vizualna kultura
23
Jednom zabilježeni
na videovrpci, ne
možemo umrijeti
Nakon svih “krajeva” koje su teoretičari i filozofi
najavljivali krajem prošlog stoljeća, pa tako i kraja
umjetnosti, je li moguće govoriti i o “kraju povijesti
umjetnosti”?
Silva Kalčić
U
doba kada vrane zaposjedaju
zagrebačke parkove, ispražnjene
od omraženih golubova, a uli-
cama Zagreba kruži druga vrsta predatora,
pauci, kada nas suočenje s krajem povijesti
udobnosti nagoni povratku na temeljne vri-
jednosti i osnaženju unutarnje duhovnosti
koja će kompenzirati nedostatak izvanjske
materijalne akumulacije, onoga što je Du-
buffet nazva “mandarinskom kulturom“,
a u kojoj je “umjetna umjetnost“, Muzej
suvremene umjetnosti nudi nam pogled
na drugu vrstu kraja i života poslije njega,
kraja povijesti umjetnosti. Umjetnost, uz
povjesničare umjetnost, danas na novi na-
čin teoretiziraju nove discipline vizualnih
komunikacija, mediologije, komunikolo-
gije, antropologije, vizualnih i kulturalnih
studija. Hans Belting profesor je jednog i
drugog, povijesti umjetnosti i teorije medija
na Hochschule für Gestaltung u Karlsru-
heu. Zajedno s drugim velikim njemač-
kim povjesničarom umjetnosti, Horstom
Bredekampom, priklonio se Boehmovom
proširenju polja umjetnosti na cijeli spektar
pojava koje će nazvati vizualnom kulturom,
predlažući antropološki pristup slici u knjizi
Bild-Anthropologie iz 2001.
Beltingova ranija knjiga “apokaliptič-
kog naslova“ (prema Žarku Paiću) Kraj
povijesti umjetnosti? iz 1983. jedna je od naj-
utjecajnijih studija iz povijesti umjetnosti u
proteklih dvadesetak godina, dopunjena i
proširena 2002. godine. Muzej suvremene
umjetnosti tom knjigom objavljenom u bi-
blioteci “Refleksije“ nastavlja seriju prije-
voda važnih kritičkih i teorijskih studija s
područja suvremene umjetnosti, filozofije
i estetike (Catherine Millet, Boris Groys,
Arthur Danto). Umjetnost je od pamtivi-
jeka sredstvo za kojim čovjek poseže ne bi li
prevladao svoju sudbinu smrtnika, ili prema
Matthiewu Arnoldu, ako razmotrimo djelo
bilo kojeg velikog umjetnika, vidjet ćemo da
je obilježeno (izravno ili neizravno) željom
da ukine ljudsku zabludu, raščisti ljudsku
zbunjenost i umanji ljudsku bijedu. Odno-
sno, svi veliki umjetnici bili su prožeti te-
žnjom da ostave bolji i sretniji svijet no što
su ga zatekli. Moderna je, međutim, ustano-
vila razdoblje samopropitivanja umjetnosti,
i njezine autonomije, oslobađajući je od
ikonografske, kulturne vrijednosti, kulta
ljepote i izvornosti, odnosno de/re-defini-
rajući i dez-estetizirajući je – što znači da je
umjetnost izgubila ranije inherentne estet-
ske sastavnice užitka i ljepote. Belting sma-
tra kako je autonomna umjetnost tražila
autonomnu povijest umjetnosti, no kako
se slika danas vadi iz okvira koji joj više ne
odgovara, time je dosegnut kraj povijesti
umjetnosti. Povijesti umjetnosti kao okvira
umjetnosti kao slike događanja, kao ideala
odnosno važećeg načina pripovijedanja o
smislu i tijeku opće povijesti umjetnosti. Sa
štafelajnim slikarstvom u doba renesanse,
pogled kroz prozorski okvir zamijenjen
je okvirom slike – prema Beltingu jedino
je okvir slici davao unutarnju povezanost,
deklarirajući sve unutar okvira kao umjet-
nost, pridajući tome dakle privilegiranu
poziciju, za razliku od onoga što je ostalo
izvan okvira. Ta je razgradnja i dokidanje
okvira počelo s modernom – Breton opisuje
kako je jedne večeri spremajući se u poste-
lju jasno čuo kucanje na prozoru i rečenicu
“tamo je čovjek prepolovljen prozorom”.
I onda je i vidio sliku toga: čovjeka prepo-
lovljenog prozorom.
Hans Belting, Kraj povijesti
umjetnosti? (izmijenjeno
izdanje), u prijevodu s njemačkog
Andyja Jelčića; urednica Nada
Beroš, grafičko oblikovanje
Bachrach&Krištofić; biblioteka
“Refleksije“, Muzej suvremene
umjetnosti Zagreb, 2010.
Tradicija novoga Hans Belting
definira naš povijesni trenutak kao onaj
u kojemu pojam povijesti umjetnosti kao
znanstvene discipline postaje neuporabiv
na mnogim razinama, od tumačenja umjet-
ničkih opusa i pojedinih djela, do koncep-
cije muzeja i njihove društvene interakcije.
Temeljno pitanje koje Belting postavlja
glasi: rastapa li se pred navalom novih sli-
kovnih medija povijest umjetnosti u općoj
znanosti o slikama, imagologiji? Catherine
Millet u tekstu Kad ulica preduhitri utopiju
uzima kao jedno od polazišta Beltingovu
tvrdnju da se suvremena umjetnost da-
nas više ne određuje u protuslovlju spram
umjetnosti prošlosti, budući da su i “stara“
i moderna umjetnost tradicije, a ne “suko-
bljeni svjedoci“.
zarez, xiii /313-14, 7. srpnja 2011.
Žarko Paić objašnjava u — Kraj povijesti
recenziji Beltingove knjige: umjetnosti kao
“Prijelaz iz povijesti umjetno-
važećeg načina
sti kao humanističke discipline
u znanost o umjetnosti (Kun- pripovijedanja o
stwissenschaft) te potom u zna- smislu i tijeku opće
nost o slici (Bildwissenschaft),
povijesti umjetnosti —
značio je oproštaj s povijesno-
umjetničkom koncepcijom slike
kao mimetičko-reprezentacijskoga modela imenovano medijem, i po primatu i domi-
odslikavanja, predstavljanja i prikazivanja naciji raščlanjivano u razdoblja – slika, je-
realnosti. Pritom je Belting, kao i Gottfried zik/pismo te njihovi nositelji, od kamenih
Boehm, zauzeo stav da nova znanost o slici zidova pećine ili nadgrobnih spomenika
nipošto ne može biti pomoćna disciplina do digitalnih medija, televizije i interneta
povijesti umjetnosti. Znanost o slici mora … – nikada nije bilo samo sredstvo ili
radikalno promijeniti spoznajnu i istraži- posrednik u komunikaciji, smatra Belting.
vačku perspektivu slike i likovne umjetnosti Milan Galović o temi slike kao imagina-
uopće. Za razliku od Boehma, koji sliku cije i slike kao artefakta, prema rezonu
tumači iz aspekta slike kao medija spoznaje Flussera i Beltinga, zaključuje kako je čo-
time što se ograničava na refleksiju i opaža- vjek izišao iz uronjenosti u prirodu kad je,
nje, Belting svoju nakanu vidi u antropolo- ne zna se  kako i otkuda, mogao napraviti
gijski orijentiranoj znanosti o slici“. sliku nečeg prirodnog (na primjer pećin-
Harold Rosenberg je svijest moderne sko slikarstvo). Time se po prvi put poja-
nazvao tradition of the new, ukazujući na vio jaz između čovjeka i ostale prirode, što
činjenicu da je moderna, iako stalno obi- će se potom u novome vijeku oblikovati
jajući tradiciju, sama preuzela oblik povi- kao podjela na subjekt i objekt te pota-
jesti. Belting će reći kako “povijest postaje knuti sve one peripetije u filozofiji oko
nevoljenom oznakom neokonzervatističkih mogućnosti i nužnosti prevladavanja toga
stavova o kontinuitetu ili obratno, lijepom jaza (“kartezijanskog dualizma“).
stilskom figurom poststrukturalizma po- Belting (govoreći o otporu umjetno-
moću koje se mišljenje poigrava pojmovima sti DR Njemačke u Drugoj Njemačkoj,
i tekstovima na način da je ljudsko iskustvo kao onoj s kritičke pozicije umjetnosti s
povijesti iz toga već uklonjeno“. Nakon što Istoka) u svom antropološkom pristupu
je Hegel pomislio na kraj umjetnosti (koja kulturi slika ustanovljuje: “Budući da
je došla do svoga kraja postavši vlastitom slika nema tijelo, treba medij u kojemu
filozofijom, i time postala nešto drugo), dok se utjelovljuje“, tj. slike su ugrađene u
je istodobno utemeljio novi diskurs povi- svoje medije od njih su neodvojive, a po-
jesti umjetnosti i ujedno povijest filozofije jam medija metafora je za ljudsko tijelo;
izložio kao filozofsku disciplinu – kao filo- također, tehnologija je umjesto umjetnosti
zofiju filozofije, Belting dalje promišlja kraj preuzela ulogu mimesisa života“. Galović
linearne povijesti umjetnosti (dakle, kao što nadalje objašnjava istu misao, u tekstu
se umjetnost oko 1970. rastaje s vlastitom Estetika digitalne umjetnosti: Belting je
poviješću i otad živi vrijeme nakon njezina imao problem da novoj slici nađe materi-
kraja, odnosno poslije povijesti); usvajajući jalnog nositelja ili, kako on kaže, medij,
hegelovski oblik umjetnosti kao otkrivanje pa je predložio da to bude monitor.
oblika duha. U knjizi Kraj povijesti umjetnosti?,
U estetičkoj teoriji Hegel je na konven- Belting uviđa kako se “oblikuje neobič-
cionalan način dao definiciju pet umjetno- nost“ da povijest ostaje vidljivom u traj-
sti, određujući njihov poredak: arhitektura, nim povijesnim tijelima, kao što su to
skulptura, slikarstvo, glazba, pjesništvo. Po- djela-artefakti umjetnosti prošlosti, dok
čeo je s arhitekturom jer je mislio da ona se sadašnjost rasplinjuje (Michaud će po-
i u konceptualnom i u povijesnom smislu segnuti za istim terminom u nazivu knjige
prethodi ostalima postavivši pitanje Gdje Umjetnost u plinovitom stanju/L’Art a
prestaje sklonište, a počinje arhitektura? l’etat gazeux, ukazujući na činjenicu da
Hegel je zaključio potvrdno: arhitektura umjetnost više ne odgovara pojmu djela)
je sve ono u gradnji što ne upozorava na u puka sjećanja koja jedina ostaju od brzih
njenu korisnost. Belting se u svom djelu telekomunikacijskih slika ili, na području
fokusira na postmodernu arhitekturu, a umjetnosti, od instalacija s osjetljivom
koristeći metaforu “obostranog pogleda“ tehnologijom. Belting će tako u eseju
ili “izmjene refleksija“ uspoređuje arapsku Nama Junea Paika objavljenom u zbor-
znanost i renesansnu umjetnost na primjeru niku Video Art, uočiti analogiju videa s
gradova Bagdada i Firence (u recentnoj mozgom: “Kad smo jednom zabilježeni
knjizi, objavljenoj ove godine). na videovrpci, ne možemo više umrijeti
– u određenom smislu“. Paik je umrlog
Antihistoricizam novih me- Marcela Duchampa “na lukav, ali častan
dija Posebna tema je tzv. antihistorici- način“, prematanjem unatrag, vratio u
zam novih medija; ono što je kroz povijest sadašnjost.