Jorge Bucay

Voljeti se otvorenih očiju

Treće poglavlje (ulomak)

Dragi Fredy,
kako ti je bilo na putu? Baš me zanima kako si. Ovih sam
tjedana razmišljala o mnogočemu, ali nisam znala kako to
izraziti. Sjetila sam se onoga što si pisao za kongres u
Clevelandu. Sjećaš li se?
Voljeti i zaljubiti se
Možda očekivanje trenutne sreće koju obično
pripisujemo vezi, ta želja za trijumfom, ima veze sa željom za
produljenjem razdoblja zaljubljenosti. Točno, u prvom
trenutku kontakt je strastven, žestok, nezadrživ, iracionalan.
Emocije nas preplave, ovladaju nama, i neko vrijeme ne
možemo razmišljati ni o čemu drugom nego o osobi u koju
smo zaljubljeni i o radosti koju nam to donosi.
Kad smo zaljubljeni, to nas povezuje s veseljem koje
osjećamo jer znamo da taj netko postoji. To nas povezuje s
ne baš duboko ukorijenjenim osjećajem ispunjenja.

1
 To se stanje ne može dugo održati, ali ostaje upisano
poput podsjetnika koji podupire odnos i koji je povremeno
moguće ponovno stvoriti.
Nakon nekoliko mjeseci obuzme nas stvarnost, i sve ili
završi, ili započinje gradnja zajedničkog puta.
Kad se čovjek zaljubi, zapravo ne vidi drugoga u njegovoj
ukupnosti, nego taj drugi djeluje kao platno na koje
zaljubljeni projicira svoje idealizirane aspekte.
Osjećaji, za razliku od strasti, mnogo su dugotrajniji i
ukotvljeni su u percepciju vanjske stvarnosti. Gradnja
ljubavi započinje onoga trenutka kad mogu vidjeti onoga koji
stoji ispred mene, kad otkrijem toga drugog. Tada ljubav
zamjenjuje početnu zaljubljenost.
Kada prođe taj prvi trenutak, na vidjelo počinju izlaziti
moji najgori aspekti, koje također projiciram na drugoga.
Voljeti nekoga izazov je odbacivanja tih projekcija kako
bismo se istinski vezali za toga drugog. Taj proces nije lagan,
ali to je jedna od najljepših stvari koje se dogode, ili kojima
pomognemo da se dogode.
Govorimo o ljubavi u smislu „da nam je važna dobrobit
drugoga”. Ni manje ni više. Ljubav kao blagostanje koje
obuzme tijelo i dušu i koje jača kad mogu vidjeti drugoga ne
želeći ga promijeniti. Mnogo je važnije od karakteristika
toga drugog blagostanje koje osjećam uz njega i blagostanje
koje on osjeća uz mene, užitak bivanja uz nekoga tko se brine
o tome da budem dobro, tko uočava što mi treba i uživa u
tome da mi to pruža: to čini ljubav.

2
 Par je više od odluke, to je nešto što se događa kad se
osjećamo vezani uz drugoga na drukčiji način. Mogu reći da
iz užitka bivanja s drugim donosim odluku da ću dijeliti velik
dio života s tom osobom i otkriti užitak zajedničkog života.
Iako, potrebno je znati da pronalaženje životnoga suputnika
nije dovoljno: potrebno je i da ta osoba bude u stanju hraniti
nas, kao što smo već rekli. Da, zapravo, bude učinkovita
pomoć u našem osobnom rastu. Ljubav se gradi udvoje, i
počiva na samo njima poznatoj kemiji zbog koje se osjećamo
drugačijima, možda zbog čarobnog osjećaja da nas taj netko
sasvim prihvaća.
Biti zaljubljen i voljeti.
Kako li je teško govoriti o tome!
Neki dan, dok sam vodila grupu, govorila sam im ono o
čemu smo mi razgovarali, o ideji da volimo kao „kad mi je
stalo do drugoga”, i o fizičkom osjećaju da sam s nekim koga
volim. Nakon toga, zamolila sam svakoga od njih da kaže što
misli daje ljubav.
Jedan od odgovora koji mi se najviše svidio bio je odgovor
dvadesetpetogodišnjega mladića koji je rekao: „Kad volimo,
vidimo više nego što se može vidjeti. U ljubavi estetski
kanoni gube važnost.” Welwood kaže da prava ljubav postoji
kad volimo osobu zbog onoga što znamo da može postati, ne
samo zbog onoga što jest. Mislim da su zaljubljenost i ljubav
stanja koja se u nekom odnosu pojavljuju i nestaju. U
početku, u principu, postoji period strasti u kojem miješam
ono što zamišljam i ono što želim vidjeti u drugome. Potom

3
svoga idealnog muškarca ili idealnu ženu projiciram na to
ljudsko biće koje imam pred sobom.
Zaljubljenost je odnos sa samim sobom, iako biram
određenu osobu za projiciranje svojih osjećaja. Onda bismo
se mogli zapitati: Zašto biram tu osobu? Što se događa kad,
nakon nekoga vremena, taj drugi počne pokazivati svoje
pravo lice, a to se ne poklopi s mojim idealom?
Tu započinju konflikti. On nije onakav kakvim sam ga
zamišljala. Ovdje se postavlja pitanje mogu li voljeti osobu
koju vidim, ili ću se držati svog idealnoga muškarca.
Ljubav može započeti rješavanjem ove dileme, kad ga
vidim i shvatim da ga volim takvog kakav jest. Čak mogu
zavoljeti njegove osobine koje mi se ne sviđaju upravo jer su
njegove, i prihvaćam ga takvim kakav jest.
Mislim da veze prolaze kroz trenutke zaljubljenosti,
trenutke ljubavi, trenutke mržnje… Zapravo, ljubav i mržnja
veoma su blizu. Nikad nekoga ne mrzimo toliko kao onoga
koga volimo. Kao što mi je neki dan rekao sin usred napada
bijesa: „Vorzim te” (htio je reći „mrzim te”, ali pobjeglo mu je
ono s ljubavlju).
Zdravo je prihvatiti da je tomu tako. Plovimo odnosom
koji se istinski održava samo ako se pokazujemo, ako smo
svjesni što nam se događa, ako to ne negiramo ili ako ne
hinimo da se ništa ne događa.
Svjesnost je velika riječ. Budimo svjesni onoga što se
događa, predajmo se tomu. Tako se čuva i gradi odnos.

4
 Sredstva su uvijek ista: svjesnost, usredotočenje. Samo
ako sam uravnotežen, mogu rješavati teške situacije.
Mnogi ljudi žive izvan sebe, povezani samo s onime što
misle i nesvjesni svojih osjećaja. Tako je teško predati se
ljubavi. Za ljubav je nužno usuditi se proniknuti u sebe.
Tako se, ne osjećajući potrebu za konfliktom, mogu
pogledati, biti u kontaktu sa sobom i biti ja.
Ako se ne pokažem, nitko me ne može voljeti.
U svakom slučaju, voljet će moju krinku, kao što ti kažeš,
ali to mi ništa ne znači.
Našla sam knjigu Mauricija Abadija koja govori o ljubavi.
Citiram tri ulomka koja su mi zanimljiva.
„Zaljubljenost je odnos u kojem ona druga osoba nije
zapravo priznata kao istinski druga, nego je više osjećamo i
interpretiramo kao daje naš dvojnik, obdaren obilježjima
koja odgovaraju idealiziranoj predodžbi o onome što mi
želimo biti. U zaljubljenosti postoji ono „ja se volim kad se
vidim odražen u tebi“.
Zaljubiti se znači reći ti koliko si mi mio jer mi tako
dražesno držiš zrcalo u kojem se ogledam kako bih shvatila
koliko se volim.
Ali ispada da, kako vrijeme protječe i veza prolazi kroz
različite mijene, navodno zrcalo prestaje biti zrcalo, i čini se
kao da donese prirodnu odluku da ponovno preuzme svoj
identitet. U početku je ta želja da se osjećamo voljenima i da
nam se netko divi bila tolika da njemu i nije bilo važno što ga

5
smatramo drugim, budući da se o tome i radi. Imamo toliku
potrebu za ljubavlju da u njoj neko vrijeme uživamo
prijevarom.”
I činjenica je daje to prijevara, kao što kaže Abadi, jer
zapravo ta strast zaljubljenosti nije upućena tebi, nego tom
aspektu projiciranom iz drugoga. Možda bi trebao odbiti
laskanje iz pisma u kojem ti netko priznaje svoju bezuvjetnu
i slijepu ljubav i znati pročitati na omotnici ime primatelja,
koje nije tvoje. No tko bi mogao učiniti takvo što?
U svakom slučaju, ma što mi učinili, za nekoliko
trenutaka, ili pak tjedana (od pet minuta do tri mjeseca, kako
ti kažeš), taj će nam drugi pokazati svoje pravo lice, koje neće
moći skrivati, i vidjet će naše pravo ja, koje nećemo moći
zauvijek skrivati, ma kako bio laskav taj osjećaj
zaljubljenosti i ma kako nam bilo lijepo osjećati se
zaljubljenima.
To je kao buđenje iz sna. Malo-pomalo pojavit će se osoba
koja se zadivljujuće razlikuje od one s kojom smo mislili da
smo se povezali. Smiješno je slušati one koji napuste svoje
strastveno stanje i vjeruju da se druga osoba promijenila, da
više nije ista, a zapravo su se samo promijenile oči koje
gledaju.
Čovjek tad otkriva razlike, a one vode do sukoba. Kad ti je
taj netko bio toliko sličan, teško je bilo raspravljati, ali bilo je
komplicirano i prepoznati vlastito postojanje.

6
 Tek tad čovjek uistinu otkriva svoga partnera. Treba
uočiti razlike i pokušati se povezati preko njih. Ne kao prije,
kad su nas povezivale samo sličnosti.
Obožavam onu rečenicu koju sam čula od tebe u nekom
intervjuu:
Zaljubiti se znači voljeti podudarnosti, a voljeti, zaljubiti
se u različitosti.
Zaljubljenost nije osjećaj koji dijelimo jer još ne postoji
netko s kim bismo ga dijelili. Zaljubljenost je samovoljno
ludilo i gotovo neizbježno, stručno rečeno to je slika
delirijske konfuzije s maničnim ispadima.
Ljubav je, naprotiv, promišljen i skupocjen proizvod.
Trajniji je i manje turbulentan, ali moramo marljivo raditi na
tome da ga održimo.
Čitam ovu poruku i osjećam da nisam sigurna slažem li se
s onime što sama pišem, ali sad je već izrečeno.
Zanima me tvoje mišljenje.
Što radiš, Frede? Uživaš li na španjolskom suncu? Pusa,

Laura