Ugostiteljsko – trgovinsko – turistička škola

Banja Luka

MATURSKI RAD IZ EKONOMIJE

Tema: Srestva i izvori sredstava preduzeća

Mentor: Učenik:
Prof. Brana Latifović Kristijan Opačić, IV6

Banja Luka, april 2022. Godina

SADRŽAJ:

UVOD....................................................................................................................................................1
1. POJAM I PODJELA SREDSTAVA U PREDUZEĆU..................................................................2
2. SREDSTVA PREMA NAMJENI....................................................................................................4
2.1 Poslovna sredstva.......................................................................................................................4
2.1.1 Stalna poslovna sredstva.....................................................................................................4
2.1.2 Obrtna poslovna sredstva...................................................................................................6
2.2 Vanposlovna sredstva, sredstva posebne namjene...................................................................7
3. IZVORI FINANSIJSKIH SREDSTAVA.......................................................................................9
4. FINANSIRANJE IZ VLASTITIH IZVORA................................................................................10
4.1 Osnivački (temeljni) kapital.....................................................................................................10
4.2 Primitci od kupaca...................................................................................................................11
4.3 Primitci od plasmana vlastitog novca......................................................................................13
4.4 Amortizacija.............................................................................................................................13
4.5 Zadržana neto dobit.................................................................................................................14
4.6 Rezerve......................................................................................................................................15
4.7 Prodaja imovine........................................................................................................................16
5. FINANSIRANJE IZ TUĐIH IZVORA........................................................................................17
5.1 Izvori kratkoročnog finansiranja............................................................................................17
5.2 Izvori srednjoročnog finansiranja...........................................................................................20
5.3 Dugoročno finansiranje iz tuđih izvora..................................................................................21
6. KONTROLA SREDSTAVA..........................................................................................................23
7. ZAKLJUČAK.................................................................................................................................24
LITERATURA...................................................................................................................................25
 UVOD

Pri poslovanju, preduzeće mora raspolagati određenim sredstvima, tj.imovinom, jer je to uslov
u procesu rada da bi se dobio određeni proizvod u procesu reprodukcije. Sredstva moraju i
kvantitativno i kvalitativno da odgovaraju zadatku preduzeća. To znači da će jedno
proizvodno preduzeće, na primjer, za proizvodnju konfekcije imati drugačija sredstva od
trgovinskog preduzeća koje prodaje konfekciju. Svako preduzeće da bi moglo da posluje mora
da raspolaže takvim konkretnim oblicima poslovnih sredstava koji su prilagođeni njegovom
poslovnom zadatku. Prema ekonomskom definisanju imovine preduzeća, sa jedne strane, je
skup različitih sredstava koja se koriste i koja su u funkciji obavljanja poslovnih zadataka
preduzeća, a sa druge strane, to je imovina prema svom porijeklu, tj. čije je vlasništvo ta
imovina, kome pripada i kome će pripadati u slučaju prestanka rada preduzeća. Cjelokupna
imovina, tj.sva sredstva preduzeća imaju svoje izvore kojima se određuje porijeklo ili način
njihovog pribavljanja vlasništva. Sredstva uložena pri osnivanju preduzeća, ili koja su rezultat
poslovanja preduzeća, predstavljaju sopstvana sredstva, tzv.sopstveni ili trajni kapital.
Sredstva pribavljena putem kredita imaju izvor u obavezama (dugovanjima) preduzeća.

Cilj i zadatak: Cilj mog maturskog rada je objasniti, šta su to sredstva jednog preduzeća te
kako se ona dijele. Također, kroz ovaj rad ću objasniti i koji su to izvori sredstava i njihove
karakteristike.

Metodologija: Kao izvore pri istraživanju, koristila sam odgovarajuću stručnu literaturu iz
priručnika i udžbenika kao i odgovarajuću literaturu internetskih stranica, odnosno PDF
udžbenika i članaka.

Rezultat: Preduzeće, kako bi izvršilo svoj osnovni cilj i zadatak i postiglo što veći profit za
sebe i za društvo u cjelini, angažuje pored radne snage i određena sredstva. Ova sredstva su
neophodna za obavljanje djelatnosti u preduzeću i bez njih se ne može obavljati proces
reprodukcije. Može se reći da su sredstva određeni ekonomski resursi koje kontroliše pravno
lice i rezultat su nekih prošlih događaja čijom upotrebom u budućnosti se očekuje priliv
budućih ekonomskih koristi, tj. prihoda.
1. POJAM I PODJELA SREDSTAVA U PREDUZEĆU

Za pokretanje proizvodnje i rada preduzeća, njegovo postojanje i ostvarivanje ciljeva, za

poslovanje preduzeća uopšte, neophodno je da ono posjeduje određena sredstva, radnu snagu,
predmete rada. Sredstva preduzeća predstavljaju ekonomske vrijednosti sa kojima ono
raspolaže i koje je angažovano u poslovanju preduzeća. Ona predstavljaju imovinu odnosno
kapital preduzeća i mogu biti u obliku prava, novca i robe (stvari), (slika br.1).

(slika br.1)“Sredstva preduzeća“

Izvor: https://www.seminarski-diplomski.co.rs/MIKROEKONOMIJA/Mikroekonomija/pictures/
Podjela%20sredstava.jpg

Sredstva preduzeća mogu se podijeliti na više različitih načina koja određuju za šta se ona koriste, koji
im je rok trajanja, kada se koriste, odakle potiču (izvor sredstava), u kojim se sve oblicima javljaju,
odnosno oblik njihovog postojanja, i angažovanosti u pojedinim fazama poslovanja preduzeća.

Prema namjeni za koju se koriste sredstva se dijele na:

  Poslovna sredstva i
 Posebna sredstva (vanposlovna sredstva)

Prema fazama angazovanja (ciklus reprodukcije) sredstva se dijele na:

 Sredstva u početnom robnom obliku

 Sredstva u procesu proizvodnje (tehnološki proces)
 Sredstva u zalihama gotovih proizvoda

Prema porijeklu, odnosno odakle potiču sredstva preduzeća se dijele na:

 Sopstvena i
 Tuđa
2. SREDSTVA PREMA NAMJENI
2.1 Poslovna sredstva

Poslovna sredstva predstavljaju osnovu za obavljanje djelatnosti preduzeća i ona čine

najznačajniji dio sredstava jednog preduzeća. Ona moraju biti prilagođena shodno djelatnosti i
zadatku preduzeća. Na primjer ne mogu se koristiti ista sredstva za preduzeće čija je
djelatnost vezana za proizvodnju i preduzeće koje se bavi trgovinom.

Poslovna sredstva mogu se podijeliti na:

 Stalna sredstva i
 Obrtna sredstva

2.1.1 Stalna poslovna sredstva

Stalna sredstva su dio imovine preduzeća koju nastaju investiranjem, imaju visoku vrijednost,
dug rok trajanja, predstavljaju osnovu ili kapacitet za poslovanje preduzeća, ne troše se
nestajanjem materije već se amortizuju prijenosom vrijednosti na nove učinke, u njih se
ubrajaju osnovna sredstva i dugoročna finansiska ulaganja. U jeziku ekonomske prakse
osnovna sredstva se često (pogrešno) identifikuju sa sredstvima za rad kao tehničkim
kategorijama ("prodaja osnovnih sredstava"- pri čemu se obično misli na prodaju izvjesnih
mašina, uređaja i slično), ona su ovdje vezana isključivo za svoj tehnički pojavni oblik -
mašinu, uređaj, postrojenje, alat i sl. kao sredstvo za rad. Međutim za pojam osnovnih
sredstava nije bitan pojavni oblik u kome se javljaju, već zahtjev da su ona angažovana u
reprodukciji da bi obezbjedila funkciju sredstava za rad u toj reprodukciji.

Osnovna sredstva mogu se klasifikovati i po tome u kakvim se oblicima javljaju, a mogu biti
u materijalnom, novčanom i obliku prava. Osnovna sredstva se u reprodukciji javljaju u
slijedećim fazama i pojavnim oblicima:
  U početnom novčanom obliku, kao suma investicija iz kojih treba nabaviti, odnosno
pomoću kojih treba izgraditi konkretne objekte ili druga stalna sredstva
 U početnom robnom obliku - fazi izgradnje objekata, prije nego što stupe u aktivno
djelovanje u procesu reprodukcije
 U tehnološkom obliku, to jest, kao građevinski objekti, mašine, uređaji, oprema i
slično, koji aktivno djeluju u procesu reprodukcije
 U završnom robnom obliku, to jest, kao suma amortizacije zaračunata u cijenu
koštanja proizvedene robe kao trošak sredstava za rad
 Završnom novčanom obliku, to jest, kao dio stalnih sredstava, akumuliran u novčanom
obliku, to jest, kao dio osnovnih sredstava, akumuliran u novčanom obliku
amortizacije da bi se ponovo transformisala ta novčana sredstva u konkretne realitete
osnovnih sredstava za rad.

Prema funkciji koju obavljaju u radnim procesima, prema pojavnom obliku (materijalnom),
mogu se razvrstati na slijedeće grupe:

 Zemljište
 Šume
 Građevinski objekti
 Oprema
 Alat i inventar
 Višegodišnji zasadi
 Osnovno stado
 Ostala stalna sredstva

Osnovna sredstva u novčanom obliku mogu biti:

 Patenti, pravo pronalazača da proizvede i proda izum

 Licence, pravo korišćenja tuđeg izuma ili proizvoda
 Koncesije, pravo na korišćenje nekog dobra u određenom roku
 Franšize, pravo na ekskluzivne teritorije ili tržište
 Osnivački izdaci, svi izdaci u vezi osnivanja preduzeća
 Izdaci za istraživanje i razvoj, projekti koji će u budućnosti donijeti profit
  Potraživanja iz osnovnih sredstava, avansi dati proizvođačima opreme ili izvođačima
građevinskih radova
 Upisani a neuplaćeni kapital, vrijednost upisanih dionica koje nisu uplaćene
 Ostala dugoročna razgraničenja, ulaganja za istraživanja, softver, aktivna vremenska
razgraničenja i slično

Po stepenu upotrijebljivosti osnovna sredstva mogu biti:

 Stalna sredstva u pripremi

 Stalna sredstva u upotrebi
 Stalna sredstva u rezervi
 Stalna sredstva u neupotrijebljivom stanju

Osnovna sredstva u pripremi predstavljaju investicije u toku, u upotrebi sredstva koja se

aktivno koriste, u rezervi su ona sredstva koja se ne koriste ali ih je po potrebi uvijek moguće
aktivirati, i sredstva u neupotrijebljivom stanju su ili dotrajala ili u kvaru.

2.1.2 Obrtna poslovna sredstva

Obrtna sredstva preduzeća predstavljaju imovinu preduzeća i dio poslovnih sredstava koja se
u cijelosti utroše u procesu reprodukcije preduzeća. Pod obrtnim sredstvima se smatraju ona
poslovna sredstva koja se jednokratnim upotrebama troše u poslovnim procesima preduzeća i
čija se supstanca (vrijednost) mijenja najmanje jednom godišnje. Njihov vijek upotrebe je
kraći od jedne godine. Po ovoj odrednici se razlikuju obrtna i osnovna sredstva. Pretežni dio
obrtnih sredstava čine predmeti rada. Kategorija obrtnih sredstava je, šira od predmeta rada.
Pored predmeta rada u obrtna sredstva se ubrajaju i novčana sredstva, gotovi proizvodi,
potraživanja i sl. Obrtna sredstva čine i dio osnovnih sredstava male vrijednosti i roka trajanja
do godinu dana. Dio predmeta rada se fizički transformiše u novi proizvod i čini njegovu
supstancu, a jedan dio služi stvaranju novih proizvoda. To su raznovrsni pomoćni i sporedni
materijali. Novčana sredstva i potraživanja prate tokove procesa rada i poslovanja preduzeća.

Obrtna sredstva u preduzeću mogu biti:

  Obrtna sredstva u obliku stvari
 Obrtna sredstva u obliku prava i kratkoročnih razgraničenja
 Obrtna sredstva u obliku novca

 Obrtna sredstva u obliku stvari obuhvataju slijedeće:

 Materijal u širem smislu (osnovni materijal, pomoćni, potrošnji, poluproizvodi, dijelovi,

gorivo i mazivo, sitan inventar, ambalaža, auto gume)
 Proizvodnja u širem smislu (nedovršena proizvodnja, vlastiti poluproizvodi i dijelovi
namijenjeni daljoj proizvodnji, otpaci koji se mogu upotrijebiti u proizvodnji)
 Gotovi proizvodi
 Roba su stvari obrtnih sredstava koje je preduzeće nabavilo i namijenilo prodaji.

Obrtna sredstva u obliku stvari mogu biti:

 Na zalihi, tj. obrtna sredstva na skladištu

 U pripremi, tj. obrtna sredstva u obliku materijala, sitnog inventara koji je na doradi, obradi ili
manipulaciji, poluproizvodi, i dijelovi namijenjeni daljoj proizvodnji
 U upotrebi, to je proizvodnja u toku i sitan alat u upotrebi
 Na putu, to su stvari kupljene od dobavljača koje nisu još došle u preduzeće, stvari koje su
izašle iz skladišta a još ih kupac nije preuzeo.

U obrtna sredstva u obliku prava i kratkoročnih razgraničenja ubrajaju se:

 Kratkoročni plasmani u vrijednosne papire, kao blagajnički zapisi, čekovi, mjenice i slično
 Tekuća potraživanja, kao potraživanje od kupaca, potraživanja po osnovu datih kredita do
godinu dana
 Kratkoročna ulaganja u vlastite dionice, kao dinoce preduzeća koje su otkupljene na tržištu
 Kratkoročna potraživanja po osnovu participacije, kao ulaganja sredstava u druga preduzeća
za obavljanje zajedničkih poslova u periodu do godinu dana, avansi dobavljačima za obrtna
sredstva, tekuća potraživanja iz komisione i konsignacione prodaje i slično.

 Obrtna sredstva u preduzeću u obliku novca su:

 Novac u blagajni
 Novac na žiro – tekućem računu
 Devize na deviznom računu
  Akreditivi
 Novac na izdvojenim računima za tekuće potrebe.

2.2 Vanposlovna sredstva, sredstva posebne namjene

Vanposlovna sredstava obuhvataju sredstva zajedničke potrošnje i sredstva posebnih namjena.

U sredstva zajedničke potrošnje spadaju sredstva za potrebe stanovanja, adaptacije stanova,
stambene kredite zaposlenih, kao i druga vanposlovna sredstva (odmarališta, rekreativni
centri, restorani za ishranu) i druga sredstva koja poboljšavaju standard zaposlenih.

Sredstva zajednicke potrošnje imaju sekundaran značaj za ekonomiju preduzeća zato sto
neučestvuju u prizvodnji i nisu bitna za nastavak procesa proizvodnje.

Sredstva posebne namjene se koriste za:

 Pokriće gubitaka nastalih u poslovanju

 Pokriće šteta nastalih uslijed elementarnih nepogoda
 Pokriće izdataka za prekvalifikaciju i dokfalifikaciju zaposlenih
 i u druge svrhe
3. IZVORI FINANSIJSKIH SREDSTAVA

Za preduzeće je bitno obezbjediti sredstva neophodna za poslovnu djelatnost preduzeća.

Veoma bitno je iz kojih se izvora preduzeće finansira. Jer u zavisnosti od toga odakle potiču
izvori finansiranja, određuje svoju samostalnost.

Izvori sredstava poduzeća se dijele:

Prema roku:

 kratkoročno finansiranje – sredstva se koriste u kratkom roku, do 12 mjeseci,

prikladno za finansiranje ulaganja u kratkotrajnu imovinu,
 srednjoročno finansiranje – sredstva se koriste u roku od 1 do 5 godina, prikladno za
finansiranje ulaganja u opremu, trajna obrtna sredstva i sl.,
 dugoročno finansiranje – sredstva se koriste na rok duže od 5 godina. Pojedine vrste
kredita odobravaju se na rok korištenja i do 30 godina, a koriste se za finansiranja
ulaganja u dugotrajnu imovinu poduzeća i za finansiranje razvoja.

Prema porijeklu izvora finansiranja:

 unutarnji ili interni izvori finansiranja – amortizacija, zadrana dobit, rezerve, temeljni
kapital preduzeća, vlasničke pozajmice,
 vanjski ili eksterni izvori finansiranja – sredstva pribavljena na finansijskim tržištima i
od finansijskih institucija (banke, štedionice, osiguravajuća društva, leasing
kompanije, faktoring) te emisijom vlastitih dugoročnih ili kratkoročnih vrijednosnih
papira.
Prema vlasništvu izvora finansiranja:

 vlastiti izvori sredstava – svi izvori kod kojih ne postoji obaveza vraćanja sredstava i
plaćanja naknade za korištenje sredstava (uplaćeni temeljni kapital, amortizacija,
zadržana dobit, rezerve),
 tuđi izvori sredstava – sva sredstva koja se koriste u poslovnom procesu, a za koja
postoji obaveza vraćanja ili obaveza plaćanja naknade za korištenje (bankovni krediti,
dugovi dobavljačima, leasing, vlastita emisija vrijednosnih papira i sl.).

4. FINANSIRANJE IZ VLASTITIH IZVORA

Prednosti finansiranja iz vlastitih izvora su:

 bolji poslovni rezultat (neto dobit) jer nema troškova kamata, naknada, izrada
investicijske studije, javnobiljenižničkih naknada i sl.,
 nema obaveze vraćanja sredstava,
 veći finansijski i kreditni kapacitet za zaduživanja kod tuđih izvora sredstava,
 veća poslovna i finansijska samostalnost.

Nedostaci finansiranja iz vlastitih izvora:

 ograničenost vlastitih izvora,

 subjektivnost pri vrednovanju rezultata ulaganja vlastitog kapitala,
 nemogućnost korištenja finansijske poluge.

4.1 Osnivački (temeljni) kapital

Temeljni ili osnivački kapital društva je prvi i najvažniji izvor financijskih sredstava u fazi
osnivanja preduzeća (start up faza). Temeljni kapital uplaćuju osnivači – vlasnici društva, a
može uplatiti u novcu, unijeti u obliku dugotrajne imovine (strojeva, zgrada, alata i sl.) ili
unosom prava. Ako se preduzeće organizira u formi dioničkog društva, emitiraju se dionice u
visini upisanog temeljnog kapitala. Broj i vrijednost emitiranih dionica određuju dioničari
međusobnim ugovorom. Dionice mogu biti redovne (nose sva prava na upravljanje i na
dividendu) te povlaštene koje vlasnicima osiguravaju prvenstvo kod ostvarivanja određenih
prava u odnosu na redovne dionice. Dionice mogu glasiti na ime ili na donositelja.

Vlasnici dionica imaju sljedeća prava:

 pravo na odlučivanje na skupštini društva u skladu s Zakonom o trgovačkim

društvima,
 pravo na obavještavanje o radu i rezultatima rada,
 pravo na isplatu dividende – ako je preduzeće ostvarilo neto dobit i ako je donesena
odluka o isplati dividende,
 pravo na prvokup dionica kod emisije novih dionica,
 pravo na udio u likvidacijskoj masi nakon podmirenja obaveza prema svim ostalim
vjerovnicima.

Ukoliko se preduzeće organizira kao društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), svaki od

osnivača stječe udio u vlasništvu razmjerno iznosu uplaćenog ili unesenog temeljnog kapitala.
Osnovna karakteristika temeljnog kapitala preduzeća je da ne postoji obaveza vraćanja u
određenom roku i ne postoji obaveza plaćanje naknade za njegovo korištenje. To je za
preduzeće najsigurniji izvor financiranja jer je rizik poslovnog ulaganja podijeljen na ulagače
razmjerno njihovim ulozima. Temeljni kapital je najdugoročniji izvor finansiranja, jer se
sredstva uplaćuju bez definiranja roka povrata ili povlačenja kapitala. Temeljni kapital služi
za finansiranje poslovanja sve dok preduzeće radi, iako se pod određenim zakonom
propisanim uvjetima temeljni kapital može smanjiti i povući iz preduzeća. Ukoliko preduzeće
ulazi u veće razvojne cikluse, ulaže u nove tehnologije, povećava kapacitete proizvodnje ili
kupuje druga preduzeća, povećanje temeljnog kapitala izdavanjem nove emisije dionica je
vrlo kvalitetan izvor sredstava. Emisija dionica je u svakoj zemlji propisana zakonom o
vrijednosnim papirima te je pod državnim nadzorom i kontrolom.

Sastoji se od tri faze:

 pripremne radnje,
 raspis nove emisije,
 prodaja dionica kupcima – novim ili postojećim dioničarima.
Emisijom dionica se mijenja postojeća vlasnička struktura preduzeća ulaskom novih
dioničara, ortaka ili partnera, koji donose novi kapital i nove ideje. Odluku o emisiji novih
dionica donose postojeći dioničara u skladu s Statutom društva. Postojeći dioničari imaju
prvenstvo kupnje novih dionica, ali se to pravo može i isključiti odlukom. Kapital prikupljen
novom emisijom dionica ne uzrokuje bilo kakve finansijske obaveze preduzeća prema novim
dioničarima niti eventualne troškove.

4.2 Primitci od kupaca

Potraživanja od kupaca su kratkoročni izvor financiranja, odnose se na potraživanja od kupaca

u zemlji (konto 120) i od kupaca u inozemstvu (konto 121) s rokom dospijeća do godinu dana.
Isporuke roba i usluga kupcima u inozemstvu osloboćeni su plaćanja PDV-a. Primitci od
kupaca, tj. naplata prodane robe i obavljenih usluga evidentiraju se u računovodstvu.

Dugovni promet na navedenoj grupi konta predstavlja ukupan iznos faktura prema kupcima
(vrijednost robe uvećane za PDV) u kalendarskoj godini, a potražni promet pokazuje koliko
smo od kupaca naplatili u istom razdoblju. Razlika dugovne i potražne strane konta
potraživanja od kupaca predstavlja saldo potraživanja od kupaca na određeni dan.

Ukupni finansijski primtici preduzeća iz poslovanja formiraju se iz sljedećih izvora:

 primitci od kupaca,
 primitci od regresa, pomoći i donacija,
 primtici od naknada šteta,
 primitci od prodaje dugotrajne imovine,
 ostali primitci – naplaćena kamata, dividenda od vlasnički povezanih preduzeća,
naplata potraživanja sudskim putem, ostali izvanredni prihodi. U strukturi financijskih
primitaka proizvodnih preduzeća daleko su najznačajniji primici od kupaca, oni često
predstavljaju 90 – 99 % ostvarenog ukupnog prihoda.

Glavne karakteristike primitaka od kupaca su:

 predstavljaju kratkoročni izvor sredstava, uglavnom se koriste za finansiranje i

redovno poslovanje preduzeća,
  korištenje primitaka od kupaca u finansiranju poslovanja preduzeća ne uzrokuje
nikakve dodatne troškove,
 dinamika priljeva na žiro ili devizni račun ovisi o dinamici isporuke robe
(pojedinačna, serijska, masovna proizvodnja), o ugovorenim rokovima plaćanja te o
poštivanju rokova plaćanja,
 kod planiranja korištenja primitaka od kupaca treba voditi računa o plaćanju
mjesečnog obračuna PDV-a, jer na fakturama domaćih kupaca je obračunat
pripadajući PDV. Preduzeće mora platiti PDV u korist državnog proračuna bez obzira
da li je naplatio fakturu od kupca kome je roba isporučena.

4.3 Primitci od plasmana vlastitog novca

Primitci od plasmana vlastitog novca predstavljaju povremeni i izvanredni izvor finansiranja.

Preduzeća povremeno imaju viškove novca (sezonska oscilacija u prodaji, nabavi ili
proizvodnji, kumuliranje sredstava za predstojeća investicijska ulaganja, neočekivani prihodi,
naplate većih iznosa utuženih potraćivanja i sl.) te ih u pravilu kratkoročno plasiraju
finansijskim institucijama ili drugim preduzećima. Primitci se sastoje od povrata glavnice i
naplate kamate. Povrat glavnice ne predstavlja prihod preduzeća, već omogućuje
raspolaganje, novo ulaganje i oplođivanje. Obračunata i naplaćena kamata predstavlja prihod
preduzeća, knjiži se na grupu konta 771 – 774 kao finansijski prihod.

4.4 Amortizacija

Amortizacija predstavlja vrlo kvalitetan, jeftin i dugoročan izvor sredstava. Amortizacija je

otpis dijela vrijednosti dugotrajne imovine na teret troškova poslovanja, a u tehnološkom
smislu predstavlja naknadu za fizičko trošenje dugotrajne imovine u procesu proizvodnje.
Uobičajeno se govori o nominalnoj i realnoj amortizaciji. Nominalna amortizacija je
prikupljanje novčanih sredstava u dužem vremenskom razdoblju, sve dok se ne skupi
dovoljno novca za novu nabavu dugotrajne imovine. Realna amortizacija je stvarna
amortizacija, tj. ulaganje novca u nabavku nove dugotrajne imovine radi zamjene istrošene ili
zastarjele imovine.

Visina obračunate amortizacije ovisi o:

 fakturnoj vrijednosti dugotrajne imovine (za novu opremu),

 procijenjenoj i realnoj vrijednosti postojeće dugotrajne imovine,
 predvidivim godinama ekonomske funkcionalnosti i upotrebljivosti dugotrajne
imovine,
 stopama otpisa,

 metodi obračuna amortizacije (linearna, degresivna, progresivna ili funkcionalna

metoda).

Iznos obračunate amortizacije je veći ukoliko je veća vrijednost dugotrajne imovine, ukoliko
ima kraći vijek upotrebe odnosno veće stope otpisa.

Vrlo brzi tehnološki napredak u svijetu, gotovo svakodnevno uvođenje novih tehnologija i
znanosti u proizvodnji uvjetuju stalna ulaganja u proizvodni proces. Najvažniji izvor
sredstava iz redovnog reprodukcijskog procesa je upravo amortizacija. Amortizacija do
propisane stope kao trošak umanjuje poreznu osnovicu dobiti, pa svaka država poreznim
zakonom regulira porezno priznate stope amortizacije. S jedne strane država mora voditi brigu
da omogući poduzetnicima prikupljanje sredstava za nova ulaganja u proizvodnju, povećanje
zaposlenosti i povećanje konkurentske sposobnosti svog preduzeća i time cijele nacionalne
ekonomije, ali mora istovremeno prikupiti i potreban iznos poreza na dobit kao vrlo
značajnog izvora financiranja državnog proračuna. Preduzeće može obračunati i veće stope
amortizacije od propisanih i time s većim iznosom teretiti troškove poslovanja, ali razlika
amortizacije obračunate po većoj stopi od one maksimalno propisane zakonom povećava
osnovicu za obračun poreza na dobit.

4.5 Zadržana neto dobit

Neto dobit utvrđuje se kao razlika ostvarenih prihoda i rashoda umanjena za obavezu plaćanja
poreza na dobit u kalendarskoj godini 1.1. – 31.12. Razlika ukupnih prihoda i rashoda
predstavlja bruto dobit poslovne godine i iskazuje se na potražnoj strani konta 820 (Dobit ili
gubitak prije oporezivanja) te predstavlja osnovicu za obračun poreza na dobit. Nakon odbitka
i plaćanja poreza formira se neto dobit, koja se nakon raspodjele (isplate vlasnicima, rezerve,
zadržana dobit) prenosi na grupu konta 90. U svakidašnjoj praksi vrlo često se događa da
iskazana neto dobit ne korespondira s iznosom novca na računima preduzeća. Vrlo često se
događa da preduzeće iskazuje vrlo visoku neto dobit, a da na žiro računima ima vrlo malo
novca, pa čak i da je žiro račun blokiran. Česte su i obrnute situacije, da preduzeće iskazuje
malu neto dobit (radi smanjenja porezne osnovice), a da istovremeno ima vrlo velika novčana
sredstva na žiro računu.

Neto dobit se može rasporediti na sljedeće načine:

 cjelokupan iznos isplatiti kao dividenda dioničarima,

 cjelokupan iznos se zadržava u preduzeću kao zadržana dobit,
 neograničeni broj kombinacija 1. i 2,
 zadržana dobit se knjiži u temeljni kapital društva,
 dio dobiti se rezervira, a ostalo isplaćuje vlasnicima ili knjiži kao zadržana dobit.

Zadržana i reinvestirana dobit u preduzeću predstavlja vrlo kvalitetan, dugoročan i besplatan

izvor financiranja. Ukoliko preduzeće ostvaruje neto dobit u dužem vremenskom razdoblju te
je ne isplaćuje vlasnicima, to dovodi do:

 povećanja temeljnog kapitala, rezervi i zadržane dobiti društva,

 povećanja financijske stabilnosti i stupnja samofinanciranja,
 smanjuje se ovisnost o tuđim izvorima financiranja,
 povećava se ekonomičnost poslovanja (manji troškovi kamata i ostalih naknada za
korištenje tuđih izvora),
 povećava se likvidnost i solventnost društva.

4.6 Rezerve
Rezerve se formiraju iz ostvarene neto dobiti preduzeća i predstavljaju realnu imovinu
preduzeća koja je trajno vezana uz poslovnu aktivnost preduzeća. Rezerve se koriste za:

 naknadu smanjenja vrijednosti određene imovine – npr. za prodaju ili rashodovanje

opreme ili zaliha ispod knjigovodstvene vrijednosti, za pokriće eventualnih šteta od
elementarnih nepogoda, požara i sl., te za amortizaciju spornih potraživanja,
 procijenjene buduće obveze – za pokriće određenih budućih troškova, npr. otpremnine
ili prekvalifikacije radnika, obaveze koje mogu nastati tokom garantnog roka za
isporučene robe,
 pokriće budućeg gubitaka.

Rezerve se formiraju ili na temelju zakonskih propisa ili odlukom vlasnika koja je iskazana u
statutu ili nekom drugom aktu. Uobičajeno je da se obaveza izdvajanja rezervi određuje u
postotku u odnosu na ostvarenu neto dobit, te se iskazuju na posebnom knjigovodstvenom
kontu u okviru grupe 90. S aspekta analize i financijske stabilnosti, rezerve se promatraju
zajedno s kapitalom.

Prema obilježjima rezerve se mogu podijeliti na:

 javne rezerve – javno i jasno se iskazuju u bilanci na određenim knjigovodstvenim

kontima i ne smiju se prikrivati u ostalim pozicijama bilance,
 tajne rezerve – formiraju se na raznim pozicijama aktive uslijed niskog određivanja
vrijednosti npr. zaliha nedovršene proizvodnje, zaliha gotove robe i sl.

4.7 Prodaja imovine

Ukupna imovinu preduzeća može se podijeliti na:

 brzo i lako unovčivu imovinu,

 teško unovčivu imovinu.

Brzo unovčiva imovina je ona imovina koja se može brzo prodati i lako naplatiti (gotova roba,
potraživanja od kvalitetnih kupaca, državni vrijednosni papiri, mjenice kvalitetnih kupaca),
dok je teško unovčiva imovina ona koja se teško prodaje i pri čemu se često ostvaruju
financijski gubici. To je prvenstveno dugotrajna imovina (proizvodne zgrade, zemljišta,
specijalni strojevi i oprema), ali i određeni oblici kratkotrajne imovine kao npr. zalihe sirovine
i poluproizvoda, nedovršena proizvodnja. Svaka imovina koja poduzetniku nije trenutno
potrebna i za koju može pretpostaviti da mu neće trebati u skoroj budućnosti, treba se čim
prije prodati ili iznajmiti. Time se ostvaruje financijski primitak i poboljšava struktura
financiranja preduzeća. Za imovinu važi pravilo da ona vrijedi onoliko koliko može dati
prihoda u određenom razdoblju. Zadržavanje takve imovine je nepotreban trošak i luksuz.

5. FINANCIRANJE IZ TUĐIH IZVORA

Financiranje iz tuđih izvora je svakidašnja potreba i proizlazi iz ograničenosti vlastitih izvora

financiranja i iz velike ponude slobodnih novčanih sredstava na financijskim tržištima.
Osnovno pravilo kojim se treba voditi kod razmatranja opravdanosti korištenja financiranja iz
tuđih izvora je odnos cijene (kamate) koju treba platiti za njihovo korištenje i profitne marže
koja se ostvaruje poslovanjem. Ako je profitna marža veća od kamate koju plaćamo, tada je
korištenje tuđih izvora opravdano.

Glavne prednosti financiranja iz tuđih izvora su:

  neograničenost tuđih izvora financiranja,
 tržišna objektivnost pri vrednovanju rezultata ulaganja,
 mogućnost korištenja financijske poluge.

Glavni nedostaci financiranja iz tuđih izvora su:

 slabiji poslovni rezultat (neto dobit),

 postoji obaveza vraćanja sredstava, te planiranje likvidnosti i solventnosti,
 promjenjivost cijene kapitala,
 smanjeni financijski i kreditni kapacitet za daljnja zaduživanja,

 manja poslovna i financijska samostalnost.

5.1 Izvori kratkoročnog financiranja

Ovim se sredstvima, u pravilu, financiraju sezonski poslovi, financira se privremeno povećana

potreba za nabavom materijala, sirovina, ili potreba za određenim uslugama koje nesporno
pridonose pozitivnom poslovanju, a čije plaćanje nije moguće realizirati iz trenutno
raspoloživih sredstava. To znači da se kratkoročnim financiranjem pribavljaju sredstva za
podmirenje neodgodivih tekućih obaveza (dobavljači, porezi, plate...). Ono što je
najznačajnije za kratkoročno financiranje je da se radi o pribavljanju sredstava radi
premošćivanja kratkoročnog nedostatka vlastitih sredstava, odnosno premošćivanja jaza
između naplate vlastitih potraživanja i plaćanja vlastitih obaveza.

Kratkoročni izvori tuđih sredstava koriste se češće u odnosu na srednjoročno i dugoročno

financiranje i to zbog prednosti koje proizlaze iz vremenskih faktora:

1) Lakše odobravanje kredita – vjerovnici puno lakše i uz jednostavnije procedure posuđuju

novac na kratki rok od nekoliko mjeseci do 1 godine, budući da takvo posuđivanje nosi bitno
manji financijski rizik nego kod dugoročnog financiranja. Financijski rizik predstavlja
vjerovatnost da će dužnik u ugovorenom roku podmiriti dospjelu obavezu. Općenito je pravilo
da što je kraće kreditno razdoblje to je manji i financijski rizik, a to znači i cijena kapitala.
2) Cijena kapitala (kamate i naknade) – iz kratkoročnih izvora u pravilu je niža od cijene
kapitala iz dugoročnih izvora. Što je stupanj financijskog rizika veći, to je veća kamata i
naknada koje vjerovnik obračunava na plasirana sredstva. Ako vjerovnik smatra da je
financijski rizik previsok, on neće niti odobriti plasman svog novca, bez obzira na ponuđenu
kamatu i naknadu.

3) Fleksibilnost – podrazumijeva sposobnost preduzeća da u slučajevima potrebe osigura

nedostajuća financijska sredstva te da ih vrati vjerovniku u kratkom roku. Nedostatak
novčanih sredstava u preduzeću najčešće je kratkotrajnog karaktera (isplate plata, plaćanje
poreza, plaćanje dobavljačima, plaćanje carina i sl.) što se najpovoljnije može riješiti
kratkoročnim zaduživanjem. Kada se podmiri obaveza koja je uzrokovala kratkoročno
zaduženje, već s prvim pojavljivanjem slobodnih novčanih sredstava može se vratiti
kratkoročni dug.

Najčešći oblici kratkoročnog financiranja iz tuđih izvora su:

 Kratkoročni bankovni krediti - Bankovni krediti su nezaobilazan izvor financiranja, i

na kratki i na dugi rok. Kada se iscrpe vlastiti izvori i trgovački krediti - odgođena
plaćanja dobavljača, za slučaj potrebe za financijskim sredstvima tu su neizbježne
banke. Rasponi minimalne do maksimalne kamatne stope za kratkoročne kredite u
različitim bankama kreću se od 4,99% do 15,0%. Kratkoročni bankovni krediti
odobravaju se za poboljšanje likvidnosti, financiranje tekućih obaveza, kao što su:
plaćanje dobavljača, nabava sirovina, materijala za proizvodnju i drugih obrtnih
sredstava, isplatu plata, plaćanje obaveza prema državi i slično. Krediti se mogu
ugovarati unaprijed kao kreditne linije, okvirni krediti, revolving krediti, ali se mogu
ugovarati i za konkretne namjene, npr. krediti za obrtna sredstva, za likvidnost, za
turizam, za poljoprivredu, za uvoz, za izvoz i slično.
 Trgovački krediti - Odgođeno plaćanje koje dobavljač odobrava kupcu, za kupca
predstavlja kredit. Takav kredit naziva se trgovačkim kreditom. Ovaj način
ugovorenog plaćanja s odgodom od 30, 60, 90 ili čak 120 dana, od dana izdavanja
računa, susreće se u poslovanju gotovo svakog poduzeća. Umjesto da zahtijeva
plaćanje u roku 8 dana, dobavljač izlazi u susret kupcu pa mu odobrava plaćanje s
odgodom. Što je duži rok odgođenog plaćanja to je kredit za kupca povoljniji. Pri
 tome se mogu razlikovati dvije varijante trgovačkog kredita: - trgovački kredit bez
popusta, - trgovački kredit s popustom.
 Vremenska razgraničenja,
 Obaveze prema dobavljačima,
 Komercijalni zapisi - Izdavanje komercijalnih zapisa u svrhu prikupljanja financijskih
sredstava, predstavljaju kratkoročno neosigurano financiranje koje mogu koristiti
tvrtke jako dobrog kreditnog rejtinga. Izdavatelji plasiraju kratkoročne vrijednosnice
direktno na novčanom tržištu zainteresiranim ulagateljima i na taj način dolaze do
kratkoročnih sredstava. S obzirom da to nisu dugoročni vrijednosni papiri, za njihovo
izdavanje nije potrebno odobrenje Komisije za dugoročne vrijednosne papire. Za
izdavanje je dovoljna odluka izdavatelja s osnovnim podacima o izdanju
komercijalnih zapisa. Prednost komercijalnih zapisa, u odnosu na tradicionalne izvore
financiranja, kao što su bankovni krediti, predstavljaju naprije niže kamatne stope pa
prema tome i niži troškovi financiranja. Osim značajno nižih kamatnih stopa, za
izdavatelja se pored toga prednost postiže u velikom broj mogućih investitora i
stvaranju dugoročnih odnosa s institucionalnim investitorima (fondovi). Investitorima
su ovi vrijednosni papiri vrlo zanimljivi jer ih u pravilu izdaju poduzeća visokog
kreditnog rejtinga, a dospjevaju u roku od 7 do 364 dana.
 Faktoring - Faktoring je specifična financijska transakcija koja se temelji na prodaji
kvalitetnih nedospjelih potraživanja. Vjerovnik, u svrhu ubrzavanja novčanog toka i
likvidnosti uključuje faktora (specijaliziranu instituciju). U pravilu, faktor kao
specijalizirana institucija otkupljuje potraživanja i na osnovi toga plasira vjerovniku
70 - 90% iznosa potraživanja. Ostatak vrijednosti do punog iznosa računa odnosno
potraživanja faktor će doznačiti vjerovniku nakon što mu kupac plati račun. Za
faktoring transakciju naplaćuje se određena provizija i kamata.

Drugim riječima, nakon otkupa potraživanja od strane faktora, vjerovnik, koji je

potraživanja prodao, će raspolagati s većim dijelom novčanih sredstava, a do kraja
realizacije transakcije raspolagat će s iznosom koji odgovara visini potraživanja
umanjenog za iznos faktoring provizije (troškove faktoringa) i kamata.
5.2 Izvori srednjoročnog financiranja

Srednjoročno financiranje iz tuđih izvora podrazumijeva korištenje sredstava na rok od 1 do 5

godina. Srednjoročno financiranje iz tuđih izvora se razlikuje od kratkoročnog financiranja iz
tuđih izvora po tome što se sredstva koriste na bitno duži rok i u pravilu se radi o znatno
većim iznosima tuđih sredstava – kredita. Zbog toga srednjoročno financiranje pretpostavlja
duže vremensko razdoblje potrebno za odobravanje, kvalitetne instrumente osiguranja
plasmana te višu kamatu. U odnosu na dugoročno financiranje je jednostavnija procedura
odobravanja srednjoročnih kredita (nema izrade investicijske studije), veća sloboda u namjeni
korištenja kredita i niža kamata.

Srednjoročno financiranje iz tuđih izvora u pravilu je namjensko financiranje:

 krediti za likvidnost,
 krediti za financiranje trajnih obrtnih sredstava,
 krediti za nabavku opreme manje vrijednosti i kratkog vijeka amortizacije
(informatička i komunikacijska oprema, osobna i teretna vozila, proizvodni strojevi ili
dijelovi proizvodnih linija manje vrijednosti),
 krediti za izvođenje investicijskog održavanja, modernizacije ili automatizacije
opreme i strojeva.

Srednjoročni krediti za likvidnost omogućuju bolje i lakše planiranje likvidnosti, budući da je

mjesečni povrat glavnice znatno manji nego kod kratkoročnih kredita. Također, moguće je i
refinanciranje postojećih kratkoročnih kredita jednim većim srednjoročnim, čime se
poboljšava ročna struktura izvora financiranja i dobija efekt revolving kredita. Krediti za
trajna obrtna sredstva (TOS) su vrlo bitni za osiguranje trajne i stabilne likvidnosti u
proizvodnim i uslužnim preduzećima koji u strukturi aktive imaju značajnije zastupljenu
kratkotrajnu imovinu (zalihe sirovina, proizvodnja u toku, zalihe poluproizvoda i gotove robe,
potraživanja prema kupcima). Navedena kratkotrajna imovina veže financijska sredstva u
dugom vremenskom razdoblju te nije prikladna za financiranje iz kratkotrajnih izvora.

Sredstva iz kredita za financiranje trajnih obrtnih sredstava se uplaćuju na žiro račun

komitenta ili prema njegovom nalogu direktno na račun dobavljača ili nekog njegovog
vjerovnika. Nema potrebe izrade investicijskog programa, glavni argument za odobravanje
kredita je novčani tok i njegovo poboljšanje do koga dolazi nakon odobrenja kredita.
Osnovne karakteristike financiranja iz srednjoročnih tuđih izvora:

 primjereni za financiranje poslovanja i razvoja malih i srednjih preduzeća,

 unaprijed definiran plan otplate obaveza (mjesečno, kvartalno, polugodišnje),
 kvalitetno osiguranje kredita (hipoteka na nekretninama, prijenos fiducijarnog
vlasništva, zalog na zalihama, mjenice i zadužnice poduzeća i vlasnika preduzeća,
cesije),
 kontrola korištenja namjene odobrenih sredstava tokom razdoblja otplate.

5.3 Dugoročno financiranje iz tuđih izvora

Dugoročno financiranje se najčešće koristi za financiranje ulaganja u nabavku ili izgradnju

dugotrajne imovine, koja u pravilu ima vrlo dugi vijek amortizacije (od 5 – 50 godina). Rizik
dugoročnog financiranja je za vjerovnike najveći jer što je razdoblje otplate kredita duže to je
veća vjerovatnost da neće biti vraćen kako je ugovoreno. Dugoročno financiranje u pravilu
vrše banke ili specijalizirane financijske institucije (hipotekarne banke, stambene štedionice i
sl.), koje posreduju između onih subjekata koji imaju trenutno slobodne viškove dugoročnih
sredstava (novčano suficitarne jedinice) i subjekata kojima nedostaju dugoročna investicijska
sredstva (novčano deficitarne jedinice). Korištenje dugoročnih tuđih izvora sredstava izaziva
određene troškove kojih nema ili su znatno viši od troškova kod kratkoročnog ili
srednjoročnog financiranja. To su sljedeći troškovi:

 nominalna kamatna stopa je u pravilu viša od kamate kratkoročnog i srednjoročnog

zaduživanja,
 viša efektivna kamata stopa koja sadrži sve troškove odobrenja kredita,
 troškovi analize trišta,
 troškovi izrade investicijskog elaborata, arhitektonskog rješenja, ishođenja
građevinskih i ostalih dozvola,
 troškovi provedbe upisa hipoteka i fiducija, javnobilježnički i odvjetnički troškovi.

Procedura donošenja odluke o odobravanju sredstava za dugoročno financiranje je bitno

složenija i zahtjevnija u odnosu na kratkoročno financiranje.
Potencijalni investitor mora pripremiti opsežnu dokumentaciju koja predstavlja osnovicu za
donošenje odluke:

 investicijski elaborat,
 predračunska vrijednost investicijskog ulaganja,
 idejni i izvedbeni arhitektonski projekt ugovore s izvođačima radova, predračune
dobavljača opreme,
 lokacijsku i građevinsku dozvolu,
 dokaz o vlastitom učešću u financiranju investicije,
 analizu trišta nabavke i prodaje.

Banke ocjenjuju isplativost i opravdanost ulaganja dugoročnog kapitala u investicijski projekt.

Banka također vrši namjensku kontrolu korištenja kreditnih sredstava te pred dužnika
postavlja čitav niz uvjeta i ograničenja (npr. zabranu daljeg zaduživanja bez suglasnosti
banke, zabranjuje se isplata dobiti dioničarima dok se ne otplati veći dio kredita, postavlja se
nadzor nad izvođenjem investicije i sl.). Dugoročno financiranje podrazumijeva uzajamno
povjerenje zajmoprimca i zajmodavca, precizan ugovor koji definira osiguranje povrata
kredita, vlasništvo nad imovinom koja je stečena kreditiranjem, vlastiti udio investitora,
razdoblje početka otplate kredita (grace period) i otplatu zajma. Vjerovnici u pravilu
financiraju samo dio investicije, a poduzeće – investitor mora osigurati vlastito učešće.
Dugoročno financiranje iz tuđih izvora je u pravilo strogo namjensko financiranje, tako da se
korištenje sredstava uvjetuje dokumentacijom (ugovori s izvođačima radova, privremene i
okončane građevinske situacije, fakture dobavljača opreme, ugovor o kupoprodaji zemlje i
sl.), a samo puštanje sredstava je na žiro račun dobavljača ili izvođača radova. Tek u
pojedinim slučajevima i ako je tu u funkciji investicijskog projekta, određeni iznos sredstava
se doznačuje klijentu na njegov žiro račun (za obrtna sredstva, nepredvidive troškove i sl., 10
– 15 % ukupne vrijednosti investicije).

Oblici korištenja dugoročnih tuđih izvora sredstava su:

 dugoročni investicijski krediti,

 hipotekarni krediti,
 emisija dugoročnih vrijednosnih papira,
 leasing.
6. KONTROLA SREDSTAVA

Sredstva u preduzeću treba koristi racionalno tako da se uz minimalno trošenje ostvaruju

maksimalni rezultati, da se koriste za proširivanje kapciteta preduzeća, kao i da se koriste
prema utvrđenim pravilima. Korišćenje sredstava treba stalno kontrolisati da bi se na vrijeme
uočili propusti i nepravilnosti u njihovoj upotrebi i da bi moglo na vrijeme da se reaguje kako
bi se uklonili nedostatci. Kontrolu mogu da sprovode organi drzave i takva kontrola naziva se
eksterna. Internu kontrolu obavljaju određeni organi sopstvenog preduzeća.
7. ZAKLJUČAK

Za preduzeće koje želi uspješno da posluje na tržistu bitno je obezbjediti dovoljne količine
potrebnih sredstava za rad. Ona bi trebalo da budu usklađena sa djelatnosću preduzeća, da
budu kvalitetna i da se racionalno troše u procesima proizvodnje i drugim zadacima
preduzeća. Kao što je navedeno sredstva preduzeća se razlikuju po mnogim karakteristikama,
odnosno za različite potrebe preduzeća troše se i različita sredstva. Veoma je bitno
kontrolisati potrošnju sredstava, uskladiti odnos različitih, a potrebnih sredstava u preduzeću,
tj. raspolagati sa sredstvima tako da se ona troše racionalno i stalno ulagati nova sredstva, koja
uglavnom nastaju ostvarivanjem dobiti, a mogu biti i iz drugih izvora, u razvoj preduzeća.

Takođe za jedno preduzeće važno je da ima finansijsku samostalnost, pa bi trebalo posvetiti

posebnu pažnju izvorima finansiranja preduzeća, racionalno se zaduživati ako je to potrebno, i
to prema namjeni za koju je potrebno zaduženje, odnosno vidom kredita koji je najpovoljniji
za preduzeće u datom trenutku. I pored široko uvriježenog zlatnog pravila financiranja koje
podrazumijeva da se tekuća (kratkotrajna) imovina financira iz kratkoročnih izvora, a fiksna
(dugotrajna) imovina iz dugoročnih izvora, u praksi se primjenjuju različite strategije
financiranja tekuće imovine. Tako se dio kratkotrajne imovine, i to onaj fiksni dio, može
financirati iz dugoročnih izvora, što preferiraju određeni gospodarstvenici. Svako financiranje
nosi svoje prednosti i nedostatke.
LITERATURA

Knjige:
 Željko Martišković, „Financijski menadžment“, Karlovac, 2017.
 Mr. Alenka Poljičak, „Financije preduzeća“, Šibenik, 2009.

Internetska literatura:
 Sredstva i izvori sredstava preduzeća, file:///C:/Users/almaa/Downloads/toaz.info-
sredstva-i-izvori-sredstava-preduzeca-pr_07906c27f3f822bb50a56e72969e91ac.pdf
 Poslovna sredstva, https://www.seminarski-diplomski.co.rs/POSLOVNA
%20EKONOMIJA/poslovna%20sredstva-.html
 Izvori financiranja, https://cimera.hr/2021/05/31/izvori-financiranja/
LIST ZA UPIS PODATAKA NA ODBRANE MATURSKOG RADA

Datum predaje maturskog rada: ________________ M.P

Mišljenje nastavnika mentora o radu:

_______________________________________________

_______________________________________________

_______________________________________________

_______________________________________________

Ocjena pismenog dijela maturskog rada: _____________ ( )

Datum odbrane maturskog rada: _____________________

Komisija u sustavu: Popis članova komisije:

1. Predsjednik: _________________ ____________________

2. Ispitivač: ____________________ ____________________

3. Stalni član: ___________________ ____________________

Pitanja na usmenom obrazloženju maturskog rada:

1. _________________________________________________________________

2. _________________________________________________________________

3. _________________________________________________________________

Ocjena usmenog obrazloženja maturskog rada: ___________________________ ( )

Ocjena rada: _____________ ( )