nekad i
2. ... da se Isusov učenik mora držati učenikovu samoću u odnosu na svijet oko
njegovih etičkih zahtjeva (Koji su to
njega. Nasljedovanje Krista, učenika može
njegovi zahtjevi? — Ukoliko ne znaš,
podsjeti se čitajući Mt pgl. 5 – 7). skupo stajati. Zbog Krista sve ostalo gubi
vrijednost: posao 9, 9; obitelj 10, 34 – 39;
ekonomska sigurnost (19, 16 – 30); udobnost (8, 18 – 22; 23, 34 – 36) ili prihvaćenost u
društvu (10, 24 – 25).

— Isusovi se učenici drže Isusove etike. Ni jedno drugo evanđelje ne govori toliko o
etičkim zahtjevima nasljedovanja Krista kao Matejevo. Među zahtjevima koji se spominju
najčešće su poniznost (5, 3; 16, 24 – 27), mirotvorstvo (5, 9. 38 – 42; 17, 24 – 27; 22, 15 –
22), iskrenost (5, 33 – 37), zadovoljstvo onime što se ima (6, 19 – 34), poslušnost Bogu (10,
26 – 33), izdržljivost (24, 36 – 25,46). Pravednost i ljubav, a ne kakva životna filozofija ili

133
izvanjski vid pobožnosti, najbolji su pokazatelji pravoga nasljedovanja Krista u životu
čovjeka.

— Isusovi učenici primaju Božja obećanja. Onima koji se radikalno drže Kristovih zahtjeva,
pa nekad, naizgled, i na vlastitu štetu, u Zadatak: Promislite o suvremenoj težnji da sve bude
pomoć obilno dolazi Božanska instantno i bezbolno. Ljudi ne vole patiti. Biblijski
pravednost i ljubav. Božja se obećanja princip ipak počiva na arhetipu Isusove patnje i tvrdi
za ovaj život, ali i onaj koji dolazi, obilno da nema trajne vlasti i veličine bez žrtve i patnje, pa i
izlijevaju na takve hrabre ljude. Isus im smrti.
Probajte domisliti tu tvrdnju! Razmislite, na primjer,
u Matejevu evanđelju obećaje brigu za kako zapravo uvijek „uskrsnuću“ naših odnosa, koji
tjelesne potrebe (6, 33; 19, 29), odmor su uništeni prijevarama i razočarenjima, mora
za dušu (11, 29) i stalnu vlastitu prethoditi nečija „smrt“ – to jest netko mora
prisutnost (28, 20). Što se budućnosti „pogaziti“ sebe da bi se moglo obnoviti zajedništvo.
tiče, učenik se ne mora bojati Božje
osude (6, 1; 10, 40 – 42; 20, 1 – 16) te mu je obećan vječni život (19, 29) i zajedništvo za
stolom s Ocem i Kristom (26, 27 – 29).

Onaj koji uvodi Kraljevstvo nebesko. Isus kao Mesija uvodi Kraljevstvo Božje. To je bilo
proročko obećanje. U Mateju, Mesija Božje Kraljevstvo uvodi u tri faze: najprije kroz svoju
javnu službu u kojoj naviješta da se „približilo“ Kraljevstvo Božje (4, 17), ali u
propovijedanju i iscjeljivanju onih koje je Isus sretao ono se tek djelomično objavljuje.
Sasvim neočekivano, a za mnoge Židove možda i neprimjereno, Isus uvodi Kraljevstvo
Božje i kroz svoju patnju i smrt, ali konačno i kroz Božju potvrdu njegove službe Bogu –
kroz uskrsnuće. Zanimljivo je u tom smislu uočiti da je Matejev uobičajeni termin za tu
božansku stvarnost, koja se spustila među ljude, Kraljevstvo nebesko. Ono što je Božje,
što je njegova sfera vladanja, spustilo se među ljude, ali ne bez patnje i konačnog i
ekstremnog davanja sebe.

Kršćansko vjeroispovijedanje. Događaji oko Kristove smrti i uskrsnuća bili su presudni za

prva formalna vjeroispovijedanja kršćana, jer su tako važni da sačinjavaju temelj kršćanske
vjere. Kršćanska su vjeroispovijedanja nastajala
da bi svaki krštenik izrazio temelj svojega Zadatak: O kojim područjima vjere govori
vjerovanja u raspetog i uskrslog Krista, kao Sina
Boga Oca, Stvoritelja, koji će ponovo doći suditi
živima i mrtvima. Pogledajmo Nicejsko
vjeroispovijedanje, koje u biti prihvaćaju sve
kršćanske crkve, pa pokušajmo u njemu pronaći
temeljne elemente kršćanske teologije.
Vjerujem u jednoga Boga
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje,
svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista,
jedinorođenoga Sina Božjega.
Rođenoga od Oca prije svih vjekova.
Boga od Boga, svjetlo od svjetla,
pravoga Boga od pravoga Boga;
Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem,
po kome je sve stvoreno.
Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja
sišao s nebesa.
I utjelovio se po Duhu Svetom
od Marije Djevice
Nicejsko vjeroispovijedanje? Označi točne
odgovore.
• O duhovnim darovima
• O Bogu Ocu (striktna teologija)
• O ulozi spolova u crkvi
• O crkvi (ekleziologija)
• O Kristu (kristologija)
• O hijerarhijskom poretku
• O Duhu Svetome
(pneumatologija)
• Protiv evolucije
• O Drugom Kristovom dolasku
• O novom nebu i novoj zemlji
(eshatologija)
• O ljudskoj palosti i načinu
spasenja (soteriologija)
Zadatak: Razmislite koje bismo članke
danas voljeli imati u jednom općem
kršćanskom vjeroispovijedanju? Jesu li ovi
„stari“ dovoljni ili ne? Argumentirajte!

134
 i postao čovjekom.
Raspet također za nas
Pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.
I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.
I uzašao na nebo sjedi s desna Ocu.
I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve,
i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca;
koji izlazi od Oca i Sina.
Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi;
koji je govorio po prorocima.
I u jednu svetu, sveopću i apostolsku Crkvu.
Ispovijedam jedno krštenje za otpuštenje grijeha.
I iščekujem uskrsnuće mrtvih.
I život budućega svijeta.

Dakako, Nicejsko vjeroispovijedanje jezgrovito govori o važnim područjima našega

vjerovanja (točni su odgovori u gornjem okoviru oni koji u zagradi imaju naziv područja
teologije koja se njima bave), ali to je vjeroispovijedanje posebno zato što najviše govori
o Isusu, njegovom odnosu spram Boga Oca i njegovoj spasenjskoj službi spram čovjeka.
To nas ne čudi, budući da je od početaka crkve do vremena nastanka tog
vjeroispovijedanja u 4. stoljeću, bilo različitih dilema oko osobe Isusa Krista. Rani su se
kršćani pozivali na evanđelja da bi izrazili svoju vjeru.

Knjiga Isusove patnje. Svim je evanđelistima zajednička pripovijest o Isusovoj patnji i ona
zauzima najveći dio njihovih evanđelja. Kroz svoju smrt, Isus ispunjava sve preduvjete za
ponovno povezivanje Boga s ljudima. Osobito u Velikom poslanju (28, 16 – 20) postaje
jasno da upravo Isusova patnja i smrt otvaraju vrata ljudskome uskrsnuću u sasvim novo
kraljevstvo. Ni u Matejevu evanđelju ne manjka dokaza da Bog u svakoj situaciji opravdava
i podržava službu svojega Sina tako što mu daje vlast nad bolešću, demonima i smrću te,
konačno, i „svu vlast na nebu i na zemlji“.

Za daljnje proučavanje

J. Brnčić: Zrno gorušičino: Hermeneutičko čitanje odabranih biblijskih perikopa, Ex Libris,

Rijeka, 2013.

M. Cifrak: „‚Nova‘ pravednost ili pravednost u obilju više (Mt 5, 20)!?“ u: Bogoslovska
smotra, 78/1 (2008.).

B. Duda: Isusov križni put i sedam riječi na križu. Zagreb: KS, 1990.

I. Dugandžić: „Isusov stav prema Zakonu (Mt 5, 17 – 19)“ u: Bogoslovska smotra, 59/2
(2004.).

I. Dugandžić: „Kršćanski moral i Isusova etika. Posebnost Isusove etike u usporedbi s

općom racionalnom etikom“ u: Bogoslovska smotra, 66/4 (1966.).

R. T. France: Evanđelje po Mateju. Daruvar: Logos, 1997.

J. Fućak: Događaj Isus Krist. Uvod u teologiju NZ. Zagreb: KS, 1985. i 1990.

J. Fućak: Uvod u teologiju sinoptika. Zagreb: KS, 1973.

C. Gemf: Jesus Asked What He Wanted to Know. Grand Rapids: Zondervan, 2003.

135
J. Gnilka: Teologija Novoga zavjeta. Zagreb: KS, 1999.

J. B. Green, S. McKnight, I. H. Marshall: Dictionary of Jesus and the Gospels. Downers

Grove / Leicester: IVP, 1992.

Guy, H. A.: The Acts of the Apostles. London: Macmillan, 1959.

J. D. Kingsbury: Matthew as Story. Philadelphia: Fortress, 1986.

B. Lujić: „Govor na gori: Isusov odnos prema Tori i prorocima“, u: Teološka promišljanja o
knjizi Isus iz Nazareta Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. (priredio Ivica Raguž). Zagreb:
KS, 2009.

B. Lujić: „Ljubav prema neprijatelju: Vrhunac Isusove poruke (Mt 5, 43 – 48), u: Govor na
gori (Mt 5 – 7). Egzegetsko-teološka obrada“: Zbornik radova s međunarodnoga
znanstvenog skupa Split, 12. – 13. prosinca 2003., ( M. Vugdelija, ur.) Split: 2004.

J. Moltmann: The Way of Jesus Christ. New York: Harper / Collins, 1990.

R. H. Mounce: Matthew. San Francisco: Harper & Row, 1985.

J. Neussner: Rabin razgovara s Isusom. Zagreb: KS, 2018.

A. Rebić: Blaženstva. Zagreb: KS, 1996.

A. Rebić: „Isusova nova pravednost: 'Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se

nasititi?' (Mt 5, 6)“, u: Govor na gori (Mt 5 – 7). Egzegetsko-teološka obrada. Zbornik
radova međunarodnog znanstvenog skupa Split, 12. – 13. prosinca, 2003. (M. Vugdelija,
ur.) Split: Služba Božja, 2004.

D. Smith: Commentary on the Four Gospels – Mark-Luke. New York: Doubleday, 1928.

J. R. W. Stott: Kršćanska kontrakultura. Zagreb: KS, 1984.

136
137
10.
Evanđelje po Ivanu: dobra vijest za nove generacije
U ovom poglavlju:
✓ upoznajemo sadržaj Ivanova evanđelja
✓ razmišljamo o nužnosti još jednog evanđelja
✓ raspravljamo o nužnosti evanđelja za generacije rođene u crkvi
✓ razmišljamo o Radosnoj vijesti za danas

Uvod
Komentari na Ivanovo evanđelje često počinju poznatom Origenovom procjenom da je
to evanđelje kao more: u njemu se igraju oni koji ne znaju plivati, a oni koji znaju, mogu
i duboko roniti. To evanđelje lako uspostavlja prisan odnos sa svim čitateljima. No, čim
se čovjek počne baviti Ivanovim evanđeljem, ono najprije nametne teška povijesna
pitanja poput onoga je li Ivan na kraju stoljeća imao potrebu ispravljati sinoptička
evanđelja kad se njegov tekst toliko bitno razlikuje od sinoptika. No slijedeći naš ustaljeni
raspored izlaganja materije, suzdržat ćemo se od tih zanimljivih pitanja i najprije se
upoznati sa sadržajem Ivanova evanđelja. Tako ćemo biti spremniji za diskusiju o
najboljim povijesnim opcijama za rješavanje književnih problema koja će potom
uslijediti.

Samo čitanje Ivanova evanđelja zanimljivo je iskustvo. U njemu se izmjenjuju odlomci

jednostavne naracije s, na prvi pogled, zbunjujućim teološkim raspravama koje su, pak,
često poantirane nekim upečatljivim retkom, vrijednim da ga se nauči napamet. Na
primjer, susret s Nikodemom na početku 3. poglavlja završava diskusijom o tome je li
Isus došao suditi svijet ili nije, a onda u tome odlomku nalazimo fenomenalnu rečenicu:
„Jer je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan
koji u nj vjeruje, nego da ima život vječni!“ Teme su u Ivanovom evanđelju isprepletene
i nekad se ponavljaju i nakon drugih podužih umetnutih diskusija. Nije čudo što su mnogi
smatrali kako je upravo Ivanovo evanđelje pravi uvod u razumijevanje evanđelja uopće
i kako bismo, da nije pisano tako kasno i u vrijeme kad su se sinoptici već dobro udomaćili
u crkvi, zbog njega vjerojatno ostali bez svih drugih evanđelja.

10. 1. Književna i teološka pitanja

10.1.1. Struktura Ivanovog evanđelja
Popularno je još od sredine prošloga stoljeća, a po uzoru na veliki komentar Raymonda
Browna, američkog rimokatoličkoga svećenika, dijeliti Ivana na dva dijela – Knjigu znaka
(poglavlja 1 – 12) i Knjigu slave (poglavlja 13 – 21). I to ima smisla jer, doista, uz već
spomenute teološke rasprave u prvih 12 poglavlja, upravo čudesna Isusova djela nose
ovo evanđelje. Kroz čuda, koja Ivan odabire nazvati znacima (i od toga u evanđelju nikad
ne odustaje), Isus se pokazuje kao Bog i to od samog početka pa do kraja. Čuda na neki
način kulminiraju u 12. poglavlju, u zgodi o Lazarovom uskrsnuću. A Ivan završava svoje
evanđelje pozivom čitateljima da prepoznaju znak u Isusovim čudesnim djelima jer je
kroz njih pokazao i dokazao da je Mesija, Sin Božji, te da je dostojan njihova povjerenja
(20, 30 – 31). M. C. Tenney dodatno je uočio i da Ivan od svih Isusovih čuda – a rijetka se
podudaraju s nekima od onih koja smo vidjeli u sinoptičkim evanđeljima – odabire točno

138
sedam. Taj bi broj, posebno ako se evanđelje čita u svezi s Otkrivenjem, koje moguće
piše isti Ivan, bio od posebna značaja i ukazivalo bi na puninu Isusove samoobjave kao
Boga. Broj 7 u židovstvu je uvijek broj božanske punine.

U tako postavljenoj strukturi, Ivan bi na svoju Knjigu znaka nadovezao, kako je i red u
evanđeljima, poduži navještaj Isusove patnje. I doista, 12. poglavlje počinje događajima
u sobi na katu gdje Isus sa svojim učenicima blaguje posljednju večeru. Ta je podjela
jednostavna i neposredna, ali na neki način zapostavlja druge važne stvari u Ivanovom
evanđelju. Ako pogledamo Brownov komentar, vidjet ćemo da podstruktura koju
prepoznaje u evanđelju i nije tako upečatljiva ili, pak, uvjerljiva. Ono što Brown naziva
Knjigom slave, više je Knjiga patnje, a u njoj se mnogo naracijskog prostora daje trećem
dijelu Ivanova evanđelja koji se strukturalno izdiže iz Knjige patnje: u pitanju su poduži
Isusov monolog i molitva, stavljeni u kontekst Posljednje večere (Iv 13 – 17). Taj je dio za
Ivanovo evanđelje toliko specifičan da bi trebao dobiti istaknuto mjesto u bilo kojem
pokušaju strukturiranja evanđelja.

Nije čudo da se tumači muče s tim, u isto vrijeme, i jednostavnim i kompliciranim

evanđeljem. Evo još jedan primjer za to: Ivan je poznat po svom jednostavnom jeziku.
On svoje evanđelje piše koristeći nešto više od 600 riječi, a to je višestruko manje od
onih tri do pet tisuća riječi koje, prema podacima s interneta, trebamo za
sporazumijevanje na nekom jeziku. To me podsjeća na moto jedne londonske teološke
ustanove: „Moramo nešto duboko razumjeti, ako to želimo drugima prenijeti
jednostavno!“ Tako nas Ivan uvlači u Isusov život svojom jednostavnošću, ali nas onda
ostavlja zbunjenima dubinom onoga što je izrekao, a možda čak i uplašenima da ćemo
se u toj dubini i utopiti. Zato se komentatori i muče sa strukturom evanđelja. Na prvi
pogled ona je, kako je to predložio Brown, doista jednostavna, ali je s druge strane i vrlo
komplicirana jer svaki komentator mora izaći na kraj s tom dubinom evanđelja i
slojevima smisla i značenja, njihovim prostranstvima i preklapanjima. Velika je
vjerojatnost da pri tom neće uspjeti pohvatati sve konce koji su bitni za te evanđeoske
zgode, nego će se pogubiti u novim perspektivama. To se vidi i kod Browna, ali i kod
novijih prijedloga tumačenja, poput onoga W. Loadera.

Zato će i naš pristup biti jednako tako i jednostavan i kompliciran, daleko od savršenog,
ali je barem naš vlastiti pokušaj da se suočimo s jednostavnošću i dubinom Ivanovog
evanđelja. Modificirat ćemo Brownov pristup utoliko što ćemo smatrati da se evanđelje
mora čitati kao trodjelno, a ne dvodjelno, djelo i dijelove ćemo imenovati kao: Knjigu
znaka (poglavlja 1 – 12); Knjigu oporuke (poglavlja 13 – 17); i Knjigu vječnoga života
(poglavlja 18 – 21). Zadnju cjelinu naslovili smo Knjiga vječnog života zato što je ne
možemo zvati Knjigom patnje s obzirom na to da Ivanova Muka Isusa, zapravo, u svakoj
situaciji čini nadmoćnim i on je taj koji vodi događaje oko vlastitog smaknuća. Cijeli je
tekst usmjeren na uskrsnuće i štovanje Isusa kao Božjega pomazanika. Zato smo,
gledajući, na neki način, ta poglavlja iz perspektive njegova zaključka – što je također
zanimljivo jer nijedno drugo evanđelje nema zaključak poput ovoga –u njima prepoznali
temu vječnoga i pravoga života koji dolazi s uskrsnućem nakon kratke nevolje i vjere u
Isusa.

Velike cjeline trebaju se podijeliti na manje cjeline, pri čemu je *inclusio značajno
obilježje Ivanovog stila, kako je primijetio Brown. Ivan često cjelinu počinje riječju ili
rečenicom koju ponavlja na kraju cjeline, primjerice: zgoda u Kani Galilejskoj (Ivan 2)
počinje i završava spomenom Isusove majke; zgoda o Samarjanki u Ivanu 4 završava u 4,

139
42 (a ne u 4, 30 kako se često zna vidjeti u komentarima) i uključuje Isusov govor o žetvi
jer Ivan tu zadnji puta spominje Samarjanku, i tako dalje. Podjela veće cjeline na manje,
težak je zadatak, kako se opet vidi iz komentara. To zacijelo ima veze s prepoznavanjem
glavne teme i sporednih tema i to ovisi o tome koliko se duboko zagrabilo u Ivanovo
more povijesti i simbolike. Brown ne pokušava naći razvoj teme u Ivanovom evanđelju
pa su teme u njegovoj podjeli nepovezane.

Prolog (1, 1 – 18)

Knjiga znaka (1, 19 – 12, 50)

1. prvi dani objave o Isusu (1, 19 – 1, 51)

2. od Kane do Kane (2, 1 – 4, 54)

3. Isus i židovski blagdani (5, 1 – 10, 42)

4. Isusov se čas približio (11, 1 – 12, 50)

Knjiga slave (13, 1 – 20, 31)

1. Posljednja večera (13, 1 – 17, 26)

2. Muka (18, 1 – 20, 29)

3. zaključak Knjige slave (20, 30 – 31)

Epilog (21, 1 – 25)

Kao temu koja vodi strukturu Ivanovog evanđelja, za naš pokušaj strukturiranja
prepoznali smo Isusov poziv na vjeru. Ukazujući na stupnjeve razvoja vjere, odnosno
ljudskog odgovora na božanski poziv, naša bi podjela izgledala ovako:

1, 1 – 4, 54 – početak vjere: tradicija, svjedoci i susret s Isusom

5, 1 – 12, 50 – dilema vjere: vjerovati Isusu ili gledati kako ga ubiti

13, 1 – 17, 26 – ostati u vjeri: zajednica vjerujućih

18,1 – 21, 23 – vjerovati bez gledanja

21, 24 – 25 – epilog: očevidac daje garanciju o istinitosti napisanoga

10.1.2. Kroz Ivanovo evanđelje

1. Početak vjere: tradicija, svjedoci i susret s Isusom (1, 1 – 4, 54)
Komentari obično ističu dio Ivan 1, 1 – 18 kao Prolog Ivanovog evanđelja. To je doista
interesantan uvod u evanđelje i drukčiji od onih na koje smo navikli kod sinoptika. Taj je
uvodni tekst specifičan i teolozi su ga identificirali kao himnu, ili ranokršćansku pjesmu,
koju Ivan samo preuzima, ili, možda, kao njegovu vlastitu poetsku kreaciju. Mi smo skloni
tu pjesmu o uzvišenoj Božjoj riječi ipak vidjeti kao tradiciju o uzvišenom Isusu, kakva je
vjerojatno bila dobro poznata Ivanovim čitateljima. To je podcrtano činjenicom da Ivan

140
u tekst himne iznenada unosi neke svoje komentare, koji se samo na prvi pogled čine
sasvim suvišni i smetaju usredotočavanju na uzvišenog Krista i njegov dolazak na zemlju.
Komentatori umetke obično tumače time da Ivana smeta slavljenje Ivana Krstitelja u
crkvama za koje piše svoje evanđelje, pa ne može niti tu uzvišenu himnu izreći, a da ne
otpočne debatu s pristašama Ivana Krstitelja. Takvo se tumačenje, kako ćemo kasnije još
vidjeti, temelji na mogućoj povijesnoj rekonstrukciji: Ivan piše i za ljude iz Efeza, a tamo
su postojali neki koji su poznavali samo krštenje Ivana Krstitelja. Oni se spominju u
Djelima 19. Pavao ih nalazi na svom trećem misijskom putu, kad stiže u Efez i tamo duže
vrijeme djeluje. No epilog Lukine zgode u Djelima jest taj da je ta grupa bila mala („svega
dvanaest ljudi“ 19, 7) i da su se svi krstili „u ime Gospodina Isusa.“ I kad Pavao na njih
položi ruke, „siđe na njih Duh Sveti.“ Ako taj tekst u Djelima uzmemo u obzir, onda Ivan
doista ne bi više trebao imati problema s učenicima Ivana Krstitelja. Zapravo je tu nešto
drugo na stvari i jako je važno kad Ivan tako velik naglasak stavlja na diskusiju o Krstitelju.
Ovdje o tome ne možemo mnogo raspravljati, ali smatram kako bi Ivanova himna i
njegovi urednički umeci zapravo mogli i naglašavati, i na svoj način obraditi, početak
Markovog evanđelja. Ondje smo vidjeli da Marko prikazuje skrovitog Isusa, nekoga tko
se teško prepoznaje u kakofoniji ljudskih očekivanja, vrijednosti, reakcija i glasova.
Markov je Isus običan Galilejac, kojega, k tome, Ivan krsti, a on je markantan i prepoznat
kao prorok. Ništa u toj sceni susreta Isusa i Ivana u Markovom evanđelju ne upućuje na
to da bi Isus mogao biti poseban. Tek kad uzvjeruju, ljudi počinju shvaćati da je Isus
doista Mesija koji se prilično razlikuje od njihovih očekivanja. Marko namjerno slika taj
kontrast između slavnog Krstitelja i običnog Isusa. I u Ivanovom evanđelju isto se tako
slika razlika između Ivana Krstitelja i Isusa, ali iz drugog ugla. Ivanovi čitatelji već znaju
da je Isus uzvišen iznad svih. Oni to pjevaju na svojim sastancima, vjerojatno i napamet
riječima te himne. I zato je toliko čudno što Ivan silno naglašava Krstitelja kao svjedoka
Isusova božanstva da se ne libi ni prekinuti tijek tog uzvišenog teksta.
Svjedok i svjedočenje tako se nameću kao bitna tema za Evanđelje po Ivanu. Svjedoci su
važni u formiranju vjere. Oni svijetle, ali ta je svjetlost u njima samo odraz prave i jedine
svjetlosti – vječnoga, uzvišenoga, jedinstvenoga Božjega Sina. Kad se gleda iz te
perspektive, himna o uzvišenom Kristu postaje više od prologa. Ona je početna lekcija
koja se temelji na primjeru toga koliko je Krist različit od onih koji za nj svjedoče. Doduše,
Ivan Krstitelj je i prema Isusovu svjedočanstvu „najveći među rođenima od žene“ (Lk 7,
28; Mt 11, 11), ali je i on ipak samo svjedok. On je tek znak koji ukazuje na pravu
stvarnost i veličinu, na vječnoga Krista. Znak može biti veličanstven i lijep, ali kad čovjek,
primjerice, naiđe na znak koji nosi ime grada u koji bi želio ići, ne ostaje sjediti uz njega
kao da je već stigao na odredište. Naprotiv, znak ga motivira da krene dalje, prema
mjestu na koje znak upućuje.
Zanimljivo je da će čitava cjelina, u granicama koje smo joj dali, nositi tu poruku. Najprije
učenici Ivana Krstitelja na temelju njegova svjedočanstva odlaze za Isusom (1, 35 – 51),
zatim Marija preuzima ulogu znaka kad u Kani, na svadbi, poziva poslužitelje da učine
„sve što vam rekne“ (2, 5). Ivan Krstitelj sam podcrtava svoju ulogu znaka govoreći da
nije njegovo da se s Isusom bori za prevlast (3, 22 – 36): „On mora rasti, a ja se moram
umanjivati.“ I Samarjanka u 4, 1 – 42 slična je svjedokinja za Isusa. Kao žena sumnjivog
karaktera – to što je imala šest muževa obično se tako tumači – ona ipak nije samo
obraćenica. Isus joj obećava „živu vodu,“ ali i više od toga. On joj kaže: „Tko pije od vode
koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat
će u njemu izvorom žive vode što struji u život vječni“ (4, 14). Kad Samarjanka spozna da
je Isus očekivani Mesija, postaje njegovom svjedokinjom, a sav grad, na temelju tog
svjedočanstva, hrli van, na studenac, vidjeti ga (4, 30). Komentatori su često diskreditirali

141
Samarjankino svjedočanstvo, pa čak i njezino obraćenje, ukazujući na to da je ona
svjedočila samo pitanjem, bez jasnog opredjeljenja vjere: „Dođite da vidite čovjeka koji
mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?“, a onda i zbog zaključka cijelog događaja,
jer Samarjanci govore ženi: „Ne vjerujemo više zbog tvoga govora jer smo sami čuli i
znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta“ (4, 42). Ne pokazuje li to da ona sama nije
sigurna što se događa i da njezino svjedočanstvo ne vrijedi? Ako, pak, pogledamo uzorak
svjedoka kako ga Ivan ovdje opisuje, onda je Samarjanka zapravo pravi svjedok za
uvišenog Spasitelja. Ona je svoju dušu napojila kad ga je konačno prihvatila. Ivan nam to
znakovito i sažeto crta u jednoj kratkoj rečenici: „Žena ostavi svoj krčag.“ Krčag joj više
nije trebao. I ona potom i sama postaje izvorom žive vode za svoje sugrađane. No kad ti
sugrađani sami sretnu i prepoznaju Spasitelja, ženina je uloga svjedokinje dovršena.
Tako je to sa svjedocima: oni se umanjuju, da bi se Isus mogao uzdignuti.
Iz te perspektive i sam zemaljski Isus postaje svjedokom uvišenog, božanskoga Spasitelja
u zgodi o kraljevom činovniku (4, 43 – 5, 54) koji vjeruje, iako ne vidi. Isus ga upućuje i
on odlazi kući gdje nalazi svoje dijete živo. Tim primjerom Ivan uvodi i novu temu o vjeri
u Isusa koji nije tjelesno prisutan, ali mu se na jednak način može pristupiti u vjeri i
očekivati njegovo spasenjsko djelovanje. To je, pak, presudna tema u evanđelju za drugu
generaciju.
Uzvišeni Krist
U Ivanovom su evanđelju teolozi ispravno isticali Kristovu uzvišenost. Baš suprotno od
Markovog i Lukinog zemaljskog Isusa, Ivan svog Isusa namjerno crta kao onoga koji jest
iz vječnosti u vječnost. On je vječni Bog koji tek na vrlo kratko vrijeme silazi među „svoje“
(1, 11 – grčki ističe množinu srednjega roda: „svoje stvari“; ili pak „svoje stvorenje“, „sve
što je njegovo“), ali „njegovi“ ga nisu primili, osim nekih koji primajući ga doživljavaju
nevjerojatnu transformaciju u „djecu Božju“ (1, 12) koja promatraju njegovu „slavu“ u
spasenjskom djelu silaska da rasvijetli svijet i dadne mu život. Na kraju, izuzetno je važno
i to što je on jedini koji uistinu može „objaviti“ Boga (1, 18). Dok je hodao zemljom, on
jest bio utjelovljenje Boga u ljudskoj povijesti. Ali on to ostaje biti od vječnosti u vječnost.
Iz perspektive Himne o Kristu, uzvišenog Krista lako je pratiti kroz cijelo evanđelje. Nema
sumnje da je uzvišen. To vide i prvi učenici na prvom susretu, ali to znaju i njegovi
protivnici kada ga sretnu. Toga je svjestan i sam Isus. Ako smo imali ikakvih dilema oko
toga je li ili nije Isus znao da je Sin Božji (kako su se često vodile rasprave u vremenu
potrage za povijesnim Isusom), Ivanovo evanđelje ne ostavlja nikakve dvojbe. Kad Ivan
izabire Isusova čuda, on to radi namjerno s ciljem da makne poslovično „drveće“
(„mnoga druga čuda koja je Isus učinio“ 20, 30), kako bi se vidjela „šuma“: čuda su
zapravo znaci koje Isus čini da obznani svoju božansku narav i moć, da se dokaže kao
Mesija, dostojan vjere.
I Muka po Ivanu zanimljva je po tom pitanju. Nema tu žrtve neshvaćenog zemaljskog
bijednika niti kolateralne žrtve političkih igara njegovih protivnika. Isus lako prolazi
između svojih protivnika, izbjegava njihove spletke i zamke te gotovo lebdi nad svim tim
okolnostima dok ne stigne njegov čas da obavi ono zbog čega je došao i opet zauzme
mjesto koje je oduvijek njegovo. Ne može ga se „dulje držati“ (20, 17) jer njegovo je
mjesto uz njegova Oca koji je sad postao i Ocem njegovih učenika (20, 18).
Susreti s Isusom
U tom prvom dijelu Ivanovog evanđelja, koji smo naslovili „Počeci vjere“, mnogo bi se
toga još moglo vidjeti za što ovdje nemamo vremena ni mjesta. Ipak, valja istaknuti ulogu
(potencijalnih) učenika. Za razliku od sinoptika, učenikom se u Ivanu ne postaje trenutno
i bez puno razmišljanja. Isus čovjeka pozove i on „odmah,“ kao u Marku, ostavlja mreže,

142
ili umirućeg oca, ili ženu i punicu u Petrovom slučaju, i odlazi za Isusom. Ivan nam daje
novu i drukčiju perspektivu. Njegovi učenici uglavnom dolaze na razgovore (ili Isus
započinje razgovore s njima) i raspravljaju s njim o pitanjima vjere i o onome što koči
njihovu vjeru. Na primjer, kad Ivan Krstitelj još jednom ukazuje na Isusa kao „Jaganjca
Božjega“ (1, 36) Ivanovi učenici kreću za Isusom, ali ih on pita: „Što tražite?“ Na njihov
odgovor da hoće vidjeti gdje živi, on ih poziva da dođu vidjeti. Njihova je namjera jasna:
oni hoće ostati u kontaktu i provjeriti o čemu se tu radi. Isus prihvaća tu inicijativu.

Nakon toga, Ivan daje još dva primjera razgovora s potencijalnim učenicima. Prvi je s
Nikodemom u Ivanu 2, 23 – 3, 21, a drugi, već spomenuti, u Ivan 4, 1 – 42 sa
Samarjankom. Ivan hoće da čitatelji razumiju paralelu između tih dvaju primjera. I u
jednom i u drugom Isus mora mnogo objašnjavati, ali nije uspješan u oba slučaja.

Pogledajmo te susrete u paraleli:

Nikodem (2, 23 – 3, 21)
Dolazak Isusu Nikodem dolazi na svoju
inicijativu, pod svojim uvjetima, i
dolazi noću.
Opis sugovornika Dug opis židovskog
velikodostojnika
Početak razgovora Nikodem počinje razgovor tako
što se dodvorava Isusu: „Rabi,
znamo da si ti učitelj koji je došao
od Boga.“
Isusova reakcija Isus je iziritiran. Na Nikodemovo
„mi znamo“ on odgovara sa „tko
se odozgo ne rodi, taj ne može
vidjeti kraljevstva Božjega“.
Istraživanje teksta pokazuje kako
je Nikodem rekao nelogičnu stvar
– on je Isusu priznao da je od Boga
došao, no istovremeno ga je
usporedio sa sobom i svojim
rabinskim sojem i time, zapravo,
degradirao na zemljanina. Tako
Isus zaključuje da Nikodem ne
razumije stvari i govori mu o
nužnom rođenju „odozgo,“ no
riječ isto tako može značiti
„ponovo“ – što je očito ono što
Nikodem čuje i tako nastavlja
pokazivati svoje nerazumijevanje i
slijepost za duhovne stvari.
Isus završava taj razgovor
kritikom: „Ti si učitelj u Izraelu i to
(kako se ljudi rađaju odozgor, od
Duha) ne znaš?“ (3, 9)
Samarjanka (4, 1 – 42)
Isus se nameće Samarjanki, tako
što usred dana (u podne!) staje na
njezin put.
Opis situacije; žena je bezimena
Isus potiče temu žeđi zamolbom
da mu Samarjanka da piti. Žena je
zbunjena i osjeća se napadnutom
kad kaže: „Ja, Samarjanka, pa k
tome još i žena, da ti dajem piti?
Otkad se to Židovi i Samarjanci
druže?“
Iako komentatori često zaključuju
da je Samarjanka priglupa žena,
koja slabo razumije Isusa, njen se
razgovor s Isusom ipak bolje može
razumjeti kao tipičan manevar
izbjegavanja neugodne situacije.
Ona jako dobro razumije što Isus
hoće, ali se ne usudi u to ulaziti niti
mu to priznati.
Ona razumije da je Isusov govor o
živoj vodi simboličan – pokazuje to
jer pita je li on to onda veći od
praoca Jakova? I ona razumije da
joj Isus nudi sustavno rješenje za
njezin kaotičan život, čak to i
priznaje: „Daj mi te vode“.
Isus je i ovdje neumoljivo napasan
i izravan: „Idi, dovedi muža!“ – „A,
nemaš muža?! Dobro si to rekla,
jer imala si ih šest!“
Nije ugodno biti viđen na takav
način i žena se pokušava ograditi
tipičnim ljudskim odgovorom:
„Dobro, ti si prorok. Ali kako da ja,
obična žena znam kako se moliti,
kad se ni vi, vjerski vođe, oko toga
niste dogovorili: je li ovo naše brdo
ili ono vaše brdo pravo mjesto za
molitvu?“ Ljudi vole raspravljati o
teologijama kao manevar
izbjegavanja diskusije o vlastitim
potrebama.

143

Epilog razgovora Ivan završava zgodu s Nikodemom
Isusovim monologom o promjenu na Samarjanki. Ona
duhovnom rođenju odozgo, kao o
Božjem planu spasenja. Spasenje
dolazi po vjeri u njega, kojega je
„Bog dao da ne pogine ni jedan
koji u njega vjeruje, nego da ima
život vječni“ (3, 16).
No u toj se zgodi Nikodem na
kraju i doslovno izgubio. Mogli
bismo reći da kako je po noći
došao, tako je u noći i nestao.
To postaje puno intenzivnije kad
slušamo zaključak Isusove
diskusije: „Svjetlo je došlo na
svijet, ali su ljudi više voljeli tamu
nego svjetlo, jer su im djela bila
zla“ (3, 19). Nikodem je, čini se,
primjer takva čovjeka koji više voli
tamu.
Isus brzo završava tu priču tako što
je uvjerava i bodri je time da će je
to što će pogledati istini u oči
spasiti. Zato je on njoj rekao „sve“,
ali ne o religijskim naglabanjima i
prijeporima, nego o njezinom
životu!
I žena tu spoznaje: „Pa da, o Mesiji
se govori da će im reći sve! A on je
meni rekao sve.“
U nekoliko riječi Ivan pokazuje
ostavlja krčag, nije – kako smo
vidjeli – više žedna. Ona odlazi u
grad i za njom dolazi silna
mesijanska „žetva“ među
Samarjancima.
Inicijator i glavni radnik u toj žetvi
jedna je bezimena i prezrena žena.
Ali je tako u uvjetima žetve: ne pita
se tko je tko, nego se prihvaćaju svi
oni koji žele raditi!
Učenici se tome, naravno, čude, ali
Isus im govori da se ne čude, jer
događa se ono što su najavlili
proroci. Spasitelj svijeta postao je
vidljiv svima, pa i onima koji su
prema ljudskim mjerama mali i
neznatni.

Zgoda o Samarjanki bitna je za evanđelje. Neke tumače, doduše, zabrinjava što ta žena,
koja uz to nije ni u punom smislu Izraelka, a ne Nikodem, izlazi iz susreta s Isusom
obnovljena te osobito to što je spremna za djelo mesijanske žetve. Isusovi su učenici prvi
primijetili tu nelogičnost u odnosu na ustaljena učenja i prakse te su se čudili dok su
gledali kako Isus vodi teološke rasprave s jednom Samarjankom (4, 27). Teško je odrediti
jesu li se više čudili što razgovara sa ženom ili što je ta žena Samarjanka. Isus se ne
opravdava, nego ih upozorava da je ono što oni čekaju – mesijansku žetvu – već tu. To
je vrijeme radosti i obilja – a i posla! – u kome, kako je već i prorok Joel najavio, sudjeluju
svi (Joel 2) i ne pita se tko je kako sudjelovao, nego se uživa u rodovima.

Ivanov stav o ženama u kršćanskoj zajednici u najmanju je ruku zanimljiv. Ako se Luku
ističe kao evanđelista koji žene s margina stavlja u središte zbivanja oko Isusa, Ivan ih u
bitnim trenucima evanđelja koristi kao svojevrsnu paradigmu pravoga vjerovanja. Ta će
se tema pojavljivati na svim ključnim točkama Ivanovog evanđelja. No zgoda o
Samarjanki i geografski proširuje krug Isusova djelovanja, pa se i tu već nazire njegov
izlazak izvan očekivanih okvira. Židovi su prezirali Samarjance kao potomke Izraelovih
plemena iz Sjevernog kraljevstva koji su se pomiješali s potomcima neznabožaca. Ali Ivan
nema problema s tim: svjedoci su izašli na sve strane i prvi se učenici skupljaju i među
Samarjancima, pa i među potpunim neznabošcima, kakav je bio kraljev činovnik (4, 42 –
54). Isus mnoge ljude iz najrazličitijih okolnosti stavlja pred izazov vjere, a oni različito
reagiraju na nj.

144
2. Dilema vjere: „tražiti“ Isusa u vjeri ili „tražiti“ kako ga ubiti (5, 1 – 12, 50 )?
Mogli bismo reći da je središnji, i prema našoj podjeli najduži, dio Ivanovog evanđelja
usmjeren na dilemu vjere. Vidjeli smo to već i kod Marka u dijelu u kojem je „na putu“ s
učenicima. Ljudi su u susretu s Isusom neodlučni. Očekujemo, jer smo već čitali druga
evanđelja, da će vjerska elita stati nasuprot Isusa. Na neki je način to i najavljeno u
susretu s Nikodemom. Nikodem je izrekao sud svoje elitne klase: oni znaju da je Isus
učitelj od Boga. Pa ipak je Nikodem nestao u noći! Njihovo ih znanje neće spriječiti da
preuzmu inicijativu i daju ga osuditi na smrt. Ivan često ističe kako oni „traže“ Isusa kako
bi ga ubili.

No Isus nikako nije usmjeren samo na vođe naroda, nego se i na mnogo načina suočava
sa svojim sljedbenicima, s onima „koji su vjerovali u njega“. U tom su dijelu kontekst
Isusove službe blagdani na koje uzlazi u Jeruzalem. Velika čuda obilježavaju te ulaske:
Isus iscjeljuje uzetoga, koji već cijeli jedan ljudski vijek sjedi kraj navodno iscjeljujućeg
ribnjaka (pgl. 5). Zatim hrani mnoštvo, koje ga potom usrdno traži. Isus još i hoda po
moru, dok traje oluja koja se odmah stišava (pgl. 6). Na Blagdan sjenica ozdravlja čovjeka
koji je slijep od rođenja (pgl. 9) i konačno, kao veliko finale, na Blagdan posvećenja
Hrama diže Lazara iz mrtvih (10, 22; 11, 1 – 45). Svako to čudo po Ivanu je i znak te
zahtijeva Isusova, a i Ivanova, dodatna objašnjenja da bi se jasno vidjeli razmjeri
simbolike i egzistencijalnog značenja Isusovih djela. Kao što je i red u Ivanovom pisanju
– ništa od onoga što je vidljivo na prvi pogled nije samo to, nego je i puno, puno dublje.

U čudu ozdravljenja dugogodišnjeg bolesnika počinje zapravo Isusova borba s vjerskim

vlastima. Isus je čovjeka iscijelio i ovaj je uzeo, kako mu je naređeno, svoju postelju i
nosio je hodajući uokolo. „Taj dan bijaše subota,“ zlokobno primjećuje Ivan, a umjesto
radosti zbog ozdravljenja dugogodišnjeg bolesnika, Isusu događaj pribavlja prvi vjerski
sud, jer je čovjeka izliječio u subotu. „Židovi su stoga još više nastojali da ga ubiju,“
najavljuje Ivan i time počinje opis dileme vjere: tražiti Isusa radi vjere ili tražiti da ga
„ubiju“? Popratna objašnjenja jasno iznose tu dilemu igrajući se ne samo riječju „tražiti“,
nego i „podići“ – ili se Isusa uzdiže tako što ga se slavi (vjeruje u njega i drži njegove
zapovijedi) ili tako što ga se diže na križ (8, 26).

Čudo hranjenja mnoštva, uvod je u raspravu o motivima za traženje i vjerovanje Isusu.

Isus ljudima, koji ga uporno i gotovo detektivski traže, spočitava da ga ne traže jer su
prepoznali znak, nego zato što su se nasitili „onih kruhova“ (6, 26). I kad im Isus na
njihovo ispitivanje odgovori što im je činiti da bi radili Božja djela – da trebaju, naime,
vjerovati u njega kao u onoga kojega je Bog poslao – oni opet od njega traže dodatan,
ali isti znak: kruh s neba (6, 31), odnosno još kruha. Još i argumentiraju pobožno i biblijski
jer tako je Mojsije Izraelcima pokazao da je od Boga. Svakodnevno im je davao manu u
pustinji. Ljudi ne prepoznaju da je hranjenje samo simbol za Isusa, koji je zapravo kruh s
neba za njih. On je s njima da im ispuni sve njihove prave potrebe.

U tim odlomcima čudi još i to što se među Isusovim učenicima izmjenjuje vjerovanje i
nevjerovanje Isusu. Ljudi kao da malo vjeruju pa malo ne vjeruju. Učenici su zbunjeni i
napuštaju ga. Isusova čuda plijene, ali je Isusov govor težak (6, 58). Pitamo se jesu li oni
sad vjernici ili nisu? I kod čitanja se ta glavna cjelina čini zbunjujućom, no ako se prate
ključne riječi i ponovljene fraze, onda se lako vidi razvoj naracije.

145
Isus svojim učenicima predstavlja izazov: on nemoguće stvari čini mogućima, ali razbija
i sve okvire njihovih uvjerenja o Bogu. On im daje kruha na najčudnovatiji način, ali
zahtijeva da njega prihvate kao kruh života koji silazi od Oca. Oni trebaju „jesti njegovo
tijelo“ i „piti njegovu krv“ (6, 54). On se sukobljuje sa svim dotadašnjim religijskim
normama i vođama, ali ipak osvježava ljude kao svježa, hladna voda dubokog, živog
izvora. No slijediti njega znači ostaviti staro, podići svoj bolesnički krevet i samostalno
hodati, ostaviti slijepost i vidjeti,
Duh Sveti u Ivanu
pa i ako te se zato odreknu i U prošlom se stoljeću voljelo isticati kako Ivanov uzvišeni
roditelji i vjerske vlasti. Slijediti Krist ne treba Duha Svetoga. Pozivajući se na neke stihove
Isusa znači i vidjeti kako mrtvaci (npr. 3, 12 – 12; 31 – 32) zaključilo se da onaj koji je sišao
od Oca jedva i treba Duha za svoje božansko djelovanje.
ustaju i nemoguće postaje No to je tako samo na prvi, i jako površan, pogled. Priča o
mogućim. Ali krenuti za njim, Duhu Svetome prožimlje, naime, ovo evanđelje, dajući
tražiti ga na pravi način, velik je Duhu mnogo više mjesta, ali često i koristeći se slikama
izazov i nevjerojatno teška i koje odavno opisuju djelo Božjega Duha.
Iako Ivan ne bilježi, poput Marka, svjedočanstvo Ivana
slojevita odluka, koja se događa Krstitelja da Isus za njim dolazi krstiti „Duhom Svetim“ (Mk
uvijek iznova u novim prilikama. 1, 8), Krstitelj svjedoči da je vidio Duha kako na Isusa silazi
i na njemu ostaje (1, 32 – 33 usp. Iza 11, 2). Isus govori
Jedna od temeljnih tematskih riječi riječ Božju zbog sile Duha u sebi jer mu, ističe Turner, „Bog
daje Duha bez mjere“ (3, 34), za razliku od dotadašnjeg
u toj cjelini jest „tražiti“ – Isusa
povremenog i kratkog djelovanja Duha kroz proroke,
traži masa, nakon što ih je do sita kraljeve i svećenike.
nahranio i htjeli bi ga postaviti za Sin donosi život – što je od stvaranja zadatak Božjega
Duha. Ljudi se, vjerujući u Sina, rađaju „odozgo“, od „vode
kralja. No on izmiče takvoj potrazi.
i Duha.“ Ta „voda“ ih krijepi, čisti i vodi u „život vječni,“
Isusa traže i neprijatelji. „Traže“ ga čak im daje da i sami postaju „izvorom žive vode.“
kako bi ga ubili, ali on izmiče Djelovanje Duha u tom je smislu već prisutno i već mijenja
njihovim nastojanjima, jer njegov učenike za Isusovog života.
I tajnovit događaj, kad poslije svojega uskrsnuća Isus
čas još nije došao. I na kraju, Isusa dolazi i „udiše“ Duh (20, 22) u učenike, djeluje kao paralela
traže neki Grci (12, 20 – 33), a Isus stvaranju čovjeka u Postanku 2, 7, gdje, nakon što mu je
to njihovo traženje tumači gotovo Bog udahnuo Duh života, čovjek postaje „živa duša.“
Tako se Ivanov tekst ne bi mnogo razlikovao od poslanja u
usputno, kao uvertiru u svoj „čas“ Mateju 28, 19 ili, pak, obećanja u Djelima 1, 5. I ovdje Isus
– u vrijeme kad će se dovršiti svoje učenike oživljava, osposobljava za djelo i snaži za
njegova misija na zemlji, a njegova djelo svjedočanstva.
Ono što je specifično Ivanovo, jest opis djela Duha Svetoga
misija u svijetu, po Duhu i po u životu učenika u fazi Isusove tjelesne odsutnosti. Ivan
svjedocima, tek započeti. Duha naziva „drugim tješiteljem“ (Ivan, pgl. 14 – 16), čiji je
Završetak te cjeline izravan je i zadatak uvesti učenike u sve potrebno znanje i istinu,
voditi ih i tješiti – baš kao što je to činio Isus sam dok je bio
jasan poziv svima da vjeruju u Isusa s njima. Duh je nastavljena i proširena Isusova prisutnost
– jer vjerujući u njega, vjeruju Bogu među učenicima i u svijetu – on nastavlja uvjeravati ljude
koji po Isusu šalje svjetlo i spasenje i poticati ih da vjeruju u Isusa.
u svijet.

3. Ostati u vjeri: zajednica

vjerujućih (13, 1 – 17, 26)
Dio koji smo nazvali „Knjigom Isusove oporuke,“ zbog svog je specifičnog evanđeoskog
doprinosa, u vidu Isusovog monologa, sljedeći korak u iskustvu vjere. Oni koji su primili
Isusa, oni koji su ga našli i u njega vjeruju, dobivaju novi zadatak koji, međutim, nije ništa
manje izazovan. Valja „ostati“ u vjeri unatoč velikim iskušenjima koja će uskoro zahvatiti
učenike. Najpoznatiji odlomak te cjeline jest onaj koji se, kao po nekom nepisanom
pravilu, uvijek čita na ekumenskim sastancima – o jedinstvu i ljubavi učenika s Kristom i
među sobom (Ivan 17).

146
Isusov je posljednji govor smješten u kontekst večere s učenicima, i to u Jeruzalemu, tik
pred njegovu smrt. Ta večera nije precizno identificirana kao posljednja, pashalna
večera, koju smo vidjeli kod sinoptika. Ako računamo dane, vidjet ćemo da se Ivanova
večera događa u četvrtak, kad se tradicionalno pripremalo janje za Pashu. Neki tumači
na temelju toga zaključuju da Ivan simbolički prilagođava redoslijed događanja. No ne
trebamo sad o tome donijeti sud, jer je u prvom planu ono što se na toj večeri događa i
što Isus ima za poručiti svojim učenicima.
Prvo što Isus čini jest to da pere noge učenicima. Pranje nogu vrlo je uobičajena gesta
dobrodošlice u nečiju kuću koju je obično obavljao neki rob čim bi gost sjeo. Naravno,
ako je taj posao obavljao rob, nije bila riječ o uzvišenom poslu. Zato, kad Isus uzima ubrus
i lavor, to postaje lekcija iz kontrakulturalnog poimanja veličine u Božjem kraljevstvu:
veličina se ne vidi u poslovima koje ljudi proglase vrijednima, nego u tome kakvu dobit
donosi onome tko prima darove te službe. Vidjeli smo to kao Isusov nauk već kod Marka,
na primjeru ambicioznih „sinova groma“. Ovdje Isus pokazuje i kako se to čini u praksi.
I sam čin pranja pun je simbolike. Baš kao što otac podiže i čisti lozu na čokotu, tako Isus
ovdje učenike pere da budu dostojni njegova stola. To je pranje simbol očišćenja duše,
pripadnosti Božjoj zajednici. Zanimljivo je da je među opranima i izdajica. Znači li to da
Ivan smatra kako samo pranje, odnosno sama voda kojom se krsti, ne znači i spasenje,
ne može se sa sigurnošću tvrditi. U svakom slučaju, izdajica napušta krug prije oporuke
koju Isus ima reći svojim učenicima. On se tako i nakon čišćenja sam isključuje iz Isusove
oporuke za vjerujuće. Isusova oporuka počinje pozivom učenicima na međusobnu ljubav
i onda kad on ode od njih. Po ljubavi, i ni po čemu drugome, vidjet će se da su oni Isusovi
učenici. Ljubav može narušiti čin izdaje, ali njihovo se srce ne treba uznemiravati i plašiti
zbog teških vremena koja dolaze. Ljubav i jedinstvo garancija su da će ih Bog očuvati „u
njemu“. I to je put prema njihovom miru u nemirnim vremenima. Svijet mrzi Isusove
učenike. To je činjenica. Ne treba ništa drugo ni očekivati, jer i Isusa će ubiti. No ljubav i
jedinstvo kršćana u svijetu pokazuju i dokazuju da Duh Uskrsloga još uvijek djeluje i
nastavlja donositi život u svijet sada, nakon Isusova odlaska, i po učenicima koji su njime
zahvaćeni.
Snaga učenika jest Duh Sveti, koji među učenike dolazi na Isusovo mjesto i od Isusa kao
tješitelj i voditelj. Oni nikad nisu sami, pa ni onda kad će se tako činiti. Njihovo je oružje
to što ostaju pri Isusu, držeći se njegovih zapovijedi
Zadatak: – koje su u biti sve dio jedne i sveobuhvatne
Intrigantna je Isusova izjava da zapovijedi ljubavi. Ljubav prema Bogu vidi se u
učenici bez njega ne mogu činiti ništa ljubavi prema braći. Plodonosan život proizlazi iz
(15, 5b).
stalne zajednice s Isusom. „Bez mene,“ kaže on, „ne
Razmisli, o čemu Isus ovdje govori?
možete učiniti ništa“ (15, 5).
Ukoliko ti je to zahtjevno, razmisli o
„rodu“ koji učenici trebaju donositi. Učenici osjećaju blizinu s Isusom kroz te njegove
Kako izgleda plodonosan život? Što
riječi i djela ljubavi, i posebno cijene što im
treba da bi se on doista i živio? Kako
vjera može utjecati na postizanje
„otvoreno“ govori (16, 29). Tako dolazi do izražaja
ciljeva u životu? Kako na ustrajnost uda Isus doista „sve zna“ (16, 30) – baš kako je i
razočarenju? Samarjanka rekla, što su vjerovali za Mesiju: „On će
nam reći sve“. No taj je osjećaj vezan za taj prisan
trenutak zajedništva pred Isusovu patnju i smrt. Isus zna da je pred učenicima težak put
razočarenja, a neki će ga se u tome i svjesno odreći. Ivanov Isus pred sobom sasvim jasno
vidi te svoje slabe učenike i zato svoju zastupničku molitvu moli upravo za njih, u njihovoj
slabosti (pgl. 17).

147
Isusova molitva
Isusova je molitva ovdje kao neki zaključak Isusove javne službe, i on je svjestan da se ta
služba završava. Vrijeme je da se Bog u potpunosti proslavi po njemu, ali i obrnuto, da
nakon kratke patnje postane jasna njegova pobjeda, da ga „Otac proslavi“ (17, 1. 5.).
Molitva je podijeljena u četiri dijela:
• molitva za sebe
• molitva za one koje mu je Bog dao
• molitva za one koji će po riječi onih koje mu je Bog dao vjerovati u njega
• molitva za sebe samoga neka je vrsta zaključka i iščekivanja zadnje faze svoga
zadatka.
Valja umrijeti i valja uskrsnuti. Isus se u tom predosjećaju predaje Bogu. On ovdje nije
prikazan kao onaj koji se muči u tome predznanju o nadolazećoj smrti. Ivanov Isus ne
moli da ga mimoiđe „ova čaša.“ Iako tekst posreduje određeno iščekivanje – ta Isus moli
za sebe, i to najprije za sebe – to nije ona smrtna borba o kakvoj smo navikli slušati u
propovijedima. Ivanov je Isus i prije smrti pobjednik i svjestan svoje pobjede. On nije
nimalo nalik Isusu kojeg je Schweitzer vidio
Zadatak: kako se razapinje na „kolo povijesti“ ne bi li
Razmisli po čemu se danas određuje Boga natjerao da intervenira u tu ljudsku
pravovjernost u kršćanskim zajednicama.
povijest, a koji na kraju ostaje razočaran jer
se ništa nije dogodilo. Isus zna da je Bog na
Isus ovdje moli da jedinstvo bude
karakteristika njegove crkve – jer će ga po njegovoj strani i da ono što dolazi nije poraz
tome svijet upoznati (17, 23). nego pobjeda: „Ja nisam sam, jer je Otac sa
mnom“ (16, 32b).
Što misliš o kršćanskom jedinstvu? Koje su
prepreke tom jedinstvu? Kako bi moglo Molitva za učenike, duga je molitva, s
izgledati jedinstvo kršćana? Što je s onim obzirom na narativno vrijeme tog odlomka
kršćanima koji ne žele jedinstvo? (17, 6 – 19). Učenici trebaju i dalje biti čuvani
u riječi Božjoj, kako ih je i Isus čuvao dok je
bio s njima i prizivao im u pamet Božje riječi. Sad kad on odlazi k Ocu, oni još i više trebaju
imati pristup toj brizi jer je mržnja svijeta izravno na učenicima, nije posredovana samo
preko Isusa. Oni su, takoreći, na bojnoj crti, pod napadom laži koja ih želi zarobiti.
Trebaju istinu koja će ih osloboditi.
Molitva za one koji će po učenicima doći k vjeri u Isusa, nastavak je te molitve i gleda u
budućnost. „Da svi jedno budu,“ poznata je fraza koja budi dobre ekumenske osjećaje,
ali valja razmisliti što to jedinstvo doista znači i što može značiti svima koji se okupljaju
na takvim sastancima? Na koji način različiti ljudi doista mogu biti jedno? Može li se, i
smije li se, jedinstvo svesti na najniži zajednički nazivnik, a da se zaboravi na (bitne)
razlike? Kako su tako različiti ljudi, s tako različitim poimanjima Boga, jedno s Ocem i s
Isusom? Pa ipak je to, naoko nemoguće, jedinstvo najbolje svjedočanstvo svijetu, više
nego išta drugo. Ako je Isus donio pomirenje s Bogom i ljudima, i ako je prva zapovijed
ljubiti, pa i neprijatelje, doista je teško vidjeti kako kršćanska zajednica može biti tako
temeljito podijeljena. Jedinstvo ovdje ne smjera niti na uniformnost niti na
jednoumnost. Nije teško prisiliti ljude na jedinstvo prisilnim metodama i nasiljem, ali ako
ono treba biti dragovoljno i zbog ljubavi prema drugome i drukčijemu, onda je to stvarno
velik i nadnaravan zadatak.

148
 Jedinstvo u Kristu Ako tu cjelinu Isusove ostavštine učenicima,
Ako su donja plava crta kršćani,
gledamo iz perspektive vjerovanja njemu, kao
što će se dogoditi ako
glavne teme evanđelja, onda je ostajanje u vjeri
se kršćani približe Kristu?
– s Isusom i jednih s drugima – zadatak vjerujućih.
U pitanju nije samo pojedinac, koji ostaje u svom
osobnom odnosu s Bogom, nego svaki pojedinac
koji trajnim vjerovanjem u Isusa ostaje u
zajedničkoj vjeri zajednice. Svi oni imaju jednoga
Gospodina kome vjeruju na riječ, a njegova ih
riječ nuka na ljubav, bliskost i brigu jednih za
druge. U individualističkoj Europi, donekle razočaranoj organiziranom religijom, često se
čuje slogan: „Krist da, crkva ne!“ Iz Isusove molitve u Ivanu 17, taj je slogan sasvim
besmislen. Nasljedovanje Krista ima smisla tek u zajednici. Krist je došao donijeti mir
ondje gdje vlada nemir, naučiti nas da živimo zajedno jer nitko nije otok i nitko ne može
živjeti sam.

4. Vjerovati bez gledanja (18, 1 – 21, 23)

Kad Ivan počinje svoj opis pasije više nas ne čudi što, kao i drugdje u Ivanovom evanđelju,
i ovdje Isus dominira nad svojim neprijateljima. On vlada i nad onima koji ga na Judinu
dojavu dolaze uhapsiti u Getsemanski vrt (18, 1 – 11). Pred Velikim svećenikom nema
nikakva straha, izjavljuje kako nema što skrivati i kako je svoj nauk od prvog dana javno
izgovarao u Hramu (18, 12 – 27). I pred rimskim upraviteljem Isus pokazuje isti
nadomćan stav i nedostatak bilo kakve smrtne borbe ili straha (18, 28 – 19, 16). On je
sasvim siguran da ide putem koji je Otac odredio i da se bez obzira na trenutne nemile
okolnosti ispunjava Božja volja. Tako Pilatu govori: „Ne bi ti imao nada mnom nikakve
vlasti, kad ti ne bi bilo dano odozgo“ (19, 15). Kao da Isus sam određuje i kad će biti
njegov posljednji dah – naime, kad je zaključio da „je sve dovršeno“ (19, 28).

Ivanova se muka čita poput nekog pravnog dokumenta, tehnička stvar koja se mora
odraditi da bi se „ispunilo (dovršilo) Pismo“ (19, 28), ali i da bi se vidjeli motivi ljudi koji
„vjeruju“ u Isusa i kakvi su doista. Isus se i posljednji put moćno i nedvojbeno, u riječi i
snazi, predstavlja tim neprijateljima kao Bog jer, kad su objavili da traže Isusa
Nazarećanina, on odgovara: „Ja jesam!“ Od njegova odgovora oni svi padaju na zemlju.
Pred njima, naime, stoji sam Bog u svojoj snazi, ali oni to unatoč dokazima i Isusovu
božanskom samootkrivanju, ne žele vidjeti. Isus još radi za svoje učenike – njega neka
vode, a njih neka puste (19, 8), ali i zabranjuje Petru da podigne bunu. Općenito se
vjeruje da je u tom trenutku Isus iscijelio i čovjeka kojemu je Petar na brzinu odsjekao
uho (19, 10 – 11; 26), ali to ne piše u Ivanovom tekstu.

Nevjera učenika
Učenici ni kod Ivana nisu lijepo opisani (baš kako smo to vidjeli kod Marka). Petar je
brzoplet i čini se da staje u Isusovu obranu, no kad se pročita tekst, zapravo bi se njegova
reakcija bolje objasnila strahom za vlastiti život. S još jednim (neimenovanim) učenikom,
Petar ipak odlazi do dvora Velikog svećenika. Obojica zbog veza uspijevaju ući i
promatrati kako se razvijaju stvari oko Isusa, ali to je i jedina inicijativa koju vidimo da
dolazi od učenika. Osim te dvojice, svi su jednostavno nestali iz priče. Ivanovo evanđelje
često spominje „drugog učenika,“ koji ostaje bezimen (19, 15). Katkad ide i pod imenom
„učenik kojega je Isus osobito ljubio“ (19, 26) i mi pretpostavljamo da je riječ o istoj osobi

149
koja ne želi samu sebe spomenuti. To bi, dakako, mogla biti identifikacija autora
evanđelja. Taj je drugi učenik opisan neutralno. On i Petar ostaju uz Isusa i nakon što je
odveden na saslušanje. No u fokusu je Petar jer se odriče Isusa kad ga ljudi identificiraju
kao „njegovog učenika“, i to tri puta, baš kako je Isus predskazao.

Sasvim neočekivano, „ljubljeni se učenik“ nalazi pod križem uz skupinu žena. Prva je
Marija, Isusova majka, koju smo u evanđelju dosad vidjeli samo jednom, u Kani u 2.
poglavlju. Tumači nisu sigurni radi li se ovdje o dvije, tri ili četiri žene – jer grčka
gramatika otvara sve te mogućnosti. Vjerojatno je da su u pitanju više od dvije žene,
posebno ako pogledamo žene koje u scenu Isusovog uskrsnuća uvode drugi evanđelisti.
Još više čudi Isusova posljednja intervencija – da svojoj majci povjeri učenika kojega je
ljubio, a da njemu povjeri svoju majku. Taj je mali odlomak vrlo bogat tumačenjima.
Budući da ponovo uvodi Mariju, rimokatolički bibličari osobito su skloni iščitati čitav niz
simbola iz te posljednje Isusove geste humanosti. Mnoge dileme u tekstu lakše bi se
objasnile da smo bolje upoznati sa stanjem vjere Isusove najuže obitelji. S obzirom da je
ovdje od rodbine prisutna jedino njegova majka, logično je, na temelju evanđeoskog
svjedočanstva, zaključiti da njegova „braća“ nisu dijelila njegovu vjeru, ili je barem nisu
dijelila u tom trenutku, i da je logično da će majku povjeriti osobi od povjerenja.
Značajnim mi se čini i što je prva Isusova rečenica upućena majci – „Evo ti sina!“ Kao da
Isus na neki način sebi nalazi zemaljsku zamjenu za sinovsku odgovornost. Ivan uzima k
srcu taj nalog i vodi je u svoju kuću. Ne želim ovdje umanjiti tumačenja koja se bave
simbolikom tog odlomka, ali svaka je takva rekonstrukcija u svojoj biti prilično
proizvoljna, pa ću ostaviti čitatelju da se dalje bavi tom problematikom i donese svoj sud.
Ono što želim naglasiti jest ta zanimljiva opaska da se pod križem, na dan kad Isus umire,
nalazi samo jedan učenik i neke žene. Ni jedan drugi evanđelist ne opisuje tu scenu i zato
je ona posebno intrigantna. Te iste žene (ili neke od njih) sinoptici vide tek na grobu.
Žene ostaju vjerne Isusu na svoj način, i dok umire i nakon što je umro.

Još se jedna specifičnost ovdje mogla gotovo izgubiti. Netko je bio očevidac tih događaja
i na to se očevidačko svjedočanstvo poziva ovaj tekst: „Onaj koji ovo vidje, svjedoči –
njegovo je svjedočanstvo istinito, i on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete“ (19,
35). Slično će se uvjeravanje naći i na samom završetku evanđelja: „Ovo je taj učenik,
koji svjedoči i napisa ovo. I znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo,“ (21, 24). Takve
rečenice, kao i odbijanje autora da govori u prvom licu i da se nazove imenom, mogu
govoriti u prilog autorstva Ivana apostola. No o tome će biti više riječi u povijesnom
dijelu poglavlja o Ivanovom evanđelju.

Ivan je specifičan i u poglavlju o uskrsnuću. On izdvaja Mariju Magdalenu iz svjedokinja

praznoga groba. Tu se prvi put ponovo nalazi specifična riječ „tražiti“ iz središnjeg dijela
evanđelja. Marija „traži“ svojega Gospodina (20, 14), sada, doduše, ne više među živima,
nego među mrtvima. Ona je vjerna do groba. Na njezino ogromno čuđenje, njezina
potraga završava pronalaskom Uskrsloga. Nalazi Isusa među živima. Time na neki način
Marija Magdalena postaje arhetip potrage za uskrslim i živim Kristom, koji se može naći,
ali se više „ne smije držati“ (20, 17): o njemu se može i treba svjedočiti. Djelo koje je
započeo nastavlja kao živ i kao Bog, baš kako je rekao, ali svjedočanstvo o njemu
nadrasta prve objave, a vjerovanje njemu uvijek napreduje.

150
5. Epilog: svjedok daje garanciju o istini svoje naracije (20, 19, 24 – 25)
Očevici uskrslog Isusa
U starome svijetu ništa nije pouzdano kao riječ živoga svjedoka. Odonda se to značajno
promijenilo pa danas više vjerujemo slikama i potpisanim i popečaćenim dokumentima.
No to ne umanjuje činjenicu da je riječ svjedoka, kad je pisao Ivan, bila najbolja garancija.
I za njega bi zgoda o uskrslom Isusu bila doista fantastična i vrlo nevjerojatna, da je sam
nije doživio. Zato Ivan, između dvaju vlastitih svjedočanstava (u 19, 35 i 21, 24) nabraja
i druge očevice te ukazuje na neke zanimljive činjenice o Uskrslome.
Prvo, Marija je svjedokinja praznoga groba, što ju je zbunilo. Svjedočanstvo jedne žene
u antici nije značilo ništa, pa ni ona sama nije bila sigurna da dobro vidi. Njena je reakcija
bila da dovede učenike koji su joj bili na raspolaganju – Petar i „učenik koga je Isus
osobito ljubio“ (20, 2). Oni su trčali do groba i povjerovali su. Ivan ne govori pobliže u
što, zašto, i na kraju, kome su povjerovali. Zgoda o plahticama zanimljiva je u kontekstu
te vjere dvojice učenika. Anđeli sjede do „glave“ i do „nogu“ tijela, koje očito više nije
bilo tu. Sve je to zamotano prema nekom redoslijedu jer se razaznaje gdje su noge i gdje
je glava. Da je netko ukrao tijelo, zacijelo ne bi gubio vrijeme na odmatanje plahtica i to
baš tu, na grobu. Da se Isus osvijestio u hladnom grobu, zacijelo bi plahtice bile posvuda
nakon što ih je skinuo sa sebe. Ta zgoda, koju ima samo Ivan kao očevidac, u tim
plahticama predstavlja prvi dokaz uskrsnuća. Tijelo se izdiglo iz plahtica. One nisu bile
prepreka, baš kao što ni zaključana vrata nisu bila prepreka da uđe k zaplašenim
učenicima. I iako je rečeno kako Petar i „drugi učenik“ vjeruju, oni ipak ne znaju što bi s
onime što su vidjeli i „odlaze kući“ (20, 10).
Marija je, pak, prva koja susreće Uskrsloga, jer joj prazan grob nije bio dovoljan. O
njezinom se svjedočanstvu, naravno, mnogo debatiralo i osporavalo ga se. Zašto bi se
Isus prvo ukazao nekome bez službenog kredibiliteta za svjedočenje o istini? No u
Ivanovim je očima Marijino svjedočanstvo vrijedno. Sve od Samarjanke koja je vjerovala
i bila pravi svjedok za svoj grad, preko Marije iz Betanije, čija je vjera slika prave i
pouzdane vjere, na kraju dolazi Magdalena koja nije odustajala od potrage za Isusom i
pokazuje se pravim svjedokom Isusove božanske moći.
Ivan u tom zadnjem poglavlju svjedoči i o drugim postuskrsnim ukazanjima,
podcrtavajući tako uloge svjedoka. Njegovu zgodu o ukazanju učenicima (njihov broj nije
naveden) u zaključanoj sobi potvrđuje i poseban slučaj Tome, koji u trenutku kad Isus
ulazi među njih kroz zatvorena vrata, nije nazočan. Poslovično „nevjerni“ Toma mora
„vidjeti“ da bi vjerovao. Iako taj odlomak završava Isusovom izjavom: „Blago onima koji
će vjerovati, a da nisu vidjeli!“, Toma nije negativan lik. On na neki način zastupa sve koji
ne žele biti lakovjerni i lak plijen šarlatana. Svojim pitanjima i svojom sumnjom, Toma
daje pravo svima koji imaju pitanja i sumnjaju, da ta pitanja i sumnje iznesu. Isusa ne
ugrožavaju ljudska pitanja i nedoumice. On se objavljuje onima koji ga iskreno traže.

Dva kraja Ivanovog evanđelja

S recima 20, 30 – 31 Ivan završava evanđelje, na neki način, pozivom čitateljima da
vjeruju iako ne vide Isusa. No u našim se Biblijama nalazi još jedno poglavlje i još jedan
zaključak na kraju toga poglavlja. Poglavlje Ivan 21, zanimljva je zgoda o trostrukoj
Petrovoj rehabilitaciji za službu apostola, nakon njegove trostruke izdaje. Nakon
razočaravajućih događaja u Jeruzalemu, Petar i njegova družina ponovno su u Galileji, a
Petar je spreman vratiti se starome zanatu ribolova. Kao i obično, družina ga slijedi. No
ništa te noći nisu ulovili. Isus, koji se ondje našao, s obale im je vikao da bace mreže na
desnu stranu i tu „im se mreže napuniše.“ Taj događaj podsjeća na onaj u Luki 5, gdje se

151
nešto slično dogodilo onoga dana, kad je Petar prvi put sreo Isusa i kad mu je bilo
obećano da će postati „ribarom ljudi.“ Petar je sada razočaran. Od velike ambicije
narodnoga vođe u mesijanskom pokretu spasenja, spao je opet na ribolov, i to
bezuspješan. Možemo samo zamisliti kako se osjećao kad ga je stranac s obale svojim
pozivom da mreže baci na drugu stranu, podsjetio na događaj kad je prvi put sreo Isusa
(Lk 5, 1 – 11).
Kao da se povijest ponavlja, Petar dobiva drugu priliku. Isus u nastavku zgode pita Petra
tri puta ljubi li ga. Nužno je u tome vidjeti paralelu s trostrukim Petrovim odricanjem kod
Isusova suđenja. No unatoč nemilom događaju i izdaji, sva se tri puta potvrđuje Petrova
pastirska služba. To je velika pouka o snazi oproštenja, koju Petar smije prihvatiti. To je
i velika lekcija o tome kako se uspostavlja zajedništvo, nakon što je izdajom jedne strane
prekinuto. I to je i velik poziv Ivanovim učenicima da se ohrabre i vrate Bogu.

10.2. Povijesne okolnosti Ivanovog evanđelja

Naše razmatranje naracije Ivanovog evanđelja već je u nekoliko navrata potaknulo
pitanja iz povijesti. Tko je Ivan koji piše evanđelje? I kome ga piše? Zašto? Je li njegova
namjera ispravljati sinoptike? Premda posljednje, najvažnije je pitanje: tko su Židovi koje
tako često proziva za nevjeru? Uz ta povijesna pitanja, nameće se i jedno iz literarno-
kritičkog i kanonskog pristupa: u ovome evanđelju ima odlomaka koji se doimaju
naknadno unesenima – primjerice 8, 1 – 11, zgoda o ženi uhvaćenoj u preljubu, ili već
spomenuti dvostruki završetak. U nekim se odlomcima čini kao da smo najednom
prebačeni na drugo mjesto, a zapravo smo ostali na istom i tome slično. Kako to Ivan
piše svoje evanđelje? Ili ga pišu za njega? Može li se nešto reći o tome procesu?

152
10.2.1. Tko je Ivan koji piše Evanđelje po Ivanu?
Već pri prvom čitanju čini se da je ovo evanđelje pisao očevidac, ili pak netko blizak
očevicima. Kao autor nudi se „učenik kojega je Isus posebno ljubio“ (13, 23; 19, 26; 21,
7. 20; te ga se moguće i implicira u
Gnosticizam
Gnosticizam je svjetonazor i religija u starome svijetu koji 1, 35 – 39; 18, 15; 19, 35; 20, 2 –
se temelji na *sinkretizmu (stapanju više religijskih 10, a da mu se ne spominje ime).
pravaca), *dualizmu (filozofskom vjerovanju da se bitak Ni crkvena tradicija, barem ona
sastoji od materijalnog i nematerijalnog koji su odvojeni, rana, nema drugih saznanja nego
te među njima postoji napetost i borba) te određenoj
kozmologiji koja pretpostavlja da nad zemljom postoji više
da je „Ivan, Isusov učenik koji mu
nebesa. Među nebesima lete anđeli i komuniciraju Božju je ležao na grudima, napisao to
volju, to jest udjeljuju tajne božanske spoznaje upućenim evanđelje, dok je živio u Efezu“
štovateljima. (Irenej, Protiv hereza, III.1). Irenej
Gnosticizam je teško definirati i oko toga ne postoji
navodi da je tu informaciju dobio
konsenzus među stručnjacima. Termin, međutim, potječe
od grčke riječi „gnosis“, što znači znanje i spoznaja. Neki od Polikarpa, koji je, pak, osobno
autori smatraju da bi se gnostičkima smjeli smatrati samo poznavao apostola Ivana. U
pokreti koji sami sebe tako nazivaju, drugi, pak, ističu da vrijeme prve crkve ta identifikacija
od davnina postoje religije koje su obilježene elementima Ivana kao apostola nije imala
nadnaravne spoznaje (poput očuvane religije Mandeanaca
u Iranu).
ozbiljne kritičare.
Sukladno tome, kršćanski gnosticizam bio bi sinkretistički
Tek u novije vrijeme kritičkog
pokret koji spaja gnostičke, sinkretističke elemente, s
kršćanskom religijom. Takav pokret cvate u drugom i pristupa Novome zavjetu, počelo
trećem stoljeću po Kr., a neke se njegove ideje mogu se nagađati o drugim mogućim
prepoznati čak već i u Novom zavjetu (npr. u Kološanimaautorima. To se pitanje pokrenulo
ili općim poslanicama). Budući da se taj dio gnosticizma
prije svega zbog zaključka da je
više istraživao, neki su tumači gotovo do prošloga stoljeća
Ivanovo evanđelje gnostičko pa je
pogrešno vjerovali kako se radi o kršćanskom krivovjerju.
No vjerojatnije je da su kršćanski spisi poput Ivanovogstoga nastalo u 2., pa čak i 3.
stoljeću po Kr. Ta je temeljna
evanđelja samo poslužili ljudima koji su ionako bili skloni
religijskom pabirčenju. postavka tražila dodatne dokaze
Gnosticizam je na neki način vrlo tipična ljudska religija
pa je glavni dokaz nađen u
koja Boga smatra dijelom vlastitog univerzuma, u sukobu
Papijevom nepreciznom pisanju o
sa silama tame. Ta borba navodno još nije izvojevana i zato
autoru Ivanovog evanđelja. On,
se stalno sukobljavaju sile dobra i zla, svjetla i tame, vjere
naime, riječ „starješina“ malo
i nevjere i slično. Za razliku od židovsko-kršćanske vjere, u
gnosticizmu se do spasenja dolazi vlastitim naporima i koristi za neapostolskog vođu u
nadnaravnim tajnovitim inicijacijama i spoznajama koje
mogu udijeliti samo oni koji su i sami na višoj razini
crkvi, a drugom prilikom istu riječ
nadnaravne spoznaje. može koristiti i za apostolskog
vođu. Otkad je pitanje pokrenuto,
smatra se neriješenim, jer se autor u evanđelju ne spominje poimence. Isto tako, ideje
o gnostičkoj herezi, koja bi se mogla svrstati najranije u 2. stoljeće po Kr., nisu doprinosile
apostolskom autorstvu. Tradicija prenosi da je Ivan umro star i kao zadnji apostol, no
nije vjerojatno da je doživio drugo stoljeće.

Smatramo, ipak, kako je moguće da je barem temeljni tekst originalno apostolski.

Ukoliko se izuzme teorija o Ivanovu evanđelju kao gnostičkom spisu, ne moramo se
opterećivati kasnim datiranjem evanđelja i
Zadatak:
možemo ga smjestiti prije kraja stoljeća u Pročitaj Ivan 20, 19 – 21, 25 i zapiši što
osamdesete, ili možda, i devedesete godine. upada u oči kad pokušaš strukturirati tekst.
Takav je datum moguć i na temelju takozvanog
fragmenta Ryland, dijela rukopisa Ivanovog Kako bi se te teškoće mogle izbjeći? Imaš li
rješenje?
evanđelja, koji je nađen na jugu Egipta, i datira

153
se na početak drugog stoljeća. Prema „putu“ rukopisa, koji je moguće izračunati na
temelju tekstualne kritike, vrlo je vjerojatno da je original nastao u Maloj Aziji pred kraj
prvoga stoljeća.

Ozbiljniji vanjski argument protiv Ivanovog autorstva jest literarno-kritička tvrdnja da se

neki dijelovi Ivanovog evanđelja ne doimaju dijelom cjeline. Čini se, naime, kao da su ti
dijelovi nakandno umetnuti, a neki stari rukopisi ne sadrže Ivan 8, 1 – 11. Raymond
Brown u tom je smislu predložio da se sadašnji (kanonizirani) tekst Ivanovog evanđelja
mora gledati iz perspektive originalnog teksta kojemu je autor apostol, ili je pod
njegovim izravnim autoritetom, a koji je naknadno možda bio dorađivan unutar
„Ivanovog kruga“. Na taj se način pokušalo objasniti i više navodnih povoda za pisanje
evanđelja te pisanje za možda različitu publiku, što se nameće kroz tekst.

10.2.2. Mjesto nastanka

Ako se složimo s crkvenom tradicijom da je ovo evanđelje pisao apostol Ivan, onda se na
nju možemo oslanjati i glede mjesta nastanka. Naime, Ivan je vjerojatno živio u
Jeruzalemu do njegova uništenja 70. godine, a nakon toga odselio u Malu Aziju i takoreći
naslijedio tamošnje Pavlove crkve, na čelu s Efezom. Efez je rimska metropola i kao takav
centar kulture i učenja, religije i zabave. Kao lučki grad bio je dobro povezan s Rimom.
Pošta je brzo prelazila Sredozemno more. Cijelo je područje Male Azije već dugo usko
povezano s Rimom. Povijest govori da se upravo ovdje i rodio carski kult – toliko su žitelji
Male Azije bili odani caru. Efez je imao svoj koinon, odbor gradskih i područnih odličnika
koji su se brinuli za to da područje ostane povezano s Rimom i da ne postoje sumnje u
poslušnost rimskome caru, kako bi se očuvao mir i blagostanje i, naravno, prevlast u
regiji. Grad je imao sinagogu, a možda i više njih. Apostol Pavao u gradu je proveo oko
tri godine, i to sredinom pedesetih godina prvoga stoljeća (Djela 19) te svoju misiju ondje
vjerojatno započeo upravo u sinagogi u skladu sa svojom misijskom strategijom koja je
podrazumijevala da djelovanje započne najprije u metropolama. No Efez je prije svega
bio Dijanin grad i upravo ta religijska naklonost Efežana bila je povodom za prvi veliki
sukob crkve s gradskim okruženjem.

Kad apostol Ivan stiže u grad, ondje je, kako smo vidjeli, crkva stara već barem dva
desetljeća i uspješno vodi regiju s brojnim okolnim kršćanskim zajednicama. Njihov
utemeljitelj, apostol Pavao, u tom je trenutku već mrtav. Nešto više o vodećem položaju
Efeza u Maloj Aziji može se vidjeti iz Otkrivenja, gdje osim crkava u Efezu postoje crkve i
u svim većim gradovima u regiji, ali krug počinje od Efeza. I poruka poslana crkvi u Efezu
ukazuje na tu činjenicu: efeška je crkva voditeljica u regiji, sasvim svjesna pravovjernosti,
sposobna raspoznati što je pravo i pošteno. Poruka ističe i jedan problem, a to je
upozorenje da je „zaboravila prvu ljubav,“ kako je to vidio pisac Otkrivenja (Otkr 2, 4).
To upozorenje ukazuje da u Efezu prevladava problem tradicionalnog kršćanstva. Kad
promatramo crkve iz prvog stoljeća, s otklonom od dva tisućljeća, rijetko vidimo finese
u razvoju. No valja samo pogledati koliko se stvari u crkvenim zajednicama i danas
promijene u samo jednom desetljeću pa možemo pretpostaviti na koji su se način stvari
mogle mijenjati i u Efezu, pogotovo nakon promjene vodećih apostola u crkvi. Nakon
odrješitih prvih kršćana, koji donose vlastitu odluku da se priključe jednom, za Carstvo
čudnom, pokretu, koji polako uče kako živjeti kao kršćani i što to znači, sada dolazi nova
generacija. Ta je generacija odrasla u crkvi i svoju vjeru doživljava značajno drukčije, jer
ju je drukčije i primila. Za njih, ona je primarno vjera njihovih roditelja. Prijelaz s
generacije na generaciju zahtijevao je novo teološko promišljanje, a na temelju onoga

154
kako smo to ovdje predstavili, ima smisla pretpostaviti da je upravo to ono što se događa
u Ivanovom evanđelju. To nas razmišljanje neminovno vodi do sljedećeg povijesnog
pitanja – onoga o odnosu Ivanovog evanđelja prema sinoptičkim evanđeljima.

10.2.3. Ivan i druga evanđelja

Kako smo već vidjeli, rana crkvena tradicija sinoptička evanđelja stavlja u razdoblje prije
uništenja Jeruzalema 70. god. po. Kr. Ukoliko se priklonimo toj teoriji, valja napomenuti
da čak i neki liberalni teolozi smatraju kako je dobro što su se kanonska evanđelja već
„bila dobro ukorjenila“ u crkvi kad se pojavilo Ivanovo evanđelje, jer bi se inače izgubila
u njegovoj sjeni. Ivanovo je evanđelje, naime, postalo vrlo značajno za teologe ranih
stoljeća, i ostalo „prvo“ u Istočnoj crkvi. No to je pitanje prihvaćanja nekog spisa kao
kanonskog i nadahnutog. Nas ovdje više zanimaju povijesni razlozi zbog kojih je Ivan
smatrao da treba pisati novo i sasvim drukčije evanđelje. Puno se raspravljalo o tome je
li Ivan poznavao druga evanđelja, ili makar sinoptičku tradciju. Teško je vjerovati da nije,
iako o tome zapravo nemamo podataka i sam način Ivanovog pisanja na prvu ne otkriva
povezanost sa sinopticima. „Znaci“, tj. čuda iz Ivanovog evanđelja, najvećim se dijelom
ne spominju u sinopticima – kao da je Ivan dobro pazio da se ne ponavlja. Kronologija
„puta,“ kakvu poznajemo iz Markovog evanđelja, rascjepkana je na tri Isusova odlaska u
Jeruzalem „za židovski blagdan“. Zbog toga se danas većinom smatra da je Isusova javna
služba trajala barem tri godine, a moguće je i duže i svakako se dobiva realnija slika o
tome kako Isus postaje neprijatelj Židova.

No tu ne prestaju razlike: Isus je, kako smo vidjeli u narativnom pristupu, uzvišeni Krist
u svim svojim djelima i govorima. On nepogrešivo poznaje svoju ulogu i sudbinu, i svoje
porijeklo, i upravo iz toga crpi snagu za svoj put. Važno je, na kraju, što je eshatologija,
tj. sveta Božja nadzemaljska budućnost – nebo, ako tako hoćemo – u Ivanovom
evanđelju već prisutna u Isusu. Onaj tko vjeruje u Isusa, on je već „prešao iz smrti u život“
(5, 24) i već je jedno s Bogom u Isusu, baš kao što su on i Otac jedno. I uloga Duha Svetoga
kao tješitelja i branitelja, koji zamjenjuje Isusa, razlikuje se od one u sinopticima: Duh u
sinopticima ostaje obećanje, a u Ivanu je udahnut učenicima pri Isusovu odlasku (20, 19
– 23), da ne ostanu u neznanju. I, naprotiv, Isusov odlazak uvjet je za dolazak Duha i to
je napredak u toj situaciji. Djelokrug djelovanja Duha jest posvudašnji. Isusov djelokrug,
dokle god je u tijelu, ograničen je na Palestinu.

Sve te razlike pokazuju da Ivan ima različit pristup, različitu poruku, i vjerojatno različitu
publiku od sinoptika. Valja se podsjetiti na ono što smo rekli za poruku i publiku
sinoptika. Iako oni uglavnom rade s istom tradicijom, ne možemo reći da su to posve iste
knjige. Naprotiv, i sinoptici imaju redakcijskih razlika i svoje različite publike. No
primijetili smo da je njihova glavna crta evangelizacijska – oni opisuju Isusov život, ali s
ciljem da pozovu čitatelja koji ga još ne poznaje da ga slijedi. Ako Markovo evanđelje u
svom prvom pisanju i nije bilo namijenjeno tome, ipak je crkvena redakcija od njega
stvorila pravo navjestiteljsko evanđelje.

Prolazeći kroz Ivana vidjeli smo da on izrijekom kaže kako je njegova namjera potaći
vjeru u čitateljima. Smatra li on da su evanđelja, koja su poznata i vjerojatno proširena
u maloazijskim crkvama, nedostatna za njegove crkve? To zahtijeva malo podrobnije
bavljenje Ivanovom publikom. Tko su ljudi kojima Ivan piše svoje evanđelje i koji je povod
njegovog pisanja?

155
10.2.4. Kome Ivan piše?
Tko se god bavi komentarima na Ivanovo evanđelje, vidjet će da postoji onoliko
prijedloga za to kome Ivan piše i zašto koliko je i komentara. Većina novijih komentara,
polazeći od teorije o višestrukom uređivanju unutar ivanovskog kruga, smatra da su se s
urednicima mijenjali i implicirani čitatelji. Prijedlozi su razni – od učenika Ivana Krstitelja,
koji nisu vjerovali u Duha i u Isusa kao većega, preko gnostika, koji su tražili dublje znanje,
do nove generacije, koja više nema apostole. Ta su tumačenja manje ili više usmjerena
na samo određene dijelove evanđelja. Ostali se pripisuju nekoj drugoj fazi uređivanja.

No ovo evanđelje kao takvo, i u cijelosti, ima puno smisla ako se čita kao evangelizacijska
poruka novoj generaciji – uzimajući u obzir
specifične elemente nastanka vjere u onih koji su Zadatak: Promisli i prodiskutiraj o svom
iskustvu odrastanja u crkvi. Kako je tebi
odrasli u crkvi i znaju sve o Isusu, ali opet ne vjera bila „jednostavna,“ a kako „teška“ i
poznaju Krista. Time bismo rekli da Ivan u crkvi u komplicirana?
Efezu vidi način razvoja koji ga zabrinjava: ondje
Kako bi vjera u Isusa mogla biti „teška“
rastu ljudi koji su upućeni u vjeru u Krista, i zbog odrastanja u crkvi?
mnogo znaju o njoj (čemu doprinose i evanđelja
koja su naučili u katehezi). Ipak, njihova vjera ostaje hladna i daleka, bez „prve ljubavi“,
jer se nije vezala izravno na Krista, nego uz one koji su trebali biti tek znak koji na njega
ukazuje. Ivan se, dakle, suočava s tradicijom koja je u 1. stoljeću po Kr. već cvala. Tradicija
je pokušaj prenošenja kompliciranih koncepata na način koji je dostupan i razumljiv
jednoj generaciji. Problem je što tradicija ne može prenijeti i vjeru. Poznavanje tradicije
može stvoriti određeni osjećaj pripadnosti zajednici, ali prava i duboka pripadnost Kristu,
ne može se prenijeti katehetikom. Ona mora biti osobna odluka vjerovanja Kristu. Ako
se Ivanovo evanđelje čita iz te perspektive, onda se otkrivaju mnogi zanimljivi elementi
koji objašnjavaju njegovu drugotnost. Ivan, primjerice, otpočinje himnom o uzvišenom
Kristu, ali je prekida umecima koji na neki način zaustavljaju automatsko i poznato
ponavljanje tradicije te tjeraju čitatelja na promišljanje o razlici između onoga tko Krist
stvarno jest i svjedočanstva o njemu.

I naglasak evanđelja na vjerovanju i na fazama u vjeri, koje smo vidjeli u čitanju, na taj
način postaje jasan: oni koji su nešto naučili o Isusu i ovdje su u zajednici, imaju neku
vjeru, ali ona nije dovoljna, jer je to vjera glave, ali ne i vjera srca. Ona je možda i vjera
roditelja, ali nije osobna u smislu da je rezultat osobne odluke. I Ivanovo inzistiranje na
traženju Isusa postaje zanimljivo. Motivi potrage nisu sekundarni nego primarni. O tim
motivima ovisi nečija prava vjera. Smatram da se čak i čest naziv „Židovi“ iz te
perspektive može bolje razumjeti.

Antisemitizam
Tumači Ivanovog evanđelja došli su do zaključka da je bijes prema „Židovima,“ koji
iščitavaju iz Ivanovog evanđelja, tako velik da ga je nemoguće pripisati uobičajenom
sukobu Isusa i farizeja kako to nalazimo kod drugih evanđelista. Ivan, navodno posebno
proziva „Židove“ pa se to smatra jednim od razloga zbog kojih je to evanđelje i napisano.
Ivan se, navodno, baš kao i Pavao, okreće od židovstva novoj religiji ne prežući pri tome
od toga da židovstvo još i ocrni. Antisemitizam je doista teška optužba s kojom se moralo
nositi to evanđelje.

Istina je da je Ivan vjerojatno živio i pisao u vrijeme kad su Židovi odlučili zauvijek se
riješiti svoje interne sekte nazvane kršćanstvom. Židovstvo Drugog Hrama, vidjeli smo,
bilo je misionarski nastrojeno, ali tako velik priljev neznabožaca ipak nije bio primjeren.

156
Osobito nije bio primjeren zato što su pridošlice, poučene od nekih učitelja poput
apostola Pavla, u pozivu na obraćenje zaobilazili važnost židovskog Zakona. Gotovo cijelo
stoljeće židovstvo je trpilo tu novu sektu. Tako je konačni raskol vjerojatno došao pred
kraj stoljeća u Jamniji, u Palestini. Na tom židovskom saboru navodno je zaključen i
kanon židovske Biblije, no za tu tvrdnju nema dokaza. Naprotiv, ima podataka da
diskusije oko nadahnutih spisa Staroga zavjeta traju još stoljećima nakon tog sabora.
Ipak je donekle pouzdano da je taj sabor svojim „blagoslovom protiv heretika“ potvrdio
već mjestimično djelatno izdvajanje kršćana iz sinagoga (usp. Ivan 9, 22). Zato su ga neki
smatrali mogućim uzrokom Ivanove žestoke reakcije na Židove. Izopćenje kršćana iz
sinagoge bilo je bolno, ali prije svega i opasno. Do tog su raskola Rimljani kršćane
doživljavali kao i Židove – kao ne pretjerano pozitivnu, ali ipak staru religiju koju je
trebalo poštovati zbog njezine starosti. No kršćani su već u nekoliko navrata na sebe
skrenuli pozornost, a konačno izopćenje izguralo bi ih na vjetrometinu neprijateljstva
Rima i učinilo pogodnima za žrtvenog jarca u svakoj političkoj neprilici.

Ne pomaže tumačiti da je Ivan zapravo mislio na farizeje i književnike, kao i ostali

evanđelisti, kad govori o Židovima. On već duže vrijeme nije živio u Jeruzalemu pa su se
u njegovoj glavi svi mogli stopiti u jednu homogenu skupinu, posebno zato što je kao
kršćanin u odnosu prema njima zauzimao suprotnu stranu. Meni se ipak čini da Ivan
svjesno modificira predaju o Isusu, a pejorativan prizvuk koji „Židovi“ dobivaju u
njegovom evanđelju, posuđuje iz svakodnevnog jezika zajednice za koju piše i čini to
sasvim svjesno i s određenom svrhom. Naime, u okolnostima raskola i neprijateljstva,
može se smatrati kako se riječ „Židovi“ u svakodnevnom govoru kršćana često
spominjala s obzirom na Isusa, Mesiju kao neka vrsta nevjerničkog arhetipa: Židovi su
sve znali, oni su bili izabrani narod, ali Isusa, unatoč svemu, nisu željeli prihvatiti. Kad se
Ivan igra tim tehničkim terminom, on mu često dodaje i kategorije vjerovanja i ne-
vjerovanja. „Židovi“ su pozvani odreći se procjenjivanja Isusa i prihvatiti ga vjerom. Oni
su pozvani odlučiti se za Isusa, ali ga se, nažalost, odriču i, kako smo vidjeli, traže da ga
ubiju.

Ako se Ivanov poziv čitatelju na vjeru u evanđelju i Isusov poziv „Židovima“ da vjeruju
gleda kao usporedba, stvari u evanđelju odjednom se same preslaguju. Ivan piše novoj
generaciji kršćana, koji su zapravo u istoj situaciji kao i „Židovi“ u prošloj. Ti kršćani sad
sve znaju o Isusu, o njegovim čudima i njegovu porijeklu. Znaju čak i potpunu zgodu o
Isusu, o njegovoj smrti i usrksnuću! Ali njihova je vjera u Isusa, ako uopće i postoji,
manjkava, nedostatna, teoretska i tehnička. Ona nije ono predanje, ono vjerovanje i
prepuštanje uzvišenom Kristu kakvo su imali njihovi roditelji koji su svoju vjeru
doživljavali u sili Duha i osobno. Vjera je postala vjera glave, svjedočanstvo usana, ali se
smjestila daleko od srca, daleko od pouzdanja u jednog jedinog Krista, uskrslog i
proslavljenog. Tko njemu vjeruje, ima slobodu, ima život i sam je izvor žive vode. Tko mu
ne vjeruje, to jest ne pouzdaje se u njega u teškim životnim okolnostima, taj ga ponovo
razapinje. Kako smo vidjeli u Ivan 6 – 8, ili čovjek traži Isusa da mu se podloži kao Bogu,
ili pak traži da ubije tog božanskog spasitelja, da može živjeti svoj život u okvirima
svjetovnoga, prema svojim uvjetima. Ono što su Ivanovi čitatelji svaki dan govorili za
Židove i sami su postali: od silnoga znanja o Isusu, nisu mu se (još) potpuno predali. Ono
što žive, zapravo, nije život, nego životarenje. Zato je pisac, vjerujem, u ovom evanđelju
tražio druge perikope, one koje se nisu svakodnevno čitale. Valjalo je razbiti poznatost
doktrine koja se recitira na katehezi i na koju se oslanja da bi se iznova vidio samo Krist
i izobilje života koje je neomeđeno ljudskim tradicijama.

157
10. 3. Ivan za danas
Ivanovo je evanđelje nevjerojatno potrebno današnjim generacijama, upravo zbog svoje
brige za nove generacije koje stasaju u crkvi. Svjedočanstvo kršćanstva na vjetrometini
je kritičara i njegove tradicije, a ponekad i doktrine, nisu dovoljno jake da čak i one koji
su u njemu formirani u njemu i zadrži. Tradicija često ne odgovara na pitanja sadašnjice.
Poziv na okretanje Kristu, uskrslom i moćnom, na koje upućuje Ivan, mogao bi biti
atraktivan i u okolnostima krajnjeg beznađa i nemoći pojedinca u bešćutnim globalnim
političkim i ekonomskim sustavima.

10.3.1. Vjerovati i preispitivati vjerovanja

Što je više određena svojim striktnim strukturama, to se više crkva opire preispitivanjima
svojih članova. Ipak, preispitivanje vjerovanja nužno je za njezin oporavak i iskorak u
novu generaciju. Znakovi pomažu samo ako se nisu izlizali i ako ne ukazuju na davno
napuštene i zapuštene putove u život, ako ih nismo zagradili kao rijetke artefakte iz
prošloga vremena u velebne zgrade muzejskoga oblika. I crkva u cijelosti, kao i pojedinci,
treba biti spremna na iskorak u vjeri u svakoj novoj generaciji – prepustiti se povjerenju
u proslavljenog i vječnog Krista, a ne strahu za vlastitu opstojnost.

Čovjeku vjera u Krista ne dolazi kao intuicija, a još je manje to slučaj s institucijama koje
imaju svoj život. Kao ljudi daleko od Boga, moramo se osigurati kao da smo sami na
svijetu i kao da su svi protiv nas, i moramo isplivati kao pobjednici, jer smo sve predvidjeli
i sve iskontrolirali. Vjera je tome sasvim suprotna. Ona nije neaktivna. Naprotiv, ona je
djelatna upravo zato što je slobodna i neograničena brigom za ono što kao ljudi ionako
ne možemo kontrolirati. Vjerovati znači uvijek se iznova u vlastitim stremeljenjima
prepustiti Bogu. Valja razumjeti i prihvatiti da „ništa ne možemo činiti sami,“ da plod
dolazi u pravo vrijeme jer je Bog to tako odredio za one koji vjeruju. Vjera zna primati
milost na milost i zato može i oko sebe obilno izlijevati milost na milost i ljubav na ljubav.

Vjerovanje je aktivno. Ono preispituje obrasce da bi vidjelo vode li oni u neko moguće
ropstvo. Vjera razotkriva gdje smo slabi pa to težimo prikriti floskulama i frazama.
Sakrivamo se iza fasade uvjerenja da smo bolji od drugih, ili, pak, osjećaja da smo žrtve:
da nikad ništa nećemo postići jer, evo, naš je život jedan jedini vječni jad.

Vjerovati Bogu koji diže mrtve, otvara oči slijepcima, na noge stavlja one koji su se
pomirili s tim da nikad više neće hodati, vjerovati Bogu koji hrani gladne i brine za one s
ruba društva, za strance i malene – to čovjeka oslobađa za neviđena djela preobrazbe.
Ljudi koji vjeruju Bogu, nisu pasivno-agresivni, naoko skrušeni sveci, koji sve bolje znaju
od drugih i ustrajno drže moralne prodike i prosudbe svega i svakoga. Takvi ljudi ubijaju
vjeru. Ljudi koji vjeruju su, naprotiv, izvor iz kojega se osvježavamo. Takvi nam ljudi
podižu dan, ma kakav on bio i ma kako se umorni i pretovareni osjećali. Oni prihvaćaju,
liječe. Svijet uvijek treba ljude koji na taj način vjeruju Bogu, oni su za njega „izvor žive
vode“.

10.3.2. Kad Bog plače s ljudima

Ivanovo evanđelje poznato je po najkraćem stihu u Bibliji – Ivan 11, 35: „Isus proplaka.“
Taj je redak dio traumatskog događaja kada dvije sestre, Marija i Marta, ostaju bez svoga
brata Lazara koji je umro. Zanimljivo je kako Ivan otpočetka priča tu zgodu. Najprije
afirmira Isusovu ljubav prema Mariji, Marti i Lazaru, a onda ne odlazi izliječiti bolesnoga

158
brata, nego čeka da se uvjeri da je Lazar umro. Zgoda je zanimljiva na mnogo razina i
govori o tome kako ljudska vjera pati u susretu s neizbježnom traumom smrti. Ovdje sad
nemamo mjesta za tu raspravu. S druge strane, zanimljivo je vidjeti da Isus plače s
Marijom koja usred svoje tuge i gubitka ostaje bez riječi, ali u svom očaju pada ničice
pred Isusa. Slika kakvu Ivan crta jest snažna. Kad se dogodilo najstrašnije – smrt voljene
osobe i konačna tragedija beznađa – Marija nema kamo nego se predati Bogu. Ona ne
razumije tragediju niti je pokušava razumjeti, ali ona i u tragediji vidi samo Isusa kao
svoje rješenje, iako rješenja, prema ljudskim pravilima, zapravo i nema. Iako nariče: „Da
si bio ovdje, ne bi umro moj brat,“ nema kamo ići nego baciti se do Isusovih nogu,
pokazati svoju krajnju nadu da tome nije došao kraj, iako se tako čini, a božanski Isus čini
stvarno nevjerojatnu stvar. Isus plače zajedno s njom. Ljudi koji su bili s Marijom sasvim
krivo tumače Isusove suze. Oni misle da Isus plače za Lazarom. No Isus plače s Marijom,
jer osjeća njezin očaj i njezinu neutoljivu bol kakvu čovjek osjeća jedino u susretu sa
smrću. Ta znao je da će uskrisiti Lazara i da smrt nad njime nema moć. No bez obzira na
to, taj ga trenutak patnje ne može ostaviti ravnodušnime. Ljudi žive u sadašnjosti. Kao
utjelovljeni Bog, Isus osjeća svu dubinu Marijine patnje i zato plače s njom.

Svijet je pun smrti, očaja i patnje. Više smo toga svjesni danas, nego ikad prije u povijesti.
Nije to nužno zato što su danas ljudi gori nego ranije, nego zato što mi danas patnje
svijeta doživljavamo intimnije i na mnogo više načina, gotovo izravno, kroz globalnu
povezanost i medije, a i mnogo je više ljudi na svijetu. Gdje je Bog kad svijet pati, a
posebno kad ja patim? To je pitanje
Zadatak:
Pročitaj perikopu o Mariji i Marti i Lazarovoj smrti – koje pokreće ljude. Biblijski je odgovor
Ivan 11, 1 – 12 ,11. – Bog je ovdje i sada, s nama, i s nama
Imajući na umu da se Ivan često koristi inkluzijama, plače nad stanjem u svijetu, i nad
razmisli na koji način postiže da se priča čita upravo u našim osobnim tragedijama. Bog nije
toj cjelini, a ne samo 11, 1 – 43?
Na koji način taj „dodatni“, drugi dio modificira naše
uzrok patnje u svijetu. Ako smo
razumijevanje? Što je važno za tu priču? Koje stvari iskreni, ljudska samoživost, pa i naša
dolaze do izražaja? Dobivamo li možda neke razloge vlastita samoživost, stvara patnju
zbog kojih je Lazar „morao“ umrijeti? svijeta. S patnjom su se ljudi spremni
suočiti tek kad ih pogodi osobno, a i
onda je često vide kao rezultat tuđega grijeha – skrivio ju je netko drugi. Rijetko želimo
vidjeti ishode vlastitog grijeha, a kamoli ih priznati drugima. Kad prozivamo Boga da
udijeli pravdu, ipak moramo pripaziti i biti u stanju pogledati i tu drugu stranu: zašto Bog
ne bi počeo pravdu provoditi od nas pa nam naplatiti za naše grijehe? Kad je u pitanju
naš grijeh, naša je ploča drukčija: zahvalni smo što je Bog milostiv i ne naplaćuje nam za
naše grijehe!

Biblijski je stav taj da je i Božja sporost zapravo Božja milost koja otvara prostor za
sagledavanje situacije i za pokajanje. Tko bi od ljudi inače pred njim opstao? Bog se
odlučio za put na kojem računa s našom vjerom i na to da nas nemoguće situacije navode
da padnemo do njegovih nogu. Ništa nije konačno bez njega, koji pobjeđuje i smrt. Ništa
ne koristi bolje pobjedi nad smrću, nego ljudi koji mu se u vjeri predaju. Isus je znao da
Marijina i Martina vjera može podnijeti tu tragediju. Kroz obrat situacije događa se
jedinstveni znak Isusova božanstva i „mnogi Židovi povjerovaše u njega“ (11, 45).

159
10.3.3. Istina koja oslobađa čovjeka
„Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici;
upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi“ (8, 31 – Zadatak:
Sjeti se nekih poznatih Isusovih
32 vl. prijev.). To je, dakako, uz onaj u Ivan 3, 16, jedan riječi koje se čine
od najpoznatijih redaka iz Ivanovog evanđelja. U kontroverznima u suvremenom
vrijeme kad smo pretrpani informacijama svake vrste i svijetu. Pokušaj razmisliti o
kad je u svoj kakofoniji glasova koji se zaklinju da su ishodima tih riječi za one koji bi
ih se ipak držali.
istiniti doista teško prepoznati istinu, vrijedi pogledati
Ako ti takve stvari ne padaju
taj kategoričan zahtjev o pravoj naravi istine: istina odmah napamet – počni od
oslobađa. Isusove Propovijedi na gori (Mt
5 – 7), ili čak i s Deset
Termin „ropstvo grijehu,“ od kojega bi ljudi – biblijski – zapovijedi.
trebali biti oslobođeni, postao je tehnički termin u
mnogim kršćanskim crkvama. Taj je termin natovaren beskorisnim idejama o nečem
transcendentnom, za što i nismo sami krivi, nego je kriv tamo neki Adam s početka
prapovijesti. Taj je nekim nevjerojatnim činom nadnaravnog transfera, svoj grijeh prenio
na nas. Tako se i spasenje često doživljava kao neki transcendentni događaj koji nema
veze s ljudskim životom na zemlji, to je neko tamo duhovno spasenje bez upliva na naš
sadašnji život, a vrlo često i s prizvukom da se sadašnji život radi tog nečega, što dolazi
tek nakon smrti, jednostavno mora podnositi. Ništa ne može biti dalje od biblijske istine!
Kad Isus govori o istini koja oslobađa, on govori o sasvim konkretnom oslobođenju koje
se vidi u čovjekovoj svakodnevnici i to već na zemlji, u njegovim osobnim prilikama.
Sloboda se vidi u novoj kvaliteti života koja već ovdje onoga koji vjeruje i njegovu okolinu
obogaćuje na nov i neočekivan način. Vidi se u neustrašivosti u suprotstavljanju zlu i u
službi drugima. Vidi se u miru s kojim živi onaj koji vjeruje – pa i u teškim okolnostima.

Ostati u Isusovoj riječi znači vjerovati mu na riječ, a to u svijetu punom prijedloga kako
bismo trebali voditi svoj život, doista oslobađa. Kad je moja sestra imala 8 mjeseci, hranili
smo je špinatom radi zdravlja i razvoja – jer to je tada bila dokazana znanstvena istina. I
poznati Popaj iz crtića, promovirao je tada takvu istinu. Petnaest godina kasnije, znanost
se ogradila od tog pogrešnog stajališta: bebe ne mogu probavljati željezo u špinatu i zato
im šteti probavi. Tko danas rađa djecu, zna koliko je teško naći istinu u svim tim novim,
lako dostupnim navodnim spoznajama o pravilnom odgajanju djece. To je tek neznatan,
mali primjer teškoće življenja u svijetu. Život je pun malih svakodnevnih odluka koje
mogu imati velike posljedice. Kako sve to možemo znati? Kako ćemo i što izabrati?
Većinom ljudi nakon početne borbe oko toga što je pravo i dobro posustanu pa
jednostavno rade ono što im se čini dobro. Mladi, pak, često donose još prizemnije
odluke i rade ono što im se čini dovoljno zabavno. Potom se čude posljedicama.

Isusova je riječ utješna: držati se njega, svoj pogled usmjeriti na ono što nadilazi
svakodnevni kruh i vjerovati da će Bog naš život izvesti na dobro – da će ukazati na
mogućnosti, zatvoriti vrata na koja ne trebamo ući, ne dati nam ono što nam ne treba ili
bi nam čak moglo biti šetno. To ne znači da se trebamo odreći odgovornosti za sebe,
nego da ondje gdje prestaje naša snaga i naša spoznaja trebamo s pouzdanjem živjeti
unutar svojih granica, u slobodi vjere u dobroga Boga koji radi za našu stvar, kao u slučaju
Marije i Marte.

10.3.4. Tražiti Isusa među živima

Ivanovo je evanđelje poziv ljudima da traže Isusa među živima i da mu takvome vjeruju.
Nagrada za to traženje je dobar, prepun život (20, 30 – 31). Ovo evanđelje obiluje

160
primjerima pravoga i pogrešnoga traženja. Vidjeli smo Nikodema, koji je Isusa potražio
noću, pod svojim uvjetima. To nije dobro završilo i Nikodem je, da tako kažemo, na kraju
pokopao svoga Mesiju – doduše s velikom pompom i s mnogo skupocjenih mirodija (Iv
19, 39 – 42). Tražili su ga i ljudi koje je nahranio, čak pronicljivo i predano (6, 22 – 32).
Međutim, Isus se nije dao zavesti njihovom željom da ga postave za kralja. Oni su ga
tražili samo zbog vlastitog tjelesnog interesa. Nahranio ih je, a jedini motiv njihova
traženja bilo je da im da još besplatnog kruha. Njihovo je ponašanje kratkovidno. Nije li
bolje imati čudotvorca nego čudo? Čudo se uklapa u njihove zahtjeve. Čudotvorac, pak,
postavlja zahtjeve – i njegovi su zahtjevi, doduše, za ljudsku dobrobit, ali to nekad nije
odmah razvidno. Zato se ljudi ne uspijevaju držati Isusa. Njegovi zahtjevi vjere, njima su
preveliki.

Konačno, i farizeji su tražili Isusa, ali zato da ga ubiju (8, 59; 11, 53). On je smetao njihovoj
religiji, njihovom veličanju samih sebe, njihovoj sprezi s onima na vlasti. Ako Isus nije
središte nečijeg života, onda takvima smeta i on i njegovi zahtijevi koji se ovako ili onako
dotiču njihova života. Takvi se ljudi žele riješiti Isusa koji ograničava njihovu sebičnost.

Valja naglasiti da traženje Isusa nije bespogovoran čin, neka bezglava predaja. Traženje
Isusa mora biti aktivan, iskren čin. Na početku evanđelja Ivanovi učenici traže od Isusa
da „vide gdje stanuje“ (1, 37) i on je spreman povesti ih da vide. I Ivanovo evanđelje, kao
i Markovo, pokazuje težak put vjere Isusovih učenika. Stalno su u potrazi za znacima
zašto mu vjerovati i često se snebivaju. Nije im jasno što to Isus radi ili govori. Nekad
gunđaju u sebi, a nekad i javno. Na primjer, kad su Isusa vidjeli kako razgovara sa
Samarjankom, ostali su otvorenih usta, zabezeknuti, ali nisu smjeli reći ništa (4, 27). Isus
ipak odgovara i na ta nepostavljena pitanja – ovdje o ulozi žena u mesijanskoj žetvi. I
njima i Samarjanki polako i dosljedno razbija sve obrambene mehanizme kako bi ih
učinio učesnicama u radosti žetve kraljevstva Božjega, izvor žive vode za jedan cijeli grad.
Najbolji primjeri traženja Isusa zapisani su u 20. poglavlju Ivanovog evanđelja. To su
Marija Magdalena i Toma Blizanac. Mislim da su oni posljednji Ivanov poziv novoj
generaciji u crkvi: čak i ako tražite mrtvoga Isusa, pronaći ćete ga živog! Marijino traženje
Isusa koji je nestao iz groba, toliko je ustrajno da je priča gotovo smiješna. I kad oni koji
su autoritet za nasljedovanje, Isusovi učenici Ivan (vjerojatno) i Petar, dolaze na grob i
„vjeruju,“ Mariju nitko ni u što ne upućuje. Ona ostaje pri svom traženju jer Isusa nema.
Uzalud je to što su drugi vidjeli i povjerovali! Što god da je znak na grobu njima značio,
njoj to njihovo značenje ne znači ništa. Ona i dalje traži svoj susret i dobiva ga pa postaje
prvom blagovjesnicom uskrsnuća (20, 18).

Toma, kojega su učenici zvali Blizanac, a mi ga zovemo „nevjerni,“ zapravo je Ivanov

arhetip ciničnog, ali iskrenog, tražitelja Isusa. U prilikama oko Lazarove smrti vidimo
Tomu kako podbada Isusa i smije se njegovim planovima. Isus, navodno, nije otišao u
Betaniju jer je znao da su farizeji tražili da ga smaknu. Učenici su vjerojatno mislili kako
Isus upravo zato više i ne sluša pozive upomoć svojih prijatelja. Kad je Isus, pak, objasnio
učenicima da je Lazar umro (a on je „veseo što nije bio ondje“) i da je sad vrijeme da odu
onamo, Toma cinično dobacuje nešto poput: „Super! Kad je imalo svrhe ići i izlječiti ga,
nismo išli jer si se bojao za svoju glavu. Sad, kad je umro, hajdemo da i mi svi s njim
umremo!“ Toma situaciju procjenjuje ljudski. Slične se karakteristike Tome cinika nalaze
i u Ivan 20. Isus se objavio okupljenima u zaključanoj sobi, ali Toma tada nije bio ondje.
On negira njihovo iskustvo. No ono što Ivan poručuje svojim čitateljima jest to da Toma

161
ne želi vjerovati iz druge ruke. On želi vidjeti i doživjeti Uskrsloga sam i za sebe. Njemu
vjera mora biti smislena. Nama se Toma može činiti nepokornim i nevjernim, no Isusa
ne vrijeđa Tomina potreba da sam doživi Uskrsloga. Naprotiv, on ga sam poziva da opipa
novu stvarnost. Kad Ivan prenosi Isusove riječi da od sad vrijedi: „Blago onima koji će
vjerovati, a da nisu vidjeli!“, to nije primarno kritika Tomi, nego više najava stanja novih
generacija. Toma je svojom sumnjom zapravo služio novim generacijama. Njegovo
manjkavo svjedočanstvo i potreba da sam vidi i doživi, postavili su dobar temelj za nove
vjernike koji Isusa više neće vidjeti tjelesnim očima.
Toma na reljefu iz 11. st. u samostanu
Santo Domingo de Silos, Burgos, Španjolska:
Vrijedno je zapaziti kako Isus „štiti“ Tomino „istraživanje“

Ivanov se Isus ne boji ljudske potrage niti je

sankcionira. On se ne boji iskrenih cinika, koji traže
osobno iskustvo i presvjedočenje. Naprotiv, on poziva
svakog da ga traži i daje se naći kao Uskrsli i Istiniti.

Za daljnje proučavanje

R. Bauckham i C. Mosser, ur.: The Gospel of John and

Christian Theology. Grand Rapids: Eerdmans, 2008.

R. Bauckham: The Gospels for All Christians: Rethinking

the Gospel Audineces. Grand Rapids: Erdmans, 1998.

R. E. Brown: The Gospel According to John I-XII: A New

Translation With Introduction and Commentary. Anchor Bible 29. New York et al:
Doubleday, 1966.

R. E. Brown: The Gospel According to John XIII-XXI: A New Translation With Introduction
and Commentary. Anchor Bible 29A. New York et al: Doubleday, 1970.

R. Bultmann: Isus. Rijeka: Ex libris, 2007.

R. Bultmann: The Gospel of John. A Commentary. Louisville: Westminster John Knox, 1971.

B. Duda: Riječ tijelom postala. Egzegeza Lukina Navještenja i Ivanova Proslava. Zagreb:
Franjevački bogoslovi, 1966.

I. Dugandžić: „Majka, žena, učenica – mjesto i uloga Isusove majke u Ivanovu evanđelju“
u: Mater Verbi incarnati = Marija iz Nazareta prihvaća Sina Božjega u povijesti: Zbornik
radova XXI. međunarodnog mariološko-marijanskog kongresa Rim, 4. – 8. prosinca 2004.
(Vlado Košić, ur.) Zagreb: KS i Hrvatski mariološki institut, 2005.

I. Dugandžić: „Učitelju, gdje stanuješ? (Iv 1, 38). Pojam učenika i nasljedovanja u Novom
zavjetu“ u: Spe gaudentes = U nadi radosni: zbornik u povodu 80. rođendana fra Celestina
Tomića, (Ljudevit Maračić, ur). Zagreb: Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca,
1997.

I. Dugandžić: Evanđelje ljubljenog učenika. Zagreb: KS, 2012.

J. D. G. Dunn: „Let John Be John” u: Peter Stuhlmacher, ur. Das Evangelium und die
Evangelien. Tübingen: Mohr / Siebeck, 1983.

162
J. Fućak: Evanđelje ljubljenog učenika. Zagreb: KS, 1973.

L. W. Hurtado: The Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity. Grand
Rapids / Cambridge: Eerdmans, 2003.

W. Loader: Jesus in John's Gospel: Structure and Issues in Johannine Christology. Grand
Rapids: Eerdmans, 2017.

L. Morris: Evanđelje po Ivanu. Daruvar 1997.

S. Motyer: Antisemitism and the New Testament. Cambridge: Grove, 2002.

M. Muggeridge: Isus, čovjek koji živi. Zagreb: KS, 1983.

A. Rebić: „Svadba u Kani (Iv 2, 1 – 11) u svjetlu Staroga zavjeta i judaizma“ u: O kraljevstvu
nebeskom – novo i staro: zbornik radova u čast Bonaventuri Dudi, OFM, u povodu 75.
rođendana i 50 godina svećeništva, (Mario Cifrak, ur.). Zagreb: KS, 2001.

J. R. W. Stott: Neusporedivi Krist. Zagreb: Steppress, 2003.

M. C. Tenney: John the Gospel of Belief: An Analytic Study of the Text. Grand Rapids:
Eerdmans, 1985.

M. M. Thompson: John: A Commentary. Louisville: Westminster John Knox, 2015.

J. Wenham: Easter Enigma: Are the Resurrection Stories in Conflict? Exeter: Paternoster,
1987.

163
164
11.
Lukina Radosna vijest u dva sveska: Evanđelje i Djela
apostolska

U ovom poglavlju:
✓ učimo o povijesti spasenja na temelju Lukinog
dvosveščanog djela
✓ raspravljamo o povijesnoj metodi i njezinoj
„egzaktnosti“ te procjenjujemo Luku kao
povjesničara rane crkve
✓ razmišljamo o Lukinom viđenju evanđelja kao dobre
vijesti za marginalizirane

Uvod
Na kraju se okrećemo zadnjem evanđelju u ovoj knjizi, ali zapravo trećem prema
redoslijedu u Novome zavjetu, Lukinome. On se, za razliku od Ivanovog, ubraja u
sinoptička, po sadržaju međuovisna Matejevom i Markovom. Iako sinoptičko, ono se ipak
na više načina razlikuje od Mateja i Marka, već i time što Luka svoj izvještaj o Isusu piše u
dva sveska – kao evanđelje i kao Djela apostolska koja čine povijesnu poveznicu s drugim
dijelom Novoga zavjeta. Iz tog smo razloga promijenili redoslijed u ovoj knjizi, a iz istih
ćemo razloga malo promijeniti uobičajeni uzorak strukturiranja poglavlja o Lukinom djelu
u dva sveska. Valja napomenuti da ovdje nećemo u potpunosti pokriti sve uvodne stavke
o Djelima, jer su ona, poput rane crkvene povijesti, temeljni dokument za razvoj prve crkve
i za prve kršćanske misije svijetu. Zato će u drugom dijelu udžbenika biti još mnogo riječi
o Djelima.

11.1. Luka kao povjesničar: što Luka piše u svojim svescima?

Najspornije pitanje u novozavjetnoj teologiji, kad je u pitanju Lukino djelo, u prošlom je
stoljeću bilo nastoji li to Luka ipak pisati Isusovu biografiju. Je li Luka povjesničar? Mnoga
anakronistički usmjerena raspredanja
Zadatak: Pročitaj uvodne retke Evanđelja pokušala su mu ispočetka oteti tu titulu, jer
po Luki i Djela apostolskih. Što misliš, zašto im je Lukino prepričavanje Isusova života bilo
se Luku više od drugih prozivalo zbog
suviše osobno i kerigmatsko kad je u pitanju
povijesnosti?
povijest koja se sve više znanstveno
Razmisli: što je zapravo povijest? Koliko je
definirala kao „objektivna“. Mislilo se da
točna? Luka više drži do herojskih legendi, poput
Ilijade i sličnih starih „povijesnih“ zapisa, i
svojim glavnim likovima dodaje fantastične elemente, nego što se drži povijesnih
činjenica.

Novija istraživanja u sve većoj mjeri Luku ipak prikazuju kao značajnog povjesničara
novozavjetnog vremena. To djelomično ovisi i o brojnim diskusijama koje su se vodile oko
problema povijesti te povijesnih zapisa i proučavanja uopće. Nasuprot optimističnom
shvaćanju u moderni, da čovjek može biti objektivan i da je historija (proučavanje
povijesti) objektivna znanost, danas uglavnom shvaćamo da je svaka historiografija

165
velikim dijelom subjektivna, tj. da ovisi o stavovima i pogledima historiografa. Kad
govorimo o zapisivanju povijesti, moramo imati na umu da današnja opsjednutost
faktualnošću – koja ide do toga da se svaki tijek događaja može snimiti i bezbroj puta
reproducirati – nije mogla biti legitiman historiografski zahtjev staroga vremena. No to ne
znači da ljudima nije bilo stalo do istine. Onoliko koliko je nama danas važan video zapis
ili slika s terena, u staro je vrijeme bio važan svjedok nekog događaja, jer je sjećanje
svjedoka bilo jedini istiniti „film“ koji se uvijek iznova mogao „reproducirati“. U ovoj je
diskusiji važno i to da je povijesna znanost spoznala kako povijest uvijek pišu pobjednici i
da se rijetko događalo, i sasvim slučajno, da do nas dođu spoznaje o malim ljudima i
njihovim životima.

Luka sebe identificira kao povjesničara. Kako i priliči znanstvenom radu, on na početku
svoga djela objavljuje svoju metodu i razlog zbog kojeg piše: „Kad već mnogi poduzeše
sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predaše oni koji
od početka bijahu očevici i sluge riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih
i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu
si poučen“ (Lk 1, 1 – 2). Lukin interes, iz ovoga je jasno, ima svoju svrhu – a to je naći
pouzdanu istinu za Teofila kako bi on mogao imati povjerenja u ono što je o kršćanstvu
naučio. Što se tog pitanja tiče, Luka odmah priznaje da je njegovo istraživanje subjektivno
i možda donekle tendenciozno. Pa ipak, ono je i znanstveno. Luka je istražio izvore koji su
mu bili na raspolaganju kroz propovijedi službenih svjedoka (apostola), ali je dodao i
svjedočanstva drugih ljudi čija je jedina kvalifikacija bila to što su bili očevici i vjernici.

To zapravo upućuje na vrlo znanstven pristup: Luka provjerava službene „očevice i sluge
riječi,“ istražujući pomno od početka druge, manje eksponirane izvore. U tom smislu Luka
donosi novi materijal kojeg nema u Marku i Mateju, a koji vjerojatno dolazi iz onih izvora,
koji su u službenom propovijedanju ostavljeni po strani. Teologija taj materijal naziva L
materijalom i upravo taj materijal daje izvjesnu posebnost Lukinom evanđelju.

Dok smo kod drugih evanđelista vidjeli navještanje kao cilj, Luka je, smatra Marshall,
evanđelist koji doista pokušava zapisati Isusovu biografiju. On time i opet čini nešto sasvim
suvremeno: daje povijesni dokaz za Isusovo postojanje i povezuje kerigmu i povijest. On
je svjestan svoga povijesnog zadatka jer Isus kerigme bez povijesnoga Isusa jednostavno
nije uvjerljiv. Luki se titula povjesničara osporavala zbog Djela apostolskih. Naime, Lukini
se izvještaji ne poklapaju u svemu, a ponekad su i oprečni, onome što je pisao Pavao. Na
primjer, Pavlova poslanica Galaćanima ukazuje na to da je prije 50. godine Pavao u
Jeruzalemu bio samo dva puta, dok Luka tvrdi da je bio tri puta, i teško je usuglasiti što se
pri tim posjetama zapravo događalo. No nepošteno je zbog nastanka te zbrke prozivati
samo Luku. I Luka i Pavao imaju jasne razloge zašto nabrajaju posjete Jeruzalemu. Pavao
u Galaćanima želi dokazati da je njegovo evanđelje o Jeruzalemu neovisno (ali ne i njemu
oprečno). Luki je, pak, stalo da u Djelima pokaže kontinuitet i povezanost crkve u
Jeruzalemu s crkvama koje nastaju Pavlovom misijom. Moguće je, tako, da je Pavao
zaboravio svoj usputni, kratki posjet Jeruzalemu što ga je Luka ipak opisao.

Luki su činjenice neusporedivo važnije u odnosu na prosjek koji je vidljiv u historiografa

staroga vijeka. Nova istraživanja, osobito nakon bogatih arheoloških nalaza, sve više
potkrepljuju za ono vrijeme neobičan Lukin interes za povijesnu točnost podataka. On i
sam tvrdi da je sve pomno istražio, no pripovijedajući Teofilu „povijest“ crkve u Evanđelju
i Djelima apostolskim, Luka želi pokazati više od pukih činjenica. On želi potvrditi važnost

166
onoga što se dogodilo oko Isusa, Mesije, te osobito važnost koju to ima izvan židovskih
zajednica. Vjera mora imati povijesno utemeljenje.

11.2. Luka i Djela apostolska

Luka je specifičan i po tome što njegovo evanđelje ne završava u Jeruzalemu, s Isusovom
smrću i uskrsnućem, nego se nastavlja „djelima apostola,“ čime on namjerno i na puno
načina povezuje obje zgode. Taj drugi dio geografski je usmjeren od Jeruzalema prema
Rimu koji je, dakako, imao veliko značenje za Carstvo. Mogli bismo reći da dolazak u Rim
zapravo znači da je evanđelje stiglo svugdje – u sve krajeve poznatoga svijeta, baš kako je
to Isus navijestio svjedocima njegova uskrsnuća: „... primit ćete snagu Duha Svetoga koji
će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja
zemlje“ (Dj 1, 8).

Luka svoje knjige ne naziva Evanđeljem i Djelima apostolskim. Prvi svezak on bi sam prije
nazvao „izvješćem o događajima koji se ispuniše među nama“ ili možda, „dodatni dokazi
za istinitost evanđelja“. Drugi se svezak nastavlja na prvi, bez naznaka nekog novog
naslova, kao ispunjenje Isusova obećanja da će mu učenici biti svjedoci po svoj zemlji.
Tradicionalni naziv „Djela apostolska“ zapravo je iz te perspektive i prilično pogrešan. O
apostolima je ondje malo riječi. Spominju se tek neki, a naglašeno Petar i Pavao, koji se i
ne ubrajaju u grupu ljudi koji se određuju kao Isusovi apostoli. Naprotiv, apostolski je zbor,
Luka ima potrebu naglasiti u svojoj knjizi, kockom izabrao svog dvanaestoga člana,
zamjenskog apostola za Judu izdajnika, a taj nije bio Pavao (Dj 1, 15 – 26). Veći dio druge
Lukine knjige posvećen je Pavlovoj misiji u Siriji i Ciliciji, Maloj Aziji i Grčkoj te, što je
osobito važno, u Rimu.

Postoje ljudi koji su predlagali da se drugi svezak Lukinog djela mora nasloviti „Djelima
Duha Svetoga“ jer Isus obećaje upravo Duha Svetoga kao svoj dar učenicima za zadatak
koji je pred njima – da mu budu svjedoci do kraja zemlje. No s Duhom, koji silazi najprije
na Zahariju, pa onda i na Mariju, i za koga je rečeno da je bio na Isusu (Lk 4, 1), i počinje
cijela Lukina pripovijest te se tako i nastavlja u Djelima. Duh Sveti pokreće, prema Lukinim
izvještajima, cijelu tu „povijest spasenja.“ Njemački teolog Hans Conzelmann prvi je
koristio taj termin kako bi opisao to zanimljivo Lukino djelo koje s posebnom pozornošću
prati razvoj događaja oko Isusa, Spasitelja, i način na koji su utjecali na svijet.

11.3. Literarno-kritička promišljanja

U prethodnom odlomku, u kojem smo govorili o Evanđelju po Luki i Djelima kao o djelu u
dva sveska, započeli smo, zapravo, literarno-kritičko vrednovanje širega konteksta
Lukinoga pisanja. Sad ćemo malo pobliže pogledati sadržaj Evanđelja, a onda i Djela, s
obzirom na literarnu komponentu teksta. Luka načelno ne odstupa od u Marku
predložene kronologije Isusove službe, ali je značajno nadograđuje. Oko tog
nadograđivanja vođene su mnogobrojne diskusije. Luka ima povijesni cilj i želi se postaviti
i djelovati kao povjesničar, kako je to naglasio britanski novozavjetničar Howard Marshall.
Mnogo se diskutiralo i o tome da je Luka prvi, koji zapravo vidi potrebu da se kerigma o
Isusu smjesti u povijesni kontekst i to se naziva „novim poduhvatom“ u teologiji rane
crkve. Pavao, kao najraniji kršćanski pisac, ne spominje povijesnoga Isusa. Vidjeli smo da
ni Marko, kako prvi evanđelist, nema potrebu pisati Isusovu povijesnu biografiju. Došlo se
do zaključka da je Isusovo djelo mnogo važnije od povijesnih podataka. No moguće je i to
da u tako ranoj povijesti crkve, s još živućim svjedocima, jednostavno nije bilo potrebno
isticati tu stranu.

167
11.3.1. Struktura Evanđelja i Djela
I Lukino se evanđelje može strukturirati linearno, to jest prema Isusovom geografskom
kretanju u Jeruzalem i prema otkupiteljskoj smrti na križu. U tome bi i Luka slijedio
Markovu kronologiju događaja i na taj način imao pet cjelina:

I. Predstavljanje Ivana Krstitelja i Isusa (1, 1 – 2, 52)

II. Pripreme za službu (3, 1 – 4, 13)

III. Služba u Galileji (4, 14 – 9, 50) Zadatak: Sinoptički usporedi Markovo i Lukino
evanđelje. Ako se prikloniš teoriji o Markovu
IV. Put za Jeruzalem: odbacivanje od strane prioritetu – kako Luka „dorađuje“ Marka? Uočavaš
Židova (9, 51 – 19, 27) li neka pravila (npr. u temama koje imaju Lukini
dodaci na Marka)?
V. Jeruzalem: smrt i opravdanje nevine žrtve (19,
28 – 24, 53)

Ako pogledamo Djela apostolska, onda vidimo ovu podjelu:

I. Uvodni dio: Isus je uznesen (1, 1 – 11)

II. Jeruzalem: zajednica u Jeruzalemu i njezina misija u Samariji (1, 12 – 12, 25)

III. Pavlova misijska služba svijetu 13, 1 – 20, 38

1. Misijski put iz Antiohije u Malu Aziju (13, 1 – 14, 28)

2. Prvi apostolski sabor u Jeruzalemu (15, 1 – 35)

3. Misijski put u Grčku i boravak u Korintu (15, 36 – 18, 22)

4. Misijski put, utvrđivanje zajednica i misija u Efezu (18, 23 – 20, 38)

IV. Pavlov put za Rim i sužanjstvo u Rimu (21, 1 – 28, 31)

Luka u evanđelju naglašava put prema Jeruzalemu. Taj dio nije samo dug, nego je i
sadržajem drukčiji od ostalih sinoptika. Luka dodaje mnoge jedinstvene perikope i učenja
u kojima se naglašava Isusovo služenje marginaliziranim skupinama u društvu, bolesnima,
siromašnima, ženama, pa čak i djeci. Evanđelje je Radosna vijest koja uključuje sve ljude,
a Isus je Spasitelj od nedaća i društvenog isključenja i onih koji se smatraju nedostojnima.
Isusov put iz Galileje u Jeruzalem, kako smo već vidjeli kod Marka, dovršava njegovo
prinošenje sebe kao žrtve za narod i otkriva tajnu njegova mesijanstva koje postaje slavno
tek kroz patnju. No za razliku od Marka, Luka veću pozornost upravlja na uskrsnuće i
poslijeuskrsna ukazanja učenicima. Evanđelje završava izvještajem o poslanju učenika, kao
i kod Mateja, ali opet je veći naglasak na Isusovom uznesenju i obećanju učenicima da će
primiti Duha Svetoga.

Tim događajem, koji za Luku očito ima izuzetnu važnost, počinje drugi dio njegove knjige,
Djela apostolska, a služba evanđelja – opet tu vidimo mnoge uboge koji nalaze svoje
zdravlje i mir djelom Duha Svetoga – u Jeruzalemu ima tek svoju početnu točku. Isusovo
je obećanje da će učenici biti njegovi svjedoci u Jeruzalemu, Judeji, Samariji i sve do kraja
zemlje, za što će ih osposobiti Duh Sveti. Ta Isusova riječ, Luki služi kao element kojim
gradi svoju drugu knjigu: od početnih poglavlja u kojima je glavni lik Petar, a crkva u
Jeruzalemu napreduje, do toga da se učitelji Zakona žale da su apostoli „napunili
Jeruzalem tom naukom“ (Dj 5, 28), evanđelje čini svoje prve, sramežljive korake u svijet i,

168
što je još važnije, među neznabošcima u Judeji i Samariji. Zanimljivo je što se ti koraci
događaju pod vodstvom Petra, apostolskog prvaka. Kao da Luka želi naglasiti da
evangelizacija pogana nije Pavlovo otkriće. Misija u cijeli svijet, međutim, ipak u Djelima
dobiva puni zamah tek s pojavom apostola Pavla, koji je i glavni lik drugog, i većeg, dijela
toga spisa. Neki komentatori isticanje Pavla tumače čak i time da je Luka više volio Pavla i
njegovu službu nego službe ostalih apostola, no izvjesno je da Luka ističe službu poganima
i cijelome svijetu, a ne samoga Pavla i njegovu službu. Luku izuzetno zanima Božje djelo
među poganima, vjerojatno jer je i sam bio poganskog porijekla. Na kraju Djela apostolskih
Luka ostavlja Pavla kao sužnja u Rimu, što je prilično intrigantno. Luka ne ulaže veći trud
u to da zaokruži svoje djelo. Ostaje dojam da je s evanđeljem u Rimu misija u svijet de
facto dovršena. Ili je, pak, Luka time ostavio otvoren prostor za daljnja djela Duha Svetoga
koja se ne nastavljaju samo geografskom ekspanzijom kao dotad, nego i kroz vrijeme, kroz
povijest, sve do naših dana?

Kad se na stranicama koje slijede, uputimo u literarno-kritička razmišljanja o ovom djelu

u dva sveska, najprije ćemo razmatrati Luku i Djela upravo kao dva dijela istoga djela. Kad
je riječ o Djelima, to prvenstveno znači da ćemo se baviti pitanjima sadržaja i teologije u
odnosu na evanđelje. U drugom dijelu ovog udžbenika vratit ćemo se Djelima kao
povijesnom temelju za kršćansku misiju u prvome stoljeću te raspraviti o još nekim
njegovim aspektima.

11.4. Kroz evanđelje

Lukin je uvod u evanđelje zanimljiv opis događaja oko Isusova rođenja o kojima ne piše
nijedan drugi evanđelist. No imamo i njegovo uvjeravanje, kako smo vidjeli, da je sve
pomno ispitao kako bi Teofilu dao vjernu sliku i povod za ustrajnost u vjeri.

Marija. Na temelju ovog evanđelja saznajemo da Isusovo rođenje i nije bilo toliko skrovito,
kako se to moglo činiti iz Matejeva evanđelja. Već su pripreme za njegovo rođenje, a
potom i njegovo djetinjstvo, bili tako znakoviti da ih Luka smatra dostojnim spomena kao
dokaz njegova božanstva. Na primjer, Luka želi naglasiti da Isusovo nadnaravno rođenje
nije bilo tek izmišljotina neke djevojke. Mnogobrojni su ugledni ljudi potvrdili njezinu
priču, a među njima i ugledni svećenik Zaharija i njegova pobožna žena Elizabeta, dokazani
dugogodišnji hramski prorok Šimun i prihvaćena, pobožna proročica Ana. Do tih, u narodu
poznatih, ljudi mnogo se držalo upravo zbog njihove službe u Hramu. S druge strane, tu
su bili i pastiri, koji su i sami imali čudno iskustvo
Zadatak: Pročitaj Lk 1, 25 i Lk 1, 26 – anđeoske pjesme, ali i učitelji Zakona, koje je
38 i obradi tekst iz perspektive dvanaestogodišnjak uspio zadiviti. Luka će
narativne kritike. Što misliš, zašto je upravo po tome biti poznat kao povjesničar: on
Zaharija „kažnjen” gubitkom govora?
za svoje povijesno istraživanje ne traži samo
Kako se razlikuju ta dva susreta –
„pobjednike“, koji poslovično uvijek pišu
Zaharije i Marije – s anđelom?
povijest, nego su mu važni i ti mali i
marginalizirani ljudi. Riječ pastira, koji nisu imali reputaciju svjedoka i njihovo se
svjedočanstvo nije prihvaćalo na sudu jer nisu znali razliku između „moje“ i „tvoje,“ ovdje
stoji uz bok s velikanima, kako židovstva tako i kršćanstva.

Luka je također istražio Marijinu verziju bogojavljanja, a ne samo Josipovu, poput Mateja.
On nije toliko zabrinut za ono što je tradicionalno i pravno prihvatljivo i ono što je
kulturološki poželjno – za pravno očinstvo. Njega zanima istina onih koji su bili očevici i
sudionici u tim događajima. To bi nas zapravo trebalo potaći da vjerujemo Lukinoj

169
povijesti. On ne pokušava impresionirati čitatelja uobičajenim herojskim pričama. Velik
dio njegove pripovijesti čine antiheroji ondašnjeg društva.

Važno je primijetiti i ton svjedočanstva o Isusovu nadnaravnom rođenju. Objave anđela

potpomognute su revolucionarnim pjesmama – Marijin magnifikat u 1, 46 – 56 i Zaharijina
pjesma u 1, 69 – 79. Nijedno drugo evanđelje nema takav revolucionarni ton. Kod Marka
Isus tek postupno postaje revolucionar. Matej ga otpočetka predstavlja kao gospodara
koji dolazi na svoje, revolucija tu, dakle, nije potrebna. Luka, pak, u dolasku Mesije
očekuje, zapravo vrlo suvremeno, svrgavanje nepravednoga društvenog poretka.
Zanimljivo je razmišljati o toj verziji evanđelja iz perspektive jedne mlade djevojke, odrasle
u teškim prilikama, koja obećanje koje joj je dano vidi velikim za sav svoj narod. Dva
uvodna poglavlja Lukinog evanđelja postavljaju scenu za velike događaje koji su vođeni
božanskom rukom, silom Duha Svetoga. Ti događaji, baš kao što je to najavio prorok Joel,
nisu ograničeni na posebne ljude u narodu, nego su svi njegovi svjedoci i svi ostali njime
zahvaćeni: i veliki i mali. Zahvaćeno je sve.

Svjedočanstva o dječaku Isusu. Niti jedan drugi evanđelist nema podatke o Isusu kao
dječaku. Ni Luka, istina, nema mnogo tih podataka, ali čini se da oni koje ima trebaju
podcrtati običnost u neobičnosti. Isus je u Hramu prikazan kao svaki drugi židovski dječak.
Obrezan je osmi dan po Zakonu. On raste kao i svi drugi. Poslušan je svojim roditeljima.
No u toj crti normalnoga, uvijek na površinu izbija ono nevjerojatno i nadnaravno. U
Hramu ga prepoznaju stari i prihvaćeni proroci – zanimljivo, jedan muškarac i jedna žena.
Milost Božja vidi se u njegovu običnom dječaštvu, a mudrost se pokazuje već u dobi od 12
godina – netom prije njegova zvaničnog primanja među odrasle muškarce. On u Hramu
ravnopravno raspravlja s učiteljima Zakona. Luka ima potrebu u tome svjedočanstvu, koje
je vjerojatno dobio od Marije, naglasiti da se Isus identificira s Hramom, tj. identificira
Hram kao kuću „svoga oca“ i time prenosi najranije svjedočanstvo o svojoj božanskoj
samosvijesti.

Naglasak na povijesti spasenja. Luka je sve „pomno istražio“ i time nas tjera da ga
neminovno gledamo kao povjesničara. U prošlom se stoljeću Luku povjesničara u teologiji
uzimalo s velikom zadrškom, a njegovo se pisanje smatralo povijesno neutemeljenim. U
novije vrijeme, i sa spoznajom da
Zadatak: Pročitaj Lk 3 i ispiši povijesne podatke koji
Luka nije ništa subjektivniji od
se ondje navode. Istraži: o kojem se Herodu ovdje
svakog suvremenog povjesničara, radi? Je li to onaj isti koji je progonio Isusa kao malo
koji ima svoje preferencije i dijete?
tendencije kad opisuje događaje iz Koji car vlada u Izraelu za vrijeme Isusovog života i
povijesti, opet smo mu spremni pod kojim umire?
više vjerovati. Osobito njegova
Djela daju povijesni okriv za djelovanje, kako ćemo vidjeti u drugom dijelu ovog udžbenika,
prve crkve. Učimo o prvim dilemama i frustracijama, razilaženjima i teškoćama da se
očuva jedinstvo. Iako mnogi pokušavaju idealizirati kršćansku pracrkvu, ona je, kao i sve
druge koje će je slijediti u narednim stoljećima, ipak puna i nedostataka. To možda
zbunjuje naš idealizam, ali i tješi, jer se kroz stoljeća nismo sasvim izgubili. Kao nekad
učenici, i suvremena je crkva još uvijek na putu s Kristom. U novim vremenskim
okolnostima svi su kršćani svjedoci života koji daje Krist. Kao i nekad, Duh Sveti radi na
tome da se Kristovo evanđelje može nositi u sve predjele zemlje koja je od 1. stoljeća
značajno narasla i sada obuhvaća mnogo veći, globalni svijet.

170
Plodovi dostojni pokajanja. Treba zapaziti kako Luka opisuje Ivanovu službu (3, 7 – 14 i 6,
27 – 49). Izvješće o njemu mnogo je opširnije od Markovog i Matejevog, a sasvim je
drukčije od Ivanova. Naglasak je na pravom bogoštovlju koje se temelji na pokajanju i
njegovim plodovima, jer stablo se po
plodovima poznaje. Pravi Kristovi Zadatak:
nasljedovatelji i Bogu ugodni ljudi, ne mogu Sinoptički usporedi izveštaje o Ivanu
se držati samo religijskih formi i tradicija, Krstitelju i njegovoj službi na početku
nego moraju djelovati sukladno zahtjevima svakog evanđelja. Načini tabelu sličnosti i
Božjeg Kraljevstva, a njihovo opredjeljenje razlika. Kako bi opisao njihov značaj?
mora postati vidljivo kroz ishode njihova
djelovanja.

Veliki pokreti obnove crkve nikad nisu prolazili bez masovnog pokajanja i okretanja od
„ljudskih“ putova prema Božjima. Kod Luke se iz stiha u stih to najočitije vidi. Nema ulaska
u Božje Kraljevstvo bez moralnog imperativa. Onaj koji ulazi u Božje Kraljevstvo, počinje
se uzdati u Boga i ne mora brinuti za svoj život. Zato se može prepustiti i biti „čovjek“
ljudima oko sebe (a ne vuk), ne tražeći
Zadatak: vlastitu korist ili osvetu. Kršćanin treba biti
prepoznatljiv po svojoj velikodušnosti prema
Usporedi Mt 5, 48 i Lk 6, 36.
Što misliš kako je „savršen“ i „svet“ upravo drugima i po dobroj procjeni samoga sebe.
onaj koji je milosrdan? „Budite sveti (savršeni) kao što je Otac vaš
svet,“ zahtijeva Matej (5, 48) prilično
odrješito, a Luka tumači moralnom čistoćom koja nije neki bezvremenski moralni
imperativ, nego se uvijek vidi u našem ophođenju prema drugim ljudima: „Budite
milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan“ (6, 16)!

Marginalizirani, mali, siromašni i žene. Već smo kod Mateja Blaženstva vidjeli kao početni
manifest Isusova Kraljevstva nebeskog (Mt 5, 3 – 12). Kraljevstvo nebesko počiva na tom
kontrakulturalnom manifestu. I Lukino evanđelje prenosi Isusovu Propovijed na gori, ali
razvlači te Isusove pouke kroz veći dio evanđelja i upotpunjuje ih nekim Isusovim djelima
i događajima. No to nije jedina razlika. Iako su i Blaženstva u Luki (Lk 6, 20 – 23) usmjerena
prema Kraljevstvu Božjem, Matejevi su naglasci duhovniji i onostraniji. On se obraća
„siromašnima duhom“ i „gladnima i žednima pravednosti“, dok je Lukina publika
siromašna i gladna i žedna najobičnijih sredstava za život. Luka je aktivist. On vidi da nema
nebeskog Kraljevstva bez svijesti i volje da se ta pravednost očituje sada i ovdje. To ne bi
trebalo biti neuobičajeno za ljude koji poznaju Pismo, jer su u Starome zavjetu potrebiti
često izjednačavani s pobožnima. U ljudskoj je prirodi da u dobro doba zaboravi na Boga,
dok mu je u potrebitom stanju stalno na pameti i na usnama molitva Bogu za pomoć.

Luku smo nazvali „aktivistom“ što je vrlo
popularan pojam u našem vremenu i društvu,
posebno među mladima. Svijet zahtijeva
promjene. Ako se to činilo Luki prije dvije tisuće
godina, danas je sasvim očito.
Zadatak: Razmisli i prodiskutiraj o stanju
svijeta. Kako Lukina Blaženstva (6, 20-23) i „jao
izreke“ (6, 24-26) mogu govoriti našem svijetu?
Razmisli o aktivizmu: kakav aktivizam zahtijeva
Lukin tekst?
U skladu s tim, Lukina je posebnost što na
Blaženstva dodaje „jao izreke“ koje prirodno
slijede iz Blaženstava (6, 24 – 26). Ako je
točno da je blago onima što pate, onda je
onima koji tu bol uzrokuju, „jao“! „Jao
izreke“ obuhvaćaju stanja za kojima svijet
neminovo čezne i pokušava zadobiti po
svaku cijenu. Luka procjenjuje svijet kakav
jest i zna da on ne daje puno prostora onome
tko želi pošteno steći za život. Nema tu

171
mnogo mjesta ni za smijeh, a one koje svijet hvali (bogate i moćne), Bog drukčije
prosuđuje! Ako je Matejeva Propovijed na gori kontrakulturalna, Lukina više zvuči kao
poziv na revoluciju. Taj je novi princip za već sada i ovdje, a ne tek negdje za u nebesima:
„A vama koji me slušate kažem: Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas
mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju!“ Doduše, to
je drukčija revolucija od onih na koje smo navikli.

Rod u ustrajnosti. Već smo se susreli s Isusovom prispodobom o sijaču i govorili o njoj. Ona
je i kod Luke uvod u još jednu zajedničku, sinoptičku cjelinu. Ipak, ostanimo još trenutak
pri zaključku ovog tumačenja jer on
Zadatak: Razmisli o „instant“ kulturi današnjice. Kako iznosi jedan mali, zanimljiv dodatak.
se ovaj Lukin zahtjev o ustrajnosti kao preduvjetu
Isus kaže za one koji donose rod: „To su
rasta uklapa u tu kulturu? Je li još uvijek relevantan?
Razmisli o sebi: koliko vremena imaš za rast? oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju
Riječ, zadrže je i donose rod u
ustrajnosti“ (8, 15). Kad smo prispodobu o sijaču čitali u Markovu evanđelju, vidjeli smo
da Luka naglašava da Isus garantira uspjeh „dobrog sjemena“. Sjeme Božje riječi ne može
razočarati. Ipak, ovdje se uspjeh, donekle, relativizira pozivom na ustrajnost onoga tko to
sjeme prima. Lukin je naglasak da je uspjeh, zapravo, uvjetovan vremenskim čimbenikom.
Isus naglašava da rasti nije lako i da to ne ide brzo. Nekad se čini da postoji brzinsko sjeme
koje ujedno i klija i raste, ali ono se brzo osuši. Njegova je zemlja bila preplitka pa je
prerano izniklo jer nije imalo kamo pustiti korijene! Valja se zaustaviti na elementu
ustrajnosti, posebno u svijetu koji voli instant rješenja. Istinski plodonosnima postaju ljudi
koji imaju vremena rasti i najprije biti učenici. Jedna je kršćanska spisateljica jednom rekla:
Ako želiš biti gljiva, narasteš preko noći, ali preko noći i struliš. Ako hoćeš biti hrast, moraš
rasti mnogo godina, podnijeti mnogo oluja, gromova i drugih nedaća, ali onda traješ
stoljećima! Možda tu treba dodati i to da rast ponekad nije vidljiv na van jer je ono što
raste korijenje. Netko je drugi ljude koji nemaju vremena rasti, nazvao neučvršćenim
brodskim topovima. Oni ne uništavaju neprijatelja topovskim kuglama, što se od takvih
topova očekuje, nego svojim velikim željeznim tijelom probijaju trup svoga broda i gaze
sve što im je na putu: uništavaju vlastite snage i rade u korist neprijatelja! Ma koliko se
beznačajnim činilo, trebamo si dopustiti vrijeme za rast i snaženje, da bismo doista bili
plodonosni i učinkoviti.

Isus na putu za Jeruzalem. Od 9, 51, gdje je najavljen, pa do 19, 44, Luka opisuje Isusov put
u Jeruzalem. Kako smo već uočavali ranije, postojale su dvije mogućnosti da se iz Galileje
ode u Jeruzalem. Kraći je put bio kroz Samariju, a duži kroz Pereju, ako se željela zaobići
poganska Samarija, kakvom su je smatrali Židovi. Lukino izvješće o trasi Isusova puta nije
jasno, budući da spominje mjesta koja se
Zadatak: Potraži u tekstu oznake za mjesta i aluzije na nalaze na oba puta. Tumači su to vidjeli
mjesta (npr. za Martu i Mariju znamo da su živjele u
Betaniji) pa probaj slijediti Isusov put u Jeruzalem. kao stiliziran put – tj. evanđeliste
Što primjećuješ? načelno i sadržajno zanima Isusovo
Zemljovid možeš naći u nekoj od Biblijia, ili ovdje:
kretanje prema križu, a ne geografsko
kretanje. Drugi opet smatraju da je Isus
https://visualunit.files.wordpress.com/2011/02/gos
samo uzeo dosta vremena za polagan
pel_map2.jpg
put sa svojim učenicima prema svojoj
posljednjoj zadaći. Većina pretpostavlja da Luka, kao i Matej i Marko, dva (pa i tri) Isusova
puta u Jeruzalem sažima u jedan i tako umjesto pravoga puta naglašava put učenja
Isusovih učenika. Isus je učenicima trebao mnogo toga prenijeti prije svojega „uzdignuća“.
Luka, baš kao i Marko, čije smo cijelo evanđelje nazvali „na putu,“ zapravo stavlja naglasak

172
na put učenika koji Krista slijede do križa. Oni su učenici, a on učitelj, koji im prenosi znanja
i kroz praktične ih zadatke (9, 1 – 11 i 10, 1 – 20 usp. Mk 6, 7 – 33) sprema za službu svijetu
koju im je namijenio. Na kraju, on ih primjerom, koji oni teško prihvaćaju, uči da je
božanski put uvijek put žrtve za druge. Jeruzalemski su događaji Isusove patnje i smrti
vrhunac te Isusove pouke, a učenici redom nisu položili taj ispit.

Prepreke za pravi božanski život. Luka na ovom putu spominje brojna Isusova učenja.
Mnoga od njih nalaze se i kod Mateja, ali ne istim redoslijedom. Tu se nalazi prijetnja
neobraćenim gradovima, pouka o molitvi i dijelovi Propovijedi na gori, Prispodoba o jakom
čovjeku, Jonin znak, diskusija protiv farizeja, ali i na preskokce eshatološki govor i neke od
prispodoba o Kraljevstvu Božjem. Mi ćemo se okrenuti onim dijelovima koji upozoravaju
na ono što sprečava pravi život za Boga (11, 37 – 12, 31) i konačno vodi tome da se ne
može položiti konačni „ispit“.

Zakoni i forme. Isus ističe nekoliko karakteristika religioznosti koje zatim prikazuje kao
„nazovi vjeru,“ odnosno kao ono što je zapravo zapreka pravom kršćanskom životu. Prva
je takva karakteristika, dakako, farizejsko cjepidlačenje, bilo da se radi o ritualnom pranju
ruku ili o desetini rotkvice. Isusova kritika, naravno, ne znači da se ruke ne trebaju prati iz
higijenskih razloga. Njegov je
Zadatak: Razmisli o tome zašto je ljudima uglavnom
jednostavnije slijediti zakone nego živjeti svoju vjeru u problem što su farizeji to činili iz
slobodi? vjerskih razloga, da se osjećaju
Koji su „moralni autoriteti“ u tvojoj okolini. Na koji način čistima pred Bogom. Ti su ljudi
žive ono što propovijedaju?
svoju vjeru vidjeli kao poslušnost
Bogu, ali su oni sami, a ne Bog, određivali kako izgleda ta poslušnost. Pri tom nisu vidjeli
da je njihova pobožnost proturječna Božjoj zapovijedi. Na primjer, paziti da se točno
izmjeri deseti dio rotkvice, ali uopće ne pomoći bližnjemu, suprotno je Božjoj odredbi. Iako
Bog zahtijeva desetinu od „svega,“ davanje desetine od svega nije zamišljeno kao fiksna
količina, nego kao svijest da zapravo sve pripada Bogu! Zakon o davanju desetine treba
podsjećati ljude na tu činjenicu. Zanemariti bližnjega u potrebi, bilo bi izravno zanemariti
tu božansku spoznaju, jer ako imaš viška, a tvoj susjed nema ni za život, dijeljenje postaje
Božji imperativ. Farizeji, duhovni autoriteti u Palestini onoga vremena, držali su se svojih
pravila i njima tlačili druge, a srce im je bilo daleko od Boga. Tako je njihovo učenje Pisma
zapravo obeshrabrivalo one koje su trebali podučavati i poticati na put s Bogom. Svojom
su „vjerom,“ dakako, postizali svoj cilj: ugled koji im je omogućavao zauzimanje prvih
mjesta u društvu. Ali tako se Božja nagrada, kako je već istaknuo i Matej u svom evanđelju,
neće postići. Licemjerna je vjera uvijek puna cjepidlačenja i nametanja jarma ljudima – oni
„nisu kršćani“ jer ne slijede sva moja tumačenja Božje volje! Licemjerna se vjera uvijek
prepoznaje po neusklađenosti onoga što učitelj govori i onoga što sam čini. Novi je, pak,
zavjet pun poziva da učitelje procjenjujemo po rodu koji sami donose.

Strah. U 12, 4 – 12 i 22 – 32 Luka ističe novu zapreku plodonosnom životu, a to je strah.

Kako smo često naglašavali, Isusove su zapovijedi kontrakulturalne, a društvo kažnjava
one koji se ponašaju suprotno normama. U našemu okruženju i političkom sustavu (koji
se, da budemo jasni, još uvijek temelji na biblijskim normama) te kazne nisu izravna
prijetnja životu, tj. nezakonito je nekoga ubiti zbog neposlušnosti normama. No u svijetu
prvih kršćana, protjerivanja i ubojstva nepodobnih bila su česta. Kad Isus kaže „ne bojte
se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti,“ on stvari stavlja u
perspektivu. Postoje veće vrijednosti od zemaljskoga života! I postoji strašnija vlast od one
koja ubija tijelo, naime „ona koja može i oduzeti život i baciti u pakao“ (12, 5)!

173
No ovdje Isusova nakana nije zastrašivanje, kako to lijepo ističe Luka u ovom poglavlju. On
veliku Božju vlast odmah i prilagođava uvjetima. Da, Isus može baciti u pakao, ali on
odabire brinuti za ljude koji su mu odani. Zato je važno da učenici ne budu obeshrabreni
onime što im se događa. (Na ovom se mjestu valja pitati o Lukinom neposrednom
čitateljstvu i onome što ono možda prolazi kad je ovoliki naglasak stavljen na hrabrenje
uplašenih (usporedi 12, 11 – 12). Bog je na njihovoj strani. Držati se i svjedočiti u njegovo
ime unatoč nepovoljnim i možda prijetećim okolnostima, važan je zahtjev jer time čovjek
odabire stranu.

Drugi dio diskusije poziva na povjerenje u Boga unatoč teškim okolnostima. Umjesto da
se pitaju zašto Bog nešto dopušta, Isusovi učenici trebaju imati povjerenja u to da će Bog
stvari izvesti na dobro, pa i za njih same. U pitanju je Božje Kraljevstvo koje dolazi onima
koji se ne boje biti „manjina“.

Obilje (12, 13 – 21, 33 – 34). I obilje

Zadatak: Na skali od 1 do 10 procijeni jesi li siromašan (niži
broj) ili bogat (viši broj). Prodiskutiraj o tvrdnji Oprah može biti zapreka pravom
Winfrey da smo „odgojeni tako da se smatramo bogatima kršćanskom životu. Možda to zvuči
ili siromašnima“. apsurdno u vrijeme kad je sve
Usporedi svoje procjene s činjenicama na ovom linku: usmjereno na ekonomski napredak
https://globaldatalab.org/iwi/ (odnosno googlaj: global
svijeta kao da je to jedini pravi
data lab international wealth index).
kriterij kojim bi se politika trebala
baviti. No borba za obilje vezana je ovdje u Luki i literarno-kritički uz strah za vlastiti život.
Čovjekov život, naglašava Isus u ovom učenju, nije njegov. Baš kao i bogataš koji misli da
će nakon što je skupljao i gradio tolike godine sad uživati u svom obilju, a Bog mu oduzima
život, čovjek je pozvan gledati dalje od materijalnog i usmjeriti se na prave vrijednosti. To
znači da pretrpjeti ekonomsku štetu nije najveća tragedija. Pohlepa jest. Čovjek, dakako,
treba raditi, ali je, ipak, briga za njegov život u Božjoj ruci.

Pouzdanje u Božju providnost. Na sve tri gore navedene prepreke za pravi kršćanski život,
postoji jedan božanski odgovor, a to je pouzdanje u Božju providnost. Luka smatra da su
za Boga, koji povijest i vječnost drži u svojoj Zadatak: Pročitaj poglavlja 9 – 19 Lukinog
ruci, ljudi izuzetno vrijedni i „Bogu se svidje evanđelja pa probaj vidjeti možeš li naći
dati im kraljevstvo“. Zato se u svojoj zajednički naslov za teme koje Isus pokriva s
obzirom na različite društvene skupine:
svakodnevnoj vjeri mogu osloniti na Boga i Isus govori:
odreći se isključivosti i brige samo za sebe. Farizejima:
Zato se ne moraju bojati niti tjeskobno brinuti Sažeto na temu:
za svoje uzdržavanje, budući da ono ionako Isus govori carinicima i grešnicima:
dolazi od Boga, koji brine i za ljiljane, koji Sažeto na temu:
danas jesu a sutra nisu. Zato čovjekov zadatak
nije zgrtati blago na zemlji, nego živjeti život Isus govori učenicima:
Sažeto na temu:
usmjeren na vječnost.

To, dakako, ne znači da ovo društvo ne treba poduzetnike. Možda su, upravo zato što je
taj poziv tako težak, kršćani mnogo češće na nj pozvani. Nasuprot zemaljskom tajkunaštvu
i zgrtanju blaga za svoju „dušu,“ poduzetnici kršćani mogu biti ljudi koji će sukladno svojim
Bogom danim darovima za stvaranje i organiziranje, otvarati radna mjesta i pošteno
brinuti za svoje radnike te tako u Lukinom svjetlu pokazivati da je biti kršćanin i pripadati
Kraljevstvu Božjem već na ovoj zemlji, blagodat za umorne i siromašne.

174
10.4.2. Mnogobrojne prispodobe
Luka u svome tekstu koristi mnogobrojne prispodobe, male priče koje je Isus pričao kako
bi istine o Kraljevstvu Božjem prenio svim ljudima. Vidjeli smo i ranije, kod Marka i Mateja,
da Isus voli te male priče koje imaju određenu pouku i koje čovjeka tjeraju na djelovanje.
No kod Marka i Mateja prispodobe su probrane sa svrhom da priču tjeraju naprijed, dok
se kod Luke stvara dojam da su same te priče i njihova poruka dovoljan razlog da budu
uvrštene u evanđelje marginaliziranima. Njih osamnaest, kako je to pokazao hrvatski
bibličar Mato Zovkić, naglašavaju brigu za siromahe i pravdu u povijesnom svijetu. Zato
prispodobe ovdje otkrivaju onu stranu Isusa koju ne bismo tako očito i izravno vidjeli kod
drugih evanđelista: Isusa milosrdnog i brižnog, pa čak i prema palome čovjeku.

Izgubljeni i nađeni. U Lukinom evanđelju nema teksta koji bi bio poznatiji od petnaestog
poglavlja, a ono iznosi dug Isusov govor upućen carinicima i grešnicima, dakle ljudima koji
su znali za svoje palo stanje, jer su ih farizeji zbog njega uporno isključivali iz zajednice i
ukazivali na njihovu nedostojnost. Isusov je stav potpuno suprotan.

Zadatak: Pročitaj Priču o izgubljenom sinu u Luki 15, 11 – 32. Nakon oštrog upozorenja
Ne zaboravi vidjeti kome je Isus priča i u kojoj situaciji govori farizejima u 14. poglavlju (koje
(Lk 15, 1 – 3):
tematski zapravo počinje s
Na koji se način vidi Božja milost prema nezaslužnima? (Ne posljednjim dijelom 13.
zaboravi vidjeti i „starijega brata“.) poglavlja i oplakivanjem
Jeruzalema), u kome Isus strogo
Isus je u liku starijeg brata izravno oslovio „farizeje i
književnike, koji su mrmljali: 'Ovaj prima grešnike'“. Na koji se i s odbacivanjem govori o
način „sindrom starijeg brata“ može vidjeti i u crkvi danas? samopravednim nositeljima
židovske religije, Isus svoj pogled
usmjerava na one „s ulica i trgova“. U Luki 15 zatim izražava najveće čudo božanske
milosti, čineći još apsurdnijim farizejsko odbacivanje tako velike časti, kao što je skrušeno
pripadanje Bogu.

Kako smo već naglašavali, milost se vidi u Božjem strpljivom čekanju i držanju otvorenih
vrata grešniku te u opraštanju, prihvaćanju i veselju kad se netko spasi. Nažalost, ljudski
je da se grešnika otpiše, da mu se zalupe vrata pred nosom, da se radujemo kad žanje što
je posijao i da smo, poput starijeg brata, razočarani ako se i pored svih naših napora da ga
isključimo, uspije vratiti i Bog ga prihvati i smiluje mu se.

Nepošteni upravitelj. Prispodoba u Luki 16, 1 – 8 često je pogrešno tumačena i

neshvaćena, vjerojatno zbog naše navike da prispodobe shvaćamo alegorijski, tj. kao sliku
u kojoj svaki detalj ima neko preneseno značenje. Prisjetimo se, prispodobe nisu
alegorijske priče (iako nekad imaju alegorijske elemente, što je onda i jasno naznačeno,
kao u prispodobi o sijaču). One su više poput vica, ilustracije s jednom, određenom
poantom. Zato prispodoba o nepoštenom upravitelju nije afirmacija nekog nemoralnog
djelovanja ili dopuštanje snalaženja u ekonomskim okolnostima, nego poziv da ono što
ljudi posjeduju na zemlji, to „lažno bogatstvo,“ koriste za veće i trajne vrijednosti. O tome
kako se koristi baš to „lažno“ bogatstvo na kraju ovisi i život čovjeka. Mnogobrojne su
primjene te istine na ljudsku situaciju. Sinovi svjetlosti lako se i često upletu u nevažne
stvari, koje nude varljivu sigurnost, a umjesto toga svoje bi snage trebali usmjeriti na
povjerenu im zadaću. Često žive kao da nikad neće morati polagati račun Bogu. Istini za
volju, nije lako živjeti tako da se udovolji božanskom gospodaru, osobito kad se ni u
jednom trenu ne zna kad će zatražiti račun. Sve uvijek mora biti čisto. Teškoće i traume
života i kršćane nekad zaokupe tako da ih se ne znaju riješiti. Oni koji to gledaju sa strane

175
imaju dojam da ti ljudi ne služe Bogu, već da se sav njihov život okrenuo tim nedaćama. Ili
materijalistički duh vremena kršćane zaokupi tako da počnu i sami zgrtati blaga, vlast i
čast na zemlji — kao i drugi svijet – pa i sami često „hodaju po leševima“. Ili se do krvi
bore, ne pitajući za pravednost, za položaje u svijetu. A potrebno je samo sav svoj genij
usmjeriti k jednome: da ulože sav trud da budu spremni kad Bog zatraži račun za sve što
im je povjerio.

Zašto se treba pouzdati u moć molitve? Isus u Luki 18, 1 – 14 izgovara dvije prispodobe na
temu molitve, i prva na neki način uvjetuje drugu. Kako smo već primijetili kod
„nepoštenog upravitelja,“ ni ovoj usporedbi nije u cilju izjednačiti Boga s nepravednim
sucem. Naprotiv, cilj je ukazati koliko su veće šanse za molitelja, ako znamo da Bog nije
nepravedan! Naime, i nepravedan sudac učini dobro, kad mu se uporno dosađuje. Koliko
će, pak, Bog, koji je po svojoj naravi dobar, dati svojoj djeci, koja ga ištu? Nužne su te
Isusove riječi, budući da je ljudsko iskustvo s Bogom i molitvama često poljuljano
osjećajem za hitnost osobnih potreba. Bog često ne djeluje dovoljno brzo na našem
hitnom slučaju! Ljudi lako odustaju od Boga i počnu se pouzdavati u sebe. Neki katkad čak
i manipuliraju Bogom, nabrajajući mu svoje žrtve i postignuća, ne bi li ga naveli na
djelovanje. Drugi lako odustaju i osjećaju se izigranim od Boga.

Često druga priča o molitvi dobro ilustrira i molitve koje to zapravo nisu, poput te
farizejske. Stav prema Bogu, stav carinika koji zna da nije ništa zaslužio od Boga nego da
može čekati samo na milost, pravi je stav molitve koja nalazi svoje uslišenje.

11.4.2. Lukina Muka

Ovdje i treći put čitamo pasijsku naraciju – Isusovu muku – i zacijelo nam je sad već dobro
poznata. No pogledajmo dva trenutka u Lukinoj pripovijesti: smrt na križu bila je najgora
smrt, ne samo zato što je visjeti na križu i sporo umirati u velikim bolovima jedna od
najgorih ljudskih smrti, nego i zato što je ona podrazumijevala potpuno lišavanje ljudskoga
dostojanstva i najveću sramotu. Kazna raspećem počela bi nošenjem križa po cijelom
gradu, najduljim putem do stratišta. Ne znamo zašto ovdje križ na kome je Isus trebao biti
ubijen nosi Šimun Cirenac, no simbolika je velika. Isus, Bog, lišen je i ono malo ljudskoga
dostojanstva. Sveden je na nulu. Maknut iz svijeta živih. Ipak, križ na kome je Isus umro,
nije bio njegov križ — to je bio tuđi križ, ljudski križ. I Isus nije pokopan u svom grobu, nego
u grobu Josipa iz Arimateje. Isusova smrt nije bila njegova nego spasenjska i zastupnička
poput smrti sluge Jahvina iz Izaije 57, 7 (usp. i Jer 11, 19) – smrt za grešnike.

11.5. Povijesna kritika

11.5.1. Tko je autor Lukinog evanđelja i Djela?
Autor u Lukinom evanđelju, a ni u drugom svesku u Djelima apostolskim, nije izrijekom
identificiran. Dvije stvari iz teksta upućuju na njegovu osobu: on osobno nije očevidac
Isusove službe, nego se oslanja na iskaze očevidaca, i drugo, u Djelima, on se prikazuje kao
Pavlov suradnik i suputnik. To osobito dolazi do izražaja u takozvanim „mi-odlomcima“ (Dj
16, 10 – 17; 20, 5 – 15; 21, 1 – 18; 27, 1 – 28, 16), gdje nakon neutralnog pripovjedačkog
trećeg lica, autor najednom govori u prvom licu množine, kao da je sam nazočan u tim
događanjima.

Njegova veza s apostolom vidi se i u aluzijama na neke Pavlove poslanice, a i rani crkveni
izvori (npr. Irenej u 2. st. po. Kr.) govore o Luki kao o Pavlovom nerazdvojnom suradniku i
piscu trećeg evanđelja. On je zato dobro upoznat sa Starim zavjetom, što je neke teologe
navelo na pomisao da je po rođenju Židov, no ima drugih koji nisu uvjereni u to. Već smo

176
ranije vidjeli da su židovske sinagoge, osobito u istočnim dijelovima Rimskog Carstva, u
Siriji, bile popularne i bilo je puno simpatizera, takozvanih. „bogobojaznih,“ koji su mogli
dobro poznavati Stari
Irenej o Luki – Protiv hereza, Knjiga III
Pgl. XIV. – DA JE PAVAO ZNAO NEKE TAJNE KOJE NISU BILE zavjet jer je to ionako bila
OTKRIVENE OSTALIM APOSTOLIMA, LUKA, NJEGOV STALNI DRUG I jedina Biblija koju su imali
SUPUTNIK, NE BI MOGAO NE ZNATI O NJIMA NITI BI ISTINA O NJIMA
MOGLA BITI SAKRIVENA NJEMU, PREKO KOGA JEDINOGA MI ZNAMO
prvi kršćani. Većina teologa
MNOGE I NAJVAŽNIJE DETALJE POVIJESTI EVANĐELJA. danas Luku vidi kao
1. No na to da je Luka od Pavla bio neodvojiv i da je bio njegov kršćanina iz poganstva, na
suradnik u evanđelju, sam jasno ukazuje, i to ne zato da se time
hvali, nego zato što ga veže istina. On, naime, govori da kad su se temelju Kol 4, 14 i Dj 1, 19,
Barnaba i Ivan zvani Marko razišli s Pavlom i krenuli na Cipar, „mi a možda i kao Grka.
stigosmo u Troadu,” a kad je Pavao u snu vidio Makedonca koji je
govorio „Dođi u Makedoniju, Pavle, i pomozi nam,“ „odmah,“ veli
To se tradicionalno gledište
on, „nastojasmo otputovati u Makedoniju, zaključujći da nas je Bog
pozvao da im donesemo Radosnu vijest. Zaplovismo iz Troade, katkad napada na temelju
krenusmo u Samotraku.“ A onda i pažljivo opisuje i ostatak njihova
neslaganja u detaljima te
puta... i sve ostale detalje njegova puta s Pavlom on pripovijeda
na temelju nekih teoloških
ukazujući sa svom ozbiljnošću i mjesta i gradove i broj dana, do trena
kad su otišli za Jeruzalem, i što je Pavla ondje snašlo, te kako je bio
uvjerenja o razlici između
poslan u Rim u okovima; kako se zvao onaj stotnik koji ga je preuzeo,
teologije kod Luke i u
oznake na brodovima i kako se dogodila pomorska nesreća; i na koji
su se otok nasukali i kako su ondje primili milosrđe; kako je Pavao
Pavlovim poslanicama.
ondje iscijelio poglavicu toga otoka, te kako su odande otplovili u
Puteoli, a odande stigli u Rim. Takve su usporedbe „misli“
problematične same po
Sve su to vrijeme oni bili suputnici na putu za Rim. Kako je Luka u
svim tim okolnostima bio prisutan, pažljivo ih je zapisivao. Zato ga se
sebi jer su odstupanja
ne može prozivati za lažnost ili nadimanje, jer sve to pokazuje da je
bolji od onih koji danas uče nešto drugo te da je on poznavao istinu.
zapravo neminovna. Osim
Da on nije bio samo sljedbenik, nego i suradnik apostola, a posebno
toga, malo je vjerojatno da
apostola Pavla, i Pavao sam priznaje u poslanici kad kaže: „Dema me
ostavio... i otišao u Solun, Krescent je otišao u Galaciju, Tit u
je Luka na raspolaganju
Dalmaciju. Jedini je Luka sa mnom.“ imao Pavlove poslanice,
Iz toga on pokazuje da je uvijek bio nerazdvojan od njega. I opet kaže
iako je za njih znao i
u poslanici Kološanima: „Pozdravalja vas Luka, ljubljeni liječnik.“ Pa
onda svakako, ako Luka, koji je uvijek propovijedao u zajedništvu s
moguće je da je znao nešto
Pavlom, i kojega ovaj naziva „ljubljenim,“ i s njim je činio djela
evanđelista, i kojemu je povjeren zadatak da nam prenese od njihova sadržaja.
evanđelje, nije ništa drugo naučio od Pavla, kako se vidi iz njegovih
Poslanice su tek kasnije,
riječi, kako se onda ti ljudi, koji nikad nisu bili Pavlovi suradnici,
mogu hvaliti da su naučili skrivene i neizrecive tajne? pred kraj stoljeća,
(prijevod s engl.; dostupno na internetu) sakupljene u jedno djelo.
Tako zapravo ne postoji
pravi povijesni razlog zbog kojega bi Luku trebalo tražiti izvan kruga Pavlovih suradnika i
sumnjati u predaju.

11.5.2. Kome je upućeno Evanđelje po Luki i Djela apostolska?

Vrlo je neobično to što je ovo evanđelje izrijekom upućeno određenoj osobi, odnosno
jednom Teofilu. On je možda bio novi vjernik te mu Luka objašnjava šarenilo doživljaja u
rasno i društveno miješanoj skupini ljudi u kojoj se našao njegov adresat. Ta skupina u
Rimskome Carstvu nikome nije dobrodošla i Teofil bi se mogao obeshrabriti u vjeri zbog
takvog stanja stvari i pomisliti da se prevario prihvativši vjeru. Zbog opširnosti posla,
vjerojatno je da Luka Evanđelje i Djela ipak ne piše samo Teofilu, nego da su mu na umu
još mnogi slični ljudi.

Neki su tumači čak smatrali da je Teou-filos generički izraz koji podrazumijeva i adresira
sve ljude koji ljube Boga ili žele postati ljubitelji Boga. Na temelju teksta moglo bi se
zaključiti i da su oni prije svega neznabošci jer Luka izostavlja semitske izraze koje Marko
prevodi, a Matej čak ostavlja neprevedene (usp. Lk 21, 20 i dalje sa Mk 13, 14 i Mt 25, 15

177
i dalje). Kad citira hebrejsku Bibliju, Luka to čini isključivo iz Septuaginte, dakle, iz grčkog
prijevoda.

11.5.3. Zašto Luka piše?

Mnogo je prijedloga kao odgovor na to zašto Luka piše, već i zbog odluke da napiše djelo
u dva sveska. Ovisno o tome koje podatke u tim knjigama smatraju primarnima, spomenut
ćemo najvažnije prijedloge koje komentatori daju kao povod za pisanje:

1. Obrana Pavla i njegovog propovijedanja za jedno pogansko (rimsko?) čitateljstvo: Pavao

je završio u zatvoru i nastradao kao neprijatelj Rima, što je bacilo ljagu na njegovo ime i
njegovu misiju. Luka bi u tom slučaju pisao zato da prikaže Pavla kao onoga koji nikad nije
bio u sukobu s rimskim vlastima, nego je u nevolji zbog Židova koji su ga blatili pred
Rimljanima. Pavlova je misija uvijek bila u vezi s Jeruzalemom i s odobrenjem
jeruzalemskih kršćanskih vođa.

2. Kako je kršćanstvo postalo globalno. Luka piše da bi objasnio kako bi jedan židovski
Mesija mogao prouzročiti nastajanje pokreta koji je postao važan u Carstvu i koji obuhvaća
sve narode. Iako podupiratelji tog stajališta primarno gledaju Evanđelje i Djela kao spise
upućene vjernicima za ohrabrenje, taj prijedlog može zapravo biti i objašnjenje zašto u
šesdesetima prvoga stoljeća kršćanstvo u Rimu postaje profilirani pokret i to toliko da ga
progoni i sam rimski car.

3. Obrana Pavla kao apostola. Neki su smatrali da Luka brani Pavla kao apostola od onih
(kako se to vidi i kasnije kod Ireneja) koji ga nisu smatrali jednakim Jednaestorici. U tom
je smislu zanimljivo pročitati izbor zamjenskog dvanaestog apostola (Dj 1, 15 – 26), koji se
događa prije silaska Duha Svetoga, dok je pravi, Božji izbor oduvijek bio Pavao, „apostol
pogana“. Kod tog je prijedloga dakako vidljiv naglasak na drugom dijelu Djela apostolskih.
Većina prijedloga zapravo ima taj nedostatak što se pozivaju na određene dijelove teksta
u Lukina dva sveska, a ne na cijeli tekst. I ovdje vrijedi isto: Lukino djelo mora se vidjeti u
kontekstu svega što je napisao, pa i u kontekstu Evanđelja.

4. Povijest spasenja. Polazeći upravo od zahtjeva da se Lukino djelo u dva sveska drži i
tumači zajedno, Hans Conzelmann, njemački novozavjetničar, zaslužan je za to da se Luku
vidi kao teologa koji je u crkvu uveo ideju svete povijesti ili povijesti spasenja. Prema
njegovu mišljenju, Luka zapravo crkvi pokušava objasniti činjenicu „zakašnjele parusije“.
Isus se nije odmah vratio, kako su to učenici očekivali i propovijedali, i nakon tridesetak
godina to za crkvu postaje problem. Zato Luka u Evanđelju otupljuje neke odlomke poput
Marka 13, kako čitatelj ne bi stavljao prevelik naglasak na Isusovo obećanje brzog
ponovnog dolaska. U tome je tumačenju cijela povijest spasenja važna, a Djela pokazuju
da Isus i sada nastavlja djelovati po Duhu Svetome u crkvi. Ta se misija Duha u crkvi može
protegnuti na vrlo dugo razdoblje prije nego što se Krist ponovo pojavi u ljudskoj povijesti.
Isto tako, u ovome je gledanju važna i geografska ekspanzija Kristove poruke „do kraja
zemlje.“ Evanđelje tek treba stići do kraja zemlje. Je li upravo zato što je smatrao da se
priča nastavlja, Luka odbio završiti Djela?

Smatramo da je najvjerojatniji razlog Lukinog pisanja, uz neizbježne podciljeve, ovog djela

u dva sveska, ipak preokupacija Božjom nakanom za svijet – poviješću spasenja. Ako je
važno da je Luka Pavlov suradnik, ta bi ideja proizlazila upravo iz njegovog razumijevanja
Pavlove svjetske misije, u kojoj je Luka i sam sudjelovao. Posredno, upravo bi povijest
spasenja i Božje neprekidno djelovanje po Duhu Svetomu bili i razlogom zašto je dobro da

178
Teofil ostane vjernik, unatoč određenim preispitivanjima zbog površnog razumijevanja
Kristovog obećanja. Luka potvrđuje Riječ i poruku spasenja, brani Božju vjernost ljudima i
sociološki objašnjava udio pogana u Kraljevstvu židovskoga Boga.

11.5.4. Kad Luka piše?

Kao i često dosad, i kod Luke se teško može zaključiti nešto određeno o vremenu pisanja.
Tema s kojom smo ostavljeni u Djelima apostolskim – Pavlovo utamničenje – možda se
Zadatak: može povezati s događajima iz 62. g., što
Usporedi Lk 21, 5 – 38 i Mk 13. Koji bi detalji išli u bi značilo da vjerojatno ni jedna od knjiga
prilog teoriji da se, kad Luka piše, pad Jeruzalema u ovom Lukinom opusu nije napisana
već dogodio? prije tog datuma, ali ni poslije sredine 2.
Zatim: usporedi Lk 21, 5 – 38 i Mt 24. Možeš li iz
usporedbe tih tekstova naći argumente protiv gore
stoljeća, budući da ga već tada citira
navedene teorije? Irenej. Najveće diskusije o datumu
nastanka i ovdje su se vodile na temelju
citata o „grozoti pustoši“. Čini se kako Luka doista opisuje događaje oko pada Jeruzalema
70. g. kao da su se već dogodili (Lk 21, 9 – 24). Komentatori koji to smatraju argumentom,
stavljaju Lukino Evanđelje / Djela u razdoblje poslije 70. g. Nasuprot tome, postoje i
tvrdnje da su proroci u više navrata slično predskazivali pad Jeruzalema — a to znači da
se pad nije morao stvarno dogoditi da bi ga Luka tako opisao. Uz to, ni u jednom se
Lukinom djelu ne spominje Pavlova smrt sredinom šezdesetih, pa se pretpostavlja da je
nastanak obaju djela bliži sredini šezdesetih godina prvog stoljeća – a to ga zapravo
svrstava blizu nastanka Markovog evanđelja.

11.6. Lukina teologija

Lukina je namjera, kako smo vidjeli, povijesna, ali ne zbog pukog povijesnog interesa ili
čak mitološkog interesa za velike vođe, kakav obično ima stara povijest. Luka je osobno
zainteresiran za povijest o kojoj piše. No to ne znači i da je nepouzdan i pristran svjedok
poput kakva lažnoga svjedoka. Na kraju, svako je povijesno sjećanje do neke mjere
interesno i pristrano. Stvari koje nas se ne dojme, ne pamtimo, niti o njima pišemo. Luku
zanima teološka i pastoralna dimenzija povijesti o Isusu pa se zato u Evanđelju mogu
izdvojiti sljedeće teološke teme koje su dublje razrađene: povijest spasenja, kristologija i
soteriologija (nauk o spasenju), nauk o crkvi kao novoj zajednici ljudi te crkvi kao od Boga
pozvanoj zajednici na nov način života (misija i etika).

Povijest spasenja. Hans Conzelmann je primijetio da Luka svoje evanđelje piše jer
primjećuje kako se u ljudskoj povijesti odvija božanska volja da spasi svijet. To se pokazuje
u ispunjenju starozavjetnih odlomaka, u Marijinoj i Zaharijinoj pjesmi, ali i drugdje (1, 14
– 17; 31 – 35; 46 – 55; 68 – 79; 2, 9 – 14; 30 – 32; 34 – 35; 4, 16 – 30; 13, 31 – 35; 24, 44
– 49). Bog ima plan za ljude, a Luka je posebno zainteresiran za one koji nisu Židovi i kako
se mogu spasiti. Ispunjavaju se obećanja koja je Bog dao u prošlosti. „Danas“ se vidi
njegovo spasenje (2, 11; 4, 21; 5, 26; 13, 32 – 33; 19, 5. 9; 19, 42; 23, 42 – 43). Geografsko
napredovanje od Galileje k Jeruzalemu u Evanđelju, a onda od Jeruzalema prema centru
ondašnjeg svijeta, Rimu, u Djelima, postaje argument za ispunjenje i razvitak obećanja o
sveobuhvatnosti Božjega Kraljevstva. Božanska nužnost izražena malom grčkom riječi
„dei“ (= „mora“), ukazuje na od Boga određeno djelovanje u isto tako od Boga određeno
vrijeme (vidi Lk 2, 49; 4, 43; 13, 16; 17, 25; 21, 9). Božanski se „dei“ posebno vidi u Isusovoj
patnji i smrti, koje imaju duboki povijesno-spasenjski karakter.

179
Kristologija. Dok smo kod Mateja i Marka vidjeli da Isusa prije svega opisuju kao Sina
Božjega koji ima moć, Luka naglašava njegovo djelo kao djelo spasenja kroz mnogobrojne,
i među evanđelistima jedinstvene, zapise o čudima te njegovu proročku ulogu. Tek pred
kraj Evanđelja Luka razvija Isusov, dotad u čudima samo naznačen, uzvišen, božanski
status, a dovršava ga, u neku ruku, tek u Djelima, gdje jedini među evanđelistima ukazuje
na Uzdignuće koje je „dokaz da je on Gospodin“. U svom spasenjskom djelu, Mesija uvodi
Božje Kraljevstvo, koje se često očituje tjelesnim, ali i duševnim i duhovnim ozdravljenjem.
Tjelesno je iscjeljenje često znak nutarnje promjene. Tako iscijeljeni odmah postaju i dio
Kraljevstva Božjeg. Ipak, to je Kraljevstvo i buduće, eshatološko. S Isusovim zemaljskim
spasenjskim djelovanjem, pa i onime po Duhu Svetome u crkvi, nisu se u potpunosti
iscrpila starozavjetna obećanja o krajnjem sudu nad zlom i o Danu Gospodnjem. I Luka,
koliko mu god spočitavali „rješavanje“ odgođene parusije, ostavlja napetost između
potpune Božje intervencije i doslovnog Isusovog povratka.

Nova Božja zajednica. U Djelima se naglašava, što je ovdje u Evanđelju u više navrata
naznačeno da zajednica novog Zadatak: Pročitaj još jednom Lukino evanđelje, pazeći
Božjeg naroda nije samo židovska, posebno na Isusove susrete s marginaliziranim ljudima.
nego univerzalna — ona pripada svim Napravi popis svih tih susreta.
narodima. Lukin je naglasak na Kako bi evanđelje o Kristu za nas bilo siromašnije bez
Lukinog svjedočanstva?
dobroj vijesti koja se propovijeda
poganima, marginaliziranima,
siromašnima, bolesnima, odbačenima i ženama. Naglašeni su i grešnici (vidi npr. 1, 46 –
55; 6, 20 – 23; 7, 22; 5, 27. 32; 7, 28; 7, 36 – 50; 10, 38 – 42 itd.) Zanimljivo je da upravo ti
ljudi najbolje reagiraju na Isusovu poruku pokajanja i vjere te uživaju blagoslove nove
božanske zajednice. Novoj se Božjoj zajednici u ljudskome obliku suprotstavljaju
uglavnom farizeji i pismoznanci, ali je sasvim jasno da nisu ljudi, nego demonske sile pravi
uzrok neprijateljstva prema Isusu. Isus je došao riješiti problem ljudi, ne samo u onom
izvanjskom i vidljivom, nego i u onom nevidljivom, duhovnom. Njegovo je Kraljevstvo i
Kraljevstvo Duha. Ono se očituje u sasvim drukčijem načinu življenja i razmišljanja, u
nasljedovanju Krista u vjeri, ustrajnosti i moralnoj radikalnosti, ali i misiji i širenju Božjega
Kraljevstva među potrebitima.

11.7. Židovi i Zakon

I iza Evanđelja i iza Djela, u pozadini se teksta nazire živa rasprava u crkvi o odnosu
kršćanstva i židovstva. Mjestimično se čini da se naglašava upornost Židova da odbace
Isusa kao Mesiju te iz toga neminovno proizlazi progonstvo onih koji su pronosili
evanđelje. „Novi nauk“ o Kristu u židovskim je zajednicama rezultirao uspjehom evanđelja
ondje gdje to Isusovi učenici nisu očekivali – među takozvanim bogobojaznima,
simpatizerima židovstva iz poganstva. Petar se i sam čudio što je Duh sišao na poganina
Kornelija, a on više puta mora vidjeti viziju o uključenosti pogana u Božji plan spasenja, da
bi shvatio kako je to doista Gospodnje djelo i volja (Dj 10).

Time bi Luka, kao Pavlov suradnik i suputnik, mogao biti i pobornik Pavlove teologije
„protiv Zakona,“ iako ne i vrlo striktno, budući da njegov Pavao ipak uvijek ostaje Židov
koji se drži židovskih običaja, pa daje obrezati i svog suradnika Timoteja (Dj 16, 3). Ipak, to
ne znači da se Luka s Pavlom ne slaže oko značaja Zakona. I za njega važi, ako je Isus
ispunjenje Zakona, spas može doći samo po njemu, a nikako ne po držanju Zakona, iako
je Zakon za Židove i dalje izraz njihove nacionalne svijesti i tradicije.

180
Anitisemitizam? S druge strane, nekad se Djela apostolska opisuju čak kao antisemitska.
Luka, naime, opisuje Pavlovu misiju tako da je uvijek, gdje je to na novom teritoriju
moguće, stavlja u kontekst sinagoge, a potom, ako je odande izbačen, Pavao se okreće
poganima. Iz te situacije ponekad proizlaze teški zaključci, koji, kad se vade iz kontesta,
mogu izgledati kao izbacivanje Židova iz Božje povijesti spasenja (npr. Dj 18, 6). No, kao i
uvijek, te se izjave moraju gledati u sveukupnom povijesnom kontekstu odnosa sinagoge
i kršćanstva. Treba razlikovati pojedinačne događaje i vremenita rješenja od teoloških
principa jednakosti svih ljudi, ali i trajnosti Božjega obećanja Židovima. Pavao (i Luka)
mogu biti frustrirani nekom situacijom, ali to ne znači da u bilo kojem trenutku vjeruju
kako su svi Židovi i za sva vremena izbrisani iz plana spasenja, i kako je kršćanska crkva
pogana sad nadomjestila Židove kao Božji narod. Takvo stanje stvari, zaključuje apostol u
Poslanici Rimljanima, zahtijevalo bi vjeru da Bog nije vjeran svojim obećanjima, a Bog, koji
nije vjeran obećanjima – pa i onima koje je dao izabranome narodu za njegovo očuvanje i
spasenje – ne bi bio dostojan ničije vjere. Zato je nužno i etničke dileme u Djelima čitati iz
perspektive zahtjeva za Božjom trajnom vjernošću svojim obećanjima – bez obzira na to
kome ih je uputio.

11.8. Luka za danas

11.8.1. „Moja“ istina
U suvremenoj teologiji, Luka je svojim načinom pisanja potaknuo istraživanje o
Zadatak: objektivnosti povijesnog pripovijedanja. U
Razmisli o tome kako izgleda potraga za uobičajenoj svakodnevici, ljudi uzimaju zdravo
istinom na studiju teologije? Kojih se sve za gotovo ono što piše u knjigama, ili ono što
područja možeš sjetiti u kojima je važno čuju na televiziji, smatraju da to mora biti
provjeravanje? Kako se ono postiže?
Sjeti se koraka u suvremenom pristupu
objektivno i istinito. Istraživanje o Luki kao o
Novome zavjetu o kojima smo govorili povjesničaru, tjera nas na to da razmišljamo o
pred kraj 7. poglavlja ove knjige. Kako oni objektivnosti svega što čujemo i što nam se
upućuju na svjesno traženje istine? prezentira kao objektivno. Usmjeriti život na
trajno preispitivanje iziskuje napor, no čini se da
za to nema alternative. Moramo znati prepoznati prave izvore, iskrene komunikatore i
stručnjake kojima nije cilj iskoristiti drugoga za vlastiti dobitak.

Element rasprave o povijesnosti i neminovoj subjektivnosti svakoga teksta izuzetno je

važan za studij teologije u okviru kojeg baratamo zahtjevom za objektivnom istinom,
koja je Božja karakteristika, i ljudskim partikularnim istinama, koje uvijek zahtijevaju
pomno ispitivanje i provjeravanje. Taj je zahtjev s postojanjem globalne povezanosti
postao još jači, jer svatko lako obavljuje svoje istine (a nekad i sasvim svjesno svoje laži)
bez ikakva sustava provjere i evaluacije.

11.8.2. Siromašni i bogati pred Bogom

Luka piše Teofilu koji je „moćan“. Naši prijevodi kažu „vrli“ i smještaju njegovu snagu u
područje moralnosti. I jedno i drugo je moguće. Ukoliko ne slijedimo tumačenje da je
Teofil ovdje generički tip bogobojazne osobe (kako su smatrali neki tumači), možemo
reći da Luka toga čovjeka opisuje kao „najizvrsnijeg“ i time, zapravo, izdvojenog iz kruga
ljudi kojima je Radosna vijest u tom Evanđelju primarno namijenjena: onima koji su slabi,
bolesni, marginalizirani, te ženama i djeci koji su uvijek uključeni u tu kategoriju.

181
Zašto bi Luka nekome tko je „jak“ pisao o slabima? I zašto bi za njega „jakoga“ bilo važno
znati da se evanđelje – Radosna vijest – prepoznaje kao božansko tek kad se naviješta
slabima (Luka 4, 1 – 4)?

Bogati imaju svoje načine racionaliziranja kad su u pitanju siromašni. Nigdje više ne
dolazi do izražaja nemilosrdnost „spasenja po djelima“ kao u razmišljanju bogatih na
temu siromaštva! Siromašni su, prema njihovu mišljenju, sami krivi za svoje stanje i bilo
bi im bolje da se saberu i promijene svoj život! Lukina je „teologija siromaštva“ drukčija.
Siromaštvo, bolest i bijeda ne dolaze prema zaslugama, nego predstavljaju stanje svijeta
u koji dolazi Isusova dobra vijest – on liječi i podiže upravo ljude s margina. Ta je Radosna
vijest i obećanje i poziv: oni koji se čine jakima imaju obvezu prema slabima. Bog se u
svijetu ne očituje drukčije nego kroz brigu za najmanje, najnemoćnije i najslabije.

No valja pogledati i bogate i moćne u Lukinu

Zadatak:
evanđelju (npr. 12, 13 – 21; 16, 19 – 31). Oni
su ljudi koji zbog svoga bogatstva ne vide, i Razmisli o uzrocima siromaštva. Probaj
pogledati dublje od površine.
ne mogu vidjeti, pravo stanje stvari u svijetu
jer su suviše zaokupljeni sobom, svojom Što misliš, što bi mogao biti lijek za
veličinom i prividom moći. Dok Isusovi siromašne?
slušatelji zaprepašteno pitaju: „Tko će se
onda spasiti?“ jer je Isus rekao da je bogatašu teže ući u Kraljevstvo nebesko nego devi
proći kroz iglene uši, Isus im odgovara kontrakulturalno: nisu blaženi ni siromašni ni
bogataši, nego oni koji vjeruju Isusovoj Radosnoj vijesti. Siromašni, s jedne strane, znaju
da se u svom siromaštvu mogu pouzdati u Božju radosnu vijest siromašnima i očekivati
Božju obećanu providnost. S druge strane, bogati se isto tako moraju utjecati Bogu, a ne
bogatstvu. Poput Zakejeva bogatstva, bogatstvo se često gomila zbog nepravde koju
netko učini iz poriva da bolje zbrine sebe. Nemojmo se dati zavesti: ako je „sve po
zakonu,“ ne znači da je i pravedno. Zakon je negativno sredstvo raspoznavanja, odnosno
usmjeren prema tome da ukaže na jasne povrede pravde i na kazne. Mnoge, pak,
nepravde prolaze mimo zakona, jer ih ljudi na vlasti ne žele ili ne mogu vidjeti, jer stalno
gledaju samo sebe, svoje napredovanje i svoje potrebe, koje neprestano rastu.

11.8.3. Moja povijest kao moj put Bogu

Luka je autor koji je, barem su tako vidjeli teolozi, povijest razumio kao skup Božjih
spasenjskih intervencija u ljudski život i prilike u kojima žive. Tako je vidio da je povijest
usmjerena od židovskog naroda prema Kristu, koji je prekretnica u povijesti. U Djelima
se potom vide razmjeri Božje Radosne vijesti u
cijelome svijetu i oni odgovaraju napredovanju Zadatak:
Nacrtaj „rijeku“ svog života od izvora
„povijesti crkve“. Bog je u spasenjskoj misiji za do sad i obilježi „velike intervencije“ i
svijet. On intervenira i vodi ljudsku povijest prema zaokrete koji su ti se dosad dogodili
svome spasenjskom planu, a prema tom planu neće (na ade, vodopade, brzace i slično).
se više znati za bijedne, siromašne i marginalizirane, Možeš li nešto od toga prepoznati
jer će ih Božja Radosna vijest sve svojom snagom (pa makar i unazad) kao Božje
intervencije u tvoju povijest?
zahvatiti. To je zanimljiva misao, i ako razmišljamo
o pojedinačnim životima ljudi. Ako je Bog djelatan u svjetskoj povijesti, onda mora
djelovati kroz povijest svakog pojedinca. Kao dobar Bog, on intervenira za dobro ljudi.

182
11.8.4. Nužno i moguće jedinstvo različitih
Djela apostolska mogu se čitati i kao dokument težnje za jedinstvom kršćanske crkve
koja je izašla iz okvira isključivog židovstva i nalazila vjernike među svim narodima. I kad
danas izričemo vjeroispovijedanje o „jednoj, svetoj, apostolskoj i sveopćoj („catholicos“
znači sveopći!) crkvi,“ onda je to izravna posljedica dubokog otkrivenja da Bog djeluje u
svim narodima, neovisno o kulturama i
Zadatak shvaćanjima i načinu života i da oni koji su
Razmisli o pozivu na toleranciju, koji često
njegovi sljedbenici, sa svim tim ljudima,
čujemo u suvremenom društvu. Što taj
pojam podrazumijeva? kulturama i načinima života, moraju naći
zajednički jezik a onda i način da žive jedni uz
Je li kršćanski poziv na jedinstvo crkve druge. Zadatak se čini nemogućim jer vidimo da
„tolerancija“ ili nešto drugo? Ako je nešto je često i unutar jedne obitelji toliko različitosti
drugo, što bi to bilo?
da se njeni članovi ne mogu složiti. Ljudi koji su
započeli brak u silnoj ljubavi i uvjerenju da ne mogu jedan bez drugoga, nalaze da ih ni
djeca koju su zajedno izrodili ne mogu više povezivati. Ljudima je, čini se, nemoguće biti
jedinstveni i funkcionirati kao jedno.

Kršćanska bi misija bila, smatra Luka, iz ljudske perspektive nemoguća da Bog nije
intervenirao svojim Duhom. Gdje se god u tim prvim poglavljima Djela propovijeda
evanđelje, ondje je Duh prisutan svojim unutarnjim i izvanjskim darovima u kojima se
prepoznaje da su svi jedno u istome Duhu (kako će to kasnije reći apostol Pavao).

Jedinstvo nije jednoobraznost. Već su od najranijih dana prvi apostoli shvatili da pogani
ne moraju postati Židovi da bi mogli postati kršćanima. Iako je Krist bio Židov i židovski
mesija, kršćanska je crkva globalna zajednica različitih ljudi koji slijede istoga Duha i koji
su svjesni da ih upravo taj Duh povezuje.

Za daljnje proučavanje

H. Conzelmann: The Theology of St. Luke. London: Faber & Faber, 1960.; New York: Harper
& Row, 1957.

P. F. Esler: Community and Gospel in Luke-Acts. Cambridge: CUP, 1987.

I. H. Marshall: Luke: Historian and Theologian. Exeter et al: Paternoster, 1970.

C. Blomberg: Neither Poverty nor Riches: A Biblical Theology of Possessions. Downers

Grove: IVP, 1999.

J. Fitzmyer: Acts of the Apostles: A New Translation with Introduction and Commentary.
New York: Doubleday, 1998.

R. Stornstad: The Charismatic Theology of St. Luke. Peabody: Hendrickson, 1984.

J. Fitzmyer: Gospel According to Luke. Dva sveska. New York: Doubleday, 1983., 1985.

Kresina, Antun: „Povijesnost Evanđelja“ u: Bogoslovska smotra, Vol. 37, No. 1 – 2, 1967.

B. Duda: „Djelo blagovjesništva u prvo doba Crkve (Dj 1 do 15)“, u: Bogoslovska Smotra,
45 (1975.).

183
M. Cifrak: „Die Beziehung zwischen Jesus und Gott nach den Petrusreden der
Apostelgeschichte. Ein exegetischer Beitrag zur Christologie der Apostelgeschichte“, FzB
101; Würzburg: 2003.

M. Zovkić: „Starozavjetni citati u Lukinu tumačenju muke Kristove“ u: B. Lujić, D. Tepert

ur.: Bogu Gospodaru i ljubitelju života, Zagreb: KS, 2016., 163 – 182

184
185
Rječnik pojmova
amanuensis – vidi pisar

anakronizam (prid. anakrono) – ono što je smješteno u pogrešnu epohu, u vrijeme

kojem ne pripada.

apokaliptičar – onaj koji vjeruje u nasilni prekid povijesti od strane Boga.

apokrifi – široko rasprostranjene knjige upitnog autorstva ili porijekla. Biblijskim se

apokrifima smatraju knjige koje nisu ušle u biblijski kanon, a u nekim slučajevima tako
se naziva sedam knjiga u Septuaginti i Vulgati kojih nema u hebrejskom Starom zavjetu.
Tih sedam knjiga ponekad se naziva i „deuterokanonskim“ knjigama.

August (Oktavijan), (23. g. pr. Kr. – 14. g. po Kr.) – rimski imperator u vrijeme Isusova
rođenja. Zaslužan je za objedinjavanje Rimskoga Carstva oko cijeloga Sredozemlja.
Stabilizirao je carstvo i postavio infrastrukturu za brzo i učinkovito vojno djelovanje. Ti
su parametri već u vrijeme prve crkve značajni i za širenje kršćanstva.

babilonsko izgnanstvo – tehnički termin za uništenje Južnoga izraelskog kraljevstva i

deportaciju njegovih stanovnika u Babilon 597. g. pr. Kr. Deportaciji je prethodilo
uništenje Sjevernog izraelskog kraljevstva 722. g. od strane Asirije te deportacija
njezinih stanovnika. Djelomični povratak iz Babilona 538. g. pr. Kr. neki smatraju
formalnim povratkom Izraela. Babilonsko izgnanstvo smatra se presudnim skokom u
židovskoj vjerskoj samosvijesti. Sinangoge, učilišta vjere, u izgnanstvu zauzimaju mjesto
Hrama; vjera se od ritualne pomiče prema pounutrenoj. Čini se da je u to vrijeme
(tradicija spominje Ezru) prvi put zapisan Zakon (Petoknjižje).

Barth, Karl, (Basel, 1886. – 1968.) – švicarski teolog i pastor Reformirane crkve poznat
po svojoj Crkvenoj dogmatici i komentaru na Poslanicu Rimljanima. Svojim teološkim
pristupima i zaključcima sukobio se s tokovima liberalne teologije. S R. Bultmannom
utemeljio je novu ortodoksiju, od koje je kasnije odustao. Suosnivač Confessing Church.

Bogobojazni – nežidovi koji su se priklanjali židovskom Bogu i koji su posjećivali

sinagoge.

Bultmann, Rudolf, (Marburg, 1884. – 1976.) – njemački luteranski teolog poznat po

svojoj dijelektičkoj teologiji, a posebno po „demitologiziranju“ Biblije. Bavio se
povijesno-kritičkom metodom, posebno kritikom oblika, a njegovo djelo Geschichte der
synoptischen Tradition smatra se temeljnim za novozavjetnu teologiju.

Calvin, Jean, (Ženeva, 1509. – 1564.) – vodeći reformator u Francuskoj. Njegovo djelo
Institucije kršćanske vjere i dana ima velik utjecaj na protestantsko kršćanstvo. Calvin je
bio vođa protestantske reformacije u Europi, a napisao je i komentare na gotovo sve
knjige Biblije.

Cezar, Julije (Gaj Julije), (100 pr. Kr. – 44 pr. Kr.) – ambiciozni rimski plemić i
vojskovođa koji je uvećao utjecaj Rima i sam postao vrlo utjecajan u Rimskoj republici.
Suprotno popularnom mišljenju, on nikada nije bio imperator Rimskog Carstva, ali je
zasigurno stvorio temelje za njegovo stvaranje.

David, Davidova dinastija, (oko 1000. g. pr. Kr.) – drugi kralj u Izraelu. Povijest mu je
zapisana u 1. i 2. Knjizi Samuelovoj. David je ujedinio Izraelova plemena i etablirao

186
kraljevstvo. Nakon njegova sina Salomuna, kraljevstvo se ipak raspalo na Sjeverno (10
plemena) i Južno (Juda i Benjamin). Davidovo je kraljevstvo poznato po obećanju
„vječnoga“ kraljevstva i „izdanka“, novoga kralja, koji će vladati vječno. Te su kategorije
posebno važne za židovski apokalipticizam i očekivanje Mesije.

dekalog – Deset zapovijedi prema Mojisijevom zakonu.

demitologizacija – postupak kojim se iz neke naracije mitološki elementi odvajaju od

povijesnih. Termin je u novozavjetnu znanost uveo R. Bultmann razdvojivši ono što je
Isus povijesno učio od onoga kako su njegovi učenici prenijeli tu povijest.

deuterokanonski – ono što pripada drugom kanonu. U raspravama o kanonu

(prihvaćenim biblijskim knjigama) primjećuje se kako je hebrejska Biblija u Septuaginti
„proširena“ sa sedam novih knjiga koje pripadaju helenističkom razdobolju. Protestanti
te knjige ne smatraju nadahnutima na način na koji je nadahnuta Biblija, ali su one ipak
značajan izvor podataka o helenističkom razdoblju.

dijakronički – kroz vrijeme. Termin se koristi za povijesno proučavanje, tj. za

proučavanje povijesne uvjetovanosti nekog teksta (suprotno značenje ima pojam
„sinkronički“).

Didahe – starokršćanski izvanbiblijski spis iz ranog 2. stoljeća koji daje naputke o tome
kako se ponašati u crkvi.

dijaspora – državljani neke države koji ne žive u svojoj državi, nego su raseljeni po
svijetu, ali se još uvijek drže tradicije i običaja (i religije) kulture iz koje potječu. Budući
da su u Rimskom Carstvu Židovi ostali bez države i tek je dobili u prošlome stoljeću,
njihova se religija i kultura očuvala po takvim dijasporskim zajednicama.

dispenzacija – vremensko razdoblje unutar nekog uzročno-posljedičnog razvoja. U

novozavjetnoj znanosti nalazi se u dispenzacijskom premilenijarizmu, sustavu učenja o
posljednjim stvarima, prema kojemu se povijest razvija prema određenom broju
„dispenzacija“ od stvaranja, pri čemu je trenutna, šesta dispenzacija, dispenzacija
crkve, a koja će, po tome učenju, završiti dispenzacijom milenija.

Drugi Hram – Hram kojeg su Izraelci gradili nakon povratka iz babilonskog sužanjstva
(vidi knjige Ezre i Nehemije), a dovršio ga je Herod Veliki. Hram je postojao u Isusovo
vrijeme i u vrijeme početaka crkve u Jeruzalemu, a uništili su ga Rimljani 70. g. po Kr..

dublet – Markova narativna strategija ponavljanja istih događaja, kako bi se pokazao

razvoj vjere u učenika.

egzegeza – književno-povijesni pristup Bibliji koji pokušava približno odrediti što je

tekst značio prvim čitateljima i piscu određenog biblijskog teksta.

eshatologija – učenje o vječnosti iz perspektive biblijskih proročanstava.

feministička teologija – pokret u teologiji koji se bavi ženama u Bibliji i teologiji.

Feministička je teologija imala svoje početke u biblijskoj teologiji, gdje se pokušavala
rekonstruirati uloga žena u ranocrkvenoj zajednici. U međuvremenu, feministička se
teologija bavi i mnogim drugim pitanjima žena.

Flavije, Josip (u engl. literaturi Josephus) (1. st. po Kr.) – židovski povjesničar, autor
djela Povijest židovskog naroda i Židovski ratovi u kojima spominje Isusa.

187
fragment – dio staroga rukopisa. Postoji čitav niz značajnih fragmenata novozavjetnih
rukopisa u znanosti tekstualne kritike. Fragmenti su važni za bolju procjenu o tome
koje su najstarije i najtočnije verzije Novoga zavjeta.

grozota pustoši – pojam koji se odnosi na pohod Antioha IV. Epifana koji je oskvrnuo
Hram u 2. st. prije Krista i tako pokrenuo Makabejski ustanak.

Hanuka – blagdan koji se još uvijek slavi u židovskom narodu u sjećanje na dan kad su
se Židovi, pod vodstvom kraljice Estere, spasili od istrebljenja koje je planirao kraljev
prijatelj Haman.

hapaks, hapaks legomenon – riječ za čiju upotrebu postoji samo jedna potvrda u
primarnim izvorima; u novozavjetnoj teologiji govorimo o hapaksu u određenoj knjizi
(tj. tu riječ taj autor spominje samo na jednom mjestu u poslanici), u opusu nekoga
teologa (npr. u Pavlovim poslanicama spominje se samo na jednom mjestu), u Novome
zavjetu ili, pak, u Bibliji (u tom slučaju Stari zavjet bi se, naravno, čitao na grčkom).
Hapaks legomenon je najznačajniji kad nigdje u grčkome ne nalazimo spomen te riječi
osim na jednom mjestu u Novome zavjetu: npr. authentein u 1 Tim 2, 12. Time doista
ne možemo znati što riječ znači, nego nagađamo o značenju iz konteksta.

Harnack, Adolf von (1951. – 1930.) – njemački teolog i jedan od glavnih utemeljitelja
škole povijesti religije.

Hasidi – pobožni Židovi koji su podupirali Makabejace i druge u borbi protiv

helenizacije Palestine u 2. i 3. st. pr. Kr.

Hasmonejci – vladajuća kuća u Palestini u 2. stoljeću koja je u jednom razdoblju uspjela

osloboditi Palestinu od okolnih velikih carstava.

hebrejska Biblija – sveto pismo Židova. Kršćani ga nazivaju „Starim zavjetom“.

helenizacija – pokret nametanja grčke kulture i jezika u Sredozemlju od 4. do 1. st. pr.

Krista. Idejni začetnik helenizacije bio je Aleksandar Veliki.

hereza – vjersko učenje koje odstupa od općeprihvaćenoga crkvenog stava.

hermeneutika – grana u filozofiji i teologiji koja se bavi pitanjem smisla i razumijevanja

tekstova.

Hermin pastir – kršćanski spis iz ranog 2. st. po Kristu koji se puno koristio u neki ranim
kršćanskim crkvama.

hodogram – opis koraka za „put“ do određenog rješenja.

inclusio – književna strategija pri kojoj se određene riječi, fraze ili čak i odlomci
ponavljaju na početku i kraju rasprave – poput neke zagrade – pa se čitatelju daje do
znanja gdje rasprava počinje i završava.

Ivanovski korupus – novozavjenta djela koja se pripisuju (apostolu) Ivanu: Ivanovo

evanđelje, 1. 2. i 3. Ivanova poslanica; Otkrivenje.

izlaganje (ekspozicija) – način propovijedanja koji se sastoji od toga da se Biblija čita i

izlaže redak po redak

188
kalvinizam, (prid. kalvinistički) – sinonim za reformiranu crkvu koja svoje korijene vidi u
nasljedovanju misli Jeana Calvina.

kanon – doslovno: mjerilo; riječ koja se koristi za biblijske knjige za koje se smatra da
provjereno sadrže najranije apostolsko svjedočanstvo o Kristu.

kanonizacija – postupak provjere spisa koji pouzdano predstavljaju svjedočanstvo prve

crkve.

kartica – izraz u izdavaštvu koji se odnosi na dužinu teksta. Jedna kartica sadrži 1800
slovnih znakova s razmacima, a 16 kartica čini jedan autorski arak. Obavezna dužina
pismenih radova na studiju uvijek se odnosi na kartice, a ne na stranice, što znači da
nije presudna veličina fonta nego ukupan zbroj znakova.

kerigma – gr. „izvikivati vijest“; navještaj; posebno navještaj evanđelja rane crkve;
termin je važan u povijesnoj kritici evanđelja jer naglašava razliku između navještaja
crkve i povijesnih činjenica koje mu prethode.

kodeks – uvezani listovi; kodeksi su prve knjige koje su slične knjigama danas, no često
su bile sačinjene od pergamene, a ne od papira.

komunikacijski model – crtež koji jednostavno predstavlja komunikaciju kao poruku

namijenjenu primatelju a poslanu od pošiljatelja.

pošiljatelj ....................... poruka---------------------------primatelj

kritička metoda (u novozavjetnoj znanosti) – znanstveno-kritički pristup novozavjetnim

spisima prema kojem se spisi istražuju kao da je riječ o običnim starim dokumentima i
ne uzimaju se u obzir specifičnosti kakve imaju sveti tekstovi.

kritika izvora – prvi kritički pristup evanđeljima, koji počinje pitanjem o velikoj sličnosti
sinoptičkih evanđelja. Rezultat toga pristupa bio je Markov prioritet i „hipoteza o Q“, tj.
o mogućnosti da postoji pisani dokument koji je sadržavao Isusove vlastite riječi.

kritika forme (oblika) – istražuje usmenu predaju iz sinoptičkih evanđelja i trudi se

pojedine dijelove evanđelja vidjeti kao samostalne cjeline (perikope). Rani su kritičari
forme vjerovali da su evanđelisti samo nizali te čestice predaje i da u tom relativno
proizvoljnom procesu nisu ništa dodavali u tekst koji im je predala tradicija.

kritika redakcije – u izvjesnom smislu nastavak kritike forme pri čemu su nova
istraživanja pokazala da su evanđelisti ovisili o tradicijskom materijalu, ali su ga
drugačije kontekstualizirali.

Kur'an – Sveta knjiga muslimana, koju im je ostavio Muhamed.

Lessing, Gotthold Ephraim (1729. – 1781.) – njemački prosvjetitelj, filozof i književnik.

Mnogo se bavio religijom, a napose kršćanstvom, te pitanjem vjere i spoznaje. To mu je
donijelo epitet trajno osporavanog mislioca. Prema nekim procjenama, Lessing je bio
jedan od prvih mislioca koji je pokušao staviti vjeru i spoznaju u međuodnos.

logion – u kritici forme izražava vlastite Isusove izreke.

Luther, Martin (1483. – 1546.) – njemački teolog i reformator. Njegov se čin pribijanja
95 teza na vrata crkve u Wittenbergu (neki smatraju da ih je zapravo poslao na

189
teološka učilišta) smatra službenim početkom reformacije u Europi. Povod njegovoj
pobuni bilo je, između ostalog, stajalište o prodaji indulgencija, tj. prodaje
oproštajnica, zbog čega je i ekskomuniciran iz katoličke crkve. O 500. obljetnici
reformacije 2017. god. puno se govorilo o formalnoj rehabilitaciji Martina Luthera, no
unatoč velikoj pozitivnoj promjeni mišljenja o njegovu životu i djelu, ona se još uvijek
nije dogodila.

LXX – vidi Septuaginta

Makabejci – židovska svećenička obitelj, značajna u 2. st. pr. Kr. za pobunu protiv
helenističke okupacije i Antioha IV. Epifana. Pobunu je, uz blagoslov svog oca Matatije i
uz pomoć svoje braće, predvodio Juda, prema čijem je nadimku – Makabejac, tj.
„čekić“ – obitelj kasnije poznata u povijesti. Nakon Matatijine smrti, Juda (treći sin)
preuzima vodstvo u obitelji.

mit – tradicionalna zgoda ili neznanstveno objašnjenje nekih pojava i vjerovanja koja su
važna za neki narod, odnosno objašnjenja koja ne moraju biti znanstvena i povijesno
točna. U teologiji se o mitu govori unutar konteksta predznanstvenih objašnjenja
važnih događaja i egzistencijalno važnih zgoda koje nadilaze povijesno.

mitologija – nauk o mitovima, tj. istraživanje oko toga kako su ljudi objašnjavali ono što
nisu mogli znanstveno dokučiti.

mizoginija – mržnja prema ženama.

Mojsije – prvi židovski prorok i narodni vođa, povezan s izlaskom iz Egipta. Prema
tradiciji, Jahve je Mojsiju dao Zakon na Sinaju, što označava početak postojanja
židovskog naroda. Mojsije je prema tradiciji i autor Petoknjižja.

Mojsijeve knjige – Pentateuh, Petoknjižje, prvih pet knjiga Staroga zavjeta po tradiciji
se nazivaju Mojsijevima. Moguće je da su mnoga učenja i napuci u tim knjigama
usmeno prenošeni od Mojsijeva vremena, no tu je usmenu tradiciju teško povijesno
pratiti.

Mudrosne knjige – Starozavjetne knjige mudrosnog sadržaja: Psalmi, Mudre izreke,

Pjesma nad pjesmama, Job, Propovjednik.

naracija – pripovijedanje, odnosno pričanje priče na književan način.

naracijska kritika – pristup tekstu kao priči / zgodi. Naracijska kritika dio je
sinkroničnog pristupa tekstu, odnosno takozvane literarne kritke teksta. Naracijska
kritika uzima u obzir činjenicu da je većina biblijskog materijala napisana kao naracija, a
narativni tekstovi imaju svoj način funkcioniranja i postizanja utjecaja na čitatelja uz
pomoć različitih naracijskih strategija. Naracijska je kritika donekle slična pisanju
„lektire“ – ona promatra strukturu pripovijesti, glavne i sporedne likove, njihove
odnose te traži poantu priče.

neosporavane poslanice – u procesu kanonizacije, neke su od poslanica sačuvanih u

crkvama bilo univerzalno prihvaćene na kršćanskim saborima, a o nekima se dugo
raspravljalo, tj. osporavalo ih se najčešće na temelju sumnje u autentičnost autorstva.
U neosporavane novozavjetne poslanice spadaju Pavlove Rimljanima, 1 i 2
Korinćanima, Galaćanima, 1 Solunjanima, Filipljanima i Filemonu. Relativan konsenzus
postoji oko Kološanima i nešto manji za Efežanima, dok su osopravane pastoralne

190
poslanice. Neosporavane poslanice drugih autora su: 1 Ivanova, 1 Petrova, Jakovljeva i
Judina.

Nicejsko vjeroispovijedanje – formula ispovijedanja vjere proizašla s Nicejsko-

carigradskog sabora 381. g. To je vjerovanje gotovo univerzalno prihvaćeno kao izraz
vjere kršćanskih crkava danas.

Tekst Nicejskog vjeroispovijedanja glasi:

„Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga
i nevidljivoga.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije
svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena,
ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi
našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i
postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I
uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će
doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu Kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina1. Koji se s Ocem i
Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

I u jednu svetu (sveopću) katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za

oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.“
1Postoje prijepori između Istočne i Zapadne crkve oko termina „i Sina“ (lat. Filioque), pa se u Istočnoj crkvi
ovo vjeroispovijedanje izgovara bez tog termina.

nova ortodoksija – pristup Bibliji nastao iz pobune na „kritiku“ liberalne teologije.

Njezini su značajni pobornici u početku bili Karl Barth i Rudolf Bultmann, a njezino je
obilježje da se u Bibliji traži Božja riječ koja vrijedi i u današnje vrijeme, što je Bultmanna
navelo da napravi korak dalje i „demitologizira“ Bibliju, kako bi do izražaja došao njezin,
za život koristan (egzistencijalni), karakter. Barth se nikad nije složio s Bultmannom oko
„demitologizacije“. Kritika nove ortodoksije odnosi se na to da ona podrazumijeva da
Biblija nije Božja riječ, nego da sadrži Božju riječ. To je teološki neprihvatljivo, a praktično
beskorisno i vrlo subjektivno, jer se time nameće pitanje tko određuje što u Bibliji jest ili
nije Božja riječ.

obrezanje – postupak odstranjivanja suvišne kože na muškom spolovilu. Obavlja se kao

vjerski čin u židovskoj kulturi i u islamu (obje religije tradiciju vuku od Abrahma), no
kao higijenski i zdravstveno koristan čin, često se rutinski obavlja i drugdje u svijetu.

ontološki – grč. ono što se tiče bitka

Ostatak – starozavjeni termin za Izrael koji je ostao u zemlji, odnosno koji se vratio
nakon babilonskog sužanjstva. „Vjerni Ostatak“ eshatološki je termin koji ne upućuje
samo na nečije prebivanje u svetoj zemlji (nasuprot protjeranima), nego i na one koji
su među Božjim narodom ostali vjerni Bogu i njegovim zapovijedima. Vjerni je ostatak
važan termin za proročku literaturu, koja ga smatra vjernim novim izdankom iz starog
odsječenog panja. Time je Ostatak neminovno i eshatološki koncept u povratku „sveg
Izraela“.

191
parafraza – prepričavanje tuđeg teksta vlastitim riječima; prijevod sa stranog jezika ne
smatra se parafrazom, nego citatom.

parusija – teološki termin (od grč. pojava) koji se odnosi na obećani Drugi Kristov
dolazak u slavi i na time uvedeni kraj povijesti.

Pentateuh – vidi Mojsijeve knjige.

perikopa – cjelina tradicije koja se najprije prenosila usmenim putem; perikopa je

tehnički termin u kritici forme. Za evanđelja se drži da su sastavljena od perikopa, tj.
tradicionalnih usmenih cjelina koje su, kako se smatra u kritici forme, nanizane kao
biseri na nit.

Petoknjižje – vidi Mojsijeve knjige.

pisar – amanuensis; obično rob koji je zadužen za pisanje dokumenta po nalogu svoga
vlasnika. Zbog teškoće pisanja i nedostupnosti materijala ljudi u starom vijeku rijetko
su sami pisali, osim na glinenim pločicama.

Plenary Verbal Inspiration – vidi Potpuno doslovno nadahnuće.

Pompej, Gnaeus Pompeius Magnus (106. pr. Kr. – 48. pr. Kr.) – rimski vojskovođa i
političar, ispočetka Cezarov saveznik, a kasnije neprijatelj. Godine 67. pr. Kr. zauzima
Palestinu i na dugo ju vrijeme podređuje Rimljanima.

poslanice – pisma koja su apostoli upućivali svojim crkvama. To se posebno odnosi na

apostola Pavla, koji je preko poslanica ostajao u kontaktu sa crkvama koje je osnivao
na svojim misijskim putevima.

postmoderno globalno društvo – zajednica ljudi koja je povezana individualno i

globalno informacijskom revolucijom u kojoj svatko ima pravo i obvezu na subjektivno
mišljenje i doživljaj, nasuprot prošlom sustavu moderne, u kojemu se cijenilo
znanstveno, objektivno i općevažeće. Suvremeno društvo određuju i uvjetuju globalni
trendovi u svim njegovim segmentima, pa čak i ondje gdje ga ljudi nisu svjesni. Ono je
obilježeno općim pristupom informacijama preko interneta; osobnim sudjelovanjem u
razmjeni informacija preko društvenih mreža i lakoćom putovanja, ali i regresijom na
stare i nekad napuštene vrijednosti, kao što su nacionalizam i globalni terorizam.

potpuno doslovno nadahnuće (Božje riječi) – vjerovanje koje su u SAD-u kreirali

konzervativni evangelikalci kao reakciju na liberalne kritike upućene Bibliji. Ono
podrazumijeva da je Biblija (u svom originalnom obliku) potpuno i doslovno nadahnuta
Božja riječ.

potraga za povijesnim Isusom – pokret u novozavjetnoj teologiji koji je nastao iz

povijesnog čitanja, prije svega sinoptičkih evanđelja. On se dosad odvijao u tri faze:

1. Reimarusova posthumno objavljena knjiga i tvrdnja da Isus nije bio povijesna ličnost,
pokrenula je potragu za povijesnim Isusom. Ona je zaključena time da se na temelju
evanđelja ne može rekonstruirati povijesni Isus, odnosno da je Isus izmišljen za potrebe
crkve.

2. A. Schweitzer i R. Bultmann pokušavaju na svoj način riješiti problem povijesnog

Isusa. Bultmann „demitologizira“ evanđelja i tvrdi da za vjeru nije važno je li Isus

192
povijesan ili nije. Prema njegovu uzoru, druga potraga za povijesnim Isusom rezultira
time da je Isus bio tek učitelj morala.

3. Treća potraga za povijesnim Isusom temelji se na Schweitzerovoj kritici prve

potrage. On kritizira polazišne točke tih istraživača tvrdeći da oni nisu našli povijesnoga
Isusa zato što su tražili „svoga“ Isusa, tj. Isusa koji bi se uklapao u njihove znanstvene
kategorije. Isusa se, međutim, mora tražiti u njegovom židovskom i apokaliptičnom
okruženju Palestine prvoga stoljeća. Schweitzer zaključuje da je povijesni Isus
apokaliptičar, koji se razapeo na kotaču povijesti jer je vjerovao da će ga Bog spasiti. To
znači da je Isus vjerovao u buduću eshatologiju, ali ta se vjera nije ostvarila. C. H. Dodd
na neki je način spasio Schweitzerovog Isusa jer je istraživanjima u Ivanovom evanđelju
ukazao na „realiziranu“ eshatologiju, tj. Isus je i prije svoje smrti vjerovao da je Božji Sin
i da je s njegovim dolaskom nastupilo eshatološko doba. Novim metodama, prije svega
sociološke kritike, i nekim povijesnim istraživanjima, danas mnogi mogu rekonstruirati
„plauzibilnog Isusa,“ tj. povijesnu ličnost koja je sasvim sigurno postojala iza
evanđeoske navjestiteljske literature.

povijest spasenja – termin iznjedren na temelju potrage za povijesnim Isusom, a tiče

se žanra evanđelja. H. Conzelmann je predložio da Luka piše povijest, ali ne
informativnu, već onu vezanu uz Božju objavu ljudima i razvoj te objave.

proročka literatura – hebrejska se Biblija dijeli na tri dijela: na Zakon (Toru), Spise
(mudrosnu literaturu i povijest) te proročku literaturu. Kad Novi zavjet piše da se nešto
može pročitati u Prorocima, on misli na skup proročkih knjiga koje se sastoje od 4
velika i 12, takozvanih, malih proroka.

Priča – u hrvatskom jezičnom okruženju (kao i u većini postkomunističkih zemalja)

pojam „priča“ u teologiji je bremenit negativnim konotacijama u smislu „izmišljene
priče“ i „neznanstvene pripovijetke“. U njemačkom i engleskom okruženju riječ
„Geschichte,“ odnosno „story,“ nema te negativne i neznanstvene konotacije. Zato se
u ovom udžbeniku pribjeglo hrvatskoj riječi „zgoda,“ iako ni ona nije idealna,
prvenstveno zato što u njoj nedostaje element prepričavanja, tj. naracije. „Zgoda“ o
Isusu time bi izgubila svoj naracijski žanr. Druga je mogućnost bila redefinirati riječ
„priča,“ no to je dug postupak pa smo se zadovoljili time da pripovijedanje i nagovještaj
crkve o Isusu i njegovim djelima većinom ipak nazivamo „zgodom“ i pretpostavljamo
da će čitatelji razumjeti da se radi o događaju koji smatramo povijesnim, a koji za crkvu
nije tek događaj nego egzistencijalno važna istina.

prozeliti – ljudi koji ostavljaju svoje religijske stavove i pripadnosti, da bi se priključili

nekoj drugoj vjerskoj skupini.

Ptolemej – jedan od nasljednika Aleksandra Velikog, onaj koji je naslijedio sjevernu

obalu Afrike (Egipat i Aleksandriju kao njegov glavni grad). Njegovi se potomci nazivaju
Ptolemejevići djelomično i zbog toga što većina vladara iz te linije nosi to ime.

recepcija – način prihvaćanja neke knjige u crkvi / crkvama ili područjima

reformacija – pokret u crkvi 16. stoljeća koji se veže uz Lutherovo pribijanje 95 teza na
vrata crkve u Wittenbergu (Njemačka), nakon čega je najprije uslijedila Lutherova
ekskomunikacija iz rimokatoličke crkve, a potom i osnivanje luteranske (evangeličke)
crkve. No Luther nije bio jedini reformator u crkvi i luteranska crkva nije jedina nastala

193
iz reformacije. Iako se često vode rasprave oko „pravih“ i „lažnih“ reformiranih crkvi, ta
je diskusija nategnuta jer je kasni srednji vijek pun pokreta koji na ovaj ili onaj način
žele reformirati crkvu.

reformirana crkva – crkva nastala tijekom reformacije u 16. st. u Švicarskoj na temelju
učenja J. Calvina. U Americi se crkva srodna reformiranoj naziva prezbiterijanska.

Reimarus, Herman Samuel (1694. – 1768.) – njemački povjesničar, filozof i

prosvjetitelj. Njegovo posthumno objavljeno djelo Apologie oder Schutzschrift für die
vernünftigen Verehrer Gottes pokrenulo je proučavanja evanđelja i Biblije u cijelosti,
kao povijesnog djela.

Savez – biblijski, Savez se uvijek odnosi na Božju vezu koju je odlučio imati najprije sa
svojim izabranim narodom Izraelom, a potom, po Isusu, sa cijelim svijetom. Savez
između Boga i ljudi naliči na stare suverenske saveze u kojima se određuju prava i
obveze obje strane: Bog kao suveren obećaje čuvati svoj narod, a narod obećaje biti
poslušan odredbama Saveza (Zakonu).

Septuaginta (LXX) – najstariji očuvani tekst hebrejske Biblije na grčkom jeziku. Taj je
prijevod s originalnog hebrejskog navodno odobrio i podržao Ptolemej I. u 2. st. prije
Krista. Naziv je dobila po tradiciji da je 70 ljudi prevodilo tekst ili da su ga prevodili 70
godina, ili pak i jedno i drugo. Septuaginta se razlikuje od hebrejskog Starog zavjeta po
sedam tzv. deuterokanonskih knjiga, čije se porijeklo datira u 2. st. pr. Kr. Hebrejske i
protestantske Biblije nemaju tih sedam knjiga: 2 Knjige o Makabejcima (povijest
Makabejskog ustanka); Judita, Tobija, Sirah, Baruh, Mudrost.

sinkretizam – pokret u kojemu ljudi prema potrebi spajaju religije. Sinkretizam je bio
značajan iskorak u osvajačkim pohodima Aleksandra Velikog, gdje se umjesto dotad
čestog poražavanja i nijekanja bogova poraženih naroda, njihovim bogovima dodaju
bogovi pobjednika.

sinkronički – u biblijskoj teologiji odnosi se na pristupe koji tekst ne promatraju u

njegovoj dijakroničkoj (povijesnoj) dimenziji, nego ga gledaju iz perspektive literarne
kritike ili, pak, teološki.

sinopsa – knjiga u kojoj su tekstovi sinoptičkih evanđelja tiskani jedan uz drugi, tako da
do izražaja dođu paralele i doslovna podudaranja.

sinoptička evanđelja – Matej, Marko i Luka. Evanđelja koja su po svojoj kronologiji i

naraciji čak i doslovno slična, više nego što bi se to moglo očekivati od nepovezanih
autora.

sinoptički problem – problem vezan uz to što su tri sinoptička evanđelja (Matej, Marko
i Luka) slična prema izboru riječi i fraza. Ako su ti autori pisali neovisno jedan o
drugome, ne može se očekivati podudarnost koja postoji u tim evanđeljima pa se stoga
mora istražiti na koji su način i zašto ti spisi tako slični.

Sola Scriptura – načelo reformacije prema kojemu se autoritet za vjeru i život stavlja
isključivo na Bibliju, a ne i na nauk crkvenih otaca.

Spisi – treći dio koji uz Toru i Proroke čini hebrejsku Bibliju (Tanak). Spise danas
razvrstavamo na povijesne i mudrosne knjige.

194
Studiorum Novi Testamenti Societas (SNTS) – najstarije društvo novozavjetničara na
tlu Europe, osnovano 1938. godine. Toj su udruzi pripadali mnogi znameniti ljudi iz
užeg područja proučavanja Novoga zavjeta. Udruzi se pristupa na poziv.

škola povijesti religija (Religionsgeschichtliche Schule) – pokret koji se razvija u 19. st.
i to iz biblijskih znanosti, a bavi se tzv. „višim kriticizmom,“ tj. povijesnim proučavanjem
nastanka religija. Među poznatijim vođama tog pokreta su J. Wellenhausen, E.
Troeltsch i A. Von Harnack.

tekstualna kritika – disciplina u biblijskim znanostima koja se bavi uspostavom

najvjerojatnijeg izvornog biblijskog teksta. Budući da najraniji izvorni biblijski rukopisi
nisu očuvani, tekstualni kritičari na temelju usporedbe varijanti, citata i ranih kodeksa
pokušavaju uočiti greške u prijepisima i druge probleme prepisivanih tekstova. Njihov
se rad vidi u tzv. „kritičkim“ izdanjima Biblije na originalnim jezicima, a posebno na
fusnotama koje upućuju na moguće varijante u čitanju.

teologija oslobođenja – pokret u teologiji u drugoj polovici 20. st., koji se usredotočio
na čitanje Biblije iz perspektive siromašnih, obespravljenih i marginaliziranih. Iz
Latinske Amerike, odakle je prvotno krenuo, s teolozima poput Gustava Gutierreza i
Leonarda Boffa, danas se raširio po svijetu i poprimio mnoge oblike te se već govori o
teologijama oslobođenja. Prvi su se koraci teologije oslobođenja radili na temelju
marksističkog modela ekonomskih pravila, no danas teologije oslobođenja postoje u
različitim misaonim modelima. Važno je primijetiti da teologija oslobođenja polazi od
zahtjeva da je svako čitanje Biblije (ili bilo čega drugog) kontekstualno, tj. različiti ljudi u
tekstu vide različite stvari, te da je nužno gledati tekst i iz perspektive obespravljenih i
marginaliziranih, a ne iz perspektive privilegiranih i imućnih. Teologija oslobođenja
potaknula je mnoga globalna kretanja i vrednovanje društva.

Tora – vidi Zakon.

Vede – značajan skup vjerskih spisa brahmanske religije na sanskrtu (veda = sveto
znanje), porijeklom iz drevne Indije. Spisi su zapisivani od 1500. do 500. g. pr. Kr.

znanstveni pozitivizam – pravac u teoriji spoznaje koji se oslanja na znanost kao na

konačnu instanciju istine. Znanstveni pozitivizam vjeruje kako će znanost, a ne Bog,
konačno riješiti sve nepoznanice i donijeti ljudima besmrtnost i zdravlje. To je
vjerovanje bilo vrlo popularno nakon industrijske revolucije i procvata znanosti u 19.
stoljeću. Međutim, nakon dva svjetska rata, u kojima se znanost koristila za dotad
neviđena zvjerstva i pokolje ljudi, mnogi su odustali od vjerovanja da je znanost
rješenje.

žanr (franc. genre) – odnosi se na književnu vrstu koja ima svoj zadani oblik. Pjesma se,
na primjer, razlikuje od romana ili od novinskog članka prvenstveno po svojoj simbolici
i strukturi, to jest, ne očekujemo od oba oblika da prate uobičajena pravila sintakse, da
se rimuju i da su usmjereni poticanju emocija, a ne izražavanju činjenica. Stari svijet
poznaje neke književne vrste (žanrove) koje u novome više ne poznajemo i obrnuto. U
čitanju Biblije važno je prepoznati određeni žanr jer ćemo time tekstu pristupiti s
pravilnim očekivanjima i tumačiti ga unutar forme.

195
Odabrana literatura
Alexander, T. D.: New Dictionary of Biblical Theology. Downers Grove / Leicester: IVP,
2000.

Bagarić, Ivo Ante: Kumranski rukopisi i Novi zavjet. Tomislavgrad: 1996.

Barkley, John: Jews in the Mediterranean Diaspora: From Alexander to Trajan (323
BCE – 117 CE). Berkeley: University of California Press, 1996.

Barnes, Albert: Notes, Explanatory and Practical, on the Acts of the Apostles. New
York: Routledge.

Barrett, C. K.: A Critical and Exegetical Commentary on the Acts of the Apostles. Dva
sveska. Edinburgh: T & T Clark, 1994. – 1998.

Barrett, C. K.: The New Testament Background. Selected Documents. New York:
Harper & Row, 1961.

Bauckham, Richard i Carl Mosser, ur.: The Gospel of John and Christian Theology.
Grand Rapids: Eerdmans, 2008.

Bauckham, Richard: The Gospels for All Christians: Rethinking the Gospel Audiences.
Grand Rapids: Eerdmans, 1998.

Binder, Donald D.: Into the Temple Court: The Place of the Sinagogue in the Second
Temple Period. Atlanta: SBL, 1999.

Black, Max: Models and Metaphors. Studies in Language and Philosophy. New York:
Cornell University Press, 1979.

Blomberg, Craig: Neither Poverty nor Riches: A Biblical Theology of Possesions.

Downers Grove: IVP, 1999.

Brandt, D. Wilhelm: Neutestamentliche Bibelkunde: Eine Einführung in Inhalt und

Gestalt der urchristlichen Botschaft. Hamburg: Furche Verlag, 1958.

Brnčić, Jadranka: Zrno gorušičino. Hermeneutičko čitanje odabranih biblijskih

perikopa, Rijeka: Ex Libris, 2013.

Brown, R. E. i dr: Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta. 2. izd. Zagreb: KS, 1993.

Brown, Raymond E.: The Gospel According to John I-XII: A New Translation With
Introduction and Commentary. Ancor Bible 29. New York et al: Doubleday, 1966.

Brown, Raymond E.: The Gospel According to John XIII-XXI: A New Translation With
Introduction and Commentary. Ancor Bible 29A. New York et al: Doubleday, 1970.

Brown, Raymond E.: Uvod u Novi zavjet. Priručnici 86. Zagreb: KS, 2008.

Bruce, F. F.: The Canon of Scripture. Downers Grove: IVP, 1988.

Bruce, F. F.: The Gospel and the Epistles of John. Grand Rapids: Eerdmans, 1983.

Bruce, F. F.: The Growing Day: The Progress of Christianity From the Fall of Jerusalem
to the Ascension of Constantine (A. D. 70 – 313). London: Paternoster, 1951.

196
Bultmann, Rudolf: “Zur Frage nach den Quellen der Apostelgeschichte“ u: J. B. Higgins:
New Testament Esseys: Studies in Memory of Walter Manson. Manchester:
Manchester University Press, 1959., str. 68 – 80

Bultmann, Rudolf: Glauben und Verstehen. Band 1. Tübingen: Mohr / Siebeck, 1966.

Bultmann, Rudolf: Isus. Rijeka: Ex libris, 2007.

Bultmann, Rudolf: The Gospel of John. A Commentary. Louisville: Westminster John

Knox, 1971.

Burridge, Richard A.: What Are the Gospels. Grand Rapids: Eerdmans, 2004.

Burridge, Richard A.: Four Gospels, One Jesus? London: SPCK, 2001.

Byrskog, Samuel: „History or Story in Acts – A Middle Way?” u: Todd Penner i Caroline
van der Stichele: Contexualizing Acts: Lucan Narrative and Graeco-Roman Discourse.
Atlanta: SBL, 2003.

Calvin, Jean: John. The Crossway Classic Commentaries. Wheaton: Crossway, 1994.

Cansdale, Lena: Qumran and the Essenes: A Reevaluation of the Evidence. Tübingen:
Mohr / Siebeck, 1997.

Chilton, Bruce: Beginning New Testament Study. Grand Rapids: Eerdmans, 1986.

Choun, Robert J. Jr., O čemu govori Biblija. Zagreb: Duhovna Stvarnost i Hrvatsko
ekumensko biblijsko društvo, 1999.

Cifrak, Mario: Ta u vjeri, ne u gledanju: Egzegetski doprinos moralnoj poruci Novog

zavjeta. Zagreb: KS, 2013.

Cifrak, Mario: „‚Nova pravednost ili pravednost u obilju više (Mt 5, 20)!?“ u:
Bogoslovska smotra, 78/1 (2008).

Cifrak, Mario: „Die Beziehung zwischen Jesus und Gott nach den Petrusreden der
Apostelgeschichte. Ein exegetischer Beitrag zur Christologie der Apostelgeschichte“,
FzB 101; Würzburg: 2003.

Cifrak, Mario: „Perikopa o takozvanom čišćenju Hrama (Mk 11, 15 – 19)“, u:

Teologijom svjedočiti i naviještati. Zbornik radova u čast profesoru emeritusu
Tomislavu Ivančiću, (Željko Tanjić, Tomislav Kovač i Branko Murić, ur.) Zagreb: KS,
2010.

Cifrak, Mario: „Savez u izvještajima Posljednje večere“, u: Bogoslovska Smotra 80/1

(2010)

Cifrak, Mario: Početak evanđelja Isusa Krista. Hermeneutske pretpostavke. Zagreb: KS,
2009.

Cifrak, Mario i Nikola Hohnjec: Neka iz tame svjetlost zasine. Zagreb: KS, 2007.

Clifton Black, C.: Mark: Images of an Apostolic Interpreter. Minneapolis: Fortress,

1994.

Cole, Alan: Marko: Tumačenje Evanđelja po Marku. Daruvar: Logos, 1997.

197
Collins, Raymond F.: Introduction to the New Testament. New York: Doubleday, 1987.

Conzelmann, Hans: Acts of the Apostels. Philadelphia: Fortress, 1987.

Crossgrove, Charles H.: The Divine „dei“ in Luke-Acts, u Novum Testamentum 26

(1984.) 168 – 190

Croy, Clayton: The Mutilation of Mark’s Gospel. Nashville: Abingdon Press, 2003.

De Boor, Werner: Das Evangelium des Johannes. Erster Teil. Wuppertal: Brockhaus,
1968.

De Boor, Werner: Das Evangelium des Johannes. Zweiter Teil. Wuppertal: Brockhaus,
1970.

Deissmann, Adolf: Light from the Ancient East: The New Testament Illustrated by
Recently Discovered Texts of the Graeco-Roman World. New York: George H. Doran,
1927.

Dibelius, Martin: Aufsätze zur Apostelgeschichte. Göttingen: Vandenhoeck &

Ruprecht, 1951.

Dodd, C. H.: The Authority of the Bible. Glasgow: Collins, 1960.

Duda, Bonaventura: „Događaji prema predaji očevidaca (Lk 1, 1 – 4)“, u: Upoznajmo

Bibliju 2 (1966).

Duda, Bonaventura: „Djelo blagovjesništva u prvo doba Crkve (Dj 1 do 15)“, u:

Bogoslovska Smotra, 45 (1975).

Duda, Bonaventura: Isusov križni put i sedam riječi na križu. Zagreb: KS, 1990.

Duda, Bonaventura: Riječ tijelom postala. Egzegeza Lukina Navještenja i Ivanova

Proslava. Zagreb: Franjevački bogoslovi, 1966.

Dugandžić, Ivan: Biblijska teologija Novoga zavjeta. Zagreb: KS, 2004.

Dugandžić, Ivan: Kako su nastala evanđelja? Zagreb: KS 1999.

Dugandžić, Ivan: „Isusov stav prema Zakonu (Mt 5, 17 – 19)“ u: Bogoslovska smotra,
59/2 (2004.).

Dugandžić, Ivan: „Kršćanski moral i Isusova etika. Posebnost Isusove etike u usporedbi
s općom racionalnom etikom“ u: Bogoslovska smotra, 66/4 (1966.).

Dugandžić, Ivan: „Majka, žena, učenica – mjesto i uloga Isusove majke u Ivanovu
evanđelju“, u: Mater Verbi incarnati = Marija iz Nazareta prihvaća Sina Božjega u
povijesti: Zbornik radova XXI. međunarodnog mariološko-marijanskog kongresa, Rim,
4. – 8. prosinca 2004. (Vlado Košić, ur.) Zagreb: KS i Hrvatski mariološki institut, 2005.

Dugandžić, Ivan: „Učitelju, gdje stanuješ? (Iv 1, 38). Pojam učenika i nasljedovanja u
Novom zavjetu“ u: Spe gaudentes = U nadi radosni: zbornik u povodu 80. rođendana
fra Celestina Tomića, (Ljudevit Maračić, ur). Zagreb: Provincijalat hrvatskih franjevaca
konventualaca, 1997.

Dugandžić, Ivan: Evanđelje ljubljenog učenika. Zagreb: KS, 2012.

198
Dunn, James D. G.: „Let John Be John“ u: Peter Stuhlmacher, ur. Das Evangelium und
die Evangelien. Tübingen: Mohr / Siebeck, 1983.

Evans, Craig. A. and Stanley E. Porter: Dictionary of the New Testament Background.
Downers Grove: IVP, 2000.

Euzebius, EUSEBIUS, Ecclesiastical History, Volume I: Books 1 – 5. (Loeb Classical

Library; online dostupno na
https://www.loebclassics.com/view/LCL153/1926/volume.xml

Fee, Gordon i Douglas Stuart: Kako tumačiti Bibliju: vodič za razumijevanje Svetoga
pisma. Osijek: Izvori, 1999.

Fitzmyer, Joseph: Acts of the Apostles: A New Translation with Introduction and
Commentary. New York: Doubleday, 1998.

Fitzmyer, Joseph: Gospel According to Luke. Dva sveska. New York: Doubleday, 1983.,
1985.

France, Robert. T: Evanđelje po Mateju. Daruvar: Logos, 1997.

France, Robert. T.: The Gospel of Mark. Grand Rapids: Eerdmans, 2002.

Franzen, August: Pregled povijesti crkve. Zagreb: KS, 1996.

Fućak, Jerko: Događaj Isus Krist. Uvod u teologiju NZ. Zagreb: KS, 1985. i 1990.

Fućak, Jerko: Evanđelje Isusova djetinjstva. Tumačenje i aktualizacija. Zagreb: KS,

1989.

Fućak, Jerko: Evanđelje ljubljenog učenika. Zagreb: KS, 1973.

Fućak, Jerko: Uvod u teologiju sinoptika. Zagreb: KS, 1973.

Fuller, Reginald H.: The New Testament in Current Study. London: SCM, 1964.

Genf, Conrad: Jesus Asked What He Wanted to Know. Grand Rapids: Zondervan, 2003.

Gnilka, Joahim: Teologija Novoga zavjeta. Zagreb: KS, 1999.

Goodman, Martin, ur.: Jews in the Graeco-Roman World. Oxford: Claredon, 1998.

Green, Joel B. i Mark D. Baker: Recovering the Scandal of the Cross: Atonement in New
Testament and Contemporary Contexts. Downers Grove: IVP, 2000.

Green, Joel B., Scot McKnight, i Howard Marshall: Dictionary of Jesus and the Gospels.
Downers Grove / Leicester: IVP, 1992.

Guy, H. A.: The Acts of the Apostles. London: Macmillan, 1959.

Haedlam, Arthur C.: The Life and Teaching of Jesus the Christ. London: John Murray,
1927.

Harland, Philip A.: Associations, Synagogues, and Congregations. Claiming a Place in

Ancient Mediterranean Society. Minneapolis: Fortress, 2003.

Harrington, Wilfried J.: Uvod u Bibliju: Spomen objave. Zagreb: KS, 1995.

199
Harrington, Wilfried. J.: Uvod u Novi zajvet. Zagreb: KS, 1993.

Hedrick, Charles W.: Parables as Poetic Fictions: The Creative Voice of Jesus. Peabody:
Hendrickson, 1994.

Hole, F. B. Grundzüge des Neuen Testaments. Band 1: Matthäus – Lukas.

Hückeswagen: CSV, 1989.

Horstmanshoff, H. F. J.: „The Ancient Physician: Craftsman or Scientist?“ u: Journal of

the History of Medicine and Allied Sciences 45 (1990.) 176 – 197

Hurtado, Larry W.: The Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity.
Grand Rapids / Cambridge: Eerdmans, 2003.

Jedin, Hubert: Crkveni sabori. Zagreb: KS, 1980.

Jeremias, Joachim: „The Gentile World in the Thought of Jesus“ u: SNTS Auxilia 3
(1952.) 18 – 28

Jeremias, Joachim: The Parables of Jesus. New York: Charles Scribner’s Sons, 1972.,
1989.

Jülicher, A.: Die Gleichnisse Jesu. Tübingen: Mohr / Siebeck, 1899.

Kinder, Hermann i Werner Hilgemann: DTV-Atlas zur Weltgeschichte: Karten und

chronologischer Abriß. Band I: Von den Anfängen bis zur Französischen Revolution.
München: DTV Verlag, 1964.

Kingsbury, J. D.: Matthew as Story. Philadelphia: Fortress, 1986.

Kissinger, Warren C.: The Parables of Jesus: A History of Interpretation and

Bibliography. London: Scarecreow, 1979.

Kresina, Antun: „Povijesnost Evanđelja“ u: Bogoslovska smotra, Vol. 37, No. 1 – 2,

1967.

Kruse, Colin G.: John. Grand Rapids: IVP, 2003.

Kümmel, W. G.: Die Theologie des Neuen Testaments nach seinen Hauptzeugen.
Göttingen: Vandenhoeck and Ruprecht, 1987.

Kuzmič, Peter: Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva na južnoslavenskom tlu

u XIX. stoljeću. Zagreb: KS, 1983.

Kvanvig, R. S. : Roots of Apocalyptic. Neukirchen: Vuyln, 1988.

Ladd, George E.: A Theology of the New Testament. Grand Rapids, Eerdmans, 1974.

Lane, William L.: The Gospel of Mark. Grand Rapids / Cambridge: Eerdmans, 1974.

Lapham, Fred.: An Introduction to the New Testament Apocrypha. London / New York:
T & T Clark, 2003.

Lawrence, Paul John Nicholas: Atlas biblijske povijesti. Zagreb: KS, 2012.

Leisch-Kiesl, Monika: Eva kao drukčija: Egzemplarno istraživanje ranoga kršćanstva i

srednjega vijeka. Zagreb: KS, 2014.

200
Loader, William: Jesus in John's Gospel: Structure and Issues in Johannine Christology.
Grand Rapids: Eerdmans, 2017.

Lohse, Eduard: Grundrisse zum Neuen Testament. Göttingen: Vandenhoeck &

Ruprecht, 1986.

Lujić, Božo: Božja vladavina kao svijet novoga čovjeka. Biblijska teologija Novoga
zavjeta. Zagreb: KS, 2010.

Lujić, Božo: „Govor na gori: Isusov odnos prema Tori i prorocima“, u: Teološka
promišljanja o knjizi Isus iz Nazareta Josepha Ratzingera / Benedikta XVI. (priredio
Ivica Raguž). Zagreb: KS, 2009.

Lujić, Božo: Isusova otvorena antropologija. Zagreb: KS, 2005.

Lujić, Božo: Kratki uvod u novozavjetnu poruku. Zagreb: KS, 2006.

Lujić, Božo: „Ljubav prema neprijatelju: Vrhunac Isusove poruke (Mt 5, 43 – 48), u:
Govor na gori (Mt 5 – 7). Egzegetsko-teološka obrada“: Zbornik radova s
međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 12. – 13. prosinca 2003., (ur. M. Vugdelija),
Split, 2004.

Lujić, Božo: „Značenje jezičnog i teološkog konteksta za prijevod i razumijevanje

Svetoga pisma na primjeru Mk 8, 33“ u: Bogoslovska smotra, 64 / 1 – 4 (1994.).

Magda, Ksenija: „Jer se bojahu... Marko 16, 8 kao tipičan završetak jedne prispodobe“
u: Crkva u Svijetu 1 (2013.), 7 – 27

Malina, Bruce: The New Testament World: Insights from Cultural Anthropology.
Louisville: Westminster John Knox, 2000.

Marshall, Howard: Luke: Historian & Theologian. Guernsey: Paternoster, 1970.

Martin, Ralph P. i Peter H. Davids: Dictionary of the Later New Testament and Its
Developments. Downers Grove / Leicester: IVP, 1997.

McGrath, Alister E.: Uvod u kršćansku teologiju. Zagreb / Rijeka: TFMVI / Ex libris,
2006.

Meeks, Wayne A.: The First Urban Christians: The Social World of the Apostle Paul.
New Haven / London: Yale University Press, 2003. (1. izd. 1985.)

Meyer, Reinhold i Paul Alessi: The Golden Age of Augustus. Toronto: Samuel Stevens,
1978.)

Michales, J. Ramsey: John. San Francisco: Harper & Row, 1984.

Moltmann, Jürgen: The Way of Jesus Christ. New York: Harper / Collins, 1990.

Morris, Leon: Evanđelje po Ivanu. Daruvar: Logos, 1997.

Motyer, Steve: Antisemitism and the New Testament. Cambridge: Grove, 2002.

Motyer, Steve: Israel in the Plan of God: Light on Today’s Debate. Eugene: Wipf &
Stock, 2004.

Mounce, Robert H.: Matthew. San Francisco: Harper & Row, 1985.

201
Muggeridge, Malcolm: Isus, čovjek koji živi. Zagreb: KS, 1983.

Nolland, John: Luke. Tri sveska. Nashville: Thomas Nelson, 1989.

Oakes, Peter, ur.: Rome in the Bible and in the Early Church. Grand Rapids / Carlisle:
Baker / Paternoster, 2002.

Oberški, Janko.: Biblijska povijest Starog i Novog zavjeta. Zagreb: Hrvatsko književno
društvo sv. Ćirila i Metoda, 1960.

Payne, David: Bible Timeline. London: Angus Hudson Ltd., 1993.

Peterson, Robert A.: Getting to Know John’s Gospel. Phillipsburg: Presbiterian and
Reformed Publishing Comp., 1989.

Polhill, John B.: An Exegetical and Theological Exposition of Holy Scriptures: Acts.
Nashville: Broadman, 1992.

Popović, Anto: Načela i metode za tumačenje Biblije. Zagreb: KS, 2005.

Popović, Anto: Novozavjetno vrijeme. Zagreb: KS, 2007.

Preuß, Hans: Von den Katakomben bis zu den Zeichen der Zeit: Der Weg der Kirche
durch zwei Jahrhunderte. Erlangen: Martin Luther – Verlag, 1940.

Rebić, Adalbert: Blaženstva. Zagreb: KS, 1996.

Rebić, Adalbert: „Isus čudotvorac, s posebnim osvrtom na Markovo evanđelje“, u:

Biblija u katehezi, (priredio Marko Pranjić), Zagreb: KS , 1992.

Rebić, Adalbert: „Isusova nova pravednost: „Blago gladnima i žednima pravednosti:

oni će se nasititi“ (Mt 5, 6)“, u: Govor na gori (Mt 5 – 7). Egzegetsko-teološka obrada.
Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa Split, 12. – 13. prosinca, 2003. (ur.
Marijan Vugdelija) Split: Služba Božja, 2004.

Rebić, Adalbert: „Svadba u Kani (Iv 2, 1 – 11) u svjetlu Staroga zavjeta i judaizma“, u:
O kraljevstvu nebeskom – novo i staro: zbornik radova u čast Bonaventuri Dudi, OFM,
u povodu 75. rođendana i 50 godina svećeništva, (ur. Mario Cifrak). Zagreb: KS, 2001.

Riches, John K.: A Century of New Testament Study. Valley Forge: Trinity, 1993.

Rienecker, Franz: Das Evangelium des Lukas. Wuppertal: Brockhaus, 1969.

Rienecker, Franz: Das Evangelium des Markus. Wuppertal: Brockhaus, 1962.

Rienecker, Franz: Das Evangelium des Matthäus. Wuppertal: Brockhaus, 1969.

Schmidt, Josef: Synopse der drei ersten Evangelien mit Beifügung der Johannes
Parallelen. Regensburg: Verlag Friederich Pustet, 1983.

Schnackenburg, Rudolf: The Gospel According to St. John. Vol. 1. New York et al:
Herder and Herder, 1968.

Shiell, William: Delivering from Memory: The Effect of Performance on the Early
Christian Audience. Eugine: Wipf and Stock, 2011.

Slavić, Dean: Biblija kao književnost. Zagreb: Školska knjiga, 2015; 87 – 102.

202
Smith, David: Commentary on the Four Gospels – Mark-Luke. New York: Doubleday,
1928.

Soeding, Thomas: Pogled u prošlost radi budućnosti: prikaz živih zajednica u Novom
zavjetu. Zagreb: KS, 2004.

Stornstad, Roger: The Charismatic Theology of St. Luke. Peabody: Hendrickson, 1984.

Stott, John R. W.: Kršćanska kontrakultura. Zagreb: KS, 1984.

Stott, John R. W.: Neusporedivi Krist. Zagreb: Steppress, 2003.

Stuhlmacher, Peter: Biblische Theologie des Neuen Testaments. Band 1: Grundlegung

– Von Jesus zu Paulus. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1992.

Tenney, Merrill C.: John the Gospel of Belief: An Analytic Study of the Text. Grand
Rapids: Eerdmans, 1985.

Theissen, Gerd i Merz, Annette: Povijesni Isus. Zagreb: Teološki fakultet „Matija Vlačić
Ilirik“, 2015.

Thompson, Marianne May: John: A Commentary. Louisville: Westminster John Knox,

2015.

Tillich, Paul: Biblijska religija i potraga za krajnjem zbiljnošću. Zagreb: KS, 2010.

Tobert, Mary Ann: Sowing the Gospel: Mark’s World in Literary-Historical Perspective.
Minneapolis: Fortress, 1989.

Voelske, Arnold i Robert H. Tenbrock: Zeiten und Menschen: Urzeit –

Mittelmeerkulturen und werdendes Abenland (bis 900. n. Chr.). Paderborn: Schöning
/ Schroedel, 1975.

Wedderburn, Alexander J. M.: „The We-Passages in Acts“ u Zeitschrift für die

neutestamentsliche Wissenschaft und die Kunde der älteren Kirche 93 (2002.), 78 – 98.

Wenham, David i Walton, Steve: Exploring the New Testament 1: The Gospels and
Acts. London: SPCK, 2001.

Wenham, John: Easter Enigma: Are the Resurrection Stories in Conflict? Exeter:
Paternoster, 1987.

Weiser, Alfons: Središnje teme Novog zavjeta. Zagreb: KS, 2016.

Witherington, Ben III.: The Gospel of Mark: A Socio-Rhetorical Commentary. Grand

Rapids: Eerdamns, 2001.

Yamauchi, Edwin: Svijet prvih kršćana. Zagreb: Duhovna stvarnost, 1985.

Zovkić, Mato. „Različite teologije, a jedna vjera u Novom zavjetu“ u: Bogoslovska

smotra, Vol. 61, No. 3 – 4, 1991.

Zovkić, Mato. „Isusova nastupna propovijed u Kafarnaumu“ u: Bogoslovska smotra

42 / 2 – 3 (1972.).

Zovkić, Mato. „Novozavjetni izvještaji o Isusovu uskrsnuću kao egzegetski i

hermeneutički problem“ u: Crkva u svijetu 7/3 (1972.).

203