Professional Documents
Culture Documents
UTR Seminar - SUSTAVI OBRAČUNA TROŠKOVA
UTR Seminar - SUSTAVI OBRAČUNA TROŠKOVA
SADRŽAJ:
1. UVOD ............................................................................................................................1
2. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO RADNIM NALOZIMA ............................2
2.1 Tablični pregled troškova po radnim nalozima ..................................................2
2.2 Nekvalitetni proizvodi (škart) i proizvodi s greškom .........................................3
3. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO PROCESIMA ...........................................4
3.1 Raspored troškova ..............................................................................................4
3.2 Prijenos iz odjela u odjel ....................................................................................5
3.3 Kretanje jedinica proizvoda ................................................................................5
3.4 Ekvivalentni proizvodi u proizvodnji .................................................................5
3.5 Izvješće o troškovima proizvodnje .....................................................................7
3.6 Obračun troškova za škart ..................................................................................8
4. OBRAČUN TROŠKOVA SPOREDNIH I SRODNIH PROIZVODA ........................9
4.1 Zajednički troškovi .............................................................................................9
4.2 Poteškoće povezane sa zajedničkim troškovima ................................................9
4.3 Definicija sporednih proizvoda .........................................................................10
4.4 Obračun sporednih proizvoda ............................................................................10
4.5 Definicija srodnih proizvoda .............................................................................11
4.6 Obračun srodnih proizvoda ...............................................................................11
LITERATURA ............................................................................................................14
1. UVOD
Cilj i svrha ovog rada je pobliže objasniti što su sustav obračuna troškova po radnim nalozima
i sustav obračuna troškova po procesima te obračun troškova sporednih i srodnih proizvoda.
1
2. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO RADNIM NALOZIMA
Ovaj se oblik koristi da bi zbrojili direktni materijal, direktni rad i indirektne troškove
proizvodnje po pojedinom poslu. Oblik varira ovisno o specifičnim potrebama pojedine
tvrtke.
Troškovi materijala i rada mogu se dobiti iz pregleda materijala i rada ili se mogu knjižiti
direktno iz naloga za izdavanje materijala i kartica za evidentiranje radnog vremena.
Indirektni troškovi proizvodnje se utvrđuju prema ranije određenoj stopi. Ova se stopa može
bazirati na satima direktnog rada, trošku diraktnog rada, radu strojeva i slično. Kad postoje
dva ili više odjela većinom je poželjno imati posebne stope indirektnih troškova proizvodnje
za svaki odjel ili se mogu koristiti različite baze. Npr. indirektni troškovi proizvodnje mogu se
utvrditi u odjelu A na bazi sati rada strojeva i u odjelu B na bazi sati direktnog rada.
2
Kako bi imali mogućnost dodatnih informacija za svaki pojedini radni nalog, puno društava
koristi tablični pregled troškova koji uključuje prodajnu cijenu kao i procijenjene troškove
prodaje i administracije kako bi se mogla prikazati procijenjena dobit.
3
3. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO PROCESIMA
Kod sustava obračuna troškova po procesima troškovi su raspoređeni prema svakom odjelu,
troškovnom centru ili procesu. Radi jednostavnosti, rasprava o akumulaciji troškova bavit će
se odjelima, a ne troškovnim centrima ili procesima. No treba naglasiti da se dva ili više
procesa mogu izvesti u jednom odjelu (i zbog toga više od jednog troškovnog centra u
odjelu). U takvim slučajevima, troškovi mogu značajno varirati između troškovnih centara pa
je poželjno da se u praksi raspoređuju troškovi prema troškovnim centrima ili procesima prije
nego prema odjelima.
Prosječni jedinični trošak po danu, tjednu ili godini dobije se tako da se podijeli trošak odjela
s brojem jedinica proizvoda (tone, galoni i sl.) proizvedenih tokom određenog razdoblja.
Sustav obračuna troškova prema procesima obično se koristi kad se proizvodi proizvode u
velikom broju ili kontinuirano. Primjeri djelatnosti koje koriste ovaj sustav su: industrije
papira, metala, kemikalija i tekstila. Montažni procesi pri proizvodnji perilica i malih
kućanskih aparata također koriste ovaj sustav.
4
Troškovi direktnog rada: kumuliranje troškova direktnog rada po odjelima manje je nego
kumuliranje istih troškova po pojedinim radnim nalozima. Troškovi direktnog rada po
odjelima mogu se zbrojiti kod knjiženja distribucije plaća.
Indirektni troškovi proizvodnje: postoji veća razlika od obračuna troškova po radnim
nalozima nego u pogledu direktnog materijala i direktnog rada. Uglavnom, proizvodnja je
stabilnija za obračun po procesima iz mjeseca u mjesec jer su proizvodi napravljeni za zalihe,
a ne po narudžbi.
Sustav obračuna troškova prema procesima obično se koristi kad proizvodi zahtijevaju veik
broj različitih proizvodnih procesa koji se izvode u 2 ili više odjela ili troškovnih centara.
Npr., prva operacija može se izvesti u odjelu A, kao što je strojarska obrada ili miksanje.
Nakon završetka tog procesa proizvodi se prenose u odjel B da bi se izveli završni procesi.
Kad je to završeno, proizvodi se prenose na zalihe gotovih proizvoda.
Kretanje jedinica proizvoda (u smislu količine) kroz sustav obračuna troškova po procesima
može se prikazati ovom jednadžbom:
Proizvodi na početku procesa + proizvodi započeti u procesu ili uneseni (za obračun) =
Izneseni proizvodi + gotovi proizvodi na zalihi + proizvodi još u procesu (obračunani)
Kad su bilo koja četiri izraza iz ove jednadžbe poznata, može se izračunati komponenta koja
nedostaje. Treba napomenuti da ne postoje nužno uvijek sve komponente ( npr. nema uvijek
proizvoda u procesu na početku razdoblja ili gotovih proizvoda koji su još na zalihi na kraju
razdoblja).
Rijetko su svi proizvodi koji su stavljeni u proizvodnju tokom mjeseca dovršeni i preneseni u
slijedeći odjel na kraju mjeseca. U većini slučajeva biti će početnih zaliha i konačnih zaliha
nedovršene proizvodnje u različitim fazama dovršenosti svaki mjesec.
5
Da bi rasporedili troškove kad postoje zalihe djelomično gotovih proizvoda, svi proizvodi
(početne zalihe nedovršene proizvodnje i konačne zalihe nedovršene proizvodnje) moraju se
izraziti u smislu gotovih proizvoda. Način ovog iskazivanja je putem zajedničkog nazivnika
koji se naziva ekvivalentni proizvodi ili ekvivalentna proizvodnja. Koristeći ovaj podatak,
jedinični trošak za jedan mjesec će uključivati trošak dovršenja bilo koje proizvodnje na
početku mjeseca i takav trošak na kraju mjeseca.
Obično su potrebna dva posebna obračuna troškova ekvivalentne proizvodnje, jedan za
direktni materijal i drugi za direktni rad i indirektne troškove proizvodnje, poznat kao
troškovi konverzije.
Postoje dvije glavne metode1 obračuna troškova zaliha nedovršene proizvodnje (postoje male
razlike između izvještaja o troškovima, velike razlike se odnose na način na koji se tretiraju
zalihe nedovršene proizvodnje):
Obračun zaliha po prosječnoj cijeni: kod ove metode, poznate još kao obračun
zaliha po prosječnoj ponderiranoj cijeni, troškovi početnih zaliha nedovršene
proizvodnje su udruženi s troškovima novog razdoblja čime se dobije novi prosječni
trošak. Zato za gotove proizvode postoji samo jedan prosječni trošak.
Ekvivalentni proizvodi se ovom metodom mogu izračunati na slijedeči način:
Gotovi proizvodi (preneseni i oni još na zalihi) + {konačna nedovršena proizvodnja x
stupanj dovršenosti (%) }
FIFO metoda: kod ove metode početne zalihe nedovršene proizvodnje odvojene su
od dodatnih troškova u novom razdoblju. Zato postoje 2 jedinična troška za razdoblje:
(1) trošak početnih zaliha nedovršene proizvodnje dovršenih u razdoblju i (2)
proizvodi zaopočeti i dovršeni u istom razdoblju.
Kod FIFO metode pretpostavlja se da će početne zalihe nedovršene proizvodnje biti
prve dovršene i prenesene. Zatim se pretpostavlja da će konačn e zalihe nedovršene
proizvodnje biti stavljene u proizvodnju tokom razdoblja. Zato se konačne zalihe
1
Polimeni, R., Handy, S., Cashin, J.A., Troškovno računovodstvo, Faber & Zgombić Plus d.o.o., 1999., str.85.
6
nedovršene proizvodnje izračunavaju iz troškova proizvoda tekućeg razdoblja prema
stupnju dovršenosti.
Ekvivalentni se proizvodi po FIFO metodi mogu izračunati kao slijedi:
Izvješće o troškovima proizvodnje prikazuje sve troškove jednog odjela ili troškovnog centra
određenog razdoblja. Obično se popis svih troškova izrađuje iz elemenata troškova za svaki
odjel (ili troškovni centar). Ovo izvješće je također dobar izvor podataka za sažetak svih
knjiženja u dnevnik pripremljenih na kraju mjeseca.
Izvješće o troškovima proizvodnja obično ima 4 dijela:
Izvješće o troškovima može biti vrlo detaljno (npr. stavka po stavka) ili može prikazati samo
ukupne iznose, što ovisi o potrebama poslovanja ili željama uprave.
7
3.6 Obračun troškova za škart
8
4. OBRAČUN TROŠKOVA SPOREDNIH I SRODNIH PROIZVODA
Po svojoj prirodi sporedni proizvodi i srodni proizvodi sadrže zajedničke troškove. Zajednički
troškovi su oni koji se obračunavaju do neke točke u zadanom procesu u kojoj se mogu
identificirati pojedinačni proizvodi. U slučaju sporednih proizvoda, to je točka u kojoj se
glavni proizvod i njegovi sporedni proizvodi razdvajaju. Za zajedničke proizvode to je točka u
kojoj se mogu identificirati odvojeni proizvodi koji imaju relativno jednake prodajne cijene.
U oba slučaja faza proizvodnje u kojoj se mogu identificirati različiti proizvodi naziva se
točka razdvajanja.
1. Stvarni zajednički troškovi su nedjeljivi; tj. ne mogu se posebno identificirati s bilo kojim
proizvodom koji je istovremeno proizveden. No, zbroj ovih troškova mora se rasporediti na
pojedinačne proizvode na nekoj logičnoj osnovi. Npr. uzorak rudače obično sadrži različite
minerale (željezo, olovo, cink…). Ovi minerali su srodni proizvodi kada su u sirovom stanju.
Sve dok nisu izdvojeni iz rudače troškovi lociranja, miniranja i proizvodnje tretiraju se kao
zajednički troškovi.
9
4.3 Definicija sporednih proizvoda
Kod obračuna (prihod minus dodatni troškovi minus bruto dobit) preostali iznos predstavlja
dio zajedničkih troškova raspoređenih na sporedne proizvode.
Do prodaje sporednih proizvoda račun zaliha se mora umanjiti, troškovi prodajnih sporednih
proizvoda moraju se priznati. Ovo je jedina metoda gdje se dio zajedničkih troškova stvarno
raspoređuje na sporedne proizvode.
Izraz srodni proizvodi odnosi se na pojedinačne proizvode, svaki od njih ima značajnu
prodajnu vrijednost, proizvedeni su istovremeno kao rezultat redovnog procesa u serijama
procesa. Troškovi zajedničkih proizvoda su oni koji se pojavljuju kod takvih redovitih
procesa koji uključuju redovne sirovine. Napomenimo da je troškovima zajedničkih
proizvoda inherentna nedjeljivost. Snose se istovremeno za sve proizvode, a ne posebno za
svaki pojedinačni proizvod.
Glavne karakteristike zajedničkih proizvoda su sljedeće:
1. Neizbježni fizički odnos koji zahtjeva istodobne, redovne procese
2. Točka razdvajanja u kojoj se različiti proizvodi udružuju da se prodaju ili budu
dalje prerađeni
3. Nijedan od srodnih proizvoda ne razlikuje se značajno od vrijednosti ostalih srodnih
proizvoda.
Dio zajedničkih troškova mora se alocirati na svaki od srodnih proizvoda. Najčešće se koriste
sljedeće metode:
11
1. Tržišna vrijednost po metodi točke razdvajanja
Raspored zajedničkih troškova na temelju tržišne ili prodajne vrijednosti na pojedinačne
proizvode najčešće je metoda alociranja. Predstavnici ove metode tvrde da postoji direktna
veza između troška i prodajne cijene tj. prodajna cijena proizvoda određena je prvenstveno
troškom proizvodnje. Ova metoda koristi se kad je poznata tržišna vrijednost.
12
3. Metoda fizičkog outputa. Po ovoj metodi količina outputa (izražena u jedinicama) koristi se
ako baza za raspored zajedničkih troškova. Kako količina outputa svih zajedničkih proizvoda
mora biti izražena u istim mjernim jedinicama, mora se odrediti uobičajeni nazivnik (npr.
količina/tona) kad se baza za mjerenje outputa razlikuje od proizvoda do proizvoda.
Raspoređeni zajednički troškovi za svaki proizvod po ovoj metodi izračunava se sljedećom
formulom:
13
LITERATURA:
1. Polimeni, R., Handy, S., Cashin, J.A., Troškovno računovodstvo, Faber & Zgombić Plus d.o.o.,
1999
14