Mladiću, dobar vam dan!

BIJELE TRAKE Dana 31. maja 2021. godine vidim sebe u Prijedoru negdje s početka devedesetih kako
vežem bijelu traku desnom na lijevu, pomažući se zubima i misleći kuda ću i kako ću tako obilježen.
Nevoljko, ali stežem, jasno da se vidi i imam osjećaj da su sve oči uprte u me. I onda se u toj bijeloj
traci otvara jedna velika crna bezvremenska kapsula, rupa u vremenu i prostoru, u kojem lebdim, ne
znajući više ništa. Zaboravljam i gdje sam, i ko sam.

Bilo je teško sebi staviti bijelu traku.

Dana 31. maja 2021. godine vidim sebe u nepoznatim bosanskim bespućima, iznemogao, zapušten i
neuhranjen, poput bjegunca iz prijedorskog logora Omarska. Gledam u svoju bijelu traku, budan i živ
(ili to ipak sanjam o sebi prošlom, negdje na budućem svijetu?) – bilo kako bilo, ja već znam da je
došlo vrijeme da je skinem – jer, eto, dan je već prošao! I tik što treba da skinem svoju bijelu traku,
ponovo se nekako penjem u bestežinsko stanje, ali zapravo to ja tonem u svoju novu crnu
prostorno-vremensku dimenziju, uveliko gubeći snagu – lahko je bilo staviti sebi traku, ali kako je sada
skinuti?

INSTITUCIONALIZACIJA ZLOČINA I VELIKI SRPSKI PISAC I potom čujem Kiša:

„To da su logori simbol našeg vremena,

stravičan simbol našeg vremena, mislim da je
činjenica koju nisam ja ni prvi izrekao, ni prvi
primetio – i da je to jedno od najstrašnijih
iskustava celokupne istorije čovečanstva –
utoliko pre što se pojavljuje u veku kad nam se
čini da do toga više ne može doći. Iskustvo
logora pritom govori o tome da istorija kao
razvoj, pristup istoriji kao nečemu što ide uvek
napred i naviše, ...dovodi, dakle, u pitanje čitav DANILO KIŠ
koncept istorije...I sve što se u istoriji događalo,
buka i bes istorije, svi zločini istorije, bili su, da vam kažem prosto, spontani. Od Džingis Kana do
ratova... sve su to nejasni koncepti i sukobi. – A da je prvi put u istoriji čovečanstva, u skorašnjoj i u
današnjoj istoriji, našoj, mi smo savremenici logora
SRPSKE VOJNE TABLICE U BIH
koji su prvi put jednim ideološkim...jedan ideološki
koncept stvorio jedno od najvećih zala
čovečanstva. I, ideološki koncept koji je podignut
na nivo institucije.“

O kojoj i kakvoj institucionalizaciji je ovdje riječ,

pitamo li se?

Je li to ona institucija koja se s početka devedesetih

između ostalog finansirala novčanicama koje je
izdavala NARODNA BANKA SRPSKE REPUBLIKE
BOSNE I HERCEGOVINE u Banjoj Luci 1992. godine
(a koja od 1993. postaje Narodna banka Republike
Srpske)? Je li to ona VOJSKA SRPSKE REPUBLIKE
BOSNE I HERCEGOVINE koja na svojim registarskim oznakama ima trobojku (dok na tablicama
bosanskih gradova stoji tradicionalni srpski grb sličan današnjem grbu Srbije?) i ćirilični natpis БСР БиХ
(ovo БиХ kasnije je nasilno amaterski brisano s tih vojnih tablica, da bi БСР bilo preimenovano u БРC)?
Eto šta znače samo OBIČNE riječi ...! Zbog njih i novčanice mijenjaš...

SRPSKE NOVČANICE U BIH

„U tome je razlika između zločina logora i svih drugih...to njegovo osmišljavanje“ ...govorio je smjelo
Danilo Kiš i proglasio saučesnicima zločina sve pisce i intelektualce koji pokušavaju pronaći opravdanje
za takvo što, bilo da je riječ o staljinističkom, bilo da je riječ o fašističkom osmišljenom zločinačkom
poduhvatu, koji se riječima mnogih „opravdavaju“ kao „historijska nužost“ – što ostavlja otvorenu
„mogućnost da se PONOVI jedan treći ili peti koncept logorski“, što se uvijek može dogoditi i što se,
eto, događa.

I onda postajem rahmetli Rizah Hadžalić iz zvaničnog haškog predmeta Kvočka i drugi (br. IT-98-30/1)
i Mejakić i drugi (br. IT-95-4-I). Rizaha su u logoru Omarska u aprilu ’92. tukli do smrti samo zato što je
na pitanje šta mu je to u ruci (držao je koricu hljeba) odgovorio velikodušno BUJRUM (bujrum nije isto
što i izvolite)– i potom zbog jedne jedine riječi izgubio svoj skromni život.

Šta je riječ?

Riječ je sve, i riječ nije ništa – kazali bi.

SRPSKA ŠKOLA

U Bukvaru i Prvoj čitanci za srpske osnovne škole u Bosni i Hercegovini 1908. godine ima mnogo lepih
reči. Ne želim ocjenjivati da li su i ove lepe:

Ja sam Srbin, srpski sin, Od oca mi ostala

Ime mi je Radivoj L'jepa dara tri:
Prvi mi je zavjet moj Ime Srba, mač i krv,
Sa Srbinstvom padaj, stoj! Što m' u srcu vri;

I tog ću se držati,
Od matere sveti dar:
Do god mogu disati!
Srpski jezik i oltar,
Veli srpskog oca sin,
Ima svaki srpski sin,
Pravi srpski sin.
Pravi srpski sin.

(BUKVAR I PRVA ČITANKA ZA SRPSKE OSNOVNE ŠKOLE U BIH, 1908. godine, str. 67)

Ne znam je li Radivoj nešto u rodu Ratku, ali znam da bi mu po godinama mogao biti djed. Ono što su
djedovi učili, unuci su u djelo proveli? A bake? Šta su radile njihove bake?

Iz divnoga srpskog jata Pjesme pjevam srpske samo

I ja sam vam mala tica, Srpstvo ljubim više svega,
S ponosom ću svakom reći: Jer imena od srpskoga
Ja sam malda Srpkinjica. Niđe nema dičnijega.

Srpkinja sam, to mi reče Srpkinja sam ponosita

I premila moja mati, -Neka mi se svako divi
Pa stoga ću sve do groba, Za Srbinstvo koja radi
Srpkinjom se samo zvati. I za njega koja živi.

(BUKVAR I PRVA ČITANKA ZA SRPSKE OSNOVNE ŠKOLE U BIH, 1908. godine, str. 67)

Heeej, pa ovo se događa samo godinu nakon što je austrougarska administracija zvanično
1907. ukinula u školama predmet Bosanski jezik, i kako to naša djeca danas u školama uče, uvela
Srpsko-hrvatski (Srpskohrvatski). Čekajte, ove pjesme nisu o srpskohrvatskom?
Hoće li učenica Anesa, kojoj je šk. 2019/2020. u svjedodžbi izdatoj u JU OŠ „Dositej Obradović“
u Prijedoru upisano Srpski jezik, ili učenik Reuf, iz iste ove (prijedorske) škole, kojem je iste školske
godine (19/20) u svjedodžbu upisano Jezik bošnjačkog naroda – hoće li, dakle, njih dvoje, i hoće li
druge Anese i Reufi učiti ove i ovakve pjesme? Bolje bi bilo da neće, bolje za sve nas.
Ovo vrijedi i za učenika Seida iz Srebrenice kojem je šk. 2012/2013. u svjedodžbi upisano
Bosanski jezik, u JU Prva osnovna škola u Srebrenici. Pa, kako i neće kad je u Srebrenici na zvaničnom
popisu stanovništva 1991. godine preko 70% građana odabralo upravo bosanski jezik. Heeej, preko
70%. Je li upravo ovakvo što bilo povodom da se pročešlja, promijeni i razrijedi krvna slika Srebrenice?
(Ugh, gnušam se nad ovim ispraznim i preružnim eufemizmima...)
Koliki je ostatak, nakon ovog RAZJEĐIVANJA, pitamo li se? Pa, ovaj... hmmm, preko 50%
građana Srebrenice odlučilo se na posljednjem popisu za bosanski jezik.
 Poštuje li iko njihovu odluku?
Hoće li se makar neko dosjetiti da postupi isto kao onaj Crkveno-školski odbor u Sarajevu za
vrijeme Osmanlija, kad je zvaničnim vlastima 30. januara 1858. godine poslao školski program u kojem
se uči Gramatika bosanskog jezika, da bi samo tri mjeseca kasnije, a nakon što je januarski plan
ODOBREN, za vlastite potrebe bio sačinjen novi, 3. marta 1858. godine (kako svjedoče izvještaji
pravoslavne Crkvene opštine u Sarajevu) u kojem je sada ono Gramatika bosanskog jezika
promijenjeno u Srpska gramatika.

Šta bi na ovo rekao Benjamin Kallay?

(Samo da EU ne bude AUUU...)