1.

UVOD

Razumjeti tržišne odnose i tržišna stanja koja prevladavaju u savremenom svijetu bilo bi
nemoguće bez proučavanja osnovnih (temeljnih) tržišnih struktura.
Iako se, uvjetno rečeno takva tržišna stanja ne ponavljuju u praksi i više su teoretske postavke,
važno ih je razumjeti jer odnosi koji vladaju na takvim tržištima u određenoj mjeri vrijede i u
današnjim savremenim tržišnim struktura.

Ovaj rad se prvenstveno bavi monopolom, ali daje i prikaz, odnosno karakteristike određenih
tržišnih stanja koja autor smatra bitnim za potpuno razumjevanje tržišnih odnosa koje vladaju
na današnjem globaliziranom tržištu.
Prilikom izrade rada korištene su metode analize i sinteze, te povijesna metoda.

U prvom dijelu općenito se govori o klasifikaciji tržišnih struktura gdje se prikazuje određene
klasifikacije poznatih autora. Svaki podnaslov unutar ovog poglavlja prikazuje klasifikaciju
pojedinog autora, kriterije koje je prilikom klasifikacije koristio i tržišna stanja do koji je
došao.

U mikroekonomskoj teoriji najčešće su spomenute tri klasifikacije tržišnih struktura:

 Samuelsonova
 Štakelbergova
 Weintraubova

Samuelsonova klasifikacija tržišnih struktura polazi prvenstveno od broja učesnika,

diferencijacije proizvoda i utjecaja proizvoda ili kupaca, na formiranje cijena (stepen kontrole
cijena).
Nastala je zbog složenosti tržišnih prilika i potrebe da se u analizu uključe i dodatne
karakteristike tržišta koje ranije nisu postojale, npr. različiti metodi prodaje koji su se snažno
razvili nakon II svjetskog rata.

Štakelbergova klasifikacija tržišnih struktura polazi prvenstveno od broja učesnika na tržištu i

međuovisnosti cijena na tržištu. U zavisnosti od vrste tržišnog stanja postoji različita
pregovaračka moć pojedinih učesnika.
Svakako da je pregovaračka moć kupca veća ako se na strani tražnje nalazi jedna kupac a na
strani ponude mnoštvo proizvođača.
Nivo cijena ovisi o pregovaračkim sposobnostima oba učesnika, na tržištu.

Pomno je razrađena samo Weintraubova klasifikacija tržišnih sruktura jer se prilikom analize
određenosti cijena i outputa upravo ona i najviše koristi, te se opisane sve karakteristike
tržišnih stanja do koji je Weintraub došao svojom analizom.

1
2. Analiza tržišnih struktura

2.1. Klasifikacija tržišnih stanja

Sve do pojave prvih klasifikacija tržišnih strruktura u ekonomskoj analizi morfologija tržišta
promatrana je izrazito pojednostavljeno. Većina analiza za početna tačke uzimala je dva
ekstremna tržišna stanja i to model potpune konkurencije i model čistog monopola. Izuzetci
su tek pojedini teoretičari kao što je npr. Cournot sa svojim modelom duopola.

Razvoj kapitalističkih orijentiranih ekonomija donio je i potrebu za boljim klasifikacijom

tržišnih struktura. Stvarno stanje bilo je uveliko različito od pretpostavkih spomenutih modela
što je navelo brojne ekonomiste na riješavanje ovog problema, odnosno na utvrđivanje realnih
tržišnih struktura i njihove klasifikacije po određenim kriterijima kako bi se dobila što realnije
uopćena slika pojedinih stanja bitnih za izučavanje i objašnjenje određenosti cijena i outputa
pojedinih proizvoda.

Formiranjem različitih teorija uočeno je da postoje brojni faktori koji utječu na formiranje
konkurentskih odnosa između sudionika na tržištu. Neki od tih faktora su:

 broj i veličina pojedinačnih sudionika na strani ponude ili potražnje

 stupanj slobode ulaza i izlaza na tržište
 prostorna distribucija kupaca i proizvođača
 veća ili manja homogenost i diferencijacija proizvoda
 stupanj elastičnosti potražnje za određenim proizvodom i slično.

Zbog velikog broja utjecajnih faktora različiti autori predlagali su različite klasifikacije
polazeći od različitih kriterija i na taj način dolazi do većeg ili manje broj tržišnih stanja.
U početku su dominirale klasifikacije tržišnih stanja zasnovane na kriteriju sudionika na strani
ponude ili potražnje i koje su u sebi sadržavale pretpostavku da ako je broj sudionika manji da
je tad njihova ekonomska moć veća, a stupanj njihove međusobne konkurencije manji.
Postupno, na važnost dobijaju funkcionalističke definicje tržišnih stanja zasnovane na
ocjenama o elastičnostima potražnje, odnosu graničnih troškova i tržišne cijene, odnosu
ostvarene i moguće efikasnosti korištenja raspoloživih resursa i slično.1

2.2. Kriteriji klasifikacije

Temeljno pitanje koje se nameće ekonomistika je: Koliki bi output preduzeće trebalo da
proizvede i po kojim cijenama u datim tržišnim uvjetima? Da bi došli do pravog odgovora na
ovo pitanje ekonomisti moraju specificirati tržišnu organizaciju, ili tržišnu strukturu, u kojoj
posmatrano preduzeće posluje. Zbog toga oni moraju poznavati osnovne tržišne strukture, ili
tržišna stanja, i njihove moguće klasifikacije.

Pod klasifikacijom tržišnih stanja podrazumjevamo razvrstavanje pojedinih tržišnih struktura

u grupe prema određenim zajedničkim karakteristikama ili kriterijumima. Sve do tridesetih
godina 20 stoljeća proučavanja oblika u kojima se tržište ispoljava u realnom životu svodilo
se pretežno na tri moguća oblika: potpunu konkurenciju, monopol i državnu intervenciju. Pri
tome, potpuna konkurencija je najčešće korištena kao osnova za izgradnju pojedinih teoriskih

1
http://finditnow.osa.pl/atp/?said=3333g&q=weintraubova+klasifikacija+tr%C5%BEi%C5%A1nih+struktura

2
sistema. Udaljavanje ekonomske stvarnosti od pretpostavki na kojima su zasnovani modeli
pomenute tri tržišne strukture inicirali su ekonomiste da intenziviraju napore na
identifikovanju novih tržišnih struktura i na njihovoj klasifikaciji.

Tendencija je da se mali proizvođači pokušavaju distancirati od drugih. Oni koji uspiju u tome
imaju bolje stope rasta i protekom vremena počinju poslovati na tržištu monopolske
konkurencije. Nakon daljeg razvoja preduzeća i okrupnjavanja kapitala ova preduzeća lagano
prelaze u oligopolska koja su veća i kapitalno snažnija. Kada jedno od tih oligopolskih
preduzeća postane veće od ostalih nazivamo ga liderom na oligopolskom tržištu. U zadnjoj
fazi rasta najveće preduzeće postaje toliko veliko i moćno da postaje monopolista. Tu na
scenu stupa država koja uz pomoć antimonopolskog zakonodavstva vrši „razbijanja“ ovih
preduzeća na više manjih podstičući konkurenciju među njima. Ovaj se proces neprekidno
odvija.

Najčešće korišteni kriteriji za klasifikaciju tržišnih stanja su:

1. broj učesnika na strani ponude i/ili potražnje,

2. stepen diferenciranosti proizvoda,
3. stepen kontrole tržišnih cijena,
4. metode prodaje,
5. elastičnost potražnje,
6. odnos graničnih troškova i tržišne cijene i drugi kriteriji.

Potrebno je znati na kom tržištu preduzeće posluje i u kom smjeru se kreće.

Svako tržište ima svoje specifičnosti i karakteristike koje treba poznavati da bi mogli na
adekvatan način primjenjivati odgovarajuće poslovne strategije na tržištu. To se može
sagledati pomoću smjera kretanja kapitala i preduzeća na tržištu.

Shema 1. Skretanje kapitala i preduzeća na tržištu

SMJER KRETANJA KAPITALA

TRŽIŠTE POTPUNE TRŽIŠTE TRŽIŠTE TRŽIŠTE

KONKURENCIJE MONOPOLISTIČKE OLIGOPOLA MONOPOLA
KONKURENCIJE

KRETANJE PREDUZEĆA KRETANJE PREDUZEĆA

Izvor: Fikret D.: Mikroekonomija, Bihać, 2008., str. 258.

Postoji trend postepene preorjentacije od strukturalističkih prema funkcijalističkim

klasifikacijama. Funkcionalističke klasifikacije pored broja učesnika na tržištu posmatraju i
niz drugih kriterija, kao npr. način prodaje, unakrsna elastičnost, stepen kontrole cijena itd.

U mikroekonomskoj teoriji najčešće se spominju tri klasifikacije: Štakelbergova,

Samuelsonova, i Weintraubova. Oni su na osnovu različitih kriterija izvršili klasifikaciju
tržišnih stanja čiji pregled pojedinačno prikazujemo.2
3. Vrste klasifikacija
2
Fikret D.: Mikroekonomija, GRAFIS Cazin, Bihać, 2008., str. 257.

3
3.1. Štakelbergova klasifikacija

Jedan od najčešće korištenih kriterija za klasifikaciju tržišnih stanja je broj učesnika na strani
ponude i/ili potražnje. Koristeći ovaj kriterijum Štakelberg je 1934. godine, svodeći brojnost
učesnika u tri kategorije: mnogo, malo i jedan učesnik, dobio matricu različitih tržišnih stanja,
kao i u tabeli 1. Ako se uporede tržišnja stanja iznad i ispod dijagonale koju čine potpuna
konkurencija, bilateralni oligopol i bilateralni monopol, prikazana matrica je simetrična.
Monopolu odgovara monopson, oligopolu odgovara oligopson, a kvazimonopolu odgovara
kvazimonopson. Iako ova klasifikacija predstavlja značajan doprinos tadašnjem proučavanju
tržišnih stanja, ona nije mogla da obuhvati svu složenost tržišne privrede. Neki aktuelni oblici
tržišne strukture nisu obuhvaćeni Štakelbergovom matricom.3

Tabela 1. Štakelbergova klasifikacija tržišnih klasifikacija

Broj kupaca Mnogo Malo Jedan

Broj prodavaca
Mnogo Potpuna Oligopson Monopson
konkurencija
Malo Oligopolist Bilateralni Kvazi monopson
oligopolist
Jedan Monopol Kvaz monopol Bilateralni
monopol

Izvor: Fikret D.: Mikroekonomija, Bihać, 2008., str.259.

Štakelberg je u svom radu „Marktform und Gleicfgewicht“ prikazao klasifikaciju tržišnih

struktura na sljedeći način:
Sva tržišta podjelio je u dvije velike grupe ovisno o (ne)postojanju međuovisnosti robnih
cijena. Ako međuovisnost postoji onda se radi o tržištima ograničene konkurencije. Kod
jednostavnih tržišta ne postoji veza između kretanja cijena pojedinih roba, te se stoga svako
od njih (tržište) može promatrati zasebno. Uzimjući u obzir pretpostavku da se broj sudionika
i njihova ekonomska moć mogu promatrati kao veličine sa suprotnim kretanjima i
svrstavajući broj sudionika u tri kategorije (mnogo, malo ili jedan) Štakelberg je došao do
matrice koja označava devet različitih tržišnih stanja, koju smo gore prikazati.

Pojava ove klasifikacije predstavljala je značajan doprinos u promatranju tržišnih struktura.

Međutim, iako je znatno opširnija, odnosno nudi veći broj tržišnih stanja u odnosu na
prethodne modalitete, niti ona ne iscrpljuje svu složenost realnih odnosa. Ne obuhvaća one
tržišne situacije u kojima osim jednog ili nekoliko krupnih prodavača – kupaca postoji i
nekoliko, nazovimo ih „autsajdera“ od čijeg broja i ukupne ekonomske snage ovisi njihov
uticaj na cijenu.

Još jedan nedostatak ove klasifikacije predstavlja sama pretpostavka o broju sudionika. Broj
sudionika predstavlja značajan indikator njihove ekonomske moći (koncentracija ponude ili

3
Fikret D.: Mikroekonomija, GRAFIS Cazin, Bihać, 2008., str. 259.

4
potražnje) ali nije dovoljan za ocjenu o stvarnom ponašanju sudionika i njihovim
međusobnim odnosima na tržištu.4

3.2. Samuelsonova klasifikacija

Potreba za cjelovitijim sagledavanjem tržišnih stanja inicirala je mnoge ekonomiste da

pokušaju da upotpune Štakelbergovu klasifikaciju. Tako je, na primjer, Samuelson broju
učesnika dodao nove kriterijume klasifikacije, kao što su: diferenciranost proizvoda, utjecaj
kupaca i prodavaca na cijenu, primjenjene metode prodaje i dio privrede u kome određeno
stanje prevladava. Po njemu, postoje tri osnovna tržišna stanja: savršena konkurencija,
nesavršena konkurencija i monopol.
Savršenu konkurenciju karakteriše velik broj proizvođača koji proizvode identičan proizvod i
velik broj kupaca. Nijedan od učesnika na tržištu, nijedan kupac ni prodavac, nije u stanju da
utječe na cijenu. Tržišna cijena je rezultat kolektivnog ponašanja svih učesnika i sa stanovišta
pojedinačnog učesnika predstavlja datu veličinu.
Samuelsonova klasifikacija obuhvata tri oblika nesavršene konkurencije:

1) nesavršenu konkurenciju koju karakteriše prisustvo velikog broja proizvođača i

višestrukost stvarnih ili formalnih razlika u proizvodima,

2) nesavršenu konkurenciju koju karakteriše mali broj proizvođača i mali ili nikakva
diferencijacija proizvoda i

3) nesavršenu konkurenciju sa malim brojem proizvođača i izraženom diferencijacijom

proizvoda. U sva tri oblika nesavršene konkurencije postoji samo djelimičan utjecaj na tržišnu
cijenu.

Potpuni monopol karakteriše situacija u kojoj jedan proizvođač proizvodi i prodaje proizvod
koji nema neposredne supstitute i čiju tržišnu cijenu može u velikoj mjeri da kontroliše.5

4
http://finditnow.osa.pl/atp/?said=3333g&q=weintraubova+klasifikacija+tr%C5%BEi%C5%A1nih+struktura
5
Fikret D.: Mikroekonomija, GRAFIS Cazin, Bihać, 2008., str. 259.

5
Tabela 2. Samuelsonova klasifikacija tržišnih struktura

Stepen Dio privrede

Tržišno stanje Broj Diferenciranost kontrole Metode u kome
učesnika proizvoda cijena prodaje prevladava
Savršena 0 robna berza Malo
konkurencija Veliki (homogeni Nikakav ili aukcija poljopr.
proizvodi) Grama
Nesavršena Velika i EP i Paste za zube
konkurencija 1 Veliki formalna Mali konkurencija i trgovina na
kvaliteta malo
Mala ili Čelik,
2 Mali nikakva Mali - aluminijum

Automobili,
3 Mali Dosta izražena Mali - mašine

Velika (nema Promocija, Nekoliko

Monopol Jedan bliskih Znatan EP, Public usluga
supstituta) Relations

Izvor: Fikret D.: Mikroekonomija, Bihać, 2008., str. 260.

Zbog navedenih nedostataka Štakelbergove klasifikacije i potreba za što boljim, odnosno

realnijim poznavanjem tržišnih stanja pojedini autori uvode i nove kriterije. Tako P.
Samuelson osim broja suudionika u svoju klasifikaciju uvodi kriterije diferencijacije
proizvoda, utjecaj prodavača ili kupca na formiranje cijene. Njegova klasifikacija pokušava
prikazati opću sliku i tipova konkurencije i tržišnih stanja u privredi SAD-a. Uz spomenuta tri
kriterija (broj sudionika, zastupljenost diferencijacije proizvoda i utjecaj prodavača ili kupca
na cijenu) koristio je i dva pomoćna pokazatelja – dominantne metode prodaje i dio privrede u
kojem prevladava.6

3.3. Weintraubova klasifikacija

Polazeći od toga kakav je utjecaj preduzeća na visinu cijene. Weintraub je, koristeći tri
kriterija:

1. broj učesnika,
2. koeficijent elastičnosti supstitucije,
3. koeficijent unakrsne elastičnosti potražnje,

definisao četiri tržišna stanja: potpunu konkurenciju, monopol, oligopol i ograničenu

konkurenciju.

Broj učesnika kao kriterij klasifikacije ima isto značenje kao i u Samuelsonovoj klasifikaciji.
6
http://finditnow.osa.pl/atp/?said=3333g&q=weintraubova+klasifikacija+tr%C5%BEi%C5%A1nih+struktura

6
Koeficijent elastičnosti supstitucije odnosi se na supstituciju između proizvoda jednog
preduzeća i proizvoda njegovih konkurenata. Koeficijent unakrsne elastičnosti potražnje
mjeri osjetljivost obima prodaje konkurenata na promjenu cijene proizvoda posmatranog
preduzeća. Drugim riječima, on pokazuje kakav je utjecaj politike cijena posmatranog
preduzeća na ukupan prihod njegovih konkurenata. Weintraubova klasifikacija tržišnih stanja
data je u tabeli 3.7

Tabela 3. Weintraubova klasifikacija tržišnih struktura

Tržišno stanje Broj učesnika Koeficijent Koeficijent unaksne

elastičnosti elasničnosti potražnje
supstitucije
Beskonačno
Potpuna Veliki 0
konkurencija

Monopol Jedan Određen (mali) 0

broj
Oligopol Mali Beskonačno Određen broj

Ograničena Veliki Određen (veliki) Određen broj

konkurencija broj

Izvor: Fikret D.: Mikroekonomija, Bihać, 2008., str. 261.

Prilikom analize određenosti cijena i outputa najviše se koristi Weintraubova klasifikacija

koja uz korištenje tri kriterija donosi četri različita tržišna stanja. Ova klasifikacija je
funkcionalistička s obzirom da polazi od načina formiranja cijena, odnosno od uticaja
preduzeća na formiranje i visinu cijena.

Koeficijent elastičnosti supstitucije je svojevrstan pokazatelj elastičnosti supstitucije između

proizvoda određenog preduzeća i proizvoda njegovih konkurenata. Možemo ga nazvati i
pokazateljem „fizičko – hemijsko – biološke“ identičnosti, sličnosti ili različitosti proizvoda
konkurentskih preduzeća, koje i uvjetuju njihovu međusobnu zamjenu u slučaju promjene
cijene jednog od proizvoda.

Koeficijent križne elastičnosti potražnje mjeri osjetljivosti promjene obima prodaje

konkurenata u odnosu na promatrano preduzeće. Govori nam za koliko će se postotaka
promjeniti obim prodaje konkurentskih preduzeća na tržištu, odnosno sudionika tržišta, ako
promatrano preduzeće promjeni cijenu svog proizvoda za jedan postotak. Možemo reći da je
on ustvari pokazatelj utjecaja politike cijena nekog promatranog preduzeća na prihod njegovih
konkurenata.8
7
Fikret D.: Mikroekonomija, GRAFIS Cazin, Bihać, 2008., str. 261.

8
http://finditnow.osa.pl/atp/?said=3333g&q=weintraubova+klasifikacija+tr%C5%BEi%C5%A1nih+struktura

7
U potpunoj konkurenciji veliki broj ponuđača nudi isti, homogeni, proizvod. Elastičnost
supstitucije između proizvoda posmatranog preduzeća i proizvoda njegovih konkurenata je
savršena. Svaki pokušaj bilo kojeg ponuđača da poveća cijenu iznad cijene konkurenata
dovodi do prelaska svih njegovih kupaca na kupovine proizvoda konkurencije.
Svaka akcija ponuđača u pogledu politike cijena nema utjecaj na položaj njegovih
konkurenata jer je njegovo učešče u ukupnoj ponudi zanemarljivo.
Zato je koeficijent unakrsne elastičnosti potražnje jednak nuli.

Kod monopola postoji određena mala mogućnost supstitucije, što znači da je potražnja samo
relativno neelastična. Kupci u određenoj (maloj) mjeri reaguju na promjene u nivou cijene
monopola određenim promjenama u obimu svojih kupovina. Pošto drugih konkurentnih
preduzeća nema, unakrsna elastičnost potražnje je jednaka nuli.

Kod oligopola ne postoje elementi diferencijacije proizvoda. Svaki onaj oligopolist koji bi
podigao cijenu svojih proizvoda iznad cijene konkurenata bio bi eliminisan sa tržišta.
Zbog toga je i ovdje, kao i kod potpune konkurencije, elastičnost supstitucije savršena.
Međutim, unakrsna elastičnost potražnje kod oligopola postoji.
Pošto se radi o malom broju ekonomski jakih učesnika, promjene u cijeni jednog preduzeća
odražavaju se na obim prodaje i prihoda njegovih konkurenata.

Ograničenu konkurenciju karakteriše veliki broj učesnika sa izraženom diferencijacijom

proizvoda. Nosioci ponude imaju u izvjesnoj mjeri izolovano svoje tržište na kome je moguć
relativno lak ulaz konkurenata. Na tržištu graničene konkurencije ne postoji, kao kod potpune
konkurencije, savršene već relativno velika elastičnost supstitucije.
Unakrsna elastičnost potražnje je veća od nule jer promjene u cijeni jednog ponuđača utječu
na obim prodaja njegovih konkurenata koji prodaju različite varijante iste vrste proizvoda.9

4. Obilježja tržišnih struktura

4.1. Obilježje potpune konkurencije

Iako ovaj oblik tržišne konkurencije predstavlja idealiziranju stvarnosti i uzima u obzir niz
pretpostavki koje u realnom svijetu nisu prisutne, za teorijsku analizu ostalih (stvarno
pristutnih) tipovi tržišnih stanja predstavljaju solidnu polaznu tačku.

Ovo tržište karakterizira veliki broj prodavača koji nude isti proizvod. Drugim riječima,
proizvodi različitih proizvođača koji sudjeluju na tržištu nisu zaštićeni zaštitnim znakom,
markom ili bilo kojom drugom oznakom kojom bi se diferencirali od konkurentskih
proizvoda. U ovakvom idealiziranom stanju krivulja potražnje za svako pojedinčno preduzeće
je savršeno elastična, a svaki pokušaj pojedinog prodavača da podigne cijene rezultiralo bi
njegovom eliminacijom s tržišta. Činjenica da preduzeća nude homogen proizvod rezultira
time da je elastičnost supstitucije između proizvoda različitih sudionika tržišta savršena.

Zbog velikog broja prisutnih konkurenata, svaki prodavač ima izrazito mali udio na trištu (i
ponude ali i potražnje za faktorima proizvodnje) te ne može utjecati na cijenu. Na taj način

9
Fikret D.: Mikroekonomija, GRAFIS Cazin, Bihać, 2008., str. 262.

8
cijena se formira na tržištu interakcijom agregatne ponude i agregatne potražnje a svako je
preduzeće pojedinačno prihvaća kao zadanu. Činjenica da je udio svakog pojedinačnog
preduzeća na tržištu malen rezultira time da je svaka promjena u politici cijena pojedinčnog
preduzeća zanemariva, odnosno beznačajna za ostale konurente što drugim riječima znači da
je koeficijent križne elastičnosti potražnje jednak nuli.

Još jedna bitna karakteristika ovog modela je sloboda ulaza i izlaza preduzeća sa tržišta po
vlastitom izboru. Nepostoje zapreke ulaska u granu kao što su ograničene mogućnosti nabave
sirovina, premoć prometnih organizacija, patenti, licence, i slično. Također ne postoje ni
ograničena u smislu kretanja cijena (prema gore ili dole), odnosno ne postoje direktne mjere
državnog intervencionizma u području cijena.

U anglosanksonskoj literaturi postoje razlika između čiste i savršene konkurencije. Prva, čista
konkurencija zahtjeva manji broj pretpostavki. Glavna odrednica ove konkurencije je da
sudionici tržišta prihvaćaju cijenu kao zadanu veličinu. Da bi bilo tako moraju biti ispunjeni
ovi uvijeti: velika brojnost prodavača i kupaca, homogenost proizvoda i maksimizirajuće
ponašanje svih sudionika u razmjeni.

Uz veliku brojnost prodavača i kupaca niti jedan od njih nije u stanju mijenjati razlinu cijena.
Homogenost proizvoda uvjetuje da koeficijent supstitucije između proizvoda svakog
pojedinčnog preduzeća i ostalih konkurenata na tržištu teži beskonačnosti maksimizirajućeg
ponašanja svih sudionika u razmjeni zahtjeva da svaki prodavač teži maksimizaciji pozitivne
razlike između ukupnih prihoda u ukupnih troškova u određenom vremenskom razdoblju, a da
svaki kupac teži što većem zadovoljenju potreba u granicama raspoloživog dohotka.

Savršena konkurencija predstavlja stanje koje uz ptretpostavke čiste konkurencije traži još
dvije, uvjetno rečeno dopunske pretpostavke o savršenoj mobilnosti preduzeća i pretpostavku
o savršenom predviđanju.10

4.2. Obilježje monopola

Čisti monopol predstavlja suprotnost potpunoj konkurenciji. Možemo reći da su ta dva tržišna
stanja (monopol i potpuna konkurencija) dvije krajnosti mogućih oblika tržišnih stanja.
Monopol je tržišna situacija koju karakterizira postojanje samo jednog proizvoda za koji ne
postoji supstitut, a drugi proizvođači nemaju slobodni pristup proizvodnji i tržišni pristup tog
proizvoda. Neke od zapreka slobodnom ulasku u granu su: patenti, licence, kontrola nad
značajnim faktorima proizvodnje, zaštitni znak, politika cijena usmjerena na odbijanje
potencijalnih konkurenata iz grane i slično.
Kao što je slučaj i s potpunom konkurencijom i ovdje je riječ o jednom idealiziranom stanju
koje u realnom svijetu teško moće postojati. Nezamislivo je da u jednom globalnom,
složenom i kompliciranom ekonomskom sustavu neko može ponuditi proizvod za koji nema
supstituta. Ako uzmemo monopol kao drugu krajnost modaliteta tržišnih stanja, doduše samo
kao realiziranu teoretsku postavku, i imajući na umu procese formiranja cijene i

10
http://docs.google.com/viewer?
a=v&q=cache:Ged26cXsWBEJ:maturski.weebly.com/uploads/3/8/8/4/388442/ekonomika_preduzea_-
_skripta_pitanja_i_odgovora.doc+samuelsonova+klasifikacija+tr%C5%BEi
%C5%A1nih+struktura&hl=bs&gl=ba&pid=bl&srcid=ADGEEShmWgAdjHvudxYINJC6mq4gKwztYmpc3cU
cDZpdo0jRwHE_ZuDo7gtUHit_ZscGPB-yNNqseEi6svtob2ByfB4DrqkxLzsxe2phFkvKw0paDWijozFCyJ-
LxFuFa390hutTdN6f&sig=AHIEtbQVujmCWvE6bKrVl9HaRAQr_MPtog

9
uspostavljanja ravnoteže na tržištu, korisno ga je proučiti s obzirom da ćemo na taj način bolje
shvatiti ostale modalitete koji se nalaze između potpune konkurencije i monopola.

Kako spomenuta dva modaliteta predstavljaju dvije krajnosti za predpostaviti je da postoje i

značajne razlike sa stajališta analize procesa formiranja cijene i uspostavljanja ravnoteže
preduzeća u uvijetima monopola u odnosu na uvijete potpune konkurencije. Dvije su bitne
razlike koje ćemo navesti.

Prva razlika je u tome što u potpunoj konkurenciji pojedinačna preduzeća ne mogu utjecati na
cijenu svojih proizvoda i prihvaćaju je kao zadanu veličinu, dok preduzeća u uvijetima
monopola može aktivno voditi politiku cijene svog proizvoda. To znači da u potpunoj
konkurenciji preduzeća nastoje maksimizirati dobit pronalaženjem opsega proizvodnje pri
kojem postižu izjednačavanje graničnog troška sa tržišnom cijenom koja je za njega zadana
veličina. U slučaju monopola preduzeće maksimizira dobit pronalaženjem odgovarajuće
kombinacije između opsega i troškova proizvodnje, te cijene i obila prodaje.

Druga razlika je da u slučaju čistog monopola preduzeće identificirano s proizvodnom

granom tako da funkcija potražnje s kojom se ona suočava na tržištu ima isti oblik kao i
funkcija agregatne (tržišne) potražnje u slučaju potpune konkurencije.11

4.3. Obilježja oligopola

Oligopol je tržište na kojem samo nekoliko preduzeća međusobno konkurira, a ulazak novih
preduzeća je ograničen. U tom smislu treba razlikovati diferencirani oligopol, na kojem
preduzeća proizvode ekonomski heterogene (diferencirane) proizvode, te čisti ologopol na
kojem preduzeća nude ekonomski homogene proizvode.

Oligopol je najrasprostranjeniji oblik tržišne strukture u industriji, a uključuje industrije

automobila, čelika, aluminija, naftnih derivata, računala i slično.12

5. ZAKLJUČAK

Proučavati savremene tržišne strukture bilo bi nemoguće bez shvatanja iako se ono u takvom
svom obliku (pojedinačno) rijetko kada pojavljuju na savremenim tržištima.
Najčešće one predstavljaju kombinaciju više teoretskih zamišljenih tržišnih stanja, ali odnosi
koji vrijede za takve teorijske strukture vrijede i u realnim, savremenim tržišnim stanjima.
11
http://docs.google.com/viewer?
a=v&q=cache:Ged26cXsWBEJ:maturski.weebly.com/uploads/3/8/8/4/388442/ekonomika_preduzea_-
_skripta_pitanja_i_odgovora.doc+samuelsonova+klasifikacija+tr%C5%BEi
%C5%A1nih+struktura&hl=bs&gl=ba&pid=bl&srcid=ADGEEShmWgAdjHvudxYINJC6mq4gKwztYmpc3cU
cDZpdo0jRwHE_ZuDo7gtUHit_ZscGPB-yNNqseEi6svtob2ByfB4DrqkxLzsxe2phFkvKw0paDWijozFCyJ-
LxFuFa390hutTdN6f&sig=AHIEtbQVujmCWvE6bKrVl9HaRAQr_MPtog
12
http://oliver.efri.hr/~javnisek/zbornik/pauletic.pdf

10
Možemo reći da je ograničena konkurencija narašireniji oblik tržišne strukture savremenih
privreda.
Ona predstavlja mješavini potpune konkurencije i monopola. Elementi potpune konkurencije
znatno su zastupljni uz malu strpljenost monopolske moći.
To tržišno stanje implicira međusobnu konkurenciju preduzeća ali sadrži i elemente monopola
u vidu da svako preduzeće ima svoj poseban proizvod koji je na neki način (iako sličan)
drugačiji od proizvoda konkurentskih preduzeća.

Kako monopolska moć pojedincima daje mogućnost da se ponašaju na savremenom tržištu

kao da na njemu vladaju uvijeti kakve možemo pronaći na tržištima u uvjetima monopola
ključno je regulirati takva tržišta.
U prvom redu ovdje mislimo na zaštitu tržišnog natjecanja koje predstavlja osiguranje
jednakih uvjeta poslovanja za sva poduzetnike, a u korist potrošača u vidu većeg izbora
između različitih proizvoda (supstituta).

Možemo zaključiti da iako je u nekim slučajevima monopol (prirodni monopol) potreban

kako bi preduzeća uopće opstala na tržištu ona moraju biti striktno regulirana od strane države
i to na način da im se odredi na koji način smiju formirati cijenu kako bi se održala
ekonomska efikasnost a spriječilo ostvarivanje izrazito visokih profita na teret potrošača.

Postupno, na važnost dobijaju funkcionalističke definicje tržišnih stanja zasnovane na

ocjenama o elastičnostima potražnje, odnosu graničnih troškova i tržišne cijene, odnosu
ostvarene i moguće efikasnosti korištenja raspoloživih resursa i slično.

Štakelberg je 1934. godine, svodeći brojnost učesnika u tri kategorije: mnogo, malo i jedan
učesnik, dobio matricu različitih tržišnih stanja. Pojava ove klasifikacije predstavljala je
značajan doprinos u promatranju tržišnih struktura. Međutim, iako je znatno opširnija,
odnosno nudi veći broj tržišnih stanja u odnosu na prethodne modalitete, niti ona ne iscrpljuje
svu složenost realnih odnosa.

Samuelson broju učesnika dodao nove kriterijume klasifikacije, kao što su: diferenciranost
proizvoda, utjecaj kupaca i prodavaca na cijenu, primjenjene metode prodaje i dio privrede u
kome određeno stanje prevladava. Po njemu, postoje tri osnovna tržišna stanja: savršena
konkurencija, nesavršena konkurencija i monopol.

Weintraub je, koristio tri kriterija: broj učesnika, koeficijent elastičnosti supstitucije,
koeficijent unakrsne elastičnosti potražnja. Weintraub je definisao četiri tržišna stanja:
potpunu konkurenciju, monopol, oligopol i ograničenu konkurenciju.

LITERATURA

1. Prof. dr. sc Dervišević F., „Mikroekonomija“, Bihać, 2008. godina.

2. Prof. dr Jurin S., Šohinger, J., „ Teorija tržišta i cijena, drugo dopunjeno izdanje, Zagreb,
1990. Godina
3. Prof. dr Koutsoyiannis A., „Moderna mikroekonomika“, MATE, Zagreb, 1996.godina

11
 IZVORI

http://finditnow.osa.pl/atp/?said=3333g&q=weintraubova+klasifikacija+tr%C5%BEi
%C5%A1nih+struktura

http://oliver.efri.hr/~javnisek/zbornik/pauletic.pdf

http://docs.google.com/viewer?
a=v&q=cache:Ged26cXsWBEJ:maturski.weebly.com/uploads/3/8/8/4/388442/ekonomika_pr
eduzea_-_skripta_pitanja_i_odgovora.doc+samuelsonova+klasifikacija+tr%C5%BEi
%C5%A1nih+struktura&hl=bs&gl=ba&pid=bl&srcid=ADGEEShmWgAdjHvudxYINJC6mq
4gKwztYmpc3cUcDZpdo0jRwHE_ZuDo7gtUHit_ZscGPB-
yNNqseEi6svtob2ByfB4DrqkxLzsxe2phFkvKw0paDWijozFCyJ-
LxFuFa390hutTdN6f&sig=AHIEtbQVujmCWvE6bKrVl9HaRAQr_MPtog

ILUSTRACIJE

12
Sheme:

1. Shema smjera kretanja kapitala i preduzeća na tržištu.................................... 3

Tabele:

1. Štaklebergova klasifikacija tržišnih stanja...................................................... 4

2. Samuelsonova klasifikacija tržišnih stanja...................................................... 6
3. Weintraubova klasifikacija tržišnih stanja...................................................... 7

13