Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

1.1. Kakvi su moderni ljudi?

U zadnjih 20 godina vodi se diskusija o porijeklu modernih ljudi i njen zaključak će voditi
njihovom definiranju jer su pitanja kakvi su moderni ljudi te kako su nastali međusobno povezana.
Ako su moderni ljudi nastali iz jedne populacije, čija su se anatomska obilježja širila jer su bili
napredniji, onda «moderni čovjek» mora imati jasnu anatomsku definiciju jer je ona minimalno
opisana pomoću jedinstvenih obilježja te populacije. Trebao bi postojati jedinstveni skup obilježja
koji je zajednički svim modernim ljudima, isključujući ostale ljudske vrste (primjerice, arhaične
vrste).Ta definicija mora biti moguća bez obzira je li se populacija širila i potpuno zamijenila
starosjedioce bez miješanja (teorija o Evi ili iz–afrički model) ili je pak došlo i do širenja i
međusobnog miješanja.
Multiregionalni model pristupa razvoju čovjeka kroz međusobno povezane politipske vrste iz
jedinstvenog afričkog izvora starog približno 2 000 000 godina. On se razvio iz glavne pretpostavke
da se neke kombinacije obilježja koja pokazuju današnje geografske varijacije koje se mogu pratiti u
prošlost i to često u istim geografskim područjima. U multiregionalnom modelu populacije
politipskih vrsta (vrste koje se sastoje od više podvrsta ili rasa) se ne razvijaju u nove vrste zbog
prijašnje razmjene gena koja ih definira kao pripadnike samo jedne vrste. Ovaj proces se može
opisati kao etnogeneza (nastanak novih plemena, naroda, itd.) u današnjim populacijama te se
može usporediti sa riječnim kanalima koji se mogu razdvojiti i rekombinirati mnogo puta. Politipske
vrste se mogu razviti kao jedan genski sistem. Željeni mutanti ili genske kombinacije se mogu
proširiti pod utjecajem prirodne selekcije na druge dijelove i tako postati zajedničko obilježje cijele
vrste. Ljudske populacije, poput jezika i kulture, se nastavljaju mijenjati, dijeliti i spajati u osnovu
promjenjivih uzoraka u kojoj svaka populacija (jezik ili kultura) može imati nekoliko predaka i
nekoliko potomaka. Širenje ovog uzorka u prošlosti bi objasnilo kako se evolucija čovjeka odvijala
svugdje jer je svako područje uvijek dio veće cjeline.
Većina multiregionalista ne vjeruje da fosilni podaci prikazuju jedno podrijetlo modernosti. Oni
uspoređuju pojam modernosti sa posljedicama bacanja kamenčića u jezero. Svaki ubačaj se može
promatrati kao pojava naprednih obilježja u različito vrijeme i na različitim mjestima. Valovi nastali
bacanjem kamenčića se mogu širiti preko cijelog jezera, baš kao što i međuodnosi između
populacija stvaraju putove za širenje tih naprednih značajki. Valovi međusobno djeluju i tvore
složenije valove čija se obilježja razlikuju od mjesta do mjesta. Modernost se javlja kao posljedica
širenja tih obilježja (koja se razlikuju u uzorku od područja do područja). Upravo ta različita
obilježja nastala na različiti način kao i valovi bacanjem kamenčića uzrokuju taj promjenjivi
varirajući uzorak anatomskih varijacija koje opisujemo kao modernost.
Modernost se temelji na obilježjima koja samostalno nastaju. Ona se šire zbog prednosti koje
međusobno reagiraju, a ne zbog širenja jedne populacije – pretka (ovaj stav često propagiraju
protivnici multiregionalnog tipa).
Problem određivanja modernosti :
1.) Karakteristike modernih ljudi vuku porijeklo iz jedne populacije koja se širila svijetom sa
skupom obilježja od kojih nisu sva bila napredna

1
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

2.) Karakteristike modernih ljudi su nezavisnog porijekla i šire se svijetom kao zasebne,
uglavnom napredne, karakteristike.
Dakle, samo postojanje jedinstvenog seta karakteristika koje su moderne, sposobnost jasnog
razlikovanja kada i gdje je prvo nastao taj set je test za teoriju o zajedničkom porijeklu (single origin
theory). Ako nema jedinstvene definicije i ako se modernost ne može opisati ni jasno naći, to bi
teoriju o zajedničkom porijeklu učinilo nevaljanom.

1.2. Jesu li neandertalci potomci odvojenih vrsta?

Problemu jesu li neandertalci moderni ljudi može se pristupiti na nekoliko načina :

1.) Neandertalci su zasebna vrsta
 Postoje oni koji smatraju da su Europljani bili evolucijski odvojena vrsta kroz većinu
pleistocena i njihova evolucija je završila izumiranjem neandertalaca. Arhaični homo sapiens (homo
heidelbergensis), od kojeg su nastali neandertalci, se odijelio od homo sapiensa možda već i u
vrijeme prvog naseljavanja kontinenta (Europe) ili (po ovoj teoriji) ubrzo nakon toga.
 Argument da je ova regionalna raznolikost na razini vrste se temelji na ideji da su
neandertalci izumrli bez doprinosa zalihi gena modernog europskog čovjeka.
2.) Neandertalci su zadnji primjerci evolucijskih vrsta (došlo je do miješanja neandertalaca i
modernih populacija).
 Da tvrdnja o zasebnom europskom podrijetlu bude točna moraju postojati jedinstvene
razvojne težnje i nikakav dokaz genske razmjene koja bi učinila povijest porijekla Homo
heidelbergensisa zajedničkom sa članovima drugih vrsta. Ipak, ako su razvojne težnje u ovoj grani
iste kao i kod suvremene vrste (Homo sapiensa) i ako postoji dokaz miješanja tih dviju vrsta,
možemo zaključiti da je izjednačavanje dviju suvremenih razvojnih vrsta netočna.
Povijesne interpretacije europskog materijala počele su sa prvim otkrivenim lubanjama u
Steinheimu i Swanscombeu. Radi se o ženskim lubanjama u populacijama koja su imale jasno
izraženi dimorfizam i iz razloga što su ženske lubanje više gracilne od muških, njihovo otkriće je
dovelo do ideje da su Europljani bili «više moderni» od njihovih suvremenika. Važno je da se ti
primjerci ponovno pregledaju jer su otkriveni i muški i ženski primjerci. Sada se postavlja pitanje
povezanosti srednjopleistocenskih Europljana sa drugim populacijama.
Tablica, str. 135.
Veze između populacija se temelje na činjenici da postoje tri temeljna izvora varijacija i/ili
sličnosti koje mogu biti važne :
VRIJEME, SPOL, PODRUČJE.
Kako bi se otkrila relativna važnost geografskih ili regionalnih sličnosti, analizirano je 16
karakteristika na 4 najbolje očuvane lubanje iz Europe (Arago 21, Atapuerca 5, Petralona,
Steinheim) i na 3 najbolja primjerka iz Kine koja su istovremena sa europskim primjercima (Dali,
Yunxian 2, Zhoukoudian L-II). Tih 16 karakteristika ne ovise o veličini i jasno su vidljive na svih 7
primjeraka. Moguće je da su regionalne sličnosti manje važne nego vremenske ili spolne sličnosti.
Primjerci obaju grupa obuhvaćaju dovoljno vremena za vremensku varijaciju kao mogući izvor

2
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

sličnosti (pr. rani primjerci iz obiju regija MOGU biti međusobno jako slični). Muškarci i žene su
zastupljeni u oba uzorka, tako da spol MOŽE biti predominantan izvor sličnosti (muškarci i žene bi
mogli činiti istu grupu/skupinu).
Napravljena je analiza te skupine tako da je korišten uzorak ER 3733 kako bi se odredile
karakteristike koje su apomorfne (obilježja jedinstvena za jedinku, ali koja nisu prisutna kod
predaka) kako bi se vidjelo koji od ova tri faktora podupire grupe s velikim sličnostima. Analiza je
pokazala dvije skupine koje su bile jasno temeljene na regiji (ne vremenu ili spolu) :
1.) Europljani : Petralona, Arago 21 i Atapuerca 5 su najsličniji; Steinheim se izdvaja (dijeli
više karakteristika s azijskim primjercima nego druge europske lubanje).
2.) Istočni Azijci : ZKD 11 i Dali su najsličnije; Yunxian 2 se izdvaja (dijeli više karakteristika
sa europskim primjercima nego druge azijske lubanje).
Ove dvije skupine koje sadrže najveći broj zajedničkih karakteristika podupiru tezu da izražena
regionalnost znatno doprinosi uzorku srednjopleistocenske varijacije.
Primjerci iz Steinheima i Yunxiana uz obilježje svoje regije imaju i nekoliko njih povezanih sa
regijom druge skupine (problem je pozicija Yunxiana; jedni ga stavljaju u azijsku skupinu, a drugi
misle da je ona najudaljenija grana europske skupine). Ova dva primjerka podupiru interpretaciju
da razlika između regija na dva kraja Euroazije u srednjem pleistocenu NIJE bila na razini vrste.
Oni ukazuju da Homo heidelbergensis u Europi i Homo sapiens u Aziji nisu zasebne loze
potomstva nego se javljaju na dva kraja mreže genskih razmjena koja je obuhvaćala cijeli kontinent.
Tadašnji Europljani su imali jedinstvene kombinacije regionalnih obilježja, ali postoje dokazi
njihovih međusobnih kontakata. Nedatirana lubanja iz Ceprana (kod Rima) također pokazuje
azijske karakteristike. Dakle, ako je bilo formacije novih vrsta kod Europljana, one su došle nakon
srednjeg paleolitika.
Biache 1 (datirana između 196 000 godina i 159 000 godina) je zanimljiva za ovu temu jer je
jedan od najranijih primjeraka koji pokazuju pretežnost neandertalskih obilježja :
 zadebljanje na zatiljnoj kosti
 polukružni kranijalni oblik na strani lubanje
 mala valjkasta ispupčenja na sljepoočnoj kosti iza uha za koju su spojeni mišići vrata
 široki umetak za mišić koji služi za lateralno savijanje i rotaciju glave
 slabo izraženi rub na zatiljku
 vrlo široko eliptično udubljenje iznad najizraženije točke na zatiljku (na bazi lubanje)
 poprečno zaokruženi vrhovi gornjih sjekutića sa izraženim bočnim rubom

Nalaz žene u Biache 1 dijeli brojne karakteristike sa nalazom žene iz Swanscombea, što upućuje
na vezu između ranijih i kasnijih Europljana. Kako je ovo važno za evolucijske promjene u Europi?
Argument o lokalnoj evoluciji neandertalaca iz populacija ranijih Europljana je naširoko
prihvaćena i nepobitna. Progresivna «neandertalizacija» Europljana se nastavlja kroz većinu kasnog
pleistocena, što bi značilo da je u prijemodernoj europskoj populaciji postojala kontinuirana
regionalna diferencijacija. Ipak, u ovoj populaciji postoje i mnoge druge evolucijske značajke :
 značajno povećanje kapaciteta lubanje

3
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

 smanjene nadočnih lukova

 stanjenje kranijalne šupljine
 proširenje zatiljnog zaravnanja
 redukcija zubiju nakon očnjaka
 dostizanje vrhunca mentalnog kapaciteta
 smanjenje razlika kod spolnog dimorfizma
Postoji još jedna vrlo važna karakteristika ove populacije : ČOVJEČNOST.
OVO SU EVOLUCIJSKI TRENDOVI KOJI KARAKTERIZIRAJU LJUDSKE POPULACIJE KROZ
SREDNJI I KASNI PALEOLITIK U SVAKOJ REGIJI NA KOJOJ SU BILI PRONAĐENI.
Budući da Europljani dijele ove evolucijske sklonosti sa ostalim ljudskim populacijama, ideja o
jedinstvenoj europskoj ljudskoj vrsti se ne čini točnom.

1.3. Mogu li se neandertalci svrstati u definiciju zasebne vrste?

Čak i najliberalnija definicija vrste zahtjeva da svaka zasebna vrsta ima svoja zasebna obilježja
koja se razlikuju od onih koji su imali njihovi preci. Mnoga su utvrđena za neandertalce i ako su
točne, onda su čvrsti dokaz da su neandertalci bili zasebna vrsta. Ali upitno je jesu li one točno
utvrđene.
Tablica str. 138.
Uzorci analiziranih neandertalaca ukazuju na mnoge karakteristike koje su im zajedničke. One
se sastoje od jedinstvene kombinacije obilježja koja ipak nisu univerzalna za neandertalce jer se
pojavljuju i kod njihovih drugih suvremenika (primjerice, dugi nakošeni oblik pubične kosti je
prisutan i kod arhaičnih ljudi iz drugih regija). Neka obilježja se javljaju i kod kasnijih ljudi, ali nisu
toliko izražena. Može se zaključiti da ne postoje prava jedinstvena obilježja europskih neandertalaca
kada se rade usporedbe sa njihovim suvremenicima iz drugih regija te post- neandertalskim
Europljanima.
Osim ovih obilježja neandertalcima se pripisuju i ona imaginarna koja su postala «opće znanje».
Primjerice, Eldredge je 1995. godine objavio knjigu u kojoj tvrdi da su neandertalci imali veći mozak
od našeg, ali je njihov bio drugačije organiziran. Homo sapiensovo čelo je više okomito, što je oznaka
jako proširenog cerebralnog korteksa (odnosi se na prednji dio mozga) tj. dijela mozga kojim
mislimo. Mozak neandertalaca je veći straga, ali njihova čela su nagnuta kao i u njihovih predaka i
čini se da nikad ne bi razvili vještinu koja se pojavila unutar naše vrste prije 30 000 godina. On
tvrdi da neandertalci nisu imali moderan oblik grkljana i zato nisu imali potpuno razvijenu
sposobnost govora. Smatra da su neandertalske alatke iste bez obzira gdje ili kada su nađene. Tvrdi
da se oni gotovo uopće nisu mijenjali te da su pokazivali sve znakove neinovativnosti i kopiranja
kroz mnoga tisućljeća i da su zato bili uistinu «glupi».
Vrlo je upitna točnost ovih podataka jer se oblik neandertalskog mozga ne razlikuje od mozga
modernog čovjeka, a njihova anatomija vrata (dva su poznata uzorka, iz Kebare i Gabeza) upućuje
da je grkljan bio jednako pozicioniran kao i naš. Ovaj pristup je dio stare tradicije koja je krenula
prije stotinjak godina pod krinkom frenologije Paula Broce (nauka koja po obliku lubanje zaključuje

4
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

o duševnim osobinama čovjeka). Broca je smatrao da postoji recipročan odnos između prednjeg i
stražnjeg dijela mozga (širenje jednog dijela uzrokuje smanjenje drugog). Budući da je smatrao da
su «više mentalne funkcije» smještene u prednjem dijelu, a emocije u stražnjem dijelu mozga, ta
teorija je rezultirala klasifikacijom ljudskih rasa u «races frontales» (bijele populacije) i «races
occipitales» (crne populacije), što se koristilo za identifikaciju superiornih i inferiornih varijacija
unutar vrsta.

1.4. Moderno ponašanje

Teško je ili nemoguće izvući iz fosilnih ostataka ono što se tiče ponašanja i arheologija nije
uvijek u mogućnosti odrediti ljudsko ponašanje. Ipak, oni su jedan od izvora pravih informacija o
modernosti.
Kasni srednji paleolitik je bilo vrijeme velikih promjena u životu čovjeka. U Europi i zapadnoj
Aziji organizacija musterijnskih adaptacija na promjene je bila vrlo kompleksna i geografski
različita. Složeni obrasci ponašanja nisu nužno bili moderni, ali su oni osnova iz kojeg se razvilo
moderno ponašanje. Mnogi smatraju da se ovaj razvoj upravo dogodio u srednjem paleolitiku.
Važan aspekt neandertalske prilagodbe je otkriven biokemijskom analizom kostiju koja je
pokazala relativno visoku razinu unosa proteina. Analiza ostataka aminokiselina i omjera ugljika i
dušika navode na čvrsti zaključak da su mnogi neandertalci konzumirali znatnu količinu proteina.
Većina promjena u ponašanju razmatranih u arheologiji se vrti oko toga kako se protein nabavljao.
Već vrlo rano postoji dokaz o složenom sustavu ponašanja za nabavljanje mesa. Analizama je
dokazano da su među ostacima dominirale mlade životinje i mladunci na kojima nije bilo ugriza
mesoždera, pa su ovi ostaci očito bili nabavljani ljudskim lovom. Mladunčad se na razdvaja lako od
svojih majki i fokusiranje na njihov lov zahtjeva «taktike koje upućuju barem na koordiniranost
grupa neandertalaca». Analizom se ustanovilo da su cijele strvine donošene do kamenog skloništa, a
trag gorenja na krajevima kostiju koje su na sebi imale meso je moguće interpretirati pečenjem tog
mesa.
Uvid u sposobnost neandertalaca da se prilagode i proces razvoja ponašanja u musterijenu se
može dobiti iz brojnih istraživanja koja su proveli Stiner i Kuhn. Oni su se koncentrirali na nekoliko
nalazišta na ili u blizini zapadne centralne talijanske obale, datirane od 110 000 do 35 000 godina,
ispitujući odnos između dobavljanja hrane i tehnologije.

1.) Ranija nalazišta (110 000 godina do 55 000 godina)

 Alatke su tipične musterijenske, obično temeljene na centripetalno odbijanim levaloaškim
jezgrama kako bi se proizvela jedna ili dvije alatke. Prednost ove tehnike je da povećava veličinu
alatke i broj oštrih rubova na svakoj alatki (što je važno kada se izvorni materijal sastoji od manjih
oblutaka).
 Centripetalne jezgre su korištene za proizvodnju velikih odbojaka koji su često bili
preoblikovani jer su bili ponovo korišteni. Ovi artefakti su bili češće transportirani i očito je bilo
planiranja i predviđanja kroz popravke, ponovnu obradu itd.

5
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

 Najarhaičniju adaptaciju za nabavljanje hrane karakterizira lešinarenje kopitara (najviše

jelena). Kosti starih životinja čine većinu ostataka i također se smatra da su se dijelovi glave unosili
u sklonište. Istraživanja pokazuju da su glave bile otvarane (vjerovatno da se izvadi mozak) dok je
životinja još relativno svježa. Ovakve aktivnosti su se uglavnom odvijale u proljeće. Autori
istraživanja smatraju da je lešinarenje glava mrtvih (možda i smrznutih) papkara bilo nužno zbog
potrebe za mastima i ugljikohidratima, što je bila učinkovita proljetna adaptacija na takve
okolnosti. Oni smatraju da neandertalci nisu bili samo lešinari i da nisu dobavljali proteine samo
na ovaj način. Najneobičnije kod ove adaptacije je činjenica da je ona jasno odvojena od lova,
sezonski i prostorno.

2.) Kasnija nalazišta (nakon 55 000 godina)

 Događaju se velike promjene u prilagodbama te su prisutni dokazi u lovnim aktivnostima. Ovo
se očituje trima aspektima faune koja ukazuje na očitu promjenu :
 Broj kostiju raste prema najmanjem broju životinja koje bi one mogle predstavljati (ovaj odnos
pokazuje cjelovitost iskorištavanja i transporta životinja proučavanjem broja kostiju svake strvine
koja je donošena u sklonište).
 Broj kostiju glave se smanjuje u odnosu na kosti udova (ovaj odnos jasno izražava način na
koji se meso pribavljalo – lovom).
 Broj mladih životinja raste u odnosu na broj starijih životinja (broj odraslih životinja odgovara
uspjehu u lovu iz zasjede; kod mnogih drugih lovnih strategija i lešinarenja pretežna je prisutnost
jako starih i jako mladih životinja).
 Promjena u lovu se očituje u potpunijem iskorištavanju strvina. Mnoge kosti koje su na sebi
imale meso su donošene u skrovište gdje su bile obrađivane zbog mesa i moždine.
 Prisutne su promjene u tehnologiji. Tehnike redukcije jezgre sada češće uključuju proceduru
koja je orijentirana na udarnu plohu te koja povećava broj mogućih odbojaka. Udarna ploha je
pripremljena na kraju produžene jezgre (negdje i na oba kraja) i odbojci se odbijaju duž duge osi.
Ovo su rijetko sječiva. Ipak, autori istraživanja smatraju da je glavi razlog ove promjene vezan sa
samom poviješću alatke.
 Ova tehnika se povezuje sa manje intenzivnom ponovnom upotrebom alatke (bilo je lakše doći
do sirovinskih materijala) i smanjenom mobilnošću koja se očituje kroz manji broj transportiranih
artefakata.
Dakle, Stiner i Kuhn smatraju da ono što povezuje nabavljanje hrane i promjene u litičkom
materijalu je različiti uzorak upotreba prostora i mobilnosti, što je diktirano načinom kojim su
neandertalci tražili resurse.
1) Lešinarenje ukazuje na stalno kretanje i pretraživanje šireg prostora zbog svoje
nepredvidivosti i raspršenih meta. Ono donosi prednost redukciji centripetalne jezgre jer mogu biti
proizvedeni veći odbojci koji su se ponovno obrađivali tijekom dužeg vremena. Alatke su bile
ponovno upotrebljavane jer se kod mobilnosti nije znala kada bi one mogle biti korisne.
2) Kasnija lovna adaptacija je bila planirana i organizirana te očito fokusirana na
točno određene izvore hrane. Puno bogatiji izvori su osigurani uspješnim lovom. Ova strategija je

6
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

omogućila manje udaljenosti u potrazi za hranom te više nije bilo izražene potrebe za velikim
alatkama koje su se mogle ponovno obrađivati pa je to rezultiralo velikom količinom malih odbojaka
( ponovna obrada više nije bila potrebna). Veće alatke su bile izrađivane samo onda kada je bilo
važno da budu ponovno upotrijebljene.
Ove promjene zahtijevale su određene kognitivne i anatomske mogućnosti, a očito je da su već
bile prisutne u neandertalaca kasnog musterijena.
Neki znanstvenici neandertalce smatraju vrlo mobilnima. Soffer ističe da su njihovi kosturni
ostaci u Europi i sjevernoj Aziji bili ograničeni na brdovite i planinske regije gdje je vrlo teško
osigurati veliku gustoću naseljenosti. Geografska varijacija se očituje u činjenici da su u
najbogatijim područjima neandertalske populacije bile puno gušće i možda manje mobilne, a
postoje i dokazi o pokopima, ritualima i regionalnoj razmjeni te ograničenoj umjetnosti. Neprestano
širenje prebivališta je uključivalo tri glavna tipa prilagodbe :
1.) Prilagodba na hladne otvorene prostore (što im je omogućavalo iskorištvanje tako hladnih
uvjeta bez ovisnosti o špiljama).
2.) Prilagodba na velike visine (što je dovelo do prelaska zapadnoazijskih sjevernih planinskih
barijera).
3.) Prva učinkovita prilagodba na tropske prašume.

Faktori koji su omogućili ovo širenje su povezani sa socijalnim i tehnološkim prilagodbama u

musterijenu. Društvene mreže i sustavi obitelji su bila potpuna nužnost za ove promjene jer daju
širok izvor znanja o novim prebivalištima i potporama koje čine njihovo prvo iskorištavanje manje
rizičnim. Tehnološki razvoj uključuje :
1) Povećanje broja kamenih i, u nekim musterijenskim oblicima, koštanih alatki.
2) Izum složenih alatki (primjerice, kamenih šiljaka nataknutih na drvenu dršku) koje su
učinkovitije i bolje su za ubijanje iz daljine.
3) Razvoj struktura adekvatnih za stanovanje na otvorenim prostorima u negostoljubivim
područjima.
4) Daljini razvoj učinkovitog lova i sakupljanja hrane te tehnika pripremanja.

1.5. Spoznajni procesi neandertalaca

Analize neandertalskih kognitivnih i simboličkih sposobnosti u arheološkim izvorima su navele

neke paleoantropologe na tvrdnju da neandertalci ne mogu predvidjeti buduće životinjske kretanja
u lovu ili buduće potrebe za alatkama, ne mogu koristiti buduće vrijeme niti složiti konstrukcije u
kojima bi ih trebali upotrijebiti. Neki također tvrde da neandertalci nisu imali sposobnosti stvarati
obitelji i zato nisu razlikovali etničke različitosti. Binford također tvrdi da oni nemaju kulture.
Osnove za ovakve interpretacije su uzete iz rekonstrukcija neandertalskih kognitivnih
sposobnosti temeljenih na arheološkim ostacima njihova ponašanja. Spoznajni proces se može
testirati kroz ponašanja vidljiva :
1) u oblikovanju aktivnosti vezanih uz nabavljanje hrane

7
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

2) kroz primjer naseljavanja i upotrebe prostora

3) pomoću alatki (njihova tehnologija, ponovna obrada i upotreba te pitanje stila)

Nabavljanje hrane
Mnogi arheolozi vide značajne dokaze za napredno i detaljno planiranje na srednjopaleolitičkim
nalazištima (poput Champlosta i Maurana) gdje postoje dokazi o dugotrajnom intenzivnom lovu
velikih životinja poput bizona. Tu su i dokazi o upornom lovu na velike sisavce koji se sele,
učinkovitoj uporabi unaprijed planirane tehnologije. Naravno, ove strategije nisu posvuda jednake.
Radi se o važnoj promjeni u srednjem paleolitiku. U nekim regijama ograničena i oportunistička
eksploatacija prelazi u širu, mobilniju i sezonsku prilagodbu kako srednji paleolitik prelazi u gornji.

Naseljavanje i upotreba prostora

Neki arheolozi smatraju da europska gornjopaleolitička nalazišta imaju kompleksne organizacije
kakvih nema u srednjem paleolitiku jer se sastoje od :
1) brojnih dobro definiranih struktura
2) ognjišta
3) jama za pohranu
4) različite upotrebe naseljenog prostora.

Ipak, dokazi o strukturama, uključujući ostatke koliba, kamenih popločenja i zidova su prisutni
na europskim neandertalskim nalazištima (pa i onim ranijima). Ognjišta su rijetka, ali očita na
musterijenskim nalazištima od Portugala do Izraela. Na nalazištu Lazaret iz Rissa postoji jasan
dokaz o strukturi koju je radio čovjek. Nađeni su brojni kameni zidovi u europskim musterijenskim
pećinama iz Würma te su ustanovljene i privremene strukture na ulazima u pećine, kao i na
otvorenijim prostorima.
U šatelperonijenu su kamena ognjišta na neandertalskim nalazištima puno češća.
Neandertalska nalazišta na Levantu (pr. pećina Kebara) i druga kasna srednjopaleolitička nalazišta
povezivana s neandertalcima (pr. pećina Hayonim) sadržavaju brojna ognjišta u središnjem dijelu.
Postoje jasni dokazi o različitim upotrebama ovih i drugih srednjopaleolitičkih prostora i struktura
za stanovanje.
Ipak, činjenica je da se gornjopaleolitička nalazišta razlikuju od srednjopaleolitičkih u važnim
aspektima : TEHNOLOGIJE I PROIZVODNJA ALATKI nisu iste. Za spoznajno pitanje je važna
odsutnost učinkovitih dugotrajnih tehnologija za pohranu hrane u europskom srednjem paleolitiku
(osim sezonskog zamrzavanja) i njezin utjecaj na strategije naseljavanja. Razvoj ovih tehnologija je
bio važan element u prilagodbama Europljana u gornjem paleolitiku. Oni su važan element u
razvoju strategija baziranih na potrazi preko velikih područja sa visokom sezonskom mobilnošću.
Ova promjena se nije dogodila brzo i ništa se naglo u ponašanju nije dogodilo.

Alatke

8
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

Alatke su postale vrlo važne u istraživanju kognitivnih sposobnosti neandertalaca. Neki

arheolozi sumnjaju da su neandertalci imali sposobnosti za izradu gornopaleolitičkih alatki zbog
složenosti njihove izrade, ali dokazano je da proizvodnja čak i najjednostavnijih musterijenskih
odbojaka zahtjeva određene sposobnosti i vještine izrade. Simek tvrdi da postoji gotovo identičan
broj koraka u izradi srednjopaleolitičkih i gornjopaleolitičkih alatki. Alatke za koje se smatra da su
iznad sposobnosti izrade neandertalaca (pr. sječiva odbijena od prizmatične jezgre, obrađene kosti i
rogovi) su prisutne kroz cijeli srednji paleolitik te u šatelperonijenu. On tvrdi da je ideja po kojoj
ograničeni broj tipova alatki ukazuje na ograničene mentalne sposobnosti osoba koje su ih izradile
netočna.
Binfordu je osnova za proučavanje neandertalskih kognitivnih sposobnosti bilo pitanje jesu li
njihove alatke izrađivane sa prethodnim planiranjem, ponovnom obradom i uporabom. On tvrdi da
su neandertalci izrađivali alatke po potrebi i zato se raznolikost tipova alatki može objasniti
njihovom funkcijom, a ne kao oznaka individualnog, obiteljskog ili grupnog identiteta (što je
uobičajena interpetacija u gornjem paleolitiku). Ova ideja vodi do interpretacije da neandertalci nisu
imali mogućnost predviđanja ili korištenja budućeg vremena.
Ipak, postoje činjenice koje pobijaju ovu interpretaciju :
 istrošenost rubova na brojnim musterijenskim alatkama (dokaz da su se koristile duže
vrijeme)
 sirovinski materijal za izradu alatki često je bio sa udaljenih područja od neandertalskih
nalazišta, a alatke izrađivane od tog materijala su bile ponovno obrađivane puno češće nego alatke
od lokalnog materijala. Genesta tvrdi da su neki izvori artefakata puno dalje od godišnjeg područja
kretanja neke grupe koja nije imala saonice ili neko drugo prijevozno sredstvo, što upućuje na
prisutnost široko rasprostranjenih mreža razmjene.
Ponovna obrada uzrokuje zanimljivu proturječnost. U La Cotti na Kanalskom otoku Jerseyu je
pronađeno 2000 ponovno obrađenih odbojaka na malom prostoru, ali se samo jedan refittingom
mogao povezati sa jezgrom od koje je bio odbijen. Dibble je dugo tvrdio da srednjopaleolitička
nalazišta imaju vrlo malo tipova alatki te da zato nedostatak standardizacije ukazuje na ograničene
spoznajne sposobnosti. Pojava mnogo različitih tipova standardiziranih alatki je uzrokovana
mehaničkim faktorima i stalnom upotrebom ponovno obrađenih alatki koje tijekom svog
funkcionalnog života postaju sve manje i manje. Stringer i Gamble tvrde da je znatan broj ponovnih
obrada u La Cotti bio potreban zbog podizanja razine mora što je učinilo izvore sirovinskog
materijala rijetkim na otoku. Ako nema planirane izrade, ponovne obrade i upotrebe i ako su alatke
izrađivane po potrebi, onda je interpretacija ponovne obrade kriva te postoje mnogi različiti
standardizirani tipovi alatki. Ako nema standardizacije jer je ograničeni broj oblika alatki unaprijed
planiran i ponovno obrađivan i korišten kroz duža razdoblja, onda je kriva interpretacija o
nemogućnosti predviđanja.
Argument da neandertalci nisu spoznavali etničke različitosti se temelji na ideji da raznolikosti
u musterijenskim alatkama ne pokazuju oznake stila (što se pretpostavlja da bi bila oznaka
etničkog). Ovo se povezuje sa njihovom nesposobnošću formiranja obiteljskih zajednica jer se
smatra da nisu imali sposobnosti shvaćanja budućih vremena. Neki arheolozi ističu da se

9
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

srednjopaleolitičke industrije definiraju na temelju tehnologije i stalnim promjenama u tipovima

alatki koje se spremno tumače da ukazuju razlike u funkciji alatke. Gornjopaleolitičke industrije se
tumače na osnovi specifičnih TIPOVA ALATKI (pr. koštani šiljak sa rascijepljenom bazom) koje se
koriste kao oznake kultura. Ovdje postoji jasan kontrast u različitostima stilova jer su korištene
definicije gornjopaleolitčkih industrija. Musterijen se krivo tumači kao industrija čije se varijacije
temelje samo na razlikama u funkciji i dostupnom sirovinskom materijalu.
Neandertalci nisu u povoljnoj situaciji – ili nedostatak varijacija u njihovim kulturama pokazuje
da nisu poznavali etničke različitosti i time nisu bili moderni ili prisutnost varijabilnosti u njihovim
kulturama pokazuje da nisu bili preci orinijasijenskih ljudi i, dakle, nisu bili moderni.
Ističe se postojanje zasebnih srednjopaleolitičkih kulturnih zona koje se temelje na razlikama u
alatkama :
1) levantska musterijenska (zapadna Azija)
2) aterijska (sjeverna Afrika)
3) musterijenska sa bifacijalnim alatkama (srednja i istočna Europa)
4) musterijenska sa ašelejenskom tradicijom (zapadna Europa).
Ove zone «ukazuju na zajedničke sustave komunikacija i područja mobilnosti unutar velikih
grupa». Teško je opisati musterijenske varijacije različitim terminima od onih kojima se opisuju u
gornjem paleolitiku (barem što se tiče geografskih razlika).

1.6. Simbolika

Dokazi o simboličkom ponašanju su prisutni u neandertalskim ukopima i upotrebi umjetnosti i

ukrasnih predmeta. Najvažnije pitanje simbolizma srednjeg paleolitika je jesu li neandertalci
pokapali svoje mrtve. Iako se mnogi ne slažu, postoje brojni dokazi o namjernim ukopima. Činjenica
je da postoji vrsta dvostrukog standarda kada se govori o srednjopaleolitičkim ukopima (Belfer –
Cohen i Hovers su istaknuli u svojoj usporedbi musterijenskih i natufijenskih ukopa na Levantu da
se mnogi izraelski ukopi ranih obrađivača zemlje u holocenu ne bi tretirali kao ukopi da su bili
korišteni srednjopaleolitički kriteriji). Očito je da su neandertalci predmet rigoroznog istraživanja
zbog svoje drugačije pojave.
Način ukopa je važan za pitanje društvene stratifikacije. O tome se teško raspravlja zbog rijetke i
često privremene prirode neandertalskih prebivališta. Smatra se da mnogi neandertalski ukopi
sadržavaju grobne priloge (primjerice, u većini slučajeva posmrtni darovi su prilagani muškarcima,
a ne ženama, što bi davalo dokaze o stratifikaciji temeljenoj na spolu). Namjerni ukopi sa grobnim
prilozima su prisutni kroz cijeli srednji paleolitik.
Drugi aspekt simboličnog ponašanja je korištenje osobnih ukrasnih predmeta i izražavanje
umjetnosti (ona sigurno nema utilitarnu funkciju, već joj je cilj estetsko ili emocionalno
zadovoljenje). Sigurno je da se osjećaj za estetsko razvio puno prije neandertalaca. Nefunkcionalni
fosili (pr. zubi morskih životinja) su se čuvali i nosili na velike udaljenosti. Neki smatraju da
prisutnost nefunkcionalnih predmeta ukazuje na potencijalnu simboličnu važnost.

10
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

Osobni ukrasni predmeti su očiti primjeri estetskih izražaja. Oni mogu biti potencijalne oznake
složenog jezika (sredstvo komunikacije ili razmjene informacija), mogu identificirati porijeklo ili
grupnu pripadnost vlasnika te mogu predstavljati ili identificirati osobe koje nisu prisutne. Nema
načina na koji bi se mogla dokazati teza o jeziku (osim anatomskih istraživanja koja pokazuju da su
neandertalci mogli govoriti kao moderni ljudi). Umjetnost i osobni ukrasni predmeti nam daju
indirektan uvid jer dijele slične kognitivne preduvjete potrebne i za upotrebu jezika (najvažnije
anatomske prilagodbe na jezik ne mogu biti sačuvane u fosilnim ostacima jer se nalaze u mozgu).
Postoje dokazi i o ukrašavanju tijela u kontekstu donjeg i srednjeg paleolitika. Ovo uključuje
probušene zube (vjerovatno za izradu ogrlica ili amuleta) te druge perle i privjeske, ali i komade
pigmenta (poput crvenog okera i crnog mangana) koji su se mogli koristiti za bojanje kože.
Ukrašavanje tijela, što je sugerirano u sloju 2 u Olduvaiu te kasnije u Terri Amati, mogla se
prakticirati kroz cijeli pleistocen. Ostaci crvenog i žutog okera i crnog managana su prisutni na
mnogim nalazištima u obliku praha i kratkih štapića za koje se čini da su se trljali na mekanu
površinu (dekoracija ljudske kože, omekšavanje i bojanje ljudske kože).
Nije upitno povezivanje umjetnosti sa ljudima koji nisu bili neandertalci i sa ljudima koji su
naslijedili neandertalce. Špiljska umjetnost u obliku petroglifa u Australiji datira se između 36 000 i
43 000 godina, a ljudske figurine iz Berekhat Rama pripadaju izraelskom ašelejenu (procjenjuju se
na starost veću od 230 000 godina). U ašelejenskim slojevima u Pech de l'Azéa u Francuskoj
nađeno je volovsko rebro sa brojnim urezima.
Brojni obrađeni i ukrašeni predmeti se pripisuju srednjem paleolitiku. U Mađarskoj (Tata) je
pronađena mamutska kljova sa urezom starim oko 100 000 godina koji je bio prekriven crvenim
okerom. Primjeri ureza na kamenu postoje na nalazištu La Ferrassie (kamen je prekrivao dječji
grob) te je nađen ulomak kosti s urezima iz groba odrasle žene. Mnogi sumnjaju da se ovdje radi o
srednjopaleolitičkoj umjetnosti.
Neandertalci gornjeg paleolitika su stalno izrađivali ovakve predmete(šatelperonijen se pripisuje
neandertalcima).Čak i skeptici uključuju šatelperonijen u kontekst gornjopaleolitičke umjetnosti
zajedno sa ostalim industrijama tog perioda. U šatelperonijenskim slojevima Arcy-sur-Curea
pronađeni su izrezbareni i izbrazdani lisičji i jelenji zubi, obrađene ptičje kosti, oblikovane i
ukrašene perle te mnogi drugi predmeti. Vjeruje se da se ova industrija razvila iz prijašnje
regionalne musterijenske, ali je ona očito gornjopaleolitička po svojoj tehnologiji i ustanovljenim
određenim «tipovima alatki»(ovo su elementi za definiranje europskih gornjopaleolitičkih industrija
jer postoji pretpostavka da su ovi tipovi alatki oznake etničkoga). Znanstvenici koji takve
sposobnosti ne žele pripisati neandertalcima predlažu da je pronađeni materijal na njihovim
nalazištima produkt razmjene predmeta ili imitacije «sposobnijih» susjeda. Drugi smatraju da je
pojava ovakvog tipa izražavanja direktan dokaz o postojanju određenih kognitivnih i jezičnih
sposobnosti. Primjerice, Marshack tvrdi da ovakvo ukrašavanje rezultira simboličkim artefaktima
koji se mogu interpretirati samo unutar kulturnog kompleksa. On tvrdi da su ovakvi predmeti
dokaz o razvijenim kognitivnim sposobnostima neandertalaca (koje su usto povezane su
korištenjem ljudskog jezika).

11
 Zašto neandertalci nisu moderni ljudi?

1.7. Kako definirati modernost?

Tijekom zadnjih dvadeset godina se ustanovilo da zapravo nema nikakvih indikacija modernog
ponašanja u nijednoj ranoj populaciji koje se smatraju anatomski modernima. Nema arheoloških
dokaza da su bilo koje od tih ranih populacija imale naprednije sposobnosti ponašanja koje bi
trebale karakterizirati moderne ljude i koje uzrokuju kasniji procvat njihovih kultura.
Do danas nije postignut dogovor oko definicije modernosti . Ovaj problem je središte cijele
kontroverze oko porijekla modernih ljudi. Problem kod predloženih definicija je što one, osim što
isključuju arhaične vrste, isključuju i neke pripadnike suvremenih populacija.
Bilo je neuspješnih pokušaja definiranja modernog čovjeka na temelju morfologije (izgleda). Day
i Stringer su predložili anatomsku definiciju koja bi se mogla primijeniti na fosilne ostatke. Ta
definicija je sadržavala kombinaciju karakteristika(pr.visoko čelo,zaobljena lubanja itd.). Problem je
nastao jer se nisu usredotočili na jedinstvene karakteristike zajedničke svim ljudima te nisu uzeli u
obzir opseg varijacija modernih ljudi kako bi došli do kriterija određivanja vrste kao cjeline, nego su
se uglavnom koncentrirali na nalaženje kriterija koji bi odijelili fosilnog neandertalca od modernog
čovjeka. Njihova definicija je pokazala da europski neandertalci zasigurno nisu bili moderni, ali je
ona isključivala i australske Aboridžine.
Dva su problema definiranja modernosti:
1) Nemamo definiciju koja bi omogućila ustanovljavanje modernosti u fosilnim ostacima.
2) Upitno je je li takva definicija uopće moguća.
Neki arheolozi gledaju na modernost kao na stožac: baza je najšira i ona uključuje sve ljude
današnjice(sa svim varijacijama i specifičnostima unutar vrste) te se ona smanjuje prema vrhu, kao
što se smanjuje i broj modernih karakteristika što idemo dublje u prošlost. Smatraju da značenje
modernoga mora obuhvaćati i puno arhaičnoga.
Važnije od problema definicije modernosti je shvaćanje evolucijskih procesa koji su doveli do
nje. Ona nije sustav anatomskih obilježja, već je ona posljedica promjena u ponašanju. Stvaraju je
nove odlike u ponašanju, ona nastaje njihovom interakcijom i različita je u svakoj regiji.

1.8. Neandertalci – ljudska vrsta

Važno je naglasiti da se razvoj prema modernom ponašanju nije morao nužno dogoditi naglo i
da nije odjednom došlo do pojave kompleksa koji je sadržavao složeni jezik, razvijene spoznajne
procese, apstraktnu umjetnost i simboliku i pojavu pravih obitelji, i to sve u zadnjih 25 000 godina.
Da bi razumjeli proces evolucije, moraju se istražiti individualni elementi koji se sjedinjuju diljem
svijeta u kasnom pleistocenu. Većina znanstvenika smatra da su se ujedinili na početku gornjeg
paleolitika, što bi značilo da su neandertalci imali razvijeni kognitivni i jezični potencijal i da zato ne
postoje prepreke koje bi ih spriječile od usvajanja mnogih tehnoloških osobina koje se mogu
interpretirati kao obilježja modernih populacija.

12