Pojava hibridnoga koncepta jezika bila je nazočna već u sredini (glagoljaši, i s druge strane protestanti

rabili su ovu vrstu jezika), a na području čakavskog sjevernoga kraja ideju hibrida razvijao je i Franjo
Glavinić (Lisac 1996: 119). Lisac napominje kako je hibrid potrebno razlikovati od inodijalektnih
stilizacija te da su u osnovici hibrida najčešće dva dijalekta; uglavnom kajkavica i čakavica, manje
štokavica. Na hibrid su uvelike utjecali povijesno-politički događaji obitelji Zrinskih Frankopana,
nestajanje hibrida vezano je za propast urote 1671., premda je taj tip jezika u to vrijeme već bio
obrađen na gramatičkoj i leksikografskoj razini (Lisac 1996: 120). Govoreći o ranije spomenutim
razinama hibrida, Lisac spominje važne lingvističke doprinose Jurja Križanića i Ivana Belosteneca.
Međudijaletsko prepletanje, kako navodi Moguš vidljivo je u predgovoru djela „Adrijanskoga mora
sirena“ Petra Zrinskoga (Moguš 2009: 94)

Pače niti se trsim ž njim skupa poredice cilj izgoditi, nego za njim upućujem i ravnam delo moje, ko
akoprem je malo, ali velikoga i slavnoga spomenutja budući, naklanjam vam hrabreni vitezovi,
domoslavni hrvacke i primorske krajine branitelji i čuvari. A to iz trih zrokov: prvi, da svit vidi kakove
sini i viteze ov naš orsag zdrži, redi i poštuje; drugi, da se mi u slavna ova dila kako u zrcalo
nagljedujući poznati moremo; treti, zato da se sa mnom diče i raduju ostanki onih kojim priđi z
banom Zrinskim Mikloušem hrabreno, čestito i vridno večnu krunu u nebesih zadobiše.

U predloženom tekstu nalaze se pojedini leksemi iz kajkavskoga govora poput množinskoga oblika
„zrokov“, što bi značilo „uzroci“ te „orsag“, kajkavski leksem posuđen iz mađarskoga u značenju
„država“ ili „pokrajina“. Specifičan oblik imenice „ostatak“ kod kajkavaca je „ostanek“, pronađen u
ovome tekstu u množinskom „ostanki“, s istim semantičkim značenjem. Uočljiv je i oblik glagola u
kojem se koristi rotacizam specifičan za čakavštinu: „moremo“ umjesto „možemo“
(https://jezik.hr/hrvatska-narjecja.html). Osim toga vidljiva su prepletanja ikavice i ekavice: „delo“ u
odnosu na „dila“ te „vridno“ i „večnu“.

Miješanje kajkavice i čakavice vidljivo je također nešto ranije, u 16. st. iz zapisa Ferenca Črnka,
komornika Nikole Šubića Zrinskog. Zapisi su bili objavljeni u Beču 1586. godine predstavljajući
izvorište za rekonstrukciju povijesne bitke s Turcima u Sigetu (Đurić, Feletar 1991: 17). Navodi se
govor Zrinskog:

Moja bratjo i vitezi! Hodimo van iz toga grada u veliki grad i ondi se pobimo na lice z našimi
neprijatelji i ondi pomirimo, da nam bude po našoj smrti dobar i pošten glas. Ki umre, 'oćez Bogom
biti, a ki ostane, 'oće vazdar dobar glas imati. Zato ću ja biti prvi i ja 'oću najprvo pred vami pojti. Ča
ja budem činil, to činite i vi. Vjerujte mi, moja bratjo i vitezi, da vas do smrti nigdar neću ostaviti!

U ovom predloženom tekstu nalazimo kajkavski leksem „nigdar“, što bi u prijevodu bilo „nikad“, ovaj
leksem poznat je u općoj kulturi svim govornicima hrvatskoga jezika iz Krležinih Balada Petrice
Kerempuha, pjesme Khevenhiller. Osim tih naznaka vidljiva je i štokavska tendencija izostavljanja
fonema „h“ u glagolima poput „'oću“/“oćez“ , kao i čakavsko „ča“.

Najveći doprinos trodijalektnom jeziku dao je leksikograf Ivan Belostenec svojim enciklopedijskim
rječnikom Gazophylacium illyirico-latinum izdanim 1740. godine (Moguš 2009: 94).

Govoreći o ranije spomenutim razinama hibrida, Josip Lisac spominje važne lingvističke doprinose
Jurja Križanića i Ivana Belosteneca te Vitezovićeve manje doprinose. Križanić se predstavlja kao
gramatičar ozaljskoga kruga, Belostenec kao njegov leksikograf, dok je Vitezović nastojao objediniti
hrvatski prostor u smislu grafije (Lisac 1996: 120).
 sl.1 izvor: (Badalić 1972: 58) sl.2 izvor: (Badalić 1972: 59)

U pjesmi „Duma“ Jurja Križanića također je uočljivo miješanje dijalekata, nalazimo ikavicu i
kajkavizme u grafijskom smislu. Leksemi poput „kneginye“, „derlyive“, „nyimi“ daju prikaz
kombinacije grafema u kojem sa grafem „y“ na drugom mjestu se tvori palatal, što je dokazano
prema tablicama u istraživanju mađarskoga slavista Dudás Előda (https://docplayer.hu/114719001-
Dudas-elod-budimpesta-madarska-madarski-utjecaj-na-razvoj-kajkavske-grafije.html). U isto vrijeme
nalazimo ekavizme: „pevača“, „susedski“ i ikavizme: „pisni“, „vičnoe“, „gdi“, „rika“, „svit“, „popivke“,
„triba“, „dilo“…

Osim doprinosa ozaljskoga kruga važan je i doprinos hrvatskih protestantskih pisaca. Protestantski
pisci svoje su djelovanje, kako navodi Lisac iz obrade Franje Franceva, nastojali proširiti na
svakodnevni govor južnoslavenskoga područja, njegujući hibridnu koncepciju (Lisac 1997: 148). Za
protestanstke pisce, Lisac navodi kao važnu štokavsku stilizaciju te njihov prozni izraz i jezičnu
koncepciju opisuje kao „potporu onim strujanjima, koja su vodila zametku jezičnoga standarda“.
Matija Murko u istraživanjima zaključuje kako je Franceva monografija „tek početak proučavanja
hrvatskih protestanata“ te kako njegovi doprinosi nisu u potpunosti istinoljubivi jer još uvijek ne
postoje pravi temelji proučavanja hrvatskih protestanata te svi Francevi razlozi „nisu uvek dovoljno
ubedljivi, tako da se taj uticaj mora dopustiti“ što Lisac prevodi kao Francevu nedovoljnu poredbu s
živim govorom koji je „fiksiran i lokaliziran“ (Lisac 1997: 147). Problematika koja se navodi u
Murkovom ocjenjivanju Ferencove analize protestantskoga jezika je slična onoj u teoriji evolucije:
nedostatak preciznog prikazivanja promjena, pretjerana upotreba statističke metode, odnosno
nedovoljno prikazivanje elastičnosti u prijelaznim oblicima jezika.

Literatura:

Knjiški izvori:
1. Lisac, Josip. Hrvatski dijalekti i jezična povijest. 1996, Matica Hrvatska, Zagreb.

2. Badalić, Josip. Rusko-hrvatske književne studije. 1972, Liber, Zagreb

3. Moguš, Milan. Povijest hrvatskoga književnoga jezika, treće prošireno hrvatsko izdanje. 2009,
Nakladni zavod Globus, Zagreb

4. Đurić, Tomislav i Feletar, Dragutin. Navik on živi ki zgine pošteno. 1991, Mali Princ, Koprivnica

5. Lisac, Josip. Jezik hrvatskih protestanata u obradi Franje Franceva. Mogućnosti, God. 44 (1997),
4/6, (str. 141-148).

Internet izvori:

1. Előd, Dudás. Mađarski utjecaj na razvoj kajkavske grafije. 2016, Studia Slavica Savariensia,
Budimprešta. (str. 108-112), dostupno na: https://docplayer.hu/114719001-Dudas-elod-budimpesta-
madarska-madarski-utjecaj-na-razvoj-kajkavske-grafije.html, pristupljeno 24. 3. 2022.

2. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, mrežno izdanje: https://jezik.hr/hrvatska-narjecja.html,

pristupljeno 24. 3. 2022.

3. Rječnik hrvatskoga kajkavskoga jezika, mrežno izdanje: https://kajkavski.hr/, pristupljeno 24. 3.

2022.