“Restitucija – Preobrazba školske discipline”

Važnost restitucije kao bitnog segmenta u nastavno-odgojnom procesu

1. Cilj rada i knjige........................................................................................................................................1

2. Restitucija u obrazovno – odgojnom procesu..........................................................................................2

3. Zaključak................................................................................................................................................8
2. Restitucija u obrazovno – odgojnom procesu

U ovom radu su opisani razni mehanizmi, odnosno načela koja su bitna u samoj
restituciji, počev od uobičajene primjene discipline, snalaženja u teškim situacijama, poglavlja u
kojim je iskazana i opisana razlika između discipline i kazne. Treba istaći da se knjiga osim na
pojašnjenju problematike sa pedagoškog aspekta, bazira i na konkretnim primjerima, pričama,
tabelama, istraživanjima, razgovorima na relaciji nastavnik – dijete, odnosno sadrži primjere,
pravilnih, ispravnih razgovora na ovoj relaciji, primjere razgovora koji nisu pravilni i koje treba
izbjegavati jer pogoršavaju same situacije. Veoma bitan segment knjige predstavljaju izreke i
citati poznatih na tematiku bitnosti odgoja, samopoštovanja, ljudskim vrijednostima što daje
potpuniju sliku.U nastavku rada opisat ću što konciznije svako od poglavlja, koji su zapravo dio
mozaika, a to je ovaj udžbenik.

Definisani su kaznitelj, okrivitelj, prijatelj, promatrač i voditelj. Osim navedenog

obrađene su i razne vrste zabluda, kao što su: zabluda o kontroli, o tome da možemo kontrolirati
učenika, zabluda da je svako pozitivno poticanje korisno i pozitivno, zabluda da kritika i krivnja
izgrađuju karakter, odnosno da odrasli imaju pravo na prisiljivanje djece. Na prve četiri pozicije
nastavnik kao autoritet, nastoji kontrolirati, dok se peta opcija bazira na samokontroli odnosno
restituciji. Kaznitelj je osoba koja kažnjava, koristeći ljutnju, ponižavanje ili tjelesnu kaznu.
Starinski profil učitelja je adekvatan primjer kaznitelja, koji je upotrebljavao floskulu „učini tako
ili nikako“. Okrivitelj koristi šutnju, izbjegava pohvalu i ohrabrivanje, naglašava krivnju i
moralizira da bi kaznio. Prijatelj koristi prijateljstvo i humor kako bi utjecala na osobu koju vodi.
Promatrač koristi disciplinu prema načelu podražaj-odražaj, koje sa sobom nosi i pozitivne i
negativne posljedice. Tako se uči da društvo ima svoja pravila i ograničenja. Učenik će se naučiti
prilagoditi kako bi izbjegao neugodu. Prve dvije pozicije, kažnjavanje i okrivljivanje baziraju se
na negativnoj kontroli, dok prijatelj i posmatrač koriste pozitivnu kontrolu. Prema samokontroli
potiče samo voditelj, koji najviše koristi restituciju. Prema ovom principu, učenik mora tvrdo
raditi kako bi popravio svoje greške, odnosno naglasak je na tome da nadoknadi oštećenu osobu.
Da bi osoba postala voditelj mora od sebe odbaciti razna ubjeđenja koja se kose sa
restitucijom.To su zapravo općenita, duboko usađena pogrešna uvjerenja a sastoje se iz: zabluda
da možemo kontrolirati učenika, zabluda da je svako pozitivno poticanje korisno i pozitivno,
zabluda da kritika i krivnja izgrađuju karakter, odnosno da odrasli imaju pravo na prisiljivanje
djece. Prva zabluda daje nam osjećaj lične moći.

„Kontroliraj me ako možeš“ je zapravo naziv, kojim su obuhvaćene razlike između

discipline i kazne, definiran kaznitelj, kao i okrivitelj, prijatelj i promatrač, koje je autorica
opisala, zajedno sa ulogom koju svi imaju u situacijama, kažnjavanja, promatranja za razliku od
njihove uloge, načina i načela restitucije. Koje su razlike discipline i kazne, navest ćemo u
daljnjoj analizi. Disciplina je prema usudu onih koje se disciplinira, veoma razborita metoda.
Očekivana je, jer se pravila ističu i svi ih znaju. U najboljem slučaju dolazi do nadoknade štete,
odnosno preuzimanja prirodne ili nametnute posljedice. Cilj je naučiti dijete boljem ponašanju i
izbjeći slične situacije u budućnosti. Dijete vam u toj situaciji nikad neće reći hvala, ali će znati
nakon 24 sata koje su vaše granice, te vas neće više iskušavati, pa će vaš odnos biti čvršći.
Disciplina može biti nametnuta sa vana ili biti označena kao samodisciplina. Kazna može sa
sobom da nosi, tjelesne i emocionalne povrede, sarkazam i nelogične zabrane. Kazna se
uglavnom usmjerava na problem a ne na rješenje, pa dijete ne može da nauči iz te pogreške,
odnosno da ispravi pogrešku. Dijete će zbog povrijeđenosti ili straha početi da skriva istinu.
Kazna po definiciji uključuje posljedice, koje nekad mogu biti preoštre.

Kazna uglavnom povređuje druge, pa se kazna može definirati kao grubo postupanje,
ozljeđivanje ili povređivanje. Ona nije djelotvorna u jačanju djetetove ličnosti, ali pomaže da
dijete postane grubo i bez osjećaja. Kazna u upotrebi kod nastavnika može biti djelotvorna ali
samo na kratke staze, dok njene posljedice mogu biti dugotrajne i dovesti do otpora u autoritetu.
Osobe koje su odrasle po modelu kažnjavanja, vjerovatno će kažnjavati druge osobe.
Promatranjem stvaramo učenike sljedećih osobina: rade sve na tome da izbjegnu nelagodu, znaju
se izviniti, očekuju nagradu, i znaju za vrijeme rada i vrijeme pokore. Ukoliko nastavnik želi da
pređe sa tradicionalnih metoda na restituciju, on prvenstveno mora da radi na tome da učenike
nauči da prihvate svoje greške, da ih nauči kako da pronađu način da iste poprave, te da ih
poduči da sami spoznaju svoje potrebe. Prijatelj nije ni pozitivna ni negativna osoba, ovisi o
namjeri koju ima. Prijateljstvo pomaže da dijete ispuni svoju potrebu za povezanošću, odnosno
da učenik smjesti nastavnika u svoj sistem vrijednosti. Ponekad umjesto nastavnika koji
komentira ponašanje učenika, možemo modifikovati njegovo ponašanje. Modifikacija ponašanja
je takav sistem pozitivnog poticanja gdje djeca za obavljeni zadatak dobiju nagradu u vidu
bedževa, čokolada, kartice, zvjezdice, bonova itd.

Ono na čemu se bazira je da restitucija nije kazna, već disciplina. I kod osobe koja
kažnjava i kod osobe koja je kažnjena, kazna ostavlja gorak okus. Restitucija je zapravo
postupak popravljanja učinjene štete, s tim da se ponekad ogleda u finansijskoj nadoknadi ili
nadoknadi vremena. Ako je u pitanju popravak pravila dobrog ponašanja, ogledat će se u radnim
aktivnostima. Restitucija zapravo govori o popravljanju osobe koja je zgriješila, koja može čak i
u cjelosti da popravi grešku, sada ili u budućnosti. Osoba u restituciji dolazi do samopoštovanja
kroz vlastiti trud. Za razliku od kazne, upotrebom ove metode dobija i onaj koji je povrijeđen, ali
i onaj koji je povrijedio. Čin restitucije je zapravo čin olakšanja za osobu koja je pogriješila, a
oštećenom pruža mogućnost ispravljanja ili nadoknade štete. Poslije restitucije čovjek postaje
snažniji nego prije restitucije, što je zapravo cilj i snaga restitucije. Moramo znati da ne možemo
izmijeniti ono što je učinjeno, ali da možemo promijeniti ono što će biti. Kako učiti restituciju?
Sama autorka navodi da je počela da planira restiituciju u situacijama kada je njeno dijete bilo
ljutito ili se osjećalo krivim. Pokušavala je da potisne negativne komentare koji bi još više
pogoršali situaciju, te je polazna tačka bila da njeno dijete žele popraviti datu situaciju. Kada je
trebalo primijeniti disciplinu, koristila je ključno pitanje „Kako to planiraš popraviti?“, sa
primjesom još nekih fraza: „U redu je pogriješiti. Nisi ti jedini. Znam da nisi želio da tako
ispadne. Ne zanima me tvoja pogreška već ono što ćeš u vezi toga učiniti.“

Karakteristike dobre restitucije su sljedeće: oštećeni će je smatrati prikladnom kompenzacijom,

zahtijevat će napor onog koji grešku popravlja, te ne potiče pravljenje novih grešaka ni na koji
način. Izvrsna restitucija imat će sljedeće: bit će relevantna za cijelo područje u kojem je
napravljen prijestup, osnažuje dijete i bit će povezana sa višim vrijednostima ili stavovima.
Uspješnu restituciju karakteriše i izbjegavanje nekih negativnih ponašanja kod odraslih kao npr.
ljutnja, kritiziranje, okrivljivanje, osjećaj opterećenosti. Autorica navodi nekoliko primjera
restitucije i ispravljanja. Prvi je kada je njen sin uvrijedio prijatelja na rasnoj osnovi, a ovaj mu
uzvratio na drugi način, te je autorica restitucijom, odnosno razgovorom sa njim i ukazivanjem
da to nije način na koji njena porodica rješava probleme, te da oni nisu nacionalisti, došla do
rješenja, jer se njen sin izvinuo prijatelju. Drugi primjer je, sina i njegovog prijatelja, nakon što
nisu očistili krov kuće, jer su gađali druge pješake snijegom, poslala na čišćenje puta od snijega
kod komšinice. Mogućnosti restitucije su: popravak, plaćanje štete, reći dvije pozitivne osobine
osobe, dati joj vremena. Restituciju treba voditi tako da budu zadovoljene i potrebe djeteta,
nastavnika ali i grupe. Treba raditi na tome da učenici dođu do vlastitih rješenja. Jedan od
primjera uporedbe restitucije sa kaznom i promatranjem je kada učenik uvrijedi nekoga. U tom
slučaju kao kazna može biti da ga ponizimo pred razredom, U slučaju da učenik piše po zidu,
kao kaznu možemo ga udariti po ruci, promatranjem, možemo mu reći da 100x u svesku napiše
da ne smije uništavati školsku imovinu, a kao restituciju, možete se dogovoriti da očisti zid i
predložite da u svesku lijepi isječke iz novina,

Ellene Key, u jednom citatu kaže „ Na svakom koraku trebamo dopustiti djetetu da iskusi
život kakav jest, nikad ne skidajmo trnje s ruža“. Trebamo se bazirati zapravo na veoma bitna tri
koraka, koja su potrebna da napravimo ambijent da zapravo u razredu imamo manje prisile, a
više prostora za restituciju i samodisciplinu, ali to sve nam također govori da moramo
unaprijediti i tehnike vođenja učenika. Tri koraka navedena u ovom poglavlju su: otvaranje
terena, postizanje pristanka, kroz ugovor i postavljanje i održavanje granice. Kod prvog koraka
jako je bitno smanjiti broj intervencija, odnosno raditi na način da se djetetu nešto zabranjuje ili
zaustavlja neko ponašanje, čime ćemo kod njega proizvesti frustraciju. Kod ovog koraka,
nastavnik određuje, koji su ciljevi u razredu jako važni, te se usmjerava na te ciljeve. Otvaranje
terena daje djetetu više slobode, koja mu je nužna da bi razvilo odgovornost. Nijedno dijete ne
može razviti odgovornost bez donošenja vlastitih odluka i učenja iz njih i bez otkrivanja
mogućnosti. Ono što je najbitnije iz drugog koraka da se kroz razgovor sa djecom mora doći do
njihovog optimalnog zaključka kakav je to zapravo idealan razred, na kojim vrijednostima treba
da počiva njihova grupa itd. Drugi dio, odnosno upgrade predodžbe ili slike dobijamo kroz
razgovor o ulogama, pravilima i posljedicama. Treći korak je zapravo, saradnja na relaciji učenik
- nastavnik, spoj granica učeničkih zadaća i sposobnost nastavnika da pomognu djeci da obave
posao. Ako učenik vrijeđa druge, nastavnik ga ima pravo kontrolirati, jer kroz njihov dogovor i
uviđanje grešaka, te radu na popravljanju istih, kroz obaveze prema kolektivu, to će mu pružiti
priliku da nauči nešto samog sebe. Vježba za razvoj ove discipline ogleda se kroz pitanja; „Moj
posao jest“ i „Koje je pravilo?“ Prvi korak iskazan je kroz tematike pod nazivima: „Je li to doista
važno?“, gdje se spominje da kod promatranja i kontroliranja djece, nije važno da to bude toliko
zastupljeno, jer bi to kod djece moglo da proizvede slijepu poslušnost, a samim tim i neispravno
donošenje odluka. Druga tema je „Da, ako...“, koja govori o premaloj upotrebi ove uzrečice kod
nastavnika, te da nastavnik mora da radi na tome da što rjeđe upotrebljava negaciju. Vježba
„Požali mi se“ bazira se na usmjeravanje pritužbe na izražavanje želje. Kod održavanja granica
jako je bitno djeci dati do znanja, kako će od vas dobiti nešto što žele, ali i to šta kod vas ne
prolazi. Kao npr. navest ćemo, kukanje, plakanje, prepiranje, a kao neke načine dobrih manira,
što kod vas prolazi navesti ćemo: ljubaznost, podizanje ruke, jasan govor, upotreba logike itd.

Peto poglavlje naziva „Snalaženje u teškim situacijama“, govori nam o pitanjima koja
postavljamo djeci prilikom realitetne terapije, odnosno u radu sa djecom sa neprihvatljivim
ponašanjem. Sama po sebi, restitucija bi u normalnim uslovima trebala biti primjenjivana na
nivou razreda, odnosno prema svim učenicima u razredu. Za sada je ovo nemoguće iz razloga što
uzrast učenika u osnovnim školama je takav da učenici uopće ne razmišljaju o posljedicama koje
će proizvesti njihovo ponašanje. Sa učenicima u srednjim školama, veoma je moguće koristiti
restituciju kao rješenje iz razloga što starija djeca bolje rasuđuju i povezuju stvari. Manja djeca
nekada uopšte ne žele sarađivati, dok opet neka npr. za sve što kažu žele neki vid nagrade, opet
ima situacija gdje djeca za svako pitanje koriste odgovor „Ne znam“. Kako bi se nastavnik
susreo sa teškim slučajem, on uglavnom radim sa djecom koja su prosječna. Realitetna terapija je
zapravo pozitivno usmjereno djelovanje koje ljudima pomaže da kontroliraju svoj život, ono ih
uči da prepoznaju svoje želje i potrebe. Realitetnu terapiju razvio je dr. William Glasser, pa
možemo reći da ova metoda pomaže osobi da „izvaga“ svoje dosadašnje ponašanje i da odluči da
li će da ga mijenja ili zadrži. Kod djece ova metoda pomaže da razviju osjećaj lične
odgovornosti, kroz pažljivo postavljena pitanja, mi pomažemo da dijete samo donese zaključak o
vlastitom ponašanju. Kroz primjenu ove metode, djeca mogu sama da zaključe šta im treba, te će
tražiti ono što im treba i naučit će kako zadovoljiti vlastite potrebe bez da ometaju druge u tom
zadovoljenju vlastitih potreba. Evaulacija se zapravo temelji zapravo na tehnikama, tražanje
rješenja u bolnim situacijama. Nastavnik bi najprije trebao da postavlja djeci sljedeća pitanja,
nakon čega ih treba učiti da ta pitanja postavljaju sami sebi: „Šta želim?“, „Šta radim?“, „Da li
mi to pomaže i želim li to promijeniti?“ „Na koji način to mogu da promjenim?“. Svako od ovih
pitanja ima nekoliko desetina pod pitanja kojim možemo doći do željenog odgovora. Ovo
poglavlje sastoji se od jedne situacije razgovora sa učenikom koji upotrebljava odgovor „Ne
znam“, kao i viđenje situacije, odnosno saradnju sa djetetom koje se opire i ne želi odgovarati.
Ovakvom djetetu treba neko vrijeme za pitanja i odgovore i jako je bitno da iznosimo svoja
gledišta i izbjegavamo retorička pitanja tipa: „Znaš da to nisi smio učiniti.“, „To ti je važno, zar
ne?“. Kod pojave djeteta sa poremećajem u ponašanju u razredu, jako je bitna psihički priprema,
ali ono što svakako jeste potrebno je otkriti djetetove interese i jaču stranu. Tehnika ophođenja sa
mudrijašima u razredu zapravo traži od nas adaptivnost, ponekad je bitno praviti se da nešto niste
čuli, nekada uzvratiti humorom, ili jednostavno reći „Hvala“, čime ćete ohladiti situaciju. Prema
ovoj metodologiji jako je bitno znati kada postaviti neka pitanja, pa kao primjere, navesti ću neke
od najbitnijih situacija i pitanja koja se u njima postavljaju. Pitanje „Šta smo se dogovorili?“
postavljamo u situacijama, kada govorimo o zadaći djeteta ili nastavnika u razredu, odnosno
djetetovoj odgovornosti. Pitanje „Šta želiš?“, postavljamo u situacijama kada dijete nije svjesno
šta želi, kada nas zanimaju činjenice i informacije itd.

Restitucija je zapravo odnos tri varijable: osobe kakva želim biti, načina na koji želim da
se drugi ophode prema meni i treće varijable, vrijednosti koju želim zastupati. Ako dijete u
nekom slučaju, na osnovu negativnog rezultat svog djelovanja ne može zaključiti da je
pogriješilo, tu je nemoguće očekivati nešto drugo osim prilagođavanja (Kada jedno dijete pogodi
drugo, kamenom, i kada na osnovu njegovog plača ne može da zaključi da je zaista pogriješilo).
Veoma je bitna stvar da li dijete želi biti član, grupe prije nego li počnemo sa primjenom
restitucije. Većinom se dijete pokušava „oblikovati“ kroz krivnju i kažnjavanje, ali moramo biti
svjesni da je puno bolji i adekvatniji učinak restitucije, odnosno da učenik sam pronađe
najadekvatnije rješenje datog problem, zbog toga ovaj način nudi niz kreativnih ideja, koje
možemo naći u nekoliko primjera koji su navedeni u VI poglavlju knjige; kroz priče „Svojeglava
trojka“, gdje se navodi primjer tri djevojčice koje nisu bile druželjubive na kampu, koji je imao
za cilj predstavljanje raznih vidova saradnje. Kroz pravilan odnos i pronalazak rješenja, te tri
djevojčice su drugima predstavile novu igru, te oduševile druge učesnike kampa. Druga priča je
„Gost spiker“ koja govori o učeniku koji je imao problem sa razredom i imao poteškoće u
učenju, ali je volio da čita. Pa je sam problem riješen način da su svaki dan u učionici priređivali
čitanje nekog omiljenog štiva od strane tog učenika, koji je imao jednu posebnu klupu na sredini
učionice. Samim tim razred je cijenio njegov trud, a učenik je bio sretan jer radi nešto što voli.
Priče „Bicikl“ i „Uređenje okoliša“ isto tako govore o istoj tematici i korištenja restitucije. Kraj
šestog poglavlja sastoji se od nekoliko vrsta listi, odnosno anketnih i nastavničkih listića, te nam
govori o tome šta svaki od nastavnika može da uradi u svom razredu. Odnosno navodi primjere i
uporedbe djelotvornog i nedjelotvornog nastavnika; gdje kao primjere ovog drugog navodi
između ostalog i zadavanje mnogo zadaće, često davanje kontrolnih i testova, prijete ili
prisiljavaju, naglašavaju ispravan odgovor itd. Dok na primjeru djelotvornog nastavnika, mi
imamo mnogo pitanja, kada učenika pitamo da li on želi nešto da promjeni kod sebe, da li je
dobro i uspješno to što radi, kako on razmišlja o tome? Sve su ovo neka pitanja koja može da
postavi djelotvoran nastavnik koji koristi restituciju u svom radu.