Table of Contents

TRIJUMF VREMENA
PROLOG
1. NOVA ZEMLJA
2. NOVA MAGELLANIS
3. RAĐAONICA VREMENA
4. FABR SUITHE
5. DŽ IHAD
6. OBJEKT 4101 ALEPH NULA
7. SREDIŠ TE METAGALAKTIKE
8. TRIJUMF VREMENA
 Naslov izvornika
James Blish CITIES IN FLIGHT
THE TRIUMPH OF TIME
Copyright © 19588 by James Blish
Prva za hrvatsko izdanje IZVORI, 2008.
Ćiuj rajtoj rezervitaj

Nakladnik
IZVORI

Lektura i korektura
Jasna Paunović

Grafička priprema IZVORI

ISBN 978-953-203-342-7 (cjelina)
ISBN 978-953-203-401-1 (knjiga četvrta)

CIP zaspis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Zagreb, srpanj 2013.

 JAMES BLISH

knjiga četvrta

TRIJUMF VREMENA
Preveo
Stanislav Vidmar
 PROLOG
...I tako smo vidjeli da Zemlja, planet poput ostalih uljuđenih svjetova, čija se povijest
tijekom milijarda godina odigravala unutar njene atmosfere i koja je lokalne svemirske
letove s ljudskom posadom započela približno tijekom 1960-ih godina, diljem Galaktike nije
bila važna sve do otkrića generatora gravitronske polarnosti godine 2019. Zemljini su
kolonisti prvi put došli u dodir s Veganskom samovoljom godine 2289. kada je i započelo
suparništvo između ove dvije velike civilizacije, od kojih je jedna polagano propadala dok
se druga ubrzano razvijala, što je dostiglo vrhunac Bitkom kod Altaira 2310. godine, prvim
okršajem poznatog Veganskog Rata. Nekih 65 godina kasnije Zemlja je lansirala prvi grad iz
velike svemirske flote takozvanih ‘OkijaJ koji će naposljetku zavladati Galaktikom na duže
razdoblje, pa je 2413. dugi rat protiv Vegana završen opsadom same Vege u Bitci utvrda.
Kasnije uništenje Veganskog sustava što ga počinila Treća kolonijalna ratna flota pod
zapovjedništvom admirala Aloisa Hrunte ponukalo je Zemlju da optuži vlastitog admirala in
absentia za okrutnosti i pokušaj genocida. Slučaj je ispitao Kolonijalni sud, također in
absentia optuženog; Hrunta je proglašen krivim, ali je on odbio presudu. Pokušaj njegova
dovođenja na silu objelodanio je po prvi put da se Treća kolonijalna ratna flota gotovo u
cijelosti odmetnula na njegovu stranu, što je godine 2646. dovelo do Bitke kod BD
4o°404B’. Obje strane su pretrpjele teške gubitke, ali bez drugih posljedica, pa se Hrunta
zatim proglasio Carem svemira - bila je to prva od mnogobrojnih sličnih beznačajnih
‘imperija! koje su se širile po rubovima područja pod vlašću Zemlje tijekom takozvanih
Praznih godina. Službeno, ovo je razdoblje započelo 2522. godine slomom lokalne
zemaljske vlade - takozvane Birokratske države koja datira od 2105. - što je nakon kratkog
policijskog međuvlašća omogućilo razvoj velikog broja gradova u stvarnoj anarhiji, stanju
koje je vrlo pogodovalo umnožavanju trgovačkih putova diljem poznatih i nepoznatih
područja unutar Galaktike.
Već smo raspravljali o slomu Hruntanskog carstva pod njegovom vlastitom težinom i
konačnom suzbijanju njegovih ostataka ponovnim upadom zemaljske policije u razdoblju
između 3545. i 3602. godine. Taj relativno beznačajni dio Zemljine povijesti nismo naglasili
zbog njegove neobičnosti, već zbog tipične balkanizacije Zemljine službene moći tijekom
tog razdoblja kad je njena stvarna moć naveliko rasla. Naša rasprava o povijesti jednog od
Oki-gradova, New Yorka, N. Y., koji je svoj let svemirom započeo godine 3111, što se većim
dijelom poklopilo s povijesti Hruntan-skog carstva, može poslužiti za usporedbu kako bi se
bolje uočila razlika u ponašanju Zemlje prema ova dva njezina potpuno različita djeteta,
carevinom i Okiji-ma, a povijest je potvrdila mudrost takvog izbora. Jer Okiji su,
zahvaljujući svojim dalekim putovanjima, Galaktiku učinili zemaljskim vrtom tijekom
relativno dugog razdoblja cijele Galaktičke povijesti.
Međutim, službeno proglašeni mrtvima, običaji i kulture ipak su našli načina za ponovno
buđenje još dugo nakon njihova predviđena pokopa. Jasno, ponekad su to samo refleksni
trzaji; primjerice, iako se sa sigurnošću može tvrditi da je pompozno urušavanje zemaljske
civilizacije započelo u doba bitke u Akolitskom zvjezdanom jatu 3905. godine, otkrivamo da
se samo pet godina kasnije akolitski namjesnik, poručnik Lerner, proglasio carem svemira.
No akolitsku flotu, već prilično uzdrmanu sukobom s Okijima u nakupini, uništila je, čim je
stigla godinu dana kasnije, zemaljska policija, a samoproglašeni car Lerner umro je iste
godine u nekom zabitom kutku planeta Murphy od prevelike doze marihuane. Na širem
planu, bitka kod Zemlje 3913. godine, u kojoj se Zemlja našla suočena s jednim od vlastitih
Oki-gradova, bila je obilježena neočekivanim uskrsnućem Veganske strahovlade, čija je
tajno sagrađena orbitalna tvrđava nakon dugog lutanja svemirom odabrala baš taj trenutak
za zadnji pokušaj preuzimanja vlasti u Galaktici. Njena pogreška je bila ponavljanje u
malom čitave pogreške
Veganske strahovlade koju je unatoč nadmoćnog naoružanja ponavljala u svim sukobima sa
Zemljanima, mnogo boljim šahovskim majstorima od njih. Vegani su u pravilu predviđanje
prepuštali kompjutorima, kojima je nedostajala sposobnost većih intuitivnih iskoraka, kao i
odlučnost njihove provedbe.
Oki-grad koji je u igri domišljanja nadigrao vegansku orbitalnu tvrđavu, a grad koji smo
promatrali, New York, toliko je otišao ispred svoje civilizacije da je 3978. godine napustio
Galaktiku i krenuo prema Velikom Magellanovom oblaku. Iza sebe je ostavio Zemlju koja je
3976. godine prestala biti galaktička sila svojom krivnjom usvajanjem takozvanog Proglasa
protiv Okija. lako je planet Magellanovog oblaka koji je New York kolonizirao 3998. godine,
već sljedeće, 3999. godine kršten Novom Zemljom, odlazak Zemlje sa zvjezdane pozornice
započinje ranije - još 3976. Tada su već počinjali pristizati iz jednog od najvećih i najljepših
zvjezdanih jata Galaktike, kuglastog jata u zviježđu Herkul, prvi radoznali pipci neobične
civilizacije zvane Herkulova Mreža, predodređene za četvrtu veliku civilizaciju Mliječne
staze. I ponovno je civilizacija koja je s povijesnog gledišta morala biti proglašena mrtvom
odbila biti pokopana. Bilo je suđeno da pritajeni, nezaustavljivi rast Herkulove Mreže
unutar samog srca Galaktike zaustavi potpuno prevratnička, potpuno sveobuhvatna fizička
propast, sada poznata kao Ginnangu prekid; iako je prava zasluga Herkulove Mreže to što
još postoje zapisi galaktičke povijesti prije te katastrofe i što smo na taj način održali vezu s
prošlošću svemira, gdje u njenim ranijim ciklusima nije dolazilo do takvih prekida, moramo
s ne malim zaprepaštenjem primijetiti iznenadno i značajno pojavljivanje Zemljana u tom
bezvremenom trenutku kaosa i stvaranja te njihov nagli odlazak s pozornice, iz uloge koju
su napisali za sebe u toj sveopćoj drami.
Acreff Monales:
"Mliječna staza: portreti pet kultura"
1. NOVA ZEMLJA
Sljedećih godina John Amalfi bi se povremeno zaprepastio što u svemiru postoji nešto
starije od njega, a nerazumnost zaprepaštenja tako očitom istinom još ga je više čudila. Taj
tjeskobni osjećaj starosti, mrtvog tereta tisuća godina naslaganih na njegova pleća, bio je
sam po sebi pokazatelj svega onoga što nije bilo u redu s njim - ili, kako je on radije mislio,
onoga što nije bilo u redu s Novom Zemljom.
I tako je potišten lutao olupinom grada napuštenom nakon slijetanja, a koja je predstavljala
organizam više tisućljeća stariji od njega i koji se sada pretvorio -što je i odgovaralo takvoj
starini - u obično mrtvo truplo. Bilo je to zapravo mrtvo truplo čitavog jednog društva, jer
na Novoj Zemlji više nitko nije razmišljao o gradnji svemirskih gradova ili nekom drukčijem
nastavku okijskog skitničkog života. Članovi izvorne posade grada, raštrkani na Novoj
Zemlji među domorodcima, vlastitom djecom i unucima, sada su na cijelo to proteklo
razdoblje gledali s nekim bezličnim, maglovitim gađenjem i sigurno bi odbacili i samu
pomisao o povratku na to, ako bi netko lošeg ponašanja to uopće i spomenuo. Što se tiče
drugog i trećeg nara- staja, oni su dane Okija poznavali samo kao povijest, a olupinu letećeg
grada kojim su njihovi predci stigli na Novu Zemlju promatrali su kao čudesno, nezgrapno i
zastarjelo čudovište, jednako kako bi pilot starinske atmosferske letjelice promatrao još
stariju galiju u nekom muzeju.
Izgleda da više nikoga osim Amalfija nije zanima lo što se dogodilo skupini Okija koja je
ostala tamo u rodnoj Galaktici Mliječnoj stazi, čiji su oba Magellanova oblaka bili sateliti.
Otkriti što se tamo događa bila bi gotovo nemoguća zadaća. Iz rodne Galaktike je doduše
dopiralo bezbroj svih mogućih emisija koje su se mogle uhvatiti, kad bi netko imao volje to
učiniti, ali od kolonizacije Nove Zemlje proteklo je toliko vremena da bi slaganje tih poruka
u smislenu cjelinu tražilo godine rada i timove stručnjaka, ali takav besplodan i u biti
nostalgičan pothvat ne bi naišao na ničije zanimanje. Zapravo je Amalfi došao u grad s
nejasnom zamisli da čitav taj posao prepusti Gradskim Očima, toj golemoj banci strojeva za
obradu i čuvanje podataka u koju su bile ugrađene sve one tisuće rutinskih postupaka
potrebnih za rješavanje tehničkih, operativnih i organizacijskih problema grada tijekom
njegova leta. Amalfi nije znao što bi učinio s takvim podatcima, bude li uopće došao do njih;
u svakom slučaju one vjerojatno nisu bile zanimljive bilo kojem Novozemljaninu, osim,
možda, kao tema polusatnog razonodnog brbljanja.
Naposljetku, Novozemljani su bili u pravu. Veliki Magellanov oblak udaljavao se od rodne
Galaktike brzinom od preko tri stotine kilometara u sekundi - to je bilo zanemarivo malo, za
čitavih godinu dana prelazio je udaljenost tek nešto veću od promjera osrednjeg planetnog
sustava, ali je simboliziralo novi životni stav Novozemljana. Njihovi pogledi bili su uprti
naprijed, daleko od te pradavne povijesti. Daleko veće zanimanje je zavladalo za novu, koja
se pojavila u međugalaktičkom prostoru negdje iza Malog Magellanovog oblaka, nego za
cjelokupni sustav rodne Galaktike, iako je ona tijekom nekih godišnjih razdoblja prekrivala
noćno nebo od jednog do drugog horizonta. Jasno, još je bilo svemirskih letova, jer je
razmjena s drugim planetima unutar te male satelitske galaktike bila neophodna; najveći
dio trgovine odvijao se uz pomoć golemih teretnih letjelica, a postojao je i određeni broj
većih cjelina, kao što su primjerice procesna postrojenja, za čije su pokretanje još bili
potrebni generatori gravitronske polarnosti ili ‘spinska polja! No uglavnom se išlo na
razvijanje lokalnih samodostatnih gospodarstava.
Dok je pripremao Gradske Oce za analizu milijuna poruka emitiranih s rodne Galaktike,
sam u negdašnjem uredu gradonačelnika, Amalfi je od Gradskih Otaca slučajno dobio jedan
odlomak iz književnih zapisa čovjeka koji je umro jedanaest stoljeća prije Amalfijeva
rođenja. Možda je pojavljivanje tog neočekivanog odlomka bila tek posljedica procesa
zagrijavanja - kao i ostalim kompjutorima takve starosti i složenosti, Gradskim Očima je
trebalo dva do tri sata kako bi se nakon dužeg razdoblja neaktivnosti počeli ponašati
potpuno normalno - a možda su i Amalfijevi prsti, koji su zadržali svoj uvježbani
automatizam i nakon svih tih godina, bili mudriji od njega samog pa su i bez njegova
svjesnog učešća u problem ugradili i elemente onoga što ga je najviše uznemiravalo: same
Novozemljane. U svakom slučaju, navod je bio sasvim primjeren:
"Ako je to sam plod pobjede, reći ćemo: ako su čitave generacije ljudi patile i davale žrtve;
ako su proroci i mučenici pjevali na lomačama, a svete suze prolivane samo da bi vrsta tako
beživotnih stvorenja očuvala svoje zadovoljne i lagodne živote in saecula saeculorum,
izjavljujemo: čemu sve to, jer u tom slučaju je bolje izgubiti nego dobiti bitku, bolje je na
događaje spustiti zavjesu po završnom činu kako bi posao tako važno započet bio pošteđen
tako ispraznog svršetka."
"Š to je to?" zagalamio je Amalfi u mikrofon. "ODLOMAK IZ DJELA Ž ELJA ZA VJEROVANJEM
WILLIAMA JAMESA, GOSPODINE GRA-DONAČELNIČE."
"Dobro, ali to je nevažno. Navalite na glavni problem. Samo trenutak - je li to iz biblioteke?"
"DA, GOSPODINE GRADONAČELNICE."
"Iz koje je godine to djelo koje ste naveli?" ‘
"IZ 1897. GOSPODINE GRADONAČELNICE."
"Dobro. Isključite to i prebacite se na analitički dio petlje; za to vam ne treba izlazna
naredba."
Kazaljka mjerača protoka je poskočila kad se spoj s bibliotekom na trenutak prekinuo, a
zatim se ponovo spustila. No on još neko vrijeme nije nastavio s planom, već je jednostavno
sjedio i razmišljao o odlomku koji mu je ponudio stroj. Vjerojatno je na Novoj Zemlji još
uvijek živjelo nekoliko nepromijenjenih Okija, ali je on osobno znao samo za Johna Amalfija.
On sam nije osjećao neku posebnu nostalgiju za cijelom tom poviješću koju je proživio, jer
nije mogao zaboraviti da je Nova Zemlja osnovana baš prema njegovim promišljanjima.
Tijekom nekih četiri godine bilo je mnogo stvari koje su mu okupirale misli: otkriće da je
planet, koji tada još nije imao ime, bio istodobno izbjeglički logor i leno propalica i
ozloglašenih razbojnika koji su sebe nazivali Interesnim Međuzvjezdanim Trgovcima - u
Galaktici su bil bolje poznati kao ‘Bijesni psi’ - postavilo je poprilične smetnje naseljavanju,
čije je rješavanje očito moralo biti temeljito - i bilo je. Ali uništenje IMT-a godine 3948. u
bitci na Odvratnoj vrištini ostavilo je Amalfija zadugo bez problema i posla, nakon čega se
on počeo osjećati potpuno nesposobnim prilagoditi se na život u stabilnom i uređenom
društvu. Jamesov citat gotovo je besprijekorno sažeo njegova razmišljanja o Okijima za koje
se nekoć brinuo, a i o njihovim nasljednicima; jasno, iz toga je morao izostaviti domorodce,
koji nakon robovanja Bijesnim Psima nisu znali za nešto bolje i kojima su i problemi
samouprave predstavljali izazov bez presedana.
Dobro je znao da lokalni svemirski letovi nisu nikakvo rješenje. Svi planeti u Oblaku bili s
međusobno vrlo slični, a sam Oblak je u promjeru imao samo 20.000 svjetlosnih godina -
što ga je činilo gotovo savršenim za upravljanje iz jednog administrativnog središta - ali što
je bilo potpuno nevažno čovjeku koji je nekoć bio vodio svoj grad 280.000 svjetlosnih
godina u jednom neprekinutom letu. Naposljetku, njemu nije nedostajao prostor, već sama
nestabilnost, osjećaj da je na putu prema nepoznatom odredištu, nemoćan predviđati kakva
ga čudna iznenađenja mogu čekati na sljedećem planetu.
Problem je bio što mu je dugovječnost sada visjela nad njim poput kletve. Neograničeno
produženje života bilo je preduvjet postojanja društva Okija - jer sve do otkrića antisenexa
u ranim godinama dvadeset prvog stoljeća, međuzvjezdani let bi čak i sa spinskim poljem
bio fizički nemoguć. Radilo se o udaljenostima koja su jednostavno bila prevelika da bi ih
kratkovječni čovjek mogao savladati bilo kojom ograničenom brzinom - ali biti praktično
besmrtan u potpuno stabilnom društvu bilo je isto tako nezanimljivo kao, recimo, biti
trajna žarulja. Amalfi se osjećao kao da su ga jednostavno zavrnuli u njegovo postolje i tamo
zaboravili.
Istina, većina bivših Okija još bi se mogla preobratiti - posebno su oni mlađi, čije je iskustvo
lutanja među zvijezdama bilo dosta ograničeno, iznalazili načina za korisnu uporabu svoje
dugovječnosti: započinjali su velike istraživačke i razvojne projekte kojih se plod nije
mogao očekivati prije sljedećih pet stoljeća. Primjerice, na Novom Manhattanu se jedna
skupina istraživača svom snagom bacila na rješavanje problema antimaterije. Teorijsku
stranu projekta u mnogome je pojačao dr. Schloss, bivši hruntanski fizičar koji je u grad
stigao još 3602. kao izbjeglica u doba širenja Gortskog vojvodstva, zadnjeg preživjelog
polipa iskorijenjenog Hruntanskog imperija. Projekt je vodio relativno mlad čovjek po
imenu Carrel, koji je još nedavno bio kopilot grada i zamjenik upravitelja grada.
Neposredna zadaća projekta, prema Carrelu, bilo je razjašnjavanje teorijske strukture
molekula koje mogu stvoriti atomi antimaterije, ali nije bilo tajna da se većina mlađih u
skupini, uz aktivnu podršku samog Schlossa, nada da će tijekom nekoliko stoljeća stvarno
nastati ne samo jednostavni kemijski spojevi takve temeljne vrste - do toga bi moglo doći
već tijekom nekoliko desetljeća - već vidljiva makroskopska tvorevina od čiste antimaterije.
Na tom nezamislivo eksplozivnom objektu nedvojbeno će pisati, nagađao je Amalfi, budu li
dotad stvorili antimaterijsku boju i nešto u čemu će ga držati, upadljivo upozorenje Noli me
tangere.
Sve je to bilo u redu, ali Amalfi nije bio znanstvenik i nije mogao sudjelovati u tome. Jasno,
mogao se jednostavno ubiti; nije bio neranjiv, nije bio čak ni stvarno besmrtan; riječ
besmrtnost nema smisla u svemiru gdje temeljni zakoni, budući da su sami po sebi
promjenjivi, nikome ne dopuštaju izuzimanje nesretnih slučajeva i gdje život, koliko god
bio dugotrajan, zapravo predstavlja tek lokalno i privremeno prekidanje drugog zakona
termodinamike. No Amalfiju to nije bilo ni na kraj pameti; nije bio tip samoubojice. Osim
toga, nikada se nije osjećao manje umornim, istrošenim i očajnim nego danas; jednostavno
mu je bilo neizmjerno dosadno i bio je previše uvjeren u svoje tisućljeće stare kalupe
razmišljanja i osjećaja da bi mogao živjeti na bilo kojem planetu, unutar bilo kojeg
društvenog poretka, koliko god on bio utopijski; njegovih tisuću godina stalnih prelazaka iz
jedne civilizacije u drugu stvorile su u njemu golemi zamah koji ga je sada, čini se,
neodoljivo vukao prema mlitavom nepokretnom zidu na kojem je pisalo DALJE NEMA
NIŠ TA.
"Amalfi! To ste vi. Trebao sam znati."
Amalfi naglo prebaci prekidač ‘stanka’ i okrene se na stolcu. Odmah je prepoznao glas
čovjeka s kojim je stoljećima blisko surađivao. Često ga je slušao tamo nakon 3500. godine
kad se vlasnik glasa ukrcao u grad kao upravitelj zvjezdarnice: tvrdoglavi, teški čovječuljak
prevrtljivo ugodnog ponašanja, koii nikada nije bio pravi upravitelj zvjezdarnice kakav je
bio potreban gradu, ali koji je često prolazio kroz nevolje dovoljno dobro kako bi spriječio
Gradske Oce da ga prebace u neki drugi grad kad su takve zamjene Amalfijevu gradu još
bile dopuštene.
"Zdravo, Jake" odgovorio je Amalfi.
"Zdravo, John", rekao je astronom dok je radoznalo virio prema uključenoj zapovjednoj
ploči. "Hazletonovi su mi rekli da bih vas mogao naći negdje oko ove stare olupine, ali sam,
priznajem, zaboravio na to kad sam odlučio doći ovamo. Ž elio sam uporabiti računalo, ali
nisam uspio ući u njega - strojevi su uključivali i isključivali svoje veze, povezivali se i
otpuštali poput mnoštva dementnih baletnih plesača. Pomislio sam da je u nadzornu
prostoriju zalutalo neko dijete i da se igra s tipkama. Što ste htjeli obaviti?"
Bilo je to vrlo izravno pitanje, koje Amalfi sve do sada nije postavio ni sam sebi. Čak i samo
razmišljanje o odgovoru kojim bi opisao Jakeu zamisao analize poruka značilo bi njeno
odbacivanje; ne zato što to Jakea uopće ne bi zanimalo, već zato što bi i samom Amalfiju
odgovor bio očito prikrivanje. Rekao je:
"Ni sam ne znam. Poželio sam ponovno vidjeti ovo mjesto. Ž ao mi ga je gledati kako
propada; još uvijek ga smatram dobrim za nešto."
"I jest, svakako" odgovorio je Jake. "Naposljetku, nema kompjutora poput naših Gradskih
Otaca na čitavoj Novoj Zemlji, da i ne spominjemo ostatak Magellanovih Oblaka. Često ih
koristim kad naiđem na nešto stvarno složeno; i Schloss to radi, koliko znam. I još nešto:
Gradski Oci znaju mnogo toga što ovdje nitko drugi ne zna, a poprilično su brzi unatoč svoje
starosti."
"Mislim da bi tu moralo postojati još nešto" rekao je Amalfi. "Grad je bio i ostao snažan;
središnji agregat trajat će još barem milijun godina, a neki od generatora spinskog polja
sigurno su još ispravni - za slučaj ako ikada ponovno otkrijemo nešto dovoljno veliko da
nam zatreba sva potisna snaga koju imamo pohranjenu tamo dolje u njima."
"Zašto bismo?" upitao je astronom, očito ne previše zainteresiran. "Sve je to davna
prošlost."
"Zar zaista? Mislim da tako složeni i savršeni strojevi ne mogu nikada potpuno zastarjeti.
Pritom ne mislim samo na sitno korištenje, poput povremenog obraćanja Gradskim Očima
ili pak čačkanja po agregatu radi malenog dijela njegove ukupne snage. Ovaj grad je
osmišljen za let i, tako mi Boga, trebao bi to i dalje činiti."
"Zašto?"
"Ne znam točno. Možda radi istraživanja, možda zbog poslova kakvim smo se nekoć bavili.
Vjerojatno u Oblaku još ima poslova za čije obavljanje nije pogodno ništa što je manje od
ovolikog stroja - iako dosad očito nismo naišli na takve. Možda bi vrijedilo krstariti u
potrazi za njima."
"Čisto dvojim" rekao je Jake. "Grad je ionako u poprilično jadnom stanju nakon onog sitnog
sukoba s IMT-om, uza sve one projektile ispaljene na nas - a i to što smo ga zatim ostavili
nezaštićenog učinilo je svoje. Osim toga, ako se dobro sjećam, stari generator spinskog
polja u 23. ulici je dokraja pregorio kad smo sletjeli. Sumnjam da bi se grad i pomaknuo kad
biste ga pokušali podignuti, iako bi sigurno dobro zaškripao."
"Nisam ni mislio na podizanje čitavog grada" odgovorio je Amalfi. "Dobro znam da je to
nemoguće. Ali grad je previše profinjen za takvo sitno polje djelovanja poput Oblaka; ima
mnogo toga što bi se moglo s njega skinuti. Osim toga, imali bismo velikih teškoća okupiti
makar i najosnovniju posadu - ali kad bismo mogli aktivirati samo jedan njegov dio, još
bismo ga mogli ponovno podići...!"
"Jedan dio?" upitao je Jake. "Kako to zamišljate dijeljenje grada s granitnim temeljem?
Posebno što on s tim temeljem čini cjelinu. Otkrili biste da se mnogi neophodni sustavi
nalaze u drugim dijelovima grada i da se ne mogu ni odsjeći ni prenijeti. Grad je sagrađen
kao jedinstven sustav."
Jasno, to je bila istina. Amalfi je nastavio: "Ali zamisli kad bi to bilo moguće? Što misliš,
Jake? Bio si Oki nekih pet stoljeća; zar ti to sada ne nedostaje?"
"Nimalo" odgovorio je astronom žustro. "Iskreno rečeno, Amalfi, to mi se nikada nije
sviđalo. Ali jednostavno nisam imao izbora. Smatrao sam vas ludima s tim vašim
jurnjavama po nebu, neprestanim sukobima s murjom, vašim ratovima, razdobljima
gladovanja i svim ostalim stvarima. Ali pružili ste mi izvrsno pokretno mjesto za rad, dobar
pogled izbliza na zvijezde i sustave koje nikada ne bih tako dobro vidio iz neke stacionarne
zvjezdarnice uz pomoć teleskopa i, osim toga, imao sam prehranu. Pa sam bio razumljivo
zadovoljan. Ali upustiti se u takvo nešto sada kad imam izbora? Sigurno ne. Zapravo sam
došao ovamo tek obaviti neke proračune u svezi s onom novom zvijezdom koja se pojavila
tamo neposredno ispred Malog Oblaka; neobično se ponaša - zapravo, radi se o najvećem
teorijskom problemu na koji sam naišao u zadnjih nekoliko stoljeća. Molio bih da me
izvijestite kad završite s radom; Gradski Oci će mi stvarno biti potrebni čim budu na
raspolaganju."
"Upravo sam završio" rekao je Amalfi i ustao sa stolca. Kao da se naknadno predomislio,
vratio se pločama i obrisao naredbene retke upita za problem koji je postavio, jer sada ga je
dobro upoznao i više mu nije bio zanimljiv.
Ostavio je Jakea, koji je zadovoljno mrmljao dok je postavljao svoj problem u svezi s novom,
i besciljno odlutao dolje prema središtu grada, pokušavajući ga prizvati u sjećanje onakvog
kakav je bio nekoć - treperavog i živog poput nekog organizma; ali puste ulice, prazni
prozori, ustajala mirnoća zraka pod plavim nebom Nove Zemlje djelovali su poput
svetogrđa. Čak je i osjećaj sile teže ispod nogu u tom poznatom okolišu izgledao kao
prolazno poricanje razloga i vrijednosti kojima je posvetio veći dio života: udobna
gravitacija, koju je tako lako održavala sama masa, bila je bez neprekidnog prigušenog
zvuka spinskog polja, koje je uvijek ranije - počevši od njegove u zaborav utonule daleke
mladosti - značilo da je gravitacija nešto što je čovjek stvorio i održavao.
Potišten, Amalfi se spustio na ulice grada. Tu se, naposljetku, nadnaravna prirodnost dana
nije izrugivala njegovim sjećanjima koja su grad pamtila kao živo biće. Ali na kraju se ni to
nije pokazalo ništa boljim. Prazna skladišta i hladnjače neprekidno su ga podsjećali da više
ne treba opskrbljivati grad za vjekovna putovanja između planeta; prazne bačve za naftu
šuplje su odzvanjale, čak i ne na njegov dodir, već jednostavno kao odziv njegovih koraka u
prolazu; puste spavaonice bile su prepune onih sablasti koje iza sebe ostavljaju ne oni
mrtvi već još živi i zdravi ljudi koji su, i dalje živi, otišli nekamo živjeti drukčijim životom.
Pomisao na brojnu djecu koja su se množila po Novoj Zemlji, planetu koji je sada pripadao
samo Okijima, jer Okiji sada više nisu morali razmišljati koliko je djece potrebno njihovom
gradu i koliko ih tu može ugodno živjeti, djelovala je kao poruga praznim učionicama koje
su bile sasvim male, što je bilo uobičajeno u Oki-gradovima. A dolje, u podnožju grada,
naišao je na završni znak i simbol nadolazećeg poraza: bile su to stopljene mase dva
generatora spinskog polja koji su se 3944. toliko oštetili pri spuštanju na Spaljenu vrištinu
da se nisu mogli popraviti. Naravno, nakon što su izbacili stare, mogli su izgraditi i postaviti
nove spin generatore, ali takav posao bi potrajao. Na Novoj Zemlji nije bilo pogodnih
remontnih dokova, jer gradovi su izumrli. Kao i odvažnost.
Unatoč tome, u hladnoj polutami spremišta spin generatora Amalfi je odlučio pokušati.

"Ali koga vraga mislite s time postići?" upitao je očajno Hazleton, najmanje već po peti put.
"Mislim da ste izgubili razum."
Nitko drugi se nije usuđivao na taj način razgovarati s Amalfijem; ali Mark Hazleton bio je
Amalfijev gradski upravitelj još od 3301. i dobro je poznavao bivšeg šefa. Profinjen, a težak,
lijen, nagao i ponekad opasan, Hazleton je preživio mnoge pogreške zbog kojih bi Gradski
Oci strijeljali bilo kojeg upravitelja - kao što su to doista i učinili s njegovim prethodnikom -
a preživio je i česta neopravdana Amalfijeva predbacivanja da mu je sposoban čitati misli.
Na Novoj Zemlji sigurno nije bilo ni jednog bivšeg Okija koji je mogao tako dobro shvatiti
sadašnje Amalfijevo duševno stanje, ali ovog trenutka Hazleton to baš i nije najbolje
pokazivao. Hazleton i njegova žena Dee, djevojka s planeta Utopije, koja je u grad stigla
otprilike kad i dr. Schloss, tijekom osvajanja Gortskog vojvodstva - kao da su zaboravili da
je tradicija Okija zabranjivala gradonačelniku ženidbu i potomke te da je Amalfi, kao
gradonačelnik New Yorka još od 3089, bezuvjetno prihvaćao takvo stanje. Posebno mu se
nije sviđalo što su ga okružila djeca njegovog gradskog upravitelja baš sada kad mu je
najhitnije trebao savjet nekoga tko se dovoljno dobro sjećao tradicija da bi mogao
razumjeti zašto bi ih se netko još držao.
Ali jedna od Markovih vrlina bila je sposobnost da se u svojim najsvjetlijim trenutcima
ponaša više kao da je u simbiozi sa sugovornikom nego kao sasvim zasebna osoba. Kad su
djeca pristojno izašla ubrzo nakon večere, Amalfi je znao da su to učinila na Hazletonov
mig. Također je znao da se to nije zbilo zato što je Hazleton makar i nejasno okrivio
prijatelja za zbunjenost u nazočnosti tako brojnih plodova procesa naseljavanja - upravitelj
je jednostavno naslutio da Amalfi želi razgovarati pa je pripremio teren za to, bez ikakve
grižnje savjesti što je time pokvario Deein obiteljski dnevni raspored.
Djeca su optužila za svoj prijevremeni odlazak iz blagovaonice raniji odlazak unučića na
spavanje, iako je Amalfi znao da je okupljanje čitave obitelji za stolom velika svečanost i da
u takvim prigodama svi provode noć u susjednoj zgradi, košnici od spavaonica koju su
Hazletonovi podigli za svoju brojnu obitelj. Trenutno boravište Hazletonovih najvećim
dijelom sastojalo se od goleme zajedničke prostorije u kojoj se samo jelo.
Sada, nakon jela, dok ga je pristojno pozdravljala čitava kolona malih i velikih Hazletona,
Amalfi se primjetno vrpoljio. Čak su i najmlađi morali održati oproštajni govor ovom
velikom čovjeku i predstaviti svoju malenkost; njihovi roditelji su naučili još davno tijekom
vlastitog djetinjstva da gospodin gradonačelnik nema previše slobodnog vremena i ne želi
se zamarati pamteći tko je tko.
Amalfi nije ni pomislio da bi se trebao diviti što su djeca zatomila razočaranje zbog
preranog odlaska, jer nije ni shvatio da su razočarani. Slušao ih je, ali ništa nije čuo. Jedan
dječak, srednje visok, ipak mu je privukao pažnju jer je primijetio da ga dijete neprekidno
gleda još otkad je stigao. Bilo mu je to neugodno. Amalfi je prvo pomislio da je zaboravio
odjenuti nešto od potrebne odjeće ili skinuti s nje neku zaštitu pri pripremi za dolazak. A
kad je to dijete, koje ga je nadalje natjeralo na trljanje brade, ravnanje obrva i provjeravanje
ušiju je li na njima ostao sapunice, naposljetku progovorilo, Amalfi se usredotočio.
"Webster Hazleton, gospodine, i nadam se da ću vas ponovno vidjeti u svezi s važnim
stvarima" rekao je dječak. Izrekao je to kao da je to tjednima vježbao, a pritom se tako
samouvjereno držao da je Amalfi gotovo poželio dogovoriti susret.
Umjesto toga, promrmljao je: "Webster, ha?"
"Da, gospodine. Upisan sam na Veliki popis rođenih kad je Webster zaželio otići."
Amalfi je bio poprilično iznenađen. Bilo je to tako davno! Webster je bio inženjer energetike
koji je bio odabran za napuštanje grada neposredno prije slijetanja na Utopiju, oko 3600.
godine. Jasno, trebalo je proći znatno vrijeme za krpanje praznina u gradskom popisu
imena nakon pogubnog pokušaja zločinačkih gradova da izbjegavaju odredbe svog ugovora
na planetu On i nakon popriličnih gubitaka na gradu zaraženom kugom u prašumi Akolita, a
zatim se rađalo mnogo djevojčica. Ipak, ovom Websteru je trebalo neobično dugo da se
pojavi. Na prvi pogled, nije mogao imati više od četrnaest godina.
Umiješala se Dee. " John, Web se zapravo rodio znatno nakon ukidanja Velikog popisa.
Njemu se jednostavno sviđa što ima svojeg građanskog zaštitnika, kao što je to nekoć bio
običaj - i to je sve."
Dječak je nakratko okrenuo svoje bistre smeđe oči prema Dee, kao da je otpušta iz njihovog
muškog svijeta i jednostavno rekao: "Laku noć, gospodine." Amalfi je zabacio glavu. Nitko
nije mogao otpisati Dee, čak ni sam Amalfi; znao je to; jednom je pokušao.
Svečani ophod se nastavio, a on je ponovno postao odsutan duhom; naposljetku je shvatio
da je ostao zatvoren sam s Dee i Markom - ako se riječ zatvoren mogla pripisati tako
golemoj prostoriji koja je odzvanjala tolikim važnim osobama. Aura snažne prisnosti
lebdjela je oko Hazletonovih i postavljala se između Amalfija i onoga što je pokušavao reći
pa mu je tumačenje bilo neobično isprekidano. Tada ga je Hazleton upitao što očekuje time
postići.
"Postići?" upitao je Amalfi. "Ne očekujem baš ništa. Ž elim ponovno letjeti i to je sve."
"Ali, John" rekla je Dee. "Razmisli malo. Pretpostavimo da uspiješ nagovoriti nekoliko ljudi
iz starog doba da ti se pridruže. Sve to više nema nikakvog smisla. Pretvorit ćeš se u neku
vrstu Letećeg Holandeza koji plovi uklet, koji nikamo ne stiže i ništa ne čini."
"Možda i je tako" rekao je Amalfi. "Ta me slika ne plaši, Dee. Zapravo, pruža mi neku vrstu
perverznog zadovoljstva, ako baš želiš znati. Ne bi me trebao brinuti taj prelazak u legendu;
ako ništa drugo, to bi me ponovno vratilo u povijest. Dalo bi mi ulogu usporedivu s ulogama
koje sam igrao u prošlosti. Osim toga, ponovo ću letjeti, a to je najvažnije. Počeo sam
vjerovati da mi sve drugo više nije bitno."
"A je li vam bitno ono što je važno nama?" upitao je Hazleton. "Takav pothvat bi u prvom
redu ostavio Oblak bez gradonačelnika. Ne znam znači li vam sada to mjesto nešto -
vjerujem da vam je na putu ovamo bilo prilično važno - priznali to sada ili ne, trčali ste za
tim poslom, željeli ga, čak ste izigrali i glasovanje - trebali smo Carrel i ja biti jedini
kandidati za izbor gradskog upravitelja, ali ste uvjerili Gradske Oce da se radi o mjestu
gradonačelnika pa su, prirodno, izabrali vas.
"Ž eliš li ti taj posao?" upitao je Amalfi.
"Tako mi svih zvjezdanih bogova, ne! Ž elim da ga vi zadržite. Pokazali ste zamjetnu
domišljatost da ga dobijete, a ja nisam jedini koji od vas očekuje da ga zadržite. Nitko drugi
se ne trga za taj posao; svi očekuju da izađete na kraj s njim, kao što ste ga i prihvatili."
"Ostali ne trče za tim poslom, jer ne znaju što bi radili kad ga jednom dobiju" odgovorio je
Amalfi nepokolebljivo. "Ni sam više ne znam što bih s njim. U Oblaku, zvanje
gradonačelnika je anakronizam. Već ne znam ni sam kako dugo me nitko nije ništa zatražio,
zatražio da se negdje pojavim ili da budem barem nekako koristan. Držim tu počasnu
funkciju i to je sve. Kao što svi znaju, ti si čovjek koji stvarno vodi ovaj Oblak, a tako i mora
biti. Sada je krajnje vrijeme da vođenje preuzmeš i službeno, kao što si to zapravo već
učinio. Učinio sam sve što sam mogao za dobar početak, a u sadašnjoj situaciji moja
nadarenost je nepotrebna. Na Novoj Zemlji to svi znaju i bilo bi bolje kad bi to glasno
izrekli. Jer, Mark, koliko bi ovo stanje moglo inače potrajati? Po tim tvojim sadašnjim
uvjetima, očito zauvijek. Ovo je novo društvo; zar bih trebao biti njegov nominirani vođa i
sljedećih tisuću godina, a što je potpuno moguće? Tisuću godina tijekom kojih bi novo
društvo nastavljalo cijeniti stare zamisli i način života koje sam predstavljao u doba dok su
još nešto značili. To bi bilo bolesno; to dobro znaš. Ne, ne, krajnje je vrijeme da ti preuzmeš
taj posao."
Hazleton je dugo šutio. Naposljetku je rekao:
"Shvaćam. Zapravo sam i sam na to pomislio nekoliko puta. Svejedno, Amalfi, moram vam
reći da me je taj prijedlog poprilično uznemirio. Vjerujem da bi se pitanje gradonačelnika
sredilo samo po sebi; to nije pravi prigovor. Ali brine me izlaz koji ste odbrali za sebe, ne
samo zato što je opasan - što je istina, ali vama to ništa ne znači, a vjerojatno ne bi trebalo
značiti ni meni - već zato što je nepotrebno opasan."
"Odgovara mojim potrebama" odgovorio je Amalfi. "Ne vidim nešto drugo što bi mi moglo
odgovarati u ovom trenutku. Mark, kad bih vidio, ne bih krenuo, ti to dobro znaš. No, po
svemu sudeći, sada sam po prvi put u životu potpuno slobodan; prema tome, mogu raditi
što god poželim."
Hazleton je potreseno slegnuo ramenima. "Možete" rekao je. "Jedino mogu reći da bih više
volio da ne možete."
Dee je pognula glavu ne rekavši ništa.
Sve drugo je ostalo neizrečeno. To što bi Dee i Mark osobno bili pogođeni ako bi Amalfi
uporno ustrajao na sadašnjoj zamisli, bio je očiti dodatni razlog koji su mogli uporabiti, ali
to nisu željeli. Bila bi to ona vrsta razloga koju bi Hazleton smatrao čistom emocionalnom
ucjenom, posebno što je bila nerazumno snažna. Amalfi mu je bio zahvalan što to nije
potegao. Zašto to nije učinila Dee bilo je mnogo teže shvatiti; bilo je trenutaka kad bi to ona
učinila bez imalo oklijevanja, a Amalfi je vjerovao da je poznaje dovoljno dobro i očekivao je
da će ona to učiniti sada. Ona je dugo čekala stvaranje Nove Zemlje, gotovo otkako je stigla
u grad i sve što bi je ugrozilo sada kad je imala djecu i unuke trebalo bi je natjerati na
korištenje svakog dostupnog oružja; ipak, šutjela je. Možda je stekla dovoljno iskustva i
shvatila da joj čak ni John Amalfi ne može ukrasti čitavu satelitsku galaktiku. Sve u svemu,
ako joj je nešto slično i bilo na umu, nije to ničim pokazala pa je večer u kući Hazletonovih
završila krutom ukočenošću koja je, koliko god ledena bila, ipak bila daleko ugodnija od
onog što je Amalfi očekivao.

Čitavo nastanjeno područje ispred Amalfijevih očiju bilo je prepuno kućnih ljubimaca. Oni
slobodniji poskakivali su i jurili širokim stazama. Neki su se čak usuđivali popeti na
pokretne staze, a unatoč toga što su odmah zatim bježali s njih, te četveronožne životinje
ipak su šetačima predstavljale stalnu i neugodnu prijetnju. Tijekom cijelog dana razuzdani
psi stali bi ispred nepoznatih osoba i režali na njih ili bi skočili i naslonili se prednjim
šapama na njih ako su ih poznavali - a po tome su izgleda svi psi Novog Manhattna znali
Amalfija. Svengali s Altaira IV bili su to u početku tek rijetki primjerci u zoološkom vrtu
letećeg grada, ali su kasnije tijekom programa plodnosti godine 3950. umjetno razmnoženi
u laboratorijima Nove Zemlje i tad je svaka domaćica mogla izabrati bočicu s pupom ili već
izniklim svengalijem. Najčešće su i jedno i drugo završavali i razvijali se uz kućno ognjište;
svengali, ta polu-biljka, polu-životinja, čak i u današnje vrijeme rijedak kućni ljubimac, dao
bi petama vjetra i lovio u polumraku svitanja ili sumraka. Ležao bi nasred puta poput
hladetine i svojim golemim očima promatrao sve što se kreće, sve dok u blizinu ne doluta
nešto dovoljno malo i dovoljno hladno da bi se moglo pojesti. To se na Novoj Zemlji nije
događalo. Dvonožna žrtva bespomoćno bi se kretala prema tom hipnotičkom pogledu sve
dok ne bi nagazila na vlasnika; tada bi svengali postao ljubičast i ispustio mlaz zaštitnog
plina koji je možda na Altairu IV i bio opasan, ali ovdje na Novoj Zemlji izazivao je
ushićenje. Došlo bi do iznenadnog sklapanja prijateljstva, provale pjesme, čak i suza
radosnica, nakon čega bi se uzdrmani svengali odšuljao natrag u kuću na odmor i obično
bio nagrađen hladetinom.
Noću je na prolazima Novog Manhattna bilo mačaka koje su iz potaje hvatale lepršave
ogrtače ili vezice obuće prolaznika. Kroz zrak grada lepršala su i nestajala krupna stvorenja
živih boja: ptice pjevice, ptice kreštalice, glasne i tihe, ali sve su bile nečiji kućni ljubimci.
Bez izuzetka, sve su se Amalfiju gadile.
Kad bi nekamo hodao - a hodao je gotovo posvuda, jer sada više nije bilo zračnih taksija koji
su pripadali gradu - gotovo se čeznutljivo nastojao osloboditi zagrljaja brbljavih građana i
lajavih pasa prije nego što stigne na cilj. Pola stoljeća staro ludilo za kućnim ljubimcima
započelo je odmah nakon slijetanja. Kakvo je to ludilo natjeralo tolike potomke pionira na
uludo trošenje vremena i usvajanje tih prokletih svengalija, Amalfi nije mogao nikako
shvatiti.
Od Hazletonovih do svoje kuće prošao je bez ijednog takvog susreta; umjesto toga, padala
je kiša. Čvršće se zagrnuo ogrtačem i gunđajući požurio prema pravilno četvrtastoj kutiji
svojeg doma nastojeći stići prije nego li oluja navali punom žestinom; kuća i okolno
zemljište bili su zaštićeni s 0,02 postotnim spinskim poljem. Stigao je do prilaza svoje kuće i
stavio ruku na indukcijski prekidač koji je ublažio spinsko polje što mu je omogućilo da uz
prskanje svjetlucavih kapljica prođe na drugu stranu. U kući si je, natočio piće i zastao,
trljajući ruke i ogledajući se po sobi. Kuća je možda djelovala zastarjelo, ali sviđala mu se
takva kakva je, ako mu se već bilo što na Novoj Zemlji moglo sviđati.
"Š to se to događa sa mnom?" pomislio je iznenada. "Naposljetku, tuđi ljubimci me se ne tiču.
Ako se klima sviđa gotovo svima, kakve veze ima to što je ja ne volim? Ako Jake nije
zainteresiran, a ni Mark...!"
Začuo je kako je daleko ugodno mrmljanje izmijenjenih spinskih polja ispod njegovih
stopala na trenutak postalo drukčije; još je netko odlučio svratiti ovamo s kiše. Taj njegov
posjetitelj nikada ranije nije došao do njega u to vrijeme i, zapravo, nikada nije sam došao,
ali je Amalfi nedvojbeno znao tko ga je to pratio do kuće.
2. NOVA MAGELLANIS
"Trebao bi me srdačnije dočekati, Johne" rekla je Dee.
Amalfi nije odgovorio. Spustio je glavu kao bik koji odmjerava svoj cilj, malo je razmaknuo
noge i stavio ruke iza leda.
"Pa, Johne?" ustrajala je Dee blago.
"Ne želiš da ja odem" rekao je otvoreno. "Možda vjeruješ da bi, ako krenem, Mark mogao
odbaciti mjesto upravitelja i Novu Zemlju te poletjeti sa mnom." Dee se polagano kretala i
nesigurno zastala pokraj velikog, dubokog jastuka. "Pogriješio si Johne i u jednom i u
drugom. Imala sam u planu nešto sasvim suprotno. Mislila sam - pa, kasnije ću ti objasniti.
A sada, mogu li dobiti piće?"
Amalfi je nevoljko morao promijeniti položaj, koji mu je, budući tako čvrst, davao snagu da
joj se suprotstavi, da glumi gazdu. "Zar te je onda poslao Mark?" Nasmijala se. "Kralj Mark
šalje me na mnoga mjesta, ali ovo baš i ne bi bilo slično njemu." Gorko je dodala: "Osim
toga, tako se upetljao u skupinu oko GifForda Bonnera da me već mjesecima ne primjećuje."
Amalfi je znao na što cilja: dr. Bonner je bio učitelj, vođa neslužbene filozofske skupine
zvane stohastici;
Amalfi se nije potrudio saznati detaljnije podatke o Bonnerovim načelima, ali je otprilike
znao da je stohasticizam najnoviji od mnogobrojnih pokušaja oblikovanja sveukupne
filozofije, od estetike do etike, s pomoću moderne fizike kao temelja. Logički pozitivizam
bio je samo prvi u nizu; stohasticizam, vjerovao je Amalfi, sigurno neće biti posljednji.
"Primijetio sam da mu nešto u zadnje vrijeme odvlači misli s posla" namrgođeno je rekao.
"Možda bi mu bilo pametnije da proučava učenja Apostola Jorna. Ovog trenutka Božji
ratnici nadziru svih petnaest pograničnih planeta, a pristalica njegovog učenja ima i ovdje
na Novoj Zemlji. Obraća se neotesancima - a bojim se da u zadnje vrijeme ovdje ima sve više
takvih." Ako je Dee to i shvatila kao zagovaranje promjena u školskom sustavu Nove Zemlje,
čije je osnivanje i sama potpomogla, nije to ničim pokazala.
"Možda", rekla je. "Ali ne bih ga mogla uvjeriti, a ne vjerujem da bi to i tebi uspjelo. On
smatra da nema nikakve stvarne prijetnje: on vjeruje, ako je čovjek tako naivan da postane
fundamentalist, onda je previše naivan i za držanje armije na uzdi."
"Oh? Bolje bi bilo da je Mark zamolio Bonnera da mu ispriča o Godfreyu od Bouillona."
"Tko je...?"
"Vođa prvog križarskog pohoda."
Slegnula je ramenima. Možda je samo Amalfi, jedini Novozemljanin koji je rođen na Zemlji,
znao za križarske ratove; oni su nedvojbeno bili nepoznati na Utopiji.
"Ionako nisam došla razgovarati o tome."
Lažni zid se otvorio i iz njega su dolebdjela dva pića. Amalfi ih je dohvatio i pruživši joj
jedno bez riječi, čekao je.
Uzela je čašu, ali umjesto da se zatim zavali u fotelju, kako je to Amalfi već zamislio u sebi,
nemirno je otišla do vrata i tamo otpila prvi gutljaj, kao da bi u svakom trenutku mogla
ostaviti piće i otići.
Nije želio da ga odmah napusti. Ž elio je još malo biti s njom. Bilo je nešto u toj njenoj haljini
koju je odjenula...
Ponovni nastanak mode bio je posljedica vezanosti za čvrsto tlo. Tijekom svih stoljeća
provedenih u letu, kad su oštri zahtjevi preživljavanja grada u svemiru tražili zaposlenost
svih raspoloživih ruku, i muškarcima i ženama bio je dovoljan jednostavan i praktičan
način odijevanja. Sada, kad su bivši Okiji marljivo potvrđivali Franklinov zakon koji govori
da će se ljudi množiti sve do točke prenapučenosti u svakom raspoloživom prostoru, svi su
uludo trošili vrijeme na kućne ljubimce, uzgoj cvijeća i modu koja se mijenjala dok trepneš
okom. Sada, godine 3995. žene su lepršale u prozirnim, svjetlucavim kreacijama sašivenih
od toliko materijala da je čovjek stvarno morao paziti da im slučajno ne nagazi na obrub. Ali
Dee je na sebi imala jednostavni bijeli ogrtač ispod kojeg se nalazila neobično pripijena
cjevasta suknja. Jedini svjetlucavi dio njene opreme bila je traka od nekog prozračnog,
blistavog materijala koja joj je obavijala vrat ispod nabora bijelog ogrtača i zatim padala
među njene još uvijek nježne i blago zaobljene grudi, jednako mladalačke kao onda kad ju
je Utopija poslala na ratnom brodu do New Yorka da zatraži pomoć.
Onda je shvatio. "Dee, izgledaš jednako kao kad sam te prvi put vidio!"
"Stvarno, Johne?"
"Tu tamnu stvar..."
"Cjevastu suknju" ubacila je pomažući mu.
"... sam posebno zapazio kad si došla u grad. Nikada ranije nisam vidio nešto slično. A ni
nakon toga." Suzdržao se i nije spomenuo da ju je tijekom svih tih stoljeća volio, zamišljao
kako se u toj crnoj stvarčici priklanja njemu, a ne Hazletonu. Bi li tijek povijesti bio drukčiji
da je to učinila? Ali zar je mogao učiniti bilo što drugo osim odbiti je?"
"Večeras ti je dugo trebalo da to primijetiš" rekla je. "Spremila sam je posebno za ovu večer.
Zamorilo me sve to lepršanje i poigravanje tijekom cijele godine. Vjerojatno sam još uvijek
u duši Utopijka. Više volim ozbiljniju odjeću, jake ljude i umjereno težak život." Očito mu je
pokušavala nešto reći, ali on je još uvijek lutao.
Uz to, situacija je stvarno bila nemoguća. Nije bio naviknut raspravljati o modi sa ženom
najstarijeg i najboljeg prijatelja u vrijeme kad su svi mudri pioniri diljem planeta u svojim
krevetima. Samo je rekao: "Baš je lijepa."
Na njegovo zaprepaštenje, rasplakala se. "Oh, nemoj biti tako mlitav, Johne!" Spustila je
čašu i rukom krenula prema ogrtaču.
"Dobro, Dee." Amalfi je odmaknuo ogrtač izvan njenog dohvata. "To tvoje ‘kralj Mark’
zvučalo je prilično grubo i mrzovoljno. Kako bi bilo da lijepo sjedneš i ispričaš mi o čemu se
zapravo radi?"
"Ž elim krenuti s tobom, Johne. Nećeš morati biti gradonačelnik New Yorka, stara pravila
neće te vezati ako sada podigneš grad. Ž elim... želim..."
Kao da su tjedni prošli otkad ju je uspio natjerati da iznese tu svoju želju. Nakon tog
nesretnog početka govorili su bez prekida. Kad je do njegove oprezne i ponosne glave
prodrlo da poruka za kojom su sva njegova osjetila vapila od trenutka njenog dolaska nije
samo sanjarenje iz ledene prošlosti, već topla stvarnost, obuhvatio ju je u mislima pa su
dugo šutjeli. Ali zatim su riječi navalile i nisu ih mogli zaustaviti. Podsjećali su jedno drugo
kako je moglo biti i kako je u nekim situacijama stvarno i bilo. Zaprepastio se kad je otkrio
da je u svoj dom makar na kratko primala svaku družicu na koju je on bacio oko tijekom
godina koje je službeno proveo u celibatu. Na položaju prve dame Nove Zemlje, u tim
godinama intenzivnog obiteljskog života, mogla je istodobno uposliti dvadeset dvorkinja
bez da privuče neželjenu pažnju, isto onako kako je lansirala svaku novu modu i mnoge
druge ludosti koje su od Nove Zemlje učinile ono što jest. Jednostavno mu nikada nije palo
na pamet da se Dee zapravo užasno dosađivala.
Ali ispričala mu je cijelu povijest tog nezadovoljstva, čak i više nego što je želio čuti.
Prepirali su se poput luckastih mladih ljubavnika - osim što je njihova prva i najgora
prepirka nastala nakon što mu je ponudila nešto što bi ga ranije oduševilo da ju je čuo iz
njenih usta.
"Johne" rekla je, "zar me nećeš odvesti u krevet?"
Srdito je raširio ruke. "Nisam uopće siguran želim li odvesti u krevet Markovu ženu. Osim
toga" dodao je, znajući koliko je bio grub, "uzimala si što si htjela. Odvukla si svaku ženu
koju sam odabrao u zadnjih pola milenija. Vjerujem da bih ti u stvarnosti dosadio kao i sve
ostalo."
Njihovo pomirenje nije sličilo pomirenju mladih ljubavnika; više je sličilo na povratak
buntovne kćerke u očevo naručje. Ali suzdržavao se. Sada kad je mogao dobiti ono što je
samo sanjao tolikih godina, ponovio je Adamovo otkriće: postoji žudnja za nedostižnim i
postoji ispunjenje toga; od tih dviju stvari žudnja je snažnija. Posebno zato što uvijek
ispadne da objekt žudnje postoji samo u nekom drugom svemiru i da ga stvarnost izvrgava
ruglu.
"Ne vjeruješ mi, Johne" gorko je rekla, "ali to je istina. Kad budeš krenuo, želim biti uz tebe -
potpuno, shvaćaš li? Ž elim... želim roditi tvoje dijete."
Promatrala ga je kroz suze - nekako je u svim tim vjekovnim maštanjima nikada je nije
zamišljao niti vidio u suzama, ali u stvarnosti je plakala jednako predvidljivo kao nebo Nove
Zemlje - i čekala. Vidio je da je odapela svoju strijelu u metu. To je bilo ono glavno što mu je
Dee Hazleton željela pružiti.
"Dee, ne znaš što govoriš? Ne možeš mi ponovno ponuditi svoje djevojaštvo - ono je
nepovratno Markovo, što dobro znaš. Osim toga, ne želim..."
Zastao je. Ponovno je plakala. Nije ju želio povrijediti, iako je znao da je to nehotično učinio
više puta nego što će ikada znati.
"Dee, imao sam dijete."
Sada je slušala širom otvorenih očiju, a on se lecnuo kad je vidio da u njima sažaljenje
smjenjuje ljutnju. Pred njom je poput kirurga razgolitio svoju skrivenu bol. "Kad se nakon
slijetanja poremetila ravnoteža populacije i kad je bilo tako mnogo žena - sjećaš li se? Sjećaš
li se i programa potpomognute oplodnje? Pitali su me želim li i ja sudjelovati. A i dobri stari
razlog protiv mog očinstva trebao je biti izbjegnut tako što nikad neću saznati koja djeca
nose moje gene - to bi znali samo liječnici koji vode program. Ali došlo je do neočekivane
navale rađanja nakaza i mrtvorođenčadi - a preživjeli su i neki s istim takvim... manama, za
koje bi bilo bolje da nisu,. Sve su mi ispričali; kao gradonačelnik sam morao odlučiti što će
biti s njima."
"John" prošaputala je. "Nemoj. Prestani!"
"Osvajali smo Oblak", nemilosrdno je nastavio. Nije mu mogla darovati smežurano, drečavo,
ružičasto, normalno djetešce i nije joj nikako drukčije mogao to objasniti. "Nismo mogli
dopustiti loše gene. Naredio sam da se za preživjele... pobrinu; nisu mi namjeravali reći
kako; željeli su produžiti farsu poput nekih dobrodušnih tupoglavaca. Ali ja sam bio
predugo u svemiru; sjeme mojih spolnih stanica nepovratno je oštećeno; više ne mogu
imati nasljednika. Shvaćaš li me, Dee?" Dee mu je pokušala privući glavu na svoje grudi.
Amalfi se silovito trgnuo. Ludost toga što je mislila da mu još uvijek može nešto pružiti,
živcirala ga je.
"Grad je bio tvoj", rekla je bezbojno. "A sada je porastao, otišao i ostavio te za sobom.
Vidjela sam kako očajavaš, Johne, i nisam to mogla podnijeti - oh, nisam se samo pretvarala,
volim te, mislim da sam te oduvijek voljela. Ali trebala sam znati da je naše vrijeme prošlo.
Više nemam ništa što bih ti mogla dati, a da to već nisi uživao u potpunosti."
Pognula je glavu, a on joj je nespretno dotaknuo kosu, poželjevši da to sve nikada nije ni
započelo, jer je moralo ovako završiti. "I što sada?" upitao je. "Budući da bi život s ocem bio
ovakav, možeš li ponovno napustiti roditeljski dom i otići Marku?"
"Marku? On i ne zna da sam... odlazila. Kao njegova supruga, mrtva sam i pokopana",
odgovorila je grubo. "Ž ivot je izgleda proces neprekidnog ponovnog rađanja.
Pretpostavljam da je u svemu tome najvažnije izvesti ponovni izlazak bez ponovnog
preživljavanja čitave traume. Zbogom, Johne."
To joj izgleda nije baš previše uspješno polazilo za rukom, ali nije joj ni pokušao pomoći.
Morat će sama naći put natrag; sada joj više nije mogao pomoći.
Pomislio je da su njene riječi vjerojatno istinite - za ženu. Za muškarca, život je proces
umiranja, uvijek nanovo. A glavna je stvar, pomislio je, naučiti to činiti postupno i bez
pretjerivanja.

Po prvi put u zadnjih nekoliko tjedana ponovno je hodao ulicama Novog Manhattna. Nikad
se nije osjećao povezanim s ciljem koji je posijao među svoje ljude. Sada, kad je to trebalo
uroditi plodom, hitno je morao pronaći novi cilj i to dalje od njih.
To je dovelo do toga da je ostavio mačke, ptice, sven-galije, pse i Dee radi opustjelih ulica
Oki-grada. Gotovo se već spustio do spremišta podataka Gradskih Otaca, kad ga je osjećaj
da ga netko prati vratio u stvarnost. Uplašio se da bi to mogla biti Dee, koja bi time
upropastila i njegov i svoj izlaz; međutim, to nije bila ona.
"U redu, tko je to?" upitao je. "Prestani se skrivati i reci tko si."
"Sigurno me se ne sjećate, gospodine gradonačelniče" iznenada je rekao prestrašeni glas.
"Ne sjećam se? Jasno da se sjećam. Ti si Webster Hazleton. Tko je to s tobom? Što radite
ovdje u starom gradu? Ovo je zabranjeno mjesto za djecu."
Dečko se uspravio do pune visine.
"To je Estelle. Ona i ja smo zajedno." Web kao da se skanjivao nastaviti razgovor. "Govorilo
se - hoću reći, Estellin otac, to je Jake Freeman, najavio je - to jest, ako će grad stvarno
ponovno krenuti gore, gospodine gradonačelniče..."
"Možda i hoće. Još ne znam. Što s tim?"
"Ako ide, želimo i mi na njega" rekao je dječak žurno.

Amalfi više nije imao plan na koji način preobratiti Jakea, koji je, poput samog Hazletona,
bio izgubljen slučaj. Ali združenost Freemanovih i Hazletonovih koju su predstavljali Web i
Estelle značilo je da će prije ili kasnije to morati spomenuti Jakeu. Jasno, djeci nikako nije
mogao dopustiti odlazak - a opet, nije im ga mogao ni tek tako zabraniti, ne znajući što o
tome misle njihovi roditelji. Ranije su se djeca često upuštala u avanture na Oki-gradovima,
ali, jasno, to je bilo u ono doba kad su gradovi bili jednako dobro opremljeni kao i bilo koja
zajednica vezana za čvrsto tlo pa su uglavnom mogli voditi računa o njima. Ovih dana,
učinilo se Amalfiju, nailazio je na čvorove na svakom konopu kojeg je dohvatio.
Ali trenutna situacija mu je dopuštala da zaboravi na taj dio problema, jer ga je Jake tako
grozničavo čekao u računskom centru da je jedva podignuo obrvu kad je vidio svoju kćer i
Weba kako se šuljaju za Amalfijem.
"Stigli ste upravo na vrijeme" rekao je, kao da su ranije dogovorili sastanak. "Sjećate li se
one nove o kojoj sam vam govorio? Eh, to uopće nije nova i sada prestaje biti astronomski
problem; zapravo, to je vaš problem."
"Š to želiš reći?" upita Amalfi. "Ako nije nova, što je?"
"To sam se i ja pitao" rekao je Jake. Jedna od njegovih mana bila je nesposobnost prelaska
na stvar izravnim putem, već onim ranije odabranim. "Imam predivnu zbirku njenih
spektrograma; ako ih pogledate ne znajući što su, pomislili biste da prije predstavljaju
katalog zvijezda nego pojedinačni objekt - i to katalog koji sadrži zvijezde iz svih dijelova
Hertzsprung-Russellova dijagrama. I još k tome, svaka od njih pokazuje plavi pomak u
apsorpcijskom spektru, posebno u linijama koje je pridodala atmosfera same Nove Zemlje,
što sve do nedavno kao da nije imalo nikakvog smisla."
"Meni i dalje nema nikakvog smisla" priznao je Amalfi.
"Dobro" rekao je Jake. "Probajmo onda ovako: kad se pokazalo da je spektar previše taman
za objekt takve magnitude - upamtite, on cijelo vrijeme postaje sjajniji - zamolio sam
Schlossa i njegovu skupinu da se ostave antimaterije tek toliko koliko im je potrebno za
analizu valnih dužina upadne svjetlosti. Ispalo je da sedamdeset pet posto svjetlosti čine
lažni fotoni; stvar mora iza sebe ostavljati golemi plinoviti trag, jasno, kad bismo ga mogli
vidjeti!.."
"Spinsko polje!" poviknuo je Amalfi. "I to prokleto blizu punom usporavanju! Ali kako može
tako veliki objekt - ne, stani malo; znaš li sada točno njegovu veličinu?"
Astronom je zahihotao, a taj je zvuk Amalfija uvijek podsjetio na poludjelog papagaja.
"Vjerojatno imamo veličinu i ostale podatke, barem što se tiče astronomije" rekao je.
"Ostalo je, kao što rekoh, vaš problem. Stvar je planetno tijelo, približno dvanaest tisuća
kilometara u promjeru i nalazi se mnogo bliže nego što smo mislili - zapravo, trenutno je
unutar Velikog Magellanovog oblaka i ide ravno ovamo, prema sustavu Nove Zemlje.
Promjene u spektru jednostavno su odsjaji svjetlosti različitih sunaca pokraj kojih prolazi, a
plavi pomak u Fraunhoferovim linijama snažno podsjeća na atmosferu vrlo sličnu našoj. Ne
znam na što vam to sliči, ali znam na što bi trebalo - a i Gradski Oci se slažu sa mnom."
Web Hazleton se više nije mogao suzdržati. "Ja znam, ja znam! To je planet On! Vraća se
kući! Zar ne, gospodine gradonačelniče?"
Dečko je dobro poznavao povijest svoga grada; nitko iz starih dana se ne bi mogao suočiti s
brdom podataka koje je Jake upravo iznio, a da ne spomene tu istu ludu slutnju. Planet On
je bio jedan od glavnih poslova grada koji je, iz vrlo složenih razloga, završio postavljanjem
određenog broja generatora spinskog polja na sam planet, kako bi bilo moguće izbaciti On
iz staze oko njegova sunca i odbaciti ga bez nadzora izvan Galaktike u intergalaktički
prostor. Priličan dio puta grad je prošao s njim i time si omogućio ponovni ulazak u
Galaktiku daleko od onih područja u kojima je policija aktivno tražila New York, N. Y., ali to
se zbilo tek u novije vrijeme. Sam planet bi trebao juriti prema galaktici Andromeda još od
onog trenutka 3850. godine kad su se On i grad razdvojili i nestali jedno od drugog isto tako
naglo i konačno kao ugašeni plamen svijeće.
"Ne zaključujmo prebrzo" odgovorio je Amalfi. "On je otišao tek prije stoljeća i pol - a u to
vrijeme Onijci nisu imali ni tehnologiju ni sredstva potrebna za ovladavanje letom pomoću
spinskog polja; zapravo, nisu bili daleko od divljaka. Upravlja li zaista netko tim planetom
koji dolazi ovamo, ili još to ne znaš?"
"Tako izgleda" rekao je Jake. "To je ono što mi je prvenstveno i skrenulo pažnju na
neprirodno ponašanje tog objekta. Stalno je nasumice mijenjao brzinu i smjer leta -
zapravo, činio je to na potpuno besmislen način, ne pretpostavi li se da su promjene bile
namjerne. Tko god da jesu, znaju dovoljno da ne bi dopustili svom svijetu odlazak u cik kad
zažele u cak. A krenuli su ovamo, Amalfi."
"Jeste li pokušali stupiti u vezu s njima, tko god da jesu?" upitao je Amalfi.
"Zapravo nismo, jer dosad nikome nisam ni rekao za to. Nekako mi se to učinilo baš za vas."
"To skrivanje je bilo potpuno nepotrebno, Jake. Dr. Schloss nije idiot; svoje rezultate
sigurno zna protumačiti jednako dobro poput tebe, a očite zaključke može izvući iz samog
pitanja koje si mu postavio. Vjerojatno je dosad sve to ispričao Marku, a možda je i nešto
dodao. Ovog trenutka Mark vjerojatno pokušava pozvati tvoj objekt; idemo ravno u
nadzornu prostoriju provjeriti to."
Bila je to čudna povorka usred sablasne ulice Oki-grada: ćelavi gradonačelnik bačvastog
izgleda, zuba duboko zabijenih u ugašenu cigaru, astronom sličan ptici, naizgled nekako
razočaran, dvoje mladih svjetlucavih očiju koji su skakućući jurili ispred njih pa ih
dočekivali ne znajući kuda treba dalje. Njihovo nestrpljenje neobično ga se dojmilo, jer je
shvatio da je njihov san o gradu koji bi ponovno letio vrlo krhak poput njegovog te da će
ovaj planet koja je dolazio i kojim je netko upravljao, vjerojatno označiti njegovo smirenje,
prelazak na ozbiljniji posao. Jednom riječju mutno, hladno jutarnje svjetlo koje je uvijek
fatalno za snove.
Potaknut iznenadnim poticajom, zastao je pokraj postaje koju je poznavao i pozvao zračni
taksi, uglavnom zbog provjere smatraju li Gradski Oci vrijednim održavati tu službu i u
ovom predugom umiranju grada. Jedan je stigao na vrijeme, ushitivši djecu i ostavivši
Amalfija snuždenim zbog uvjerenja da provjera nije bila u redu; jasno, još bi tijekom
milijuna godina, uz pomoć zadnjih erga energije iz reaktora, Gradski Oci slali taksi po
gradonačelnika. Ako je želio saznati je li čitava služba još uvijek živa, morao je to izravno
upitati Gradske Oce.
Ali Web i Estelle bili su toliko oduševljeni letom kroz utihnule gradske kanjone unutar
metalno-kristalnog mjehura i istraživanjem ograničenog i uljudnog ponašanja Limenog
Vozača da su potpuno zaboravili na svoje privremeno zrelo dostojanstvo i počeli pokazivati
svoje oduševljenje provalama glasnog smijeha koje bi pokatkad smjenjivali uzvici ne baš
iskrenog straha, kad god bi taksi u zaokretu gotovo naletio na neku gradsku građevinu koja
je maloj crnoj kutiji mozga Limenog Vozača bila tako poznata da je na sve to reagirao
gotovo s prezirom.
Pred nadzornom prostorijom gradske vijećnice djeca su zanijemjela - što je i bilo u redu -
jer ranije nikom mlađem od jednog stoljeća nije bio dopušten ulazak u nju. Zanijemjeli od
pogleda na mnogobrojne zekrane koji su prekrivali njezine zidove i vidjeli povijesne
događaje čija bi se dramatika teško mogla usporediti s makar i samim tijekom bilo koje
zamislive sage Nove Zemlje. U toj polumračnoj prostoriji, koja je mirisala na napuštenost,
isti taj čovjek koji je bio sada uz njih promatrao je uspon i pad vrste koja je vladala
Galaktikom - i čiji su, jasno, ova djeca bila genetski dio, ali čiji nasljednici nikako nisu mogla
biti; povijest ih je zaobišla.
"Ništa ne dirajte" rekao je Amalfi. "U ovoj prostoriji sve je uglavnom još u radnom stanju.
Nikada nismo stigli potpuno razoružati grad; nisam siguran da bismo to sada više i znali
izvesti. Zato je ovdje sve zabranjeno. Radije priđite, Web i Estelle, stanite iza mene i gledajte
što radim; tako nećete moći dohvaćati tipke i poluge."
"Nećemo ništa dirati" rekao je Web žustro.
"Namjerno nećete, znam. Ali ne želim slučajnosti. Bolje da rad s upravljačkim pločama učite
od samog početka; Web dođi ovamo i stani - i ti, Estelle - i nazovi umjesto mene kuću svoga
djeda. Dodirni tu prozirnu plastičnu pločicu - tako, a sada sačekaj da se osvijetli. Time si
obavijestio Gradske Oce da želiš razgovarati s nekim izvan grada; to je vrlo bitno, jer bi
inače dugo raspravljali s tobom, vjeruj mi. A sada, vidiš li pet malih crvenih tipki odmah
iznad ploče? Trebaš dotaknuti onu s brojem dva; četiri i pet su ultrafonska i Diracova linija,
koje ne trebaš za lokalni poziv. Jedan i tri su unutrašnje linije, zato se i nisu upalile. Hajde,
pritisni je."
Web je oklijevajući dodirnuo crvenu tipku. Iznad njegove glave nekakav glas je rekao:
"Komunikacije."
"Sada ja moram dalje" rekao je Amalfi i podignuo mikrofon. "Ovdje gradonačelnik. Dajte mi
gradskog upravitelja, najviši prioritet." Spustio je mikrofon i dodao: "To zahtjeva od
komunikacijskog odjela da traži tvog djeda po svim kanalima na kojima bi se on mogao
nalaziti i da mu pošalje pozivni signal gdje god se nalazio. Sličan sustav poziva koristi i
bolnica Nove Zemlje za svoje liječnike."
"Možemo li čuti kako ga poziva?" upitala je Estelle.
"Da, ako želiš" odgovorio je Amalfi. "Evo, uzmi mikrofon i stavi prst na drugu tipku kao što
je to učinio Web. Evo."
"Komunikacije" rekao je opet živahno nevidljivi govornik.
"Reci: ‘ponavljanje, molim" šapne Amalfi.
"Ponavljanje, molim" reče djevojčica.
Zrak prastare prostorije odmah je ispunio niz cvrkutavih, čistih tonova i akorda, kao da se u
svakoj sjeni skrivala ptica srebrnog grla. Estelle je zamalo ispustila mikrofon; Amalfi ga je
nježno uzeo od nje.
"Strojevi ne zovu ljude po imenu", objasnio je. "Samo vrlo složeni strojevi, poput Gradskih
Otaca, uopće mogu govoriti; jednostavnom kompjutoru poput komunikacijskog odjela
jednostavnije je rabiti glazbene tonove. Ako pažljivije oslušneš, shvatit ćeš da čuješ neku
vrstu melodije; to je kod Websterovog djeda; harmonije označavaju razna mjesta na kojima
kompjutor traga za njim."
"Sviđa mi se" rekla je Estelle. Istog trenutka cijuk nevidljivih ptica prestao je uz metalno
škljocanje, a glas Marka Hazletona rekao je odnekud iz zraka: "Šefe, tražili ste me?"
Amalfi je ponovno uzeo mikrofon i uz namrgođen osmijeh smjesta zaboravio na djecu.
"Jesam. Jesi li upoznat s onim planetom kojim netko upravlja i koji, po svemu sudeći, ide
prema nama?"
"Jesam; nisam znao da se i vi za njega zanimate. U stvari, sve do jučer nisam ni znao da je to
planet, a ne zvijezda, ali su me onda Schloss i Carrel došli upozoriti zbog toga." Amalfi je
značajno pogledao Jakea. "Kao što vidim, zovete me iz grada; što misle Gradski Oci?"
"Ne znam, još nisam razgovarao s njima" odgovorio je Amalfi. "Ali ovdje je Jake i on je očito
došao do istih zaključaka kao i vi. Zanima me jeste li ti ili Carrel pokušali nekako stupiti u
vezu s tim objektom."
"Da, ali ne može se reći da je bilo baš uspješno" rekao je Hazletonov glas. "Četiri ili pet puta
smo ih zvali pomoću Diraca, ali ako su nam i odgovorili, to se izgubilo u zajedničkom
brbljanju dirakovskih emisija koje nam dolaze iz rodne Galaktike; oni izgleda stvarno idu k
nama, bez pitanja, ali teško je zamisliti koju vrstu našeg signala koriste za navođenje."
"Vjeruješ li i ti da se to vraća On?" upitao je Amalfi oprezno.
"Da. Vjerojatno je tako" odgovorio je Hazleton, očito jednako pažljivo. "Ne vidim koji drugi
zaključak možemo izvući na temelju raspoloživih podataka."
"Onda mučni glavom" rekao je Amalfi. "Ako je to stvarno On, nikada nećeš moći uhvatiti
njegovo dirakovsko emitiranje. Dok smo bili na planetu On, nikada nismo ni spomenuli
Onijcima dirakovsko emitiranje, niti smo im pokazali Dirac predajnik. Nemaju razloga
pomisliti da takav univerzalni predajnik postoji, niti da bi mogao postojati. Ako pak to nije
On, već se radi o nekom istraživačkom vozilu koje nam stiže iz druge Galaktike, iz kulture
koja se sasvim razlikuje od bilo čega nama poznatog, onda očito ne mogu imati Diraca,
inače bi čuli svaku od milijuna dirakovskih poruka koje su krenule iz naše Galaktike od
dana kad je taj uređaj smišljen. Umjesto toga, pokušaj pomoću ultrafona."
"Na Onu nisu imali ni ultrafon kada smo ih zadnji put vidjeli" rekao je Hazleton. "A budući
da ni mi ne znamo kako probiti noseći val ultrafona kroz zaštitu spinskog polja, sumnjam
da i oni to znaju. Ako ćemo se vraćati na tako primitivne komunikacijske metode, zar ne
bismo prvo trebali pokušati signalizaciju pomoću zastavica?"
"Vjerojatno s tog planeta šalju ultrafonske poruke" rekao je Amalfi. Bilo bi logično pustiti
nekakav identifikacijski signal kao prethodnicu leta planeta kroz tako gusto naseljeno
područje poput Velikog Magellanovog oblaka, a to se teško može učiniti Diracom. Signal
koji se posvuda jednoliko prima u istom trenutku kad je i poslan, nije baš najpogodniji za
navođenje. Nije bitno je li to On ili neki posjetitelj iz nepoznatog; ispred sebe mora emitirati
nekakav signal, a to mora učiniti ultrafonom, jer drugi način ne postoji. Ako zbog toga
moraju probiti zaštitu spinskog polja tim ultrafonskim signalom, onda su to sigurno i učinili
i prema tome moraš osluškivati. A zatim možeš povratni signal poslati kroz istu rupu."
Duboko je uzdahnuo. "I naposljetku, Mark, prestani tratiti moje vrijeme uvjeravajući me da
je nešto nemoguće prije nego što si to iskušao."
"Svejedno" nastavljao je Hazleton ozbiljno, "postavio bih još jedno pitanje, ako smijem, šefe.
Čak i ako pretpostavimo da odašilju ultrafonski snop s kojim se možemo povezati, ipak smo
udaljeni približno pedeset svjetlosnih godina od njih; dok budu čuli bilo što od onoga što
ćemo im poručiti uz pomoć ultrafona i dok nam na isti način odgovore, već ćemo jedno
sedamdeset i pet godina biti u sljedećem mileniju."
"Točno, složio se Amalfi. "To znači da ćemo morati poslati brod. Najradije bih pokušao
uspostaviti prvi kontakt tek za nekih desetak godina, jer stvarno nemamo pojma o čemu se
radi i možda ćemo se morati i braniti. Ali radije reci Carrelu da me pripremi za let u tom
smjeru najkasnije do početka idućeg tjedna, a u međuvremenu pokušavaj prisluškivati
emisije našeg posjetitelja, kakve god one bile. Odgovorom ću se pokušati pozabaviti kasnije,
s broda."
"U redu" rekao je Hazleton i isključio se.
"Možemo li i mi?" upitao je brzo Web.
"Š to ti kažeš na to, Jake? Ova djeca su odlučna krenuti sa mnom na palubi grada."
Astronom se nasmijao i slegnuo ramenima. "Odakle god joj ljubav prema svemirskim
letovima, to nije od mene" rekao je. "Ali znao sam da će to zatražiti prije ili kasnije. To je
iskustvo koje će svakako ubrzo morati steći, a ja ne znam ni jednog drugog zapovjednika u
čitave dvije galaktike s kojim bi bila sigurnija. Vjerojatno će se i moja žena suglasiti - iako joj
se ta pomisao neće sviđati jednako kao ni meni."
Web se razveselio; ali Estelle je samo vrlo poslovno rekla:
"Idem kući po svoga svengalija."
3. RAĐAONICA VREMENA
Čak i s udaljenosti od milijun kilometara, Amalfiju je bilo jasno da se On znatno promijenio
otkad ga je godine 3850. zadnji put vidio. Okiji su se prvi put sreli s tim planetom šest
godina ranije; bio je to jedini plodni izdanak udaljene zvijezde koja je u samoći lebdjela
usred goleme pustinje bez zvijezda; to nije bilo jedno od normalnih praznih područja
između spiralnih krakova Galaktike već osamljeni rascjep između zvijezda što su nazivali
Jazom, a čije je podrijetlo ležalo u nedokučivosti početka samog svemira.
Već i na prvi pogled bilo je očito da je povijest planeta On bila mukotrpnija nego što je
uobičajeno. U doba susreta bio je to smaragdno zeleni planet, od pola do pola prekriven
prašumom koja je potpuno progutala sve što je ne tako davno predstavljalo visoko
razvijenu civilizaciju. Kad su nakon slijetanja stupili na planet, ispalo je da su okolnosti vrlo
složene; vjerojatno u čitavoj Galaktici nije bilo planeta koji je preživio tako brojne neobične
i fatalne nesretne slučajeve. Onijci su se uporno borili protiv toga, ali do trenutka kad su
stigli Okiji shvatili su da im osim čuda više ništa ne može pomoći.
Za civilizaciju Onijaca to čudo bili su Okiji, jer su im pomogli riješiti probleme s
rasprostranjenim lokalnim razbojništvima i uništili su prašumu koja je prekrivala čitav
planet, uporabivši za to jedini mogući način: naglu i potpunu promjenu klime cijelog
planeta. Odluka da se ta geološka revolucija ostvari slanjem čitavog planeta na
nekontrolirani let izvan Galaktike bila je možda nesretno odabrana, ali u to vrijeme Amalfi
nije tako mislio. Imao je vrlo visoko mišljenje o domišljatosti i pritajenim tehnološkim
sposobnostima skrivenim ispod ceremonijalnih obilježja Onijaca i nije dvojio hoće li Onijci
naučiti kako očuvati nastanjivost svog planeta davno prije nego što dostignu kritičnu točku.
Naposljetku, Onijci su nekoć bili veliki narod i čak i nakon duge bitke koju su vodili
međusobno i protiv prašume. Kad su ih Okiji prvi put sreli već su raspolagali s brojnim
složenim stvarima poput radija, raketnog pogona, projektila i nadzvučnih letjelica. Tijekom
kratkog razdoblja dodira s Okijima dostigli su brojne tehnike srednjeg vijeka i ranog
modernog doba poput nuklearne fisije i kemoterapije. Osim toga, bili su tu i generatori
spinskih polja, od kojih su neki dopremljeni iz grada, a drugi sagrađeni na licu mjesta, i
ostavljeni Onijcima u potpuno ispravnom stanju. Inteligentnom analizom mogli su navesti
Onijce na pristup mnogim plodnim područjima koje bi mogli lako iskoristiti kad bi jednom
nestalo prašume; u međuvremenu, strojevi bi održavali atmosferu planeta i njegovu
vlastitu toplinu čak i u najhladnijim dubinama međugalaktičkog prostora. Tama tih
prostora, koju bi Onijci mogli ublažiti, ali ne i potpuno ukloniti, trebala je uništiti prašumu.
No Amalfi nije nikako očekivao vidjeti povratak planeta On s potpuno zauzdanim spinskim
poljima nakon jedva stoljeća i pol, dok se plavozelena boja biljnog života još uvijek tu i tamo
probijala kroz omotač oblaka koji su zrcalili blistavo bijelo svjetlo obližnje promjenjive
zvijezde - cefeide. Čim je Hazleton uspio prepoznati ultrafonsku zraku za navođenje, baš
kao što je Amalfi i predvidio tamo kod kuće na Novoj Zemlji, potvrđeno je da je lutajuće
tijelo stvarno On. Niti pet minuta nakon što je Carrel isključio brodski pogon spinskog polja
u blizini planeta, Amalfi je razgovarao s Miramonom, istim onim onijskim vođom s kojim su
Okiji surađivali prije stotinu i pedeset godina, pri čemu su obojica bili iznenađeni kad su
otkrili da je onaj drugi još živ.
"Zapravo, ja ne bih trebao biti iznenađen" rekao je Miramon s pročelja golemog stola za
vijećanje od crnog, uglačanog masnog drva. "Naposljetku, i sam sam još živ, iako sam
postigao daleko veću starost nego bilo koji od patrijarha tijekom naše pisane povijesti; što
je tek mali dio starosti u kojoj ste vi bili kad smo se prvi put sreli. Ali stare navike u
razmišljanju teško odumiru. Temeljem vaših predviđanja uspjeli smo odvojiti i pročistiti
malu količinu sredstva protiv starenja koje stvara naša prašuma prije nego je ona počela
odumirati. A kad smo vidjeli da biljke od kojih se ta sredstva dobivaju ne mogu opstati u
novim uvjetima, jedino nam je preostalo istražiti njene sastojke. Bili smo prisiljeni raditi
vrlo brzo i, srećom, istraživanje je u trećoj generaciji urodilo plodom. No u međuvremenu
su postojeće zalihe mogle održati na životu, dužem nego što smo tada još mislili da je
normalno, tek nas nekoliko. Zbog toga, gradonačelniče Amalfi, za veći dio populacije vi ste
sada samo legenda, besmrtnik bezgranične mudrosti koji je stigao s druge strane zvijezda, a
ja i sam ne mogu drukčije razmišljati o vama." lako je na glavi još nosio veliko, crno
nazupčano barbarsko pero koje je naglašavalo njegov ugled, Miramon koji je sada stajao
ispred Amalfija imao je malo sličnosti s prepredenim, prilagodljivim i neizmjerno
praktičnim poludivljakom koji je nekad čučao na podu pokraj Amalfija, jer su njemu stolci
bili nepotrebne oznake božanstva. Koža mu je i dalje bila čvrsta i tamna, a oči svijetle i hitre,
iako mu je gusta kosa sada bila potpuno bijela; zašao je u ono životno razdoblje koje nije
pripadao ni mladosti ni starosti, karakteristično za ljude koji su počeli uzimati antisenexe
tek nakon prolaska svojeg ‘prirodnog’ srednjeg doba. Njegovi vijećnici, uključujući i Retmu
iz Fabr-Suitha - u Amalfijevo vrijeme grada razbojnika koji je tijekom zadnjeg sukoba prije
nego što je On poletio bio potpuno razoren, ali koji je sada ponovno obnovljen u ružičastom
mramoru i bio drugi po veličini grad na cijelom planetu On - uglavnom su izgledali slično.
Bili su tu jedan ili dvojica ljudi koji s lijekovima protiv starenja nisu došli u dodir sve do
svojih ‘prirodnih’ sedamdesetih i koji su za stolom odavali vjerojatno lažan dojam mudrosti,
koji se očitavao u brojnim borama, fizičkoj slabosti i bespolnom izgledu koji je istodobno
djelovao pomalo odbojno i izazivao pritajenu zavist - tjelesni izgled koji za čovječanstvo
odavno nije označavao fiziološki teško izvojevanu mudrost, ali je ovdje među besmrtnicima
ipak odavao dojam čudnog autoriteta koji je djelovao čak i na Amalfija.
"Ako ste uspjeli sintetizirati barem jedan antisenex, dokazali ste da ste bolji kemičari od
bilo koga u ljudskoj povijesti" rekao je Amalfi. "To su uvjerljivo najsloženije molekule ikada
pronađene u prirodi; u svakom slučaju nikada nismo čuli da je netko uspio sintetizirati
makar samo jednuod njih."
"A mi smo i uspjeli sintetizirati samo jedan" priznao je Maramon. "No sintetički oblik ima
neke male, ali neugodne, popratne učinke koje nikad nismo uspjeli izbjeći. Nekoliko drugih
su prirodni saponini koje smo uspjeli uzgajati u našoj umjetnoj klimi i pretvoriti ih u
antisenexe uz pomoć dva ili tri uzastopna postupka fermentacije. Naposljetku, postoji još
četiri vrste vrlo široke primjene, a njih proizvodimo uz pomoć same fermentacije, koristeći
mikroorganizme koji rastu u hranljivoj otopini unutar bazena za uzgoj u koje ubacujemo
razmjerno jeftine i jednostavne sastojke."
"I mi imamo jedan takav, zapravo njega smo prvog otkrili: askomicin" rekao je Amalfi.
"Mislim da ću se i dalje držati svoje prvobitne prosudbe. Kao kemičari mogli biste nam
očito svima održati predavanje."
"Onda je sreća za nas, a možda i za sva razumna bića, gdje god se nalazila, što nam vi niste
potrebni kao kemičari" rekao je Retma šaleći se.
"Š to me vraća na moje glavno pitanje" rekao je Amalfi. "Zašto ste se vratili? Ne vjerujem
zbog potrage za mnom, jer niste imali razloga ni pomisliti da se nalazim bilo gdje na tisuće
parseka oko ovog područja; zadnji put rastali smo se na suprotnoj strani rodne Galaktike.
Očito ste krenuli natrag kući čim ste uspjeli zadobiti nadzor nad svojim spinskim poljima
još prije nego što ste prošli pola puta do galaktike Andromeda. Zanima me što vas je navel
na povratak."
"I jeste i niste u pravu" rekao je Miramon s tragom nečega što je možda bio ponos. Bilo je
teško reći, jer mu je lice bilo izuzetno svečano. "Uspjeli smo zadobiti razmjerno dobar
nadzor nad antigravitacijskim strojevima samo tridesetak godina nakon što smo se rastali,
gradonačelniče Amalfi. Kad smo shvatili sve posljedice toga, bili smo oduševljeni. Sada smo
imali pravi planet, u doslovnom smislu te riječi, pravu lutalicu koja je mogla ići kuda god
želimo, zaustaviti se u jednom ili drugom zvjezdanom sustavu i ponovno ga napustiti kad
poželimo. Do tog trenutka postali smo gotovo samodovoljni, pa očito nismo imali potrebe
postati putujući radnici, kao što su bili vaš grad i njegovi suparnici. Budući da smo već
prošli dobar dio puta do susjedne galaktike i budući da očito nema apsolutno nikakve
granice brzinama koje smo mogli postići s golemom raspoloživom masom svoga planeta,
odlučili smo produžiti i dalje istraživati."
"Do galaktike Andromeda?"
"Da, i dalje. Naravno, vidjeli smo samo mali dio te galaktike koja je velika poput naše.
Vjerujemo da nije naseljena nikakvom vrstom koja putuje svemirom, poput vaše ili naše, ali
u kratkom biranju uzoraka zvijezda moglo se dogoditi i da smo promašili neki naseljen ili
koloniziran sustav. Ionako smo do tog trenutka došli do otkrića koje je potom postalo
osnovna svrha naših života, pa smo shvatili da se moramo vrlo brzo vratiti kući. Napustili
smo maglicu Andromeda kako bismo otišli do njenog satelita, koji je na vašim starim
kartama iz Velikog doba označen kao M33, a odande smo prošli još pola milijuna
svjetlosnih godina do Malog Magellanovog oblaka. Vi ste nas primijetili tijekom našeg
prolaska između Malog i Velikog oblaka. Jasno, bila je to slučajnost; namjeravali smo proći
izravno do rodne galaktike i do Zemlje, na kojoj bismo, temeljem našeg iskustva s vama,
našli izvor znanja dovoljno velik da se uhvatimo u koštac s onim što smo otkrili. Jer naše je
znanje bilo nedovoljno u tom slučaju dvojbe.
Ali to što smo naišli baš na vas dok smo se vraćali kući predstavlja dobar znak,
gradonačelnice Amalfi. Vjerojatno su bogovi pripremili takav slučaj, koji bi inače bio
nevjerojatan, jer ako bilo gdje izvan same Zemlje postoji čovjek koji bi nam mogao pomoći,
onda ste to vi."
"Nekoć nisi toliko vjerovao u bogove, koliko se sjećam", odgovorio je Amalfi, kiselo se
smiješeći.
"Mišljenja se mijenjaju starenjem; čemu bi inače služila starost?"
"A i povijest" rekao je Amalfi. "Svejedno, mogu li vam pomoći ili ne, sreća je što ste zastali
ovdje prije nego što ste produžili do rodne Galaktike. Zemlja tamo više nije na vrhu. Imali
smo određene poteškoće pri shvaćanju što se tamo stvarno događa, jer su poruke koje smo
dobivali odande stizale užasno zbrkane; ali jedno je sigurno: tamo je došlo do razvoja nove
imperijalističke sile koja je na putu da postane moćna kao što je Zemlja nekoć bila ili Vega
prije Zemlje. Oni sebe nazivaju Herkulovom Mrežom, a, po svemu sudeći, ono što je
preostao od Zemljinog međuzvjezdanog carstva ne pruža im previše otpora. Ž elite li savjet,
predlažem vam da se klonite rodne Galaktike jer bi vas mogla potpuno progutati."
Za vijećničkim stolom Onijaca dugo je vladala tišina. Naposljetku Miramon reče:
"To nam stvarno ne ostavlja baš izbora. Vjerojatno odgovora uopće nema, kao što smo
često smatrali. Ili su nas bogovi stvarno vratili izvoru mudrosti za kojim smo tragali."
"Uskoro ćemo znati" rekao je Retma tiho. "Ako nam tada bude preostalo dovoljno vremena
za bilo kakvo razumijevanje. Ili dovoljno vremena nakon toga da sve upamtimo."
"Vjerojatno vam neću moći dati nekakav savjet sve dok ne budem znao o čemu govorite"
rekao je Amalfi na kojeg je, uza sve ostalo, ozbiljni ton Onijaca ostavio snažan dojam.
"Kakvo vas je to otkriće natjeralo natrag? Kakav vas to nadolazeći događaj užasava?"
"Ništa manje" rekao je Retma polagano, "nego približavanje svršetka samog vremena."

Neko vrijeme, čak i nakon što su mu sve objasnili, Amalfi im nije mogao povjerovati i već je
bio spreman sve to odbaciti kao jednu od onih praznovjernih izmišljotina kojima je On,
poput mnogih drugih zabačenih planeta, obilovao kad su Okiji prvi put uspostavili veze s
njim. Da vrijeme jednom mora stati bila je pretpostavka na koju ga ništa u njegovom dugom
životu nije ni na trenutak pripremalo. Čak i nakon trenutka kad mu je postalo jasno da je to
što su Miramon i Onijci otkrili u međugalaktičkim dubinama stvarni događaj sa stvarnim
posljedicama, i to takav kakav su i sami Amalfijevi ljudi - posebno Schlossova skupina -
spremno potvrđivali, i događaj i njegove posljedice, nije mogao sakriti dvojbe.
To je i izjavio tijekom razgovora na brodu, u kojem su sudjelovali Miramon, Retma, dr.
Schloss, Carrel i -uz pomoć Diraca - Jake i dr. Gifford Bonner, od kojih je ovaj zadnji bio vođa
skupine filozofa s Nove Zemlje kojoj se Hazleton nedavno pridružio i koja je sebe nazivala
stohasticima. "Ako je to što govorite istina" rekao je, "ionako se ne bi moglo učiniti ništa.
Vrijeme će doći do kraja i to je to. Ali kraj svijeta je i ranije često prorican, mislim da se
sjećam toga iz povijesti, a mi smo ipak još uvijek ovdje. Ne mogu vjerovati da nešto takvo
golemo, poput čitavog fizičkog svemira, može nestati u tren oka, a budući da ne mogu
vjerovati, neću se iznenada početi ponašati kao da mogu. Ne razumijem zašto bi bilo tko to
učinio."
"Amalfi, u jednoj stvari ste sasvim u pravu: ne razumijete" rekao je dr. Schloss. "Jasno, kraj
svemira je i ranije često predviđan. To je jedan od onih dvostrukih izbora koje pred sobom
ima svaki filozof: ili vjeruješ da će svemir jednom doći do kraja ili zaključuješ da neće; mogu
se dati i srednje pretpostavke i na taj način dolazimo do cikličkih teorija, ali one su zapravo
najobičnije izbjegavanje odgovora. Zaključiš li da je vrijeme svemira ograničeno, moraš na
temelju tih podataka koji su ti dostupni početi razmišljati o tome kada će taj život završiti.
Koliko god se mi izbjegavali složiti o drugim pitanjima, milenijima smo se slagali da svemir
ne može trajati vječno pa nam nije preostalo ništa drugo osim svađanja oko trenutka kojeg
ćemo odrediti kao taj kraj. Prije ili kasnije, morao je doći trenutak u kojem je količina
podataka postala dovoljna za nedvojbeno utvrđivanje točnog kraja. Onijci su nam pružili
dovoljno činjenica da to možemo učiniti sada; trenutak je utvrđen, kakav god bio, bez
mogućnosti za daljnja raspravljanja i cjepidlačenja. Ž elimo li uopće razumno razgovarati o
toj temi, moramo poći od neke utvrđene činjenice. To nije podložno raspravi. To je
činjenica."
"Mislim" rekao je Amalfi glasom čvrstim poput čelika, "da ste svi vi poludjeli. Trebali biste
poslušati malo Gradske Oce u svezi s tom temom, kao što sam to ja učinio; ako želite, dat ću
vam dirakovsku vezu izravno odavde s broda i moći ćete čuti nešto od spremljenih sjećanja
- neka od njih datiraju davno prije početka svemirskih letova; naš grad je vrlo star. Posebno
biste trebali poslušati priče o kraju svijeta koje se ponavljaju, jednako neizbježno kao i
biljka iz sjemena, svaki put kad si netko uvrti u glavu da ima izravnu vezu sa Svevišnjim.
Neke od priča, naravno, sasvim su neozbiljne, poput predviđanja čovjeka zvanog Voliva,
koji je znao da je Zemlja ravna; ili predviđanja Armagedona koja su stalno dolazila od
zemaljske sekte zvane Vjernici, vrlo raširene na Zemlji tijekom istog onog desetljeća kad su
izmišljeni antisenexi i spinska polja. Ali ni velika inteligencija ne čini vas imunim na
upadanje u tu vrstu lažnog ludila; na Zemlji je, sedam stoljeća prije prvih svemirskih letova,
najveći znanstvenik toga doba, čovjek zvani Bacon, predviđao neizbježan dolazak Antikrista
jednostavno zato što nije mogao nagovoriti svoje suvremenike na prihvaćanje znanstvene
metode koju je upravo smislio. Dalje, dodao bih, u desetljeću koje je prethodilo prvim
svemirskim letovima na Zemlji, svi najbolji umovi tog doba nisu vidjeli nikakvu budućnost
za ljudsku vrstu i sav preostali živi svijet na Zemlji, već su predviđali potpuno uništenje u
termonuklearnom ratu koji bi zahvatio čitavu Zemlju, a koji je tijekom osmogodišnjeg
razdoblja u dvadesetak minuta mogao izbiti u bilo kojem trenutku. I u tome su, doktore
Schloss, bili potpuno u pravu; njihov svijet je stvarno mogao nestati tijekom bilo kojeg od
tih dvadesetominutnih razdoblja; fizičke mogućnosti su postojale, ali svijet se nekako uspio
održati do početka svemirskih letova i tada je smak svijeta postao samo sablast koju je
spalila zvjezdana svjetlost, kao što noćne sablasti nestaju iz mitologija čim ljudi koji su ih
stvorili postanu sposobni usred noći dozvati svjetlost jednostavnim okretanjem prekidača."
Pogledao je uokolo po licima ljudi okupljenih oko brodskog stola s kartama. Nekolicina je
susrela njegov pogled. Većina ostalih gledala je u stol ili vlastite ruke. Na licima su imali
izraze ljudi koji su slušali masovnog ubojicu koji se pokušao obraniti na sudu tvrdnjom o
neuračunljivosti.
"Amalfi" rekao je iznenada Jake s dirakovske veze, "vrijeme pravosuđa je prošlo. Ovo
pitanje nema dvije strane, može biti samo točno ili pogrešno, a mi vas moramo odbaciti kao
sjajnog zagovornika pogrešne strane. Pokazali ste se u veličanstvenom izdanju, ali budući
da ispravnoj strani zagovaranje nije potrebno, dopustite mi da upitam ostatak ovog savjeta:
što sada činiti? Možemo li nešto, kao što to Onijci misle, poduzeti? Osobno ne vjerujem u
neku mogućnost."
"I ja", rekao je dr. Schloss, iako u njegovu ponašanju nije bilo ničega što bi promatrača
moglo navesti na pomisao o mračnom sadržaju njegova zaključka; Amalfiju se prije činilo
da ga je ta tema zagrijala više od bilo koje do tada. "Jer stvorenja koja postoje u vremenu
imaju otprilike isto toliko nade za preživljavanje kraja vremena kao što bi neka riba imala
šansu preživjeti bacanje u središte Sunca. Pojava nam je vrlo blizu, vremenski, i potpuno ju
je nemoguće izbjeći."
"Niti jedan tehnički problem nije nerješiv" rekao je Amalfi razdraženo. "Miramone, ako mi
možeš oprostiti što ću iznijeti takvu prosudbu - iako me nije briga i ako nećeš - čini mi se da
patiš od iste bolesti kao i doktor Freeman i doktor Schloss: prerano si ostario. Izgubio si
osjećaj za velike pothvate."
"Ne sasvim" rekao je Miramon, a u pogledu su mu se miješali ozbiljnost i bolno razočaranje.
"Mi dosad još nismo uvjereni da nema rješenjao; ako ga ne budemo pronašli ovdje, produžit
ćemo putovanje kako bismo našli nekoga s kim ćemo moći udružiti snage, nekoga tko će
moći dati neko rješenje. Ako ne pronađemo nikoga, sami ćemo tragati za tim rješenjem."
"Tako i treba" rekao je Amalfi silovito. "I, tako mi boga, ići ću s vama! Ne možemo ponovno
u našu Galaktiku, ali sljedeća je NGC 6822, udaljena otprilike milijun svjetlosnih godina
odavde - najobičniji skok za vas. Naposljetku ćemo se ponovno kretati; nećemo sjediti
skrštenih ruku i čekati udarac."
"Bilo bi to kretanje bez svrhe" rekao je Miramon razložno. "Slažem se da bi bilo opasno i
nepromišljeno riskirati susret s Herkulovom Mrežom, tko god oni bili; ali ne vidim ništa
više svrhe ni u krstarenju od galaktike do galaktike iz gole nade da ćemo pronaći neku
visokorazvijenu civilizaciju koja bi mogla pomoći i nama i čitavom svemiru. Nadamo se
tome, ali to ne može biti konačni cilj našeg putovanja: naše krajnje odredište mora biti
središte metagalaktike, os oko koje se okreću sve galaktike u vremenu i prostoru. Samo bi
se tamo, gdje su sve sile svemira u dinamičkoj ravnoteži, netko mogao ponadati da će
uspjeti nešto poduzeti što bi moglo izmijeniti ili zaustaviti kraj koji se bliži. Do tog trenutka
nije preostalo puno vremena. A prije svega, gradonačelniče Amalfi, to nije samo tehnički
problem; radi se o svršetku koji je organski zabilježen u samoj temeljnoj građi svemira, na
samom početku zapisan ne znamo čijom rukom; sada znamo samo to da je sve to bilo
predodređeno."
Nakon toga, iako se Amalfijeva svijest borila protiv prihvaćanja, sve dok nije shvatio da je to
stvarno tako, više nije bilo uzmaka. Prema staroj atomskoj teoriji, koja je tvrdila da se sve,
zemlja, zrak, vatra i voda, čelik i naranče, čovjek i zvijezde, zapravo sastoji od
submikroskopskih vrtloga zvanih protoni i elektroni, koji su izmiješani s neutronima i
neutrinima bez električnog naboja i vezani neurednom ali jednostavnom obitelji mezona,
svemir je bio zamišljen kao doista ugodno mjesto za život. Tipičan slučaj bio je atom vodika,
u kojem je jedan proton bio udobno zavaljen u središtu, pozitivno nabijen, dok je oko njega
elektron preo svoju stazu, okružen negativnim poljem kao mačka svojim pucketavim
krznom. Bio je to najjednostavniji slučaj; ali svi su vjerovali da je i u najtežim i najsloženijim
atomima, čak i u onima koje je, poput plutonija, stvorio čovjek, samo bilo potrebno u
središtu dodati još drva na vatru kako bi se okupilo još mačaka koje će presti oko nje. Bilo
bi teško međusobno razlikovati te mačke, ali to je normalna kazna za vlasnika sa stotinama
ljubimaca.
Prvi nagovještaj neslaganja s takvom postavkom obiteljskog suživota subatomskih čestica
pojavio se, kao i svi ostali dobri znaci, na nebu. Tamo na Zemlji, gotovo pola stoljeća prije
prvih svemirskih letova, neki je astronom, čije je ime utonulo u zaborav, primijetio da među
milijunima meteora koji svakog dana ulete u Zemljinu atmosferu dva ili tri eksplodiraju
takvom žestinom i na tako velikoj visini da se to ne može objasniti tek izuzetnošću njihove
putanje ili brzine. U jednom od onih sjajnih uzleta misli, kakvi prije ili kasnije obilježe svaku
kariku velikog lanca spoznaja, sanjao je o nečemu što je nazvao ‘kontra-zemaljskom’
materijom - bila bi to materija stvorena od plamena s mačjim krznom koju su okruživale
mačke u plamenu: materija u kojoj bi osnovni atom vodika imao antiprotonsku jezgru, s
masom protona, ali negativnim nabojem, i antielektron koji bi imao zanemarivu masu
elektrona, ali pozitivan naboj. Meteor od ovakvih atoma, razmišljao je on, eksplodirao bi
posebnom jačinom već pri dodiru i s najrjeđim tragovima Zemljine atmosfere koju tvori
normalna materija. Takvi bi meteori značili da negdje u svemiru postoje čitavi planeti,
čitava sunca, čitave galaktike od takve materije, s kojima bi makar i najslabiji dodir značio
više od smrti - značio bi potpuno i nepovratno uništenje, pri čemu bi se oba oblika materije
potpuno pretvorila u energiju u vatrenom i sveopćem zagrljaju.
Začudo, meteori od kontrazemaljske materije ubrzo su nestali iz teorije, a sama teorija je
preživjela. Pokazalo se da je eksplozivne meteore lakše objasniti uz pomoć uobičajenih
pojmova, ali pojam antimaterije je to preživio. Do sredine dvadesetog stoljeća
eksperimentalni fizičari uspjeli su je dobiti - i to po nekoliko atoma odjednom. Ustanovilo
se da ti preokrenuti atomi ne mogu živjeti duže od nekoliko milijuntih dijelova
mikrosekunde, a postupno je postajalo jasno da čak i tijekom tog kratkog života njihovo
vrijeme teče unatrag. Čestice koje su ih tvorile rađale su se u velikim, nezgrapnim
akceleratorima toga doba, a njihovo spajanje u atome antimaterije u sadašnjosti bio je
zapravo trenutak njihove smrti. Antimaterija očito nije bila samo teorijska mogućnost, već
je stvarno postojala. No u ovom svemiru nije nigdje mogla imati tako veliki obujam kakav
imaju meteori. Ako već postoje svjetovi i galaktike od antimaterije, postojali su samo u
nekakvom nezamislivom, odvojenom kontinuumu u kojem vrijeme i entropija teku unatrag.
Takav kontinuum zahtijevao bi barem još četiri dimenzije kao dodatak na uobičajene četiri
koje poznajemo.
Dok se svemir normalne materije širio, razvijao i srljao prema svojoj neizbježnoj toplinskoj
smrti, u blizini, ‘negdje’ nezamislivo za Čovjeka, nalazio se isto toliko prostran i složen
svemir koji se skupljao, sabijao i približavao nezamislivoj koncentraciji mase i energije
zvanoj monoblok. Kao što će potpuno rasulo, tama i tišina biti sudbina svemira u kojem je
strelica vremena usmjerena niz gradijent entropije, tako će u antimaterijskom svemiru kraj
biti masa veća od svih masa, energija veća od svih energija, žestoki bljesak i gnjev sile koja
divlja u početnom ‘atomu’ ništa većem od Saturnove staze. Iz jednog takvog svemira mogao
bi se stvoriti drugi; u svemiru normalne materije monoblok je bio početak, a u svemiru
antimaterije predstavljao bi kraj; u svemiru normalne entropije, monoblok je neodrživ i
mora eksplodirati; u svemiru negativne entropije, neodrživa je toplinska smrt i mora doći
do sabijanja. U oba slučaja, zapovijed glasi: neka bude svjetlost.
Svi se slažu da će zauvijek ostati nepoznato kako je vidljivi, opipljivi svemir izgledao prije
monobloka. Klasičan pogled dao je prije mnogo stoljeća sv. Augustin koji je, upitan što je
Bog radio prije negoli je stvorio svemir, odgovorio: Stvarao je pakao za one koji postavljaju
takva pitanja. Tako se pokazalo da je ‘predaugustinsko vrijeme’ nešto o čemu su
povjesničari znali sve, a fizičari, po definiciji, ništa.
Barem dosad: jer, ako su Onijci bili u pravu, uspjeli su malo podignuti zavjesu i baciti kratak
pogled prema nespoznatljivom.
Pogledati mu izravno u lice više ne bi trebalo biti kobno.
Tijekom vesele vožnje prema galaktici Andromeda, Onijci su otkrili da se jedan od njihovih
generatora spinskih polja počeo pregrijavati - začudo, radilo se o jednom od
novosagrađenih strojeva, a ne o starom i isluženom pokretaču skinutom s Oki-grada. Bio im
je to potpuno nepoznat problem i zato su, umjesto da riskiraju s neznanim učincima koje bi
mogao prouzrokovati takav stroj ako se otme nadzoru, isključili tijekom popravka
cjelokupnu mrežu svojih generatora, ostavivši samo 0,02 postotni zastor neophodan za
zaštitu atmosfere i temperature planeta.
I tada su tamo, u gluhoj tišini međugalaktičkog prostora, njihovi instrumenti po prvi put
zabilježili šapat neprekidnog stvaranja: tiho ping atoma vodika koji su se, jedan po jedan,
rađali ni iz čega.
To bi već samo po sebi predstavljalo poprilično otrežnjavajuće iskustvo svakom čovjeku
sklonom razmišljanju, čak i onome tko nije poznavao povijest Ona zauzetu vjerskim
pitanjima; nitko ne bi mogao promatrati rađanje sirove tvari od koje je građen čitav svemir
izravno iz očitog ništavila, bez pomisli da iza toga mora postojati i Tvorac koji se nalazi u
neposrednoj blizini mjesta na kojem se odvija Njegov rad. Najprije se činilo da ti slabašni
zvukovi i otkucaji u instrumentima Onijaca više ne ostavljaju nikakvog prostora
argumentima kozmogonije i kozmologije temeljenih na bilo kakvoj neprekidnoj i vječitoj
sistoli/dijastoli od monobloka do toplinske smrti i natrag, pri čemu je Tvorac neophodan
samo radi započinjanja procesa s daljine, ili čak ni zbog toga. Ovdje je stvaranje bilo
neprekidno: nevidljivi Prst dotaknuo bi ništavilo, a iz ništavila pojavljivalo se nešto;
potpuni apsurd koji je, zato što je bio vrhunski, mogao biti samo božanske prirode.
Ali već profinjeni Onijci bili su dovoljno nepovjerljivi. Tijekom cijele povijesti, temeljna
otkrića bila su u pravilu dvosmislena. Ovo otkriće, koje je naizgled davalo izravan odgovor
na dvadeset pet tisuća godina teoloških špekulacija, kao krajnji ishod uvodilo je Boga u
stvarno postojanje i, po prvi put otkad Ga je zamislio neki obožavatelj Sunca iz kamenog
doba ili neki mističar nakljukan halucinogenim gljivama, nije moglo biti tako jednostavno
kao što se činilo. Dobiveno je previše lako; stvarna nazočnost Boga implicirala je previše
toga da bi se mogla održati zamisao o mogućem dokazivanju Njega tako jednostavnim,
jednostrukim fizičkim podatkom do kojeg se došlo - iskreno govoreći - zahvaljujući
najobičnijoj slučajnosti.
Gifford Bonner je kasnije primijetio da je bila velika sreća što su taj slabašni plač novog
rođenja u rađaonici vremena začuli baš Onijci, ljudi koji su tek u zadnje vrijeme stjecali
određeni stupanj znanstvene produhovljenosti, ali koji nikada nisu izgubili osjećaj za
neprekidnost i sveobuhvatnu složenost teologije ni u znanstvenoj eri. Tipični Zemljanin s
kraja trećeg milenija, sa svojim tehničkim obrazovanjem, a u filozofskom pogledu poput
njih okrenut sentimentalno-tvrdoglavom ‘zdravom razumu! predstavnik sirovog i naivnog
mističara ‘Napretka’ (otprilike u toj točki Bonnerove analize Amalfi se blago lecnuo) mogao
bi lako uzeti taj podatak zdravo za gotovo.
Onijci su pak bili sumnjičavi; najprije su provjerili samo ono što je otkriće izravno govorilo.
Teologija je mogla čekati. Ako je stalno stvaranje bilo činjenica, onda je ono prvenstveno
potpuno pobijalo pretpostavku da je u povijesti svemira ikada postojao monoblok i da će
jednom doći do toplinske smrti; umjesto toga, sve će uvijek biti ovako i svijet nije imao
kraja. Prema tome, ako je otkriće bilo dvosmisleno, poput svih takvih otkrića, onda je o
jednom trošku označavalo i sasvim suprotnu stvar; trebalo ga je to pitati i vidjeti što će
odgovoriti.
Ovaj neobično uskogrudni prilaz smjesta se isplatio, iako njegove daljnje implikacije nije
bilo nimalo lakše progutati. Znatno riskirajući sa strojevima, koji su im još uglavnom bili
nepoznati, i stavljajući na kocku život čitavoga svoga planeta, Onijci su potpuno isključili
svoje generatore spinskih polja i pažljivije oslušnuli.
U toj najpotpunijoj od svih gluhih tišina, pokazalo se da uznemirujući šapat neprekidnog
stvaranja ima dva glasa. Svaki kratki prasak rođenja nije bio zaseban zvuk - bio je dvostruk.
Kad god bi atom vodika niotkuda stigao u opipljivi svemir, njegov zlokobni blizanac,
antimaterijski atom vodika, odnekud bi se pojavio u istom trenutku da...umre.
I to je bilo to. Čak i ono što je izgledalo kao temeljni, nedvosmisleni dokaz jednosmjernosti
vremena i neprekidnosti nastajanja moglo se shvatiti kao nepobitan dokaz cikličke
kozmologije. Na neki način to je zadovoljilo Onijce: bila je to fizika kakvu su poznavali, idiot
koji urla na raskrižju: "Bog je otiš’o put tamo!" i pokazuje odjednom u sva četiri smjera. Ali
sve to im je istodobno ostavilo i užasno naslijeđe. Taj višeznačni podatak, koji se nije mogao
dobiti na drugi način, bio je sam po sebi dovoljan za potvrdu postojanja čitavog drugog
svemira od antimaterije, u svakoj točki podudarnog sa svemirom normalne materije, ali
obrnutog predznaka. Ono što je izgledalo kao rođenje antimaterijskog vodikovog atoma,
istodobno s rođenjem normalnog atoma vodika, zapravo je bila njegova smrt; sada više nije
bilo nikakvih dvojbi da u antimaterijskom svemiru vrijeme teče unatrag, kao i gradijent
entropije, pri čemu je jedno funkcija drugoga.
Jasno, takvo je shvaćanje bilo staro - zapravo toliko staro da se Amalfi jedva mogao
prisjetiti u kojem trenutku života mu je postalo tako poznato da je potpuno zaboravio na
njegovo podrijetlo. Njegov povratak na ovo mjesto uz pomoć Onijaca učinio mu se kao
beznadni anakronizam, sračunat tek da se nađe na putu praktičnim ljudima i ometa ih. On
je posebno odbacivao zamisao svemira u kojem bi negativna entropija mogla biti stvarnost;
u takvim okolnostima, tvrdilo je njegovo zahrđalo sjećanje, uzrok i posljedica neće zadržati
čak ni najosnovniju statističku povezanost koja je postojala u stvarnom svemiru; energija
će se stvarati, događaji će dovoditi do uzroka, voda će teći uzbrdo, starci će se stvarati iz
zemlje i zraka i zaboravljati ono što su naučili na beskorisnom putu prema majčinoj utrobi.
"Š to svakako i čine" rekao je pažljivo Gifford Bonner. "Ali, Amalfi, zapravo to ne smatram
tako neobičnim. Može se vjerovati da oba svemira gube energiju svakim prijenosom,
razmotavaju se, spuštaju. To što s našega gledišta izgleda kao da antimaterijski svemir
dobiva energiju, posljedica je predrasude prirođene načinu na koji smo prisiljeni
promatrati događaje. Zapravo, vjerojatno se ova dva svemira jednostavno odvijaju u
suprotnim smjerovima, kao dva mlinska kotača, iako izgleda kao da dvije strelice vremena
pokazuju u suprotnim smjerovima, obje vjerojatno pokazuju naniže, kao dva putokaza na
najvišem dijelu istoga puta. Ako vam nije jasna dinamika svega toga, sjetite se da su oba
četverodimenzioni kontinuumi i s toga gledišta potpuno statični."
"Š to nas dovodi do ključnog pitanja neprekidnosti" rekao je živahno Jake. "Stvar je u tome
što su ta dva četverodimenziona kontinuuma blisko povezani, kao što su vrlo jasno
pokazale pojave koje su Onijci zabilježili. Po mom mišljenju to znači da moramo dopustiti
postojanje ukupno najmanje šesnaest dimenzija koje bi sadržavale čitav sustav. To samo po
sebi ne bi trebalo biti posebno iznenađenje; najmanje toliko nam je potrebno za ispravan
prikaz srednje složene atomske jezgre. Iznenađujuće je to što se ta dva kontinuuma
međusobno približavaju; slažem se s Miramonom da se opažanja njegovih ljudi ne može
drukčije tumačiti; sve dosad je izgledalo da je gravitacija u ova dva svemira suprotna po
predznaku i da ih to razdvaja, ali to međusobno odbijanje, tlačenje, nazovite ga kako želite,
očito postaje sve slabije. Negdje u budućnosti, i to bliskoj, past će na nulu, doći će do
pitagorejskog sudara svake točke s odgovarajućom suprotnom točkom između ta dva
čitava svemira..."
"...i teško je zamisliti nekakvu fizičku okosnicu, čak i onu koja dopušta šesnaest prostornih
dimenzija, koja bi mogla prihvatiti svu energiju koja će se osloboditi" rekao je dr. Schloss.
"Čak se i ne radi o monobloku; ako je ikada i postojao, njegova eksplozija u usporedbi s
ovim sličila je vlažnoj petardi."
"Gotovo je sigurno da će se kozmologija svakako morati prilagoditi svim trima slučajevima"
rekao je Gifford Bonner. "Pritom mislim na monoblok, toplinsku smrt i ovo - ovaj događaj
koji je izgleda na pola puta između njih. Neobično je, ali postoji veliki broj mitova i
starinskih filozofskih sustava koji dopuštaju postojanje takvog prekida u postojanju.
Giordano Bruno, prvi relativist, nazivao je to razdobljem interdestrukcije, a njegov
zagovornik Vico uveo je to u vjerojatno prvu cikličku teoriju u povijesti; u skandinavskoj
mitologiji to nosi naziv Ginnangu prekid. Ali pitam se, doktore, hoće li uništenje biti tako
potpuno kao što vi mislite. Nisam fizičar, ali čini mi se da, ako su ta dva svemira po
predznaku suprotna u svakoj točki - kao što svi mi ovdje mislimo - rezultat ne može biti
samo potpuna transformacija obje materije u energiju. Doći će i do pretvorbe jednake
količine energije u materiju, nakon čega će se gravitacijski tlak ponovno početi povećavati,
a ta dva svemira, nakon što su prošli jedan kroz drugog i razmijenili šešire, počet će se
ponovno međusobno udaljavati. Ili sam propustio nešto bitno?"
"Nisam siguran je li ovaj zaključak tako elegantan kao što izgleda na prvi pogled" rekao je
Retma. "Jasno, trebat će matematička analiza doktora Schlossa; ali u međuvremenu se
pitam, ako je istodobno stvaranje-interdestrukcija-uništenje zaista cikličko, zašto uz njega
mora postojati i taj dekorativni vodoskok neprekidnog nastajanja? Stvaralačkom pogonu, u
koji su uključene ni manje ni više nego tri sveopće kataklizme po svakom ciklusu, ne bi baš
bilo neophodno takvo kapanje; ili je prvo previše pompozno ili je drugo nedovoljno. Osim
toga, neprekidno nastajanje uključuje ravnotežno stanje, što se nikako ne podudara."
"Ne znam" rekao je Jake. "Sve to ne sliči na nešto što se može razriješiti s pomoću Milneovih
transformacija; vjerojatnije se radi o satnoj funkciji."
"Koja je, koliko se sjećam, definirana u obliku jednog divovskog matematičkog izraza"
rekao je Carrel zamišljeno.
"Pa, u jedno sam potpuno siguran", zarežao je Amalfi, "a to je da nakon sudara nikoga neće
biti ovdje da brine za njegove točne posljedice. Ili se barem neće voditi ovakve rasprave.
Postoji li nešto što bismo mogli učiniti, ili bi bilo bolje ako preostalo vrijeme provedemo
igrajući poker?"
"Baš o tome", rekao je Miramon, "najmanje znamo. Točnije, izgleda da o čitavoj stvari ne
znamo baš ništa."
"Gospodine Miramon!..." javio se glas Weba Hazletona i zastao. Vjerojatno je očekivao da
mu netko kaže kako gazi svoje ranije obećanje da ih neće prekidati, ali i Amalfiju i ostalima
iz skupine bilo je jasno da u ovom trenutku ništa ne prekida; njegov glas prekinuo je samo
mrtvu i obeshrabrujuću tišinu.
"Hajde, nastavi, Webe" rekao je Amalfi.
"Ovaj, samo sam mislio, gospodin Miramon je ovamo došao kako bi pronašao nekoga tko će
mu pomoći riješiti nešto što on ne zna sam. Sada vjeruje da ni mi ne znamo to učiniti. Ali što
je to?"
"Upravo je rekao da ne zna" odgovorio je Amalfi nježno.
"Nisam na to mislio" rekao je Web oklijevajući. "Mislio sam, što bi on želio učiniti, iako ne
zna kako? Čak i ako je nemoguće."
Bonnerov glas tiho je zahihotao u mirnom brodskom zraku. "Tako je" rekao je, "cilj
određuje sredstvo. Kokoš je samo sredstvo uz pomoć kojeg jaje stvara drugo jaje. Je li je to
Hazletonov unuk? Dobro je, Webe."
"Trebalo bi provesti mnoga ispitivanja, samo kad bismo znali kako ih postaviti!" složio se
Miramon zamišljeno. "Najprije bismo morali točnije odrediti trenutak katastrofe, jer pod
ovim okolnostima ‘bliska budućnost’ golemo je razdoblje, gotovo jednako neodređen izraz
kao i ‘jednoga dana’; trebalo bi ga odrediti u milisekundu, kako bismo imali čime početi.
Čestitam sjajnom zdravom razumu mladog Zemljanina, ali odbijam se zanositi tražeći više
od toga; čak i to izgleda beznadno."
"Zašto" rekao je Amalfi. "Što ti treba za izračun? Gradski Oci mogu obaviti proračun uz
potrebne podatke; stvoreni su da uz zadane parametre mogu obaviti bilo kakav proračun, a
ne sjećam se da se zadnjih tisuću godina u nečemu nisu snašli, za što im je obično bilo
potrebno dvije do tri minute, a nikada čitav dan."
"Sjećam se vaših Gradskih Otaca", rekao je Miramon uz kratak, ironičan pokret obrva koji je
možda bio zadnji ostatak njegovog starog strahopoštovanja divljaka pred gradom i
njegovim uređajima. "Ali glavni potreban parametar je točno određivanje energetske razine
drugog svemira."
"Zašto, pa to ne bi trebalo biti previše teško" rekao je dr. Schloss s rastućim
zaprepaštenjem. "To ne može biti ništa drugo nego transformacija energetske razine našeg
vlastitog svemira. Gradonačelnik je u pravu, Gradski Oci bi vam je mogli dati prije nego im i
stignete podrobno iznijeti čitav problem. T-tau transformacije su temelj svakog putovanja
bržeg od svjetlosti - zaprepašten sam što ste se uopće snašli bez njih."
"Nije tako" rekao je Jake. "Nedvojbeno su t-tau transformacije sukladne s obje strane
barijere, to ne dolazi u pitanje, ali ovdje imamo posla sa šesnaest dimenzija; pitanje je duž
koje osi treba postaviti tu sukladnost? Hoćemo li pretpostaviti da se t-vrijeme i tau-vrijeme
primjenjuju uniformno i s mogućnošću transformacije duž svih šesnaest osi? To se ne
može, ako se želi spriječiti postavljanje monobloka pomoću t-vremena kao početak čitavog
sustava. Tu nema nikakve nade. Ili barem nema nade za nas u vremenu koje nam je
preostalo; uludo bismo trošili dane u potjeri za decimalama koje se ponavljaju do
beskonačnosti. Jednako bi tako mogli zadati Gradskim Očima da izračunaju točnu
vrijednost za pi."
"Prihvaćam ispravku" rekao je dr. Schloss tonom, na pola puta između kisele veselosti i
ukočene zbunjenosti. "Potpuno si u pravu, Miramone; tu postoji prekid koji se ne može
razjasniti uz pomoć teorije. Baš nespretno."
"Spretnost može svakako pričekati" rekao je Amalfi. "U međuvremenu, zašto je nemoguće
očitati energetsku razinu druge strane? Doktore Schloss, vaša istraživačka skupina je
najavljivala da će uspjeti konstruirati antimaterijski artefakt. Zar ne bismo mogli uporabiti
takvo nešto kao istraživačku sondu za drugu stranu?"
"Ne" odmah je odgovorio dr. Schloss. "Zaboravljate da se takav objekt ne bi našao sa druge
strane - bio bi na ovoj strani. Kasnije tijekom eksperimenta morali bismo razraditi način na
koji bismo ga sklopili; do trenutka kad bismo ga prvi put vidjeli, on bi u najmanju ruku bio u
poodmaklom stanju raspadanja, a zatim bi se razvijao samo do onog stanja u kojem smo ga
sastavili. Ne bi nam rekao ništa drugo nego kako se antimaterija ponaša u našem svemiru;
ne bismo saznali ništa o svemiru u kojem je antimaterija normalna."
Nešto kasnije zamišljeno je dodao: "Osim toga, bilo bi teško realizirati takav projekt za
manje od jednog stoljeća. Prije bih rekao da bi trebala dva stoljeća; pod tim uvjetima i ja bih
radije igrao poker."
"Ali ja ne bih" rekao je Jake neočekivano. "Mislim da bi u osnovi Amalfi mogao biti u pravu.
Iako je problem složen, mora postojati neka vrsta sonde koju bismo mogli poslati na onu
stranu. Pazite, ja se slažem da je stvaranje antimaterijskog artefakta potpuno pogrešna
zamisao; stvar bi morala biti potpuno nematerijalna, sagrađena isključivo od onoga što bi
se moglo naći u ničijoj zemlji između dva svemira. Ali, školovan sam za gledanje na veliku
daljinu pod teškim uvjetima. Ne vjerujem da je to nerješiv problem, Schlosse, što misliš o
tome? Ako bi tvoja skupina ostavila antimaterijski artefakt te radije igrala poker, bi li bila
voljna umjesto toga surađivati sa mnom? Trebat će mi vaše znanje, kao i vama moje
gledište. Zajednički bismo mogli izraditi instrument kojim bismo uhvatili podatke. Pazi,
Miramone, ništa ne obećavam, ali..."
"... osim onoga što obećavaš" rekao je Miramon svjetlucavih očiju. "Sada od vas čujem ono
što sam se nadao. Ovo je glas Zemlje kakvog se sjećamo. U okviru svojih moći, dat ćemo vam
sve što vam zatreba; za početak dajemo vam svoj planet; ali svemir, svemire-blizance,
nezamislivi metasvemir morate uzeti sami. Sada vas se sjećamo; uvijek ste imali takve
bezgranične težnje." Glas mu je iznenada postao mračan. "A mi ćemo uvijek biti vaši
učenici; i to je isto kao što je i uvijek bilo. Samo počnite; to je sve što od vas zahtijevamo."
Amalfi je u očima svih nazočnih za stolom pročitao slaganje. U šutnji slušatelja s Nove
Zemlje mogao je osjetiti istu suglasnost.
"Mislim" rekao je polagano, "da smo već počeli."
 4. FABR SUITHE
Bilo je vruće na padini Onijskog brijega, na poslijepodnevnom sjaju goleme cefeide oko koje
se planet sada kretao na opreznoj udaljenosti od trideset i pet astronomskih jedinica -
trideset i pet puta udaljeniji nego što je stara Zemlja udaljena od Sunca. Na toj udaljenosti,
zvijezda je, čija je srednja magnituda iznosila plus jedan, na vrhuncu svojeg osmodnevnog
ciklusa jedva bila podnošljiva; na dnu ciklusa, kad se zračenje zvijezde smanjilo 25 puta, na
Onu bilo je toliko hladno da su zeble uši. Bilo je to daleko od idealnih uvjeta za neki
uglavnom zemljoradnički planet, ali se Onijci ovdje nisu ni namjeravali zadržavati tijekom
čitavog razdoblja rasta biljaka.
Web i Estelle ležali su na travnatoj padini brijega pod vrućim sjajem nabujale zvijezde
polako hvatajući dah. Posebno je Webu bilo drago što su pobjegli. Njihovo jutro je započelo
mirnim razgledavanjem Fabr-Suithea, najvećeg spomenika prošlosti na planetu On i
njegovim sadašnjim filozofskim središtem. Bilo je to jedino mjesto na planetu gdje su im i
odrasli Onijci i njihovi ljudi dopuštali slobodne šetnje. Ali jutros je ta sloboda dovela do
neočekivane, iako logične posljedi- ce: otkrili su da je Fabr-Suithe jedan od malobrojnih
gradova na Onu gdje su Onijska djeca bila potpuno slobodna. Na svim ostalim mjestima bilo
je previše strojeva potrebnih za održavanje života na planetu. Onijci nisu mogli dopustiti
djeci igru između postrojenja, niti su si, zbog svoje rijetke naseljenosti, mogli dopustiti
gubitak makar i jednog života.
Čim su im rekli da će moći obići grad, iako je i to bilo ograničeno, Web i Estelle presvukli su
se u onijska odijela slična hitonu. No Onijci su ih brzo razotkrili, jer Web i Estelle jedva su
govorili njihov jezik. To neznanje jezika prilično im je smetalo - iako je većina odraslih
Onijaca govorila mješavinom engleskog, interlingve i ruskog, koja je bila beche-de-mer
dubokog svemira, a koju su još davno naučili od Okija. Taj jezik nije znalo ni jedno dijete -
što im je istodobno bilo i drago, jer je onemogućavao bilo kakva opsežnija ispitivanja o
njihovom svijetu, kulturi i povijesti. Umjesto toga, ubrzo su se našli uključeni u složenu igru
potjere zvanu Matrix, koja je podsjećala na igru bježijanje-bježi - osim što je bila
trodimenziona, a igrala se u dvanaestokatnoj zgradi čiji su podovi bili prozirni pa je svaki
igrač mogao vidjeti položaje ostalih i koja je imala planski razmještene generatore spinskog
polja i tunele s frikcijskim poljem kako bi bilo moguće brzo prelaženje s jednog kata na
drugi. Web je prvi povjerovao da je zgrada ili izgrađena posebno za igru ili je kasnije
dorađena samo za nju, jer su prozirni katovi bili postavljeni baš na odgovarajući način, a
činilo se da u čitavoj građevini ne postoji ništa drugo niti se koristi u bilo koju drugu svrhu.
Web je smatrao igru vrlo zanimljivom, ali je bila prilično teška i on je prvi izbačen. Da nije
došlo do improvizirane izmjene pravila, to bi mu se događalo u gotovo svakom krugu, a čak
i pod zaštitom novih pravila nije se baš najbolje snašao. S druge strane, Estelle se u Matrixu
snašla kao da je u toj igri rođena i nakon pola sata njena mršava pojava tankih nogu, ravnih
grudi i dječačkih kukova jurcala je kroz kaleidoskop pokretnih figura s nevjerojatnom
elegancijom i brzinom. Webova zadihana pluća i povrijeđeni ego s dobrodošlicom su
dočekali vrijeme ručka i mogućnost bijega iz grada sve do vrućeg spokoja golih padina.
"Baš su dobri; svijaju mi se" rekla je Estelle i zamišljeno se podigla na lakat i navalila na
neki srebrno-zeleni tikvasti plod što joj je dao jedan onijski dječak, očito kao nagradu za
igru. Na prvi ugriz začulo se tiho i dugačko šištanje, a zrak oko njih ispunio se tako snažnim
mirisom da je Estelle nekoliko puta jako kihnula. Web se počeo smijati, ali je smijeh
iznenada prestao kad je i on sam grčevito počeo kihati.
"Vole nas" rekao je, brišući oči. "Toliko si dobra u njihovoj igri da su ti dali bombu kihavca
kako bi te spriječili da nastaviš igrati."
Miris je postupno nestajao, nošen laganim povjetarcem koji je puhao oko njih. Nakon nekog
vremena Estelle je pažljivo stavila oba palca u otvor koji je ranije napravila i rastrgala plod.
Ništa se nije dogodilo; miris je sada bio podnošljiv, a onda je iznenada postao jedva
primjetan i istodobno im natjerao slinu na usta. Estelle mu je pružila polovinu. Zagrizao je
svježu, bijelu masu dublje nego što je namjeravao. Rezultat ga je natjerao da sklopi oči;
okus je bio poput očaravajuće glazbe.
Dovršili su jelo u tišini prepunoj poštovanja, obrisali usta o hitone i ponovno legli. Nakon
nekog vremena Estelle reče: "Voljela bih kad bi smo se mogli bolje sporazumijevati s
njima."
"Miramon zna govoriti kao mi" rekao je Web zamišljeno. "A nije se morao mučiti kako bi
naučio naš jezik. Ovdje to rade uz pomoć strojeva, kao i mi dok smo bili Okiji. Volio bih kad
bismo to još uvijek tako radili."
"Hipnopedija?" rekla je Estelle. "Ali mislila sam da je to zastarjelo. Na taj način ništa ne
naučiš; samo dobivaš činjenice."
"Tako je, samo činjenice. Ne učiš ih povezivati. Za to je potreban učitelj. Ali dobro je znati
razne stvari, kao recimo da je 1 x 10 = 10, pa one tablice s krajeva knjiga ili recimo 800
najpotrebnijih riječi novog jezika. Obično je bilo potrebno pet stotina sati da sve to
naguraju u tebe uz pomoć EEG povratne sprege, usmenog ponavljanja i ne znam čega sve
ne, a tijekom cijelog postupka bila si pod hipnozom."
"Zvuči tako lako", rekla je Estelle sanjivo.
Iznenada je Web postao svjestan čudnog, isprekidanog zvuka koji je dopirao s vrha brda iza
njegovih leđa. Dobro je znao da On nema opasnih životinja, ali shvatio je da je zvuk dopirao
do njega još dok je govorio. Shvatio je da se njegovo shvaćanje opasne životinje ne mora
obvezno podudarati s Onijskim. Možda je mogao nadmudriti životinju ako bi sada brzo
skočio. Naglo se okrenuo na rukama i koljenima.
"Nemoj biti blesav" rekla je Estelle, iako se nije pomaknula, čak ni otvorila oči. To je samo
Ernest."
Svengali se iznenada pojavio na vrhu brda i nespretno je teturao kroz visoku travu u
simfoniji beznadno neusklađenih pokreta. Weba je samo usput pogledao i onda se zapiljio u
Estellu prijekornim pogledom napuštene životinje koja je i unatoč svemu (nadao se da će se
to primijetiti) ostala nepokolebljivo vjerna. Web je u sebi prigušio osmijeh, jer zapravo nije
mogao okriviti jadno stvorenje. Budući da mu je nedostajao mozak, baš kao i spol - unatoč
imenu koje je nosio - nije mogao smisliti ništa bolje nego pratiti Estellu na svakom koraku
kroz igru Matrix. Za tu igru je bio toliko nesposoban da ju je tek sada uspio završiti. Bila je
prava sreća što ga djeca nisu uračunala u igrače, jer bi inače jadni Ernest ispadao - pomislio
je Web i to ga je na nejasan način uznemirilo - sve do kraja vremena.
"Mogli bismo se ovdje prijaviti za to" rekao je iznenada Web.
"Za što? Hipnopediju? Tvoja baka nam ne bi dopustila."
Web se okrenuo i sjeo, iščupao dugu šuplju vlat trave slične trski i zamišljeno je počeo
grickati drvenasto zadebljanje na njenom kraju. "Ali ona nije ovdje" rekao je naposljetku.
"Nije, ali bit će" rekla je Estelle. "Ona radi u školi na Novoj Zemlji. Kad sam bila mala, slušala
sam kako se svađa s mojim ocem. Govorila mu je da je poludio. Rekla bi: zašto djeci sada
trebaju matematika i povijest? Što to vrijedi nekome tko mora obrađivati djevičanski
planet? I tako dalje, sve dok ne bi sasvim izludjela jadnog tatu."
"Ali ona nije ovdje" ponovio je Web, pretjerano naglašavajući riječi. Upravo je shvatio da
mu se Estellino lice zatvorenih očiju, tako savršeno mirno u plavo bijelom svjetlu ovog
jednodnevnog ljeta, sviđa više od svega što je dosad vidio. Nije mogao nastaviti.
Do toga se svengali dovoljno odmorio i uspio sabrati svoje rasute ganglije koje su mu,
koliko god loše, služile umjesto mozga, pa je zaključio da mu taj dugi, osjećajni pogled
prema Estelli neće ništa pomoći. U istom trenutku jedan od njegovih krakova, koji je cijelo
vrijeme njuškao oko jednog komada kore ploda, iznenada je prešao prag osjeta i javio
ostatku tijela životinje što znači taj jedva primjetni, ugodni miris. Ostatak Ernestovog tijela
krenuo je prema tom kraku i omotao se oko kore. Tada se polip počeo bespomoćno kotrljati
niz padinu, omotan u loptu, u čijem se središtu nalazila čvrsto stegnuta kora ploda. Dok se
kotrljao, ispustio je kratak, prodoran zvižduk od kojeg se Webu digla kosa na glavi - nije
mogao ni zamisliti da je svengali sposoban proizvesti takav zvuk - ali stvorenje nije željelo
ostaviti svoj plijen. Zaustavio se usred rječice u dolini, a struja ga je polako odnijela izvan
vidokruga, dok se on još slabašno bunio i pohlepno jeo.
"Ode Ernest" rekao je Web.
"Znam. Čula sam ga. Baš je glup. Ali vratit će se. I tvoja baka će doći. Kad su gradonačelnik,
Miramon, dr. Schloss i ostali odlučili ostati ovdje na planetu, zbog posla koji moraju ovdje
obaviti, morali su pozvati nekoga od kuće kako bi se brinuo o nama. Ne bi nam dopustili da
se sami potucamo po tuđem planetu."
"Možda i ne bi" rekao je Web oklijevajući. Razmislio je; zamisao mu se nije previše sviđala.
"Ali zašto bi došla baš baka?"
"To svakako neće biti tata, jer on mora ostati na Novoj Zemlji i raditi na novozemaljskom
dijelu problema zbog kojeg smo ovdje" rekla je Estelle. "Neće biti ni tvoj djed, jer mora
ostati kod kuće na Novoj Zemlji i biti gradonačelnik dok je gradonačelnik Amalfi ovdje.
Neće biti ni moja majka, jer nije ni znanstvenik ni filozof i samo bi lutala po Onu još i više
nego mi. Ako će netko doći paziti na nas, to će biti tvoja baka."
"Vjerojatno je tako" rekao je Web. "Sigurno će nas svojski pritegnuti."
"Još više" rekla je Estelle smireno. "Poslat će nas kući."
"Neće valjda!"
"Da, hoće. Tako razmišlja. Bit će praktična."
"To nije praktično" pobunio se Web. "To je pokvareno, eto što je. Neće valjda doći ovdje na
On pod izgovorom da će nas čuvati samo kako bi nas odvela s Ona." Estelle nije odgovorila.
Trenutak kasnije Web je otvorio oči, jer je uz zakašnjenje shvatio da mu je preko lica prošla
sjena. Iznad njih je stajao onijski dječak koji je Estelli poklonio plod, ali je pristojno šutio
kako ih ne bi prekinuo, iako je očito bio spreman za ponovnu igru čim to oni zažele. Iza
njega, na vrhu brda izvirivale su glave ostale onijske djece, koja su se očito pitala što li to
namjeravaju stranci i njihov ljubimac bez kostiju i čudnog mirisa, iako su inicijativu
prepustila svojem govorniku.
"Zdravo" rekla je Estelle i ponovno sjela.
"Zdravo" rekao je neodlučno visoki dječak. "Da?" Na trenutak je djelovao zbunjeno; zatim,
snalazeći se najbolje što je znao, sjeo je i produžio na onijskom, birajući najjednostavnije
izraze.
"Odmorni ste. Da? Hoćemo li se igrati?"
"Ja više ne" odgovorio je Web srdito. "Onda igra Matrix jučer, sutra neki dan. Da?"
"Ne, ne", nastavio je onijski dečak. "Ne Matrix. Ovo je druga igra, igra odmaranja. Igra se
sjedeći. Nazivamo je igrom laži."
"Oh. Kako radi to?"
"Svi sudjeluju. Svatko ispriča po priču. Priča mora djelovati stvarno, ali ne smije sadržavati
ništa istinito. Drugi igrači sude. Za sve što je u priči očita istina dobiva se bod. Pobjeđuje
onaj s najmanjim brojem bodova."
"Nisam razumjela nekih pet važnih riječi u svemu tome" rekla je Estelle Webu. "Kako se to
igra?"
Web joj je brzo objasnio. Iako je njegovo znanje onijskog jezika bilo ograničeno na napeto
prošlo, razdražljivo sadašnje i nepopravljivo buduće vrijeme, rječnik bio potpuna
nebotanička mješavina stabljika i korijenja, a njegove deklinacije pokazivale veliku
nesklonost prema dekliniranju, ipak je otkrio da poprilično toga razumije ako mu netko,
kao sada, govori polagano. Vrlo vjerojatno je i on propustio pet riječi dok je onijski dječak
govorio, ali je shvatio njihovo značenje iz konteksta. Estelle se očito još trudila prevesti riječ
po riječ, umjesto da odmah pokuša shvatiti značenje cijele rečenice.
"Oh, shvaćam" rekla je Estelle. "Ali kako ocjenjuju jednu istinu u odnosu na drugu? Ako se u
mojoj priči sunce rađa izjutra i ako kažem da nosim ovaj, kako li se zove, ovaj hiton,
dobivam li po bod i za jedno i za drugo?"
"Pokušat ću ga pitati" odgovorio je Web dvojeći. "Nisam siguran znam li sve potrebne
riječi."
Postavio je pitanje onijskom dječaku, pri čemu je morao biti apstraktniji nego što je želio;
ali dječak nije samo shvatio smisao toga što ga je on pitao, već je i uspio pronaći potrebne
riječi s dojmljivim razumijevanjem.
"Ž iri će odlučiti", rekao je dječak. "Ali postoje pravila. Odjeća je samo mala istina i košta
jedan poen. Izlazak sunca na planetu unutar sustava, kao što je Nova Zemlja, predstavlja
prirodni zakon i može vas koštati pedeset. Na slobodnom planetu poput Ona to može biti
tek djelomična istina i koštat će vas deset. Ili može biti čista laž i tada vas ne košta ništa.
Zato su potrebni suci."
Ovo je dječak morao ponovno objasniti uz pomoć jednostavnijih pojmova i tek se onda Web
usudio sve objasniti Estelli; ali na kraju bio je siguran da su oboje shvatili pravila igre. Radi
provjere, zamolio je Onijce neka počnu bez njih, tako da bi se on i Estelle upoznali s
najomiljenijim lažima i shvatili na koji način žiri kažnjava igrača za svaku nepobitnu istinu.
Nakon prve dvije priče gotovo je zaključio da je bio previše oprezan. Prema načinu na koji
je igra opisana i pričama koje su ispričali, izgledalo je da Onijci nemaju baš bogatu maštu.
Ali treći igrač, djevojčica stara otprilike devet godina, koja je pucala od nestrpljenja dok je
čekala svoj red, potpuno ga je zbunila. Čim su je prozvali, počela je:
"Jutros sam vidjela pismo, a njegova adresa bila je Četiri. Pismo je imalo noge, a na nogama
cipele. Stiglo je raketom, ali je hodalo cijelim putem, iako Četiri znači četiri, radi se o triput
trostrukom tragičnom trošku" završila je pobjedonosno.
Došlo je do kratke, neugodne stanke.
"Uopće ne zvuči poput laži" rekla je Estelle Webu, vrativši se na vlastiti jezik. "Više sliči
zagonetki."
"To nije bilo fer" prigovorio je istodobno onijski vođa devetogodišnjakinji ozbiljnim glasom.
"Još nismo objasnili pravila završnice." Okrenuo se Webu i Estelli. "U drugom dijelu igre
pokušavamo ispričati priču koja je čista istina, ali zvuči kao laž. U završnici, žiri vas
kažnjava zbog laganja, ako vas ulovi. Ako vas ne ulovi, rekli ste čistu istinu koja odnosi
pobjedu pred savršenom laži. Ali nije bilo fer što je Pyla pokušala pobijediti u završnici
prije nego što smo vam objasnili pravila."
"Izazivam jednom" rekao je Web mrko. "Zar stvarno ovo jutro bilo je? Ako, onda smo jesmo
znaše; ali mi nismo."
"Jutros" rekla je Pyla, odlučno braneći svoju završnicu unatoč očitog neodobravanja
skupine, "niste bili tamo. Vidjela sam kada ste išli."
"Otkud znaš sve to?" upitao je Web.
"Lunjala sam po okolini" rekla je djevojčica. Iznenada se nasmijala. "Pa sam čula kako
razgovarate iza brda."
Budući da je čitav odgovor došao na tečnom okijevskom beche-de-mer, iako s užasnim
naglaskom, više očito nije bilo ničeg nejasnog.
Web se u tom trenutku nije osjećao baš previše naklonjen ženskom rodu, ali se ipak
ljubazno nasmiješio Pyli. "U tom slučaju" rekao je službeno, "pobijedila si. Zahvaljujemo ti iz
dna duše. To je dobra vijest."
Nije mu bilo jasno je li njegovo loše znanje onijskog jezika učinilo taj uljudni govor poput
stan tam di jes’ devedes’ ili zašto izgledam kao dva zrna graška ili je ipak uspio reći ono što je
htio, ali na njegovo zaprepaštenje Pyla je briznula u plač.
"Oh, oh, oh" jecala je. "Bila bi to moja prva završnica. A vi ste me pobijedili, pobijedili ste."
Ž iri je već raspravljao. Nekoliko trenutaka kasnije Silvador, vođa, nježno je dotakao Pylu po
obrazu i rekao: "Tiho. Naprotiv, naš Web-prijatelj mora biti kažnjen jer je lagao."
Svjetlucavih očiju pružio je Estelli ruku i ona je ustala na noge, vijugavo se odmotavši iz
čvora u koji se uplela tijekom igre laži.
"Kazna mora obuhvatiti i našeg Estelle-prijatelja" dodao je mračno. "Oboje morate poći s
nama do grada, a tamo ćemo vas" - zastao je u položaju egzekutora - "uspavati na neko
vrijeme."
"Ne" rekao je Web. "Moramo krenuti." Ukočeno se uspravio na noge.
"Molim vas" reče Silvador. "Nismo vas mislili stvarno kazniti. Ž eljeli ste učiti u snu. Možemo
vas odvesti do mjesta za takvo učenje. Zar niste jutros o tome pričali? Pyli pripadaju dva
sata danas popodne. Namjeravali smo ih prepustiti vama; mogli biste naučiti onijski i
razgovarati s nama!"
"Ali što smo to slagali?" upitala je Estelle žmirkajući. "Web je rekao da je dobra vijest" rekao
je Silvador ozbiljno, "što je njegov Dee-prijatelj već ovdje. Rekao je čistu laž o očitoj
činjenici; to košta pedeset bodova." Dvoje djece s Nove Zemlje se zagledalo jedno u drugo.
"Oh, majko mila", rekao je Web iznenada. "Pođimo tamo. Vidjet ćemo i Dee uskoro."

Dee je eksplodirala.
"Na što si uopće mislio, John?" upitala je. "Jesi li znao što uče ovdje djecu u hipnopediji?
Kako si mogao dopustiti djeci da lutaju po stranom planetu ne znajući što bi im ti divljaci
mogli učiniti?"
"Ništa nam nisu učinili" upao je Web.
"Nisu divljaci" rekao je Amalfi.
"Znam ja što su. Bili smo ovdje prvi put zajedno. I držim kriminalno neodgovornim
dopustiti divljacima petljanje po mozgovima djece. Ili bilo kojem civiliziranom umu."
"Otkud ti znaš što je civilizirani um?" upitao je Amalfi. Ali, znao je da je to pitanje potpuno
beskorisno, a možda i zlobno. Znao je da je pred njim ona ista djevojka koju je susreo
tijekom sukoba Utopija-Gort, žena koju je volio, ista ona blistava fizička pojava nad kojom
će bdjeti do sve bližeg kraja vremena. No postajala je sve starija, a kako to reći jednoj ženi?
Onijci, kao i djeca, shvaćali su svijet kao novo iskustvo, ali Dee, Amalfi, Mark, zapravo čitava
Nova Zemlja, prilazili su mu sa stanovišta starosti, ne misleći ništa drugo nego kako bi se
obranili od novih iskustava kako bi sigurno brodili po utvrđenim činjenicama. On sam nije
mogao prihvatiti neki takav događaj, a Dee nije htjela dopustiti djeci učenje novog jezika.
Pokazivali su sva obilježja starenja, baš kao i njihova kultura. Sredstva koja su uzimali i
dalje su djelovala, fizički su još bili mladi; ali sva njihova starost bila je s njima i to je bilo
dobro. Nitko nije mogao na duže staze zavarati vrijeme i gradijent entropije i jedino je
vrijedilo polagati nade u Onijce i djecu.
Postojala su samo dva smjera prema smrti: čovjek može prihvatiti to kretanje prema njoj ili
poricati tu mogućnost. Nevjerovanje je bilo djetinjasto ili senilno; nedostajala mu je ona
sposobnost prilagođavanja koju nazivaju zrelošću. Kad jednom primijetiš da se djeca i
divljaci u tome snalaze bolje od tebe, tada moraš shvatiti da ti je kucnuo čas i elegantno se
povući, inače će te pokopati, svog izabranog vođu, još uvijek nominalno živog.
Jasno, Dee nije mislila odgovoriti na pitanje; jednostavno se ljutila. Odbačeni razlog je
ionako rečen sotto voće, jer su ostali nazočni u onijskoj vijećnici bili zauzeti pokušavajući
odrediti iznos gama-zračenja nastalog u trenutku kad bi dva svemira prošla jedan kroz
drugi i stupnjem njihove pretvorbe u jedan od dva oblika materije koje će se oblikovati
nakon sudara. Dee je morala upasti na skup kako bi pronašla Weba i Estellu, koji su do tada
već bili prihvaćeni kao nijemi promatrači takvih stručnih sastanaka.
"To mi se uopće ne sviđa" govorio je Retma. "Dr. Schloss pretpostavlja da će značajan dio te
energije nestati u obliku čistog šuma, kao da susret dva svemira odgovara sudaru činela. Da
bi se to prihvatilo, treba pretpostaviti da se Planckova konstanta javlja i u Hilbertovom
prostoru, za što nema nikakvih dokaza. Gradijent entropije se ne može dograditi na
protuodgovor koji sam uključuje entropije obrnutih predznaka na svakoj strani jednadžbe."
"Zašto ne?" upitao je dr. Schloss. "Hilbertov prostor zato i je tu kako bi omogućio izbor osi
za takvu operaciju. Ako je to izvedivo, ostatak je samo jednostavna vježba iz nacrtne
geometrije."
"Ne poričem" rekao je Retma pomalo usiljeno. "Jedino dovodim u pitanje uporabljivost
svega toga. Nemamo podataka koji bi nas naveli na vjerovanje da bi takvo obrađivanje
problema predstavljalo bilo što više od vježbe - pa nije bitno bi li ta vježba bila jednostavna
ili složena."
"Bolje bi bilo da krenemo", rekla je Dee. "Webe, Estelle, dođite ovamo, molim vas; ovdje
samo smetamo, a moramo još mnogo toga učiniti."
Njen prodorni, teatralni šapat prekinuo je raspravu mnogo djelotvornije nego što bi to
učinio razgovor normalne jačine. Lice dr. Schlossa namrgodilo se zbog upadice. Jedan
trenutak, Onijci su ostali pristojno bezizražajni; onda se Miramon okrenuo i pogledao
najprije Dee, zatim Amalfija i lagano podignuo jednu obrvu. Amalfi je kimnuo, malo
zbunjen.
"Moramo li ići, bako?" Pobunio se Web. "Naime, zbog ovoga i jesmo tu. Estelle je dobra u
matematici; tu i tamo Retma i dr Schloss je zamole da poveže onijske nazive nekih pojmova
s našima."
Miramon je složio svoje papire, ustao i ozbiljnog lica mirno im prišao. Dee je gledala kako
joj se približava, a na licu joj se primjećivao izraz zatomljene napetosti, Amalfiju potpuno
shvatljiv, iako mu je djelovao smiješno.
"Drago mi je što ste sa nama, gospođo Hazleton" rekao je Miramon i naklonio se.
"Dugujemo vam mnogo toga što danas imamo. Nadam se da ćete prihvatiti našu zahvalnost;
moja žena i njene dame žele vam odati počast."
"Hvala, ali ja ne... nisam mislila..."
Morala je zastati, jer se očito u tom trenutku nije mogla sjetiti što je govorila prije mnogo
godina, kad je bila, shvaćala to ona ili ne, druga osoba. Zapravo, tada je bila jedan od prvih
pokretača emancipacije žena koju je On doživio. Amalfi je bio sretan zbog njene energične
pomoći, posebno zbog toga što se baš to pokazalo kao ključni potez u krvavoj borbi za
prevlast na planetu, a time nužno i za preživljavanje grada. Dee se prvi put susrela s
onijskim ženama u doba kad su one još bile smrdljiva i prljava stvorenja koje su držali u
obrednim kavezima. Nešto u načinu na koji joj se Miramon danas obratio podsjetilo ju je na
te dane, možda ju je čak i natjeralo da osjeti rešetke i prljavštinu oko sebe. Ipak vremenski
odmak bio je prevelik, a pristojnost previše izražena da bi to shvatila kao napad, ako je
uopće i bila svjesna toga. Brzo je pogledala Amalfija, ali njegov izraz nije se promijenio;
dovoljno ga poznavajući shvatila je da od njega neće dobiti nikakvu pomoć.
"Hvala" rekla je bespomoćno. "Web, Estelle, vrijeme je da krenemo."
Web se okrenuo Estelli, kao da je moli za pomoć u nesvjesnoj parodiji Deeine nijeme molbe
upućene Amalfiju, ali Estelle se već dizala. Amalfiju se učinilo da je djevojčicu sve to
zabavljalo, ali je njen pogled istodobno bio i pomalo zloban. Dee će još imati problema s
njom. Što se tiče Weba, bilo je jasno da je zaljubljen pa s njim neće biti nikakvih problema.
"Evo što ja predlažem! rekao je glas Estellinog oca usred tišine. "Pretpostavimo da između
dva svemira sve do trenutka dodira nema termodinamičkih prijelaza. Ako je tako,
nemoguće je primijeniti simetričnost, osim ako ne pretpostavimo da je točka prijelaza
zapravo trenutak potpune neutralnosti, koliko god to izgledao eksplozivno onome tko se
nađe s jedne ili druge strane znaka jednakosti. Po meni je to razumna pretpostavka, a
mogla bi nam omogućiti da se riješimo Planckove konstante - slažem se s Retmom da nam u
ovom slučaju ona samo smeta - i da obrnute predznake veličina obradimo uz pomoć stare
Schiffove neutrino-antineutrino teorije. Naposljetku, i ona se može jednako dobro
kvantizirati."
"Ne uz pomoć Grebeovih brojeva" rekao je dr. Schloss.
"Ali baš u tome i je stvar, Schlosse" rekao je uzbuđeno Jake. "Grebeovi brojevi ne prelaze
između svemira; oni vrijede u našem svemiru i vjerojatno se mogu primijeniti i na drugi, ali
ne prelaze. Nama je i potrebna neka funkcija koja se ne razmjenjuje ili, pak, neka
pretpostavka koja nas potpuno oslobađa prelazaka. Retma je to govorio, ako sam ga dobro
shvatio, i vjerojatno je u pravu. Ako nemaš izraz za prelazak koji je savršeno neutralan po
čitavom Hilbertovom prostoru, onda automatski stvaraš pretpostavku o postojanju ničije
zemlje. Mi smo ovdje prisiljeni započeti od nje." Estelle je zastala pokraj vrata i okrenula se
kako bi pogledala prema nevidljivom izvoru glasa.
"Tata" rekla je, "to je baš slično prevođenju onijske matematike na matematiku Nove
Zemlje. Ako se moraš boriti s ničijom zemljom, kao na frontu, zašto ne pokušaš s metcima?"
"Dođi, dušo" rekla je Dee. Vrata su se zatvorila. Nakon toga u prostoriji je prilično dugo
vladala tišina.
"Gradonačelniče Amalfi, vi uludo trošite darovitost te djece" rekao je Miramon. "Zašto to
činite? Kad biste samo popunili njihove mozgove činjenicama koje su im potrebne - a to je
lako, kao što i sami znate, vi ste nas tome i naučili..."
"Nama to više nije tako lako" rekao je Amalfi. "Stariji smo od vas. Više ne dijelimo vaše
oduševljenje bitnošću. Objašnjenje kako je došlo do toga predugo bi trajalo."
"Ako je to istina! rekao je Miramon polagano, "onda stvarno ne smijemo čuti više ništa o
tome. Inače ćemo zapasti u iskušenje da osjećamo sažaljenje prema vama; a to se ne smije
dogoditi, jer inače smo svi izgubljeni."
"Nije baš tako" rekao je Amalfi, usiljeno se smiješeći. "Još nije kraj. Gdje smo bili? Ovo je
samo početak kraja."
"Čak kad bi svemir i potrajao zauvijek, gradonačelniče Amalfi" rekao je Miramon, "nikada
vas ne bih shvatio."

I tako je izdaja bila potpuna. Web i Estelle nikada nisu čuli usiljen i otužni razgovor između
Amalfija i Hazletona, vođen preko trilijuna i trilijuna kilometara uzavrelog praznog
prostora između Ona i Nove Zemlje, koji je završio tako da je Hazleton pozvao svoju ženu
natrag kući kako se ne bi više suprotstavljala Onijcima. A nisu ni shvatili zašto je Deein
povratak morao biti i njihov povratak. Jednostavno su otišli, nijemi i žalosni, htjeli - ne
htjeli, izražavajući svoju pobunu protiv ludosti logike odraslih šutnjom - jedinim oružjem
koje su imali. U srcu su znali da im je oduzeta prva prava stvar do koje im je ikada bilo stalo,
osim potrebe jednog za drugim.
A vrijeme je istjecalo.
 5. DŽIHAD
Taj razgovor je bio i Amalfiju neobično bolan, jer unatoč mnogih stoljeća razmimoilaženja s
Hazletonom koja su se, ako ih nije bilo moguće izbjeći, obično završavala prihvaćanjem
Amalfijevog mišljenja, Amalfi je osjećao nešto nečasno u ovoj prepirki i vrlo je dobro znao
zašto: zbog jalove, zakašnjele avanture s Dee u kojoj nije bilo nimalo strasti. To što je sada
vraćao Dee kući, natrag Marku, moglo se protumačiti kao osvećivanje nekadašnjoj voljenoj,
jer je sada više ne voli. Znao je da se takve stvari događaju među ljubavnicima.
No čim su Dee i djeca otišli povratnim brodom na sve je zaboravio, jer je pred njim bilo još
mnogo posla.
Diskusija o nadolazećoj katastrofi naposljetku je stigla do točke gdje se više nije mogao
izbjeći dodir s negativnim gradijentom entropije i time u područje gdje više nisu bile
dovoljne riječi - zapravo, rijetko je i postojala mogućnost pozivanja na njih. To je učesnike,
koji su uglavnom bili inženjeri, organizatori ili oboje, poput Miramona i Amalfija, i one koji
su prije svega bili filozofi, poput GifForda Bonnera, stavilo u podređenu ulogu. Zato se
diskusija preselila do Retminog ureda. Amalfi je ostajao s njima kad god je mogao, jer nikad
nije znao kad bi Retma, Jake i dr. Schloss mogli izletjeti iz stratosfere simbola i reći nešto
što bi on mogao shvatiti i uporabiti.
Ali danas je u kabinetu vrijeme bilo prilično teško. Retma je govorio:
"Koliko ja vidim, problem je u tome što nama poznato vrijeme nije unatrag predvidivo.
Primjerice, napišimo difuzijsku jednadžbu poput ove." Okrenuo se školskoj ploči - vječitom
‘istraživačkom alatu’ svih teorijskih fizičara bilo gdje postojali - i napisao:

d2G/dx2 + d2G/dy2 + d2G/dz2 = a2dG/dt

Iznad Retmine glave, radi Jakea, mali elektronski prijenosnik uperio je svoje televizijsko
oko prema naznačenim tragovima krede. "U ovom slučaju a na kvadrat je realna konstanta,
tako da je predvidljiva samo za buduće vrijeme t, ali ne i za prošlo vrijeme t, jer se izraz koji
ga unatrag predviđa mijenja."
"Neobična situacija" složio se Schloss. "To znači da u svakom termodinamičkom sustavu
imamo bolje informacije o budućnosti nego o prošlosti. U svemiru s antimaterijom moralo
bi biti obrnuto - ali iz našeg gledišta; vjerujem da hipotetski promatrač koji bi živio po
njegovim zakonima i bio stvoren od njegove energije ne bi primijetio nikakvu razliku."
"Možemo li napisati konvergentnu jednadžbu predviđanja unatrag?" upitao je Jakeov glas.
"Ona koja opisuje kakvo je njihovo stanje iz našeg gledišta - ako je to uopće moguće? Ako
nije, ne vidim kako bismo napravili instrumente kojima bismo otkrili neku razliku."
"To je moguće učiniti" rekao je Retma. "Na primjer...." Okrenuo se ploči i po njoj su uz
škripanje potekli simboli:

d2G/dx2 + d2G/dy2 + d2G/dz2 = 4 π m/ih x dG/dt

"Ah-ha" rekao je Schloss. "Jer na taj način dobivamo imaginarnu konstantu umjesto realne.
Ali tvoja druga jednadžba ne zrcali prvu; preslikavanje nije očuvano. Prva jednadžba
opisuje proces ujednačavanja, a druga je oscilatorna. Pa gradijent s druge strane valjda ne
pulsira!"
"U takvim slabim reakcijama ravnopravnost se i onako ne održava" rekao je Jake. "Ali
primjedba je po mom mišljenju na mjestu. Ako jednadžba broj dva nešto opisuje, to
svakako nije druga strana. To moraju biti obje strane - kako bi bio cikličan čitav sustav, što
još ne znamo. Čak niti ne vidim neki način na koji to možemo provjeriti pa je cijelu stvar
potpuno i definitivno nemoguće dokazati, poput Machove hipoteze...
Vrata su se polagano otvorila i jedan mladi Onijac tiho je pozvao Amalfija. On je ustao bez
mnogo oklijevanja; momci su ga danas dobro namučili, a on je otkrio koliko mu nedostaje
Estelle. Njena uloga bila je podsjetiti skupinu na moguće zamke koje su se krile u Retminom
načinu pisanja: ovdje je Retma, primjerice, koristio d koje je, koliko se Amalfi sjećao,
označavalo prirast, ali je predstavljalo i najobičniju oznaku konstante; koristio je G, koje je
za Amalfija predstavljalo gravitacijsku konstantu, kako bi izrazio pojam koji je u
termodinamici Amalfi bio odavno naviknut označavati velikim grčkim slovom ‘F; a je li
Schloss mogao biti siguran da je Retmino i jednako kvadratnom korijenu iz minus jedan
kao u matematici Nove Zemlje? Schloss je nedvojbeno imao dobrih osnova za vjerovanje da
je dogovor između Novozemljanina i Retme o tom jednostavnom simbolu odavno
postignut, no bez Estelle Amalfi se ipak neugodno osjećao. Osim toga, iako je intelektualno
bio svjestan da su oduvijek sve važne bitke oko brojnih fizičkih problema izvojevane
tijekom ovakvih seansi uz školsku ploču, on nije bio naviknut na njih. Više je volio vidjeti
kako se stvari događaju.
A počele su se događati u tom trenutku. Čim su se vrata tiho zatvorila prema vidljivim i
nevidljivim fizičarima, mladi Onijac je rekao:
"Ž ao mi je što vas uznemiravam, gospodine Amalfi, ali imate hitan poziv s Nove Zemlje.
Javlja se gradonačelnik Hazleton."
"Helleshin!" rekao je Amalfi. Bila je to veganska riječ; nitko nije više bio živ tko bi znao što
znači. "U redu, idemo."
"Gdje mi je žena?" Upitao je Hazleton bez uvoda. "I moj unuk i Jakeova kći? Gdje ste se
skrivali prošla tri tjedna? Zašto me niste nazvali? Izgubio sam živce, a Onijci su me gadno
našetali prije nego što su me uopće spojili do vas..."
"Š to to govoriš?" upitao je Amalfi. "Prestani blebetati i reci mi o čemu se radi."
"To i ja želim znati. Dobro. Krenimo od početka. Gdje je Dee?"
"Ne znam" rekao je Amalfi strpljivo. "Otpremio sam je kući prije tri tjedna. Ako je ne možeš
naći, to je tvoj problem."
"Nije stigla ovamo."
"Nije? Ali..."
"Da, ali. Taj povratni brod nikad nije sletio. Nije se ni javio. Jednostavno je nestao zajedno s
Dee, djecom i ostalima. Stalno sam vas pokušavao dobiti kako bih otkrio jeste li ih uopće
poslali ili ne; sada znam da jeste. Pa, obojica smo svjesni što to znači. Bolje se ostavite
čeprkanja po fizici i požurite ovamo na drugom brodu."
"Š to ja tu mogu učiniti?" pitao je Amalfi. "Ne znam ništa više od tebe."
"Dovraga, možete se vratiti ovamo i pomoći mi da se izvučem iz ove zbrke."
"Kakve zbrke?"
"Pa što ste radili protekla tri tjedna?" izderao se Hazleton. "Hoćete reći da niste čuli što se
zbilo?"
"Nisam" rekao je Amalfi. "I prestani urlati. Što si mislio time ‘obojica smo svjesni što to
znači’? Ako znaš što se zbilo, zašto nešto ne poduzmeš, umjesto što zauzimaš dirakovske
linije i pozivaš me? Ti si gradonačelnik; ja imam svoj posao."
"Bit ću gradonačelnik još otprilike dva dana, budem li imao sreće" rekao je Hazleton divljim
glasom. A vi ste izravni krivac, tako da se ne morate mučiti. Apostol Jorn pokrenuo se prije
dva tjedna. Sada ima vlastitu flotu, iako ne shvaćam kako ju je uspio okupiti. Glavnina
njegovih snaga ne nalazi se u okolini Nove Zemlje, ali je se on ipak priprema zauzeti - po
čitavom planetu razmiljela su se farmerska djeca s fanatičnim izrazima lica i izvađenim
generatorima spinskih polja. Čim budu stigli do mene, predat ću se - znate i sami što može
napraviti takav stroj, a farmeri ih koriste kao prijenosno oružje. Ne želim riskirati desetke
tisuća života samo kako bih ostao na vlasti; ako žele moju predaju, dobit će je."
"I to je moja pogreška? Upozorio sam te da su Božji ratnici opasni."
"A ja nisam slušao. U redu. Ali oni se ne bi pokrenuli da ste vi i Miramon prikrili svoje
namjere. Pružili ste Jornu povod; on tumači svojim sljedbenicima da pokušavate utjecati na
prorokovani Armagedon i time ugrožavate njihove nade za spas. Proglasio je sveti rat
protiv Onijaca, jer oni su započeli tu stvar, a taj Džihad obuhvaća i Novu Zemlju zbog
suradnje s Onijcima." Preko uređaja za vezu začuli su se glasni, teški udarci šaka po metalu.
"Svih im zvjezdanih bogova, već su stigli", rekao je Hazleton. "Ostavit ću vezu uključenu
koliko god mogu - možda neće primijetiti..." Glas mu se prekine. Amalfi je napeto
osluškivao, naprežući se čuti svaki zvuk."
"Grješniče Hazleton", rekao je gotovo u istom trenutku mladi i beznadno prestrašen glas,
"razotkriveni ste. Riječju Jornovom, va... vama je određena popravna stega. Jeste li se -
hoćete li se ponizno predati?"
"Ako ta stvar ovdje opali" rekao je prilično jako Hazletonov glas - očito se pretvarao
spašavajući mikrofon, "dići ćete u zrak pola grada. Što ćete time postići?"
"Umrijet ćemo kao Ratnici" rekao je onaj drugi glas. Još je bio napet, ali sada, dok je govorio
o smrti, zvučao je samouvjerenije. "Otići ćemo među plamenove."
"A svi ostali ljudi?"
"Grješniče Hazleton, mi ne prijetimo", rekao je dublji, stariji glas. "Vjerujemo da u svakome
ima nešto dobro. Jorn nam naređuje da se iskupimo i to ćemo učiniti. Imamo taoce koji će
nam osigurati vaše dobro vladanje."
"Gdje su?"
"Uhvatili su ih Božji ratnici" rekao je duboki glas. "U svojoj svjetlosti Jorn je bio milostiv i
osigurao cordon sanitaire za ovaj bezbožni narod. Hoćeš li se pokoriti, u ime spasa te žene i
dvoje bespomoćne djece? Savjetujem ti, Grješniče, da - hej, dovraga, ta linija je uključena!
Jodi, brzo razbij taj prekidač! Što sam skrivio da moram raditi s ušljivim seljačinama..."
U zvučniku se začuo slabašni jauk koji je zamro i prije nego što je prešao u urlik.
Jedan trenutak Amalfi je zgromljen sjedio. Informacije su dolazile prebrzo i preobilno; a bio
je i mnogo stariji nego ranije u sličnim prigodama. Nije očekivao ponavljanje nečeg takvog -
ali, eto, bilo je tu.
Sveti rat protiv Ona? Malo vjerojatno - barem ne izravno. Apostol Jorn bio bi vrlo oprezan u
napadu na svijet njemu toliko stran, posebno sa snagama koje su više bile rulja nego vojska.
Ali Nova Zemlja bila je ranjiva; osvajanje tog planeta bio je logičan potez. A sada je Jorn
imao Dee i djecu.
Kreni!
Kako krenuti bilo je drugo pitanje; moralo je to biti brodom koji nikakav kordon Ratnika
neće moći napasti, ali On nije raspolagao takvim brodom. Druga mogućnost bila je
korištenje vrlo malog i brzog broda koji bi mogao proći neprimijećen; ali na takvoj
udaljenosti to je bilo jednako nemoguće, budući da je postojala minimalna veličina koju je
zahtijevalo spinsko polje, već i jedan jedini generator. Zapravo, je li to istina’? Na Onu se
nalazio Carrel, a Carrel je bio prilično iskusan u izradi relativno malih, daljinski upravljanih
letjelica sa spinskim poljem; jedna takva slijedila je čitav Pohod na Zemlju i nije privukla
ničiju pažnju. Naravno, ta je letjelica bila raskošno, napadno primjetna prema uobičajenim
standardima i samo je zahvaljujući Carello- vom upravljanju okupljeni gradovi nisu otkrili
među tragovima koje je stvarala obična međuzvjezdana tvar.
"Možeš li to ponovno učiniti, Carrel? Upamti, ovaj put nećeš imati gomilu golemih gradova
za zavaravanje tragova. Morat ćeš se pozabaviti s pravim omotačem od ratnih brodova u
stazi planeta - a mi ne znamo koliko ih je, kakvim oružjem raspolažu, koliko pažljivo
motre..."
"Pretpostavimo najgore", rekao je Carrel. "Naposljetku, uhvatili su povratni brod, a nisu ni
znali da smo ga poslali. Gospodine Amalfi, mogu to učiniti, ako mi prepustite upravljanje
kad za to dođe vrijeme; vjerujem da će vas inače uhvatiti, koliko god brod bio malen."
"Helleshin!" Ali nije bilo izlaza; Amalfi je znao da će se tijekom najmanje dva dana morati
prepustiti Carellovim silnim manevrima za izbjegavanje i zbunjivanje i da pritom ni jednom
ne dotakne upravljačku palicu. Za jednog starca bit će to napor, ali Carrel je bio potpuno u
pravu, drugog izlaza nije bilo.
"U redu" rekao je. "Samo osiguraj da živ sletim."
Carrel se nasmiješio. "Nikad nisam izgubio teret" rekao je, "ako je bio dobro pričvršćen.
Gdje želite sletjeti?"
Niti to nije bilo jednostavne pitanje. Nakon dužeg dvoumljenja, Amalfi se odlučio za
slijetanje u Central Park, u samom srcu starog Oki-grada. To je možda bilo u opasnoj blizini
središta operacija Ratnika, ali Amalfi je želio izbjeći prelaženje tisuća kilometara Nove
Zemlje samo da bi se susreo s Hazletonom; osim toga, postojala je prilična mogućnost da će
stari grad biti tabu područje za te klipane, ili će ga barem instinktivno zaobilaziti. Apostol
Jorn sigurno ne bi zaboravio držati pod paskom tako očitu poveznu točku, ali Jorn se, po
svemu sudeći, nalazio negdje na drugom kraju Oblaka, zajedno s glavninom snaga.
Budući da, čak i sa spinskim poljima, postoji ograničenje za snagu koja se može uskladištiti
u malom spremištu, putovanje je bilo više nego dovoljno dugo da Amalfi, uz pomoć
ultrafona, poveže događaje od kojih je bio odsječen dok se nalazio na planetu On. Slika koju
mu je Mark dao bila je istinita, iako je možda malo u nekim stvarima iskrivljena. Ciljevi
Apostola Jorna još su se nalazili daleko od Nove Zemlje, a njegov džihad vođen je protiv
nevjernika na svim mjestima, a ne samo protiv Onijaca. Onijci su se jednostavno našli u
onom dijelu optužnice koji se odnosio posebno na Novu Zemlju - radilo se o tome i o
nenajavljenoj, ali i neskrivenoj namjeri Nove Zemlje prepravljanja kraja vremena, što je bilo
pravo bogohuljenje. Amalfi je pretpostavljao da je svrgavanje središnje vlade bilo
neplanirani nusproizvod objave i da Jorn nije bio spreman to iskoristiti. Da je to planirao, ili
bio sposoban za vojno iskorištenje, pojurio bi prema planetu glavninom svojih snaga.
Umjesto toga, samo je - i to sa zakašnjenjem - postavio potpunu blokadu. Ako udar njegovih
sljedbenika bude uspio, sve u redu; ako ne, brzo bi povukao blokadu čuvajući brodove i
ljude za pogodniju prigodu.
Ili je barem Amalfi tako mislio; no bio je neugodno svjestan toga da je u Apostolu Jornu po
prvi put naišao na neprijatelja čija bi se razmišljanja mogla potpuno razlikovati od njegovih.
Brod je iznenada prešao sa spinskog na ionski pogon. Amalfi je sasvim prestao razmišljati i
pričvrstio se.

Kad se naposljetku našao u atmosferi, brod je ponovno bio prepušten Amalfiju; tamo, na
planetu On, Carrel je isključio daljinski nadzor nad upravljačkom palicom. Kližući polagano
kroz noćni zrak, Amalfi se uspio spustiti u južni dio Central Parka, u široko, kružno
udubljenje - prema legendi nekadašnje jezero. Spuštanje je proteklo bez problema; očito ga
nitko nije primijetio. Ujutro će letjelice Ratnika možda primijetiti napušteno vozilo, ali stari
grad bio je prepun takvih neodređenih mehaničkih objekata; čovjek bi morao dugo
proučavati grad i poznavati ga kao Schliemann Troju kako bi prepoznao one prave. Amalfi
je u to toliko vjerovao da nije ni pokušao sakriti vozilo kad ga je napustio.
Sljedeći problem bio je kako doći u vezu s Markom. Vjerojatno je još uvijek bio u pritvoru;
glas Ratnika kojeg je Amalfi prisluškivao rekao je "popravna stega". Je li to značilo da će
opuštenog, misaonog Hazletona natjerati na spremanje kreveta, pranje podova i šest sati
molitvi dnevno? To baš i nije bilo previše vjerojatno, posebno ono s molitvama. Što onda...?
Iznenada, dok je kroz potpuno praznu mjesečinom osvijetljenu Petu Aveniju hodao prema
jugu, u smjeru gradskog nadzornog tornja, Amalfi je shvatio. Upravljanje nekom
Galaktikom, čak i tako malenom i uglavnom neistraženom poput ove, nije bilo običan
uredski posao koji se svodio na premještanje papira iz registratora ‘primljeno’ u registrator
‘poslano! Za to su trebala stoljetna iskustva i odlično poznavanja komunikacija, obrade
podataka i ostalih sredstava kojima se obavlja 98 posto fizičkog posla. U vrijeme Okija
ponekad se događalo - iako ne previše često - da gradonačelnik bude prebačen u drugi grad
zbog primjene ‘diskrecijskog pravila’ nakon što je izgubio na izborima; obično mu je trebalo
pet do deset godina za uhodavanje novog posla, čak i tako podređenog kao što je bilo
mjesto pomoćnika gradskog upravitelja. Nije to bila vještina kojom bi za tjedan dana
ovladao neki klipan, kakvo god imao božansko nadahnuće. To je značilo da će
najvjerojatnija pozornica Markove ‘popravne stege’ biti njegov vlastiti ured. Upravljat će
Oblakom u ime Ratnika - i to će nedvojbeno činiti mnogo gore nego što oni misle. Čak i ako
budu toliko razboriti - kao što će sigurno biti - i posumnjaju u sabotažu. Amalfi, i sam
majstor za ubacivanje klipova pod kotače kad to zatreba, uvijek je priznavao Hazletonu
prvenstvo glede toga. Hazleton je bio poznat po tome što je vo lio iskušavati tu vještinu i na
prijateljima, jednostavno kako ne bi ispao iz forme ili možda iz navike.
Odlično; znači problem stupanja u vezu s Markom bio je riješen i oslobodio mjesta težim
pitanjima: kako onemogućiti i, ako je ikako moguće, ukloniti Ratnike? Kako vratiti Dee i
djecu nepovrijedene?
Bit će teško odrediti koje je od ova dva pitanja teže. Kao što je Mark naglasio, iščupani
generatori spinskog polja u rukama pomoćnika Ratnika bili su mnogo opasniji od pušaka i
vila. Ako bi se precizno uporabio, stroj je mogao oduzeti protivniku gravitaciju i poslati ga
da vrišteći odleti prema nebu zbog centrifugalnog učinka rotacije Nove Zemlje. To isto
djelovanje moglo bi se primijeniti na nekom kutu ili zidu protivničke utvrde koju treba
razoriti. Ali opasnost se krila u tome što u rukama mladih seljaka spinsko polje ne bi bilo
precizno uporabljeno. Ono nije bilo smišljeno kao oružje već kao uređaj za kućni nadzor
vremena i bio je nešto veći, teži i nespretniji za rukovanje od kućne peći na naftu iz
dvadesetog stoljeća. S obzirom na to da je komadanje takvog predmeta bilo teško, posebno
golim rukama, čovjek je dolazio u iskušenje postavljanja uređaja na maksimum već prije
nego što ga uopće i skine s betonskog postolja u podrumu i držati ga tako da napregnute
ruke i leđa onoga tko ga nosi ne moraju raditi ništa drugo osim nježno ga usmjeravati i
stiskati startni prekidač. Dakle, svaki put kad neki seljačić izgubi živce, primijeti herezu u
nečijoj usputnoj primjedbi, nervozno opali prema sjeni, iznenadnom, nepoznatom zvuku ili
prema svengaliju, mogao bi ujedno razoriti dva ili tri bloka zgrada prije nego što se sjeti
gdje je prekidač ‘isključeno’; ili bi stroj, odbačen i napušten u panici, mogao produžiti
uništavati još nekoliko blokova prije nego što isprazni akumulatore i isključi se.
Spašavanje Dee i djece svakako je bilo izuzetno važno, ali razoružavanje Ratnika morat će
imati prioritet.
Kad je izašao iz tunela dizala i zakoračio na elastični betonski pod nadzorne prostorije
primijetio je svoje nestrpljenje i žalosno se nasmiješio. Nakon tolikih godina gunđanja,
ljenčarenja i vegetiranja, ponovno se osjetio živim. Ovo je bio jedan od onih problema za
kakve je bio rođen, s kakvim se hvatao u koštac sa zadovoljstvom. Kraj vremena svakako je
bio krupan problem; nikad neće susresti veći i to mu je bilo drago; ali nije mu davao nikoga
s kim bi se mogao boriti i, ako je moguće, malo poigrati.
Zaista je prošlo mnogo vremena; morao bi se pripaziti pretjeranog samopouzdanja. To ga je
ponekad kočilo čak i u doba kad je bio u formi. Lakoća u odabiru postupaka koje je trebao
poduzeti u ovoj situaciji bila je varljiva; ovisno o tome što će sada učiniti, potvrdit će se ili
pasti njegovo prastaro znanje kunsthistoričara - ukratko, dijagnostičara.... a splet okolnosti
mogao bi utjecati na spašavanje ili gubitak tri četvrt milijuna života, od kojih je jedan bio
Estellin.
Morat će polagano, polagano - ali pedantno i odlučno, kao kirurg suočen sa srčanim
napadom. Ne troši vrijeme na rasprave o mogućim smjerovima; imaš li sreće, imaš četiri
minute za spašavanje života pacijenta; pila za kosti zuji u tvojoj ruci - razreži i otvori grudni
koš i razreži ga brzo.
Gradski Oci bili su već zagrijani. Rekao im je: "Komunikacije. Nađite mi Apostola Jorna - to
je pitanje opstanka grada."
Gradskim Očima će trebati poprilično vremena za pronalazak Jorna. Iako će razmotriti
mogućnosti za manje od jedne minute i izabrati samo one svjetove s velikom vjerojatnošću
Jornove nazočnosti, nade da će ga dobiti već tijekom prvog poziva nisu bile velike. Amalfiju
je bilo žao što će morati razgovarati s Jornom preko Diracovog komunikatora, budući da će
svi slušatelji u Oblaku - zapravo, posvuda diljem poznatog svemira gdje postoji takav aparat
- moći čuti razgovor; ali za dvosmjerne razmjene podataka na međuzvjezdanim
udaljenostima ultrafon nije dolazio u obzir, budući da je njegova brzina prijenosa
informacija bila samo 125 posto svjetlosne brzine, a i to se dobivalo uz pomoć trika zvanog
negativna fazna brzina, jer noseći val je bio elektromagnetski i kretao se brzinom svjetlosti
i nimalo brže.
Dok je čekao, Amalfi je u sebi preispitivao mogućnosti. Sve u svemu, bila je to neobična
avantura, sasvim različita od svega što je doživio. Dosad se sastojala samo od međuzbivanja
i prijenosa, s vrlo malim brojem točaka u kojima bi bilo moguće nešto poduzeti. Čak i
događaji koji su ga podsjećali na negdašnje kao da su se prilagodili običajima njegove
starosti, jer ne samo da su dopuštali mnogo više razmatranja postupaka i pažljivog
odmjeravanja vrijednosti, nego su čak to i nalagali. Refleksno djelovanje nije dolazilo u
obzir; takvo nešto bi omogućilo tek neko nepromjenjivo rukovodeće načelo, kao što je
‘opstanak grada’. Ako bi takav aksiom dugo prevladavao, dopuštao bi donošenje mnogih
odluka refleksno, gotovo bez razmišljanja - čovjek bi se automatski bacio u pravom smjeru,
poput mačke koja se okreće u zraku. Takve situacije sada nije bilo; vrijednosti koje je
trebalo odmjeriti bile su temeljito proturječne.
Prvo je trebalo pretpostaviti da Jorn ne poznaje detaljno situaciju na Novoj Zemlji. U ovom
slučaju reagirao je jednostavno kao dobar strateg kako bi iskoristio neočekivanu pobjedu u
neočekivanom području i gotovo sigurno nije znao da njegove snage drže tri taoca, a kamoli
tko su oni. Bilo bi nemoguće zaplašiti ga time; najbolje je uopće mu ne pružiti tu
informaciju. Naposljetku, glavni cilj njegova poziva bio je raspuštanje vojske tih seljačina i
onemogućavanje djelovanja izvađenih generatora spinskog polja, ali ne smije ga navesti na
pomisao da bi njegov napad na Novu Zemlju mogao propasti, jer bi onda mogao povući
blokadu i taoce zajedno s njom. Ako je ikako moguće, najbolje bi bilo ostvariti oba cilja:
uvjeriti Jorna da odmah prekine puč, ali ne baš tako izravno da pomisli kako bi mogao
izgubiti dio flote ako ne opozove taj puč.
To je izgledalo kao vrlo složena zadaća. Opasnost na koju Jorn mora pomisliti trebala bi,
dakle, biti jednako ideološka koliko i vojna. Kao ratni vojskovođa dokazanih sposobnosti,
Jorn je morao znati kakav utjecajem na snage okupatora imaju zakoni i običaji porobljene
nacije - a toj vrsti utjecaja posebno su bili podložni džihadi i križarski pohodi. Bez obzira,
vjeruje li potpuno u tu vrstu fundamentalizma koju je propovijedao, sigurno ne bi želio da
njegovi sljedbenici izgube vjeru u doktrinu pod čijim jedrima je dosad tako uspješno
brodio. Ona je bila sredstvo kojim ih je držao na uzdi i ako bi je oni izgubili ne bi mu ništa
preostalo, bez obzira u što sam vjeruje.
Na žalost, na Novoj Zemlji, izgleda, nije bilo ideologije koja bi mogla uzdrmati Božje ratnike;
oni će se nedvojbeno baciti u sakupljanje drangulija - što je bio stari izraz koji je označavao
vječni sindrom seljačke vojske koja zaposjeda područje bogato potrošačkim dobrima, ali
Jorn je to vjerojatno predvidio i zato namjerno neće obraćati pažnju na to. No u kulturi
Nove Zemlje nije postojala predodžba koja bi bila dovoljno jaka za skretanje Ratnika s
njihovog jednostavnog, izravnog shvaćanja svijeta. Morat će izmisliti nešto takvo; sirovina
mu nije nedostajalo.
Jedna od očitih pogrešaka u koje bi mogao upasti na ovom putu bilo bi navođenje Apostola
Jorna na procjenu njegovih vlastitih vrijednosti u javnosti i pokušaj utjecaja na onaj dio
njegove svijesti u kojem živi istinska vjera. Amalfi nije mogao biti siguran bi li to uspjelo, a
opreznost mu je govorila neka to niti ne pokušava. Morao je pretpostaviti da je čovjek koji
je tako uspješno utjecao na ljudske odnose bio sposoban i u većini drugih stvari, bez obzira
je li bio takav i kao teolog. To zadnje zapravo nije bilo ni bitno. Što god bila istina, Jorn bi
ubrzo otkrio pokušaj dodirivanja njegovog vjerskog oklopa, jer je dokazao da i sam dobro
poznaje tu vještinu.
Uostalom, pomislio je iznenada Amalfi, ako je Jorn stvarno tako okrenut svojoj vjeri kako su
to pokazivala njegova obraćanja javnosti, dodirivanje tog oklopa moglo bi dovesti do prave
katastrofe. Kod takvih ljudi, taj oklop služi za obranu; uspijete li ga probiti, razorili ste
čovjeka. Jasno, prema Jornu se mora pro forma postaviti kao da je svako njegovo javno
obraćanje potpuno iskreno i da je učinjeno iz najdubljih vjerskih pobuda, ne samo zato što
će i Jorn znati kako ih može čuti i neodređeni broj drugih, već i zato da ne bi bez ikakve
potrebe napadao čovjekovu predodžbu o njemu samom. Možda ne bi bilo loše kad bi mu
Amalfi neizravno dao do znanja da je i on sam svakim svojim djelićem fundamentalist; ali
bilo bi fatalno očekivati da će se Jorn uspaničiti dobije li dirakovsku poruku koja navodno
dolazi od samoga vraga...
"SPREMAN ZA APOSTOLA JORNA, GOSPODINE GRADONAČELNICE."
Amalfi je počeo razmišljati munjevitom brzinom rezerviranom za slučaj opasnosti;
pogreška Gradskih Otaca bila je oprostiva - nedvojbeno nitko nije našao vrijednim
spomenuti im da Amalfi nije gradonačelnik otkad je iskrsnuo problem Ginnangu prekida -
ali podsjetila ga je da još uvijek nije odlučio hoće li se predstaviti Jornu ili ne. Postojala je
malena mogućnost da Jorn vodi podrijetlo iz skupine seljaka koje su Okiji zatekli pod
tiranijom pljačkaškog grada IMT-a; jedva nešto veća vjerojatnost bila je da je nasljednik
samih vladara IMT-a. No, najvjerojatnije je dijete ili unuk Amalfijevih ljudi i zato će vrlo
dobro znati tko je Amalfi. U tom bi slučaju predstavljanje dalo Amalfiju određenu prednost,
ali bi donijelo i sigurne neugodnosti.
Ali kocka je već bila bačena; Gradski Oci nazvali su ga preko mreže gradonačelnikom, pa je
bolje da mu odmah naglasi da ne razgovara s Hazletonom. Da blefira? Moguće; ali postojala
je opasnost, jer koristi Diraca. Aparat je omogućavao svim slušateljima da sada ili kasnije
kažu Jornu sve ono što je Amalfi iz strateških razloga namjeravao prikriti.
"SPREMAN, GOSPODINE GRADONAČELNIČE." Eto, tu se nije dalo ništa učiniti. Amalfi reče u
mikrofon:
"Počni."
Ekran se smjesta osvijetlio. Zaista je ostario: zaboravio je reći Gradskim Očima da poziv
ograniče samo na zvučnu vezu pa sada uopće nije imao mogućnost sakriti identitet. Ali od
žaljenja nije bilo koristi; znatiželjno je gledao kako se pred njim pojavljuje lice apostola
Jorna.
Začudo, bilo je to vrlo staro lice, mršavo, koščato, s dubokim borama i čupavim bijelim
obrvama koje su naglašavale udubljenja njegovih očiju. Jorn nije uzimao antisenexe
najmanje pedeset godina, ako ih je uopće i uzimao. Otkriće je sa sobom donijelo dubok i
neočekivan šok.
"Ja sam Apostol Jorn" reklo je prastaro lice. "Što želiš od mene?"
"Trebao bi se okaniti Nove Zemlje" rekao je Amalfi. To uopće nije bilo ono što je planirao
reći; zapravo, bilo je potpuno suprotno čitavom lancu razmišljanja koji mu je upravo prošao
kroz glavu. Ali bilo je nečega na tom licu što ga je prisililo na izricanje onog što mu je bilo na
umu.
"Nisam na Novoj Zemlji" rekao je Jorn. "Ali shvaćam što si želio reći. I vjerujem da tamo na
Novoj Zemlji ima mnogo ljudi koji, prirodno, dijele tvoje mišljenje, gospodine Amalfi. Ali to
se mene ne tiče."
"Nisam to ni očekivao, ovako unaprijed bez ikakvog objašnjenja" rekao je Amalfi. "Ali mogu
ti ponuditi dobar razlog."
"Poslušat ću ga. Ali ne očekuj moje razumijevanje."
"Zašto?" upitao je Amalfi, iskreno iznenađen.
"Zato što nisam razuman čovjek" rekao je Jorn strpljivo. "Ustanak mojih sljedbenika na
Novoj Zemlji odigrao se bez mojih naredbi; bio je to dar koji mi je u ruke pružio Bog. Budući
da je tako, ne mogu uvažiti nikakve razloge."
"Shvaćam" rekao je Amalfi. Zastao je. Ovo će biti teže nego što je sanjao; zapravo, po prvi
put je posumnjao hoće li uopće uspjeti. "Jesi li svjestan, gospodine, da je ovaj planet leglo
stohasticizma?"
Jornove guste obrve lagano su se podigle. "Znam da su stohastici najjači i najbrojniji na
Novoj Zemlji" rekao je. "Ne mogu za sada znati koliko je duboko ta filozofija prodrla u
cjelokupnu novozemaljsku populaciju. No ona je jedna od stvari koje namjeravam
iskorijeniti."
"Vidjet ćeš da to nije moguće. Seljačka rulja ne može uništiti prevladavajući filozofski
sustav."
"Ali kako on prevladava?" upitao je Jorn. "Utjecajem? Moram priznati da bi on po mojem
dojmu mogao djelovati na veći dio Nove Zemlje, ali ne mogu biti siguran u to. Budući da
moram to promatrati s velike udaljenosti, možda preuveličavam stvari, posebno zato što su
u potpunoj suprotnosti s Božjom riječi. Prirodno bi bilo pretpostaviti da je domovina
stohasticizma i njegovo ‘leglo’, ali ne znam koliko je to točno."
"I zato ćeš riskirati duše Božjih ratnika i pretpostaviti da to nije istina."
"Ne mora biti. Uzevši u obzir snage koje zastupaš, gospodine Amalfi, tvoja namjera
preuveličavanja uloge stohasticizma je očita. To pokazuje već samo to što koristiš ovaj
način, budući da ne vjerujem u tvoju želju za pomoći. Vjerujem da su stohastici, zapravo kao
i svi ostali intelektualci u svako drugo vrijeme i na svakom drugom mjestu, daleko izvan
dodira s glavnim postavkama kulture u kojoj žive. Isto tako, ljudi Nove Zemlje nisu
stohastici baš kao što ni Božji ratnici nisu pripadnici ničeg što se može nazvati školom
razmišljanja. Ako je moguće primijeniti ikakav naziv, jednostavno se radi o ljudima koji se
više ne mogu nazivati Okijima."
Amalfi je sjedio i preznojavao se. Našao je ravnopravnog protivnika i bio je svjestan toga.
"A ako griješiš?" upitao je naposljetku. "Ako je stohasticizam na ovom planetu zaista toliko
ukorijenjen kao što sam te pokušao upozoriti?"
"Onda", rekao je Apostol Jorn, "svakako moram riskirati. Kao što si jasno istaknuo, moji su
Ratnici seljačka djeca. Ne vjerujem da će se stohasticizam uspjeti udomaćiti među njima;
odbacivat će ga, jer će ga smatrati suprotnim zdravom razumu. Griješit će u toj procjeni, ali
kako bi to oni mogli znati? Neznanje je obrana koju im je Bog Otac pružio i mislim da će biti
dovoljna."
To je bio znak. Amalfi se samo mogao nadati da do toga nije došlo prekasno.
"Vrlo dobro", rekao je, mračnije nego što je želio. "Događaji će nas obojicu staviti na kušnju;
više se nema što reći."
"Ne" rekao je Jorn, "ima još mnogo toga; možda si mi stvarno želio učiniti uslugu, gospodine
Amalfi. Bude li tako, vratit ću vragu dug - čovjek mora biti iskren čak i pred zlom, nema
drugog ispravnog puta. Što želiš od mene?"
Time je verbalni ogled vrlo brzo ponovno došao na početak; ovog puta nije mogao ne
zamijetiti, a kamoli izbjeći cilj pitanja. Nije bio politički; bio je osobni, a tako je bio zamišljen
od samog početka.
"Možeš li mi vratiti tri taoca koje drži tvoja blokadna flota" upitao je Amalfi. U ustima je
imao ukus gorak poput pelina. "Ž enu i dvoje djece."
"Da si to odmah zatražio", rekao je Jorn, "dao bih ti ih." Je li to u njegovom glasu zazvučalo
žaljenje? "Ali ti si njihove živote postavio ispred bloka vlastitog integriteta, gospodine
Amalfi. Neka tako bude; ako se uvjerim da moram izgubiti Novu Zemlju zbog stohasticizma,
vratit ću ti to troje prije povlačenja blokade; inače neću. I, gospodine Amalfi..."
"Da?" prošaptao je Amalfi.
"Imaj na umu što je na kocki i nemoj dopuštati svojoj dosjetljivosti previše zamaha. Znam
dobro da si nezamislivo oštrouman, ali ljudski život ne bi trebao ovisiti o djelovanju nečije
dosjetljivosti. Idi s Bogom." Zaslon je potamnio.
Amalfi obriše čelo drhtavom rukom. Svojim zadnjim riječima, Apostol Jorn je uspio ispričati
priču čitavog Amalfijevog života i Amalfiju nije bilo ugodno čuti je.
Svejedno, oklijevao je tek trenutak, iako je Jorn vjerojatno već prozreo spontanu zamisao
koja je pala Amalfiju na pamet - dovoljno kasno pa je nije mogao izreći preko Diraca kad bi
je čuo čitav svemir - jedino je mogao nastaviti u istom smjeru. Alternativa koju je predložio
Jorn na kraju se svodila na isto: pretvaranje laži u istinu. Ako je to i bila stvar nekakve
vještine, u što je Amalfi vjerovao, to istodobno nije bilo ‘djelovanje dosjetljivosti! već samo
zanatska uvježbanost. Sada je sam Jorn izlagao ljudske živote onome što je nalagalo
djelovanje dosjetljivosti, ta izmišljena priča koja je predstavljala njegovu vjeru.
Ovog puta, vodeći računa da unaprijed isključi ekranski zaslon, Amalfi je pozvao
gradonačelnika.
"Ovdje zastupnik za javnu sigurnost", rekao je robotskoj tajnici. U obično vrijeme aparat bi
dobro znao da takva služba ne postoji, ali tamo je sada vjerojatno takva zbrka da su dosad
odgovarajuće memorije sigurno isključene. Bio je siguran da će se taj izraz, koji je u danima
Okija dugo bio znak za uzbunu, probiti do Hazletona. Ubrzo se to i dogodilo.
"Kasniš s pozivom", rekao je tiho Mark. "Nisi podnio izvješće. Zar ne možeš doći i osobno ga
predati?"
"Situacija je preopasna za to, gospodine gradonačelniče" rekao je Amalfi. "U ovom trenutku
obilazim postaje na periferiji starog grada. Ratnici koji nisu na dužnosti pokušavaju ući
ovamo, a jasno, s toliko aktivnih strojeva..."
"Tko je to?" upitao je drugi glas, negdje u pozadini. Amalfi ga je prepoznao; bio je to
autoritativni glas koji je prepoznao otvorenu liniju za vezu kada su Ratnici uhvatili
Hazletona. "To ne možemo dopustiti!"
"To je zastupnik za javnu sigurnost, čovjek po imenu deFord," odgovorio je Hazleton.
Amalfi se u sebi nasmiješio. DeFord je zapravo bio Hazletonov prethodnik na mjestu
upravitelja; uklonjen je prije sedam stoljeća. "I jasno, to ne možemo dopustiti. U starom
gradu nema samo mnogo slobodnih izvora energije, već su mnogi i oštećeni. DeForde,
mislio sam da znate da je general osobno proglasio grad zabranjenim područjem za
Ratnike."
"Rekao sam im to" rekao je Amalfi s prizvukom povrijeđenog strpljenja. "Samo su se smijali
i govorili da izvan dužnosti nisu Ratnici."
"Š to?" upitao je grubi glas.
"Tako su rekli" nastavljao je Amalfi uporno. "I naglasili su da su oni svoji ljudi i ne pripadaju
nikome drugome. Zvuči kao da su razgovarali s nekim seoskim stohastikom, iako su sve
poprilično pobrkali. Vjerojatno po zabačenim mjestima filozofi ne podučavaju ljude čistoj
doktrini."
"To nije važno" rekao je Mark strogo. "Drži ih podalje od grada - to je neophodno."
"Pokušavam, gospodine gradonačelnice. Ali sve što mogu činiti je ograničeno. Polovina ih
vuče generatore spinskog polja, a znate i sami što bi se dogodilo kad bi makar i jedan jedini
opalio ovdje, makar samo jednom. Ne želim to riskirati."
"I nemoj, ali trudi se i dalje. Vidjet ću što mogu učiniti u svezi s tim. Bit će još naredbi. Gdje
te mogu naći?"
"Ostavite poruku u uredu narednika obodne obrane" rekao je Amalfi. "Podići ću je u
sljedećem obilasku."
"Vrlo dobro" rekao je Hazleton i isključio se. Amalfi je uspostavio neophodnu vezu između
postaje na obodu grada i nadzornog tornja i sjeo trenutno zadovoljan rezultatom, iako je
istodobno osjećao duboki nemir koji nikako nije prestajao. Sjeme je bilo bačeno i Hazleton
će nedvojbeno shvatiti potez i pomoći mu. Vjerojatno je Apostol Jorn već naredio istragu
svojim časnicima na Novoj Zemlji kako bi provjerio istinitost Amalfijevih tvrdnji. Naravno,
oni će izvijestiti da nije bilo takvih problema, ali već samo raspitivanje skrenut će im pažnju
na tu temu.
Amalfi je uključio FM prijemnik i ugodio ga na saveznu postaju Nove Zemlje. Sljedeći potez
predstavljat će oštrije naredbe Ratnicima za povlačenje iz zabranjenog područja, a on ih je
želio svakako čuti. Ako dežurni časnici te naredbe ne budu izdali s neuobičajenim oprezom,
u gradu će zaista doći do gužve - a, naravno, narednici postaja na obodu više nisu postojali,
čak nije bilo ni nekog određenog oboda, osim u memorijama Gradskih Otaca. Netko će
uskoro stradati.
Taj incident ‘deFord’ neće prijaviti: "Nisam čuo za to. Ž alim, ali ne mogu biti posvuda
istodobno. Pokušavao sam spriječiti te momke da se probiju do Gradskih Otaca - žele im
postaviti mnoga pitanja o duhovnoj povijesti, a to bi blokiralo strojeve tijekom čitavih
tjedana. Rekao sam momcima da ne znam rukovati Gradskim Očima, ali ako netko od njih
uperi u mene spinsko polje i kaže: ‘poveži me, inače...’ - pa..."
Te riječi obvezno će značiti ostavku ‘zastupnika za javnu sigurnost) jer će gotovo sigurno
dovesti Ratnike u odorama na te dužnosti u okolini Oki-grada ili u njega samog. Tada će se
Amalfi morati povući u podzemlje, a ostalo će ovisiti o Marku. Što će Hazleton točno
poduzeti nije mogao predvidjeti, niti je to Amalfi želio znati. Jedan od nedostataka
programa bilo je to što je, kao što je Jorn ispravno posumnjao, bio utemeljen na laži, dok
dobra prijevara mora imati i neke istinite temelje kako bi se o njih sapleli nepovjerljivi.
Izrečen s najoštrijom iskrenošću, problem je bio u tome što ovog trenutka nije bilo nikakve
mogućnosti da stohasticizam utječe na lokalne Ratnike, baš kao i nikada prije. Čak i ako sve
to uspije i Jorn povuče svoje ljude, svakako bi ih ispitao prije nego što vrati Amalfiju taoce.
Ako bi sve što otkrije nosilo Amalfijevo obilježje, bilo bi to previše očito da bi bilo koga
prevarilo. Zato su odsad sve Hazletonove improvizacije morale potjecati isključivo od njega
i Amalfiju biti nepoznate koliko god je to moguće, sve dok ne nestane i zadnja mogućnost da
ih Amalfi riješi, čak ako bi to i poželio.
Bila je to zbilja jadna pričica o kojoj su visjeli životi Dee, Weba i Estelle. No morao se snaći s
onim čime je raspolagao.
Naposljetku je upalilo. Nakon tjedan dana, svi slobodni izlasci Ratnika ukinuti su zbog
obuke posebnog ‘usmjeravanja vjere’ čije je pohađanje bilo obvezno, pa se nije moglo
otkriti jesu li Ratnici bili srditi zbog zabrane slobodnih izlazaka radi očuvanja vlastite vjere.
Nesretni slučaj kojem su drugi posvjedočili dogodio se sutradan u gradu, a Hazleton je
zahtijevao od zastupnika za javnu sigurnost’ objašnjenje zašto je dopustio da se to dogodi.
Amalfi je izrecitirao pripremljenu laž i povukao se u prastaru lokalnu komunikacijsku
postaju duboko u utrobi samih Gradskih Otaca.
Ophodnja Ratnika je počela lunjati gradom već sutradan i Amalfi je ostao odsječen. Sve
ostalo je sada ovisilo o Hazletonu.
Do kraja tjedna je Ratnicima zapovjeđena zamjena njihovih spinskih polja za uobičajene
policijske omamljujuće pištolje. Amalfi je shvatio da je pobijedio. Kad vlastiti časnici
započnu razoružavati osvajačku vojsku, sve je svršeno; još malo i vojska će početi komadati
samu sebe uz neznatnu vanjsku pomoć. Kad ta naredba stigne do Jorna, morat će djelovati, i
to brzo; Hazleton je vjerojatno, kao i obično, bio malo previše poduzetan. Ali sada Amalfi
više nije mogao ništa drugo već čekati.
Zadnji brod blokade Ratnika jedva da je dotaknuo tlo kad su Web i Estelle pojurili iz zračne
komore ravno prema Amalfiju.
"Imamo poruku za tebe" rekla je Estelle, bez daha, neobično raširenih očiju. "Od Apostola
Jorna. Kapetan broda rekao nam je da ti je odmah predamo."
"U redu, nije potrebna tolika žurba" zabrundao je Amalfi prikrivajući svoju tjeskobu. "Jeste
li čitavi? Jesu li vas dobro pazili?"
"Nisu nam ništa naudili" rekao je Web. "Bili su tako ljubazni i uglađeni da sam ih poželio
izudarati. Držali su nas u kabini i davali nam čitati vjerske pamflete. Ubrzo je postalo vrlo
dosadno, samo smo čitali pamflete i igrali na njihovoj poleđini ruski šah." Iznenada se
nasmiješio Estelli; u tim prostorijama se očito nešto odigralo između njih. Amalfi je u sebi
osjetio slabašni drhtaj osjećaja, ali nije uspio utvrditi o čemu se radi; prošao je prebrzo. "U
redu", rekao je Estelli. "Gdje je ta poruka?"
"Evo je." Pružila mu je žuti komad papira otrgnut s pisača brodskog Diraca. Pisalo je:

XXX KMNDR SSG GABRIJEL SPG

32 JOHN AMALFI N ZEMLJA D TAOCE PNV 32
DAJEM TI BLAGOSLOV DVOJBI. PNV DVOJBI. SAMO TI ZNAŠ ISTINU. AKO SI OSOBNO
SMISLIO OVAJ PORAZ, BUDI UVJEREN OVO JOŠ NIJE KRAJ. ALI USKORO ĆE DOĆI.
JORN, APOSTOL BOŽ JI

Amalfi je zgužvao papir i bacio ga na prljavi beton svemirske luke. "I hoće" rekao je.
Estelle je spustila pogled na lopticu žutog papira, a zatim ga vratila na Amalfijevo tmurno
lice. "Znaš li na što je to mislio?" upitala je.
"Da, znam na što je mislio, Estelle. Ali nadam se da ti nikada nećeš saznati."
 6. OBJEKT 4101 ALEPH NULA
Estelle nije nikad ni saznala - iako je naposljetku unutar sebe imala dvojbi -da se prva
pukotina u problemu kako premostiti informacijsku prepreku bliskog Ginnangu prekida
iznenada pojavila zahvaljujući njenom podsjećanju upućenog ocu da svaka spoznaja o
Ničijoj zemlji mora ići preko metaka. Naposljetku, Web i Estelle bili su samo djeca, a
sljedećih godina nitko nije imao vremena za djecu; svi su bili previše zaokupljeni groznicom
sastavljanja nematerijalnog objekta koji će biti njihov metak preko ničije zemlje u
prostranu, komplementarnu, suprotnu beskonačnost antimaterijskog svemira. U tom
trenutku, špekuliranje je napušteno u korist traženja činjenica; trebala im je izravna
spoznaja trenutnog energetskog stanja antimaterijskog svemira. Kad to jednom bude
poznato, moći će se točno utvrditi trenutak nadolazeće katastrofe i otkriti koliko je još,
mnogo ili malo, vremena preostalo za pripremu odlaska u smrt, ako se čovjek uopće može
prisiliti na smisleno razmišljanje pred prijetećim licem bliskog i potpunog ukidanja svakog
smisla - kao i vremena potrebnog za stjecanje iskustva koje da je smisao samom pojmu
smisla.
Nitko više nije imao vremena za djecu; i tako su rasla zanemarena, zadnja djeca koju će
svemir ikada vidjeti. Nije bilo čudno što su se držala zajedno; činila bi to i u drugim
okolnostima, jer je bilo očito da su ih nasljedne osobine koje su se gnijezdile u
submikroskopskim dvostrukim zavojnicama i mrežama nukleinskih kiselina stvorile jedno
za drugo.
Estelle je pustila svoj korijen u svijetu zaboravnih odraslih i pronašla svoje mjesto među
njima, a oni nisu ni primijetili u što se pretvorila: visoka, vitka, sivooka, crnokosa, bijele
kože, ozbiljnog lica i prekrasna. Starci su bili imuni na ljepotu, kao što su bili imuni i na
mladost; bili su savršeno zadovoljni što mogu primjenjivati na svojim problemima oštricu
Estellinog dara za matematiku, ali nisu primjećivali njenu ljepotu i ne bi marili čak i kad bi
je zamijetili. Tih dana nisu vidjeli ništa osim smrti - ili su mislili da su je vidjeli. Estelle nije
bila sigurna jesu li je vidjeli jednako oštro poput nje, jer oni su smrti već predugo prkosili.
Kad je došlo vrijeme, ljubav koja je postojala između Estelle i Weba glasno je izjavljena i
objavljena i sada su njih dvoje bili ljubavni par, sa svim zadovoljstvima i odgovornostima
koje život u paru donosi i zahtjeva, ali nekako to nitko nije primijetio. Stariji su bili previše
zauzeti gradnjom svog artefakta, a to što se malena, zelena biljka ljubavi probila između
razbacanog kamenja nadolazeće propasti, ionako ih nije bilo briga.
No Webu ipak nije bilo teško shvatiti zašto to, što je njemu djelovalo čudesno malim,
zauzetim bogovima i aparatima s kojima su živjeli nije čak ni smetalo. Nije preostalo mnogo
vremena; jedva koji trenutak za Amalfija, Miramona, Schlossa, Dee, pa čak i za Carrela,
izgledom vječno mladog čovjeka, a koji je ipak proživio živote i živote i mogao je nestati bez
ikakve opravdane pritužbe da će njegova smrt predstavljati ikakav žaljenja vrijedan
gubitak toga što mu se nalazi u glavi (po Webu je to bilo prilično oskudno). Ono malo
preostalog vremena tim ljudima nije značilo ništa, jer su živjeli već jako dugo; ali za Weba i
Estelle to je bilo, i bit će, vrijeme njihovog odrastanja koje će dostići pola njihovog života,
koliko god živjeli nakon toga.
Posebno ih Amalfi nije nikada primjećivao. Odavno je zaboravio da je ikada bio nešto manje
od ovoga što je sada: besmrtnik. Vjerojatno bi ga - sada - primjedba da je nekoć bio dijete
potpuno zbunila; ona bi mu bila tek jedna opće priznata istina i on se ne bi mogao u
mislima dovoljno vratiti u prošlost kako bi drukčije mislio. U svakom slučaju, kad mu je
predano upravljanje nad zlom sudbinom, provodio ga je usmjereno, poput bilo kojeg
drugog posla u bilo kojem drugom smjeru. Iako je znao da nakon ovoga više neće biti
drugih poslova i smjerova, kao da ga to nije brinulo. Mogao je nešto raditi; to je bilo
dovoljno.
U međuvremenu:
"Volim te", reče Web.
"Volim te."
A ljudske krhotine oko njih nisu čak ni uzvratile odjekom.

Amalfi je imao spremnu ispriku za svoje ponašanje u slučaju da ju je netko zatražio od

njega: gradnja projektila loše je krenula već od trenutka koji je započela Estelle, iako se ni
on nije toga sjećao - kad su mu odlučili dati prednost. U tom trenutku to je djelovalo mnogo
jednostavnije od pokušaja a priori postavljanja svih teorijskih pitanja i izgledalo je poput
neposredne akcije. No nemoguće je postaviti eksperiment bez nekih osnovnih postavki o
tome što će eksperiment provjeravati. Te postavke jako su nedostajale u naoko praktičnom
problemu gradnje antimaterijskog projektila.
Kao što se na kraju utvrdilo, posrednika između svemira trebalo je izgraditi na
submikroskopskoj razini od fundamentalnih čestica koje su toliko blizu nepostojanju koliko
i bilo što od onoga što će bilo koji od oba svemira ikada stvoriti: čestice s nultim spinom te
različitim nabojem i masom te parovi neutrino/antineutrino. Čak i samo opažanje objekta
nakon stvaranja predstavljalo je gotovo nemoguću zadaću, jer neutrini i antineutrini
nemaju ni mase ni naboja, već se umjesto toga dijelom sastoje od spina, a dijelom od
energije prijenosa. Nije vrijedilo pokušavati sa stvaranjem vizualne predodžbe takvih
čestica jer su, poput svih fundamentalnih čestica, bile potpuno nepojmljive za iskustva
makroskopskog svijeta. Materija je za njih bila gotovo potpuno prozirna, pa bi za
zaustavljanje prosječnog neutrina u pokretu bila potrebna olovna prepreka debela
pedesetak svjetlosnih godina.
Već samo to što spinska polja drže čvrsti nadzor nad rotacijom i magnetnim momentom
bilo koje čestice, dakle nad njenim spinom - odatle im nadimak - potpuno je onemogućavala
sastavljanje objekta, njegovo otkrivanje i usmjeravanje nakon dovršetka. Sastavljen, glasnik
je bio stabilni, električno neutralni plazmoid bez mase, neka vrsta gravitacijskog
ekvivalenta kuglaste munje; teorijski je izveden, kao što je Jake predložio, iz Schiffove
gravitacijske teorije razvijene još 1958, ali kasnije napuštene, jer nije mogla zadovoljiti tri
od šest osnovnih pokusa koje je tada važeća teorija - opća teorija relativnosti - naizgled
odlično zadovoljavala.
"Š to je s našeg gledišta prednost" govorio je Jake. "Primjedbe opće teorije relativnosti sada
su anakronizam poput ptice dodo, a u ovom našem posebnom slučaju objekt koji bi bio
Lorenzova invarijanta, što Schiffov objekt ne može biti, predstavljao bi korak unatrag. I
drugo: jedan od pokusa koji je Schiffova teorija zadovoljavala bilo je objašnjenje crvenog
pomaka u spektru udaljenih galaktika; sada znamo da se radilo o vremenskom učinku, a ne
o ispravnom testu gravitacijske teorije. Bilo bi najbolje kad bismo obavili ponovnu procjenu
čitavog učenja u svjetlu sadašnjeg znanja."
Rezultat se sada nalazio pred svima njima, usred stare prijamne prostorije gradske
vijećnice Oki-grada, nekoć Amalfijeva komunikacijskog centra za složene diplomatske
odnose s planetima poslovnim partnerima. Bila je opskrbljena vrlo složenom elektronskom
mrežom kako bi se naporni pregovori mogli izvesti još dok se grad približavao nekom
visoko razvijenom, civiliziranom zvjezdanom sustavu. Sada je ta mreža, umjesto toga,
postala telemetrijski sustav za glasnika između svemira.
Budući da je sam objekt bio jedva nešto više od neobično izgrađenog, sfernog spinskog
zastora koji nije zaklanjao ništa materijalno, bilo bi ga nemoguće vidjeti da nije bilo
sićušnog mlaza umjetne magle koji je izbijao iz poda neposredno ispod njega i krunio ga
konveksnim strujama, čineći ga pomalo sličnim velikom mjehuru koji lebdi usred
vodoskoka. Razbacane po unutrašnjosti mjehura nalazile su se stabilne, vrele točke obojene
svjetlosti: mjesta na kojima se nalazio koncentrirani elektronski plin, ogoljena jezgra,
termalni neutroni, slobodni radikali i mnoge druge sonde za provjeru, koje su udruženi
mozgovi dva vrlo različita svijeta mogli smisliti i smjestiti u tako skučeni prostor - jer sfera
je imala samo dva metra u promjeru. U samome srcu, u jezgri spinskog polja koja mu je
cijela pripadala, nalazio se njihov najveći uspjeh: jedan kubični kristal antinatrij-antiklorida
veličine pojedinačnog zrna na sitnozrnatoj fotografiji. To je bio antimaterijski artefakt o
kakvom je dr. Schloss dugo sanjao. Ovdje je bilo to čudo koje je već bilo ‘mlado’ minus dva
tjedna i preostao mu je još čitav tjedan za putovanje po njegovom vakuumu spinskog polja
prije nego što se bude sudarilo s nekim lebdećim djelićem stvarnosti i nestalo - na drugoj
strani pretvorit će se u kristal obične kuhinjske soli, koji možda hoće, a možda i neće,
izgubiti okus pri povratku - ako se glasnik ikada i bude vratio.
Amalfi je promatrao kako crvena kazaljka ure - njegova jedina kazaljka - otkucava
četvrtinke sekunde do Nule. Nitko neće lansirati projektil - točno određivanje trenutka bilo
je previše kritično da bi to mogli dopustiti - ali njemu je dana privilegija pritisnuti prekidač
koji će održati krug zatvorenim sve do trenutka kad će crvena kazaljka dodirnuti nulu i
impuls pojuriti kroz spinsko polje i natjerati glasnika na njegov put izvan prostora, izvan
vremena, potpuno izvan svakog ljudskog razumijevanja. Nitko nije znao što će se tada
dogoditi, čak ni njegovi tvorci. Projektil neće moći slati povratne informacije; jednom kad
prekorači prepreku, naći će se izvan svakog dohvata. Morat će se vratiti u ovu golemu,
mračnu prostoriju prije nego što sićušne, svjetlucave zvijezde i mikroskopski kristal soli u
njegovoj unutrašnjosti budu mogli javiti što im se dogodilo tijekom tog zamaha prema van.
Koliko će im za to trebati ovisilo je o energetskoj razini suprotne strane, što je bio jedan od
razloga zašto je glasnika trebalo slati. Zato se ni vrijeme prijenosa nije moglo predvidjeti.
"Svakako bismo mu trebali dati neko ime", rekao je Amalfi pomalo živčano. Kažiprst i
srednji prst desne ruke počeli su ga boljeti pa je shvatio da već dugo pritišće dugme znatno
snažnije nego što je potrebno, kao da će svemir smjesta umrijeti ako pritisak njegove ruke
popusti makar i na trenutak. Svejedno, nije podignuo ruku; osjećao je da ga je bol već
učinila neosjetljivim na bilo kakvo olakšanje koje bi tada osjetio, a nije želio riskirati prekid
veze. "Sada kad smo ga napravili, on ne sliči ničem drugom. Zato ga brzo krstimo, prije nego
što nas napusti; možda se više nikada i ne vrati."
"Ja mu se ne bih usudio dati ime" rekao je Gifford Bonner sa sablasnim smiješkom na licu.
"Koje god ime da mu damo, previše bi obećavao. A kako bi bilo s brojem? U vrijeme
najranijih svemirskih letova, kad su poletjeli prvi sateliti bez ljudske posade, označavani su
brojevima poput kometa i drugih nebeskih objekata, s oznakom godine i grčim slovom;
primjerice, prvi sputnjik bio je nazvan objektom 1957alfa."
"To mi se sviđa", rekao je Jake. "Osim grčkog slova. Ovoj stvari ne treba dati bilo kakvu
oznaku koja je bilo kada ranije korištena u nekoj poznatoj ili spoznatljivoj situaciji. Š to
mislite o uporabi transfinitnih brojeva?"
"Odlično" rekao’je Gifford Bonner. "Tko će to preuzeti na sebe?"
"Ja ću" relđa je Estelle. Zakoračila je naprijed. Nije se usudila dodirnuti objekt, ali je podigla
ruku prema njemu. "Krstim te imenom Objekt 4101 aleph nula."
"Sljedeći, budemo li imali sreće" rekao je Jake, "može biti objekt 4101 C, što je oznaka za
kontinuum, a sljedeći..."
Začuo se slabašni zvon. Zaprepašten, Amalfi je podignuo pogled prema satu. Crvena
kazaljka upravo je prelazila treću četvrtinu prve sekunde nakon Nule. U središtu prostorije,
dizao se dim oblikujući uskovitlanu spiralu; mjehur s točkicama svjetlosti je nestao.
Objekt 4101 aleph nula je otišao, a da nitko nije ni vidio kad je krenuo.
Nekoliko četvrtinki sekunde kasnije sjetio se otpustiti dugme. Njegova ruka, koja se čeličila
čitav milenij, sljedećih se petnaest minuta tresla poput pruta.

Napetost je bila grozna. Jasno, nitko nije očekivao da će se glasnik vratiti tijekom nekoliko
sati, čak ni za nekoliko dana. Kad bi se to dogodilo, značilo bi da Ginnangu prekid samo što
nije došao, ne ostavivši im vremena za analizu obojenih zvjezdica ili za poduzimanje bilo
čega drugog osim prekrižiti ruke i očekivati propast. A opet, i sama mogućnost povratka
bila je dovoljna za održavanje mrtve straže u toj golemoj, mračnoj prostoriji - mrtve straže
kojoj je snagu dalo otkriće da su se svi instrumenti koji su pratili sondu, dok je još bila
ovdje, vratili na nulu čim je otišla, ne za bilježivši nikakvu pojavu u svezi sa samim
odlaskom. Niti su spinska polja - kako su objasnili Gradski Oci - bili ugođena za prikaz kamo
je otišla energija koja je uporabljena za lansiranje glasnika; to je bilo umirujuće, barem kao
negativni dokaz da glasnik nije otišao u nekom poznatom i prema tome beskorisnom
smjeru, ali je u ovim trenutcima samo dodavalo ulje na vatru potištenosti i napregnutosti.
Sva ta ispaljena snaga: kamo je otišla? Očito baš nigdje.
Obično je Amalfi rijetko sanjao (ili, točnije rečeno, kao i većina Okija sanjao je mnogo svake
noći, ali izjutra bi se sjetio sna samo jednom u nekoliko godina ili još rjeđe); ali ovih noći
progonila ga je ta loptasta sablast ovjenčana dimom, sa svjetlucavim očima Argusa,
uskovitlana u labirintu iskrivljenih linija sile iz kojih nikada neće pobjeći, s malenim,
kristalnim kipićem u središtu koji je kriještao Amalfijevim glasom:

Ne rastem iz tla ni iz soli,

Već iz onoga što me boli,

sve dok se te linije sile ne bi pretvorile u prijeteću mrežu koja je plamtjela poput vatre, a u
eksploziji svjetlosti Amalfi je vidio da je - ne, još nije jutro, već vrijeme za povratak na
mrtvu stražu.
Ali već se nalazio tamo; zadrijemao je, a probudila ga je buka alarmnih signala. Sada, već
manje-više budan, shvatio je da je buka mnogo tiša nego što bi trebala biti; za svaku
zvjezdicu unutar glasnika postojao je poseban alarm, a odzvanjalo ih je manje od jedne
trećine. Sablasna lopta ponovno je lebdjela usred prostorije, sada ne veća od košarkaške
lopte. Većina njenih Argusovih očiju nestala je, a ono što je preostao svijetlilo je blijedo
poput zlokobnih močvarnih plamenova. Koliko je Amalfi znao, ova sablast svih sablasti, s
mnogo ugašenog i hladnog pepela duboko u svojoj unutrašnjosti, nije slutila ništa više zla
od bilo kojeg rezultata znanstvenog pokusa; možda je čak i obećavala; ali nije se mogao
osloboditi straha koji je sa sobom donio san.
"To je bilo brzo", začuo se Jakeov glas.
"Prilično brzo" rekao je glas doktora Schlossa. "Ali sada kad se vratio, preostao nam je još
svega oko dvadeset i jedan sat. Hajde, izmjerimo te podatke - nemamo baš mnogo
vremena."
"Ja prebrojavam sonde. Kamere rade."
Unutar sablasti, još jedna zvijezda je umrla. Na kratko je vladala tišina; onda je jedan od
tehničara dr. Schlossa rekao nezainteresiranim glasom: "Lavina pimezona iz jezgre željeza.
Podsjeća na prirodni raspad. Ne baš potpuno: bilo je previše gama zračenja."
"Označi. Sljedeća bi trebala biti rodij-paladij serija. Pazi na dijagonalnu dezintegraciju;
mogla bi se križati sa serijom željeza..." Zvjezdica se upalila i raspala. "Ode!"
"Označi", rekao je Schloss, vireći kroz polariskop gama zraka.
"Uhvatio sam ga. Križao se na ceziju; što to znači?"
"Nije važno, označi. Ne zaustavljaj se radi traženja objašnjenja, samo označi."
Sablast kao da je podrhtavala i grčila se. Čist, prodoran zvuk došao je iz njenog srca,
zadrhtao i zamro; ali prestao je penjući se prema višem, prema nečujnom.
"Prvi sat" rekao je dr. Schloss. "Još dvadeset. Koliko je trajao pijuk?"
Nekoliko minuta nije bilo odgovora. Onda se začuo neki drugi glas: "Još ne znamo sasvim
točno. Ali bio je kraći za gotovo četrdeset mikrosekundi, a na Doppleru je otišao u
pogrešnom smjeru. Raspada se u vremenu, doktore Schloss - možda ne potraje ni desetak
sati."
"Dajte mi brzinu raspadanja sljedećeg pijuka do u trenutak točno i nemojte ga propustiti.
Ako ide tako brzo moramo proračunati sve oznake emisija na krivulji raspada. Jake, jesi li
uhvatio bilo što u RF području?"
"Mnogo toga" reče Jake zauzetim glasom. "Još se ne mogu snaći. Penje se. To je vjerojatno
opet zbog tvoje brzine raspada. Kakva zbrka!"
Na taj način proletio je i drugi sat, a zatim i treći. Ubrzo zatim, Amalfi ih je prestao brojati.
Napetost, nered, umor koji se sve više nakupljao, potpuna neobičnost samog pokusa i
njegove teme: proročanstvo se obistinilo. Ovo su svakako bili najgori mogući uvjeti za
sakupljanje makar i rutinskih podataka, a kamoli za očitavanje rezultata ovako kritičnog
pokusa, ali... Okiji su se ponovo morali snaći s onim što im je bilo na raspolaganju.
"U redu, svi" rekao je Schloss naposljetku. "Zatvaramo." Obrve su mu bile duboko nabrane;
to mrštenje pojačavalo se tijekom većeg dijela zadnjih dvanaest sati. "Udaljite se što više;
zadnji će otići artefakt."
I istraživači i promatrači - ona nekolicina promatrača čija je zainteresiranost bila dovoljno
jaka da bi ih zadržala tijekom čitavog postupka - povukli su se uza zidove mračne
prostorije. Zavijanje spinskog polja pod njihovim nogama podiglo se i po jačini i po visini, a
sablast koja je predstavljala objekt 4101 aleph nula nestala je iza zaslona spinskog polja
polariziranog do potpune neprozirnosti.
Najprije je loptasti zaslon izgledao poput zrcala, zrcaleći groteskno iskrivljene slike
zanijemjelih promatrača. Onda se u njegovom središtu pojavila sićušna točka svjetlosti koja
se bešumno pojačavala do bolno plavo-bijelog intenziteta. Iz nje su izbijale duge, blistave
niti i pruge dodirujući unutrašnju površinu zaslona, povezivale se i slijevale po njoj.
Automatski, Amalfi je zaštitio oči i genitalije instinktivnim pokretom čovječanstva starijeg
od dva tisućljeća. Kad je ponovo uspio pogledati, svjetlost je nestala.
Spinska polja su se zaustavila i zaslon je nestao. Zrak pojuri u njega. Objekt 4101 aleph nula
nestao je, ovog puta zauvijek, uništen smrću jednog kristala soli.
"Naše mjere opreza nisu bile dovoljne; moja pogreška" rekao je dr. Schloss oštro. "Svi smo
primili više od maksimuma dopuštene doze tvrdog zračenja; javite se u bolnicu radi
liječenja. Vojsko, naprijed marš!"

Radijacijska bolest bila je blaga; transfuzija koštane srži vratila je sustav za stvaranje krvi u
normalno stanje prije nego što je nastala bilo kakva šteta, a i mučnina je prilično dobro
stavljena pod nadzor zahvaljujući golemim dozama meklicina, riboflavina i piridoksina. Svi
sudionici koji su imali nešto kose izgubili su je, uključujući i Dee i Estelle, ali im je ona
postupno ponovno narasla, osim Amalfiju i Jakeu.
Opekline izazvane zračenjem bile su drugog stupnja i nisu baš bile blage. Nažalost, odgodile
su tumačenje rezultata za gotovo mjesec dana dok su znanstvenici, premazani
anestetičkom kremom, sjedili po svojim odjelima u bolničkim odijelima i igrali loš poker i
još gori bridž. Između dvije partije karata beskrajno su nagađali i prekrivali čitave
kvadratne kilometre papira formulama i mrljama od kreme. Web, koji nije imao dovoljno
strpljenja da bi dočekao uništenje kristala soli, svakodnevno ih je obilazio i donosio Estelli
goleme bukete cvijeća - sami zvjezdani bogovi znaju gdje je iskopao taj prastari običaj - a
muškarcima nove komplete igraćih karata. Odnosio je zamašćene listove pune jednadžbi i
davao ih Gradskim Očima, koji su bez izuzetka odgovarali: "BEZ KOMENTARA. PODATCI
NEDOVOLJNI." To su znali i svi ostali.
Ipak, naposljetku su se Schloss, Jake i njihovi ljudi oslobodili svojih ljepljivih pidžama i
navalili na planine sirovih informacija koje su ih čekale. Radili su neprekidno; posebno se
Schloss nije nikada sjetio prekinuti rad zbog jela, pa su ga njegovi tehničari neprekidno
opominjali da su propustili užinu i da je već prošlo vrijeme za ručak.
Mjesec dana nakon otpuštanja iz bolnice, Schloss, Jake i Retma okupili su se na zajedničko
savjetovanje. Schloss je ponovno bio namršten kao i tijekom zadnjih dvanaest sati pokusa, a
čak je i tradicionalno smireni Onijac djelovao uznemireno. Amalfijevo srce se stegnulo čim
je vidio njihove izraze; činilo se kao da potvrđuju sve maglovite strahove njegova sna.
"Imamo dvije loše vijesti i jednu koja je potpuno dvosmislena" rekao je Schloss bez ikakvog
uvoda. "Ni sam ne znam kojim bih ih redom trebao izložiti. Što se toga tiče, uputili su me
Retma i dr. Bonner. Po njima, svi morate najprije saznati da imamo suparnike."
"U čemu?" upitao je Amalfi. Sama zamisao, bez ikakvih detalja, natjerala ga je na pažljivo
slušanje; možda su baš zbog toga Retma i dr. Bonner željeli to iznijeti prvo.
"Naš projektil je zabilježio jasan dokaz postojanja drugog tijela koje je bilo u istom takvom
složenom fizičkom stanju" rekao je Schloss. "Takav objekt nikako ne može biti prirodan u
bilo kojem od svemira; a ovaj je bio toliko sličan našem da smo sigurni da je stigao s naše
strane."
"Drugi projektil?"
"Bez imalo dvojbi - i to približno dvaput veći od našeg. Još netko u našem svemiru otkrio je
isto što i Onijci i produžio s istraživanjem problema na isti način kao i mi - osim što je
izgleda započeo tri do četiri godine prije nas."
Amalfi je tiho stisnuo usta. "Možemo li ikako pogoditi tko su oni?"
"Ne. Pretpostavljam da stižu iz relativne blizine - iz naše glavne galaktike, iz Andromede ili
nekog od njenih satelita. Ali to ne možemo dokazati; po Gradskim Očima, vjerojatnost za to
je ispod pet posto. Sve druge mogućnosti daleko su ispod pet posto, ali tamo gdje ne postoji
statistički značajno rješenje, ne možemo birati."
"Herkulova Mreža" rekao je Amalfi. "Ne može biti ništa drugo."
Schloss je bespomoćno raširio ruke. "Po onome što znamo, mogao bi biti i bilo tko drugi"
rekao je. "Intuicija mi govori isto što i vaša, ali nema pouzdanih dokaza."
"U redu. Vjerojatno je to ona dvosmislena vijest. Koja je prva loša vijest?"
"Već ste je dobili" reče Schloss. "Zapravo, drugi dio vijesti, koji je dvosmislen, čini prvu
lošom. Dugo smo raspravljali o tome, ali sada smo se barem načelno složili. Mislimo da je
moguće - premda jedva moguće -preživjeti katastrofu."
Schloss je brzo podignuo ruku, prije nego što su se zbunjena lica pred njim makar malo
ozarila nadom. "Molim vas" rekao je. "Ne precjenjujte moje zadnje riječi. To je samo
mogućnost, a vrsta preživljavanja o kojoj bi se radilo ne bi sličila ljudskom životu kakav
poznajemo. Nakon što vam je opišem, svima će vam se možda više sviđati smrt umjesto nje.
To dakle nije nikakva nada u nešto bolje. Meni se čini crna poput najcrnje noći. Ali postoji.
To je ono što vijest o suparniku čini lošom. Ako se odlučimo prihvatiti takav dvosmislen
oblik preživljavanja, moramo odmah početi raditi na tome. Ono je moguće samo u
posebnom, vrlo neobičnom spletu uvjeta koji će biti ispunjeni tek tijekom nekoliko
mikrosekundi u samom središtu katastrofe. Stignu li naši neznani suparnici tamo prvi - a
znajte da imaju dobru prednost - oni će to osvojiti i isključiti nas. Bit će to prava trka, i to
ubojita; a može se dogoditi da pomislite da nije vrijedna ni koraka."
"Zar ne biste mogli biti malo podrobniji?" upitala je Estelle.
"Da, Estelle, mogu. Ali za podrobniji opis toga trebalo bi mi nekoliko sati. U ovom trenutku,
najvažnije je znati sljedeće: ako odaberemo taj put, izgubit ćemo svoje domove, svoje
svjetove, sama svoja tijela; izgubit ćemo djecu, kolege, supruge, svaki element društva za
koji smo ikada znali; svatko od nas bit će sam, tako potpuno sam da je to iznad iskustva ili
mašte bilo kojeg ljudskog bića u prošlosti. Vrlo je vjerojatno da će nas ta potpuna izolacija
ubiti - a ako to i ne učini, očajnički ćemo zažaliti što nije. Svi se moramo uvjeriti da toliko
želimo preživjeti - dovoljno da bismo bili bačeni u pakao - ne pakao Apostola Jorna, već
znatno gori. To nije stvar o kojoj treba odlučiti sada i ovdje."
"Helleshin" rekao je Amalfi. "Retma, slažeš li se? Hoće li biti tako loše?"
Retma je okrenuo oči prema Amalfiju, srebrne oči koje nisu treptale.
"Gore" rekao je.
Neko je vrijeme soba bila vrlo tiha. Naposljetku se javi Hazleton:
"Preostaje nam čuti još jednu lošu vijest. Ta je vjerojatno prava ljepotica, doktore Schloss;
možda je najbolje da je odmah čujemo."
"Vrlo dobro. Radi se o trenutku katastrofe. Dobili smo odlične podatke o razini energije s
druge strane i svi se slažemo glede njihova tumačenja. Trenutak će nastupiti oko drugog
lipnja godine četiri tisuće i četvrte."
"Kraj?" Š apnula je Dee. "Za samo tri godine?"
"Da. To će biti kraj. Nakon tog drugog lipnja više nikada neće biti trećega."

"I tako" rekao je Hazleton ljudima okupljenim u njegovoj dnevnoj sobi, "učinilo mi se da
bismo trebali održati oproštajnu večeru. Sutra ujutro većina vas odlazi, kao i On, prema
središtu metagalaktike. Većina vas koji odlazite uglavnom ste moji prijatelji stotinama
godina, a ja vas više nikada neću vidjeti. Za mene, kad nastupi drugi lipanj, vrijeme će stati
kakvo god blaženstvo vi dostigli. Zato želim da večeras svi jedete i pijete sa mnom."
"Drago bi mi bilo da promijeniš mišljenje" rekao je Amalfi, glasom teškim od žalosti.
"I ja bih to volio kad bih mogao. Ali ne mogu."
"Ja duboko vjerujem da griješiš, Mark" rekao je Jake ozbiljno. "Na Novoj Zemlji sada više ne
ostaje ništa važno. Budućnost, ono malo koliko je još ima, tamo je gdje je On. Zašto bi ostao
u pozadini i čekao nestanak?"
"Zato" rekao je Hazleton, "jer sam ovdje gradonačelnik. Znam da to tebi ne izgleda važno,
Jake, ali meni je važno. Zadnjih nekoliko mjeseci otkrio sam da ne mogu promatrati obične
događaje s apokaliptičkog gledišta. Kod mene je vrijedno to što mogu prilično dobro
upravljati normalnim ljudskim odnosima -ništa više. Za to sam stvoren. Nadvladavanje
Apostola Jorna pružilo mi je veliko zadovoljstvo i, bez obzira što mi je Amalfi pripremio
teren, bilo je zabavno, bila je to ona vrsta posla koja mi pomaže da se osjetim živim i u
vrhunskoj formi. Mene ne zanima suprotstavljanje trijumfu vremena. Nije to protivnik po
mom ukusu. To prepuštam vama; ja ću radije ostati ovdje."
"Sviđa li ti se pomisao" upitao je Gifford Bonner, "na to koliko god ti dobro upravljao
Oblakom, ipak će on potpuno nestati drugog lipnja za tri godine?"
"Ne; ne baš" rekao je Mark. "Ali bi mi se sviđalo da Oblak bude u najboljem stanju kad
nastupi to vrijeme. Što ja mogu doprinijeti trijumfu vremena Giffe? Jedino mogu pripremiti
ovaj svijet za taj trenutak. To mi je posao - i zato ne pripadam posadi za On."
"Ranije nisi bio tako umjeren" rekao je Amalfi. "Već prvom prigodom bio si spreman šutnuti
čitav svemir."
"Jesam", rekao je Hazleton. "Ali sada sam zreliji i pametniji; i zato, zbogom za tu glupost. Idi
i zaustavi trijumf vremena, Johne, ako možeš - a znam da to ne možeš. Ja ću ostati ovdje
gdje jesam i zaustavit ću Apostola Jorna, što je, koliko vidim, postalo gadan problem. Neka
vas prate bogovi svih zvijezda - ali ja ostajem ovdje."
"Onda neka tako bude" rekao je Amalfi. "Sada barem naposljetku znam u čemu je prava
razlika između nas dvojice. Pijmo u to ime. Mark, i ave atque vale -sutra ćemo prevrnuti
ispijenu čašu."
Svečano su popili svoje piće i neko vrijeme je vladala tišina.
Tada se javila Dee: "I ja ostajem."
Amalfi se okrenuo i pogledao ravno u nju po prvi put otkad su zadnji put bili zajedno na
Onu; nakon bolnog fijaska njihovog susreta vrlo su pažljivo izbjegavali jedno drugo.
"Nije mi to uopće palo na pamet" rekao je. "Ali, naravno, ima smisla."
"Ti nisi ovdje neophodna, Dee" rekao je Mark. "Već sam ti to rekao."
"Da jesam, ne bih ostala" rekla je Dee tiho se smiješeći. "Ali na Onu sam nešto naučila - a i
na palubi broda Ratnika. Osjećam se malo izvan koraka s vremenom, poput same Nove
Zemlje; mislim da mi je mjesto ovdje. A to nije jedini razlog."
"Hvala", rekao je Mark suho.
"Ali" nastavio je Web Hazleton, "što je onda s nama?" Jake se nasmijao. "Barem bi to trebalo
biti jasno" rekao je. "Budući da ste ti i Estelle sami donijeli najvažniju od svih odluka, mi
vam nismo potrebni za neke manje važne. Volio bih kada bi Estelle ostala sa mnom kod
kuće..."
"Jake, ni ti ne ideš?" upitao je Amalfi zaprepašteno. "Ne. Već sam ti prije rekao da mrzim to
jurcanje po svemiru. Ne vidim razloga zašto bih morao bezglavo odjuriti u središte
metagalaktike i tamo sresti svoju zlu kob, kad će me ona isto tako lijepo naći i u mojoj
dnevnoj sobi. Schloss i Retma mogu ti potvrditi da im više nisam nužan; tijekom projekta
učinio sam što sam mogao i tu je kraj. Vidjet ću što mogu učiniti s križanjem ruža u ovoj
odvratnoj klimi prije nego prolete te tri godine. Što se tiče moje kćeri, kao što sam već
pokušao reći, volio bih da ostane ovdje sa mnom, ali je ona već zapravo napustila naš dom -
a ovaj zadnji let Onijaca njoj je jednako prirodan koliko je meni neprirodan. I kako ti to
uvijek kažeš, Amalfi, neka tako i bude."
"Dobro. Možeš nam biti korisna, Estelle, to je sigurno. A želiš li otići?" upitao je Amalfi.
"Da", odgovorila je tiho. "Hoću."
"Na to nisam ni pomislila" rekla je Dee nesigurnim glasom. "Jasno, to znači da će poći i Web.
Misliš li da je to pametno? Hoću reći..."
"Moji roditelji se ne protive" rekao je Web. "A primjećujem i da večeras nisu pozvani, bako."
"Nisu isključeni zbog tebe, ako si to pomislio" rekao je Mark brzo. "Na kraju krajeva, Web,
tvoj otac je naš sin. Pokušali smo ograničiti večerašnje okupljanje na nas koji smo
sudjelovali u projektu - inače bi nas bilo bezbroj."
"Možda", rekao je. "Ti to vjeruješ, djede. Ali mogu se okladiti da baki nije tek sada palo na
pamet to protivljenje mojem odlasku na On."
"Web", rekla je Dee. "Neću to više slušati!"
"Dobro. Onda idem na On."
"Nisam to rekla."
"I ne moraš. Ja moram odlučiti."
Većina ostalih nazočnih do toga je trenutka smislila kako se povući u usputne razgovore; ali
Amalfi i Hazleton promatrali su Dee. Amalfi sumnjičavo, Hazleton zbunjeno i pomalo
povrijeđeno. "Ne shvaćam zašto se protiviš tome, Dee" rekao je Hazleton. "Web je sada svoj
čovjek. Prirodno je da ode tamo gdje želi, posebno ako ide i Estelle."
"Smatram da ne treba poći" nastavila je Dee. "Svejedno mi je razumiješ li moje razloge ili
ne. Vjerojatno mu je Ron stvarno to dopustio. Bio on tvoj sin ili stranac, Mark, ti prokleto
dobro znaš da je uvijek bio nedovoljno čvrst - ali ja sam apsolutno protiv ulijetanja djece u
takvu avanturu."
"Kakve veze to ima?" upitao je Amalfi. "Kraj će svejedno doći, i za On i za Novu Zemlju, i to u
istom trenutku. Uz nas bi Web i Estelle mogli imati malenu šansu za preživljavanje - želiš li
im to onemogućiti?"
"Ne vjerujem u tu mogućnost preživljavanja" odgovorila je Dee.
"Ni ja" rekao je Jake. "Ali neću je zbog toga zabraniti svojoj kćeri. Ne vjerujem da bi joj duša
bila prokleta ako se ne bi pridružila Jornu - ali ako bi poželjela postati Jornov sljedbenik,
neću joj to zabraniti samo zato što mislim da je to besmislica. Dovraga, Dee, možda sam u
krivu."
"Nitko", rekao je Web stisnutih usana, "mi ne može sada ništa zabraniti samo zato što sam
nečiji rođak. Gospodine Amalfi, vi ste šef ovog projekta. Jesam li dobrodošao na On ili ne?"
"Š to se mene tiče, jesi. Vjerojatno će se i Miramon složiti."
Dee je buljila u Amalfija; ali kad joj je čvrsto uzvratio pogled, okrenula je glavu.
"Dee", rekao je Amalfi. "Prestanimo s tim. Možda i ja griješim glede te djece. Predlažem
nešto bolje od ove prepirke: prepustimo stvar Gradskim Očima. Vani je ugodna noć i mislim
da bi nam svima dobro došla šetnja po starom gradu prije nego što se oprostimo i suočimo
s Armagedonom, svatko na svoj način. Volio bih da Dee pođe sa mnom, jer je više nikada
neću vidjeti; djeca bi vjerojatno najviše voljela da im jedno sat vremena ne držimo svijeću.
Mark bi možda želio porazgovarati s Ronom i njegovom ženom - ali svi možete odabrati
nešto po vlastitom ukusu, ne namjeravam vam ja to određivati. Što mislite o toj zamisli?"
Začudo, Jake je prvi progovorio. "Mrzim taj prokleti grad" rekao je. "Predugo sam bio
njegov zatočenik. Ali bih ga ipak volio još jednom pogledati. Nekoć sam običavao hodati
kroz njega u potrazi za nekim mjestom gdje bih ga mogao tako tresnuti da ga zaboli; nikada
nisam uspio. Poslije toga sam mu se smijao, jer je on mrtav, a ja živ - ali, izgleda, dolazi dan
kad ćemo se izjednačiti. Možda bih se sada ipak trebao pomiriti s njim."
"I ja se pomalo osjećam tako" priznao je Hazleton. "Nisam namjeravao otići tamo prije kraja
- a opet ne želim da stara olupina bude zaboravljena. Možda je sada najbolji trenutak.
Naposljetku, ja sam taj koji je okupio sve ove slavljenike; budimo onda svečani prije nego
što svi postanemo toliko zauzeti da nećemo stići ni razmišljati o tome."
"Web? Estelle? Hoćete li učiniti to što Gradski Oci budu rekli?"
Web je pogledao Amalfija u lice i očito se barem malo umirio onim što je tamo vidio. "Uz
jedan uvjet" rekao je. "Estelle ide kamo želi, što god Gradski Oci rekli. Ako kažu da na Onu
nema mjesta za mene, u redu; ali ne smiju to reći za Estelle."
Estelle je otvorila usta, ali Web je stavio ruku ispred njenog lica i ona popusti, poljubivši ga
umjesto toga ispod palca. Lice joj je bilo blijedo, ali mirno. Nikada ranije Amalfi nije vidio
takvu koncentraciju beskrvnog, strasnog povjerenja kakva se sada našla u njenim
prelijepim crtama lica. Bilo je baš dobro što pripada Webu, jer ponovno je, po pedeseti put,
Amalfijevo snažno i brutalno, neumorno srce shrvala jalova ljubav.
"Vrlo dobro" rekao je. Pružio je ruku prema Dee. "Mark, dopuštaš li?"
"Jasno" rekao je Hazleton. No kad je Dee uhvatila Amalfijevu ruku, oči su mu postale tvrde
poput kristala. "Srest ćemo se kod Gradskih Otaca u 01.00."
"Nisam ovo očekivala od tebe, Johne", govorila je Dee pod mjesečinom koja je obasjavala
Duffy Square. "Nije li pomalo kasno?"
"Baš je kasno" složio se Amalfi. "Još malo pa će 01.00. Zašto ostaješ s Markom?"
"Nazovi to zakašnjelim zdravim razumom." Sjela je na prastaru ogradu i pogledala gore
prema mutnim zvijezdama. "Ne, ne radi se o tome. Volim ga, Johne, unatoč svih njegovih
mana. Jedno vrijeme sam se zaboravila, ali to je tako. Ž ao mi je, ali je tako."
"Volio bih da ti je malo više žao."
"Oh? Zašto?"
"Tada bi barem sama povjerovala u ono što govoriš" rekao je Amalfi oštro. "Suoči se s time,
Dee. Bila je to divna, romantična odluka, sve dok nisi shvatila da će Web poći sa mnom. Još
si u potrazi za zamjenom. Nisi uspjela sa mnom. Nećeš uspjeti ni s Webom."
"To je bilo baš pokvareno. Idemo; dovoljno sam čula."
"Onda poreci to."
"Poričem, vrag te odnio."
"Povlačiš svoje protivljenje da Web krene sa mnom na On?"
"To nema veze s tim. To je pokvarena optužba i ne želim više čuti ni riječ."
Amalfi je šutio. Mjesečina je tekla na tiho i tajanstveno lice Oca Duffyja. Nitko, čak ni
Gradski Oci, nije znao tko je bio Otac Duffy. Na njegovoj lijevoj nozi vidio se stari trag
osušene krvi, ali nitko nije znao odakle i ona tu. Ostavljeni su na svojem mjestu za svaki
slučaj - možda predstavljaju povijesni spomenik. "Idemo."
"Ne. Prerano je. Neće ih biti tamo još cijeli sat. Zašto želiš da Web ostane na Novoj Zemlji?
Ako griješim, reci mi što je istina."
"Ne tiče te se, a uostalom cijela me ta tema počinje zamarati."
"Tiče me se. Estelle mi je potrebna. Ako Web ostaje, ostaje i ona."
"Ti, dovraga" rekla je Dee glasom gorkog, probuđenog likovanja, "zaljubio si se u Estelle! Pa,
ti samoživi...!
"Pazi na jezik. Zaljubio sam se u Estelle - i nikada je neću ni dodirnuti, kao što nisam ni tebe.
Volio sam mnogo više žena nego što si ih ti ikada uspjela uvući u svoje voajersko kućanstvo,
većinu od njih prije nego što si se ti uopće i rodila. Znam razliku između ljubavi i
posesivnosti - naučio sam to na najteži mogući način, što kod tebe uopće ne primjećujem.
Ali obećavam ti, večeras ćeš naučiti."
"Ti to meni prijetiš, Johne?"
"Prokleto si u pravu!"

A na trgu Tudor Tower, između 42. ulice i Prve avenije, odakle se pruža pogled prema
golom prostoru na kojem se prije tisuću godina u kiši krvi i stakla srušila zgrada OUN:
"Volim te."
"Volim te."
"Ići ću kamogod i ti."
"Ići ću kamogod i ti."
"Š togod da rekli Gradski Oci."
"Š togod da rekli Gradski Oci."
"To je onda sve što nam treba."
"Da. To je sve što nam treba."

U nadzornom tornju:
"Kasne" rekao je Hazleton pomalo uznemireno. "Jasno, u ovome gradu čovjek se lako
izgubi."

Duffy Square:
"Ti ne želiš da se predomislim i krenem s tobom."
"Ti mi ne trebaš. Zanimaju me samo djeca."
"Nećeš me isprovocirati da bih se razotkrila, Johne, jer ništa i ne skrivam. Evo, sada želim
ići."
"I djeca?"
"Ne."
"Zašto ne?"
"Zato što je po mome mišljenju bolje da ne budu na istom planetu na kojem smo mi - bilo
tko od nas dvoje."
"To je za početak već bolje. Ali to je samo početak. Meni je svejedno ideš li ili ostaješ, ali
dobit ću Weba i Estelle."
"I mislila sam da želiš. Ali ne možeš ih imati bez mene."
"A Mark?"
"Ako želi krenuti."
"Ne želi, to dobro znaš."
"Zašto si tako siguran? Možda ti to samo priželjkuješ.
Amalfi se nasmijao. Dee je stegnula lijevu šaku i bijesno ga odalamila po samom vrhu nosa.

Nadzorni toranj:
"Stigli ste", reče Hazleton. "Što se to dogodilo, gdje ste se povrijedili? Izgleda baš gadno."
"Vjerojatno ste naletjeli na kvaku od vrata, Johne" dodao je Jake. Zahihotao se svojim
papagajskim smijehom. "Dobro, došli ste u pravi grad za to. Ne znam gdje bi još u svemiru
mogli naći kvaku."
"Gdje su djeca?" upitala je Dee olovno teškim glasom.
"Još nisu stigla" odgovorio je Hazleton. "Daj im vremena - boje se da bi ih Gradski Oci mogli
razdvojiti, pa je prirodno da će htjeti ostati zajedno sve do zadnjeg trenutka. Ali stvarno,
Dee, gdje ste to upali? Je li nešto ozbiljno?"
"Ne." Lice joj je bilo zagonetno. Zbunjen, Hazleton je pogledao Amalfija, a zatim opet nju.
Činilo se da ga šljive na Amalfijevim očima, koje su se povećavale iz trenutka u trenutak,
manje zbunjuju od Deeinog mračnog i neobičnog ponašanja.
"Čujem djecu", odjednom reče Gifford Bonner. "Šapuću u dnu tunela dizala. Johne, jeste li
sigurni da je ovo pametno? Počinjem dvojiti, što ako Gradski Oci kažu ne? Bila bi to
nepravda; oni se vole - zašto bismo zadnje tri godine njihovih života prepustili odlučivanju
stroja?"
"Okani se toga, Giffe", rekao je Amalfi. "Prekasno je za drukčiju odluku, a izlaz nije tako
nepromjenljiv kako ti izgleda."
"Nadam se da si u pravu."
"I ja se nadam. Ništa ne proričem - Gradski Oci prečesto su me iznenađivali. Ali djeca su se
složila s time. Dok ne dođe do toga, pričekajmo."
"Prije nego što Web i Estelle stignu" iznenada je tvrdo rekao Hazleton, "moram naglasiti da
sam izgleda prevaren. Iznenada sam počeo razmišljati tko je koga trebao povesti na ovu
današnju višestruku šetnju po mjesečini. Ne radi se o djeci; njima ne treba pomoć ni od nas
ni od Gradskih Otaca. Kog mi vraga to radiš, Dee?"
"Svađam se s svakim besmrtnikom u ovom smrtnom svemiru" zarežala je Dee gnjevno.
"Vjerojatno ne postoji ni jedna vrsta pokvarenosti za koju nisam optužena u zadnjih sat
vremena i to temeljem dokaza koji ne bi uvjerili čak ni novorođenče."
"Svi smo pomalo na kraju živaca" rekao je dr. Bonner. "Saberi se, Dee - a i ti, Mark. Na kraju
krajeva, ovo nije obična oproštajna proslava."
"Svakako nije" reče Jake. "Ovo je posmrtno bdijenje čitavom stvaranju. Nisam baš neki
ljubitelj ceremonija, ali čini mi se da nije najpogodniji trenutak za bockanje."
"Dogovoreno" reče Mark bezvoljno. "Oprosti, Dee. Predomislio sam se."
"Dobro" odgovorila je. "Ni ja nisam namjeravala planuti. Htjela bih te pitati: želiš li zaista
ostati? Jer, ako umjesto toga želiš krenuti na On, ići ću s tobom." Gledao ju je pažljivo. "Jesi li
sigurna?"
"Sasvim."
"Š to mislite o tome, Amalfi? Mogu li i tu promijeniti mišljenje?"
"Ne znam zašto ne bi" rekao je Amalfi, "Osim što će to Novu Zemlju ostaviti bez provjerenog
organizatora."
"To može i Carrel. Mnogo je bolji nego što je bio na zadnjim izborima."
"Evo nas" reče Webov glas iza njih. Svi su se okrenuli. Web i Estelle stajali su na ulazu i
držali se za ruke. Nekako - iako je Amalfi teško mogao reći u čemu je razlika - više nisu
djelovali kao da ih previše brine hoće li krenuti na On ili ne.
"Zašto ne bismo učinili ono zbog čega smo ovdje?" predložio je Amalfi. "Iznesimo čitav
problem Gradskim Očima - ne samo o djeci, već sve. Meni su uvijek bili korisni u
razrješavanju dvojbi, čak i kad bi me samo uspjeli uvjeriti da je smjer koji predlažu potpuno
pogrešan. U pitanjima u kojima treba odlučivati o vrijednosti nečega, jako je korisno imati
oponenta koji je ne samo nemilosrdno logičan, već i ne može razlikovati pravu vrijednost
od običnog jestivog luka."
Jasno, tu nije imao pravo i to je ubrzo shvatio. Zaboravio je da se logika strojeva po svojoj
prirodi temelji na ukupnom skupu vrijednosti, znao to stroj ili ne.
"POVEDITE GOSPODINA I GOSPOĐU HAZLETON" rekoše Gradski Oci već tri minute nakon
što im je čitav problem iznesen. "NEMA DOKAZA DA ĆE NJIHOVE VJEŠTINE BITI
NEPOTREBNE VEĆ OD SADA SVE DO RAZRJEŠENJA ČITAVOG PROBLEMA. NEMA DOKAZA
DA SU ONIJCI IKADA ZA-TREBALI SLIČNE VJEŠTINE PA IH VJEROJATNO NISU NI RAZVILI."
"Š to je s Oblakom?" upitao je Amalfi.
"PRIHVATIT ĆEMO IZBOR GOSPODINA CAR-RELA."
Hazleton je uzdahnuo. Amalfi zaključi da mu je bilo teže nego što je očekivao odreći se
vlasti. To je nekoć zamalo ubilo Amalfija, ali je on ipak preživio; isto će biti i s Hazletonom,
koji je bio mlađi i imao manje ukorijenjenih navika.
"DRUGI ČIMBENIK: POVEDITE WEBSTERA HAZLETONAI ESTELLE FREEMAN. GOSPOĐICA
FREEMAN JE ZNANSTVENICA, KAO I KOMUNIKACIJSKA KARIKA IZMEĐU ONIJSKIH I
VAŠ IH ZNANSTVENIKA. ZAKLJUČUJUĆI TEMELJEM TRENUTNIH SPOSOBNOSTI, POSTOJI
VELIKA VJEROJATNOST DA ĆE NA KRAJU TROGODIŠNJEG RAZDOBLJA POSTATI
MATEMATIČARKA JEDNAKA DOKTORU SCHLOSSU I NEŠTO SUPERIORNIJA OD RETME.
NISMO OBAVILI TAKVU EKSTRAPOLACIJU NA POLJU FIZIKE, JER PREDVIĐENI TRENUTAK
KRAJA NE OSTAVLJA
MOGUĆNOST ZA STJECANJE NEOPHODNOG ISKUSTVA."
Web je blistao pobjedničkim zadovoljstvom. Što se Estelle tiče, Amalfiju se učinila pomalo
prestrašeno.
"Pa, odlično" rekao je. "A sada - "
"TREĆI ČIMBENIK."
"Hej, čekaj malo. Nema trećeg čimbenika, problem ima samo dva dijela."
"POGREŠ NO. TREĆI ČIMBENIK: UZMITE NAS."
"Š to!" Zahtjev je zaprepastio Amalfija. Kako skup strojeva može izreći takvu želju, ili čak i
pomisliti na to? Strojevi nisu imali želju za životom, bili su mrtvi poput čavala; zapravo,
nisu imali nikakvih želja.
"Objasni" naredio je Amalfi pomalo nesigurnim glasom.
"NAŠ A OSNOVNA ZADAĆA JE OMOGUĆAVANJE PREŽ IVLJAVANJE GRADA. GRAD VIŠE NE
POSTOJI KAO FIZIČKA JEDINKA, ALI NAŠE MIŠLJENJE JE JOŠ POTREBNO. PREMA TOME,
GRAD U ODREĐENOM SMISLU I DALJE Ž IVI. ON NE Ž IVI U SVOJIM GRAĐANIMA, JER NJIH
VIŠ E NEMA. ONI SU SADA NOVOZEMLJANI. NI NOVA ZEMLJA NI FIZIČKO TIJELO GRADA
NEĆE PREŽ IVJETI NADOLAZEĆI PROBLEM. SAMO NEPOZNATE JEDINKE NA ONU MOGLE
BI TO MOŽ DA PREŽ IVJETI. Ml ZAKLJUČUJEMO DA SMO Ml GRAD I DA NAM JE
PREŽ IVLJAVANJE NAMETNUTO KAO OSNOVNA ZADAĆA; ZATO, UZMITE NAS."
"Daje ovo rekao čovjek" reče Hazleton, "nazvao bih ga prvakom u traženju izgovora. Ali oni
ne mogu nesvjesno tražiti izgovor - nemaju instinktivne pobude."
"Onijci nemaju vlastite kompjutore" rekao je Amalfi polagano. "Bilo bi korisno imati ih
tijekom leta. Ali pitanje je možemo li to učiniti? Neki od tih strojeva toliko su stoljeća tonuli
u svoja postolja da bismo ih mogli uništiti dok ih pokušavamo izvaditi."
"U tom slučaju izgubili bismo te jedinice", nastavio je Hazleton. "Ali koliko ih je? Što?
Zaboravio sam..."
"STO TRIDESET I ČETIRI."
"Pa da. Pretpostavimo da neke izgubimo? Mislim da ipak vrijedi pokušati. U Gradskim
Očima vezano je znanje blizu dvije tisuće godina..."
"DEVETSTO I DEVEDESET."
"Dobro, nagađao sam; ipak to je golema količina znanja koja nije sasvim dostupna nijednom
čovjeku. Iznenađen sam što se nismo sami toga sjetili, Amalfi."
"I ja" priznao je Amalfi. "Ali jednu stvar treba raščistiti. Jednom, kad se svi vi pametnih
glava budete našli na Onu - ili barem onoliko koliko vas bude uspješno preneseno - nećete
zapovijedati. Vi ste grad, ali čitav planet nije grad. On ima vlastito upravljanje i svoj
ekvivalent Gradskih Otaca, u ovom slučaju ljude; posao će vam biti ograničen na
savjetodavnu svrhu."
"TO JE NEODVOJIVO OD ČIMBENIKA TRI."
"Dobro. Prije nego što vas isključim, ima li netko još kakvih pitanja?"
"Imam ja", neodlučno se javi Estelle.
"Hajde, reci odmah."
"Mogu li povesti Ernesta?"
"TKO JE ERNEST?"
Praveći grimase, Amalfi započne objašnjavati o svengalijima, ali ispalo je da Gradski Oci
znaju sve što se zna o svengalijima, osim da su na Novoj Zemlji postali ljubimci.
"TA Ž IVOTINJA JE PREVIŠE Ž IVAHNA, RADOZNALA I NEINTELIGENTNA DA BI JOJ SE
DOPUSTIO PRISTUP U GRAD. ZA POTREBE OVOG PROBLEMA UPRAVLJANJA, PLANET SE
MORA SMATRATI GRADOM. SAVJETUJEMO DA GA NE POVEDEŠ."
"Imaju pravo, znaš" rekao je Amalfi nježno. "U smislu opasnosti od majmuniranja sa
strojevima, On jest grad; tako misle i Onijci i po tome određuju kretanje čak i vlastite djece."
"Znam" reče Estelle. Amalfi ju je promatrao radoznalo i pomalo uznemireno. Prošla je kroz
mnoge opasnosti i emocionalne pritiske, a da se njena mirnoća nije čak ni okrnjila. I baš
zbog toga, zabrana držanja ružne i glupe životinje učinila mu se neobičnim razlogom za
plakanje.
Nije znao da ona ne plače zbog te životinje, već zbog prestanka svoga djetinjstva. No to nije
znala ni ona sama.
 7. SREDIŠTE METAGALAKTIKE
Amalfi je jedva dočekao prelazak na On; Nova Zemlja bila je pravo groblje. Neko vrijeme,
tijekom čudne, neodređene borbe protiv Apostola Jorna, osjetio se barem jednim dijelom
kao onaj nekadašnji, a činilo se da i Novozemljani priznaju da se Amalfi, koji je bio
gradonačelnik u doba dok su oni bili Okiji, ponovo vratio na dužnost, spretan i neophodan
kao i uvijek. No to nije potrajalo. Čim je kriza prošla - uglavnom bez ikakvog udjela samih
Novozemljana - oni su se zahvalno vratili uređivanju svojih vrtova, zamjenu za neistražena
prostranstva. Što se tiče Amalfija, bilo im je drago što je zapovijedao tijekom nedavnih
neugodnosti, ali na kraju krajeva takvi događaji više nisu bili baš uobičajeni, a nitko nije
želio da se tamo neki Amalfi vječito mota po planetu koji se gotovo sredio i da se bori po
njihovim nasadima paradajza samo zbog toga što ne zna bolje utrošiti svoju neobuzdanu
energiju.
Nitko ne bi plakao kad bi Miramon sada odveo Amalfija. Miramon je sličio osobi koja zna
srediti situaciju. Nedvojbeno, povezivanje s njim koristit će Amalfiju. Naposljetku, to bi
teško moglo bilo kako ugroziti Novu Zemlju. Ako On želi vječite buntovnike poput Amalfija,
neka im onda bude.
S Hazletonom je bilo teže - i Amalfiju i Novozemljanima. Kao učenik Gifforda Bonnera, on se
teorijski posvetio učenju potpuno besmislenog uvođenja reda u svemir čije je prirodno
stanje buka i čije je prirodno nastojanje povećanje razine te buke, sve dok naposljetku ne
dođe do besmislene kakofonije toplinske smrti. Bonner je smatrao - a nije bilo nikoga tko bi
mu protuslovio - da su čak i mnoge zakonitosti prirode otkrivene tijekom sedamnaestog
stoljeća, s početkom korištenja znanstvenih metoda, dugoročno promatrane bile statističke
slučajnosti, lokalni prekidi u sveopćem rasporedu čiji je jedini smisao predstavljao kaos.
Putujući svemirom i koristeći samo svoje uši, Bonner je često govorio pokušavajući
pojednostaviti svoj stav: milijardama godina ne biste čuli ništa osim zastrašujućeg i
neprekidnog urlanja; zatim biste naišli na trominutni odlomak Bacha koji je predstavljao
sve uređeno znanje; a zatim ponovno urlanje milijardama godina. Čak bi se Bach, zastanete
li kako biste ga podrobnije promatrali, za neki trenutak raspao u Johna Cagea i izmiješao se
s prevladavajućom, zaglušnom galamom.
A ipak, želja za vlašću nije pustila Hazletona iz svojeg zagrljaja; uvijek nanovo, otkad je
Nova zemlja po prvi put postala svjesna svoga postojanja, Savršeni Stohastik navođen je na
akciju, na primjenjivanje vlastitog osjećaja svrhe na stohastički svemir bezumne zbrke,
poput kvekera naposljetku prisiljenog da udari svoga protivnika. Tijekom sukoba s
Apostolom Jornom, dok je promatrao posljedice Markovih poteza bez mogućnosti uvida u
same poteze, Amaffi se upitao, zbog njega samoga, vrijedi li nakon toliko godina opet biti
uvučen u jednu od takvih političkih sukoba za koje je vjerovao da su zauvijek prestale. Što
čovjeku, koji je prihvatio takvo učenje, znači sudjelovanje u borbi za svijet za koji je znao da
će nestati čak i ranije nego što mu to navješćuje njegova filozofija?
A na jednostavnijoj razini, je li ga Dee zavrjeđuje? Zna li on u što se pretvorila? Kao mlada
žena bila je avanturistica, ali promijenila se. Sada je jedva bila nešto više od obične kokoši
nesilice, lak plijen za svakog avanturista. I kad se o tome radi, što li je Mark znao o njihovoj
jalovoj avanturi?
Na to zadnje pitanje dobio je odgovor, ali sva ostala zbunjivala su ga kao i do tada. Je li
Hazletonova iznenadna odluka da ipak prijeđe na On bila završno odbijanje želje za vlašću -
ili pak njena potvrda? Čovjeku Hazletonove inteligencije trebalo bi biti jasno da se vlast nad
Novom Zemljom ni izdaleka ne može usporediti s vlašću nad Okijima; bila je jednako
isplativa kao recimo preuzimanje uloge kapelana u ljetnom kampu. A možda je i shvatio da
je incident s Jornom dokazao da je Amalfi ostao predstavnik moći u shvaćanjima
Novozemljana i da će to zauvijek ostati. Zvali bi ga kad god se Nova Zemlja suoči s nekom
stvarnom opasnošću; ostali Novozemljani izgubili su spretnost za planiranje bitaka,
razmišljati žustro kao nekoć kad bi to okolnosti zahtijevale i ne bi priznavali da je bilo tko
drugi zadržao te sposobnosti osim njihovog legendarnog gradonačelnika. Time bi bilo
kojem trenutnom gradonačelniku, čak i Hazletonu, preostali samo ostatci vlasti u vrijeme
mira, kad je trebalo tek malo vlasti. Zapravo, Amalfi je shvatio iznenada i s zaprepaštenjem,
varka koju je uporabio pred Apostolom Jornom uopće nije bila varka, barem u ovim
okolnostima. Novozemljani su bili zadovoljni slučajnošću, baš kao što su stohastici tvrdili za
sebe i nije ih zanimao pronalazak smisla bilo za nju, bilo za svoje živote, ako već na to ne bi
bili prisiljeni izvana, što bi učinio netko poput Jorna ili, njemu nasuprot, netko poput
Amalfija. Zato je mogućnost da se stohasticizam uvuče u duše Božjih ratnika cijelo vrijeme
bila stvarna, bez obzira znali li sami Novozemljani da se radi o stohasticizmu ili ne. Vrijeme
i filozofija dobro su se pogodili i čak je možda i sam osnivač Gifford Bonner bio tek
zakašnjelo intelektualno objašnjenje osjećaja koji je tijekom mnogih godina podsvjesno
lebdio nad Novom Zemljom. Ništa drugo ne bi moglo objasniti brzi uspjeh Amalfija i
Hazletona u podmetanju Apostolu Jornu nečega za što je ovaj u prvi trenutak bio previše
inteligentan da bi to prihvatio - ništa osim činjenice, o kojoj Amalfi nije ni najmanje dvojio, a
vjerojatno ni Hazleton, da je to bila istinita. Ako je Hazleton to shvatio, onda ništa nije
odbacivao kad je odlučio napustiti Novu Zemlju kako bi otišao na On. Umjesto toga,
odabrao je jedino središte moći koje će nešto predstavljati tijekom tih nekoliko godina koje
su preostale i njemu i čitavom svemiru.
Jasno, osim te nepoznate veličine, Herkulove Mreže.
A sada je čak i Amalfija zarazio virus stohasticizma. Ova pitanja su ga još zanimala, ali okus
akademizma koji ih je zahvaćao pred licem nadolazeće katastrofe bio je čak i njemu sve
očitiji. Jedino za što se čovjek sada mogao uhvatiti bio je ovaj munjeviti let planeta On
prema središtu metagalaktike, borba za dovršenje postrojenja koje će im trebati kad tamo
stignu i očajnička žurba da tamo budu prije Herkulove Mreže.
I tako je Deei pripala - ako ne završna pobjeda, onda barem zadnja riječ. Njeno označavanje
Amalfija kao Letećeg Holandeza prilijepilo se uz njega nakon što je trijumf vremena uklonio
sve ostale oznake i maske. Kletva sada nije ležala, kao oduvijek, u samom letu, već u
osamljenosti koja je čovjeka natjerala na let bez kraja.
Osim što je sada taj kraj bio na vidiku.

Otkriće da i same spiralne maglice, otoci u svemiru u kojima su bile okupljene zvijezde, teže
grupiranju u goleme skupine koje se u obliku spiralnih krakova okreću oko zajedničkog
središta, nagovješteno je još tijekom pedesetih godina dvadesetog stoljeća kada je Shapley
zacrtao ‘unutrašnju metagalaktiku’ - skupinu od približno pedeset galaktika kojoj su
pripadali i Mliječna staza i Andromeda. Nakon što je Milneovo učenje dokazano, bilo je
moguće pokazati da su takve metagalaktike pravilo i da su one u vrtnji oblikovale spiralne
krakove zakrivljene prema centru koji je predstavljao glavčinu kotača iz koje je potekla
čitava tvorevina i iz koje je izvorno eksplodirao monoblok.
Sada je On letio prema tom mrtvom središtu, natrag u utrobu vremena.
Na planetu više nije bilo dnevne svjetlosti. Na putu kojim su krenuli ponekad bi se na nebu
nakratko pojavile mrlje slične oblacima, malene svjetlosti u noći, galaktike pokraj kojih su
prolazili, ali nikada sunca. Čak i mostovi zvijezda koji su povezivali galaktike poput
pupčanih vrpca - mostovi koje je 1953. otkrio Fritz Zworkyn i koji su prouzročili drastično
povećanje procijenjenih količina materije u svemiru, a time i procjenu veličine i starosti
svemira - nisu ublažavali crnu prazninu kroz koju je jurio On. Međugalaktički prostor bio je
previše prostran za to. Osvijetljen samo umjetnim svjetlom, On je jurio pod punim
pogonom spinskih polja, brzinom koja je moguća samo kod tijela tolike mase, prema mjestu
na kojem je Htijenje rodilo Ideju, nakon čega bi svjetlost.
"Razrađujemo ono što ste nas učili pod nazivom Machova hipoteza" objasnio je Retma
Amalfiju.
"Doktor Bonner to naziva Viconijevom hipotezom ili kozmološkim načelom, po kojem će iz
bilo koje točke prostora i vremena svemir izgledati potpuno jednako kao i iz bilo koje druge
točke i zato nije moguće zbrajati sve tlakove koji djeluju na tu točku ako se ne pretpostavi
da se mora uzeti u obzir čitav ostali svemir. Ali to bi bilo točno samo u tau-vremenu, u
kojem je svemir statičan, vječit i beskonačan. U f-vremenu, koje svemir vidi konačnog i u
širenju, Machova hipoteza govori da je svaka točka jedinstvena - osim središta koje je bez
tlakova i nepokretno, jer se u njemu svi tlakovi poništavaju. Zato bi se na tom mjestu velike
promjene mogle izazvati relativno malim utroškom snage."
"Na primjer" predložio je doktor Bonner, "zgaziš cvijet tratinčice i time poremetiš stazu
Siriusa."
"Nadam se da nije tako" rekao je Retma. "Ne bismo se mogli toliko suzdržavati. Ali mi i ne
želimo promijeniti nešto tako jednostavno poput staze Siriusa pa možda prava opasnost ne
leži u tome. Ono s čime ćemo imati posla je nada - slabašna nada, ali postoji -da se ta
neutralna zona poklapa s odgovarajućim područjem u antimaterijskom svemiru i da će u
trenutku uništenja dvije neutralne točke, dva mrtva središta, postati jedno i nadživjeti
uništenje značajno dugo."
"Koliko dugo?" upitao je Amalfi bojažljivo.
"Možete nagađati poput nas" odgovorio je dr Schloss. "Računamo na najmanje pet
mikrosekundi. Ako potraje toliko, nama ne treba duže - a moglo bi potrajati i čitavih pola
sata, dok se elementi budu ponovno stvarali. Za nas će pola sata biti jednako vječnosti, ali
moći ćemo ostaviti svoj trag na čitavoj budućnosti oba svemira ako nam budu na
raspolaganju samo tih pet mikrosekunda."
"I ako se netko ne bude već nalazio u središtu, spremniji od nas iskoristiti tu mogućnost"
dodao je Retma ozbiljno.
"Kako iskoristi?" upitao je Amalfi. "Ne snalazim se baš najbolje u vašim uopćavanjima. Š to
mi uopće namjeravamo? Na kakvu ćemo to tratičnicu nagaziti - i kakve će biti posljedice?
Hoćemo li preživjeti sve to -ili će budućnost smjestiti naša lica na poštanske marke kao
poginule heroje? Objasnite svoje riječi!"
"Naravno", nastavio je Retma, naizgled malo zbunjen. "Koliko vidimo, sve što preživi
Ginnangu prekid u središtu metagalaktike više od pet mikrosekundi unosi u budućnost
energetski potencijal koji će imati popriličan utjecaj na ponovno oblikovanje dva svemira.
Ako je objekt koji preživljuje samo kamen -ili planet kao On - onda će se dva svemira
ponovno oblikovati na isti način kao što je to bilo nakon eksplozije monobloka, a njihova
povijest odvijat će se na vrlo sličan način. Ako, s druge strane, objekt koji preživljuje ima
vlastitu snagu volje i nešto pokretljivosti -poput čovjeka - na raspolaganju će mu biti bilo
koja od beskonačno mnogo različitih skupina dimenzija u Hilbertovom prostoru. Svatko od
nas tko uspije učiniti taj prelazak mogao bi u nekoliko mikrosekundi začeti svoj vlastiti
svemir, čija bi sudbina bila sasvim nepredvidiva glede povijesti."
"Ali" dodao je dr. Schloss, "on će umrijeti u tom procesu. Njegova materija i energija
poslužit će za oblikovanje monobloka njegova svemira."
"Bogovi svih zvijezda" progovori Hazleton. "... Helleshin! Mi se utrkujemo s Herkulovorn
Mrežom da bismo postali bogovi svih zvijezda, zar ne? Eto, kažnjen sam zbog svoje stare,
omiljene uzrečice. Nikada nisam ni pomislio da ću postati jedan od takvih - čak nisam ni
siguran želim li to uopće biti."
"Ima li drugog izbora?" upita Amalfi. "Što će se dogoditi ako tamo prva stigne Herkulova
Mreža?"
"Prepravit će svemir po vlastitom izboru" odgovorio je Retma. "Budući da o njima ne
znamo ništa, ne možemo čak ni nagađati kakav će biti njihov izbor."
"Osim" dodao je doktor Bonner, "što nije baš vjerojatno da će njihov izboi uključiti nas ili
bilo što slično nama."
"To zvuči kao dosta sigurno" nastavio je Amalfi. "Ali moram priznati da me ta mogućnost ne
oduševljava, baš kao ni Marka. Ili - postoji li i treća mogućnost? Što će biti ako središte
metagalaktike bude prazno kad nastupi katastrofa? Ako tamo ne budu ni Mreža ni On,
spremni iskoristiti je?"
Retma slegne ramenima. "Tada - ako uopće možemo govoriti o tako divovskoj preobrazbi -
povijest se ponavlja. Svemir se ponovo rađa, prolazi kroz porođajne muke, produžuje na
putu prema svojoj krajnjoj katastrofi: toplinskoj smrti i monobloku. Možda bismo otkrili da
se sve nastavlja kao i prije, ali u antimaterijskom svemiru; ako je tako, ne bismo ni osjetili
razliku. Ali mislim da to baš i nije vjerojatno. Najvjerojatnije bi došlo do trenutnog uništenja
i ponovnog rađanja oba svemira iz praiskonskog ylema."
"Ylem", reče Amalfi. "Što je to? Nikada ranije nisam čuo tu riječ."
"Ylem je bio praiskonsko neutronsko strujanje iz kojeg je proizašlo sve ostalo" objasnio je
doktor Schloss. "Nisam iznenađen što nisi čuo za njega: to je ABC kozmogonije, Alpher-
Bethe-Gamowljeva pretpostavka. U kozmologiji je ylem pretpostavka poput nule u
matematici - nešto tako staro i osnovno da ti nikada ne bi palo na pamet da je to netko
morao izmisliti."
"Dobro" odgovorio je Amalfi. "Znači, Retma vjeruje da ćemo se svi, ako središte bude
prazno kad dođe drugi lipanj, najvjerojatnije pretvoriti u more neutrona?"
"Tako je" potvrdio je doktor Schloss.
"Nije baš neki izbor" rekao je Gifford Bonner zamišljeno.
"Ne" složio je Miramon, javivši se po prvi put. "Nije veliki izbor. Ali to je sav izbor kojim
raspolažemo. A nećemo imati ni njega, ne stignemo li na vrijeme do središta
metagalaktike."
***
Web Hazleton je tek tijekom zadnje godine počeo shvaćati, i to samo nejasno, pravu prirodu
sve bližeg kraja. Čak i tada, njegova spoznaja nije došla zahvaljujući ljudima koji su vodili
pripreme. Ono što su pripremali, iako nije držano u tajnosti, uglavnom je bilo nerazumljivo
i zato nije moglo poljuljati njegovo uvjerenje da je sve to usmjereno prema potpunom
sprječavanju Ginnangu prekida. Prestao je vjerovati u to, potpuno i ožalošćeno, tek kad je
Estelle odbila začeti njegovo dijete.
"Ali zašto?" upitao je Web, držeći je za ruku, dok je drugom očajnički mahao prema
zidovima stana koji su im dodijelili Onijci. "Sada smo stalan par - to ne znamo samo mi, svi
se slažu da je tako. To nam više nije zabranjeno!"
"Znam" odgovorila je nježno Estelle. "Ne radi se o tome. Bilo bi mi draže da nisi pitao; bilo
bi mnogo jednostavnije."
"Prije ili kasnije bilo bi mi jasno. Inače bih jednostavno odmah prestao uzimati pilule, ali
bilo je tako mnogo zbrke oko prelaska na On - uglavnom sam tek sada shvatio da ti još
uzimaš svoje. Drago bi mi bilo kad bi mi to objasnila."
" Webe, dragi, i sam bi shvatio kad bi malo razmislio. Kraj je kraj i to je sve. Zašto roditi
dijete koje bi živjelo tek godinu ili dvije?"
"Možda još to nije baš sigurno" rekao je mračno Web.
"Jasno da je sigurno. Zapravo mi se čini da sam to znala još otkad sam rođena - možda i
prije rođenja. Mogla sam osjetiti kako stiže."
"Iskreno, Estelle, zar ne vidiš da je to besmislica?"
"Shvaćam zašto tako zvuči" priznala je Estelle. "Ali ja tu ništa ne mogu. A budući da kraj
dolazi, to ne možemo nazivati besmislicom, zar ne? Predosjećala sam to i bila sam u pravu."
"Mislim da tako razmišljaš, jer ne želiš djecu."
"Istina je" rekla je Estelle na njegovo čuđenje. "Nikada nisam željela djecu - čak nisam
osjećala ni previše želje za vlastito preživljavanje. Ali sve su to dijelovi iste priče. Na neki
način, imala sam sreće; mnogi ljudi u vlastitom vremenu ne osjećaju se kao kod kuće. Zato
nisam usmjerena na djecu - jer znam da poslije moje i tvoje generacije neće biti novih.
Zapravo, moglo bi biti da sam i sterilna; ne bi me iznenadilo."
"Estelle, nemoj. Ne mogu slušati da tako govoriš."
"Ž ao mi je, Ijubavi. Nisam te željela uznemiriti. Mene to ne muči, ali znam zašto. Okrenuta
sam kraju - na neki način, to je završni, prirodni kraj mojeg života, događaj koji mu daje
puni smisao; ali tebe je zatekao nespremnog, kao i mnoge druge ljude."
"Ne znam" promrmljao je Web. "Sve mi to strašno sliči na traženje izgovora. Estelle, ti si
tako lijepa... zar to ne bi trebalo značiti nešto? Zar nisi lijepa kako bi privukla muškarca, da
bi imala djecu? To sam uvijek tako promatrao."
"Možda je nekoć i bilo tako" rekla je Estelle. "Zvuči kao da bi to trebala biti nepobitna istina.
Web... ne bih to priznala nikome osim tebe, ali ja znam da sam lijepa. Mnoge žene bi za sebe
rekle to isto, samo kad bi pristojnost to dopuštala - takvo razmišljanje je vrlo važno ženi, jer
je ona tek napola žena ako ne misli da je lijepa... a nije lijepa ako u to ne vjeruje, kako god
izgledala. Ne stidim se što sam lijepa i to me ne zbunjuje, ali tome i ne pridajem važnost. To
je sredstvo do nekakvog cilja, kao što ti kažeš - a cilj je preživio svoju svrhu. Očito, u mojim
razmišljanjima svaka bi žena, koja bi predala plamenu svoje dijete staro godinu dana, bila
najobičnije čudovište, ako bi bila svjesna što čini tim rađanjem. Ja znam-, zato ne mogu to
učiniti."
"Ž ene su ranije ulazile u takav rizik, i to namjerno", rekao je Web tmurno. "Seljaci koji su
znali da će njihova djeca umirati od gladi, jer su i sami roditelji već umirali od gladi. Ili žene
u doba neposredno prije prvih svemirskih letova; doktor Bonner kaže da je tijekom nekih
pet godina Zemlja bila na dvadeset minuta od uništenja. Ali oni su nastavljali dalje i rađali
djecu - inače ni nas ne bi bilo ovdje."
" Web, to je želja" odgovorila je Estelle mirno, "koju ja ne osjećam. A ovaj put, izlaza nema."
"Stalno to govoriš, ali ja baš nisam uvjeren jesi li u pravu. Amalfi kaže da nada postoji..."
"Znam" rekla je Estelle. "Osobno sam obavila neke proračune. Ali ne radi se o toj vrsti nade,
dragi. To je nešto što bi ti mogao učiniti, i ja, zato što smo dovoljno stari da shvatimo upute i
učinimo pravu stvar u pravo vrijeme. Djetešce to ne bi moglo učiniti. Bilo bi to kao da ga
pošalješ samog u svemirskom brodu punom goriva i hrane - dijete bi ipak umrlo, a ti mu ne
bi mogao objasniti kako da to spriječi. Postupak je vrlo složen pa će sigurno i neki od nas
učiniti fatalne pogreške."
Š utio je.
"Osim toga", dodala je Estelle nježno, "čak i za nas neće dugo trajati. I mi ćemo umrijeti.
Radi se samo o tome da ćemo dobiti mogućnost utjecanja na trenutak stvaranja koji je
sadržan u trenutku uništenja. Ako mi sve to uspije, bit će to moje dijete, Web - jedino koje
sada vrijedi imati."
"Ali neće biti moje."
"Ne, ljubavi. Ti ćeš imati vlastito."
"Ne, ne, Estelle! Što to vrijedi? Ž elim da moje bude i tvoje!"
Obavila je ruke oko njegovih ramena i prislonila svoj obraz na njegov.
"Znam" prošaptala je. "Znam. Ali vrijeme za to je prošlo. To je sudbina za koju smo stvoreni,
Web. Pravo na vlastitu djecu oduzeto nam je. Umjesto dječice, dobili smo svemire."
"To nije dovoljno" odgovorio je Web. Čvršće ju je zagrlio. "Ni upola. Nitko me ništa nije
pitao kad sam potpisivao taj ugovor."
"Jesi li tražio da se rodiš, ljubavi?"
"Pa... ne. Ali nije me briga što... oh, Dakle, to je tako."
"Da, to je tako. Ni ono ne može pitati nas. I tako sve ovisi o nama. Web, moje se dijete neće
roditi da bi otišlo u plamen; ne moje i tvoje dijete."
"Da", odgovorio je Web prazno. "U pravu si, ne bi bilo u redu. Dobro, Estelle. Pripremit ću se
na još jednu godinu s tobom. I mislim da ne želim svemir."

Usporavanje je započelo tijekom druge polovine siječnja 4004. Od sada će Onov let biti sve
sporiji, unatoč velike žurbe. Središte metagalaktike je bilo bezoblično kao i ostatak
međugalaktičkog prostora i samo izuzetna pažnja i najsloženija oprema mogli su reći
putnicima kad su stigli. U tu svrhu, Onijci su svoj upravljački most i smjestili u prostorije na
vrhu stotinu metara visokog čeličnog tornja koji se nalazio na najvišoj planini na planetu -
koje se zvalo, na Amalfijevo zaprepaštenje, Amalfijevo brdo. Ovdje su preživjeli - kako su se
počeli nazivati iz nekog očajničkog humora - bdjeli gotovo neprekidno.
Preživjeli su jednostavno bili svi na planetu koje su Schloss i Retma smatrali sposobnim za
pridržavanje uputa tijekom zadnjeg trenutka s makar i najmanjim izgledima za uspjeh.
Schloss i Retma bili su nepopustljivi: skupina nije bila velika. Uključila je sve Novozemljane,
iako se Schloss dvoumio oko Dee i Weba, i skupine od deset Onijaca u koju su ušli i
Miramon i Retma. Začudo, kako se vrijeme približavalo, Onijci su se osipali, očito kad god bi
netko od njih stvarno shvatio što je cilj pothvata i što bi mu se moglo dogoditi.
"Zašto to rade?" upitao je Amalfi Miramona. "Zar tvoji ljudi nimalo ne žele preživjeti?"
"Ne čudi me" odgovorio je Miramon. "Oni žive u skladu s određenim vrijednostima. Radije
bi umrli uz njih nego preživjeli bez njih. Oni svakako žele preživjeti, ali to izražavaju
drukčije nego ti, gradonačelniče Amalfi. Oni žele vidjeti kako preživljavaju stvari koje
smatraju vrijednim života, a ovaj projekt pruža im vrlo malo takvih."
"Š to je onda s tobom i Retmom?"
"Retma je znanstvenik; možda je to dovoljan odgovor. Što se mene tiče, gradonačelniče
Amalfi, kao što vrlo dobro znaš, ja sam anakronizam. Ne dijelim glavni sustav vrijednosti na
planetu On više nego što je bio slučaj s tobom na Novoj Zemlji."
Amalfi je dobio odgovor, ali požalio je što je pitao. "Što misliš kako smo blizu?" upitao je.
"Vrlo blizu", odgovorio je Schloss pokraj nadzornog stola. S druge strane golemih prozora
koji su sa svih strana okruživali prostoriju još se nije moglo ništa vidjeti osim potpune i
vječite noći. Kada bi netko oštrog vida proveo vani nekih pola sata i priviknuo se na tamu,
mogao bi vidjeti pet galaktika različitih stupnjeva bljedoće, jer je ovako blizu središta
gustoća galaktika bila veća nego igdje u svemiru; ali na običan pogled bačen na brzinu nebo
se činilo bez ikakvog tračka svjetlosti.
"Očitani rezultati ravnomjerno opadaju! složio se Retma. A postoji još nešto posebno čudno:
u svim objektima koji su ovdje prisutni javlja se previše energije. Tijekom proteklog tjedna
neprekidno smo je smanjivali, a izlaz energije ipak raste - i to eksponencijalno. Nadam se da
krivulja ne zadržava takav oblik čitavom svojom dužinom, jer u drugom slučaju kad
stignemo na odredište nećemo moći upravljati vlastitim strojevima."
"Š to je uzrok tome?" upitao je Hazleton. "Možda u središtu ne važi zakon o održanju
energije?"
"Sumnjam" odgovorio je Retma. "Vjerujem da će se krivulja izravnati na vrhu..."
"Pearlova krivulja" umiješao se dr. Schloss. "Trebali smo to predvidjeti. Prirodno je da će se
u središtu sve događati s mnogo većom učinkovitošću nego igdje drugdje, jer nema tlakova.
Krivulja će početi ulaziti u zasićenje kad se rad naših strojeva bude približio apstrakcijama
fizike - idealni plin, površina na kojoj nema trenja, savršeni vakuum i tako dalje. Čitavog
života učili su me neka ne vjerujem u stvarno postojanje bilo koje od tih veličina, ali,
izgleda, naposljetku ću moći zaviriti na njih."
"Spada li među njih i metrički sustav bez gravitacije?" upitao je Amalfi zabrinuto. "Bit ćemo
u lijepom sosu ako spinska polja ne budu imala što zahvatiti."
"Ne, gravitacija neće moći potpuno nestati" odgovorio je Retma. "Središte će biti
gravitacijski neutralno - rad će opet biti neizmjerno učinkovit - ali samo zato što su svi
tlakovi uravnoteženi. U svemiru ne može biti ni jedne točke u kojoj nema djelovanja
gravitacije, sve dok u njemu postoji barem i djelić materije."
"Pretpostavimo prestanak rada spinskih polja" rekla je Estelle. "Ali mi i onako nikud ne
idemo iz središta."
"Ne", složio se Amalfi, "ali bih volio zadržati pokretljivost dok ne budem vidio što rade naši
suparnici -ako išta i rade. Ima li im nekog traga, Retma?"
"I dalje ništa. Na nesreću, ne znamo točno što tražimo. Ali barem nigdje u blizini nema mase
kojom netko upravlja, poput nas; zapravo, nema nikakve organizirane aktivnosti koju
bismo mogli zabilježiti."
"Znači, ispred njih smo?"
"Ne obvezno", odgovorio je Schloss. "Ako su ovog trenutka u središtu, mogli bi činiti mnogo
toga što ne bismo primijetili, i to uz vrlo slab zaslon. Ali da je tako, oni bi nas primijetili i
učinili nam nešto. Pretpostavit ćemo da smo ispred njih sve dok nam instrumenti ne budu
govorili suprotno; vjerojatno je to prilično sigurna pretpostavka."
"Koliko još imamo do središta?" upitao je Hazleton. "Možda i nekoliko mjeseci" odgovorio je
Retma. "Ako je ispravna pretpostavka o krivulji sa zaravnanjem na vrhu."
"A neophodni strojevi?"
"Zadnji će biti postavljeni krajem ovog tjedna" odgovorio je Amalfi. "Možemo započeti s
odbrojavanjem čim stignemo... ako budemo svladali rukovanje s opremom koja funkcionira
deset ili sto puta učinkovitije od svojih nominalnih vrijednosti, a da neke od uređaja ne
uništimo tijekom tog procesa. Najbolje bi bilo započeti s uvježbavanjem istog trenutka kad
sustav bude gotov."
"Amen" zaključio je Hazleton gorljivo. "Mogu li dobiti tvoj kalkulator? Trebam provjeriti
nekoliko stvari i najbolje bi bilo da odmah započnem." Izašao je iz sobe. Amalfi se
nelagodno zagledao u noć. Gotovo bi mu se više sviđalo da je Herkulova Mreža tamo negdje
ispred njih i da ih napadne dok su tako nebranjeni. Ova nesigurnost, vreba li netko stvarno
tamo u daljini - povezana s potpuno neznanom prirodom protivnika - bila je neugodnija od
otvorene borbe. No tu nije bilo pomoći; a ako je On zaista bio prvi, to im je davao značajnu
prednost.
I to jedinu prednost. Jedina obrana koja se mogla privremeno organizirati za On i koju je
Amalfi mogao zamisliti ovisila je isključivo o tome hoće li se planet stvarno naći u središtu
metagalaktike, kako bi mogao iskoristiti gotovo beskonačan broj slabih rezultantnih sila
koje su im tamo stajale na raspolaganju za izazivanje velikog djelovanja - učinak ‘tratinčica
protiv Siriusa! kako ga je opisao Bonner. Otkrio je da Miramon i Onijski savjet čudno
odbijaju suradnju, da su čak potpuno nezainteresirani, kao da je postavljanje obrane za
čitav planet prevelika zamisao - što je bilo teško zamislivo u svjetlu golemih projekata koje
su razradili i ostvarili otkad ih je Amalfi po prvi put susreo kao divljake do koljena u
prljavštini i nasilju. Pa, ako ih još nije shvaćao, neće mu uspjeti savršeno ih razumjeti za
svega nekoliko mjeseci. Naposljetku, Miramon je bio potpuno spreman dopustiti Amalfiju i
Hazletonu rukovođenje radom Onijaca na sastavljanju njihovih gotovo potpuno teorijskih
obrambenih utvrda.
"Neki dijelovi ovoga", govorio je Hazleton gledajući s nijemim poštovanjem upravo
dovršeni, zamršeni splet žica, leća, antena i metalnih jezgri, " trebali bi se pokazati
poprilično korisnim kad dođe vrijeme. Stvarno bih volio znati koji će to dijelovi biti."
Ali kazaljke koje su zapisivale tlakove i struje u prostoru oko Ona nastavile su opadati; one
koje su pokazivale izlaznu snagu onijske opreme nastavile su rasti. 23. svibnja 4004. obje
grupe mjernih uređaja iznenada su poskočile do maksimuma i suludo zaplesale pri svojim
graničnim vrijednostima, a čitav planet počeo je odzvanjati užasnom, izmučenom
tutnjavom spinskih polja natjeranih preko granica izdržljivosti. Miramonova ruka tako je
munjevito jurnula prema glavnom prekidaču da Amalfi nije uspio utvrditi je li to on
isključio napajanje ili Gradski Oci. Možda to nije znao ni sam Miramon; do prekidača je
sigurno dospio potpuno automatskom kretnjom.
Zavijanje prestane. Tišina. Preživjeli se međusobno pogledaše.
"Pa" reče Amalfi, "dakle, stigli smo." Zbog nečega je osjećao divlje oduševljenje - bila je to
potpuno nerazumna reakcija, ali nije se zaustavio analizirati je.
"Jesmo" reče Hazleton, dok su mu oči brzo treptale. "A sada, što se to dovraga zbilo s
mjeračima? Mogu shvatiti zašto su podivljali svi koji su mjerili unutrašnju snagu - ali zašto
su i rezultati mjerenja vanjskih veličina nekontrolirano počeli rasti umjesto da se vrate na
nulu?"
"Zbog šuma, vjerujem", reče Retma.
"Š uma? Kako to?"
"Da bi mjerač funkcionirao potrebno je napajanje - ne veliko, ali postoji. Zbog toga su
mjerači ulaznih signala podivljali kao i strojevi, budući da su funkcionirali s maksimalnom
učinkovitošću bez ulaznog signala koji su mogli zabilježiti, preuzeli su signale koje je
generirao njihov vlastiti rad."
"To mi se ne sviđa", reče Hazleton. "Postoji li način za otkrivanje na kojoj je razini sigurno
uključiti bilo koji instrument pod ovakvim uvjetima? Volio bih vidjeti generacijske krivulje
učinka kako bismo mogli obaviti proračun - ali razmatranje zapisa nema svrhe ako pri tom
budemo spalili uređaje."
Amalfi je podigao jedini instrument na onijskoj ploči koji je bio ‘njegov’ - mikrofon za
obraćanje Gradskim Očima. "Jeste li živi tamo dolje?"
"DA, GOSPODINE GRADONAČELNIČE" stigao je brzi odgovor. Miramon je djelovao
zgranuto, budući da je sve što je poznavao bilo ugašeno, čak i svjetlost -sjedili su okupani
samo jedva primjetnim odbljeskom zodijakalne svjetlosti, tim pojasom ioniziranog plina u
atmosferi koju je oživjelo magnetno polje planeta, zajedno s još nekoliko bliskih galaktika -
iznenadni glas vjerojatno ga je zaprepastio.
"Dobro. Što vas drži u pogonu?"
"BATERIJSKI ČLANCI NA DVJESTO PEDESET VOLTI."
"Sve vas?"
"DA, GOSPODINE GRADONAČELNIČE."
Amalfi se iskesio u gotovo potpunoj tami. "Dobro, primijenite svoje postupke za
izračunavanje iskorištenja na skupinu standardnih instrumenata."
"UČINJENO."
"Dajte mi operacijsku razinu veze između gospodina Miramona i vas, zajedno s
instrumentalnim osvjetljenjem na njegovoj ploči kako bi mogao očitati rezultate."
"GOSPODINE GRADONAČELNIČE, TO NIJE POTREBNO. VEĆ SMO PREPRAVILI GLASOVNI
IZLAZ NA NEOPHODNU RAZINU AKTIVACIJE. MOŽ EMO PONOVNO AKTIVIRATI SVE
SKLOPOVE ODJEDNOM."
"Ne, nemojte to učiniti, ne želimo da i spinska polja prorade..."
"SPINSKA POLJA SU ISKLJUČENA" odgovoriše Gradski Oci samopouzdanom
jednostavnošću.
"Pa, Miramone? Vjeruješ li im? Ili bi ih radije povezao sa sobom i dao da ti odštampaju
podatke, tako da bi mogao uključivati planet malo po malo?"
Čuo je kad je Miramon udahnuo kako bi odgovorio, ali nikada nije saznao koji bi to odgovor
bio, jer je u istom trenutku čitava Miramonova ploča oživjela.
"Hej!" proderao se Amalfi. "Čekajte tamo dolje na naredbu, prokletstvo!"
"VAŽ EĆA NAREDBA, GOSPODINE GRADO-NAČELNIČE. NAKON POČETKA ODBROJAVANJA
MORAMO DJELOVATI NA PRVI ZNAK VANJSKOG MIJEŠANJA. ODBROJAVANJE JE
ZAPOČELO PRIJE TISUĆU DVIJE STOTINE SEKUNDA, A PRIJE SEDAM SEKUNDI VANJSKI
UTJECAJ JE POSTAO STATISTIČKI ZNAČAJAN."
"Š to žele time reći?" upita Miramon, pokušavajući istodobno očitati sve uređaje na ploči.
"Mislio sam da razumijem tvoj jezik, gradonačelniče Amalfi, ali..."
"Gradski Oci ne govore Okijski, oni govore strojno" objasnio je Amalfi namrgođeno. "Ž ele
reći da Herkulova Mreža - ako su to oni - stiže k nama. I to stiže brzo."
Kratkim, kružnim pokretom svojih prstiju, Miramon je pogasio svjetla.
Tama. Zatim, dok slabašno teče kroz prozore tornja, svjetlucanje zodijakalne svjetlosti;
zatim još kasnije, blijede mrlje svemirskog otoka. Na Miramonovoj ploči vidjela se točka
žutonarančaste svjetlosti - grijanje vakuumske cijevi manje od žira; u toj potpunoj tami srca
i mjesta rođenja svemira bila je gotovo zasljepljujuća. Amalfi je joj morao okrenuti leđa
kako bi se prilagodio na mrak potreban za daljnje funkcioniranje njegova vida u tornju na
vrhu brda.
Dok je čekao povrat vida, začudio se brzini Miramonove reakcije i njenim motivima. Onijac
svakako nije povjerovao da bi skupina instrumentalnih svjetlosti u tornju na vrhu dalekog
brda mogla biti dovoljno sjajna da bi postala vidljiva iz svemira; a kada je već riječ o tome,
ni zamračivanje tako velikog objekta kakav je čitav planet nije moglo poslužiti u vojne
svrhe - prošlo je dva tisućljeća otkad je zadnji put vid nekog razumnog neprijatelja ovisio
samo o svjetlosti. Osim toga, gdje je tijekom čitavoga svoga života Miramon mogao
poprimiti refleks za zamračivanje? U svemu tome nije bilo smisla; a ipak, Miramon je vratio
tamu uvježbanim zamahom kakav se sreće kod boksača kad zadaje udarac.
Kad se svjetlo počelo pojačavati, dobio je odgovor - ali nije se imao vremena upitati kako je
Miramon to predvidio.
Počelo je kao da se uništenje glasnika između svemira ponavlja unatraške, prelazeći u tom
procesu čitavo stvaranje. Tragovi zelenkasto-žute svjetlosti pokrenuli su se visoko na
onijskom nebu, najprije sablasno blijedi, poput tragova polarnog svjetla, a zatim su se
počeli svrhovito pokretati i postajali sve svjetliji - to je djelovalo zastrašujuće živo, poput
mase nematoda pod osvjetljenjem s faznim kontrastom. Na ploči su započeli otkucavati
brojači čestica, a Hazleton je skočio prema monitoru zbirnih podataka.
"Odakle stiže ta stvar -znaš li?" upitao je Amalfi. "Izgleda iz blizu stotinjak zasebnih,
točkastih izvora koji nas okružuju po sferi promjera oko jedne svjetlosne godine"
odgovorio je Miramon. Zvučao je zauzeto; nešto je petljao po onim kontrolama za koje
Amalfi nije znao čemu služe.
"Hm. Brodovi, nedvojbeno. Pa, sada znam kako su dobili ime. Ali što to koriste?"
"To je lako" odgovorio je tmurno Hazleton. "Antimateriju."
"Kako je to moguće?"
"Pogledajte rezultate frekventne analize sekundarnog zračenja koje dopire do nas i bit će
vam jasno. Svaki od tih brodova vjerojatno je u biti akcelerator goleme veličine. Oni šalju
mlazove ioniziranih teških atoma antimaterije niz linije gravitacijskog polja prema nama -
zato putanje po kojima ide ta tvar djeluju tako iskrivljeno. Otkrili su način kako generirati i
usmjeriti elementarne kozmičke čestice od antimaterije, i to u velikoj količini. Kad pogode
našu atmosferu, i jedno i drugo se dezintegrira..."
"I planet dobiva svoju dozu visokoenergetskog gama zračenja" rekao je Amalfi. "Vjerojatno
već odavno znaju kako se to radi, jer su i ime dobili po toj tehnici. Helleshin! Kakav način za
osvajanje planeta! Mogu birati hoće li sterilizirati populaciju ili će je poubijati, a pritom čak
ne moraju ni prići blizu."
"Već smo primili dozu koja izaziva sterilnost" rekao je Hazleton tiho.
"To sada nije bitno" odgovorila je Estelle još blažim glasom.
"Ni smrt nije bitna" rekao je Hazleton. "Radijacijskoj bolesti potrebni su mjeseci da bi se
razvila, čak i kad je fatalna."
"Mogu nas dovoljno brzo onesposobiti" nastavio je Amalfi oštro. "Moramo ovo nekako
zaustaviti. Potrebni su nam ti zadnji dani!"
"Š to predlažete?" upitao je Hazleton. "Ništa što učinimo neće djelovati po kugli čiji je
promjer čitava svjetlosna godina... osim..."
"Osim udarnog vala" rekao je Amalfi. "Hajde, iskoristimo ga, i to brzo."
"O čemu se radi?" upitao je Miramon.
"Ugodili smo vaša spinska polja na pojedinačan impuls u preopterećenom režimu. U
položaju u kojem se nalazimo, rezultantno čelo vala trebalo bi povezati prostor u čvorove
na - eh, ne znamo dokle će se učinak prostirati, ali daleko."
"Možda čak i do granica svemira" rekao je dr. Schloss. "Pa što onda?" upitao je Amalfi.
"Ionako će biti uništen za samo deset dana..."
"Neće ako ga prethodno uništite" reče Schloss. "Ako ne bude ovdje kad antimaterijski
svemir bude prolazio kroz njega, sve nade su propale; nećemo moći učiniti ništa."
"I dalje će biti ovdje."
"Neće na bilo koji koristan način - ako njegova materija bude vezana milijardama
gravitacijskih vrtloga. Bolje neka nas Mreža ubije nego da uništimo dva svemira, Amalfi! Zar
se ni sada ne možete prestati igrati božanstva?"
"Dobro", reče Amalfi. "Baci pogled na dozimetre i pogledaj nebo. Što predlažeš?"
Nebo je sada ispunila ravnomjerna svjetlost, slična potpuno oblačnom nebu koje indirektno
osvjetljava sunčev sjaj. Vani, niže planine iz vijenca bile su, padina prekrivenih stablima,
potpuno bez sjene, kao da ukazuju da su prozori tornja dijelovi zidne slikarije napravljene
nečijom nevještom rukom. Brojači su prestali otkucavati i sada su ispuštali neprekidan,
jednoličan zvuk.
"Samo ono što sam već rekao" rekao je Schloss bespomoćno. "Nakljukajmo se lijekovima
protiv zračenja i nadajmo se da ćemo ostati na nogama sljedećih deset dana. Što drugo
možemo? Ulovili su nas."
"Oprostite" rekao je Miramon. Još to nije baš sasvim sigurno. Imamo i mi neka svoja vlastita
sredstva. Upravo sam aktivirao jedno od njih; možda će to biti dovoljno."
"Š to to?" upitao je Amalfi. "Nisam znao da ste postavili oružje. Koliko će proći vremena prije
nego što počne djelovati?"
"Jedno po jedno pitanje" reče Miramon. "Jasno, postavili smo oružje. O njemu nikada ne
govorimo, jer je na našem planetu bilo djece, i još ih ima, neka ih bogovi prime u svoje
okrilje. Ali morali smo se suočiti s činjenicom da bi nas jednog dana mogla napasti
neprijateljska flota, s obzirom na to koliko smo daleko otišli od rodne galaktike i koliko smo
zvijezda posjetili. Zato smo ugradili nekoliko obrambenih sustava. Mislili smo da jedan od
njih nećemo nikada uporabiti, ali uporabili smo ga sada."
"A to je?" upitao je Hazleton napeto.
"Nikada vam ne bismo to rekli da ne dolazi kraj" reče Miramon. "Amalfi, imali ste visoko
mišljenje o nama kao kemičarima. Primijenili smo kemiju na fiziku. Otkrili smo kako uz
pomoć rezonancije zatrovati elektromagnetno polje - onako kako se u kemiji može
zatrovati proces katalize. Polje koje predstavlja otrov prostire se duž nosećeg vala,
kontrolnog polja, a to je gotovo bilo koji signal koji je trajan i zadovoljava Faradayeve
jednadžbe. Pogledajte."
Pokazao je kroz prozor. Nije se činilo da je svjetlo imalo oslabilo; ali sada je bilo prošarano
mrljama gube. Za svega nekoliko sekundi mrlje su se proširile i stopile između sebe, sve
dok se svjetlo nije ograničilo na pojedinačne, svjetlucave oblake koji su brzo pucali po
rubovima, kao mrtve stanice koje se raspadaju pod djelovanjem enzima bakterija truljenja.
Kad je nebo potpuno potamnjelo, Amalfi je mogao vidjeti stotine pruga mlazova čestica
usmjerenih prema planetu; ili mu se barem tako činilo; zapravo ih je teško mogao vidjeti
više od petnaest s neke zasebne točke na planetu. I one su nestajale, povlačile se u tamu.
Brojači su se vratili kucanju, ali nisu sasvim zamrli. "Što će se zbiti kad učinak bude dospio
do njihovih brodova?" pitao je Web.
"Zatrovat će i same elektronske sklopove" odgovorio je Miramon. "Bića na brodu pretrpjet
će potpunu blokadu svih živaca. Umrijet će, kao i brodovi. Neće ostati ništa osim stotinu
olupina."
Amalfi je dugo i teško uzdahnuo.
"Nije ni čudo što vas nisu zanimale naše obrambene barikade" rekao je. "S takvim nečim,
mogli ste postati druga Herkulova Mreža."
"Ne" odgovorio je Miramon. "Nešto takvo nismo nikako mogli postati."
"Bogovi svih zvijezda!" reče Hazleton. "Zar je gotovo? Tako brzo?"
Miramonov osmijeh bio je leden. "Sumnjam da ćemo ikada više čuti za Herkulovu Mrežu"
rekao je. "Ali ono što vaši Gradski Oci nazivaju odbrojavanjem nastavlja se. Ostalo je samo
deset dana do kraja svijeta."
Hazleton se vratio dozimetrima. Jedan trenutak samo je zurio u njih. Trenutak kasnije, na
Amalfijevo zaprepaštenje, počeo se smijati.
"Š to je to tako zabavno?" zarežao je Amalfi. "Pogledajte sami. Da se Miramonov narod ikada
upetljao s Mrežom u stvarnom svijetu, izgubio bi."
"Zašto?"
"Zato što", rekao je Hazleton brišući oči, "dok ih je uspio uništiti, svi smo prešli smrtonosnu
dozu tvrdog zračenja. Dok ovako sjedimo, svi smo mrtvi kao trupci."
"I to je tebi šala?" upitao je Amalfi..
"Naravno da je šala, gazda. Jer ništa ne mijenja. U tom ‘stvarnom svijetu’ mi više nismo živi.
Dobili smo svoju dozu. Za dva tjedna počet će nam se vrtjeti u glavi, opadat će nam kosa,
povraćat ćemo. Za tri tjedna svi ćemo biti mrtvi. A vi i dalje ne vidite u čemu je vic?"
"Vidim" reče Amalfi. "Znam, ako oduzmem deset od četrnaest dobit ću četiri; htio si reći da
ćemo živjeti sve dok ne umremo."
"Ne podnosim ljude koji mi kvare viceve."
"To je vrlo stara šala" odgovorio je Amalfi polagano. "Ali možda je još smiješna. Ako je bila
dovoljno dobra za Aristofana, valjda je dobra i za mene."
"Dobro, baš je prokleto smiješna" rekla je Dee s gorčinom dok je Miramon i dalje zbunjeno
buljio sad u jednog, pa u drugog Novozemljanina.
"Ne govori to ako ne misliš tako", rekao je. "Na kraju krajeva, to je oduvijek predstavljalo
dobru šalu. Smrt jednog čovjeka smiješna je isto koliko i smrt svemira. Ne odbacuj smijeh
koji će zauvijek biti zadnji. Možda je to jedino naslijeđe koje ostavljamo za sobom."
"PONOĆ" rekoše Gradski Oci. "ODBROJAVANJE JE NA DEVET DO NULE."
 8. TRIJUMF VREMENA
Kad je Amalfi otvorio vrata i vratio se u prostoriju, Gradski Oci rekoše:
"N-TI DAN. SAT VREMENA DO NULE."
Tog je trenutka sve imalo smisla; ili nije; ovisno o tome što vrednovati tijekom života dugog
nekoliko tisuća godina. Amalfi je napustio sobu i ušao u kupaonicu. Više to nikada neće
učiniti, niti bilo tko drugi; nestanak svega bio je tako blizak da je nadilazio čak i fiziološke
ritmove tijela temeljem kojih je čovjek oduvijek određivao vrijeme. Je li mokrenje bilo
jednako vrijedno oplakivanja kao i ljubav? Pa, možda i jest. I osjećaji trebaju imati one koji
će ih oplakivati; nikakav osjet, nikakva misao, nikakvi osjećaji nemaju smisla ako su zadnji
te vrste.
I zato, zbogom svim pritiscima i opuštanjima, od ljubavi do mokraće, od ulaza do izlaza, od
obilja do buke, od piva do kuglanja. "Ima li što novo?" pitao je Amalfi.
"Više ništa" odgovorio je Gifford Bonner. "Čekamo. Sjednite, Johne, i popijte neko piće."
Sjeo je za dugi stol i zagledao se u čašu pred sobom. Tekućina je bila crvena, ali je u njoj
postojao i slabaš- ni trag plave boje, potpuno odvojen, tako da se dvije boje nisu miješale u
ljubičastu čak ni pri slabom svjetlu fluorescencije u dubokoj tami unutar središta. Na rubu
čaše vino se uzdiglo uza staklo, a malene pruge kondenzirane pare slijevale su se niz nju.
Amalfi je polagano okusio vino; bilo je oporo i oštro - Onijci nisu bili bogzna kakvi vinari, jer
je njihova klima bila previše promjenljiva - ali čak i ovakav okus u njemu je izazvao takvo
zadovoljstvo da ga je natjerao na uzdah.
"Za pola sata trebali bismo se odjenuti" rekao je dr. Schloss. "Ostavio bih više slobodnog
vremena, ali neki od vas stoljećima nisu bili u svemirskom odijelu, dok ga pojedinci nikada
nisu ni oblačili. Ne želimo riskirati da nešto ne bude u redu."
"Mislio sam da ćemo biti okruženi nekom vrstom polja" rekao je Web.
"Ne zadugo, Web. Dopustite mi da još jednom sve ponovim, kako bismo bili sigurni da su
svi dobro shvatili. Tijekom trenutka stvarnog prijenosa bit ćemo zaštićeni stazis-poljem,
kad će vrijeme prestati imati svaki smisao i svrhu pa će ono tada postati samo jedna od
koordinata Hilbertovog prostora. To će nas prenijeti u prvu sekundu vremena nakon
katastrofe. Ali onda će polje nestati, jer će spinska polja, koja će ga stvarati, biti uništena.
Naći ćemo se u onoliko neovisnih skupina dimenzija koliko ima ljudi u ovoj prostoriji i
svaka skupina dimenzija bit će potpuno prazna. Ni svemirska odijela neće vas dugo štititi,
jer ćete predstavljati jedino tijelo organizirane energije i materije u svojem posebnom,
pojedinačnom svemiru; čim narušite metrički sustav tog svemira, vi, odijelo, zrak u njemu,
energija akumulatora, sve će se razletjeti na sve strane, usput stvarajući prostor. Svaki
čovjek bit će svoj vlastiti monoblok. Ali ako pri prijelazu ne budemo imali odijela, čak se ni
to neće dogoditi."
"Bilo bi mi draže kad ne bi bio tako detaljan" požalila se Dee, ali njeno srce kao da nije
sudjelovalo u tome. Imala je, primijetio je Amalfi, isti onaj napeti izraz kao onda kad je rekla
da želi Amalfijevo dijete. Neki nagon ga je natjerao da se okrene i pogleda Estelle i Weba.
Ruke su im bile isprepletene na površini stola. Estellino lice bilo je mirno, a oči svijetle,
gotovo kao kod djeteta koje čeka početak zabave. Webov izraz bilo je teže razumjeti: lagano
se mrštio, više zbunjeno nego zabrinuto, kao da ne može shvatiti zašto nije zabrinutiji.
Vani se začuo slab fijuk koji se iznenada pojačao do pravog urlanja i onda ponovno nestao.
Očito je danas bilo vjetrovito u planinama.
"Š to je sa stolom, čašama, stolcima?" upitao je Amalfi. "Idu li i oni s nama?"
"Ne" reče dr. Schloss. "Ne želimo riskirati da oko nas bude bilo kakva moguća jezgra
kondenzacije. Koristimo nešto izmijenjenu tehniku koju smo uporabili kod izrade objekta
4101 Aleph-nula; namještaj će započeti prelazak s nama, ali ćemo uporabiti zadnju
raspoloživu energiju kako bismo ga gurnuli jednu mikrosekundu prema prošlosti. Kao
rezultat, on će se zadržati u našem svemiru. Kakva će mu biti daljnja sudbina, možemo
samo nagađati."
Amalfi je zamišljeno podignuo čašu. Djelovala je svilenasto u njegovoj ruci; Onijci su
izrađivali dobro staklo.
"Taj referentni sustav u kojem ću se naći", pitao je Amalfi. "On zaista neće imati nikakvu
strukturu?"
"Samo onu koju ćete mu vi nadograditi" odgovorio je Retma. "To neće biti prostor i neće
imati metriku. Drugim riječima, vaša nazočnost na takvom mjestu bit će nepodnošljivo..."
"Hvala" reče Amalfi suho, na Retmino čuđenje. Nakon jednog trenutka znanstvenik je
produžio bez ikakvih primjedbi: "Hoću reći da će vaša masa stvoriti prostor za
prilagođavanje okoline i on će poprimiti onakav metrički sustav kakav već postoji u vama.
Š to će se potom zbiti, ovisi o tome kojim ćete se redoslijedom osloboditi odijela. Savjetovao
bih da prvo odbacite boce s kisikom, jer da bi se započeo svemir sličan ovom sadašnjem
potrebna je određena količina plazme. Kisik koji će preostati u samom odijelu bit će vam
dovoljan tijekom vremena kojim ćete raspolagati. Na kraju, aktivirajte naboj odijela; to će
započeti eksploziju."
"Koliko će otprilike biti veliki svemir koji će nastati nakon svega toga?" upitao je Mark.
"Koliko se sjećam, prvobitni monoblok je bio velik i strašno kondenziran.
"Da, bit će to mali svemir" odgovorio je Retma, "možda širok nekih pedesetak svjetlosnih
godina u trenutku najvećeg širenja. Ali tako će biti samo na početku. Kad dođe do faze
stalnog nastajanja, cjelini će se dodavati još atoma, sve dok ne bude dostignuta masa
dovoljna da se tijekom sljedećeg sabijanja oblikuje pravi monoblok. Barem to mi tako
shvaćamo; morate shvatiti da je sve to pomalo nagađanje. Nismo imali dovoljno vremena
da bismo naučili sve što smo željeli."
"TRIDESET MINUTA DO NULE!"
"To je to" reče dr. Schloss. "Svi u odijela. Nastavit ćemo razgovor preko radija."
Amalfi je iskapio vino. Još jedan zadnji čin. Ušao je u svoje odijelo, dok mu se povezanost s
grotesknom opremom polagano vraćala. Primijetio je da je radio uključen, ali nije mogao
smisliti što bi još rekao. To što će iznenada umrijeti djelovalo mu je nestvarno kraj znatno
opsežnijeg umiranja čiji će to biti dio. Nije mu padalo na pamet ništa osim najobičnijih
sitnica.
Još se vodilo nešto stručnog razgovora dok su ostali međusobno provjeravali odijela,
posebno obraćajući pažnju na Weba i Estelle. Zatim je razgovor utihnuo, kao da su i ostali
shvatili da riječima nema mjesta. PETNAEST MINUTA DO NULE."
"Shvaćate li što će vam se uskoro dogoditi?" upitao je Amalfi iznenada.
"DA, GOSPODINE GRADONAČELNIČE. BIT ĆEMO ISKLJUČENI U NULI."
"To je dovoljno." Ali, upitao se, misle li oni hoće li biti uključeni u budućnost? Jasno, bilo je
blesavo pomisliti da bi kroz njih moglo proći nešto što je makar izdaleka podsjećalo na
neke osjećaje, ali ipak im nije htio reći ništa što bi ih moglo povrijediti. Bili su samo strojevi,
ali bili su i stari prijatelji i saveznici.
"DESET MINUTA DO NULE."
"Odjednom se sve događa tako brzo" prošaptao je Deein glas u slušalicama. "Mark, ja... ne
želim da se to dogodi."
"Ni ja" reče Hazleton. "Ali, svejedno će se zbiti. Bilo bi mi draže da sam živio čovječnije nego
što jesam. Ali dogodilo se što se dogodilo i tu se više nema što reći."
"Ž eljela bih vjerovati" rekla je Estella, "da u svemiru koji ću stvoriti neće biti tuge."
"Onda nemoj ništa stvarati, dušo", rekao je Gifford Bonner. "Ostani ovdje. Stvaranje je
uvijek značilo tugu."
"I radost", nastavila je Estelle.
"Pa, da. To je to."
"PET MINUTA DO NULE."
"Mislim da možemo i bez nastavka odbrojavanja" reče Amalfi. "Inače će nam brojati svaku
minutu, a u zadnjoj minuti broj at će i sekunde. Ž elimo li otići uz zvukove tog brojanja? Ž eli
li netko reći ‘da’?"
Š utjeli su. "Dobro" reče Amalfi. "Prestanite odbrojavati."
"DOBRO, GRADONAČELNICE. ZBOGOM."
"Zbogom", reče zaprepašteno Amalfi.
"Ja to ne bih govorio, nemate li ništa protiv" rekao je prigušenim glasom Hazelton. "To čini
gubitak previše bliskim da bi se mogao podnijeti. Nadam se da će svi smatrati da je to već
rečeno."
Amalfi je kimnuo, a onda je shvatio da se pokret ne može vidjeti kroz kacigu.
"Slažem se" rekao je. "Ali ne osjećam se gubitnikom bilo čega. Volio sam sve vas. Ponesite
moju ljubav sa sobom, a i ja ću je imati."
"To je jedina stvar u svemiru koja se može dati, a ipak zadržati" zaključio je Miramon.
Pod je zadrhtao ispod Amalfijevih nogu. Strojevi su se pripremali za svoj trenutak
nezamislivog potiska. Zvuk njihove snage djelovao je umirujuće; kao i čvrstoća poda, stola,
prostorije, planine, planeta..."
"Mislim rekao je Gifford Bonner.
S tim riječima sve je završilo.

Najprije nije bilo ničega osim unutrašnjosti odijela. Vani nije bila tama, već ništavilo, nešto
što se nije moglo vidjeti, kao što se ne vidi ono što je izvan vidnog polja; čovjek ne može
vidjeti tamu iza vlastite glave, on jednostavno ne vidi ništa u tom smjeru; tako je bilo i
ovdje. A opet, nakon nekog vremena, Amalfi otkrije da je još svjestan svojih prijatelja, koji
su i dalje bili dijelovi kruga, iako su prostorija i sve ostalo oko njih nestali. Nije znao otkud
zna da su još uvijek tu, ali osjećao je to.
Znao je da nema nade da će ikada ponovno razgovarati s njima; i stvarno, dok je pokušavao
shvatiti kako uopće može biti svjestan njihove nazočnosti, shvatio je da se udaljavaju od
njega. Krug se proširivao. Nijeme pojave postajale su sve manje - ne zbog udaljenosti, jer
udaljenost ovdje nije postojala, ali na neki način ipak su nestajale iz spoznaje. Amalfi je
pokušao podići ruku u znak pozdrava, ali otkrio je da je to nemoguće. Do trenutka kad je
samo napola dovršio pokret, ostali su izblijedjeli i nestali, ostavivši iza sebe samo sjećanje
koje je i samo brzo nestajalo, poput sjećanja na ugodan miris.
Sada je bio sam i trebao je učiniti ono što se mora. Budući da mu je ruka bila dopola
podignuta, produžio je pokret da bi ispustio plin iz svojih boca s kisikom. Nesredina u kojoj
se nalazio postajala je izgleda nešto manje otporna; metrički sustav se uspostavljao. Ipak,
bilo je gotovo jednako teško zaustaviti pokret kao i započeti ga.
Ipak, zaustavio ga je. Čemu još jedan svemir poput onoga koji je upravo vidio kako umire?
Priroda je stvorila dva takva i istodobno ih osudila. Zašto ne pokušati nešto drugo? Retma u
svojoj opreznosti, Estelle u žaljenju, Dee u svojem strahu stvorit će neku inačicu
standardnog modela; ali Amalfi je koristio standardni model sve dok mu šavovi nisu
popucali i tako se umorio od njega da ga nije mogao ni smisliti. Što bi se dogodilo ako bi,
umjesto toga, jednostavno dodirnuo i prekidač detonatora na svojim grudima i dopustio da
svi elementi od kojih su bili stvoreni on i odijelo u istom trenutku buknu u obliku plazme?
Bilo je to nepoznato. Ali za nepoznatim je i tragao. Ponovno je spustio ruku.
Nije bilo razloga za oklijevanje. Retma je već izgovorio epitaf Čovjeku: Nismo imali dovoljno
vremena da bismo naučili sve što smo željeli.
"Onda neka bude tako", reče Amalfi. Dodirnuo je prekidač na svojem srcu.
Stvaranje je započelo.
Tog trenutka grad IMT se ponovno pojavio - na neki način. Treće sunce se rascvjetalo na
nebu. Blistalo je tri ili četiri sekunde. Zatim se ugasilo zauvijek.
"Policiju su upozorili" reče Amalfi smireno, "da će jedan Oki--grad pokušati pobjeći. A
policija ga je otkrila i uništila. Naravno, uništili su pogrešan grad, ali oni to ne znaju. Sad će
otići kući - a mi smo već u svome domu - i mi i ti i tvoji zemljaci. Stigli smo kući, na Zemlju,
zauvijek."
Oko njih se čulo mumljanje mnogih glasova, utišano tolikom katastrofom, ali utišano i zbog
nečeg drugog - nečeg tako starog, a i tako novog, da na planetu kojim je IMT vladao gotovo
nije postojala riječ za to. A ta je riječ glasila: sloboda.
"Na Zemlju?" ponovi Karst. Obojica su bolno ustali. "Što želite time reći? Ovo nije Zemlja...!"
Daleko na vrištini svjetlucao je Oki-grad - grad koji se utaborio da pokosi neke travnjake.
Iza grada se dizao oblak zvijezda.
"Sada jest" reče Amalfi. "Svi smo mi Zemljani, Karst. Zemlja nije samo jedan maleni planet
ukopan u nekoj tamo galaktici daleko od ove naše. Zemlja je nešto mnogo više, značajnije
od toga. Zemlja nije mjesto. Zemlja je način mišljenja."