Mi živimo na poslednjem spratu trospratne,

porodične kuce čiji je krov prekriven limom. Ovo

proljeće je izuzetno kišovito, pa je u vrijeme
padanja, ujedno i vrlo bučno u mojoj sobi, jer
kiša pada na lim. U takvoj jednoj kišnoj noći,
sjetila sam se događaja koji se zbio prije
nekoliko godina, bila sam učenik sedmog
razreda... Moja mlađa sestra i ja smo bile same
u kući, sat je otkucavao 19 časova. Kiša, koja je
rominjala cijeli dan, sa mrakom je bivala sve
intenzivnija. Sam akustični momenat padanja je
bio vrlo naglašen u svim prostorijama. Iako sam
habrila sestru koja se plasila grmljavine, ni
samoj mi nije bilo prijatno. Najednom, oblaci su
se zgusnuli, postajući sve tamniji. Grmljavina se
prolamala svuda okolo, munje su sijevale skoro
neprekidno. Imala sam utisak da se sva kiša
svijeta slila taj dan, kao da se nebo otvorilo i
oslobodilo svih tečnosti. Iako je bio potpuni
mrak, struje je nestalo, munja, kada bi
sijevnula, obasjala bi čitav kraj bolje i jace nego
ijedna ulična svjetiljka. Kroz prozor sam vidjela
potoke vode na ulici koji su se slivali. Vjetar je
krivio i podizao kisobrane slučajnih prolaznika
koji su, potpuno pokisli trčali kućama. Prizor je
bio nesvskidašnji i nevjerovatan. Iako su nasi
roditelji brzo stigli kuci, tih pola sata, koliko smo
bile same, cinilo se mnogo duže. Dok sam
ležala u svom toplom krevetu, okružena
toplinom i ljubavlju, naspram olujne kiše koja je
harala gradom, odlučila sam da zauvijek
odustanem od namjere da postanem astronaut.
Zamislite, kada mi je kisa toliko strahova
inicirala, šta bi se tek moglo dogoditi u
neistraženom svemiru?!