Professional Documents
Culture Documents
Ivan Aralica - Duše Robova
Ivan Aralica - Duše Robova
Ivan Aralica - Duše Robova
Uređuje
ZLATKO CRNKOVIĆ
Fotografija na ovitku
© Agencija za foto-dokumentaciju
Likovno opremio
ALFRED PAL
IVAN ARALICA
Duše robova
TREĆE IZDANJE
2
Ni u jeku velikih poslova za vojsku, otac i braća nisu
Matiji branili da izrađuje mehanizme paljenja na Vrlji-
ćevim puškama, ali su neusporedivo više nego u doba
mira od njega tražili da nadimlje mijeh, nosi ugljen i kali
11
željezo, pa je za posao na puškama ostajalo malo vre
mena, nešto prije dolaska oca i braće u kovačnicu, i
nešto u prekidu za ručak. Tako je posao, usporavan i
time što Grabovčeva kovačnica nije imala pogodna
alata, finih turpija, tankih dlijeta i uskih svrdala, sada
tekao još polaganije. Došao je i svibanj, a tek je jedna
puška bila dovršena.
S druge strane, Vrljić se nije pojavljivao niti je slao
uobičajene poruke: je li posao dovršen, i kada da dođe
po stvari? Iako je Grabovcima poslije objave rata bilo
jasno zašto je prološki gvardijan izvadio puške iz trapa i
dao ih preko vati, i dalje su njegovu narudžbu držali
nevažnom, ostavljajući Matiji da se on njome zabavlja.
Tako je trajalo sve do polovice lipnja, dok iz Prološca,
Studenaca i Kamenmosta ne dođe u Trilj grupa preb
jega, koja se tu malo zadrža i odmah sutradan proslijedi
na sigurnije mjesto.
Zdrava nas pamet uči da bi čovjeka trebalo kažnjavati
samo za počinjena nedjela. Ali, eto, niti je kada vladalo
niti će kada zavladati nestašica slučajeva kad čovjeka
kažnjavaju i za ono što misli i za ono što, možda
namjerava. Nazivlju to mjerom opreza i drže je vrlo
mudrom mjerom. Koliko je mudra, vidjet će se u Vrlji-
ćevu slučaju. Često, ako ne i redovito, umjesto da
spriječe ono što je moguće očekivati, samo neka se
malčice pretjera u pritisku, a iživljavanje je u pritiscima
neizbježno, mjera opreza, sprečavajući da prsne čir i
bukne plamen, samo još više raspiruje vatru i gnojna
mjesta čini bolnijima.
Imotski zaim Sejdalija Murizović, a s njim bašlije i sve
što je imalo ili držalo da ima pravo na glas u vladanju,
ustrašeni da će kao i za prošlog rata fratri dignuti bunu,
stjerati vlastodršce u gradske zidine i osuti po njima tuču
olova i vatre, zatvoriše prološkog gvardijana, očekujući
da će narod ostati miran i kod kuće dok je on u njihovim
rukama. Jer, ustanak neće imati glavnog organizatora, a
ostale usijane glave mirovat će u strahu da će pobuna
skriviti njegovu smrt. Okovali su ga u lance, noge i ruke,
usporedo i nasumit. Da pokažu pristašama, koje valja
12
udobrovoljiti, i protivnicima, koje treba zastrašiti, sva
kog ga jutra oko desete ure izvode na sjeverni bedem
imotskog grada što se diže nad stravičnom dubinom
Modrog jezera.
Kroz dvije susjedne puškamice nad jezero i provaliju
proturili su dvije jelove oblice, koje su, na dijelu koji je
zaglavljen u puškarnicama, krute i debele, a pri vrhu, na
krajevima što strše nad urvinom, tanke i savitljive.
Vrljiću kroz oba rukava na habitu proture vrbov kolac s
koga je kora oguljena, pa je gladak i ravan kao da je
glačan. Dva vojnika uhvate fratra za rukave, prenesu ga
preko zida i, kad ih vrbovina zajaše poprijeko, ostave da
visi na jelovim gredama. Usporedo ili naizmjence, malo
jedan malo drugi, čakijama guraju kolac prema tankim
vrhovima jelovih oblica, koje se od polovice stanu pod
teretom svijati. Odatle vrbov kolac ne treba više gurati,
on sam polagano i sve brže klizi, pa da ga vojnici ne
zadržavaju kukama, u tren bi oka doklizio do vrha, a
odatle zajedno s Vrljićem poletio prema stijenju i vodi.
Kažu, vodi bez dna, što je svejedno.
Ne obavlja se zastrašivanje nad Modrim jezerom tako
brzo kao što su prebjezi ispričali Grabovcima. I pri
preme i predstava teku polako i traju dugo.
Najprije jedan bašlija, koji bi i među stadom bikova
mogao biti grlat glasnik, pozove narod, vjernike i nev
jernike, da se skupe na Pode i pogledaju. Tek onda kad
se dovoljno gledalaca zgrnulo, dovode na zid Vrljića,
provlače mu kolac kroz rukave i teatralno ga spuštaju na
grede. Sad im se, dok on visi na svom mjestu, tek ne
žuri. Dovikuju mu pogrde i čakijom podižu mantiju da
pod njom tobože nešto vide. Međusobno se smiju i žele
doskočicama nasmijati publiku ispod bedema.
Najuspjelija im je točka »igra čakijom«. Kad vrbo
vina prijeđe na vitki dio jela i počne sama kliziti prema
dubini, na znak »sad« otkvače kuke od kolca i dopuste
mu da klizi do samog kraja. U gledalištu nastaje tajac
koji traje sve dok ponovo, na isti onaj znak, ne zakvače
kukom kolac i Vrljića ne povuku k sebi.
13
Tako se momci šale dok se gvardijan vozika do ruba i
od ruba natrag, ukočen kao klin, ne mičući ni tijelom ni
nogama, da pomicanjem ne bi sam skrivio svoju pro
past. Njegovo lice ne vide ni oni uz njega na zidu ni oni
dolje na Podima. Prvima je okrenuo potiljak, a drugi su
od njega deleko, ali je lako pogoditi da nije užitak
gledati modru vodu ispod sebe i plavo nebo nad sobom,
kao što je bio užitak u drugim prilikama pred takvim
vidicima.
Za cijelo vrijeme zastrašivanja onaj izvikivač, s gla
som govečeta, smišlja šale poput ove:
- Ako se i jedan rajetin pobuni, ovoga ovdje što se
usro, poslat ćemo na Modro jezero da opere gaće.
— Jesi ii ti, Mat i ja, gotov s onim puškama? - upitao je
Šimun sina prvi put s prizvukom čuđenja što ih još nije
popravio.
Bližio se početak srpnja kad kroz Trilj prođe i drugi
val izbjeglica. Oni donesoše vijest da je imotski zaim, uz
jamstvo proloških knezova Kiše i Nikolića, pustio Vr-
Ijića iz tamnice, i on se, živ a teško bolestan, navezao na
otočić u Prološkom jezeru. Što se preobrnulo u zaimo-
voj glavi da je odustao od mjera opreza?
I pored prijetnje gvardijanovu životu, pod okriljem
noći narod je tovario svoju imovinu na konje i magarce i
kroz krševita bespuća, u malim grupama, da ne budu
primijećeni, odlazio u primorje. Govorili su: »Ako ta
kav zulum čini nad uglednim čovjekom, što će tek nad
nama činiti kad na nas dođe red!« A kad se odljev
stanovništva, tih i skriven, kao kad iz mijeha curi vino
kroz rupu koju ne možeš pronaći, kad se bježanija
primijetila, opet se sastadoše na vijeće zaim i bašlije da
odluče što im je činiti. Kao što se to obično događa
tiranima, ugoneći strah drugima u kičmu, sami su do srži
bili ustrašeni, pa im se ona toliko hvaljena mjera opreza
sada ukaza kao obična glupost. Rekoše, vidi kako se
nismo sjetili: ostavimo ih na miru da bi ostali mirni. Ali,
ni ovakva odluka jer joj je izvor oprez, a ne čovjeko
ljublje i snošljivost, nije daleko od budalaštine. Jer, na
miru i miran ne može živjeti onaj koji je visio na
14
gredama iznad jezera sve dok u njegovoj blizini gospo
dari onaj isti što ga je već jednom na gredama mučio.
- Mati ja - rekao je tada Šimun sinu - ostavi sve
poslove i dovrši puške. Nije ni taj Vrljić najveća budala
pod suncem pa da zaimu dopusti da ga još jednom voza
po gredama.
3
Matija je, s puškama povijenim u ono isto suro sukno,
put Prološca krenuo u osvit dana dvadeset i trećeg
srpnja, a oko ure poslije podne u Trilj je stigao glasnik iz
Sinja i javio da je jutros rano turski vojvoda i bosanski
begler-beg Šeik Mehmed-paša krenuo iz Livna sa šezde
set tisuća vojnika, pa prethodnice njegove sile treba u
Hanu očekivati o podne, a čitava će mu ordija konako-
vati u Cetini. Još danas će paša, jer njegova vojska nema
komore, pojedine odjele otposlati u četovanje, da robe
ljude i plijene hranu za stoku i za sebe.
- Zato, narode - vikao je glasnik - nosi sve što imaš,
skrivaj sve što ne možeš ponijeti, pa šuma ti mati, brda
se hvati. I zapamtite, kućna vrata ostavite za sobom
širom otvorena, neka na njih slobodno ulazi i pljačkaš i
bjegunac. Ostavite li ih otvorena, možda ćete ih, kad se
vratite, naći čitava. A zaključate li ih, jamčim vam da
ćete ih naći razlupana.
Čuvši što se jutros događalo u Prologu, Šimun se
objema šakama uhvatio za glavu. Sigurni znaci glavobo
lje koja se redovito javljala kao posljedica nepromišlje
nog koraka. S bunara je donio vedricu punu vode i
najednom je izlio na užareni tiganj. Vatra je zacvrčala,
para je ovila kovaču glavu, a pepeo je letio kovačnicom
kao da je usred ljeta snijeg s Kamešnice počeo provija-
vati kroz staru ploču. Kad je pred večer napustio kuću,
više ostavljajući za sobom nego što je nosio uza se, glave
ovijene crvenom maramom da mu se od bubanj a bo
lova, koji tuku kao čekići o prazan nakovanj, ne bi
raspala lubanja, rekao je:
15
- Samo da je Mati ja s nama!
A Matija je te večeri, prema dogovoru s ocem, zano
ćio ispod Biorine u zaseoku Kutleša, gdje mu je bila
udana teta Lucija, očeva stričevka. Do jutra, kad se on
rastajao s tetom, vijest nije stigla pod Biorinu. Kad se
ondje za upad čulo, Matija je bio u Lovreću; a kad je u
Lovreć vijest donio neki prosjak, Matija je prolazio kroz
zaselak Bekavci i spuštao se prema Prološkom jezeru.
Nije htio silaziti na obalu gdje se u šašu, vrbovini i
johi vidjelo malo pristanište od suhozida. Zaustavio se u
pola strane na jednoj izbočini, otkuda se lijepo vidjelo
cijelo jezero i otočić na njemu, otkuda će lakše dozvati
one prijeko, jer ga mogu čuti i vidjeti gdje god bili. Dok
x« w „~ -------- : x u,, —i—:„
upuiL v-cimae pu iijc-ga, i uua tauiat uuuc piuviu uu
pristaništa u šašu, on će se polagano spustiti do vode.
Bila su »popasna doba«, onaj dio ljetnog otpodneva
kad se sunce spusti zapadu, kad zapuše smorac i kad
ovce, koje su preko dana u sjenicama dahtale od vru
ćine, izlaze na pašu. Nije bilo velikih stada ni čobana,
samo se čulo zvonce u jednoj udolini poviše pristaništa
od čijeg se stada ne vidi ni jedno runo, ali će biti da je
malobrojno kad je pred njim tako mala klepka. Ipak, i
to jedno zvonce bilo mu je dovoljno, prije nego što će
oko usta saviti dlanove i pozvati fratre, da ga uvjeri kako
je mir oko njega prirodan i bezazlen.
Otočić na Prološkom jezeru, gdje je smješten samo
stan, nastao je na mulju koji se za niskih vodostaja, kad
Suvaja, koja jezero napaja, uskrati vodu, pojavljivao
mnogo prije nižih dijelova jezerskog dna, od kojega se
oni najniži ne bi pokazali ni u vrijeme najvećih suša.
Tada, u ljetnim mjesecima, sprud od gnjileži i gline
frđtri su pomalo, s godine na godinu, optočili jakim
zidom i u šupljinu, kao u neku veliku rupu, nasuli zemlju
sve dok sprud nije postao toliko visok da ga voda nije
plavila ni za najvećih poplava, niti su ga na sjevernom
vjetru spirali valovi. Uza sav trud nekoliko pokoljenja
da se napravi tvrdo tlo zaštićeno vodom, to je naplavina
bila i naplavina ostala. Samo koja gudina nebrige i već bi
se zaštitni zidovi urušavali a valovi danonoćno, na ma
16
lom i velikom vjetru, podlokavali obalu i vraćali zemlju
u dubinu, otkuda je u danima gradnje i iznesena. Taj
komadić zemlje na vodi nije u središtu imao čvrstu
stijenu kao što je Visovac ima. On je od mulja podignut
na mulju. I kao što na mulju čudom stoji, isto tako
kojim čudom može i potonuti u mulj.
Zato na njemu nije ništa od kamena građeno osim
crkvice, a i njoj su zidovi tanki a krov od šimle. Uz nju,
koja je tek odskora obnovljena jer je otok u prošlom
ratu više od dvadeset godina bio pust, podignuta je
dugačka prizemnica čiji su zidovi od duplog pletera,
između koga je nabijena ilovača, a krov od ševara koji
izobilno raste na blatnjavim obalama jezera. Kuča ima
šest vrata, sve jedna kraj drugih, i šest ćelija u koje se
kroz ta vrata ulazi izvana. Nisu vrata iz vrta jedini
pokazatelj raskoši i udobnosti ove nastambe, ima ih još.
Ako je dasaka i bilo da se začepe prozori i izlazi,
naprave stolovi, klecala i klupice, nije ih bilo za podove i
tavan, pa je pod nabijen glinom koja je, da ne puca,
pomiješana sa slamom, a kreveti su na rašljatu kolju,
visoki, viši od čovjeka. Onaj koji na njima leži okrenut
nauznak i otvorenih očiju, može biti sretan u vrijeme
velikih kiša što je visoko ponad zemlje i što mu se vlaga
neće uvući u križa, sretan što je ispod krova od slame,
koji, doduše, vlaži, ali ne prokišnjava.
Nasuprot uboštvu građevina, otočić je nosio raskošno
raslinje: nekoliko mladih jablanova koji još nisu uspjeli
porasti nebu pod oblake i mimo sve bujne grmove
smokava i loza. Čokoti su u dva reda optočili otok. Po
sredini na kojoj nema građevina, nanizani su redovi, a
oko crkve i stoj ne kuće mladice im se s raskošnim lišćem
dižu na kolje i nadomještaju hodnike, trijemove i lođe.
Štaviše, loza brajda koja je neobuzdano rasla i obilno
rađala, jer joj nije manjkalo ni zemlje ni vlage, puzla je
po krovovima, po krovu od ploča na crkvi i krovu od
ševara na samostanu, pa je i dio gdje su se dizale
građevine i dio gdje su bili vrtovi - čitav otok - naliko
vao na vinograd u čijoj su sredini težačke kolibe.
Mati ja je, koliko mu je grlo dopuštalo, otegnuto,
2 Duše robova 17
kako se već doziva preko vode, onima na otoku u
hladovini rekao tko je i otkuda dolazi, da im donosi
»njihove stvari« i da pošalju čamac po njega.
Uplašene njegovim glasom, zakliktaše ptice po ševaru
i podigoše se nad jezero, odasvud, samo se od pristaništa
ne oglasi nijedna, kao da tamo gdje ljudi često zalaze
one ne love račiće i ne viju gnijezda. Ako je itko živ pod
tim krošnjatim lozama, kod ovolike ptičje graje, da
Matijina glasa i nije bilo, morao se trgnuti i upitati što se
dogodilo kad ptice umah polijeću i toliko klikću u
visinama. Ako taj samo površan pogled baci po brini,
morat će na kuku vidjeti momka. Zaludu, nitko mu se
ne odazva. niti se na otočiću primjećivalo kakvo kreta
nje.
Nakon duže stanke on se ponove izdera, ali glasnije, i
ptice, koje su se bile stišale od prethodnog uzbuđenja,
sunuše u zrak kao da je top opalio. Pa opet ništa!
Zadugo. Onda se nešto pomače ispod jedne loze uz
obalu otoka. Pliesnulo ie po vodi kao da ptica u letu
dotiče površinu, a ispod lišća se ukaza crni pramac.
Uskoro je isplovila čitava lađica. U njenu središtu
uspravio se fratar i, sad s jednog sad s drugog boka,
zahvaća vodu veslom sličnom lopati za vijanje žita,
usmjeravajući čamac ravno na pristanište.
Toga dana smorac, otpodnevni zapadni vjetar, zbog
velike sparine gotovo je izostao, pa je plava voda jezera,
što je dobrano osekalo jer je Suvajin dotok prekinut a
isparenja su velika, mirovala kao ulje, i crni je čamac
sjekao čisti plavac podižući za sobom valove koji bi se,
kad skliznu uz bokove i odvoje od krme, lepezasto širili
ne gubeći nikad spoj sa čamcem. Svaki za sebe, valovi su
nalikovali na čapljino pero, a svi zajedno na raširenu
lepezu koja i crtežom na sebi i oblikom pera oponaša
rep neke raskošne ptice sitna tijela. Dosljedno toj ptici,
ni lađica zvana trupac nije više bila neugledno plovilo
već tijelo crne ptice s bogatim repom, u čijem pjenuša
vom perju, kao živi ognji, iskre sve dugine boje... I ta
lijepa ptica iz bajke ide pravo prema njemu. Bože, što li
18
će mu donijeti? Sanjajući što mu ptica nosi, zaboravio je
ustati s kamena i krenuti joj u susret dolje, u pristanište.
Zbog tog zanosa ljepotom ptica mu je lepezasta repa
zbilja donijela velik dar, najveći u životu, onaj što
omogućava da kao starci pričamo unucima o sretnim
slučajnostima koje se događaju jednom i nikad više.
- O fra Ante! Bježi! Na pristaništu te čekaju zaptije
imotskog zaima - povikao je netko iz uvale, gdje se čulo
zvonce i gdje su, vjerojatno, ispod grmlja pasle ovce.
Sudeći po glasu, vikao je dječak u dobi mutiranja jer mu
je glas bio hrapav, čas jedar čas piskutljiv.
Lađaru nije trebalo javiti što hoće oni u zasjedi -
čamac da se prebace na otok. Dok su iz šipražja na
čistinu pristaništa iskakali oboružani ljudi, on s nekoliko
snažnih zaveslaja s desne strane bliže krmi okrenu tru-
pac prema samostanu i lijepa Matijina ptica polomi
vlastiti rep. S još desetak dopunskih zaveslaja s lijevog,
pa s desnog boka dade trupcu dovoljno zaleta da plovi i
bez vesala, a sam legne po dnu lađe jer su s obale na
njega bile uperene puške. Da progoniteljima pokaže
kako će se braniti, preko krme isturi dugu puščanu cijev.
Jedan od gonilaca izmetnu pušku i pade po zemlji.
Lađar mu uzvrati. A ptice sa svih strana, one što su već
bile u letu i one što ih pucnji podigoše, zagraktaše i
zacijukaše, svaka svojim glasom i svojim strahom.
Kad je čamac otplovio sam dalje od puškometa, fra
Ante se diže i prihvati vesla. Oni s obale još tri puške
isprašiše na njega. Vidjelo se kako sačma pršti po vodi,
nekoliko metara iza krme, upravo po novom paunovu
repu, iskrištu kapljica i svjetla.
Još dok se lađar okretao, a progonitelji iskakali iz
zaklona, dva se vojnika odvojiše od zasjede i potrčaše
prema udolini otkuda se čulo zvonce i otkuda je fratru
došao glas upozorenja. Tamo je u krošnji velikog hrasta
pucketalo suho granje, ali se od lišća nije vidjelo tko ga
lomi. Uslijedi nekoliko vojničkih povika, »eno ga«,
»drži odonud«, »nećeš uteći«, potom kotrljanje kame
nja niza stranu i dahtanje ljudi u trku, i naposljetku
očajni krici onog istog glasa što se oglasio kad se čamac
2* 19
otisnuo od otočića. Posljednji krik bio je hropac i krk-
ljanje.
Čamac je umaknuo, ptice su se smirivale i počele
padati po vodi i obali, a jedan od zasjedača prišao je
smreki, koja je rasla na travnatu sprudu tik do vode, i
počeo joj sjeći grane jataganom. Sjekao je sve dok od
grma ne ostade samo goli kolac. A kako je dvije nasu
protne strane posrijedi ostavio neposječene, kolac po
stade križ izrastao iz zemlje.
Na taj smrekov križ, mrtva i obljevena krvlju, raspeše
čobanina vežući mu ruke, vrat i noge dugim hvojama
divoloze.
Onaj isti vojnik što je kresao smreku, valjda starje
šina, pa će biti da je sam i smislio tu prijetnju s raspetim,
iziđe na kameno mulo i viknu preko vode:
- Ej, vi tamo! Pogledajte kakav smo mu muštuluk
dali! Mi glasonošu takvih vijesti penjemo na .Tudino
drvo.
Smreku, to nedužno stablo, ponegdje jedino zelenje
na hrvatskoj zemlji, otkako se na njemu objesio Isusov
otpadnik Juda iz Karijeta, zovu drvetom izdajica i, kad
ih kažnjavaju, njime ih kažnjavaju, pa smrekovina služi
kao kolac, vješala ili držak koplja. Koliki su na njoj
umrli kao izdajice a da izdajice nisu bili; a kolike su
izdajice smreku koristile da ubijaju vjerne i odane!
5
Iz Trilja je krenuo Cetini nizvodno, kanjonom i klisu
rom, po usku putu za tovame životinje, uvjeren da na
ove strane Mehmed-paša neće slati u četovanje svoje
jedinice dok ne razori Sinj. U Čaporicama, iz kojih su
žene, djeca, starci i stada pobjegli u planine, našao je
nekoliko muškaraca kako, s jednom nogom u bijegu,
čuvaju kuće i straže putove. Nahranili su ga, i s njima je
prenoćio. Za oca mu nisu znali ništa reći, ali su mu
kazali da prijeđe na desnu obalu Cetine i ode u Bisko.
Čuli su da se tamo skuplja vojska za pomoć opsjednutoj
posadi Sinja, pa kako uza se nosi dvije puške, mogao bi
se i sam priključiti četama ili dati puške na zajam
ljudima koje dobro poznaje.
Za hlada, prije nego će ugrijati, prešao je rijeku
gazeći vodu na ustavima iznad mlina. Dok je pojeo ono
prijesna kruha što mu ga u Čaporicama dadoše za
popudbinu, i napio se vode iz lokve pune žaba, već je
bio u Bisku. Tu mu, na pitanje gdje se vije barjak i
skuplja vojska, odgovoriše, eno, u Ercegovcima kod
crkve svetog Ilije, na ledini zvanoj Mandekuša. Tamo je
bunar pun vode i hladovina ispod hrastova što rastu
pokraj groblja.
Idući preko polja i neplodnih čistina, na kojima ne
raste ništa granatije od čička, pod najvišim je hrastom
ugledao bijeli šator na čijem se vrhu vio snježni barjak
sa crvenim križem u sredini. Oko njega bijaše još neko
liko šatora, skromnih i sasvim neuglednih, bez šara i
ukrasa, od običnog voštanog platna, zelene boje kakvu
25
ima sparušena trava po Mandekuši, pa su se jedva
primjećivali.
Čim ga je spazio, stražar se odvojio od ruba logora i
presreo ga daleko ispred svih šatora. Upita ga tko je i što
hoće. Matija, kao što je običavao, započe priču iz po
četka, kako je Vrljić donio stare puške i kako ih je on
popravljao, ali nije dospio ni do puta u Proložac kad ga
stražar presiječe drskim smijehom u lice, kao da želi
reći: prestani blejati! Potapšao ga je zaštitnički po ra
menu i kazao:
- Dobro, sutra ćeš mi pričati sve tamo otkako te je
ćaća napravio do danas, a sada mi samo reci hoćeš li
stupiti u četu ili nećeš.
Pa, mrsio je Matija, on bi i ne bi u četu. Ne zna čija je
to četa, kakvi su ljudi u njoj, tko joj je vođa. Morao bi i
oca pitati da Ii mu dopušta. Uz to, što nije nevažno, on
zna puške popravljati, zna kovati i koričiti jatagane,
srebrom i limom okivati velike i male puške, ali nije
siguran da zna brzo nabijati i dobro nišaniti. Što se
i o -I 1 /rvniri tioo pinmron iza zlo ni o n nm i ni c lzrmio rio
ouuijw i ivcviij a lice, oigui un j v./ uu ui o nv/gu i u o ivv/nju
28
doguran ili je svojevoljno došao. Pribran i u ovakvim
prilikama, on je znao razlučiti svoju volju od nasilja
čudnog pratioca, za koga je mislio da je malo šenuo
pameću i više ga sažaljevao nego što se na njega ljutio.
- Ma kakav ti je on ujak, budalo!
Matija se sjeti svoga učitelja Ivana Posilovića, koji bi
uvečer, poslije rada i samo preko zime, skupljao bistrije
momke, buduće domaćine, i učio ih čitati i pisati bosan
čicom, nešto malo vjeronauka, mnogo više uljudbe i
poljodjelstva. Uz ostalo, govorio je i o oslovljavanju
svećenika. Istina je, govorio je on, da u Bosni nije
zazomo svećenika zvati ujače, pa kako smo i mi iz
Rame, u tom nazivu ne nalazimo ništa čudno, ali stra
nom uhu, koje za takvo oslovljavanje nije čulo, ono se
doima neuko i divlje. Zato »ujače« treba zamijeniti s
»duhovni oče«.
- Od svoje volje, oče! - ispravi se Matija misleći da
je sada sve u redu.
- Nu sad, oče! - zlurado će pratilac i bezvoljno
prevede: - Ma, mormoro: di propria volonta. Costui
forse nemeno sa qual’e la su a e quale volonta altrui.1
- Sa lui piu di cio che tu pensi. Figlio, bacio questa
croce e nell’ animo giura la fedelta. Felice ti sia ii
combattere! Ed ora potete andare!2
Matija je ispod šatora izišao zbunjen. Ako već priseže
na vojničku vjernost, prisegu je htio da dade kao čovjek
prisebna duha, koji točno zna što čini; i da je dade
odgovornim ljudima koji će je ozbiljno prihvatiti.
Ovako, na brzinu, kao da sve izgori, dao je najveći
zavjet koji je dosad ikomu dao, i kojega se, bez obzira
na pratiočevo ponašanje (ludu se čovjeku svaka ne
uzima ozbiljno), namjerava strogo pridržavati.
29
6
1 Dalje od mene!
30
ćudno čeljade slično punom mjesecu. Prepoznao bi ga i
još po koječemu, recimo po glasu koji sliči govoru
čovjeka komu je nešto upalo u grlo i čas mu zatvara
prolaz a čas ga otvara, pa se čini da čovjek muca.
Prepoznao bi ga... ali prepoznavanje nije više po
trebno: pred njim je Joško Ozidžija iz Turjaka.
Josip zvani Josina. Nikada nikoga nije ukorio što ga je
tako zovnuo, ali se po njegovu držanju vidjelo da taj
nadimak, uobičajen za Josipe krupna tijela i duboka
glasa, zbog nečega nije volio. Tko bi ga zvao krsnim
imenom, imao je njegovu naklonost, a tko ga je zvao
Joško, njegovo prijateljstvo. Zato ga prijatelji i nisu
drukčije zvali. I Josip i Josina i Joško, sve je to od istoga
i svršava na isto, pa ipak zaludu, on je volio Joško. A
zašto gorostas promukla glasa i klimavih kretnji, trom u
mišljenju, dobroćudan u duši, voli baš to ime, nije teško
pogoditi: malokad je čovjek zadovoljan svojim rastom i
vanjštinom - kepeci bi htjeli da budu ljudine, a gorostasi
da spadnu na srednjake.
Grabovcima je kuća Ozidžija bila rod otkako pamti
Matijin otac i njegova oca otac. Postanje toga krvnog
srodstva i jednima je i drugima mutno. Navodno se
jedna Grabovčeva bila udala za jednog Ozidžiju, ali ni
to ne stoji na čvrstim nogama. Jedna se udala, ali iz
kojeg roda u koji, trebalo bi vidjeti u knjigama vjenča
nja samostana u Šćitu, koje su izgorjele kao što gori
čitava naša prošlost. Zato jedni tvrde da je nevjesta bila
iz Ozidžija a drugi iz Grabovaca, dok se i jedni i drugi
slažu, otkuda god da jest, rod su. Istina, po tankoj krvi,
ali kad ljudi žele njegovati srodstvo, tko da im to
zabrani!
Ozidžije su bile težaci, radišni, uporni i siti, ali se dalje
od toga nisu micali, iako su imali želju da budu netko i
nešto. Grabovci su s koljena na koljeno poljodjelci i
kovači, družili su se s mnogo svijeta, poznavali sve
viđenije ljude i oduvijek važili kao netko iznad ostalih, i
imućniji i pošteniji i plemenitiji. Ozidžijama je bila čast
imati takve rođake, a Grabovci su željeli što više vatre
nih obožavatelja, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog
31
svojih mušterija, jer imati jednog Ozidžiju uza se, zna
čilo je imati pola Turjaka.
- E, što mi je drago da si došao! Bio si nam potreban
kao sol kruhu - rekao je Ozidžija.
Predstavio mu je svoje drugove, koji su im se u
međuvremenu približili: Juriša Leovac iz Cvrljeva, Mate
Bukiša iz Cere i Lovro Šentija, drvodjelja iz Bmaza.
- Je li - upitao ga je Ozidžija - što ovi Splićani stalno
gledaju u te? - Tri pratiočeva prijatelja zaista su kružila
oko njih i tražila nešto pogledom na Matiji. Ovaj, kao
kad nam tko u čudu gleda u lice pa rukom prelazimo
preko usta i nosa, učini sličnu kretnju, a potom pogleda
na dlan, da vidi nije li štogod na njemu ostalo. Ostala je
crna mrlja od crnila, koje se na vrhu nosa našio onoga
trenutka kad ga je pratilac onako iznebuha bacio na
koljena, a on se dočekao rukama, izbjegavši da bradom
udari o stol, ali ne izbjegavši da mu nos dotakne ispisan
list papira na kojemu se prah i crnilo nisu još bili osušili.
- Taj je nosom udario pečat na pismo papi - reče
Mnrosini Ostala se dvojica nasmijaše i odoše.
- Rođače, da oni tebi nisu učinili štogod nažao? Ako
jesu, samo reci pa da ih sredim. Svaku ću im koščicu
opipati.
- Ne - rekao je Matija - zasad ne treba.
7
Matijin pratilac Zuanne Gliubauaz zvan Grimani, od
prvog dana utemeljenja logora s donje strane dicmanj-
skog polja na livadi Mandekuši, bio je, ne računajući
dva časnika i nadbiskupa, najpoznatija tamošnja ličnost
kao šef splitske trojke koja je povazdan vodila brigu da
jedne prikaže budalama a druge zabavi.
Ima mnogo vrsta siledžija, onih što u njima i slijepac
silu vidi i onih za čije je otkriće potreban ne samo očiji
vid nego i malo pronicavosti. Međutim, rjeđi su ljudi
koji će i ponašanje jednog zabavljača proglasiti .nasi
ljem. Obično se misli: od šale glava ne boli. Možda i ne
boli svakoga, ali ima šala od kojih glave pucaju.
32
Naoko je Gliubauaz imao sve što mu je trebalo:
trojka ga je priznavala za svog vođu; u logoru je bio
jedini koga bi već prvog dana logorovanja svi upoznali;
u očima starješina vrijedio je za boljeg od ostalih. Pa
ipak je bio nezadovoljan: mrzio je sve oko sebe, pretpo
stavljene i sebi ravne, one koji su mu podilazili i one koji
su mu se suprotstavljali. Da bi prikrio bezrazložnu
mržnju, smišljao je sve smionije šale koje su zbog
drskosti davno prestale biti šale, a zbog mržnje koja ga
je držala u stalnoj napetosti, dovodile su ga u sukob,
gdje će tikve pucati. Svakomu drugom to bi se već
dogodilo. Njemu nije, jer je stopu po stopu osvajao
pravo da svakoga nekažnjeno napastuje.
Da bi to postigao, imao je svoju strategiju i svoje
trikove kao što ih ima svaki napasnik. U tom zanatu niti
je u Splitu bio prvi niti će biti posljednji, štoviše, sav mu
je repertoar iz sredine od koje potječe, koja ima i
vještijih tumača od Grimanija. Ako to štogod znači, a
bit će da znači, ne radi se o misliocu koji će sijevnuti i
utrnuti se, radi se o virtuozu starih melodija koje traju i
poslije njega, kao što su trajale i prije nego ih je on
svirao.
Prvih je nekoliko dana Zuanne Gliubauaz promatrao
nove ljude i među njima birao prikladne za svoju prvu
sprdnju, još nesiguran, u strahu da ne nabasa na opora
čovjeka pa da ga ovaj ne ošamari, čime bi zapečatio
svoju sudbinu. Momcima se približavao oprezno, tobože
im se povjeravao i tražio da mu se povjere, a jedno je
oko držao na svojim drugovima, koji su se unaprijed
smijali onomu što će im prirediti veliki meštar.
Izvježbanim njuhom nanjušio je da je Jakica Šimleša
iz Bajagića za početak bolji od ikoga, neobično pričljiv,
jedan od onih ljudi kojima je jezik mnogo brži od
pameti. Kako mu je pamet kasnila nekoliko sati, koji
dan, a često ne bi ni stigla, Gliubauaz ga je lako navlačio
na tanak led, pa kad bi svom težinom ljosnuo na leđa,
dosita se smijao njegovoj težnji da bude viđen i cijenjen,
mudar i upućen. Na Šimleši je Gliubauaz stjecao glas
nenadmašivog zajebanta bez ikakve opasnosti, jer je taj
3 Duše robova 33
momak, i ne dosjećajući se da ima šake, mislio da se
riječima može obraniti, a budući da mu je pamet izosta
jala, u svoju se govorljivost zapetljavao kao mače u
pređu.
Taman kad su svi, osim Zuannovih pajdaša, povjero
vali da je Šimleša kriv što ispada budala a da je njegov
izrugivač samo nedužan šaljivdžija, Gliubauaz je prona
šao Dukića iz Košuta, do jučer pristojna i pristala
momka, za koga je odnekuda doznao da noću pušta
poda se, a i da mu se obdan u gaćama katkad dogodi
takva nezgoda. Ne mareći je li to posljedica straha,
prehlade ili mana preostala iz djetinjstva, Zuanne ga je
uzeo na zub i momak je u nekoliko dana izgubio pamet.
Kad bi Gliubauaz i nie.povi
J O dru poviC7
nrolazili
JT noredr
momka iz Košuta, začepili bi nos, pitali ga gdje je tu
vrčina kad tako smrdi, i savjetovali mu da onu stvar
zaveže uzicom kao otvor na vinskom mijehu, ako misli s
njima spavati u crkvenoj kući pokraj groblja. U dva se
navrata pokušao usprotiviti, ali je uspio samo da se
razljuti i još više izbezumi. Zatim se obrati za pomoć
nekim znancima, ali mu je oni uskratiše, držeći da
mokrenje poda se zaslužuje grdnju. Osami se, i dok bi
ga Zuanne napadao, on bi spas nalazio u šutnji.
Ni Dukićev slučaj nije nikoga u četi posebice uzbudio,
ali kad je Gliubauaz i među starim vojnicima i među
pridošlicama nastavio pronalaziti sve nove i nove bu
dale, ovoga zbog urođene mane, onoga zbog nekog
postupka, u momke se počeo uvlačiti strah da Gliubauaz
i na njima ne zapazi nešto vrijedno sprdnje, da i oni
jednog dana od nemoćnog bijesa ne propišaju krv. Jedni
su od njega bježali, a drugi su trčali za njim, smijali se
njegovim šalama, hvalili ga i darivali. Tako je, od tre
nutka kad se u četu uvukao strah od poniženja i podije
lio je na ulizice i plašljivce, Gliubauaz, zajedno sa svoja
tri pratioca s kojima je sve počeo i bez kojih ne bi bio
ništa postigao, postao gospodar duša i zavladao logo
rom. Drugarstvo se nije moglo razviti, jer je svatko
zazirao da nešto ozbiljno pred nekim kaže, bojeći se da
će izvaliti glupost, pa će taj ili tko drugi dojaviti Gliu-
34
bauazu, a ovaj će ga za tu izreku, kao prase za rep,
potezati po logoru i svrstati u hrpu budala, kojih je već
čitav vod, s kojima se ne izruguju samo Gliubauaz i
njegove tri sjenke nego i svi oni koji su mu iz straha
pristali biti sjenke. Zavladao je strah od iskrenosti,
povjerenja i ozbiljnosti, zavladala je lažna veselost,
sprdnja i podbadanje puno dvosmislenosti. Najgore je
što se ispod zajebancije, kako je stanje duhova volio
nazivati Gliubauaz, krila mržnja i namjera da se stra
hom od poniženja zavlada ljudima.
Oni su se na Mandekuši pripremali da jednog dana,
kad budu spremni, upadnu u Sinjsko polje, napadnu
zasjedače s leđa i pomognu opsjednutoj posadi u gradu,
ali ni svrha njihova dolaska pod barjak križa nije ostala
pošteđena Gliubauazovih šala. Dapače, nju je s poseb
nim zadovoljstvom rušio. Šegačeći se, on je davao na
znanje da se tu ne radi ni o kakvoj pomoći opsjednutom
gradu, da će se grad obraniti ako se sam obrani, da se tu
radi o nečemu drugom, a o čemu - tada bi kažiprstom
pritisnuo sljepoočnicu pokazujući gdje se skriva odgo
vor, ali on nije lud da bisere sipa pred svinje. Rekao bi:
- Vrag je politika.
Iako mu nikada nisu mogli pogoditi kad misli ono što
govori, a kad govori ono što će poslije tvrditi da je
mislio, ovdje nije dopuštao nedoumice. Svi su morali
znati da on ne zapaža samo smiješnu stranu ljudi, da nije
samo zabavljač već i mudar čovjek, da je on, poslužimo
se njegovim omiljenim izrazom, »kurbin sin« veći od
svih kurvinih sinova. U njega je ključ za misterij što se
rađa na Mandekuši pokraj bijelog šatora iz koga pisma
lete u svijet, a tko tim misterijem vlada, tko vidi što
donosi sutrašnji dan, pa još ako ga se zbog nečega boje,
taj može reći da je gospodar nad ljudima.
Tako je to išlo sve do trenutka kad je Joško Ozidžija
pred mnogima rekao da se ne bi smjelo dopustiti onoj
četvorici »kurbinih sinova«, osobito »kurbinu sinu nad
kurbinim sinovima«, da ih vodaju za nos i pretvaraju u
budale.
Našlo se doušnika koji Gliubauazu javiše Ozidžijinu
pobunu, a ovaj, prijek na one koji mu osporavaju
prevlast, odmah poduze mjere da skrši protivnika. Pro
matrao je Ozidžiju netremice, napadno, pred svjedo
cima mjerio ga od glave do pete, kružeći oko njega da ga
razgleda sa svih strana, i uporno šutio očekujući da će
iznervirana žrtva viknuti: »Sto me gledaš?« A kako mu
ništa nije kazao, Gliubauaz će ga mrtav hladan upitati:
»Zar se u tebe ne smije ni gledati?« Kad razljućeni
Ozidžija kaže da ne smije, Gliubauaz će mu reći: »E,
onda ti nema drugo nego da bježiš ispred mene, jer ja
nisam naučio hodati zatvorenih očiju.« Bit će dovoljno
da se Ozidžija udalji samo desetak koraka, pa da ga
Gliubauaz isprati pogledom i zviždukom, kao što bik
pobjednik ispraćuje poraženog rikom i raskrečenih
nogu nasred borilišta. Ali se Ozidžija ne pomače, izdrža
i zurenje i kruženje puna tri dana, bez riječi, kao da i ne
zapaža što Gliubauaz radi.
Naredni je udar išao ravno u Ozidžijinu glavu, sličnu
pisanoj pogači, kad je s još dva vojnika krenuo s kolima
u susjedno selo da donese sijeno.
- Ne bih ja u tim kolima išao da sam lud - rekao je
Gliubauaz. - Izgubit ćete glavu.
- Što nam se može dogoditi? - reče jedan vojnik na
sjedalu do Ozidžije.
- Ako se taj što do tebe sjedi nadnese glavom na
jednu stranu kola, kolika mu je glava, prevagnut će kola
i svi ćete se naći u grabi.
- Slušaj, kurvin sine - reče mu Ozidžija - čuvaj se da
pri ispadanju iz kola tebe ne poklopim. - A što ga već
toga puta nije poklopio, zaslužni su konji koji su potrčali
i bez biča kad su oko sebe začuli prasak smijeha.
Gliubauaz je mislio da je Ozidžija načet. Sad treba
izbacivati šalu za šalom, oprezno i postupno, da ga ne bi
razjario preko mjere i da bude vremena za prepričava-
nje svake šale. Smijeh i priče dotući će tog buntovnog
bika, lizat će on sol Gliubauazu s dlana.
Dok je četa sjedila na ledini ispod hrastova i ručavala
leću s bobom, dotrčao je Gliubauaz i stao ispred svih,
kao da donosi bogzna kako važnu vijest. U tišini, kakva
36
vlada dok su ljudi zauzeti jelom, govorio je polagano,
gotovo šaptom:
- Svakom je poznato da će nam se u životu ispuniti
ono što nam je sudbina odredila na dan rođenja. Ako si
rođen kao prosjak, a u sudbini ti piše da ćeš biti kralj ili
dužd, onda ćeš to jednog dana i biti. Ako je takvo nešto
ispisano na listu sudbine bilo koga od nas ovdje, jednom
ćemo biti i kraljevi i duždevi, samo jedan to ne može
postati, makar mu sudbina dosudila da bude vladar.
- Koji je to? - upita ga Morosini, jedan od trojice
Gliubauazovih pratilaca koji su mu bili pomoćnici u
ovakvim prilikama.
- Ozidžija iz Turjaka - reče on dubokim glasom iz
trbuha, da njime dočara tjelesni obujam čovjeka koji
nosi to ime.
- A zašto baš on? - opet će Morosini.
- Ima veliku glavu koja ne bi mogla stati na novac,
pa bi država propala bez svog novca pod tako glavatim
kraljem.
Dok su ulizice praskale u smijeh a pokorni se smiju-
ljili, Ozidžija je odložio na zemlju drvenu zdjelu s lećom
i pošao prema Gliubauzu. Ovaj od srama nije mogao
pobjeći, pa ga pričeka gdje se zatekao. Samo jednom
rukom Ozidžija mu je stegnuo obje, noge mu ukliještio
među svoja koljena, onako kao što otac radi s neposluš
nim deranom, i slobodnom ga rukom uhvatio za jedno
uho. Istežući ga koliko se dalo da ne prsne koža, rekao
je i njegovu vlasniku i ostalima:
- Ako oni tebi dopuštaju da ih magarčiš, ti njih samo
magarči. Ja ti to ne dopuštam. Zasad će na ovomu
svršiti, a pokušaš li još jednom, neće biti potezanja za
ušesa, nego... - i Ozidžija ga odgurne od sebe, izvadi
jatagan iz pašnjače i goli rt prinese Gliubauazovim
očima - ovo.
Gliubauaz je i sam imao bodež za pašom, ali kao da je
zaboravio da ga ima. U paničnom strahu ispred jataga-
nova rta, koji ga je, iako je glavu micao tamo - amo,
stalno ciljao među oči, iznerviran smijehom u kojemu
prvi put ne raste već sagorijeva njegova moć, odstupao
37
je natraške spotičući se o busenje divlje djeteline, o
hrastove suharke i o noge vojnika koji su bili posjedali
po Mandekuši.
Momci su prvi put gledali Gliubauaza u novom
svjetlu. Njegovo savitljivo tijelo, na komu nije bilo ni
grama suvišna sala, tijelo što bi se ustremljivalo na žrtvu
kao lasičino kad se zalijeće na neopreznu pticu, pretvo
rilo se sad u tijelo strašljivca koji se ugiba i bježi pred
udarcima, jer ni jednog nije kadar podnijeti i pretrpjeti.
Njegove neobično razroke oči, razroke ne samo stoga
što jedno gleda pravo a drugo u stranu, nego i zato što je
prvo plavo a drugo pepeljasto, oči koje su različitom
bojom i pogledom tjerale u nedoumicu prokazujući da
njihov vlasnik jedno kaže a drugo smjera, te su oči
najednom ostale i bez oštrine i bez tajanstvenosti, iska
zujući i bojom i razrokošću samo jedno: sjenku straha
koja je ispila sve živo, svu onu razvikanu bezbrižnost,
nadutost i lakoću. Na dnu zjenica, kao kad se rječna
voda povuče ostavljajući za sobom kamenit plićak, ne
dirnuta se bjeiasala gola mržnja, onaj greben na kojemu
su dotad nastajala u dubini i izbijala na površinu sva
pjenušanja i sve šarene laže.
Gliubauaz je otišao prema nadbiskupovu šatoru, on
će se žaliti. Usput se okrenuo i mlohavo zaprijetio
rukom. On pod šator, a Ozidžija do svoje zdjele leće,
sjede na ledinu i zagrabi žlicom. Netko mu je prišao s
leđa.
- Više ne možeš biti sam.
Kazao je to Mate Bukiša iz Cere, neobično pristao
mladić, koji je tiho govorio ali su ga uvijek svi čuli.
Nitko nije očekivao da će on prvi stati uz Ozidžiju kad
dođe da se nožima brane od napada »kurbinih sinova«.
Za njim se javio Juriša Leovac iz Cvrljeva, dječak živa
duha, odličan pjevač gange, koga je Gliubauaz zbog
pjevanja nazvao Revalo, a zbog slaganja deseteraca
Prdekalo, kazujući tim imenima što misli o njegovoj
glazbi i poeziji. Juriša nije rekao ništa osobito, sa zdje
lom u rukama otišao je do Ozidžije, sjeo uz njega i
preko zalogaja pjevušio: »Evo mene i uza me moga s
38
desne strane brata rođenoga.« Kad pomisliše da su
hrabra samo dvojica, odnekuda odostraga nečujno je i
bez žurbe pošao k njima Lovro Šentija iz Brnaza, moleći
one preko čijih je nogu morao prijeći da mu oproste, on
uz Ozidžiju mora pristati jer su Brnaze i Turjaci susje
dna sela. I u logoru je Šentija šarao kanore od javoro-
vine, u njih je britvicom urezivao zvijezde i mjesec,
pravio otvore nalik na prozore na zvoniku, a na prozo
rima rezbario likove djevojaka sa mnogo nakita na
prsima - zbog čega ga je Gliubauaz prozvao »morlački
pizdopisac«.
Sutradan je u logor stigao Matija Grabovac.
8
Ozidžija mu je predao vodstvo pobunjene grupe i
pokorio se njegovim savjetima. Nije mu trebalo objaš
njavati oko čega je izbio sukob, za to se pobrinuo sam
Gliubauaz, koji se sutradan nemilo iznenadio kad mu je
onaj uplašeni momak prišao bez straha i rekao bez
uvijanja:
- Slušaj, ti mene nisi doveo pod zastavu križa, ja sam
pod nju stupio sam. Ako ne odeš nadbiskupu i kažeš da
si lopov, otići ću ja.
- Ma, htio bih znati kako ćeš s njim razgovarati.
Matiji pomogoše da se upozna s Markom Lozovinom,
starijim čovjekom iz Vranjica, koji je bio osuđen na tri
godine tamnice zbog uskraćivanja poreza splitskom
konteu Guidu Tartagli, a prijavio se u nadbiskupovu
četu pod uvjetom da će mu biti oproštena treća godina
robovanja. Lozovina je bio čovjek ogorčen na sve što je
zaudaralo po splitskoj gospoštini i tuđinštini, na gospo
dare i njihove lakeje, pa je drage volje preuzeo Matijino
odvjetništvo i nadbiskupu rekao da momak traži da se s
Gliubauzeva platne liste zasluga briše real koji mu je
upisan za njegovo vrbovanje. Ne učini li nadbiskup što
momak traži, on će svoje puške na rame i kući, kao da
nikakvu zakletvu nije dao, a na to će nagovoriti i ostale
39
koje je Gliubauaz dovlačio pred nadbiskupa kao stoku.
Cupilli je u Matiji prepoznao ono što u Splitu zovu
»mudar Morlak«, rijedak ali opasan uzorak, jer ga »ludi
Morlaci« drže dostojnim poštovanja i slijede kao pogani
vrača. On pohvali Matijinu odanost vjeri i obeća ukoriti
Gliubauaza, »koji je požrtvovan vjernik, ali je katkad
nestašan«.
Lozovina, čiju je naklonost Matija stekao otprve,
pomoći će mu da istraži tko su Gliubauaz i njegovo
društvo.
Imena »kurbinih sinova« upućivala su da bi mogla biti
talijanska, ili da su doseljenici s apeninskog kopna ka
kav bi mogao biti Confusione Silvestrino i Ottaviano
Amaretti, ili da potječu od mletačkog plemstva čiji
pripadnici služe kao vojne i civilne starješine po primor
skim gradićima, kakvi su možda Norberto Morosini,
Ferdinando Benzon, a djelomično i glasoviti Zuanne
Gliubauaz zvan Grimani. Tim prividom oni su se u
logoru obilato koristili dajući svagda znati da nisu isto
sto i momci koji Su došli iz Cetine i zagorskih sela, ua su
oni predstavnici posebne pasmine u kojoj je civilizacija
daleko uznapredovala, a kršćanska misao doživjela sa
vršenu čistoću.
Začudo, »kurbini sinovi«, koji su se tim nazivom
ponosili i nadmetali se tko je veći »kurbin sin«, krili su
kao zmija noge da su doista bili porod sluškinja koje su
začele sa svojim gospodarima, seljanki koje su legle
nauznak poslije obećanog vjenčanja što se nije obisti
nilo, varošanki koje je na žalu prevarila topla noć i
mornarskih žena koje su, ljubeći se u nevrijeme, pogri
ješile u brojanju dana kad je muž otplovio i kad bi se
imao vratiti, te bi mogle s ljubavnikom bez opasnosti
zatrudnjeti i kad ne bi smjele.
Najčešće su ih nalazili gole, još mokre od porođaja,
na prozorčiću nahodišta, o ponoći, kad samo mačke i
rijetke noćobdije kruže ulicama. Nerijetko, su ih nalazili
na kućnom pragu pravih ili potvorenih očeva, u odvo
dnim kanalima, u perivoju, na žalu i pokraj puta. U
nahodištu su im svećenici i kumovi, odreda dojilje i
40
podvornici, nadijevali imena i unosili ih u knjige rođe
nih. Nije bilo zabranjeno, štoviše, preporučivalo se, bez
ikakve aluzije na očinstvo, da se nahočadi daju imena i
prezimena gradskih kapetana, pokrajinskih i gradskih
namjesnika, generala i admirala koji su se proslavili u
bitkama ili diplomaciji, a sve radi toga da se i na taj
način umnoži slava vodećeg staleža u državi.
Kad bi odrasli, postali najamni poljodjelci, zanatlije,
mornari, nosači, potucala, ribari, prosjaci i ostali jad i
bijeda, ime je, u sredini koja je znala za običaje na
krstitkama, postajalo trajno obilježje tko su i čiji su.
Kako ćeš pogriješiti tko je, ako čuješ da jedan Benzon
cijepa Tartagliama drva, a jedan Morosini prodaje sr
dele ispod cijene. Te poslove ni Benzoni ni Morosini,
slavno mletačko plemstvo, nisu nikad obavljali u Splitu,
pa čak ni njihova kopilad.
Ali, kumovi su se na krštenju znali i našaliti. Iz šale je
nastalo prezime Silvestrina Confusione (Zbrka), koji je
u nahodište, prije nego će ga poškropiti svetom vodom,
morao napraviti velik nered. A Ottaviano Amaretti
mora da se kumovina učinio po nečemu gorak kad su ga
nazvali Gorki.
Ponekad bi se kumovi, rjeđe svećenik, tko zna da li da
se narugaju ili iz patriotskih nagnuća, dosjetili da se
dijete prozove po kojoj hrvatskoj riječi. Tako je nastalo
prezime najvećeg među »kurbinim sinovima«. Njega su
smetlari našli jednog kišnog svibanjskog jutra na otvoru
kanala u koji se slijevala voda s tržnice donoseći sobom
otpatke lišća, kore s povrća, zemlju, špice i koštice. Našli
su ga usred mulja. Malo je trebalo, svega nekoliko
pedalja, da se stropošta u kanalizaciju, odakle nikada ne
bi izišao. Da se ovjekovječi zasluga gliba što je jedna
duša ostala živa, a druga, koja ga je napustila, spasi od
grijeha, kumovi mu nadjenuše prezime Glibavac, koje
svećenik ublaži zabilježivši ga kao Gliubauaza, što se
čitalo kao Ljubavac, pa umjesto porod gliba dijete
postade porod preljuba. On sam, Zuanne, tomu pridoda
Grimani kad je bio već odrastao momak, svjestan da mu
je glib doduše darovao život, ali i oduzeo pravo da se
41
naziva prezimenom nekog plemića. Kako je upravo tih
godina na glas došao jedan admiral iz porodice Grimani,
prozvao se Grimani tvrdeći da to prezime zaslužuje, jer
što je admiral Grimani u floti oko Kandije, to je on nad
ribarskim brodicama u poljudskoj lučici, zapovjednik
koji se mora slušati. Nešto da mu udovolje, nešto da mu
se narugaju, ljudi su ga tako i zvali, to prije što mu je to
plemstvo po rođenju pripadalo. Htio je da se tako zove,
pa neka se zove! Da mu se udovolji, a i stoga što je
Glibavac teško pisati kao Gliubauaz, i u ovom štivu
javljat će se odsad pod imenom Grimani. Čudno je što
su se i Grimani i Morosini i Amaretti dičili imenom
»kurbinih sinova«, koje je približno točno označavalo
porijeklo sto su ga pažljivo krili. Ali, za njin naziv
»kurbini sinovi« nije prokazivao kako su došli na svijet,
već - stupanj snalažljivosti u životu. Mali »kurbin sin«
je onaj koji u životu jedva sastavlja kraj s krajem, a
veliki je »kurbin sin« onaj što sve mota oko prsta, kome
je život ples i pjesma i na koga se odnosi izreka: drugi za
srećom idu. a za njim sreća hoda. To je onaj koji lako
vara, a prevare mu nitko ne otkriva. Kad ih gospoda žele
porijeklom osloviti, ne nazivaju ih »kurbinim sino
vima«, nego »mulom«, kao da bi čovjek mogao biti sin
majke kobile i oca magarca. »Mulo« je krvavi rez kojim
gospoda zidaju zid između sebe i njih, a »kurbini sinovi«
su svrdlo kojim se taj zid buši.
Nakon takvih rezova, koji su se u svim oblicima života
susretali svakog dana, moglo se očekivati da će Grimani
i njemu slični promijeniti pasju ćud ulagivanja gospo
daru i lajanja na okolinu. Ali, umjesto da zapazi sličnost
Glibavca s Grabovcima, jer je svejedno da li ti je
porijeklo od graba u planini ili od gliba u gradskoj
kanalizaciji, on je uporno, potican nagradama, tražio
među njima razlike, i bio spreman udružiti se i sa crnim
đavlom samo ako je protiv Hrvata. Pa da su barem
nagrade bile velike, nego jad i mizerija, koji groš, koji
rcal, toliko da se ispuni jednodnevna mudrost da je
najvažnije lokati, žderati i pritiskati!
Sitno profiterstvo i prezir prema Hrvatima bilo je
42
duhovno vezivo između Grimanija i njegovih gospo
dara. Činilo mu se da s tom mržnjom postaje sudionik
gospodareva prosvijećenog i posvećenog kruga. I on je
kao njegov gospodar imao pred sobom ljude niže vrste
kojima je mogao suprotstaviti svoje nedostiživo znanje i
društveni položaj. Ništa nakaznije nego kad sluga opo
naša gospodstveni duh svoga gospodara! Ta je ružnoća
osnova istini da je sluga najgori gazda. Potkupljiv jer mu
od dobiti ovisi društveni ugled, a neumoljiv jer pred
nadređenima mora posvjedočiti upravljačku sposob
nost, on ne preza ni od čega da bi se s jedne ljestvice
sluganstva popeo na drugu, ne mareći zato što se isto
vremeno spušta niz ljestve ljudskih vrijednosti.
Kad bi, sudeći po onome što je Grimani govorio,
prijeki Ozidžija tvrdio da je lud i gad, Grabovac ga je
smirivao, da je to možda istina, ali da ga svejedno treba
strpljivo saslušati. On glasno laje ono što njegovi gospo
dari pažljivo taje. O duši gazda najviše ćeš doznati iz
usta njihovih slugu, bilo da ih kude, bilo da ih hvale.
Sluganstvo se i prepoznaje po tomu što kao otisak
pečatu sliči onomu koga služi.
Kad su topovi četiriju baterija zabubnjali po zidinama
Sinja i iz njih stali čupati kamenje kao zube iz bijele
konjske vilice, urušavati krovove kuća, kidati borove i
stijene na kojima su rasli, momci u logoru glasno su se
pitali što se Cupilli utaborio na Mandekuši, koga on
ovdje čeka, i zar ne bi bilo bolje, umjesto da se tu
izležavaju, da su se zaletjeli preko brda, pripucali i dio
neprijateljske vojske vezali za sebe? Zapljuskivani sva
kim danom sve gorim vijestima, mladići su raspravljali o
pokolju u Otoku i izdaji plaćenika u Vrlici, ponekad se
zanosili hrabrošću palih Otočana, a ponekad tugovali
nad sobom i svojima, ponekad ih je nosio vihor osveto
ljubivosti, a ponekad su svrh njih lile hladne kiše bez
nađa. Iz vatre u hladnoću, iz oduševljenja u klonuće,
kako to već biva sa čovjekom koga kidaju strah i nada.
Što Cuprilli čeka?
- Ea, piše papi pisma, traži sitniš. Bez novca ne
možeš ni u raj, a kamoli u rat. - Trebalo je čuti Grima-
43
nija kako govori da nadbiskup piše pismo i traži novac.
Njegov je ton govorio da Cupilli nije u Dicmo došao da
ratuje, nego da se iz Splita išetao da njegovo pismo s
nadnevkom »23. srpnja 1715« i s oznakom mjesta »u
Dicmu ispod bojnog šatora« ima veću težinu kad u
Rimu budu prosuđivali koliko će mu se pomoći dati. I da
bi prikrio sve ono što je otkrio gestama, grimasom,
tonom i riječima, Grimani je, kao glumica golotinju
crvenim plaštem, tajnu prekrio paradom uvreda: - Oni
bi u borbu? Ma nemoj! Blago svijetu kad se budale
projunače!
Battista Sope, zapovjednik kopnenih snaga u pokra
jini, po nalogu Senata Republike, privukao je sve ko
njičke i pješačke jedinice, plaćenike i krajine obaiama
Krke, stražio uzduž rijeke, a glavninu snaga ulogorio
kod Skradina i Roškog slapa misleći na tim prijelazima
neprijatelju zapriječiti prodor u Ravne kotare i neposre
dnu okolicu Zadra. Tražio je da mu se s krajinama
pridruži i drniški serdar Matija Nakić. Ovaj mu bez
vni<iVp Hnrfp no RočVi don i nnlrnčo nrQ nrivolieti dfl ne
logoruje na rijeci, nego da bar krajinama, koje su
voljne, ako neće plaćenicima kojima se bez nužde ne
ratuje, dopusti da prijeđu rijeku i krenu u Cetinu kako
bi pomogle opsjednutom Sinju. Sope se izvlačio da
nema takvu naredbu, a sam neće dopustiti kotarskim
krajinama, koliko god bile voljne stupiti u borbu, da
prijeđu na lijevu obalu Krke, jer bi neprijatelj mogao od
Grahova upasti s novim snagama i poharati ljetinu
najplodnijeg dijela zemlje. Sope je prijetio autoritetom
Senata ako ga Nakić ne posluša i sa svojim ljudstvom ne
priđe Krki, ulogori se kod Visovca, i tu, na sredokraći
između donjeg i gornjeg buka, bude spreman priteći u
pomoć na onom prijelazu preko rijeke koji bude napa
dnut.
Matija Nakić reče Sopeu da mu je sada jasna namjera
Senata: prepustiti neprijatelju da hara uz Cetinu i Či-
kolu, da se istutnji na selima i iskrvari na nekoliko malih
utvrda pa da, izmoren i zasićen plijenom, priđe Krki,
ako je pokuša prijeći, da se tuče, a ako se zaustavi, da
44
mu se do daljnjega prepusti zaposjednuta zemlja. On
poštiva Senat, ali nad njim ima i većih starješina od tog
časnog skupa, oni koji obrađuju zemlju između Krke i
Cetine. Kad bi on njima sada rekao, hajde, narode, da
se ponovo selimo, nije siguran da bi ga poslušali, a kad
bi ga i poslušali, on sam ne želi još jednom gledati
njihovu glad, njihove bolesti i umiranja. Neka general
čeka na Roškom slapu, a on će s Prominjcima, Miljevča-
nima i Petropoljcima u susret neprijatelju. Jednom se
živi i jednom se mre.
Nakić prikupi krajine kod Drniša, a kad mu javiše da
je odred neprijatelja od Obrovca na Cetini krenuo
dolinom Karakašice da preko Muća i Vrbe upadne u
Petrovo polje, digne barjake i krene im u susret. Do
susreta je došlo na sjenokošama i ječmenim strništima
ispod sela Ružića, ravnom predjelu koji opkoljavaju
šumoviti brežuljci, a dva su od njih posred samog polja,
predjelu mnogo ljepšem da se na njem živi nego umire,
kad bi ljudska pamet dosegla takvu razinu da bez umira
nja osvaja prostor za život.
Nakić se dobro prikrio šumarcima, a neprijatelj je bio
neoprezan pa kad se našao na putu kroz ravnicu, zasjede
su ga saletjele sa svih strana. Bitka je bila kratka i
nečovječna, konj je vrijedio imanje, a ljudski život
manje od ništa. Uspjeli su pobjeći samo sretnici koji su
imali konje, ali su i od njih mnogi do Vrbe izginuli, jer je
Nakić pješacima ostavio da se bave robljem, a od konja
nika je organizirao potjeru.
Progoneći neprijatelja, jednog buljukbašu u crvenoj
košulji, Nakić se odvojio od svojih, koji najprije zaosta-
doše a onda se izgubiše. Kad je bio nadohvat progonje
nom, isturi koplje i pogodi ga u plećku, ali vrh koplja
skliznu po kosti i kao pribadača za sukno pribode se za
kožu i potkožne mišiće. Pogođeni jauknu i pade konju
po grivi čvrsto mu obuimajući vrat ne bi li se i ranjen
održao u sedlu. Saginjući se, istrgnuo je iz Nakićevih
ruku koplje i odnio ga zabodena u leđa.
Nekoliko buljukbašinih drugova primijeti da je Nakić
ostao bez koplja, a videći ga sama i prepoznajući u
45
njemu visokog časnika, obrnuše konje i poredaše se oko
njega ukrug, u nakani da, oblijećući ga, smanje razmak
i, kad mu budu dovoljno blizu, odjednom bace tko
koplje, tko palu, tko džilit. Unakrst bačeno oružje neće
dopustiti Nakiću da umakne. Ne pogodi li ga njih pet,
pogodit će ga ostalih deset. Nakić je uzalud pokušavao
izjahati iz kruga. Kud god bi krenuo preko ledine kojom
je dojahao, krug bi se zbio i mogao je samo konjem na
konja, prsima na prsi. A tamo gdje je krug bio prorije
đen, u pravcu neprijateljeva odstupanja, ispriječila se
jaruga s vrbovim grmljem koju konj nije mogao presko
čiti. Uto netko viknu:
- Amo se, junaci, pogibe nam serdar!
travnata močvarna zemlja pod kopitama dvadesetak
konja zatutnjala je kao bačva. Neprijatelj se razbježao,
a pored Nakića projaha onaj što je zazvao pomoć,
gvardijan visovačkog samostana.
- Mati ja, hvataj koplje! I čvrsto ga drži! - rekao je.
Kad su momci u logoru na Mandekuši čuli što je
Nakić rekao zapovjedniku kopnene vojske, njegove su
riječi osjetili kao svoje i poistovjetili se sa serdarom,
koji možda i nije bio tako odlučan pred Sopeom. Ali, što
je god i kako god na Roškom slapu rekao, Nakić je išao
na neprijatelja i u općem mrtvilu bio jedini koji je Sinju
pomogao. A onda je tu bila i ta zgoda s povikom »Amo
se, junaci«! Možda je preuveličana, možda je, šireći se
od usta do usta, i uljepšana.
Ali, kad bi momci čuli »Amo se, junaci«, nekakvi bi
žmarci potekli njihovim žilama, u glavi im se mutilo, a
oči suzile. Tko zna što je to bilo. Bilo je nešto ugodno, a
ako se zamišljaš serdarom, pa gledaš kako svoji svome
spašavaju život, i ako si onaj što viče i postaješ truba
jerihonska, i ako si onaj što u galopu jaše ledinom
odzivljući se tom glasu.
- Ej, Prdilo - zazvao je Grimani Jurišu iz Cvrljeva -
sklanjaš li pjesme o budalastom Nakiću? Serdar, može
živjeti kao miš u pamuku, a on digao glavu: ja ću sam.
Taj ne zna koji mu magarac glavu nosi.
46
— Matija, pusti đa mu kosti prebijem — molio je
Ozidžija.
- Nemoj još zasad - odgovori mu Grabovac.
— A kada će? — naruga se Grimani.
- Ako itko, ti ćeš to znati - reče Grabovac.
10
11
U jutarnjim satima prešli su most u Hanu i za nepunu
uru stigli u Sinj, gdje se četa trebala raspasti, a ljudstvo
razići svojim kućama. Prije nego se raziđu, podijelit će
plijen koji su dotle zajednički nosili i vodili. Pred popa
ljenom varoši, od koje je ostao samo pepeo, ugljevlje i
smeće, zastali su na livadi kraj presušenog potoka. Na
njoj su rasli mladi brijestovi i oštra močvarna trava koju
je sunce spržilo, a vojska, što je tu logorovala, onečistila
izmetom i raskopala koljem za podizanje šatora.
Plijen su - oružje, odjeću, ljude i tri konja - postavili
na srijedu. Vojnici su se načetili po jedan u polukrugu u
velikim razmacima, a Grimani je kao prevodilac stao uz
časnika i dva alfijera na hrpu zemlje, malo veću od dva
krtičnjaka. Po odobrenju časnika, koji je iz kožne torbe
izvukao list papira na kojemu je, ako mu je vjerovati,
bila uputa, Grimani je protumačio kako će se plijen
raspodijeliti.
Od svekolikog plijena državi, što je organizirala i
novčano pomagala ratni pohod, pripada polovica. Ako
55
tko za vrijeme vojne dopadne ropstva, ima se izdvojiti
onoliko koliko će biti dovoljno za njegov otkup; ako tko
izgubi konja i oružje bez svoje krivnje, izdvaja se toliko
da mu se podmiri šteta. Onaj dio plijena što ostaje
poslije izdvajanja za državu i oštećene, dijeli se tako da
svakom vojniku pripadne jedan dio, podčasnicima kao
za dva vojnika a časnicima kao za četiri. Tako piše u
zakonu i toga se mora pridržavati svaki vojnik i svaki
starješina, bilo mu krivo ili pravo. Po ovoj zakonskoj
odredbi, tumačio je Grimani, časnik je sastavio prijed
log raspodjele o kojemu se ne može raspravljati, a tko
bude rovario protiv njega ili se drzne usprotiviti, postaje
slučaj za državnu inkviziciju.
Na ime državne polovice odvaja se dvanaest najsnaž
nijih robova, što je u skladu s dodatnim uputama o
podjeli ratne dobiti, koje kažu da državni dio, kad je
god to moguće, bude u robovima, jer su prijeko po
trebni za popunu gubitaka na galijama, kojih, i pored
mnoštva zločinaca što se prikivaju za veslačke klupe,
nikad dosta, pa je u ratu teže sastaviti uhranjenu i
snažnu veslačku ekipu nego s navoza u more porinuti
novu galiju.
Dok se robovi dodijeljeni državi ne mogu otkuplji
vati, pa ma koliku svotu za otkup ponudila njihova
rodbina, dotle se robovi što će pripasti privatnim licima
mogu nuditi i rodbini i njihovoj državi da ih otkupi, a
mogu se, ako imaju vjerodostojna jamca, i sami poslati
u svoju zemlju da isprose otkupninu. Ali, dopunska
uredba kaže i to da bi bilo poželjno da vlasnici tih
robova, iz rodoljubivih pobuda, robove prije prodaju na
galiju nego ih daju na otkup, ako taj otkup nije znatno
veći od cijene koja se daje za jednog galeota. Štoviše,
država ne ostaje samo kod preporuke, ona poreznim
olakšicama potiče vlasnika roba da ga proda njoj, a
povisivanjem poreznih nameta sprečava ga da jeftino i
olako daje na otkup. Zato se preostali robovi dodjeljuju
onim ljudima koji će htjeti i znati postupati prema
željama države, i preča će im biti zajednička stvar nego
vlastita dobit.
56
Tri naredna roba prepuštaju se časniku. Dva se roba
daju alfijerima, kojima pripada i jedan konj, a posljed
nji iz grupe zarobljene kod Studenca daje se Grimaniju
za posebne zasluge (što pravila o ratnom plijenu predvi
đaju), bez čije se snalažljivosti i usluga, što ih je dao
starješinskom kadru ove čete, ne bi bilo došlo ni do
kakvog plijena. Confusioniju i Amarettiju pripadaju
dva preostala konja kao naknada za materijalne gubitke
što su ih imali u ovom ratu. Ako to još tkogod ne zna,
ova dvojica došla su u tabor sa dvije mazge koje su se u
ratnom metežu izgubile, a te mazge njima, trhonošama,
bile su hraniteljice, pa je čovječno da im se plati, kad je
moguće, taj nesebični prilog ratu i pobjedi.
Ostali ratni plijen, ruho, oružje, odjeća, dragocjenosti
i dva bolesna roba (Grimani je rekao »usrana«) dijelit
će se prema popisu što ga Grimani drži u rukama, a
sačinila ga je komanda čete. Ali, prije prozivke i dodjele
nagrada, jedna važna napomena onima koji dobiju
Šain-agu Mandića i Mesuda Zunića. Ako ih daju na
otkup, vlasnici plaćaju državi ravno dvadeset reala po
reza, pa iznosio otkup manje ili više od toga; a ako ih
prodaju na galiju po cijeni koja danas vrijedi, a ona je u
početku rata bila trideset reala po glavi, platit će samo
deset reala poreza. Ako im pak robovi umru jer ih nisu
dobro liječili i hranili, ili im ih tkogod ubije, plaćaju
kaznu za nemamo postupanje s državnom imovinom u
iznosu od deset reala. Ovo im se kaže da sutra ne bi rekli
da nisu znali.
Kad je otpočela dioba, kako tko bude prozvan, onako
istupa iz polukružnog poretka, prilazi hrpi oružja i
odjeće i uzima onu stvar koju mu pruži jedan od alfijera.
Zatim se okrene i ide kamo zna, jer više nije član čete i
njena stroja.
Momci su napeto očekivali kad će biti prozvani i što
će im biti dodijeljeno. Malo tko da nije poželio jednu od
dvije kubure skadarke okovane u srmu i jednu od pet
šešana ukrašenih kundaka koje su rađene u Fojnici, ali
će biti zadovoljan i ako ga dopadne mala kremenjarka
ili olukli (s kanalima za zrna) šešana iz kreševskih
57
puškarnica. Od svačijih bi se želja ponešto ostvarilo, jer
se željelo mnogo, pa ako ne dobiješ vatreno oružje koje
si poželio, dobit ćeš koji komad od hladnoga, možda
mač sa čekrk-pištoljem, handžar, palu, ili možda nešto
od bojnog pribora, ukrašenu kutiju za zrna, torbicu za
kremenje ili roščić za barut. A dobiti sojali čakšire
izvezene posrebrenom žicom ili jedan od tri crvena
koporana, bila bi prevelika naknada za sve što si pože
lio, a nije te dopalo.
Svatko je ponešto želio i bio spreman da se utješi
nečim drugim, samo je Lovro Šentija htio jedno jedino
- bojno kladivo s pištoljem na dršku. Da mu ga je dobiti
po popisu ili do njega doći zamjenom, nosio bi ga za
pašom u kuburluku koji će sam napraviti. U tu želju
smjestila se čitava Šentijina ličnost: zasanjani stvaralac,
predodređen da teše i zida, kuću svoju i kuću svojih
susjeda, krov svojoj ženi i bešiku svomu djetetu, a u
svojim težnjama ometan seobama, progonima i poniže
njima, htio je za pašom imati oružje čijom se oštricom
može obrađivati drvo dok ne dođe onaj što te ometa, a
kad on dođe, okrenuti mu držak alata i pucati, ne da
ubiješ, nego da u miru nastaviš tesanje.
Kad na hrpi nije bilo ni šešana, ni skadarki, ni Šenti
jina kladiva, ničega osim bojne kose koju dobitnik nije
htio uzeti, jer bi mu se u selu rugali što je to čudo donio,
Grimani je pozvao Matiju Grabovca iz Trilja, Josipa
Ozidžiju iz Turjaka, Lovru Šentiju iz Brnaza, Jurišu
Leovca iz Cvrljeva i Matu Bukišu iz Cera. Njima se
dodjeljuju dva »usrana« roba zajedno s obvezama
prema državi, koje su lijepo čuli na početku diobe
plijena. Ozidžija skoči:
— Matija, sad mi dopusti da ga umijesim.
— Smiri se! Sad je najjači. Iza njega je državna inkvi
zicija.
— Hajde, usranci! - šalio se učas udobrovoljeni Ozi
džija. - Drugi roblje u sindžiru gone i pjesme pjevaju, a
ja ću vas na ramenima donijeti, i s vašim ranama usmr-
diti i kuću i kućište.
58
- Grimani - reče Grabovac pružajući ruku Mesudu
Zuniću da mu pomogne ustati sa zemlje - hvala ti!
- Nema na čemu, Grabovče.
- Ima. Ti si me naučio što znači izreka: kad u rat
kreću, zovu te, dođi, junače; a kad dobitak dijele, pitaju
te, otkuda ti ovdje, neznano momče.
12
14
15
Mati ja je dobio podsjetnicu od ureda za otkup robova
i u njoj obavezu da javi je li Mesuda Zunića dao na
otkup ili će ga voditi na makarsku tržnicu. U makarsku
će luku, pisao je ured, petnaestog studenog uploviti
galije, dovesti novac i kupce koji će pokupovati sve
71
zarobljenike, strpati ih na lađe, odvesti u rogozničku
luku gdje brodovi zimuju, i tu ih učiti veslanju, da bi u
proljeće mogli isploviti na pučinu i upustiti se u bitke s
nevremenom i neprijateljem. Nitko Matiju, ni ured
ovom podsjetnicom, ne požuruje, može on prijaviti da
je rob otkupljen od rodbine i dan uoči kupoprodaje u
Makarskoj, ma i nekoliko minuta prije tog čina, ali se ne
smije dogoditi da rob nakon tog čina ne bude prodan na
galiju niti bude otkupljen. Potrebe za galeotima su
velike, pa je dužd izdao novu naredbu kao dopunu
staroj: samo se muškim robom može platiti državi dio u
ratnom plijenu; tek ako je u plijenu samo stoka, stvari,
žene i djeca, državni se dio može plaćati drugim platež
nim sredstvima; a svako izigravanje propisa u vezi s
robovima treba kažnjavati samo jednom kaznom — da se
okuje na galiju krivac za izgubljenog roba.
- Nije ovo trebalo mojoj kući - rekao je Šimun
Grabovac.
Kad su se cijepala drva za zimu, vrata Zunićeve
tamnice morala su biti otvorena jer su se u nju unosile
cjepanice i slagale pored hrpe ugljena, da posluže za
ogrjev na ognjištu, a još više za tiganj, bude li potrebno.
Zuniću su noge vezali dužim konopom koji mu pri
sitnim koracima nije smetao, zapovjedili mu da unosi
cjepanice i podsjetili ga da se iz dvorišta ne smije udaljiti
ni koraka.
Tragom što ga je ostavio za sobom kad je prvi put
pošao iz podruma po drva do mjesta gdje su Šimun i
sinovi mu cijepali, vraćao se toliko točno da ni gazio nije
drugdje nego u otiske svojih stopala na vlažnoj zemlji,
sve da mu ne bi prigovorili kako prekoračuje zadane
međe kretanja. Matija je prvi zapazio kako rob ni za
dlaku ne želi odstupiti s dopuštene staze, pa reče ocu i
braći, a oni prasnuše u smijeh. Kad se pak Mesud
dosjetio čemu se smiju, i sam se nasmijao osjećajući
veselost Grabovaca kao nagradu za svoju poslušnost.
Pa, i bio je za to nagrađen. ,
- Nije ovo trebalo mojoj kući - rekao je Šimun kad
se pred večer, pošto je za Zunićem zatvorio podrumska
72
vrata, njegovom stazom uputio prema kovačnici, u na
mjeri da pogasi vatru u tignju.
Otkako su spremali drva za zimu, Zunić je svaki dan
napuštao tamnicu, nekoliko je puta išao i u polje, kopati
ozime usjeve, ali je najviše radio u dvorištu ili je u
kovačnici nadimao mijeh i pridržavao konje pri potkiva-
nju. Nije imao snage da na silu hvata konja za prednju
nogu, podigne je i prisili ga da se na tri ukipi, nije konje
mogao obarati na zemlju kao što su mogli Grabovčevi
sinovi, ali je posjedovao tajno djelovanje na konje. I
najljući, onaj za koga kažu da bije i ujeda, u njegovoj bi
se prisutnosti smirio. Niti bi se ritao, niti grizao. Tresao
bi se kao u groznici i njištao nešto glasnije nego što diše
pri vuči na usponima, dok bi mu on podizao nogu i zvao
Simuna da dođe, dlijetom očisti kopito i pripremi ležaj
za potkovu.
Mesud Zunić bijaše pitomo čeljade. Onako poletan,
rumenih obraza, bolesnih očiju, sitne kosti i mršava
tijela, ostavljao je dojam čovjeka koji ni travku kraj
puta bez potrebe neće zgaziti, koji se nudi da pomogne i
koji se trudi da dade potpun odgovor ako ga se nešto
pita. Kad bi ujutro krenuli na posao, Grabovci nisu
mogli a da sobom ne povedu Mesuda, čak i kad ne bi
imao što raditi. Navikli su se na njegovu prisutnost, na
njegove priče o Rami i opsadi Sinja, i na njegovu
poslušnost: donesi ono, prihvati ovo. I nisu ga drukčije
zvali nego »naš Mesud«. Govorili su, zovni našeg Me
suda, otvori vrata našem Mesudu, zatvori podrum za
našim Mesudom. I kad se činilo da se Mesud zauvijek s
njima saživio, Simun ponovo reče:
- Na stranu šala, Mesude, ali ti mojoj kući nisi bio
potreban. Tko mi te je dao, za zlo mi te je dao.
Mesud je oborio pogled zemlji, bez riječi, kao da traži
oprost što je svojom nazočnošću ugrozio sigurnost Gra-
bovčeve kuće. Kao da je sam krivac što su ga zarobili, i
kao da će sam biti kriv što će ga prodati na galiju, a ove
što su ga liječili i hranili baciti u svako zlo i neimaštinu.
Kao da je sam skrivio što iz Rame ne dolazi odgovor na
73
pismo. Ali, da bi što rekao - ništa, šutio je sve dok mu
Simun nije kazao:
- A sad, što si ti tomu kriv! Možda se ipak tkogod iz
Rame odazove. Valja da se nadaš sve dok ti vesla ne
ture u ruke, pa i kad budeš lancima prikovan za veslačku
klupu, čovjek se i s galije može otkupiti.
Iz te postiđenosti rodio se Mesudov prijedlog da
Grabovci zaištu dva puta veći otkup nego što ga sada
traže, šezdeset zlatnika u novcu i dvadeset u darovima,
ali neka ga na vjeru puste, bez jamca, da ode u Bosnu,
da luta od sela do sela, od grada do grada, da nosi
vezano uže oko vrata, znak ropstva, i da u dobrih ljudi
moli milostinju za otkup, kao što su mnogi činili i sada
čine. Taj prijedlog klijao je u njemu od prvog stida,
otkako je vidio da se Šimun kao i on brine hoće li se iz
Rame javiti taj Sulejman-beg Kopčić. Onda je klijao, a
sada se, kad ih od puta u Makarsku ne dijeli više od
dvadesetak dana i kad je u Grabovcima gotovo poko
pana nada u pomoć iz Rame, usudio izgovoriti tu
drskost. Pogotovo kad ga je i samog nagrizla sumnja da
je beg iz bogatog plemena Kopčića njemu, siromahu iz
Varvare, išta više bio od poznanika, onakvog kakav je
općenito poznat čovjek u očima neznatnih ljudi, koji
misle da ih je moćnik primio za svoje prijatelje čim ih je
potapšao po ramenu i svrstao u red svojih obožavatelja.
Mislio je: »Ako su Grabovci dobri ljudi i skloni mi
vjerovati, a ja jesam spreman da vjeru održim, što ne
bismo, kad nam nitko sa strane neće da pomogne, sami
među sobom sklopili vjeru, ja se oslobodio ropstva, a
oni čudnovatog straha da im donosim nesreću u obi
telj?«
— Na vjeru, kažeš - reče Šimun bez uzbuđenja, kao
da je o tomu danima razmišljao. - Pa, moglo bi se i na
vjeru kad bih znao da u tebi vjere ima.
Time kao da je taknuo Mesuda u žilu kucavicu, upalio
suhu travu, razgorio klačinu, sve se u njemu zapalilo, sve
je iz njega poteklo da dokaže kako je on čovjek dosto
jan povjerenja i kako će kao stijena stajati iza zadane
74
riječi. Pa, što on čini od početka - od trenutka kad su ga
zarobili, kad su ga Matiji dali na prodaju, kad su mu
dopustili da radi u kovačnici — što drugo čini nego
dokazuje da je častan čovjek, da će dobročinstvo vratiti
dobročinstvom, da će svojim zajmodavcima biti zahva
lan dužnik do groba, da će se ropstva osloboditi proš
njom otkupa, ali da će do smrti ostati rob Grabovcima,
da će im pomagati i preko mjere i preko vjere, da će
Boga moliti za njihovu dušu, da će svakomu po Rami
pričati kakvi su ljudi Grabovci, da će im zvijezde i
mjesec skinuti s neba i objesiti im na stup u dvorištu,
neka im svijetle noću a danju svjetlaju obraz pred
ljudima. Sve će on to učiniti i još trostruko preko toga,
ako mu vjeru poklone i vjeru od njega prime, pa ga
otpreme preko Kamešnice.
Mesud je mislio da ih je potrebno riječima nagovoriti
da mu vjeruju, a Šimun mu je dokazivao da u povjere
nju nije sve, da je to tek sitan dio, jadan, nikakav ulog.
Iza brda se krije toliko toga što ga uvjerava da Zuniću
ne smije vjerovati, iako je čvrsto uvjeren da je pošten
čovjek, jer u ovakvim prilikama pošten čovjek iznevjerit
će isto kao i nepošten. Stvari su toliko zamršene da se
nikomu ne smije vjerovati, čak ni sebi samomu, jer u
zamršenim zgodama, kad nam prijeti velik gubitak i
opasnost po život, i sebe same zatječemo u nevjeri
prema onomu u što smo se do jučer kleli.
Grabovac je pamtio kako su ga učili zakletvi, a druk
čije nisu učili ni Zunića. Premda su različitih vjera, žive
u istom podneblju, što je dovoljno da se u međusobnom
odnosu drže istih ili sličnih pravila igre, jer se drukčije
ne bi održali ni u životu ni u susjedstvu. A nauk o
zakletvi kaže:
17
Stalno se navraćao na nekoga Sadrudina Kapetano-
vića, prozorskog papučara. Ne muža podložna ženama,
nego vlasnika radionice za izradu papuča i nanula. Sve
su zgode koje je Mesud pričao bile o njemu.
Mislio je da je izvorište njegova stradanja u prozor
skoj čaršiji, u onom dućanu od jelovih dasaka gdje ga je
dočekivao Sadrudin i podučavao što smije, što ne smije,
a njemu je ta poduka mnogo značila jer u čaršiji za
siromašna momka iz Varvare nitko nije mario. Taj
Sadrudin mu se sada činio zlim duhom, a istina je da nije
bio ni prije svetac ni sada zloduh. Bio je čovjek koji je
mudrost izabrao kao struku u kojoj će se istaknuti.
Kako to biva u malim mjestima, gdje se mudrost nema
sa čime ni sa kime uspoređivati, prije pameti i prije
znanja, Sadrudinu su trebali lakovjerni ljudi koji će
povjerovati da je on nesvakidašnji čovjek.
82
Mesud je svu krivnju za svoju nesreću svaljivao na
Sadrudina: da njegovog poganog jezika nije bilo, on
sada ne bi gazio stazu pored Cetine. Kao da je Mesud, ili
bilo koji zavedan čovjek, imao pravo na lakovjernost!
Kao da su ljudi s duševnim stanjem koje prethodi
zavođenju nevini, a zavodnik ravan oskrvnitelju!
Mesud ne zna koliko je Sadrudin poznavao Kur’an da
su ga u pohodu na Sinj zadužili da za vrijeme juriša
pjeva odgovarajuće ajete. On sam je tvrdio da zna sve,
da je neimenovani hafis. Vjerojatno u vojsci nije znao
nitko bolje od njega, ali da je znao čitavu knjigu naizust,
teško je povjerovati. Kao papučar, bio je neradišan
čovjek i neradišnost ga je tjerala na učenje. Takva
pobuda za prihvaćanje knjige ne vodi velikom znanju,
ako se znanjem ne smatra i veliko opsjenarstvo. Još
manje bilo mu je vjerovati da knjigu od korica do korica
umije istumačiti na našem jeziku. Ali, nema sumnje da
je ponešto iz knjige i znao naizust i razumio što znači.
Dok se jurišalo na opkope iza kojih su se utvrdili
mještani sela Otoka, čije je selo zbilja otok na Cetini,
strašno se ginulo. Prije nego što se priđe zemljanom
nasipu, trebalo je pregaziti rijeku, koja se, doduše,
pretvorila u plitak gaz, ali i plitka i duboka voda najgori
su od svih brisanih prostora. Sadrudin se smjestio u
šibi ju vrbova panja, istina, izložen vatri s meteriza, ali
sasvim na kraju dometa puščanih zrna. I dok su vojnici
padali u rijeku, stvarajući nasip od leševa, preko koga će
u trećem jurišu živi pretrčati ne okvasivši opanke, Sa
drudin je pjevušio uvijek iste riječi.
Nakon bitke upita ga Mesud što pjeva uvijek iste
ajete. Ne pjeva on isto, kako se Mesudu čini, nego
govori više puta ono što je važno ponavljati do besko
načnosti. A što je to u jurišu, kad se najluđe gine, tako
važno čuti? I Sadrudin je tumačio: ljudi vole žene, vole
sinove i lijepe konje, njive i usjeve, u svemu tomu može
se uživati, a užitak je dopušteno dobro ovoga svijeta. A
kad jurišaš, moraš znati: ako pobijediš, sve ćeš to dobro
uživati na ovom svijetu; ako pogineš, dobit ćeš ih u
prekogrobnomu. Sveta objava kaže da bogobojazni
6* 83
imaju kod svoga gospodara bašče kroz koje teku rijeke,
ledine na kojima će se vječno šetati, na ledinama čiste
žene u prozirnoj svili. Kad jednako dobivaš, ostao živ ili
poginuo, što onda ne bi jurišao?
Iza prvih pješačkih redova, Sadrudin je iste ajete
zapijevao i dok su se strminom Borićevca uspinjali pod
načete zidine Sinja. Pjevao ih je upornije i glasnije nego
kod Otoka, a i prilika je bila značajnija. Juriš je trajao
neprestance tri sata, ginulo se masovnije nego na rijeci,
jer je napadalo više ljudi. A branioci su se branili
kamenjem, vrelim uljem i vodom, rastaljenom smolom,
sabljom i kopljima. Zidovi visoki, strmina pod njima
velika, pa ni leševi, kojih je bilo kao snoplja na gumnu,
nisu ničemu služiii, dapače, smetali su. Pali bi, grčili se u
samrtnim trzajima i kotrljali niz pješčanu kosinu brijega
obrasla niskim pelinom i bunikom.
Ipak, napadači su uporno napadali dok se Arbanasi
ne pobuniše protiv paše. Rekli su: nas već treći sat
konjima s leđa tjera da jurišamo, a janjičare je poredao
oko svoga šatora da ga čuvaju i nas gledaju. Nećemo,
pašo, da našu krv prolijevaš, a svoju čuvaš. Napustiše
jurišanje i odoše prema Hanu i mostu na Cetini.
U sveopćoj bježaniji koja nastupi u toku noći, jer su
se u bijeg dali i drugi odredi misleći da su opkoljeni kad
su po okolnim brdima planule mnogobrojne vatre, ra
njeni i bolesni Zunić, čučeći za grmom, vidio je Sadru-
dina Kapetanovića kako hitro promiče prema Hanu,
kamo su svi bježali. Zamolio ga je za pomoć. Sadrudin
mu uzvrati pitanjem tko je on da među stotinama bes
pomoćnih njemu samom pomaže. Videći da mu neće
priskočiti u pomoć, Mesud viknu:
— Sadrudine, pod tvrđavom ti je, među leševima,
ostao velik dobitak. Vrati se po njega.
— Kako to misliš?
— Lijepo, kad dobitak nisi mogao imati osvajanjem,
možeš ga dobiti ako se vratiš i pogineš.
Sadrudin mu je rekao da je obična budala. Ono što je
on pjevao, nije on sebi pjevao, nego Mesudu i ostalima.
84
Sadrudinovo je da poučava, a njihovo da slušaju. Kad
nisu htjeli slušati, ode papučar kući.
Nije baš sigurno da je Sadrudin bio srž vjere kakva je
u Božjoj objavi. Ali, da je znao srž politike, više je nego
sigurno.
Mesud je bio gorljiv pripovjedač i pouzdan svjedok
zbivanja koja su se redala za opsade Sinja, ali se činilo
da lagano podliježe želji svoga gospodara, pa pomalo
izdaje i sebe i svoje. To da u ropstvu neke događaje vidi
drukčije nego što bi ih vidio da je ostao slobodan i na
svojoj strani, događa se svakom čovjeku kad mu s očiju
spadnu mrene što ih stavljaju nezaobilazni Sadrudini.
Valja li u cijelosti povjerovati njegovim pričama? Čov
jek je slab pred iskušenjem laži kad se ona u teškoćama
javlja kao jedini put prema spasu. Otpor se svodi na
nastojanje da se polazi od istine, da laž ne bude sasvim
lažna, da bude, recimo, nakićena istina. Tako je nado
mak Ugljanima pričao o ženi koja se noć uoči bitke
šetala po zidinama grada.
Oni su, misli na logor napadača, rano pozaspali i u
šaptu se probudili nešto iza pola noći. Prišuljali su se na
polazne položaje i tu polegli čekajući zoru, kad će paša
dati znak za opći juriš. Bilo je dugo do svitanja, mogli su
i usnuti, ali ih je malo zaspalo. Gledali su uz strminu
okomita brijega dok im pogled ne privuče krunište
zupčastih zidova i kula. Po kruništu je hodala žena.
U njenu zaleđu, tamo na zapadu otkuda nikad ne
sviće, pojavilo se svjetlo kao danje i stvorilo pozadinu
na kojoj se jasno ocrtala ženina silueta. Činilo se da ne
hoda, nego da plovi, jer joj se tijelo nije gibalo kao što
se tijelo u hodu giba.
Pitali su Sadrudina da im kao znalac protumači to
viđenje. Rekao im je da ne brinu, neprijatelj ih plaši
nekim pehlivanstvom. Ništa lakše nego noću negdje u
pozadini smisliti vatru, a u prvi plan istaknuti sjenku.
Podsjetili su Sadrudina na ženino lice: kad hoda
zidom koji je pred njima, vide joj lice crno kao tama; a
kad prolazi s onu stranu grada, pa joj je lice okrenuto
unutrašnjosti tvrđave i ljudima u njoj, lice joj je bijelo i
85
rumeno. Kako Sadrudin tumači tu pojavu? On ne misli
da su to loši predznaci. Za pravovjerne nema loših
predznaka, nebo je na njihovoj strani. Istina, tumačio je
Sadrudin ono što su svi znali, da će na sudnjem danu
Bog obilježiti pravedne od nepravednih tako da će
pravedni imati bijelo lice a nepravedni crno kao ugljen, i
da se, sljedbeno takvom obilježavanju, sva crna zname
nja tumače kao nepovoljna, a bijela i crvena kao po
voljna.
Sutradan, u sumanutoj bježaniji niz Borićevac, kad su
Arbanasi izrazili neposluh pa se preostalim odredima
žurilo da krenu za njima, neki Vakija zovnu Sadrudina i
reče mu da noćas nije bio dobar tumač znakova.
- Mirjam, majka proroka Ise, sinoć nam je doista
crnim obrazom predskazivala crn dan i crn obraz u
njemu.
— Ne sinoć i ne noćas, dripče - rekao je Sadrudin -
nego od maloprije, otkako oni zlikovci okrenuše leđa a
vi ih kukavički slijedite.
Kad vođe proteknu bolje dane, a njihovo se proroš-
tvo ne ispuni, nisu krivi oni nego njihovi podanici koji
divno proroštvo ne znadoše ostvariti.
18
19
Momče, kita za Zadvarje pita: je V Zadvarje u noć
utonulo, je 1’ mehana kod Sladića hana, je li u njoj
krčmarica Ana, da mi toči vino i rakiju.
Pjevao je Andrija Brnasović kad su ga sustigli u
Šestanovcu na vodi Drinak gdje s braćom jede mjesni sir
i poji konje. Njega nije prolazila volja da put do Makar
ske provede u nezaboravnom slavlju, ua nakupi doživ
ljaja o kojima će pričati do kraja života, a svaki će
započinjati: »Kad su njih trojica Brnasovića pošli pro
davati roblje.« Obično se na kraju puta ocjenjuje je li
bio veseo ili tužan, i zbraja ono što smo vidjeli i što nam
se dogodilo. Ako netko još na početku putovanja hoće
pošto-noto da na kraju ocjena bude visoka, a doživljaja
za čitav jedan život, onda kao Andrija postaje nemiran i
sulud. Svojim raspoloženjem i urođenom nametljivošću
Andrija je vršio nasilje i nad sobom i nad svoja dva
stričevića, pa su i oni, da mu ne bi činili nažao i da ne bi
propustili sreću i zabavu, i sami ludovali.
Čim su im se pridružili, Andrija je veselje pokušao
prenijeti na Piplicu i Grabovca. Na Piplicu ponajprije,
jer mu se Matija učinio zakopčanim momkom, nekom
čudnom mješavinom stidna i ponosna čovjeka.
Andrija je nosio nadimak Balin, okruglo puščano
zrno, a tko mu ga je dao, dao ga je imajući na umu
njegov niski rast, široka pleća, jajoliku glavu i okretnost
udruženu sa stalnim nemirom i napetošću. Imao je
punašne crvene obraze, rasječenu bradu s dlakama kao
sa čekinjama, prijeteće nisko čelo i žmirkavc prascćc
oči. Sve dok nije obradatio, njegov je nadimak podsje
ćao na olovnu kuglicu, ali kad je odrastao, zamomčio se,
počeo pjevati i hvatati se u kolo, vrištati i stalno pričati o
curama, nadimak je dobio značenje silovita i bikovita
96
momka sklona kavgama, svađi i svakojakom bezobraz-
luku.
Za Andriju Brnasovića ili, češće, za Brnasovića Ba-
lina govorili su da je vragu pobjegao iz torbe. To su mu
rekli i kad je sa dva brata u vrijeme rasula turske vojske
otišao u Prolog i zarobio Arslana, Musu i Salkana,
krimskog Tatarina, čovjeka mutna imena i nepoznata
naroda, te čobanina s Vlašića, kojima je, čim ih je
ulovio, rekao da se odsad zovu Arslan, Musa i Salkan,
pa ma kako ih do tada majka zvala. Ne zna se točno
kakav je sve čovjek koji vragu uteče iz torbe, ali kad to
za Brnasovića Balina kažu, bit će da taj može do plijena
doći i kad se nije borio, i da robu može držati začepljena
usta, udarajući ga za svaku izgovorenu riječ, jer ga drži
za svoju stoku, za koju se nije čulo da govori.
Andrija bi u svakoj obitelji bio Balin, naprasit čovjek
pun erotskih nemira. Samo, njegove bi se osobine druk
čije očitovale nego što se očituju kod pripadnika poro
dice Brnasovića, glasovite u Kijevu i čitavom vrličkom
kraju. Porodica ga nije učinila onim što je bio, on je s
niskim čelom na svijet došao, ali ga je učinila onakvim
kakav je. Rođen u obitelji ponosnih ljudi, imućnih zato
što imaju svoga kruha do kruha, što nose opanke od
svojih goveda, a nedjeljom i četvrtkom jedu meso svojih
ovaca i prasadi, u porodici čije ime izaziva strahopošto
vanje, on je kao član te porodice bez premca bio ograni
čen u svačemu: niti je imao štogod svoga, niti je mogao
učiniti što ga je volja, kao što drugi ljudi, siromašniji od
njega, čine, niti se oženiti kad mu dođe vrijeme, koje je
njemu, blago rečeno, već prošlo. Andrija se dičio poro
dičnim imenom, a nije ni znao koliko to ime mrzi što ga
sputava u njegovim ljudskim prohtjevima. Za svoje
ljubavne tjeskobe nije okrivljavao porodicu nego njena
starješinu. Svu svoju pritajenu mržnju usmjerio je na
Potrošila.
A tko mu je taj Potrošilo?
Potrošilo je obiteljski nadimak Pavla Brnasovića, naj
starijeg sina od njih petoro braće iz koljena kojemu
7 Duše robova 97
pripadaju očevi Grgura, Andrije i Štipana, braće striče
vića.
Bio je uzoran domaćin čiji je ugled mogao izazvati i
strah i mržnju, ali mu nikada nitko nije mogao prigovo
riti sebičnost i oholost, dvije stvari od kojih pate svi
gospodari odreda. Kao pismen i školovan čovjek, mo
gao ih je sve koječemu podučiti i u znanju se činio
nedostižan. Neženja, nije unutar zadruge imao užu obi
telj, pa da mu zbog njena statusa i ponašanja tkogod
prigovara. Bez svojih bližih, bili su mu svi jednako bliski
i mogao je, što se srca tiče, biti pravedan prema svima.
Na sebe je trošio malo, samo se, kao svećenik bez
zaposlenja, ljepše odijevao od drugih, ali nije pretjeri
vao ni u odjeći ni u jelu, a pio je samo vodu. Jedino u
čemu je bio prekomjeran, a valja ga razumjeti, bila je
molitva. No, budući da to nije ništa stajalo, puštali su ga
da dokazuje kako zbog manjka pobožnosti nije ostao
bez mjesta župnika.
Sav novac koji je porodica stjecala, bilo zaradom
pojedinaca bilo prodajom žita i stoke, slijevao se u ruke
kućedomaćina, a on ih je trošio za kućne potrebe. Da bi
imao pregled kud mu novac otječe, da bi svakom članu
znao reći kad je što dobio za osobne potrebe, i da bi se
pred zahtjevom pojedinca mogao pravdati da nema
novaca, on je u bilježnici, koju je sam složio od nejedna
kih listova, vodio evidenciju o zaradama i utrošku. Kad
bi ga neopravdani zahtjevi razljutili, dohvatio bi tu
bilježnicu i svima oko sebe, i onomu što traži i onomu
što bi se na traženje mogao ohrabriti, govorio neka
pogledaju. Tu piše crno na bijelo:
Potroši za valjanje sukna kod Čudine dvadeset libara.
Potroši na Juru kad ode u pandure trideset gazeta.
Potroši za dvije ploče na konja trideset i četiri gazete.
Potroši za...
Ali, te bilješke, koje nisu bile ništa drugo nego briga o
novcu, na čemu se zasnivala prividna harmonija obitelji,
nije Pavlu donijela samo nadimak po riječi koju je
uvijek bilježio prvu, nego su s vremenom oblikovale
njegov duh u tvrdokorna čovjeka i skrenule mu misli na
98
novac i imovinu, čak i na njegovu molitvu. Kad bi Bogu
preporučivao svoje Očenaše, najveći broj odlazio je na
blagostanje obitelji, bilo da je molio za zdravlje čeljadi i
blaga bilo za urod usjeva - sve je to na kraju krajeva bio
novac.
Ne, on nije mogao postati škrtac zabrinut nad svojim
zlatnicima, on nije imao zlatnika, u njegove je ruke
dotjecao oskudan novac kroz ono »dobio od« i otjecao
kroz »potroši za« ... I njegova se misao usredotočila na
dva pitanja: kako što više novca navratiti u obitelj, i
kako ga što manje potrošiti. Izbor načina da se to
postigne bio je malen. Zato i jesu čudni oni načini koje
je u toj oskudici pronašao.
Uvećanje zemljišnog posjeda nije bilo jednostavno ni
onomu koji je imao obilje novca. Samo neznatan dio
zemlje, onaj što bi se ratniku dao za posebne zasluge
pod zastavom svetog Marka, bio je u vlasništvu obitelji
u tolikoj mjeri da je njime mogla raspolagati po svojoj
volji, prodati je ili darovati, ali se takva zemlja nalazila u
posjedu onih koji nisu imali potrebe da je prodaju. Sva
ostala zemlja bila je principova (državna) ili u vlasti
biskupske menze, dana u neotuđiv posjed obiteljima s
jednakom obavezom da plaćaju desetinu uroda i pri
nosa. Samo u rijetkim slučajevima, ako vlasnik nije
obrađivao zemlju kako valja, a češće ako ju je sasvim
zapustio, pa je desetina bila malena ili nikakva, država
ili biskupska menza oduzimali su mu zemlju, a njegov bi
posjed razdijelili vrijednim težacima. To je bio način da
oni koji su gladni zemlje dođu do nje. Bilo ih je još.
Malo, samo dva.
Ako se obitelj iseli ili sasvim izumre, njena se zemlja i
sva nepokretna imovina vraćala investitoru, a on bi je
dodjeljivao komu hoće. Kako su nasljednici obiteljskog
posjeda bili samo muškarci, kad obitelj ostane samo na
ženskim potomcima, one nisu zemlju mogle nositi u
miraz, već su je morale vratiti investitoru da je on
podijeli, ako hoće, čovjeku za koga se žena udala, ako
neće, onda komu on bude htio. U iznimnim slučajevima,
i žena je mogla naslijediti očevu zemlju, ako obeća da se
7* 99
neće udavati, što su mnoge činile, ali je malo koja
održala obećanje. Umjesto posnim djevojaštvom, takva
bi se kuća napunila nezakonitom djecom od više nepoz
natih očeva. Zato se od takvih žena tražilo da se zarede,
da postanu »picokare« (redovnice koje izvan samostana
žive u redovničkom odijelu), svetice i bogomoljke, na
što bi one pristajale samo da dođu u posjed. Međutim,
zavjet čistoće rijetko su održavale, iako je u njihove
domove muškarcu bio zabranjen pristup. S muškarcem
bi se spetljale u šumi, na polju i livadi, razvrgle zavjet,
udale se i borile da na muža prenesu očevu’zemlju.
Otimačina za zemlju iskaljivala se najviše na ognji
štima sa ženskom djecom, jer je seoba, lijenčina i izumi
ranja bilo malo, a nesreća da izrodiš žensku djecu
mnogo više.
Rat za nasljeđe nije se vodio izravno između preten
denata međusobno i svih njih zajedno preko nemoćne
žrtve, ratovalo se preko investitora, države i biskupske
menze. A ratovalo se za komad žutog papira, za »inve-
stidu« no koioi ic neka obitelj dolazila u neotuđivo
vlasništvo zemlje. Da bi netko dobio žuti list ispisan
crnom tintom, morao je podmititi zakupnika desetine da
mu dade preporuku kako je valjan težak, serdara da su
momci iz njegove kuće dobri vojnici, svećenika da je
pobožan, a ni činovnici u kancelarijama investitora nisu
»inveštidu« ni pisali ni izdavali bez većih pologa u
njihove blagajne. Novac utrošen na mito nije, doduše,
bio ravan iznosu kojim bi se zemlja kupila da se kupo
vala, ali je ulagan uz velik rizik. Mnogi su mitili, ali nisu
podmitili; mnogo je takmaca i nikad ne znaš, kad mito
daješ, daje li tko više od tebe, pa uzalud daješ.
Potrošilo je, dok su se još njegova braća ženila a
njihove žene rađale, vidio da će slava Brnasovića kratko
trajati, budu li se množili takvom brzinom: nema godine
kad se u obitelji ne ljuljaju po dvije kolijevke. Braću
nije mogao obuzdati da se ne množe.
Međutim, kad su za ženidbu stasali sinovci, Potrošilo
izračuna da će za desetak godina njih jedanaestorica
dovesti jedanaest žena i izroditi u prosjeku po sedmoro
100
djece. S tim porodom Brnasovići neće više biti sita,
odjevena i ohola porodica nego gomila siromaha, mišje
leglo koje je parenjem upropastilo samo sebe.
Jedne noći Potrošilo je sanjao rupu, svu izlizanu od
ulaska u nju i izlaska iz nje, oko rupe nisku travu sličnu
klekovini navrh planine koju je bura prisilila da raste uz
zemlju, i mnoštvo miševa koji kuljaju iz grotla. Probu
dio se i u bunovnom stanju začuo kako u kući od
podruma do kata u svakoj prostoriji škripe kreveti, kao
da je kuća postala mlinica u čijim sobama mlini melju li
melju. Nije znao da li škripu stvarno čuje ili je ona
nastavak sna o rupi, jer je u budnom stanju, dok je
škripu slušao, čuo mišje cijukanje i gledao ih kako
iskaču iz rupa.
Potrošilo je sazvao braću i njihove sinove, dva ože
njena i devet neženja, od kojih šestorica gledaju za
suknjama a trojica su još nezainteresirana, i zamolio ih
da prosude hoće li im reći ludu ili mudru besjedu. Pošto
je u kratkom uvodu iznio svoje proračune o mišjem
tempu razmnožavanja, budu li se sinovi ponašali kao
njihovi očevi, predložio je da odsada ne bude ženidbe u
obitelji ako se njome posjed ne uveća bar za tri dana
oranice. To će se u prvom redu postići ako momci
prispjeli za ženidbu traže udavače u porodicama koje
izumiru. Istina je da one zemlju ne nose u miraz, ali je
isto tako istina kako investitori, da ne izazovu velika
trvenja među takmacima, ako se dobro podmaže zakup
nik poreza, serdar i kancelisti, »inveštidu« daju obitelji
nevjestina muža.
Samo tri godine nakon toga dogovora Potrošilo je
oženio dva sinovca i dobio »inveštidu« na deset dana
oranice i dvjesta dunuma pašnjaka. U mito je odlazio
velik novac, nije ga bilo moguće namicati iz redovnih
prihoda, stoke i žita, pa on ponovo sazove muške glave,
oženjene i neoženjene, i reče im da će se ubuduće moći
ženiti kojom god htjednu, samo da pri sebi nema zla
biljega ili tjelesne mane, ako kući radom na strani
privrede novca u iznosu od dvadeset reala. Može i
manje, ali onda moraju prihvatiti ženidbu s onom koju
101
im stariji odaberu, kako bi udavača u mirazu ili u
»inveštidi« namirila ono što mladoženja nije uspio zara
diti.
Za onom dvojicom sretnika koji se oženiše prije
Potrošilova sna, i drugom dvojicom što ih je sam uspio
oženiti »inveštidom«, po godinama starosti za ženidbu
dospjeli su Grgur i Balin.
Dok se od Sinja povlačila turska vojska, a obezglav
ljena posada u Vrlici napustila grad i krenula prema
planinama, Balin je nagovorio Grgura i Štipana da
polete s njim kamo su i drugi išli, da zasjednu i zarobe
turskog vojnika, jer će tako, lakše nego da zarađuju
naokolo, doći do reala potrebnih za ženidbu.
Pritprllnrr br\ii /-l mo
UJV-1V/
Fu liljV.
20
21
23
25
27
28
29
30
Iza četiri niska stolića, među kojima su bili prolazi,
sjedili su ili stajali, kako koji i kako kada, članovi
kupoprodajne komisije admiraliteta, njih desetorica.
Osim dva komesa koji su bili u lakom oklopu (grud
njaku) i svećenika u crnoj reverendi, svi su ostali, i
liječnici, i bilježnik, i blagajnik, bili »lacmani rastrižena
prkna«. Gospodar bi pred njih doveo roba, a sam bi stao
ispred blagajnika uz željezni kovčeg s novcem. Dva
poslužitelja uzeli bi roba za ruke i odveli ga u polukru
žan prostor napravljen od dasaka, koji je bio otvoren
očima članova komisije, a zatvoren za one što čekaju u
redu, što kupuju i prodaju na »kamenicama«. Što su ta
dva poslužitelja sa zasukanim rukavima robu činila kad
bi ga uvukli u polukružnu kabinu, nije se vidjelo, ali što
god radili, njihov je rad izazivao radoznalost članova
komisije, nekad bi gledali namrgođeni nekad su se
smiješili, nekad praskali u grohot.
Za leđima komisiji puhao je mijeh i dimio se ugljen u
kovačkom tignju. Od jednog puha stotine bi iskri polet
jele prema moru kamo ih je nosio burin. Kupljenog
n* 163
roba, pošto su obavljene sve formalnosti oko kupopro
daje, i upis imena i predaja novca, proveli bi između
stolova i doveli do tignja. Tu bi mu jedan vojnik zavrnuo
rukav na lijevoj ruci i obrijao dio podlaktice. Kad bi mu
još i uljem namazao obrijani dio tijela, njegov suradnik,
koji je kraj vatre na određenoj temperaturi držao crnu
boju u bakrenom lončiću, četkom bi nanio lagan sloj
crnila na željezni pečat i otisnuo ga na obrijanom i
ulaštenom dijelu podlaktice. Zatim su obojica odlagali
alat, jedan ustru a drugi četku i žig, pa bi roba čvrsto
dohvatili za ogoljenu ruku i, dok je mijeh raspirivao
ognjište, prinijeli bi otisak vatri tako blizu da bi namaz
ulja zasjajio i nečujno zacvrčao. Rob bi škripao zubima,
vikao ili psovao, a vojnici su držali ruku blizu vatre sve
dok ulje ne bi ishlapjelo, koža pocrvenjela, a boja se
osušila. Ispod broda s jarbolom i nizom vesaia s desne
strane, znakom vlasništva mletačke ratne mornarice, na
galiji će mu naknadno utisnuti broj i ime broda za koji je
prikovan.
Ori moli nr\/4r»r* irntro ti o m*a/4omo i« tmtifrv« rtrttfoti nt/^1
v^vuiiun ^/uunv/ * u u e na gr v/uamu j c- mipi u v u,u un oiui.
31
— Čudno — rekao je Mati ja kad su se zaustavili pred
jednom stijenom, što je kao zub izrasla iz ledine uz koju
je tekao zimski potok — da nije vjetra, gora se ne bi
njihala.
Gotovo suluda misao za čovjeka koji od Makarske
nije progovorio ništa nego stalno »požuri«, i kad su s
tržnice odlazili, i kad mu je Mesud predlagao da u
Bmasovića pozajmi novac i kupi žito, i kad su Šćepanu
brali nevenovo korijenje, i kad je Mesud zapodijevao
razgovor o velikodušnosti Sulejmana Kopčića, samo
»požuri«, po ravnu kasom, uzbrdo hodom, od koga su
konjima pucala rebra. Sve do Prosike. A kad su trebali
izići iz te strašne jaruge i do čvrstog mraka doći u
169
Zadvarje, naišli su na taj bijeli kamen, na tu ledinu, i
Matija je zaustavio Kulaša, sjahao, pogledao oko sebe
visoke stijene, šumu i vodu, i rekao ono o gori koja ne bi
šumila da je vjetrovi ne biju.
Pod stijenu su nanijeli drva i za potpalu i za održava
nje vatre preko čitave noći, sitnog granja i starih pa-
njeva. Bura je isušila čičak i mogoruš, pa je vatra, koju
je kladivo izbilo iz kremena, liznula bujno i visoko, kao
cvijet kojim u noćima punog mjeseca cvjeta zlatni novac
pokopan u zemlju. Večerali su ječmena kruha i vode, a
potom se umotali u gunjeve i pokušali zaspati. Matija ni
za večerom nije pokazivao volje da razgovara i uglav
nom su šutjeli. Odjednom, pred san i bez ikakva po
voda, osim sto je bura nacasak inalaksala, progovorio
Je:
- Govore ti, mlad si, pred tobom je čitav svijet. Što
će meni čitav svijet kad je meni u mom opanku i u mojoj
čizmi tijesno!
- Pa jest - prihvatio je razgovor Mesud - gadno je
kad je obuća tijesna, a pred tobom putovanje.
- O kakvoj to obući pričaš? Ne govorim ti o čizmi,
nego o zemlji. Tražiš da s tobom razgovaram, a ti,
otkako su ti gaće spustili više ništa ne razumiješ.
- Pa, Matija, znaš...
- Što imam znati? Ne shvaćaš. A i dobro je da ne
shvaćaš.
Mesud se nije imao oko čega sporiti. Činilo mu se da
sve zna što bi imao znati. Vidi da Matija nešto nosi u
sebi. Ali, neka to sam pomalo istresa! Kad sve istrese,
kad se vreći ugleda dno, znat će se što je u njoj. Imao je
pravo, kad je sutradan granulo sunce, obasjalo je i
sadržaj Matijine vreće.
- Nema nikakva otkupa.
- Ama, Matija, što učini!
- Ništa.
- Kako ništa?
- Tako, ništa.
- Ama...
170
- Šuti, što ti trtariš kad se ja nisam uplašio... Nego,
da izmijenimo duše! U ovu tijesnu čizmu svatko nogu
tura, pa se možda ponovo susretnemo. Možda ćemo
ponovo imati potrebu jedan od drugoga.
- Može.
- Onda klekni! - A dok je sam klecao, izvuče nož iz
kanija i žabi ga u ledinu.
Konac su našli u šavu Mesudova starog gunja, koji se
od starosti raspadao, pa nije bilo teško iz njega izvući
komadić končića. Jedan takav najprije je Matija ovio
oko prvog članka na Mesudovu kažiprstu, stegnuo ga i
zavezao na uzao. Jagodica je pocrvenjela mrkim crveni
lom, nadula se, a u naborima joj se pojaviše kapljice
znoja koje su na jutarnjem suncu svjetlucale kao srebrn
prah. To isto, s drugim komadom končića, učinio je
Mesud na Matijinu prstu.
Krvlju nalivene jagodice prinijeli su jednu drugoj, a
dlanovi se oslonili jedan na drugoga. Matija je slobo
dnom desnom rukom uhvatio držak noža, izvukao ga iz
ledine i jednim rezom zarezao obje jagodice, ne du
boko, ali dovoljno da nabujala krv šikne kao iz vrutka.
Dok im se krv miješala, oslanjajući se dlanom o dlan,
prstom o prst, ne ispomažući se slobodnom rukom,
prelazili su iz klečećeg u uspravan položaj. Rana je
ležala na rani, gledali su se licem u lice, krv je tekla i
miješala se. Slila se niz oba prsta, preplavila im dlanove,
zahvatila zapešće, a neki od hitrijih potočića zašli su pod
rukave košulja i hitali prema laktu. Kad su je čuli kako
mili na podlaktici, osjećali su kao da ih je od glave do
pete zalila njihova pomiješana krv, pa su odvojili prst od
prsta.
- Primi moju dušu, Mesude Zuniću, i čuvaj je kao što
bi svoju čuvao - rekao je Matija dok je Mesud lizao krv
sa svog dlana i kažiprsta.
- I ti primi moju dušu, Matija Grabovče, i čuvaj je
kao što bi svoju čuvao - rekao je Mesud dok je Matija
jezikom čistio zajedničku krv na svojoj ruci od zapešća
do vrha jagodice.
171
I zamjena je duša bila izvršena, po prastarom obredu,
bez svjedoka i ceremonijal-majstora, činovnika, vla
dara, bez ikoga, u četiri oka, voljom dvojice ljudi koji su
shvatili da je čizma vraški tijesna, da će se još susretati i
da će još kadgod koji od njih biti u nevolji i tražiti
pomoć, izvršena onako kao što se taj obred vršio stoti
nama godina unazad, mnogo prije nego što se nad ovim
brdima i poljima prostilo hrvatsko ime. Kanda je iz tla
niknuo kao što niče vrijesak i, prenošen s koljena na
koljeno, obnavlja se svaki put kad čovjek i čovjek,
podijeljeni vlašću, ideologijama, vjerama, ratovima i
vladarskom glupošću, traže za sebe spas mimo onih koji
javno laju da ih štite.
32
173
DRUGI DIO
1
3
Prva Delbatanova obznanjena odredba, a zacijelo ni
neobznanjene nisu bile bolje, odnosila se na odijevanje
žena. Žene sve tri vjere, kršćanke, Židovke i musli
manke, koje su se raspustile i izazivlju javnu sablazan na
ulicama, što negativno djeluje na ponašanje muške mla
deži, a osobito raspaljuje janjičare koji u miru teško
podnose kasarnski život, pa hoće u pohode i kad rata
nema, odsada će se odijevati na slijedeći način:
183
Raspusne kršćanke i Židovke, koje su na glave metale
prozirne marame ispod kojih se vidio vrat, uši i dobar
komad prsi, a na noge obuvale čarape ispod kojih se
naziralo tijelo i dlake, odsada ima da svu tu sramotu
sakriju, glave maramama od tvrdog lanenog platna, a
noge vunenim čarapama, i jedno i drugo samo u crnoj
boji. Sto se sukanja i košulja tiče, mogu biti obojene u
sve blage boje osim u crveno, a kroj im može biti
svakakav, samo ni jedan da se ispod njega vide ispupče-
nja, jer te napasti sprijeda i straga nevine janjičare
dovode do ludila kad iziđu iz kasarne i prošetaju uli
cama da se nadišu čista zraka.
Muslimanke, koje su oduvijek bile čestitije, u pos
ljednje su se '.nijeme povele za kršćankama i hoće da od
inventara ispod haljina što više pokažu ulici. Shodno
tom nečistom nagonu, koji je muškarcima dobro poznat,
kroje sve tješnje haljine od sve tanjeg platna. U zadnje
doba dotjerale su tako daleko s neukusom da im se ne
vidi samo obujam sisa nego i veličina pupka i sisnih
bradavica. Preko lica prebacuju zar od prozirna muslina
ispod koga im se, kad govore ili se smiju, jasno vide
zubi, usne i nosni otvor. Da odsada sve to pokriju: tijelo
širokim haljinama od čvrsta sukna, a lice kako znaju i od
kojeg platna hoće, samo da se ispod njega ne nazire ni
sjenka od usana i očiju.
Tek su telali na trgovima bubnjali u doboše i kupili
oko sebe prolaznike da ih obavijeste i prosvijetle, a
gradom se već prosuo i dodatak uredbe, priča za koju je
Vučković znao da je istinita, jer je prisustvovao sceni
kad je Delbatan predavao reis-efendiji (generalnom
sekretaru i starješini pisara na dvoru) nalog da uredbu
umnoži u sto primjeraka i rastrubi je po gradu. Reis-
-efendija Rumi, koji je tekst uredbe proučio i koji je od
svojih pisara čuo da uredbom nisu obuhvaćene sve žene
koje šire nemoral i muče mlade janjičare, upitao ga je,
ne bez zle namjere:
- Čestiti vezire, a što je sa Cigankama?
— Što one u toj uredbi imaju raditi! - upitao je
Delbatan. Sjetio se svojih mladih janjičarskih godina,
184
kad su te žene bile jedina vojnička utjeha dok su bili u
kasarnama. - Obukao ih-ne obukao, pustio ih da hodaju
gole ili ih okovao u sanduke, s njima je svejedno, one su
uvijek iste. I zato da se sve protjeraju iz grada!
Da nije bilo janjičara, koji su se u naredbi izrijekom
spominjali, i ova bi naredba, kao i sve ostale o ponaša
nju građana, uzrokovala povremena hapšenja, privođe
nja kadiji i kažnjavanja, dok se prekršitelji ne bi naučili
pameti. Zanimljivo je da se janjičari nisu osjetili uskra
ćeni što im Delbatan tjera ispred očiju ženske obline, na
kojima su tažili žeđ žednih očiju. Odobravali su mu i,
kao da se brane, kao da su do sada bili zlostavljani
ženskim tijelima, hodom, usnama i smiješkom, sami su
se dali na kontrolu kako i koliko žene poštuju naredbu s
najvišeg mjesta.
Nije veliki vezir uzalud prozvan Čorbadžijom, poz
naje on snove mladih vojnika na tvrdim kasarnskim
ležajima. Oko njih je vrvjelo mnoštvo žena, bile su ih
pune ulice i puni haremi, neki tamo u gradu ne znaju što
da s njima rade, imaju na svaki prst po jednu, a oni
poste ili odlaze kurvama. Kurve im odnose posljednju
paru. A nije sigurno da bi oni svraćali u prljave uličice,
gdje se te žene zavlače u smrdljive kuće, da ih prije toga
na glavnim ulicama građanke, prozirno i golišavo odje
vene, ne raspale do bijesa. Žene s ulice što se koče i
talasaju, što brzaju stražnjicama i šapuću usnama ispod
paučinastih koprena, te kurve što nude sve a ne daju
ništa, krive su što su oni opsjednuti ženama, što misle
samo o nogama i dojkama.
I da se oslobode tih bura, tog troška i tih poniženja,
vrijedilo je pomoći Čorbadžiji, koji ih shvaća jer je od
njihove pasmine, da se provede u život ta uredba, pa da
se u njihove duše vrati mir kakav je tamo bio kad su ih
kao dječake doveli u adžami odžak i kad su mislili samo
na to da postanu carski sinovi.
Bilo je žena koje ni uz najbolju volju, ni uz utrošak
velikih količina platna, nisu mogle potpuno prekriti
svoja stražnja i prednja ispupčenja. To je tako: ako su te
stvari obilne, što god na njih stavio, i koliko god stavio,
185
one će opet stršati i pri pokretu tijela nuditi se očima
koje ih sanjaju i koje ih vide iza devet koprena i tamo
gdje ih ima, i tamo gdje ih nema. Tim se očima čini da ih
ima i tamo gdje ih nikada nije bilo, a kamoli im se neće
činiti da su tamo gdje bi po svim znacima morale biti.
Janjičari bi prilazili takvim ženama i korili ih, ozbiljno ili
uz smijeh, da ne poštuju visoke naredbe, da su uličarke i
da se pokriju, ili će ih oni zaogrnuti kabanicom. Kako je
malo žena izlazilo na ulicu bez pratnje muža ili nekoga
bližnjeg, kako su one redovno bile ili nečije kćeri i sestre
ili nečije supruge i ropkinje, njihovi su se pratioci mašali
za noževe i, što krv nije pala u više od nekoliko slučajeva,
razlog je u nepovredivosti »carskih sinova« i strašnoj
kazni davljenja pepelom za one koji ili smrtno povrijede.
Svađe oko dosljedne primjene uredbe vodile su se
samo između muslimanki i janjičara. Kršćanke i Ži
dovke uredba je pomela s glavnih ulica kad su čule i
vidjele što se muslimankama događa. Obule su vunene
čarape, spustile suknju do peta, a na glavu nabacile
čador veći od plahte i kretanje ograničile samo na svoju
ulicu. Oblaćene su se pak Ciganke zavukle još dublje u
svoje rupe. Razlika u njihovu životu prije i poslije
uredbe svela se na to da su prije same izlazile na ulicu,
nalazile mušteriju i odlazile s njim u rupu, a sada su
»carski sinovi« sami morali tražiti te rupe, pamtiti im
vrata, u mračnim prostorijama nalaziti robu i uzimati je
a da je dobro ni vidjeli nisu. Kad svijet, koji i inače živi
obespravljen u podzemlju, još jednom obespraviš i pot-
jeraš u podzemlje, nisi ga nikamo potjerao, samo si ga
spustio koji lakat niže, a za koliko si ga gurnuo dolje, za
toliko si ga učinio nedohvatljivijim.
Vrenje Čorbadžijine čorbe prenijelo se s ulice na
dvor, tamo gdje je i započelo. Ili ukinuti odredbu ili
obuzdati janjičare! Reći im da odijevanje stambolskih
žena nije njihova stvar, ma koliko sami bili obuzeti
ženama. Bojeći se nemira, kad ulicu i janjičare, sveje
dno da li suprotstavljene jedne drugima ili u savezu,
neće biti moguće držati na uzdi, pa će u šaraju biti
košene glave i bacane na ulicu sve dok se svjetina ne
186
zadovolji, najviše se uznemirio muftija Fejzulah koji je,
a to je ulica znala, uredbu o ženskoj odjeći savjetovao
Delbatanu, ovaj objeručke prihvatio, a Fejzulah mu,
kao da je sam tražio, dao pozitivan odgovor na pitanje
je li uredba zasnovana na šerijatskom pravu (fetva). U
prisutnosti Vučkovićevoj, za koga je znao da je Delba-
tanov sobar pa će vjerojatno kao službeni doušnik pre
nijeti gospodaru što je čuo, Fejzulah je reis-efendiji
Rumiju rekao:
- Trebalo je zaplašiti tu ženskadiju. Ali, brate, komu
je palo na pamet da dužinu njihovih sukanja veže uz
janjičarsku pomamu! Što su žene krive da janjičari
zaudaraju prčevinom! To ti je: pošalji luda na vodu, pa
sjedi i plači.
Ali, i najrasprostranjeniji gnjev naroda protiv pojedi
nih uredaba ostaje pojedinačno iskrenje uspaljenih
očiju u mraku i sijevanje bjeline zubi u daljini, ako
nema osobe koja će razasute krijesnice pobune skupiti u
jednu šaku i njen udarac usmjeriti u vladarsku njušku.
Sam po sebi, dakle, narodni gnjev nije opasan. Dapače,
stanovita količina rasutog protivljenja dobro dođe vla
darima kao opravdanje za strogost i nasilje. Samo, i tu je
začetak prijetnji, ni u jednom vremenu, ni na kojemu
mjestu, nije se dogodilo da svjetlucanje gnjeva na povr
šini, gdje se talasaju mase, iz dubine mraka i progonstva
ne izmami nekoga tko će pokušati ujediniti raspršeni
gnjev i s pomoću nasilja nad nasilnicima domoći se vrha,
za koji je dotad bio prikraćen ili su mu ga oduzeli.
Budući da je bez njih svjetlucanje gnjeva obična pjena i
mriještenje ljigavih vodozemaca, izoštrene oči čuvara
vlasti i usmjeravaju se samo na takve. Oni su u tom
svjetlucanju repata kometa, čiji plamen kao metla po
kupi sitne krijesnice i od njih stvori lomaču.
Takav se čovjek u uskipjelom bijesu Stambolija javio
u ličnosti Hasana, prvog zamjenika bivšeg velikog ve
zira, policajca po zanatu, čovjeka vješta gušenju i zlou
potrebi uličnih pobuna. Do Fejzulahova je uha doprlo
da on i njegovi ljudi obilaze ulicu i nagovaraju trgovce i
obrtnike da određenog dana, koji će im naknadno biti
187
javljen, zatvore kapke na svojini dućanima i tako izraze
protivljenje dvoru i njegovim mjerama. A kad se ulica
pobuni, caru ne preostaje drugo nego da kroz kapidžik
Velike Porte jednu za drugom izbacuje glave dostojan
stvenika. I neka bude sretan ako ulica ne zatraži i
njegovu prije nego što vođe pobune posjedne na visoka
mjesta. To je Hasan planirao.
- Treba toga psa uhvatiti pred nekim od dućana u
koje zalazi i utući ga toljagama - rekao je Delbatan.
- Stani, ne ide to tako - rekao je Fejzulah. - Njegova
smrt mogla bi biti povod pobuni, a za vodstvo pobunom
ne brini, naći će se netko, pun je Stambol Hasana.
Ukloniti ga moramo, ali nekako ljepše, da se i ne
primijeti kako ga vise u gradu nema.
5
Ali, kraj nije niknuo u Carigradu, premda tu niče i
raste svašta, dok sjeme nije donio Aid Bahrudin, komu
je tako možda i bilo ime, a možda i nije, koga su u Meki
ili tamo gdje je već bio zvali drugim imenom, a on je
sam ili njegovi savjetnici za prijestolnicu, da bi tajan-
stvenije zvučalo, izabrao baš ovo, jer je najbolje odgo
varalo zamišljenoj misiji - da se prikaže posjetiocem iz
svetog grada koji u sebi nosi vjeru široku i duboku kao
more. Predstavili su ga kao velikog arapskog astrologa
koji proriče politička zbivanja. I on je izvikivao opo
mene iz sure Ez-Zarijat upravo onako kako je tvorac
objave htio da ono zvuči u ljudskom uhu - kao vjetar što
diže prašinu i naviješta oluju:
Kušajte svoju kaznu. Ona je ono što ste sami požuri
vali.
Dva su ga crnoputa dječaka u bijelim galabijama
vukla carigradskim ulicama na dvokolici sa dvije du
gačke rukunice, s kotačima čiji su paoci omotani sla
mom što drži vlagu da se drvo ne rasuši i ne rasklima u
gobeljama, koje su umjesto željezna okova na guzu
imale prikovanu traku od debela sukna, i da se u dvoko
lici udobnije vozi i da kolesa ne tandrču dok ga dječaci
voze po kaldrmi, koju su starost, konjska kopita i ljud
ske čizme učinili grbavom. U četvrtastoj kutiji veličine
male škrinje, u tijesnu prostoru, sjedio je čovjek koji bi
u svakomu, čim ga ugleda, pokrenuo pitanje što je s
njegovim nogama. Ispružiti ih u toj kutiji nije mogao,
ako nisu kraće od prasećih, prema zemlji ne strše, pa ih
ili čovjek nema ili ih je tako vješto smotao da to na čemu
13 Duše robova 193
sjedi i nije sjedalo nego njegove dvije pete. Što god bilo
s nogama, u kutiji, zašuškan ponjavama i kožama, doi
mao se srašten s tim dvokolicama i s ta dva dječaka u
bijelom.
Svako jutro, dok bi sat izbijao deset, ako je vrijeme
bilo suho i bez osobito hladna vjetra, ona bi se dva
dječaka u bijelim galabijama pojavila iz neke ulice i
izlazila na Trg mesa, gdje je u to vrijeme, kad se
kupovalo za objed, bilo mnoštvo šarenog svijeta. Dove
zli bi ga na čistinu u sjevernom dijelu tržnice, gdje je na
uzvišenju bila česma sa šest slavina i šest korita za
pranje, i gdje je bilo zabranjeno rasprostiranje proda-
vačkih ponjava kako bi svi s trga imali slobodan pristup
vodi. Stali bi šuike uz rukunice licem okrenuti potiljku
astrologa koji je gledao prema tržnici, na kojoj bi, čim bi
ga ugledali, nastalo šaputanje. Jedan su drugomu saop
ćavali da se pojavio posjetilac iz Meke i da će sada, kad
zavlada tišina, nešto reći. Oni s prodajnih mjesta bližih
česmi utihnuli bi i čekali, a oni sa dna tržnice primaknuli
hi cp h1i7P OnHct——hiv* alctc actmlnnađaiU/idgd
70rtrvcnnHorin TVfrr\nr>
mesa:
Dijelite od onoga što smo vam dali, prije nego što
nekom od vas dođe smrt, pa da onda rekne: »Moj Bože,
da mi hoćeš samo malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da
dođem u red dobrih!«
Ne, njima dopunsko vrijeme, vrijeme da okaju i
iskupe svoju škrtost, svoju gramzljivost i zlodjela neće
dati Gospodar svjetova.
Glas nije izgovarao čovjek krupan, naočit i ponosan,
pa da kažeš: »Kakav glasnik, takvo mu i grlo«, nego
polovica čovjeka, a i ta polovica nešto mršava i blijeda
patnika pod prljavim turbanom, tamna vrata, ušiljena
nosa, uskih grudi i tankih ruku. Kao da ne izlazi iz
njegova grla, kao da je netko naočitiji i snažniji u njemu
skriven i otuda se glasa, taj je glas bio zvonak kao u
malo koga, mek kao baršun, a čujan kao trublja sudnjeg
dana. Pod njegovim udarcima drhtalo je na ćuli osjet
ljivo lišće, a pod njegovim utjecajem i u okorjele ljude
ulazili su drhtaji što su budili neke zatomljene misli,
194
izgubljena osjećanja i zaboravljene nepravde. U tom
zvonkom glasu jecala je napaćena duša, kojoj je nane
seno more nepravdi, i srdio se ponosit čovjek koji u sebi
nosi vjeru da će udarci koje je primio biti stostruko
uzvraćeni. Takav glas ne ostavlja netaknuta nijednog
čovjeka, jer svi ljudi misle da su više zaslužili nego što su
dobili, da im treba više nego što imaju, da su njih tlačili
više nego što oni tlače, da su oni stranka kojoj će
vrijeme, ljudi i Bog dati zadovoljštinu.
Zato, kad bi trgovci i kupci na Trgu mesa iz usta Aida
Bahrudina čuli ajet iz El-Feleka:
Utječem se gospodaru zore protiv zla koje je sam
stvorio, protiv noći kad nastupi mrak, i protiv zla onih
koji pusu u uzlove,
ne bi se utjecali samo višoj pravdi, utjelovljenoj u tvorcu
svijeta i njegovoj objavi, nego i tom baršunastom
glasu, nudeći se da ih povede za svojim kolicima sa dva
anđela u rukunicama. Kamo i protiv koga? To se zna,
luk i jest napet zato što se na grudobran utvrde meta
sama isturila. Tako su riječi bačene u vjetar koji vitla
prašinu postale prijetnja i onima koji ih izgovaraju i
onima koji bi ih morali čuti.
A prijetnja upućena vlastodršcima uz poziv na riječi
do kojih i sami drže, štoviše, za koje misle da su temelj
njihova vladanja, prijetnja da su iznevjerili osnovna
načela pravde i poštenja, osobito im teško pada i oni,
neskloni da priznaju grijehe jer bi priznanjem pogrešno-
sti sami sebi oduzeli vlast, ne znaju ništa drugo nego da
traže pojedinca koji ih glasno ocrnjuje.
Čuvši za astrologa iz Meke i neprijateljske orgije na
Trgu mesa, Delbatan je povjerovao da se iza bogalja
krije bjegunac Hasan, pa je postupio u skladu sa samim
sobom. U dogovoru sa šefom policije donio je svoju
posljednju važniju odluku.
Otada nestade astrologa. I nema ga jedan dan, nema
drugi, nema pun mjesec dana. A onda, iznenadnije nego
što je otišao, na dan Isusova rođenja, kad ga svetkuju
katolici, pojaviše se i on i njegova kolica, samo bez
dječaka u bijelom.
13* 195
Ide! Ide! Ide!
Od usta do usta, od trga do trga, i sve što je moglo
ostaviti posao bez veće štete i što je bilo dokono sjatilo
se uz obalu Zlatnog roga da vidi kako bez zaprege u
kolicima, nakon jednomjesečnog izbivanja, ponovo do
lazi opominjač umiljata glasa.
8
Opet kao nalet vjetra, ali nalet iznutra, iz svake kuće,
iz svakog dvorišta, provalio je kao iz mijeha. I opet
201
lupetaju vrata, cvile brave, drhte plotovi, a na ulice se
izlijeva svijet i hrli prema obalama i Šaraju.
Uz olujnu pratnju pobune, Vučković je razgovarao s
venecijanskim poslanikom Sorensom. Taj mu je ulju
đeni čovjek rekao da ne dolazi u obzir, da je opasno, da
nema brodara komu bi ga preporučio, da ta lupa i nije
velika pobuna i velik nered, da bi ga mogli uhvatiti i
raščerečiti, da bi se iz toga mogli izleći teški međudr
žavni sporovi - riskirati svoju karijeru za jednog, opro
stite, kako je vama ime, da, za jednog Vučkovića. I tako
dalje, samo da se priča dok strah vije gradom, kotrljaju
se glave i pucaju vratovi.
U francuskom poslanstvu primio ga je niži činovnik
(poslanik je zaposlen), saslušao i postavio nekoliko pita
nja. A tko je taj Vučković? Šta to ime znači u današ
njem svijetu? Kakvu bismo mi korist imali od vašeg
oslobađanja? Ne biste li pošli do Austrijanaca, oni suza
vas zainteresiraniji nego mi.
Kod Austrijanaca se na glas zvona nitko nije odazvao,
a lupali alkom nije htio. Nije htio ni čekati. Om su imah
zašto pobjeći. Ovdje se vjerska i patriotska vrijednost
čovjeka mjeri količinom mržnje na Austrijance, a kako
svi hoće da budu pravovjerni patrioti, te mržnje nikad
dosta da se dokaže vjera i patriotizam, ni u mirne dane,
a nekmoli kad ulica podivlja i odluči dokazati kako su
drugi manje pravovjerni od nje.
Kad neće kršćanska poslanstva, da pokuša s broda
rima! Najprije s kršćanskim milosrđem. I pokušao je, ali
nije išlo. Onda je odlučio slagati, i otprve je upalilo.
Prijevoznik salitre iz Messine, koji je pun i kreće za dva
sata, prevest će ga do svoje matične luke za šest stotina
dukata, plus hrana što će je usput pojesti. Istina, brodo
vlasnik, koji je ujedno i kapetan, od njega sada neće i ne
može tražiti ni dukata, ni za vozarinu ni za hranu, ali će,
bogme, oboje naplatiti od njegove obitelji, bogatih ve
necijanskih Moceniga. Nema mu slobode, nema mu
izlaska iz brodske štive dok netko od obitelji ne dođe i
ne donese novac. Ako se obitelj ne odazove, ako ti,
202
zelenožuti, varaš brodara, e, onda, zna se, ponovo ćeš u
robove, one malo teže, što im vesla cvjetaju u rukama.
- Prije nego što me strpaš u štivu, morao bih do kuće
svoga gospodara, uzeti nešto preobuke i ponjavu za
ležaj - rekao je Vučković. A mislio je: »Kažu da se
lagati bez osjećanja grijeha može kad neku ženu želiš
namamiti u krevet i kad spašavaš život. U prvi se slučaj i
može posumnjati, u drugi ne smije.« Laž nikad nije
sama, pa kad je slagao da je od porodice Moceniga,
morat će nalagati lanac laži dug od Carigrada do Mes-
sine, u kojemu će to što ide po odjeću kad ide po novac
biti samo jedna jedina karika. Tim morskim lupežima
nikad se ne može vjerovati. Dozna li da su kod njega
novci, uzet će ih i otarasiti ga se, ako je bezdušan, nasred
mora, ako je duševan, u prvoj luci.
Na povratku od Delbatanove kuće, koju je našao
otvorenu i pustu, prošao je preko Trga mesa i tu otkrio
razlog Delbatonovu padu. Janjičari koji su bili poslani
da otvore stambolske kapije i prisile trgovce i majstore
da rade i trguju, otišli su na Trg mesa, razapeli čadore,
postavili kazane, napunili ih mesom, naložili vatru, izva
dili čibuke, podvili noge poda se, sjeli i ni makac.
Naime, idući da na posluh prisile neposlušnu čaršiju,
koja im se zamjerila zbog preuskih haljina njihovih
žena, sjetili su se da im dvor nije dao obećanu nagradu
od dvije mjesečne plaće za lanjski pohod na Gruziju i,
znajući dobro da oni do žena dolaze samo punih dže
pova, izračunali su da će do njih doći prije ako se u
pobuni pridruže čaršiji i zatraže uskraćenu nagradu,
nego budu li se baktali s bahatim čaršijskim badavadži-
jama. Uz njih su se, znajući da će biti dobar objed, sjatili
nosači tereta, lučki radnici, mornari, janjičarske kurve i
azijski ološ, koji je jatimice doplovio čim je namirisao
pobunu kazandžija, koja dugo traje i uz koju se bogov-
ski jede.
Sa česme, otkuda se prije mjesec dana razlijegao
umilni glas astrologa, vikao je promukli bjegunac Ha-
san, koji je napustio harem, gdje su ga uspješno krile i
međusobno dijelile njegove dvije miljenice, i izišao na
203
ulicu da pobunu građana i janjičara ujedini, da je us
mjeri i dade joj oblik zakonitosti.
- Ako vladar, određen da upravlja Muhamedovim
narodom, pod izlikom lova i provoda sa ženama napusti
glavni grad, podanike tlači teškim nametima, a državni
novac rasipa za parade, dvorske svetkovine, odjeću i
užitke dvorana, da li se to po zakonu može dopustiti? -
pitao je bjegunac Hasan stojeći raskrečenih nogu na
dvije strane kamenog slivnika. »
- Ne može - odgovaraju mu kurve na janjičarskim
koljenima, nosači na klupicama kraj vatre, janjičari koji
su podivljali otkako je pobuna u njima probudila zapre
tanu vojničku zvjerad i mnogobrojna sirotinja, koja je
gledala kako se čorba u kazaniroa kuha i vjerovala da je
najgore kad se ništa ne događa, i da je dočekala da stvari
krenu s mrtve točke.
- Ako muslimani ustanu protiv vladareve okrutnosti
i nebrige, da li su pobunjenici?
- Nisu - razlijegalo se Trgom mesa.
- Ako muslimani istupe protiv imamove okrutnosti,
je li potrebno da drugi ljudi pomažu imamu?
- Nije.
Vučković je došao na česmu i napio se vode iz šaka.
Dok je brisao vlažne ruke, a Hasan postavljao ista
pitanja po tko zna koji put, jer ih je nepismeni svijet
morao naučiti napamet, ispuniti se njima kao spužva
vodom i istrajati u obrani njihova sadržaja, Vučkvić je
odozdo gledao govornika koji se naprezao i, naprežući
se, dobrano narušio zvučnost svoga glasa. Nastavi li, do
podne će ili šaptati ili samo krkljati.
- Kao da ne odobravaš, sobaru? - upita on Vučko-
vića.
- Odobravam, čestiti beže! A šutim zato što to nisu
moja posla. I mislim, hoćeš li uspjeti naučiti ove ljude
onome što su morali znati prije nego što su ovamo došli.
Ako ih naučiš, dvor će ti ostati dužan. Dvor, kažem, a ne
sultan. Imama je dosta u Šaraju, na stotine prinčeva, a
dvor je samo jedan i uvijek je tamo gdje jest. Za tc
zasluge dat će ti Delbatanovo mjesto ili neko njemu
204
ravno, a ovima će na trgu ostati riječi kojima si ih
naučio. Što će ta sirotinja s tako značajnim riječima? Da
ih jede, ne može. Da ih zaboravi, isto tako ne može.
Mnogi će ih ispljunuti, mnogima će zapeti u grlu. Većina
će misliti da su prevareni. Ne učiš ti ove ljude da razore
dvor, nego da ga učvrste. S tobom na čelu. Zato bi riječi
kojima ih učiš bilo bolje ne znati. Zapravo, svejedno im
je. Znali ih - ne znali, isto im se piše.
- A kojim bi ih to riječima valjalo učiti? Da na dvor
bace baklje? Ako te riječi znaš, popni se ovamo pa ih
uči.
- Ne bih tu, ni sada, čestiti beže. Upravo odlazim
kući, pa ću tamo pokušati. I kod moje kuće imaju običaj
da mnogo govore, a ništa ne kažu. I kod moje kuće
govore da ne bi kazali što imaju reći. I kod moje kuće
puno je Trgova mesa i na njima govornika koji govore
da ih šutijja ne bi s vjetrom odnijela.
Za razliku od Trga mesa, gdje je svijet sjedio ili se
vrtio na mjestu, na obali se narod kretao od Saraja
prema zapadu. Uličnih zborovanja bilo je po čitavu
gradu, ali su pobunjenici na obali bili bučni i raspoja
sani, pa se moglo učiniti da ih je više nego drugdje, da se
tu zgrnuo malne čitav grad. Po širokom pristaništu
gomila se kretala slična kometu: imala je usijanu glavu,
grlatu i razigranu, imala je tust trbuh pun razdraganog
smijeha, ljude koji se raspaljuju u masi jer se pojedinač
nog istupa plaše, imala je svoj rep, neodlučne a rado
znale koji žele prisustvovati ali ne žele sudjelovati.
Gomilu je predvodio armenski svećenik, u crnoj
odeždi, do grla zakopčan, pod visokom kamilavkom. U
jednoj je ruci držao ular i na njemu teglio magarca, u
drugoj je nosio kandilo u kojemu se pušio tamjan.
Magarac duge dlake koja se linja, osamaren, čiju ravno
dušnost ne bi uzburkao ni smak svijeta, koračao je sitno,
ne hajući ni što ga Armenac poteže ni što su upravo
njemu upućeni brojni povici gomile. Za sobom je vukao
glavu vezira Delbatana, čije su uši pobunjenici probili
žicom, za žicu svezali uže a uže za samar i napravili
neviđenu zapregu. Iznad glave, dok je odskakivala o
205
neravnu kaldrmu, drugi armenski svećenik, u odjeći
koja se nosi na sprovodu, pa će biti da ih je gomila
obojicu uhvatila dok su pokapali nekog od svojih vjer
nika, mahao je kandilom i zapijevao himne koje je čitao
iz rastvorene knjige, ili je hinio da čita, zapijevao bilo
što, da bar svetu riječ ne oskvrne. Magarac koji vuče
vezirovu glavu i musliman koga uz crkvene pjesme
sahranjuju armenski popovi, gomili su bili izvor nepre
sušna smijeha, pa kad bi svećenici snizili glas, dva su ih
momka šiljcima handžara poticala da nastave glasnije,
da ne posustaju i ne šale se s vragom.
Onda su zastali kod kamena za vez brodova. Jedan od
momaka što su podbadali svećenike da glasnije poju,
okrenuo se masi, dignuo ruke i pozvao je da se zaustavi i
utihne. Drugi je vezirovu glavu oslobodio užadi i posa
dio je na kamen. Zasukao je rukave, uhvatio odsječenu
glavu za uši i podigao je iznad svoje glave. Sad je mladić,
što je umirivao masu, izustio dugo »Ooo« pozivljući
rukama gomilu da ga u izgovoru slijedi. I dok je onaj s
vezirovom glavom u rukama povijao leđa a ruke zabaci
vao, da uhvati veći zamah i glavu baci što dalje od obale,
ono »ooo« rastezalo se nad ljudstvom kao tetiva golema
luka koji će glavu, kao praćka kamen, baciti do oblaka,
ili bar do azijskog kopna.
Ali, kad je momak zamahnuo glavom, gomila je ono
»ooo« pretvorila u gromoglasni »ruk«, a glava, hitnuta u
zrak, bućnula u more nekoliko koraka od obale, svi su
bili razočarani što je ne baciše dalje, bestraga, ili što je
uopće baciše, pa je ne mogu još jednom baciti. Valjda i
sam nezadovoljan što je njegov drugar ne odbaci da
leko, mladić, koji je dirigirao publikom, svuče sa sebe
kožni ogrtač, skoči u hladno more, zgrabi za uši Delba-
tanovu glavu, izvuče je na obalu, veza je opet za uže i
potjera magarca, a svećenicima naredi da poju i kade.
Zavlada delirično oduševljenje publike što se našao
netko tko je skočio u vodu i tko će ponovo pokušati, uz
njihovu svesrdnu pomoć u natezanju luka mržnje, glavu
nepoćudnog moćnika baciti bestraga.
Još se jednom ponovila ista slika. Novi je momak
206
glavu bacio koji lakat dalje od prvoga. Ona je isplivala.
More su mreškali sitni valići kao drhtaji konjske kože.
Sunce je grijalo, valovi su se ljeskali, i činilo se da glava
plovi, da će do bestraga otploviti ako i nije bestraga
bačena iz zajedničkog luka. Ali, kad primijetiše da ih
sunce i valovi varaju, da glava miruje, iz mase se izdvoji
nov momak. Svuče i on kožuh i skoči za glavom.
Ni uz pomoć tetive duge kao uže koje bi deset puta
opasalo grad, ni uz glasan »ruk« kakav je fijuk pedeset
odapetih lukova debelih kao grede, glava ni treći put
nije odletjela mnogo dalje nego što je letjela prvi i
drugi... Uzalud, našao se i četvrti skakač u more komu
je gomila odobrila skok.
Brod je isplovio za Messinu. Kapetan je zapovjedio
Vučkoviću da se skloni u štivu među vreće salitre dok ne
zaplove otvorenim morem, jer bi ih i u vrijeme bune
mogla saletjeti brodica za kontrolu brodova što isplov-
ljavaju, a svjetina je s Armencima i magarcem na čelu
već sedmi put bacala glavu i nikako da je baci dokle bi
htjela.
Otada, kad god se sjeti svoga bijega, Delbatana i
dalekog svijeta u kojemu je robovao, pred njeg iskrsne
slika gomile nalik na komet, golemog luka koji nateže
tisuću grla i glave koja pada u vodu. Rade li oni još
uvijek ono što su radili kad je Vučković odlazio? Vjero
jatno ne rade, ako ništa drugo, dosadilo im je. Ali, za
njega, u koga se ta slika jednog svijeta uselila bez
namjere da ga ikad napusti, to je isto kao da i rade. Pa i
rade. Što im drugo preostaje kad ih je sudbina zajedno s
tom glavom upregla u magareću zapregu koja ih vodi od
Saraja prema jugu, od juga prema Šaraju.
9
Angelo Emmo, kad je boravio u Splitu, a otkako je
rat, u Splitu je više nego u Zadru, odsjedao je u pretor-
skoj palači, najsigurnijoj zgradi u gradu, jer je u njoj
stanovao i splitski knez Antonio Priuli, a uz njih pedeset
207
vojnika iz najamničkog sastava i preko petnaest slugu
koje su održavale kućanstvo na zavidnoj visini, pogo
tovo kad je njihov gost bio dalmatinski namjesnik.
Sluga, čovjek u godinama, s uigranom vještinom po-
dvorbe, naklonio se Vučkoviću, zašao mu s leđa i za
naramenice pridržao japundže dok ga je fratar s mukom
svlačio sa sebe. Odložio ga je na vješalicu pokraj pro
zora ispod koje je bilo metalno korito u koje se cijedila
voda s mokrih ogrtača. Bez lutkarske uljuđenosti, kakvu
je primijenio poslužujući Vučkovića, Grabovcu je rekao
da sam sa svojom nakvašenom kabanicom učini isto što i
on s fratrovim japundžetom. Dnda je iz donje ladice
ormarića, koji je stajao uz nosač ovalnog ogledala,
izvukao jutenu krpu, rekao Vučkoviću da mu dopusti i
počeo klecati, ali mu je Vučković uzeo krpu iz ruku,
digao jednu pa drugu nogu na onaj ormarić i sam
obrisao svoje čizme, pravdajući se da nisu prljave, da su
samo mokre, jer su čitav put jahali. Krpu je dodao
Grabovcu, a sam je prišao slivniku, koji je bio ugrađen u
zid odmah ispred vrata salona i služio je čemu sada služi
i u onim prilikama kad bi se za vrijeme primanja salon
pretvorio u blagovaonicu, pa bi gosti i prije i poslije jela
prali ruke, jer su pečeno meso, stalni jelovnik bogatih
trpeza, jeli prstima. Stari mu je sluga najprije izlio vodu
iz vrča na dlanove, a potom ga poslužio ručnikom. Kad
je došao red na Grabovca da i on opere svoje kovačke
šape, sluga se odšeta prema dnu hodnika, pa se Mati ja
sam snalazio s vodom. Vučković mu je pružio ručnik,
savjetovao mu da se počešlja, i obojica su ušla na vrata
salona.
Ankonske pločice, ulaštene i zvonke, kojima je bio
popločen pod salona pretorske palače, škripale su pod
mokrim Grabovčevim opancima, a zvonile pod potko
vanim Vučkovićevim čizmama. Koracima su se najavlji
vali onima u četiri sobe oko salona.
I zbilja, otvoriše se jedna vrata i na njima se pojavi
kapetan Priuli, zoran i napuhan čovjek od četrdeset
godina. Napuhan u dva značenja: u fizičkom, jer je ta
gomila mesa bila šupljikava kao kamen koji su izbušili
208
prstaci, nesposoban da udara i da prima udarce, i u
duhovnom, jer je bio čovjek za koga se nije moglo reći,
ni ovakav je ni onakav je, ni zao ni dobar, ni glup ni
mudar, jednostavno, kao ličnosti nije ga bilo, a kako je
ipak postojao, i to kao baštinik plemićke loze Priuli,
morao je biti i te kako prisutan, pa je kao takav i dobio
splitsko kneštvo i kapetanstvo.
Pitali su se za zdravlje. U tom raspitivanju Priuli ne
pokaza zanimanje za Grabovca ni onda kad se Vučković
pomaknuo u stranu da momka, koji mu se krio iza leđa,
otkrije i knezu pruži priliku da ga, ako se i neće s njim
rukovati, oslovi bilo kako, samo da mu kaže kako ga
primjećuje. Ali Priuli nije imao sluha za fratrov nago
vor. Ostao je nasmijan i pomalo smeten sve dok nisu
škrinula još jedna od četvorih vrata, on prošaptao da
dolazi providur, rekao da neće smetati i povukao se u
svoju sobu, crvenu, rekli bi oni koji znaju boje soba u
pretorskoj palači.
- O padre mio, kakvo vas dobro opet vodi k meni?
- A, i nije dobro, gospodine providure. Sve nekakve
zavrzlame i čvor do čvora.
- Neka, neka, sve ćete vi to razmrsiti.
- Zajedno ćemo. Da sam mogao sam, ne bih k vama
ni dolazio.
- Nećemo na vratima. Izvolite, uđite - nudio je
Emmo, ali samo Vučkovića.
Ni Emmo ničim ne pokaza da primjećuje Grabovca,
pa ni time da kaže neka momak ostane u salonu dok on s
fratrom bude razgovarao u kabinetu. Vučkoviću je bila
poznata ta osobina mletačkih činovnika. Kad bi susreli
naturalni primjerak Hrvata, onoga pod oružjem, u noš
nji, izgubili bi svaku volju da s njim opće, tražili su
obrazovanog posrednika, a kad bi ga našli, pravili se da
čovjeka ne vide. Čini se da uljudniji i pitomiji pristup
civilizaciji ima divljina nego što ga civilizacija ima prema
divljini, jer u prvom slučaju prilazi ravan ravnu, a u
drugom nadutost od nadutosti ne može da shvati kako
joj je prirodnost ravna i po obujmu znanja i po moral
nim vrijednostima koje u sebi nosi.
14 Duše robova 209
— Mati ja, sjedi ovdje dok ja budem s providurom -
rekao je Vučković, izvukao stolicu ispod stola, što je bio
pružen posred salona, i udario dlanom o sjedište.
Matija je sjeo leđima okrenut ulazima u crvenu i
zelenu sobu. S lijeve su mu strane bila tri prozora, a
sprijeda zid bez otvora, dug, gol i gladak, kao stvoren da
se na nj izloži desetak slika i tako prikrije prostota
kakvu imaju široke plohe obojene bijelim krečom. Zi
dom dominiraju tri slike, najveće, najživljih boja, naj-
kitnjastijih okvira. Ona desna u ovalnom okviru, što
predstavlja dužda Morosinija u pozi promišljena držav
nika, i ona lijeva, na kojoj je pokojni splitski kapetan
Ivan Alberti na konju, u okviru od rezbarena lišća,
bijahu dva pladnja, a ona središnja, siika u crnom okviru
od kruškina drva, jezičac ove čudne slikovne tezulje.
U prazne prostore između te tri slike utisnulo se
nekoliko lokalnih veličina, koje su na proputovanju
portretirali putujući slikari, neke nevješto jer drukčije
nisu znali, neke karikirano jer su tako htjeli da se osvete
ljudima koji su u salonu pretorske palače željeli doživ
jeti apoteozu. Gojni, s crvenim nosevima i užagrenim
očima, doimali su se kao izgubljeni tragači koji su,
tražeći ulaz u povijest, našli vrata ovoga salona, ušli na
njih kao da u povijest ulaze, i ne znajući da povijest
danas iz sebe izbacuje one koji su se jučer u nju na silu
ugurali. Jadnici, koliki su trošak imali dok su dangubili
pozirajući putujućim slikarima i dok su ih isplatili, ko
liko su samo dali rezbarima za okvire premazane zla
tom, s anđelima, trubljama i guslama iznad glave, koliku
su borbu vodili dok su izborili to mjesto na zidu salona. I
što poslije svega? Ništa. Pred njima stoji neki Grabovac
i čudi se što su se ovi splitski buzdovani natiskali oko
crvene velade dužda Morosinija i ispod kopita konja
velikog jahača Ivana Albertija.
Na svakom od portreta Grabovac je pronašao pone
što smiješno, ali na središnjoj slici s okvirom od crnog
kruškina drva nije nalazio ništa za podsmijeh. Štaviše,
nije u slici nalazio nikakve slike, samo svjetlost kakvu
ima bjelilo bijele golubice i svjetlost prozora koji gleda
210
u sunčan dan širokih vidika. Grabovcu se učinilo da kroz
bjelinu toga prozora vidi razloge zbog kojih je došao u
ovaj salon, gdje raspored stolica oko stola podsjeća na
klupe u veslarnici galije.
10
- O padre mio — govorio je providur Emmo dok je
pokazivao Vučkoviću naslonjač u koji će sjesti, a sam
zalazio za pisaći stol, sjedao, trljao ruke i davao na
znanje da je pripravan slušati. - Pa, onda, kakvo vas
dobro k meni nosi?
Vučković mu je potanko, ne izostavljajući važne po
jedinosti, kako je rob izgledao i kako je s nepravom u
plijenu zapao Matiju, pričao o nezrelu mladiću koji je
otišao na tržnicu robova da proda tog kukavelja i,
umjesto da ga proda pa kakav jest da jest, i takav će u
ovom ratu dobro doći, pustio ga je kući i tako sam
zaslužio veslačke lance doživotno.
- O padre mio - rekao je Emmo - kod vas je novo
uvijek ono staro. Uvijek se netko ogriješio o zakon,
zaslužio tešku kaznu, a vi dolazite pravdati počinitelja
zlodjela. Pa dokle će to tako, padre mio? I kako vam se
dade stalno pjevati istu pjesmu.
- Dokle ću? Za vas dok budete namjesnik, za sebe
dok budem mogao hodati i govoriti. A to da li dosadi?
Pa dosadi, ali što se tu može! Čovjek kopa vinograd, ove
godine i dogodine, tri puta godišnje, i da li mu dosadi?
Dosadi, ali ne prestaje kopati. Tako je i drvosječi i
čobanu. Svima njima dosadi isti posao i svi ga oni
nastavljaju obavljati i dalje. Je li to osjećanje dužnosti?
Jest i to, i još koješta drugo. Ukratko, to je življenje. A
živjeti se ne može kako bismo htjeli, nego kako nam je
dano.
- O padre mio, ne recite mi dvaput da vi, tako
rijedak čovjek i u svom redu i u svjetovnim krugovima,
ne biste mogli živjeti negdje drugdje i baviti se nečim
drugim.
- Zar nisam bio negdje drugdje, zar se nisam bavio
l4* 211
nečim drugim? Niti je valjalo, niti mi je išlo od srca.
Primijetio sam da zrenje i starenje, koje u stopu slijedi
zrenje, suzuju beskrajne obzore mladosti, da zrelost ta
neuračunljiva prostranstva svodi na ljudsku mjeru. U
mladosti je svaki čovjek brat, a veći brat je onaj što je
udaljeniji od tebe, kuća ti je čitav svijet, krov nad
glavom nebeski svod, a hraniš se gdje dođeš i čime
stigneš. I onda, kad se malo prošetaš svijetom i sakupiš
nešto iskustva, vidiš da se braća kod kuće ostavljaju, a
ne nalaze u svijetu jer ih tamo nitko ne gubi, vidiš da je
svijet kuća prostrana s propuhom odsvukuda, a nebo
krov dalek, i sva je nevolja što ispod tog krova, a ne
iznad njega vjetar vije, pada kiša, prši snijeg, i vidiš da
hrane zbilja ima posvuda, aii je vlasnici 'ljubomorno
čuvaju, a kad dijele, znaju zašto ti je dijele. Tada se
čovjek stisne i ojadi: i kuća mu je samo njegova kuća,
krov samo onaj što mu ga je otac ili on sam složio,
prostrani svijet sveo se na tvoje dvorište, a sva braća
postala samo onaj koji ti je po krvi brat ili vas je braćom
uninila rnivn rio
----------------- — --J- ■ — 7 —- — > * J~
Virnna ime* nocvnHa i JL
11
12
— Rob što ga je ovaj mladić oslobodio — rekao je
Vučković odzivljući se na Emmov zahtjev da predloži
kako da se Grabovac oslobodi galije—imao je osamnaest
godina. Kao galeot nije mogao živjeti duže od trideset i
osam. Prema tomu, Grabovac je državu oštetio za jedno
veslo u trajanju od dvadeset godina. Umjesto da štetu
plati prikovan za vesla, neka služi u konjičkim jedini
cama. Ali, ne on sam. Roba pri diobi plijena nije dobio
samo Grabovac, nego njih petorica. Da su ga prodali,
217
novac bi podijelili na pet dijelova. Neka sada među
sobno podijele dvadeset godina vojničke službe. A bude
li krivo onoj četvorici, ja ću im dokazati da su krivi
koliko i Grabovac, jer su na njega prenijeli svoje ovlasti
i time pristali da s njim dijele i dobit i gubitak. Njihove
sporove prepustite meni, a njima odrežite po četiri
godine konjice!
- Služba u plaćenoj konjici, elitnom rodu vojske, nije
prava zamjena za galeotstvo. Za konjicu se nađe dobro
voljaca, za galeote idu samo robovi i robijaši. Za roba
jednom platimo trideset reala, konjaniku plaćamo mje
sečno deset reala.
- Znam da konjanik i rob nije isto. Kad bi bio, ne bih
vam ni đođijavao ovom molbom. Računao sam da ćete
shvatiti kako ovaj mladić nije državni štetočina već
nezreo čovjek, pa, ako hoćete, i dobar čovjek. A nezre
lost i dobrotu ne bismo smjeli kažnjavati kaznama ko
jima se počinitelj ne može otkupiti.
- Razumjem vas, padre, ali razumijte i vi mene!
Pelononez je daleko, nove galije trebaju pogonsku
snagu, zločinci nisu dovoljni, i jedini je izlaz u robovima.
A vi predlažete službu u plaćenoj konjici.
- Istina, rob robuje, a konjanik je slobodan čovjek,
odjeven, obuven, nahranjen. Prima plaću. Ali, koliko
sam ih ja vidio, kad im prestane služba, kad odu u grad
ili se vrate kućama, bez obitelji, to su siromašni i pusti
ljudi. Prati ih misao da su uludo potrošili život, i to im je
teža galija od galije. Bogatih među njima nema: što
zarade, to i potroše na sebe i na konja.
- O padre mio, vi znate od mene dobiti što god
poželite. Neka vam bude! Neka taj Grabovac ostane u
pretorskoj kasarni, a po onu ću četvoricu poslati. Znate
li njihova imena i sela?
- Mnogo vam hvala. Imena su na ovom papiru.
- Ništa vi ne zaboravljate - rekao je Emmo i zna
čajno se osmjehnuo.
- Ne bih rekao, dogodi mi se i da zaboravim i da ne
predvidim - rekao je Vučković, također uz osmijeh koji
je odgovarao Emmovu smiješku.
218
- Ostavimo sada to. Nego, jeste li za rakiju, za čašu
vina, imamo što god želite!
- Radije ne bih. Preda mnom je povratak.
- Ali, padre, rakiju ćete ipak gucnuti. Toliko da se
kucnemo.
- Može - rekao je Vučković i ostao sjediti dok je
Emmo otvarao ormar, postavljao čaše i točio komovicu.
Kucnuli su se i potegli, Emmo do polovice čaše,
Vučković malo manje.
- O vama sam, padre, čuo mnogo priča, priznajem,
ružnih i lijepih. Jedno me začuđuje: da ste u bagdad
skom ropstvu prešli na islam - rekao je Emmo.
- Ništa vas od tih priča ne treba čuditi. Ako se
propitate za onog tko ih priča, vidjet ćete tko je i što ga
nagoni da takve priče kazuje. A tomu što vam je tvrdio
da sam bio prešao na islam, poručite da sam ja o toj
stvari obavijestio onoga tko je za to nadležan.
- Dopuštam da oko vas svašta šapuću zlobnici. Oko
koga ne šapuću! Ipak, biti u milosti velikog vezira, a ne
prihvatiti islam, malo je teško u to povjerovati.
- Tko vam kaže da je svaki vezir bogomoljac, i tko
kaže da svaki od njih mari za vjeru više nego što mu
pomaže da vlada?
- Nećete valjda reći...
- Ne, neću, i tamo znaju što je vjernik, što krivovjer-
nik. Ali ću vam reći nešto drugo. Čovjek može izgova
rati riječi iza kojih stoji srcem i djelom - tada očito ne
laže; a čovjek može izgovarati i riječi koje ne zastupa po
onomu što znače, nego, naprosto, da se iza njih skrije -
iako brzopleti ljudi misle da takav laže, ne laže. Što je
riječ, nekoliko artikuliranih zvukova bačenih u zrak, da
bismo je poistovjetili sa svojim duhom i bićem; što je
riječ da bismo za jednu stradavali, za jednu koju smo
rekli, za jednu koju smo uskratili, kad nas malo stoji i
stotina koje nemilice prosipamo. Isto kao što ne valja
uzalud ih prosipati, ne valja ih ni štedjeti; isto kao što ih
ne valja nekontrolirano izricati, ne valja ih cijediti i
lijepiti se na njih kao pečat na papir. Riječi su da nam
219
služe, a ne da mi njima robujemo. Možda je sve ovo
nejasno, pa bi visokoparnu mudrost trebalo spustiti na
zemlju, a to će reći pretočiti u priču. Vi idete ulicom i
prema vama trči čovjek zvan Petar, moli vas da njego
vim progoniteljima ne kažete kuda bježi, i vi mu, pozna
jući ga kao dobra čovjeka, to i obećate. Kad naiđu
progonitelji, gledate, pa oni nisu tako zli kako ih je
Petar prikazao, dapače, čini se da je njima Petar neko
zlo učinio. Nećete da prekršite Petru zadanu riječ, ne
ćete da slažete progoniteljima. I što? Jednostavno, ka
žete riječ koja će za one koji je slušaju imati jedno
značenje, a za vas drugo. Recite: Petar nije ovuda
prošao - a pri tom gledajte u svoj rukav i mislite da
govorite kako Petar mje prošao Kroz vas rmcav. V i
mislite svoje, ostali ionako misle svoje. Tako je s Petrom
i njegovim progoniteljima, ali je tako i s prevjeravanjem
u ropstvu: za nekoga tko to hoće, to je prevjeravanje, za
drugoga, tko to razumije, način da se spasiš za vjeru i
ono u što doista vjeruješ. Poštujem ljude koji stradaju
zbog svojih uvjerenja, ali stradanje ponekad nema ni
kakve cijene. Zbog samih uvjerenja potrebno je podu
zeti sve da njihovi nosioci prežive.
U tom trenutku Vučković je vidio u duhu carigradsku
rulju kako baca i vadi iz vode Delbatanovu glavu.
Uzalud im je. Izvan Saraja, izvan vlasti,- oni će još
stotine godina, stotine glava po stotine puta bacati u
more i vaditi iz mora, a da stoglavoj vlasti, koja ima
glava koliko hoćeš, ništa neće nauditi. Ako stvarno
misle štogod,uraditi, za sebe ili za druge, neka ostave
glave izbačene kroz vladarske kapije, neka se ne igraju
lude igre, neka se zavuku u dvorane, neka se nađu tamo
otkuda se upravlja, pa ako i sami ne postanu jedna od
glava na stoglavoj nemani, neka nekog vraga naprave
korisno, dobro i lijepo. U stavu da su pretvaranje i
pritajen život opravdani ako nam služe da ostanemo na
životu, pokopana je tajna koju je Vučković otkrio samo
jednom čovjeku i smatra da ju je time otkrio svima.
Tako je miljenik Stjepana Matića, nakon dugih luta
nja i mora nesreća, da ne poludi, prihvatio nauk svoga
220
prethodnika na čelu ramskih fratara, svoga zaštitnika i
obožavatelja. Još i sad čuje šapat oboljelog starca koji
mu u poruci da siječe ševar i pravi narodu krovove,
poručuje da kuća i njive pred njom nadilazi sve vrije
dnosti koje za opstanak možemo postići od politike.
Prvi je iskapio Vučković, a Emmo ga je slijedio.
Ustali su sa stolica i krenuli prema vratima koja je fratar
sam otvorio. Priuli, koji je u susjednoj sobi čuo škripu
stolica, pošao je zajedno s njima, pa su se u salonu kod
Matije, koji je prilazio fratru, našla sva trojica.
- Umjesto vesala, ti i tvoji pajdaši žulj at ćete četiri
godine sedlo - rekao je Vučković, razumije se, hrvatski.
- Što oni?
- Da tebi bude lakše, i zato što su ti vjerovali.
- Oče, nije pravedno!
- Čuj, Matija, htio sam te izudarati čim si mi ispričao
što si uradio sa Zunićem. Nisam jer sam se bojao kako
ćeš misliti da te udarcima tjeram od sebe. Htio sam se
bar izvikati na tebe. Nisam ni to jer sam se bojao da ćeš
se prestrašiti, a iz straha kao iz đavolove torbe ispada
svako zlo. Sada znaš što sam za tebe učinio i . . .
Matija nije bio iznenađen. Vidio je kako desna Vuč-
kovićeva ruka hvata zamah i širi dlan da mu opali
pljusku po lijevom obrazu.
Priuli je ustuknuo, da nije bilo dovratka za leđima,
ode natraške u crvenu sobu. A Emmo je mrsio nešto
usnama i petljao rukama. Činilo se da želi istupiti kao
pomiritelj, ali je zapravo bio nezadovoljan što ga uzne-
miravaju svojim ispadima.
Ne izmičući se, Matija je dočekao i drugi udarac. I još
tri takva. Četvrti ga je dohvatio po nosu. Kroz rijetke
brkove i preko bjeline zubi potekla je krv. Peti ga je
sasvim smutio, pa je pao na koljena. Nad njim je
Vučković stajao bez riječi. Onda je Matija podigao lice i
rekao:
- Oče, ne karaj me! Nisam ga mogao prodati. Ni
sam ...
221
Vučković je šutio. Onda je glasom ispovjednika, ne
onoga koji udara, rekao:
- Ima na svijetu dvije stvari koje se najlakše gube i
najlakše nalaze. Najlakše se gubi život, a najlakše se
nalazi smrt. Ne živi čovjek gdje hoće, nego gdje mora; i
ne živi kako bi želio, nego kako može - govorio je
Stjepan Matić na usta svoga miljenika Pavla Vučkovića.
- Znam, oče, ali mi se nije dalo. Bio je dobar, umiljat
čovjek i molio me je kao što ovaj moli.
Matija je ispružio ruku i upro prstom u sliku uokvi
renu crnim trešnjevim drvom. Emmo, Priuli i Vučković,
svi su pogledali tamo.
A tamo je stajala slika koju su sva trojica često viđali,
znali koga predstavlja i poznavali njena autora, koji je u
Splitu samo nju naslikao, a kad mu ni nju nisu platili,
pokupio je svoje kistove i otišao. Možda od Matijina
kažiprsta, jer sve stvari izgledaju drukčije kad se poka
zuju, a možda i zbog svjetla što je padalo na sliku kroz
otvorena vrata crvene i zelene sobe, učinilo se svoj
trojici da prvi put vide što je na toj slici naslikano. U
jednom kutu, pri samom okviru, na slici je letjela golu
bica, čije oko, ono što sve vidi, blista kao smaragd.
Počev od donje strane njena tijela, iz koga je pljuštala
kao mlaz iz vodoskoka, preko čitave slike, dijagonalno i
u sve širem snopu, prostirala se svjetlost u kojoj se
pjenušala bjelina i sjaj. A u tom snopu sjaja i bjeline
klečao je čovjek u redovničkoj odjeći, sklopljenih ruku,
uzdignute glave, pogleda uprta u golubičino oko. A
tamo, izvan toga snopa svjetlosti, vide se mrke stijene,
zapjenjeno more modro kao žuč i svjetla što mrknu u
daljinama.
- Diče che lo schiavo lo pregava come San Felice
pregava Santo Spirito1 - rekao je Vučković Emmu i
Priuli ju, kako im ovo sa slikom ne bi ostalo nerazjaš
njeno. Onda se sagnuo, uhvatio Matiju ispod ruke i
rekao mu da će do kasarne poći zajedno.
1 Kaže da ga je rob molio kao što sveti Feliks moli Duha
svetoga.
222
13
14
15
Putem do hana, stazom koja je vodila kroz ruševine,
Brajim je ispod zida neke stare kuće ugledao olistao
rakitin grm i stao. Ostali su produžili ne osvrćući se ni na
njega ni na njegov pronalazak, jer su i bez zastajanja
znali i što je našao i što će uraditi. Pred njim je bio
rakitin panj, koji je nekada rastao u vrtu i služio kuće-
vlasnicima da s njega beru jednogodišnje pruće od
kojega su pleli košare ili su njime, rascijepivši ga, vezali
krajeve drvenih obruča na jelovim bačvama. Izvadio je
nož, utonuo glavom u lišće i počeo brati mladice odre
đene debljine.
Brajimovu opsjednutost šibama vojska je gledala s
prezirom. Zamisli, brati šibe kojima će časnici tući tebe i
tvoje drugove! Pa, to može samo jedan takav kreten
koji na svako pitanje odgovara Glamoč. Ali Brajim,
valjda zbog ograničenja koja je u sebi nosio, nije shva
ćao zašto ga drugovi preziru kad će oni za kaznu biti
234
šibani, brao šibe on, netko drugi ili ih pukovnik naruči
vao od nekog seljaka. Neće šibanje u pukovniji prestati
ako on prestane tragati za šibama.
I zato je bez srama, s kravljom tupošću na licu, kud
god je prolazio, gledao oko sebe neće li po grmlju i
živicama ugledati grm s dobrim šibama. A šibe, čija je
debljina, dužina i kakvoća bila propisana kao i svemu u
vojnoj opremi, nije bilo lako naći ako nisi oko posebno
izoštrio. Prvo, šiba je morala biti duga dva lakta, pri dnu
debela centimetar, pri vrhu pola. Drugo, na njoj nije
smio biti ni jedan zglob, kvrga, izraslina. Ništa, samo
ravna kora na kojoj se vide rupice iz kojih su rasle
peteljke otpalog lišća, pa joj starost nije mogla biti duža
od dvije godine. Treće, mogu biti od drijena, rakite,
jasena i brijesta, a od graba i hrasta ne smiju biti ni kad
bi mogle poslužiti. U vojsci, kažu, svako zašto ima svoje
zato. Kvrgavost ne dolazi u obzir, jer bi kvrgave šibe
ranjavale vojniku dlanove, stražnjicu i tabane, a i šiban
vojnik mora sjediti u sedlu, držati uzde u rukama i noge
turati u stremene. Dužina je važna jer od nje ovisi jačina
udarca, a ne smije se dopustiti da ljut časnik nekom
toljagom nasmrt isprebija vojnika pozivajući se na svoje
pravo. Debljina je pak važna zato što postoji kazna koja
se zove »polomiti na njemu šibe«. Kad debljina šibe ne
bi bila standardizirana, časnik bi mogao tući vojnika
nekom prutinom do besvijesti, a prut na njemu ne bi
prelomio. I napokon, koliko god mislili da je ludo brati
šibe kojima će šibati tebe i tvoje drugove, za branje šiba
potreban je stručnjak, pa će se uvijek naći oni koji će se
radi ovog ili onog posvetiti tom prezrenom ali unosnom
poslu.
Na rakitinu panju Brajim je ubrao dva snopića, svaki
po deset šiba, ostalo pruće nije udovoljavalo standardu.
Povezane, u dvije ruke, pronio ih je od ulaznih vrata
hana do šedrvana i ušao u odjeljak gdje stanuje pukov
nik. Kad se od šedrvana vraćao i prolazio pored konaka
iza čijih su prozora stajale oči što preziru njegov posao,
bakreni je novčić bacao visoko u zrak i hvatao ga u šake
kad bi se iz visine vraćao, pokazujući tako zašto bere
235
šibe. Što se čudite, glupani! Tko nije, zarađujući bakreni
novčić od dvije lire, brao šibe kojima su kupci mlatili
njega i njegove? Zijevate, mrštite se, mislite da se
Brajim dao kupiti za Judine srebrnjake? Zar je moguće
da u ovom bakrenom limu vidite srebro?
16
17
18
Kaznu »sto redi konjske prašine« Grabovac i njegovo
društvo počeli su odsluživati istog otpodneva. Oboru
žani češagijom u lijevoj ruci i četkom u desnoj, prilazili
su konjima koji su u dva reda bili vezani za jasle, a jedan
od drugog ograđeni prečkom što se njihala obješena na
dva lanca. Četkom su prelazili preko konjskih sapi,
preko prsa i nogu, plećaka i vrata, i napokon se podvla
čili pod konje da im očetkaju trbuhe i stidne dijelove,
među zadnjim nogama. Četka je išla ukrug, uz dlaku i
niz nju, na istom komadu kože, da pokupi što više
prašine. Nakon desetak takvih kruženja prešli bi četkom
preko zubala češagije, da skinu prašinu koja se uhvatila
za čekinje na četki i da je sačuvaju u žlijebu što se pruža
ispod zubaca. Trebali su paziti, dok četkaju i dok se
veru, da im češagija u lijevoj ruci stoji vodoravno i tako
na sebi sačuva dragocjeni prah. A kad im se učini da su
nakupili dovoljno, napuštaju konje i izlaze na stazu koja
konjušnicu dijeli nadvoje.
Objesili bi četku o klin, a uzeli drveni batić, klekli na
stazu, nadnijeli češagiju nad dasku po kojoj slažu re
dove prašine i odozgo je batom udarili nekoliko puta.
Ako je u češagiji bilo dosta prašine, duguljasta hrpica
bit će visoka dva centimetra, standardno, a ako je
prašine bilo malo, hrpica će biti manja od propisanog i
nad njim će trebati još jednom istresati češagiju, jer
mjerilac, dežurni alfijer u konjušnici, ne priznaje redove
kad ne ispune zijev rašlje kojom se mjeri podnožje,
visina i strane hrpice.
16 Duše robova 241
Četkali su i četkali, ruka u ramenu da im otpadne,
četkali su i snažno i vješto, ali ni takvim radom prije
deset dana kaznu neće odslužiti. A za prevaru nema
načina. Zamjena konjske prašine bilo čime odmah se
prepozna. Konjska je prašina u Vrani žućkasta kao
vranska zemlja, pod prstima je sipka kao najfinije
brašno, lijepi se jer je vlažna od soli, ali nikad toliko da
se ne bi rasula kad u nju čarneš. U njoj nema kamenčića
koji bride pod jagodicama, ona miriše na konjski znoj, a
kad je na dlanu gledaš pri sunčevoj svjetlosti i još na
povećalo, kako to pukovnik čini, u njoj je na tisuće
sitnih dlaka, od stelje na sedlu, od potpregala, kolana i
prsnika, dlaka svih boja kojima je bojena konjska
oprema. U konjskoj prašini vidiš crvenu konjičku do-
lamu, u njoj je lanena sotana boje cimeta, hlače od
bijele raše i haša od vune i kostreti. Dakle, nema načina
da se konjska prašina zamijeni ikojom drugom. Da ga
ima, ne bi ni postojala kazna »sto redi konjske prašine«.
Peti dan četkanja, dok su sva četvorica od kuhinje
preko dvorišta išla prema štali na daljnje izdržavanje
kazne, Brajim ih je pokretima nagovorio da svrate u
konak, nešto će im pokazati. Popeli su se za njim u
potkrovlje i Brajim je ispod svoga jastuka izvukao kesu
od bijela platna do polovice ispunjenu konjskom praši
nom.
- Svaki po pet lira i nosite je - rekao je.
- Otkuda ti? — pitao je Grabovac.
- Glamoč — rekao je Brajim.
- Je li to prašina što smo je za ovo pet dana iščetkali?
Tko ti je dade? Dežurni? — navalio je Ozidžija.
- Pustite čovjeka, ne trguje samo on prašinom -
rekao je Šentija.
- Sto da s tobom činim, Brajime? Kupit ćemo ti
prašinu - rekao je Grabovac - ali nam reci zašto sve to
radiš?
- Glamoč - rekao je Brajim.
Jebo te Glamoč! Daj ovamo tu prašinu — rekao je
Ozidžija.
242
Brajim je ispružio dlan i, kad su mu sva četvorica na
nj bacili novčić od pet lira, pruži Grabovcu kesu sa
prašinom, ali je Matija ne htjede primiti.
- Tek ako pristaneš da se počupamo. Ako ne prista-
neš, neka vrag nosi tebe, tu prašinu i te lire.
Brajim, koji je za cijelo vrijeme trgovine s prašinom
stajao glupo nasmiješen, ne dopuštajući da ga isprovoci
raju, na Grabovčevu ucjenu da pristane na »čupanje«
pa da će mu tek onda uzeti prašinu iz ruku i u trgovini se
izjednačiti s njim, lopovom i nedrugom, najednom se
uozbiljio, a lice mu postade tužno i zamišljeno. To ne
potraj a duže nego što bi udario dva puta dlanom o dlan,
i Brajim opet navuče na se masku idiota koji ne zna što
je lijepo a što ružno, što valja a što ne valja, i komu je
svejedno što o njemu drugi misle.
- Aha - reče i potvrdi da pristaje kimanjem glave.
- Sad odmah u konjušnici - reče Matija.
- Smiri se - reče Šentija - vidiš da je glup ko tava.
- Što glup! - bjesnio je Grabovac. - Prije nekoliko se
dana ponudio da za novac umlati Suzanu. Ne pričajte mi
da nije! Sutra, kad odemo u borbu, izdat će nas za pet
lira, za istu cijenu za koju nam sada prodaje prašinu.
Svaki od njih šestorice prostro je po podu konaka
crvenu maramu, koju u miru vežu oko vrata a u borbi
oko glave ispod kalpaka, da im znoj sa čela ne zalije oči.
Matija je uzeo lončić kojim će dijeliti prašinu. Kad je
vidio Brajima da stoji po strani, pozvao ga je da i on
svoju maramu raširi, ali Brajim ne htjede, okrenu se
prozoru i ostade tako zagledan u livade podno hana, sve
dok oni nisu obavili diobu, nabili marame u džepove i
pošli u konjušnicu.
Ozidžija je ostao na vratima do kapije hana. Pavaso-
vić je stao na drugom kraju staze koja dijeli konjušnicu
nadvoje da promatra prilaz od šedrvana. Bukiša, Leovac
i Šentija imali su suditi, a Grabovac i Brajim stali su u
sredinu, među suce. Na Šentijin znak da ide čelo čelu a
glava glavi, borci su se sagnuli, a na znak da zabace s
glave kalpak i jedan drugoga uhvate objeručke za per-
čin, učiniše kako im je zapovjeđeno.
16* 243
- Sad - tresnuo je Šentija, i borci se sudariše glavom
o glavu, čelom o čelo, kao ovnovi, potežući jedan dru
gomu perčin. Trebali su se potezati dok jednomu ne
dojadi i ne kaže dosta, a drugi, kao pobjednik, ne
pristane, kad će suci proglasiti pobjednika i raznijeti glas
tko je koga »počupao«. Ali, ovdje borba nije dugo
trajala. Borci se rastaviše i ispraviše.
- Što ti ne potežeš? - pitao je Matija.
- Glamoč — odgovorio je Brajim, blaženo glupav.
- Ovoga ne možeš ni počupati. Kako da ga tučeš?
- Što da ga tučemo? - reče Šentija.
- Izdat će nas - vikne Grabovac, uze četku i priđe
konju.
Toga popođneva i sutradan, kad će načeikati sto redi,
dok su vadili prašinu iz marame i kroz prste je posipali
po četki, a četku strugali po češagiji, neprekidno su
mislili je li moguće da će ih taj pohlepni čovjek, koji u
općoj tuposti pokazuje čudne proplamsaje pameti, u
teškom trenutku ostaviti na cjedilu, ili još gore, izdati.
Mislili su na to i nekoliko narednih dana nakon izdržane
kazne, ali kad ih je tek treće nedjelje poslije obećanja
Moči vuna doista poveo u Zadar, kad su pred njih iskrsli
novi ljudi kao nove nepoznanice, na Brajima su pomalo
zaboravili.
19
20
jed. Sam je, bez oca koji je poginuo i bez obitelji koja se
rasturila, nakon pada Knina preko Grahova došao u
Livno sa stotinama beskućnika. Kao zaslužnu vojniku,
begu i čovjeku od koga se mnogo očekuje, Livnjaci su
mu u obliku milodara dodijelili drvenjaru u Suhačama i
nekoliko rali oranice pored Bistrice, čitav posjed nekog
Fike Rakitovića koji je umro ne ostavivši potomka, da
se tu skući, oženi i da bude pri ruci kad i u ovim
krajevima dođe do gustog. On se useli u kuću, počne i
raditi nešto, ali kako o poljodjelstvu nije znao ništa, ni
kad što treba sijati, ni što se sadi a što sije, ni kako valja
gnojiti, kako žeti i mlatiti, nije pošteno uradio ništa, pa
se obrati jednom susjedu da ga nauči kad se što radi i
kako se radi. Susjed je pokušao da ga nauči držati plug i
motiku, ali nije išlo, ili je lomio alat ili ga nije znao
upotrijebiti, pa je učinak bio nikakav, a Ramo sve
beznadniji. I susjed mu reče:
- Ništa, Ramo, od tvog gospodarstva! Seljak se rađa
u brazdi a raste na njivi, gleda otkuda dolaze oblaci i
otkuda pušu vjetrovi, promatra kako zrnje pada u zem
lju, kako raste i zori, dok sve to, i zemlja, i vrijeme, i
biljke, i plodovi ne sraste s njim. I kad doraste za
motiku, on više i ne misli što kada i kako da radi, on radi
kad je nečemu vrijeme ne misleći da radi, kao što trava
u proljeće niče, kao što pšenica u kolovozu zori. Nego ti,
254
moj Ramo, pripaši jatagan i zabaci pušku na rame i ispni
se na ledine ispod Bašajkovca, neka te Livnjaci dobro
vide, pa zatresi jataganom i drmni puškom i reci lijepo
da te razumiju: »Hoću kruha bez motike, hoću meso bez
čobanske torbe.« Imat ćeš što tražiš, a ako ti se još
tkogod pridruži, imat ćeš i više nego što ti treba. Boljeg
pluga od jatagana nema, ni bolje žetelice od puške. A
ako te neki nisu razumjeli, ti ih lijepo poduči. Jatagan je
i dobar učitelj.
Imućniji Livnjaci i svako od dobro stojećih seoskih
domaćinstava odlučiše na jednom skupu, gdje se ra
spravljalo kako pomoći bjeguncima s onu stranu Di
nare, da im se, uz dodjelu zemljišta i službi u gradu,
dade i jednokratna pomoć u žitu i živini. Da darivanje
dobije blagoslov Božji, odrediše da se pomoć dodijeli
dan uoči noći Kadra, kad je u ruke Poslanikove sišla
objava s neba i kad su pravovjerni sklopili savez s
Bogom i prihvatili sudbinu koju im on određuje.
Zborno mjesto i za one koji pomoć ištu i za one koji
imaju što dati, određena su Hasina vrela ispod grada,
gdje ima dobre vode i gdje su šumarci vrba izrasli po
ledini s mekom barskom travom.
Dok su jedni pisari popisivali darove i darodavce, a
drugi bilježili potrebe bjegunaca, da dan darivanja uoči
noći Kadra ne bi bio tužna i posna svetkovina prošnje i
milodara, zaklaše nekoliko ovnova i pristaviše ih na
vatru u pet kotluša. Kad je bilo ručku i kotluše se
poredale pokraj trećeg Hasina vrela, kuhari stali iznad
njih s velikim zaimačama u rukama, a redovi se ubogara
učas nanizaše, Ramo se pope na jedan panj kod središ
njeg kazana, stavi desnicu na jatagan a ljevicu na ku
buru, odmjeri kuhare i ubogare mrkim pogledom i reče,
najprije kuharima:
- Da ne date komu ja kažem da ne date! - A onda
ubogarima: - Komu kažem da iziđe iz reda i da stane
kod drugog Hasina vrela, da iziđe i da stane. - Onda je
dijeljenje jela otpočelo, a on je birao: - Iziđi ti! E, i ti
tamo u zelenom guberu!
255
Kad je izdvojio njih desetak, vidjelo se da iz redova
izgoni mladiće od sedamnaest do dvadeset godina.
Kazani su bili ispražnjeni, redovi se izredali, ljudi
posjedali ispod vrba i srču i žvaču, čuje se samo mljaska-
nje, a njih trideset izdvojenih, naježeni i gladni, stoje
kod drugog Hasina vrela i čekaju Ramu. On im priđe,
saže se nad vrelo, zagrabi šakama vodu i srknu nekoliko
gutljaja, a posljednji ispljunu preko johina grma i, dok
mu se cijedila voda s brka, pogleda ih s visoka i reče:
- Mater vam jebem!
Onda je polagano izvadio rubac iz rukava, otresao ga
i njime obrisao brk. Opet ga je previo načetvoro i
turnuo u rukav. Neki od momaka, koji su imali nož, nisu
sc Z3. nj uhvatili, ali su ruku primakli bliže dršku i čekali
što će ova budala uraditi nakon ljute psovke.
- Stidite se! — reče Nadžaković i opet ušutje.
- Zašto? - upita njih nekolicina odjednom.
- Ne sramite se ni pitati zašto - reče, ishraknu se iz
dubine grla i pijunu u drugo Hasino vrelo. Ispljuvak
bučnu u vodu, a momci pogledaše da nije s ispljuvkom
odletio i smisao onoga zbog čega im ovaj ludonja uskrati
ručak.
- Stali ste u red sa starcima, ženama i djecom da s
njima podijelite ovo jadne milostinje. Umjesto da se
pogledate od pete do glave, da vidite kako vas je Bog
stvorio zdrave i jake, pa da skočite i potražite hranu za
sebe i za te jadne ljude. -1 još se jednom ishraknu i još
jednom pijunu.
Momci su gledali kako je pljuvačka u Hasinu vrelu
napravila klobuk. Voda teče, a klobuk po njoj pliva.
Samo njih petorica odbi da mu se pridruži. Jedini su oni
toga dana ostali bez ručka, jer je Ramo za svoju četu,
kao pozajmicu do prvog pohoda, zaklao tri ovna i
okrenuo ih na ražnju. Jeli su pečenu ovnovinu, pili vodu
s drugog Hasina vrela, jer je baš u to vrelo Ramo
pljunuo kad im je pokazao pravi put, pa je noć objave i
sudbinskog saveza s Bogom za njih bila noć otvorenih
očiju i saveza sa svojim četovođom Ramom.
256
21
22
Tri dana nakon Vidakovićeve smrti pred han je došao
novi namjesnik Alvise Mocenigo. U han je pred broj
nom pratnjom, pješice, što je neobično i za niže časnike,
ulazio čovjek srednjeg rasta, jedar i glavat, krivih nogu,
262
između kojih bi, dok mu stopala stoje petom uz petu, u
visini koljena mogao proći pas. Lice mu je nalik na
drvenu plohu na kojoj je duborezac s obje strane izdu-
bao oči, u bezobličnoj masi izdjeljao nos, razrezao usta i
jedva obilježio bradu i čelo. Ne samo zbog te plošnosti,
držali su ga sličnim mjesecu. Govorili su, kao što mjesec,
ploveći putovima neba, čas ide vedrinom i sjaji, čas se
sklanja za oblake, tako i naš Alvise, ploveći državnim
morima, ili blista u samozadovoljstvu ili druge kudi. Kad
se traži sličnost državnika sa suncem, mjesecom i zvijez
dama, što je čest slučaj, može mu se zbilja naći koješta
zajedničko s njima.
Tvorci nadimaka u Veneciji bezobzirni su prema tje
lesnim manama ljudi, onoga bez ruke zovu Kljajo, bez
oka Ćoro, s malim nosom Škico, onoga koji hramlje
Cole a onog pogrbljenog Gobo. Ne zna se u kojoj godini
života i kakvim su povodom Moceniga prozvali Polu-
mozgan. Bez obzira na to, red je upitati koja to polovica
mozga nedostaje novom namjesniku. Neki kažu da se ne
može savjetima privesti pameti ako je sebi nešto uvrtio
u glavu. Ako je to točno, Mocenigo ima polovicu mozga
koja stvara zamisli, a nema onu koja zamisli prihvaća od
drugih ljudi. Drugi misle, a među te spadaju i oni koji su
ga poduprli u Senatu da dođe na mjesto mlitavog
Emma, da u nekom pothvatu, ratnom ili trgovačkom,
vjeruje samo u uspjeh i gura naprijed, a da mu uopće do
mozga ne dolazi, jer toga dijela nema, da bi mogao i ne
uspjeti. Ako ovi posljednji imaju pravo, onda Polumoz-
ganu manjka onaj dio mozga u kojemu se začinju sum
nje, bojazni i strepnje. Sretnog li čovjeka! Koliko bi
radosti na svijetu bilo više kad bi se ljudi oslobodili
trulog dijela mozga koji proizvodi strepnju i obzire. A
možda bi na svijetu tada radosti bilo manje nego danas.
Tko zna.
Čim je došao u Zadar i preuzeo vlast, ne rasipljući
vrijeme kao što je rasipao riječi, svim područnim namje
snicima, svim pukovnicima plaćeničkih jedinica i svim
serdarima poslao je pismo iz kojega ćemo prenijeti
nekoliko ulomaka.
263
Kad sam ja, nakon poraza onog usranog Šeik Meh-
med-paše pod Sinjom, rekao našima da prema Bosni
prijeđemo u ofenzivu, odgovorili su mi: »Šuti da te tko
ne čuje, mi na toj strani moramo mirovati i sve snage
baciti na Peloponez, gdje nam Alija od Iznika uzima
grad za gradom.« I što se dogodilo? Alija je osvojio
Peloponez, a mi smo ostali osramoćeni i oštećeni. Da
nam nije Austrija pomogla, danas bi od Alije branili
prilaze lagunama. Pljujem ja na borca koji ne zna
napasti nebranjeno mjesto. Kakvo viteštvo, koješta,
bodi gdje je meko! Kad sam ja to rekao duždu, on je sav
pocrvenio i pita me, otkad je Bosna omekšala, to je
dosad bilo kopito turskog konja. E, kažem ja njemu,
vremena se mijenjaju, moj kncžc. Država nije konj pa
da kopito ostaje kopitom, tu se organi zamjenjuju, pa
ono što je bilo potkova, postaje meko kao slabina, a ono
što je bilo salasto, otvrdne i postane rog. Kad sam ja to
duždu rekao, kaže on meni, Alvise, imaš oštar jezik,
rođen si za vođu. Jesam, kažem ja njemu, ali mi se
vodstvo ne pripušta.
Kad sam ja našima na jednoj sjednici vijeća rekao, što
mi pričate o tom Aliji od Iznika, strateg, drzak, lukav,
mudar, sve je to prašina u oči da ne vidimo tko je pred
nama. Običan policajac! A tko je vidio policajca velikog
stratega - njegova je strategija obmana; tko je vidio
drskog policajca - njegova je drskost u pretvaranju; tko
je vidio lukava policajca - njegovo je lukavstvo šaka
unaprijed naučenih trikova; tko je vidio mudra policajca
- on svu mudrost gradi na obavijestima žbira i uhoda.
Što da mu se divimo, lupnimo ga po glavi i sav će se taj
dim oko njega razići, pred nama će stajati olinjali poli
cijski pas. A oni meni, Alvise, čime da ga udarimo?
Šakom, rekao sam, šakom. I nisu me shvatili.
Kad sam ja prvi i jedini u Veneciji rekao, pošto je
policajac Alija napustio Peloponez i krenuo na Eugena
Savojskog, Eugen će ga čiznom zgaziti kao štakora, svi
su graknuli na mene, ne sij lažni optimizam, ako ga
Eugen napola očerupa i pusti da onako golovral i bez
repa dođe u Stambol, bit će dobro, tamo će ga, kao i
264
svakog vezira koji se vraća bez perja, već dokrajčiti
sjekirom pri panju. I što se dogodilo? Pa, dogodilo se
ono što se lani trećeg kolovoza dogodilo kod Petrovara-
dina, baš onako kako sam predvidio: Eugen Savojski,
pošto je rastjerao Turke kao jato gusaka, došao je pred
šator velikog vezira i našao ga nepokretna sa svetim
barjakom u rukama. I tad se tek policajac trznuo, vidi,
nema izlaza, pa hajde, kaže, da nasrnem, da poginem u
boju, da postanem mučenik, i nasrnuo je, i kugla u čelo,
a barjak u ruke Savojskom, sramota, prvi put da iz boja
nije spašena sveta zastava. Ne samo što Alija nije postao
mučenik nego ga proglasiše krivcem za poraz. Rekoše,
tup, nepokretan, neelastičan. A što sam ja govorio za
njega? Nisu mi vjerovali dok Petrovaradin nije pokazao.
Kad sam ja to rekao, kažu oni, Alvise, mi nemamo
Savojskog da Aliji otme barjak. Imamo, kažem ja
njima, imamo mi i boljeg Savojskog od Savojskog, ali ga
vi ne slušate jer nemate pameti da u njemu prepoznate
Savojskog.
Kad sam ja lanjske godine po Veneciji pričao da
ćemo se pokajati što u Bosni, Albaniji i Crnoj Gori ne
prijeđemo u napad, dok su turske jedinice bile zauzete
bitkom kod Petrovaradina, pozvao me je dužd i rekao,
Alvise, ne potkopavaj ugled mletačke vlade, zgrabit će
te inkivizicija. I ušutio sam. Pa, što se dogodilo? Turci su
poraženi, granice su bile otvorene, a mi se nismo pokre
nuli, nismo osvojili ni stopu zemlje. A mogli smo da su
me slušali. Mogli smo uzeti koliko smo htjeli i zamijeniti
te zemlje za izgubljeni Peloponez kad dođe do mirovnih
pregovora. Nisu me slušali i propala stvar.
A sad, kad je veliki vezir Halil krenuo s vojskom na
Eugena Savojskog, koji je drsko prešao Dunav i utabo
rio se kod Grocke, gdje će po svoj prilici dočekati tursku
vojsku, i kad je mene pozvao dužd i rekao mi, Alvise,
hodi, dijete, u Dalmaciju i onoga Emma pošalji kući
prije vremena, zamorio se čekajući povratak, pa učini
tamo što si lani rekao da ćeš učiniti, prilika ti je ista, sada
nema spavanja i ovoga se puta neće ponoviti lanjski
propust.
265
Znate li zašto je Savojski prešao Dunav i široku
rijeku ostavio vojsci tamo kuda se uzmiče kad na boj
nom polju postane gusto? Kad sam ja ovo rekao pred
nekoliko senatora, oni su zinuli, pa kažu, zato da ga
Turci ne bi napali s leđa. A kad sam im ja rekao u čemu
je stvar, da vojsci kaže kako povlačenja nema, i kakav
mi iz toga zaključak trebamo izvesti, oni su povikali,
bravo, Alvise. E, kažem ja njima, a to kažem i vama
kojima šaljem ovo pismo, ne možemo mi čekati da
Savojski ubije divljeg vepra, pa onda, kad je mrcina na
zemlji, izvaditi nož i otcijepiti od njega pršut. Mi mo
ramo odmah, dok je vepar još živ, dok zubima grize kod
Grocke, a nogama se rita kod Sinja, navaliti na njega, i
nd
—inšj živa
~~ ndrRzati ctražnii din Trnntclru Irraiimi
— • — -------------------------------- -------- — ■ v * >----------------------------- - - v * * * - * ? ?
270
24
25
26
Pukovnik je zapovjedio da se plijen pokupi, da se i po
grmlju traži odbačeno oružje, da se s mrtvog neprijate
lja skida i donje rublje ako je novo, da se naši mrtvaci
278
trpaju u mrtvačke arare i vežu prebačeni preko sedala
svojih konja, a neprijatelji da se bacaju u jamu pokraj
puta i zatrpaju zemljom, da vidari previju ranjene, da
svaki popuni svoje naoružanje još jednom puškom,
kuburom ili nožem. Nešto potrebno, najviše nepotreb
nog. Valjda znaju s obuke što se čini poslije pobjede.
Nešto je drugo tu.
Dolci je sve od Vrane Močivuninu vojnu vještinu
osjećao kao teret i, u dobroj mjeri, kao poniženje koje
privremeno mora prihvatiti. Sad, kad je pobjeda izvoje
vana, kad se može vratiti u Sinj okićen slavodobićem, on
nikoga ne treba nad sobom, ma kakvo taj vojno znanje
imao, ni uza se, jer je slavljenik najbolje biti sam.
Močivuna je očekivao vjetar koji je od pukovnika
odjednom zapuhao, bio je silno žedan, a bačve na
Trnovim poljanama nigdje, naklonio se i, kao što doli
kuje podređenom, primio od njega zapovijed da među
mrtvima nađe Ramu Nadžakovića, odsiječe mu glavu,
natakne je na štandarac pukovnijske zastave i istakne na
čelo puka kad se budu vraćali u han. Ništa lakše nego s
mrtva odsjeći glavu, ali tko je među leševima Ramo
Nadžaković? Bilo tko, mrtva glava ne progovara, istina,
ali priča obličjem. Ako netko tko Ramu zna kaže da na
štandarcu nije njegova glava, sramoti ne bi bilo kraja. I
zato traži! Što ga je živa tražio, neka je, ali što ga mrtva
mora tražiti! Komu mrtav treba osim pukovnikovu sla
vohlepnu.
Zarobljenika nije bilo (nisu htjeli u ropstvo) i Moči-
vuni nije imao tko pokazati Ramin leš. Pozvao je Gra-
bovca i Ozidžiju da pođu s njim i pomognu mu okretati
leševe. Svima im je pogledao u lice i ni za jednog nije
mogao reći: »Ovo je Ramo.« Znalo se da je Ramo
čovjek od četrdeset godina i da bi morao biti znatno
stariji od svojih vojnika koje je pokupio među mladeži,
ali se među mrtvima nije nalazio nitko stariji od dvade
set i pet godina. Bilo je ćelavih, bilo je prosijedih, s
bradom i bez nje, ali je sve to rana ćelavost i rane
sjedine, sve su to mlade brade i brkovi. Močivuna je
leševe pregledavao prije svlačenja, ali ni po odjeći ni po
279
oružju nisu se međusobno razlikovali. Kod svih je
oružje bez ukrasa, a odjeća priprosta i bez ikakva sjaja.
- Kaže, dođemo li bez Ramine glave u Sinj, slavlje
neće biti ni upola onakvo kakvo bi bilo da je na štan-
darcu pobodena nasred trga, pa da oko nje zaigramo
kolo - govorio je raspop Močivuni.
- Ovaj je živ - reče netko.
Preživjeli je bio mlad čovjek s brčićima i bradom koju
nikad nije brijao. Na ćelavoj glavi, koja je šišana noži
cama pa se poznaju brazde kao na koševini, nije imao
kapu. Tražio ju je čim se osvijestio i progledao, kao da
mu je u toj kapi sva izgubljena snaga i sva nestala sreća.
Ozidžija je otišao do jednog mrtvaca, uzeo mu fes i dao
On
*j kapu nabi na glavu a da i nc opi^s
ranu navrh golog tjemena, koja je morala biti ili od pada
ili od teluća sablje, svakako od nečeg tvrdog i tupog.
Na sebi je imao košulju i široke platnene hlače obo
jene crveno. Donji dio nogavice uvukao je u vunene
čarape koje na sebi nisu imale opanaka, jer im je stopalo
bilo podloženo volovskom kožom, što ih je, na neki
način, činilo pletenim čizmama u kojima se ljeti i lako
jaše i lako hoda. Iz čarape na desnoj nozi izbijala je krv,
morao je biti ranjen u list puščanim zrnom, jer bi se
posjeklina hladnog oružja vidjela i na pleteru.
Kad mu se kapa našla na glavi, dobio je snagu da se
uspravi. Nije bilo vidljivo da shvaća išta od onoga što
vidi: da ovi svlače njegove drugove dogola, da ih slažu
na hrpu, da je samo on ostao živ. Lice mu je ostalo bez
izraza, kao lice spavača koga bude i ne mogu probuditi.
- Hoćeš li nam reći tko je među njima Ramo Nadža-
ković — rekao je Močivuna i pokazao na gomilu leševa.
Kao što se nije moglo pogoditi kako je pogled na
mrtvace djelovao na njegovu dušu, tako se nije vidjelo
ni kako ga .se doimlje Močivunina ponuda.
- Za to ćemo ti pokloniti život, dati te na otkup -
rekao je Močivuna. Ni na tu ponudu, koja i mrtve diže iz
groba, preživjeli nije dao nikakav znak, ni da je shvaća
ni da je prihvaća. Svejednako je na njegovu licu bila
pospanost i tupost prema tuđim i vlastitim ranama.
280
- Pristaje li? - pitao je raspop, a kako su njegova
usta bila iznajmljena, zna se tko je pitao. Pitao je iz
daljine od trideset metara.
Kad je preživjeli čuo što raspop pita, pomaknuo je
ranjenu nogu. Lice mu se zgrčilo, kao u čovjeka koga je
proparao strašan bol, a ruka posegnu za bolnim mje
stom. Bojeći se da će preživjeli posrnuti i ponovo leći na
zemlju, a i da izbliže vidi tu njegovu ranu na nozi,
Močivuna mu priđe i saže se. Preživjeli je zavukao ruku
pod čarapu na mjestu gdje pletivo bijaše umrljano
krvlju i nešto kopkao prstima, kao kad se kopka smrd
ljiva rana. Najednom je prasnuo u vrisku koji nije
moguće pribilježiti, osim riječi koje je pri tom izgovorio:
»U ime Boga.« Ruka mu je iz čarape izvukla goli nož i,
dok mu je vrisak trajao, zahvativši ga odozdo, munje
vito je rasporio Močivuni trbuh.
Iznenađeni gnjevom koji je neočekivano planuo iz
pospanosti, tuposti i bolnog grča, i Grabovcu i Ozidžiji
ruka je poletjela sablji, a kad je preživjeli s nožem,
krvavom rukom i još jednom urlikom nasrnuo na Gra-
bovca, Ozidžija mu je odsjekao šaku u zapešću, a Gra-
bovac produbio onu ranu ispod kape.
Kako drugo nije znao, kako drugo nije mogao, kako
vidarima ne bi vjerovao, sam je Grabovac kleknuo
pokraj satnika, nadnio uho nad njegova usta i osluški
vao diše li. Ravnomjernog disanja nije bilo, ali je iz usta
izlazio dah i čuo se neki glas iz daljine, nježno obliko
van. Činilo mu se da bruje strune razapete od brda do
brda, da ih dira lagan vjetrić, da brujanje ima boju
Močivunina glasa i da znači ono što im je govorio i čemu
ih je naučio. Ni tada ni ikad poslije nije znao kakvu je
poruku čuo. A ipak ju je čuo. Ali, samo da izrazi to
značenje, da ga iz pamćenja pretoči u riječi i kaže
nekomu, u njegov se sluh ponovo vrate zvukovi planin
skih struna i zbrišu sve što je pamtio i što je htio reći. U
njemu je to zabilježeno, ali neće da na sunce iziđe, pa o
Močivuni ništa i nije znao reći osim njegova imena i
duge stanke koja je nakon toga slijedila, a bila ispunjena
glasanjem neizreciva smisla.
281
Ali, ruku na srce, kako da išta kaže o tom dobrom
čovjeku koji ga je naučio najgorem zanatu - ubijanju,
kad su dobrota i ubijanje nespojivi, kad njihovo druže
nje ne može objasniti nikakvo glasanje umirućih gla
snica i nikakve strune razapete od planine do planine?
27
28
A ono za što se borio Šeik Mehmed-paša, ako mu
priroda bude najdarežljivija i dopusti život do osamde
sete, nije moglo biti više od dvadeset godina. Kad se zna
da se čovjek bori i za manje, za dan, za sat, paša se borio
za veliku stvar. Ipak, bio je tužan čovjek, koliko može
biti tužan onaj komu su, bilo zbog bolesti kojoj nema
lijeka, bilo zbog osude kojoj se ne zna datum izvršenja,
dani odbrojeni ili mu ih daju jedan po jedan, da ih
proživi kao milostinju.
285
Carigradski policajac, taj Alija od Iznika, koji je znao
da čovjek ima dva lica, javno i privatno, kad je došao na
vlast i morao prosuđivati o ljudima, ocjenjivao ih je po
privatnom licu, a kako je privatno lice u dvoličnih
suprotno javnom, on je u patriotima gledao izdajice, u
poštenima pokvarenjake, u sposobnima budale, a u
nesposobnima previjance. Kao policajcu, nekad mu je
netko dostavio prijavu u kojoj je pisalo da je na sijelu
viđenih ljudi Šeik rekao za njega da nije lisica, što
policajac mora biti, nego lisičji brabonjak. To je bilo
dovoljno da Šeikovo povlačenje od Sinja doživi kao
pakost uperenu protiv sebe. Smrtna kazna koju je od
sultana zatražio za kukavicu bila je u dobroj mjeri i lična
osveta.
Čim joj je majka rekla kakvo je pismo sultan dobio s
Peloponeza, sultanija Muhme, žena Šeik-paše, zatražila
je od brata da je primi, pala pred njega ničice i zamolila
ga da joj poštedi muža od policajčeve oholosti. Brat joj
je obećao da ga neće ubiti, ali kazniti ga mora, jer iza
zahtjeva za kaznom ne stoji samo Alija od Iznika nego i
sva pobjednička vojska na Peloponezu, koja poraz pod
Sinjom drži mrljom na ovogodišnjim blistavim pobje
dama turskog oružja.
U prvi mah, smišljajući kaznu koja će biti i poniženje
i degradacija, ali će zaobići smrt, pa će udovoljiti i veziru
i sestri, sultan je došao na misao da Šeika skine s
bosanskog namjesništva, da se s njega sramno potrgaju
oznake paše i da ga iz Travnika do Stambola dovedu
pješice tako da pješači dvanaest sati na dan, potom da se
baci u tamnicu i iz nje pusti kad se na njega zaboravi, do
koji mjesec, jer više ne traje glasovitost takvih sluča
jeva.
Opet se umiješala Muhme. Zamolila je selamagu,
onoga što goste drži ispod ruke kad padaju pred sultana,
komu je Šeik učinio velike usluge, da pokaže zahvalnost
i moli sultana za blažu kaznu — sa dvanaest sati dnevnog
hoda na toliku putu, pod jesen, čovjek od šezdeset
godina neće živ stići u prijestolnicu. Selamaga se oduži i
sultan preinači kaznu tako da se Šeik skine s mjesta
286
bosanskog beglerbega i postavi za kliskog sandžaka, od
koga nije ostalo mnogo više od imena, sa sijelom u
Livnu, neka i dalje bude vojskovođa na dalmatinskoj
granici, a Aliji se od Iznika prepušta da sa svoje strane
poduzme mjere opreza kako Šeik Mehmed-paša ne bi
počinio i treću pogrešku. Jer, da po drugi put pogriješi,
ne može mu se zabraniti, čim mu je dano vojvodstvo
sandžaka. Kad je Alija dobio pismo od sultana i u njemu
propis kakvu kaznu izreći Šeiku, grohotom se nasmijao
jer je znao da su se umiješale žene. Kao vješt policajac,
ne suprostavi se gazdi, ali svoj dio u konstrukciji kazne
sroči baš na policijski način. Oduže mu mjesto bosan
skog beglerbega, ali mu ne oduže čast ni dostojanstvo,
omogući mu drugu pogrešku i sasvim onemogući treću.
Žena mu je javila što se sve zbivalo oko njegova
kažnjavanja, što je učinila ona, što zahvalni selamaga, i
osamljeni Šeik uzdiže zahvalnost do neba. On će po
novo biti postavljen na stari položaj ako svi oni kojima
je on zajmio vrate istom mjerom. A kako je držao, kao i
svi ljudi, da je više dao nego primio, da je većem broju
pomogao nego odmogao, da je više hrabrio nego obes
hrabrivao, očekivao je da će dobročinstva uskoro prora
diti ako i sam sjedne za stol i svoj poraz umješno opiše,
da bude dostupno svima na dvoru, kao krivnju prevrtlji
vih Arbanasa.
Kad je pao od beglerbega na sandžaka, kad je postao
žalostan čovjek koji se bori za preostale godine života,
Šeika je napustio ćehaja i još nekolicina suradnika,
olakšavajući mu tako da se na lijep način oprosti od onih
koji mu ne trebaju i koji će mjesto potražiti kod drugih.
Običaj je bio da ćehaju, svog zamjenika i čovjeka za
povjerljive poslove, bira svaki vezir i svaki paša, bio na
mjestu sandžaka ili beglerbega, od sebi odanih ljudi, ali
je bilo iznimaka, kad dvor sam postavlja nekomu prvog
suradnika. Zato je Šeik bez zazora primio vijest od
Dugog Jusufa, svog nasljednika na namjesništvu, da je
njegov ćehaja poslan iz Carigrada i da će doći u Livno i
donijeti mu sultanove darove.
Došao je čovjek s nadimkom Ajnedži, što će reći
287
Preplivač, i donio mu od sultana samurovo krzno, nož,
sablju i kolut od dragog kamenja, kao znak zahvalnosti i
što mu je spasio vojsku. Ništa neobično, bilo je to doista
u duhu kanuna, da se darivaju vojskovođe koje su iz
škripca izvukle vojsku bez većih gubitaka.
Bila je zima, ona livanjska kad zaspu snjegovi i
smrznu puti, pa je Šeik imao dovoljno vremena da piše
svoje opravdanje. Gotovo i nije zapažao svog zamje
nika. Da je malo bolje pogledao, mogao je doznati i više
0 njemu od onoga što mu je rekao: da je do sada bio
predstojnik carskih kurira. Nosio je krznen kaput opto
čen crvenom lentom i podstavljen svilom tamnozelene
boje kineskog porculana, znak da pripada povjerljivim
slugama carskog saraja koje izvršavaju krvne naloge
sultana i velikog vezira. Na glavi je nosio turban valjka
sta oblika, znak da je na početku uspona, a dok dogura
do piramidalnog, trebat će mu još dosta uspješno obav
ljenih poslova. Umjesto da gleda oko sebe, Seik je pisao
1 živio u sebi i svom porazu.
Kad nolitičar ili samo čoviek na ova i ili ona i način
blizak politici, kad netko kriv ili nedužan, svejedno,
bude otjeran u opoziciju, u progonstvo, u unutarnju
emigraciju, i što sve ne, i kako se sve ne zovu otpadnici i
otpaci, svojevoljno ili nasilno odstranjeni ljudi, kad
takvi u gluhoj samoći odluče da pišu o svom slučaju, da
se brane i svjedoče svoju obranu, morali bi znati da je to
što pišu testamentama knjiga, a ne put kako da se
obrane od nanesene uvrede i kako da se ponovo približe
vlasti, koja je svoju čvrstinu gradila na njihovu progonu,
koja je, možda, i nepravedna i svakojaka, ali je daleko
od toga da pokaže skrušenost koja bi je i iznutra i izvana
oslabila. Možda papirnata ostavština nekomu posluži za
spoznaje o čovjeku i prilikama u kojima je živio, možda
se nad njim budu zgražali i nadahnjivali njime, ali
onomu koji je piše, koji ponovo proživljava svoj poraz,
to je posljednji pozdrav svijetu, ljudima i, u prvom redu,
politici. Ne vraća se u politiku opisivanjem svoga po
raza! U politici trajno ostaju oni koji o svojim porazima
šute, a o uspjesima galame i kad su bili porazi, koji kriju
288
svoje mane a ističu vrline. Iskrene ispovijedi nisu po
trebne ni povratku u politiku ni ostanku u njoj.
Cijelu tu zimu, u čvrsto građenoj kući na stijeni iznad
Dumana, Šeik se mučio nad perom i papirima. Nije išlo,
jedno, što nije bio osobit pisac, a drugo, što je nad
svakim retkom vidio sjenku Alije od Iznika, ne onu
pravu, Preplivača, koji je stanovao u susjedstvu, nego
onu izmišljenu, koja će taj tekst jednom čitati, pa mu se
čini da i ne piše što misli, već što bi mu bilo drago da
čuje moćni policajac. Teškoće oko pisanja nastaviše se i
u proljeće, kad je Alija ostavio Moreju i krenuo na
Eugena Savojskog, a prestadoše kad stiže vijest da je
Alija od Iznika dobio tane u čelo i izgubio se svučen,
opljačkan, među gomilom golih tjelesa. Više njegova
sjena nije visila na gredi iznad papira, kalema i tintar-
nice, pa je iduće zime rukopis bio dovršen.
Vrijeme sjenke koja mu prijeti bilo je iza njega, u
dvije zime i jednom ljetu. Odšumilo je kao vode Du
mana. Samo, veliko je pitanje da li sjena koja na nas
pada i koja nas u stopu prati kao naša vlastita, nestaje
kad nestane i čovjek koji ju je na nas bacio.
29
Tko proljeće poslije ravnodnevice nije vidio na Ku-
preškom polju, može slobodno reći da nije vidio pro
ljeća, a tko Hazira, čuvara izvora života, pupa na drveću
i klice u zemlji, nije slavio na kupreškim sjenokošama,
gdje ga svetkuje bosanska vojska svake ratne godine, taj
ne zna što je svetkovina.
Džamija, od samog drva i nimalo veća od svake
kupreške kuće, bila je ispod mlinice čije su kamenove
okretale vode potoka Karićevca, koji je odmah ispod
vodenice i bogomolje, tekući sporo koritom što siječe
livade, zbog lijena toka preimenovan u Mrtvicu. Vojska
se skupila na livadama uz Mrtvicu okićena kitama
grmlja i trave. Za njihovim kapama zelenio se mratić,
trn jak i janjeći cvat, što su ga u zoru brali na Đerđelezu,
19 Duše robova 289
i nana, slak i metvica koje su na sebi u sunčevo granjiva-
nje sanijeli oni što su uranak ranili na Čarđačici.
Sunce nad Stožer, a Šeik Mehmed-paša popeo se na
mihrab, nov, od svježih dasaka, skrpljen pred džamijom
za svetkovanje Hazira, jer je on sam želio predvoditi
molitvu na otvorenom.
Otvara knjigu na suri El-Feth (pobjeda), govori da su
im oprošteni grijesi što su ih počinili prije stupanja u
vojsku, da će im biti oprošteni i oni što ih u vojsci budu
počinili, da će se nad njima izvršiti Božja milost i da će u
časti pobjeđivati, a dotle, umjesto da se u molitvu unese
i vjeruje joj bez ostatka, misli na što je spao i kakve su
to pobjede moguće s tako malom i neopremljenom
voiskom.
Lijepo je proljeće na kupreškim livadama, između
onolikih pitkih izvora, na suncu i čistu zraku, lijepe su
proslave Hazira, molitve i blagovanja, ali ni Kupres ni
Hazir nisu mogli pročistiti Šeik-pašu i osloboditi ga
duševnog taloga koji je sa sobom donio u ovaj lijepi
kraj. Kako?
Kako, kad mu je za čuvanje granice duge deset dana
hoda ostavljeno svega tisuću i trista vojnika! Namjesnik
Numan Ćuprilić, koji je namjesništvo preuzeo poslije
davljenja lakomog Dugog Jusufa, nije nikako bio zao
čovjek. Za njega se s pravom govorilo ono što se ni za
jednog političara ne može kazati: da nikad nije počinio
zločin i da nikad nije izgovorio suvišnu riječ. I nije, ali je
morao učiniti što je učinio. Od njega se tražilo da brani
Zvornik od generala Petraša, da osigura granice i da
polovicu bosanskih barjaka pošalje velikom veziru za
bitku sa Savojskim. Što je Numan mogao nego da mu
dade trista Tatara, sredovječnih ljudi, i stavi im na čelo
nuredina Tokmaka, pohlepnu pijanicu, da mu za osobnu
pratnju iz svoje pratnje odvoji trista strijelaca i da mu
prepusti sedam barjaka teritorijalne vojske, među ko
jima je kao vojska vrijedilo samo ono Prozorana. Na
rastanku mu je Numan savjetovao da vojsku drži na
okupu, da se spusti na Livanjsko polje i čeka vijesti gdje
će udariti Mlečani, pa da napadnutima pritekne u po
290
moć. Nije najvažnije da sačuva svaku stopu zemlje,
bitka će se riješiti na Dunavu. Ako Mlečani osvoje
štogod, vratit će to ako Halil pobijedi Savojskog. »Ali,
budemo li poraženi, neka nas Bog sačuva!«
Uoči polaska na Livanjsko polje, Šeik je u prisutnosti
Preplivača udario fal, želeći znati kakva mu se sudbina
piše ljetos.
U svom je šatoru položio knjigu Divan tumača nadze
maljskih tajni mistiku Hafiza na izrezbarenu orahovu
dasku. Crvenom je maramom ovio glavu oko očiju i,
kad je ostao zaslijepljen, podigao desnu ruku i na njoj
ispružio kažiprst. Preplivač, koji je sjedio nasuprot
njemu i u lijevoj ruci držao iglu od pribadače debelu kao
šilo, micao je knjigu tamo-amo po dasci, ostavio je
negdje po sredini i rekao Šeiku neka počne ubadati
prstom. Ovaj je u nekoliko navrata spustio prst na
dasku, ali nijednom nije pogodio. Tek peti put kažiprst
mu se spusti na koricu u donjem lijevom kutu, gdje je
završavalo posljednje slovo naslova. On je držao prst
tamo gdje je ubo fal, a Preplivač mu je skinuo maramu s
očiju i pružio iglu. Kad je vrhom igle našao središnje
mjesto na otisku što ga je na koži uveza ostavila vlažna
jagodica, podigao je knjigu na koljena, iglu, koja je
imala glavu u obliku kuglice, stavio među dlanove i,
tarući dlan o dlan, vrtio iglu i bušio knjigu kao što
postolar buši kožu.
Iz rečenica i riječi koje je tu odmah pročitao, listajući
probušenu knjigu i tražeći ono što je igla dotakla, nije
mogao ništa pouzdano zaključiti, ali rečenica koju je
pronašao na pedeset drugoj strani svidjela mu se jer se
slagala s onim što je očekivao.
30
32
33
Arbanasi.
Seik, međutim, nije znao da više ne smije pogriješiti,
ali je znao da je njegovo pravo na pogrešku na izmaku,
pa je i to bilo dovoljno da se pribere, iziđe nasmiješen
pred šator i kaže:
- Ratnici, uvucite svoje sablje u kanije i štedite ih za
dušmane, našao sam pravedno rješenje. Od moje petine
isplatit će se dio koji bi, kad bi se robovi prodali po
cijeni od dvadeset reala, pripao Tatarima, i oni se ne
maju zašto buniti. A i vama sam udovoljio, serhatlije:
sve ćemo robove u ararima poslati u Stambol.
34
35
36
šutljive ne vidjeh.
- Sad ga gledaš.
Matija je izvadio nož i pošao prema Raminim prsima.
- Je li istina da se nećeš hvaliti da si me ubio?
- Istina je.
- Što radiš, čovječe!
- Ljut sam malo na tebe, Ramo, pa hoću da ti
napakostim, neću se hvaliti ni da sam te ni kako sam te.
A ljut sam na tebe što si se krio i što je zbog tvog
skrivanja poginuo Luka Močivuna. I što se zbog Moči-
vunine smrti ja sam vraćam prološkim putom iznad
planine, a svi moji drugovi odoše kud i ponornice, ispod
planine. Ljutim se na tebe. Takav junak pa se u rupu
skriva! Kad si se krio, onda i smrt odgovarajuću zaslužu
ješ.
Sagnuo se i nožem prerezao gajtan na kojemu je o
ramenu visila Ramina čuturica s vodom. Uzeo je i pošao
s njom na zapad. Ramo je ostao na Trnovim poljanama
da žedan pogleda u oči suncu. Bio je siguran da će u tim
vrućim očima prije smrti vidjeti pravo lice slave, one što
je o čovjeku dok pobjeđuje stvaraju njegove pristaše i
istomišljenici, i one koju o njemu kao silniku i zlotvoru
nakon konačnog poraza šire njegovom smrću proslav
ljeni protivnici.
320
Vidio sam da iz tvrdokornog Grabovca neću ništa
izvući, da on neće razvezati jezik prije nego što ga
suočim s Vučkovićem. Premda sam iz iskustva znao da
Pavle Vučković običava ispovijedi, u kojima mu se ljudi
do kraja otkrivaju, proglasiti ispovjednom tajnom i
vlastima ne reći ništa ili vrlo malo, vidio sam da nema
izlaza nego, ili Grabovca voditi u Imotski, gdje je Vuč
ković bio s vojskom, ili Vučkovića pričekati dok dođe u
Split. Prevagnula je ova druga mogućnost jer je Vučko
vić ispod Imotskog krenuo u Makarsku, a odatle bro
dom pod Herceg-Novi vodeći pojačanje namjesniku
Mocenigu, koji je s malim trupama, čim je Imotski pao,
opsjeo ovaj grad da skrene pažnju bosanskog begler-
bega s krajeva koje su mu Mlečani uzeli na one, još
važnije, koje se spremaju zauzeti. O slanju Grabovca u
Herceg-Novi na suočenje s Vučkovićem nisam ni pomiš
ljao, pogotovo kad dođe vijest da je veliki vezir poražen
kod Grocke, jer se ubrzo očekivao ili pad Herceg-
-Novog ili ponuda mira s turske strane. Rekoh, neka
Grabovac čeka, i onako, dok inkvizicija ne počne istra
živati pojedine slučajeve, ono što zna svejedno je, ležalo
arhivirano u njemu ili u mom ormaru.
Što vojnih bjegunaca, što nasilnika, što prekršitelja
vojne discipline, u zatvoru pretorske straže polovicom
kolovoza našlo se više od četrdeset ljudi. Sva ishrana što
smo je imali, išla je vojsci na frontu i vojsci iz gradske
posade, pa su nam ovi ljudi bili na velik teret, a ni njima
nije bilo lako s jednim obrokom dnevno. Većina muška
raca iz Splita i okolice bila je na Herceg-Novom, radovi
oko sabiranja ljetine brojni, pa su nam dolazili domaćini
iz grada i sela da im, kako se to uobičajilo, dajemo
zatvorenike u najam. Vidjeli smo u tomu korist i počeli
smo primati narudžbe. Dnevnica jednog zatvorenika
iznosila je tri lire i naručilac ju je uplaćivao u pretorskoj
palači prilikom narudžbe. Naručioci su morali primiti u
najam, na koliko dana požele, najmanje pet zatvore
nika, jer nam se ne bi isplatilo da šaljemo jednog
čovjeka i uz njega jednog stražara. Želo se, kosilo,
kopalo, preoravalo i zidale kuće. Bilo je posla koliko
21 Duše robova 321
hoćeš. Zarađenim novcem mogli smo hraniti i zatvore
nike i pretorsku stražu. Uostalom, zatvorenike nismo ni
hranili kad su u najmu, jer je u pogodbi stajalo da im
užinu daje onaj kod koga rade.
37
38
39
41
Može se pouzdano utvrditi da svaka vlasi i svaki njen
dio, koji se izdaju kao javne institucije bez natruha
subjektivizma, u sebi sadrži institucionaliziranu mržnju
čiji je nosilac u svom najprivatnijem dijelu bića osoba
koja ima izvršnu vlast. Ako se prizna da bez toga nema
uprave jer je obavljaju ljudi podložni strastima, valja
težiti da institucionalizirane mržnje bude što manje. A
što reći za vlast koja je samu sebe izgradila na osobnoj
mržnji? Što nego da je najgora vlast i najnesnošljivija
mržnja? Čak i kad se u neko vladanje ugrađuje ljubav i
pravednost, ona se u poganim vremenima lako izvrgne u
mržnju i nepravdu. Što nego ludost pod krovom očeki
vati kad su nekoj kući sljepilo mržnje i temelji i zidovi?
U predvorju svake institucije trebale bi biti kupke za
ispiranje naslaga mržnje, da čovjek u instituciju ne bi
unio gubu. U takvoj kupki nijednom se nije okupao
Ivan Balaš otkako je od haram'baše Blata postao haram-
baša »banđekina«, jer njega takva voda ni do tada nije
prala.
Pećina pred koju su dva momka dovela Matiju bila je
u stijeni četiri koplja viša od platoa koji je bio posut
velikim kamenjem, da se tragovi ne bi poznavali. U nju
su ušli kroz okrugao otvor promjera čovjekova rasta,
pred kojim je iz jedne pukotine rasla rujevina i djelo
mično zatvarala ulaz iza kojega se u stijeni proširila rupa
veća od ijedne kuće u Katunima.
340
U velikoj rupi koja je bila suha i na podu i na svodu,
što je rijetkost za pećine u ovim krajevima sa čijih
svodova uvijek nešto kaplje, bio je red kao u kasarnskoj
spavaonici. Uz sjeverni zid na sohama su bili podignuti
kreveti. Na daskama ražena slama, a svrh nje toliko
biljaca, sukanaca, gunjeva, mješina svih domaćih i div
ljih životinja ovoga kraja koliko ih se nije moglo vidjeti
ni u mlinima na Rudi, gdje se sukno stupa, biljci peru i
suše, a kože štave i briju. Kakva god bila zima, a u
Bihorini nije blaga, pod tim pokrivačima nije bilo hla
dno ljudima koji su se mogli izležavati do besvijesti.
Kuhali su noću na zidanoj peći čiji je dim ulazio u
pukotinu i izlazio na vrh ćuvika kroz rupu nad kojom je
rastao hrast. Pećina je bila puna brašna i mesa, vina i
rakije. Jedino je trebalo izlaziti po vodu, koju su uzimali
s jednog izvora, prilično daleko, i nosili u mjehovima, i
po drva koja su bila ljetos usječena i složena u uvali
ispod pećine. Za njih sedmoricu, koliko je družina bro
jala, bilo je u ovoj rupi i hrane i topline za nekoliko zima
dvaput jačih od ove.
Matija je cijelu zimu, sve dok nije ozelenjela gora, bio
pećinski iskušenik, nešto kao novak u redovnika i »gu
šter« u vojsci. Morao je ići po drva, ložiti vatru, paliti luč
i držati je dok drugi jedu, morao je prati suđe, mijesiti
kruh, morao je sušiti opanke onima koji su dolazili s
puta. Grijao im je vodu za pranje promrzlih nogu,
Balašu je i noge prao, morao se dizati noću ako je
tkogod bio bolestan, morao je sve što drugi nisu htjeli,
sve što je ponižavalo. A rekli su mu da će morati raditi
sve dok u družinu ne dođe novi iskušenik, koji će ga
zamijeniti i na komu će on iskaliti sva poniženja koja
sada na njemu iskaljuju prethodni iskušenici. Po tomu
kako izdrži kušnju ocijenit će se je li dostojan ovoga,
ove rupe, ovih biljaca, ovoga blaga božjeg, ili će morati
otići. A odavde put vodi samo na nebo i na galiju.
S početka su ga radom pokušali poniziti, koreći ga da
se nije sjetio ugasiti vatru kad je svanulo, da bakru mora
ponovo prati jer su u njoj ostale mrve, pokušali su mu
izmišljati sitne posliće, sve da u njemu izazovu otpor, a
341
onda da se pomalo sprdaju, pa da im dani budu kraći.
Ali, kad su vidjeli da njemu nije teško ni dva puta
ponoviti isti posao, ni baviti se sitnicama, da ne čeka kad
će mu biti zapovjeđeno, da sam sebi pronalazi posao, da
skida rđu s oružja i maže ga maslinovim uljem, da
kundake u kojima se čuje crv peče pokraj vatre da uguši
crva u drvu, da pričvršćuje mehanizme za okidanje, da
vije fišeke, da plete opanke, kroji potplate i oputu, da
šije i krpa, kad su vidjeli da uživa u poslu i da je nesretan
kad ga nema, da ga nitko nijednim poslom ne može
poniziti i da sve radi kako valja, družina je promijenila
ponašanje: nisu se prema njemu odnosili kao prema
iskušeniku koji trpi da bi zaslužio pristup jednakima,
rlr'Tnll nil on «n««n*v\n Irn n 1 -— - -
U1Z-UU OU OV_. HJ^illU IVCUJ pi bllld 11JCL1VU tUVJClkU IV U JI
sve zna i koji može sve što hoće, jer ima strpljenje kakvo
se rijetko sreće.
Još u toku zime, kad je otoplilo i snijeg okopnio,
Balaš je s jednim »banđekinom« odlazio nekamo i
vraćao se nakon tjedan dana, pa i dva, ako se u među
vremenu pogoršalo vrijeme. Što je gora bila zelenija. to
su njegovi izlasci bili učestaliji, a zadržavanja duža. Oni
momci što su s njim odlazili kao pratnja pričali su da
hvata vezu s drugim »banđekinima« i da ih nagovara na
suradnju u drugoj polovici ljeta i na jesen. Neke su
grupe pristale, neke se opiru, a do nekih još nije došao.
Ali, okupi li ih do druge polovice ljeta, kad seljaci
potjeraju stoku i poljodjelske proizvode na pazare a
trgovci se uskomešaju putovima, turme će presretati
prava vojska »banđekina«. Sve do srpnja turme se ne
isplati robiti, jer narod ne putuje što ima pa hoće da
proda, nego što ništa nema pa traži da štogod dobije.
U svibnju je Balaš i Matiju poveo sa sobom. Bili su u
nekoj kući, u nekom selu. Ne sjeća se da je harambaša
domaćinu govorio išta značajnije, bar pred njim nije.
Ležali su u pojati, razgovarali nisu ni o čemu, i Matija se
vratio u Bihorinu u uvjerenju da se ovo »banđekinsko«
proljeće ni po čemu ne razlikuje od prošlog proljeća,
kad ga je Močivuna oko Vrane vježbao sječi sabljom s
konja u trku, da se sve živo zazelenjelo kao i lani, da se
342
ore tamo gdje se i lani oralo, i da iz panjeva rakite rastu
uspravne šibe. Samo je jedna razlika, kažu, sklopljen je
mir, ali se to ne vidi ni po rastu trave ni po zelenilu gore.
Tri dana pred Svetog Ivana Krstitelja družina se
spremila na dalek put i duže izbivanje iz pećine, pa su
rupu pospremili a sobom ponijeli više hrane i nešto
lakših pokrivača. Putovali su noću, a danju su spavali u
gajevima, i do odredišta, koje je bilo u Turiji, ne bi se
bilo ništa dogodilo da pred drugi mrak, kad su pošli, na
stazi što iz Basta preko Biokova vodi u Zagvozd blizu
sela Dedića, ne susretaše deset ljudi s torbama u kojima
je bilo ulje što su ga u primorju dobili u zamjenu za žito.
Rekli su da neće daleko, tu u Zagvozdu ili oko njega
svima su im kuće. Ulje se »banđekinima« nije nosilo u
Turiju, a drugo od ljudi nisu imali što uzeti i, taman da
im kažu: »Odlazite!« kad se Balaš kao nečega sjeti:
- Dobro bi bilo da se pomolite Bogu.
Jedan po jedan kojim su redom sami poželjeli, dola
zili su pred njega i molili Očenaš i ispovijed. Osmorica
su položili ispit, dvojica molitve nisu znala. Koji su
izmolili, otišli su u sumrak, one dvije neznalice stale su
pred Balaša i čekale noć. Dobro, kad ne znaju Očenaš i
ispovijed, znat će neku drugu molitvu, nudio im je Balaš
izlaz. Ali nisu znali ni jednu drugu. Jedino što su od
vjeronauka znali — znali su se prekrstiti.
- Kakvi su vam to roditelji bili kad vas nisu naučili? -
rekao je Balaš.
- Nikakvi, harambašo! Goveda, ni oni nisu znali
moliti - rekao je onaj krupniji i hrabriji.
- A gdje je bio svećenik?
- Daleko, harambašo! Mi živimo u zabiti, pa ni sve
ćenik nama ni mi njemu.
- Ljudi, pa što vi mislite, hodati zemljom a ne moliti
se Bogu! Ako vam je to dopuštala majka i otac, ako vam
je to dopustio svećenik, neću vam dopustiti ja. Ako Bog
na vas pošalje krupu, ona će obiti i moj vinograd.
- Što možemo, harambašo, nismo imali prave učite
lje. A sad kad si nas ti podučio, drugi put pitaj, znat
čemo sve molitve.
343
- A kako da te poznam koji si? Sumrak je, priđi, ne
vidim te dobro. Dobro, sad mi okreni leđa da ti vidim
potiljak.
Čovjek se okrenuo. Balaš je izvukao nož, uhvatio
čovjeka za uho i jednim mu rezom odsjekao usnu
školjku. Kad je onaj niži i strašljiviji vidio što mu Balaš
uradi drugu, nije mogao odoljeti da ne počne bježati.
Tako dođe do niska zida i, taman da će se uspeti na nj,
kad mu Balaš sačmu iz kubure sasu u leđa. Čovjek s
torbom na leđima, iz koje je istjecalo ulje jer je olovo
probilo posudu, ležao je nepomično u kupini a da se nije
znalo je li se pritajio, je li mrtav ili samo ranjen.
- Ti ćeš mi i za njega naučiti molitve - rekao je Balaš
čovjeku odsječena uha. — A dobro je da i drugima kažeš
da uče moliti ako misle ići ovim putovima.
Usput, kad se zanoćalo i između pojedinaca se zavr-
gao tih razgovor, pa se činilo da putnici iz Basta padaju
u zaborav, Matija je pitao jednoga od one dvojice
momaka što su ga doveli od Jure vidara zašto je Balaš
one putnike maltretirao molitvama.
- Pitaj ga! - rekao je onaj osorno, a domalo dodao: -
Njegova stvar. Ali mi se čini da će ovo i nas i njega
stajati glave.
Na noćnom putovanju prema Turiji Matijinu se sjeća
nju nametnula priča o đavolovoj crkvi. Nije to bila neka
među crkvama izdvojena crkva, zgrada drukčijeg sloga i
druge boje kamena, već crkva kao i svaka druga kakve
odavna poznajemo i posvuda nalazimo. A kako je mo
guće da se vrag uvuče u crkvu koja ga je protjerala?
Priča kazuje da je neki čovjek o svom novcu podigao
prelijepu crkvu i pozvao biskupa da je blagoslovi i da
mu svečano uruči ključe. Biskup dođe i, kad stupi u
crkvu, ugleda na oltaru đavola u misnoj odjeći. Upita ga
što radi ondje gdje mu nije mjesto. »Upravo mi je ovdje
mjesto«, reče vrag, »ovo je u tvojoj crkvi moja crkva
koju podiže čovjek novcem što ga je zgrnuo pljačkom i
razbojstvima, a najviše progonom ljudi za svoje zado
voljstvo.«
344
Da li Balaš pod biokovskim svodom pravi đavolovu
crkvu? Nije znao odgovoriti jer nije znao što se zapravo
zbilo na stazi od Basta do Zagvozda, kao što nije znao ni
za rasprostranjenu pojavu da ljudi u vjeru ili nešto
drugo isto tako utješno i opće prihvaćeno kao vjera, u
nešto čime se ponosimo i u čemu nalazimo spas, ugra
đuju sebe same, sa sobom svoj jad i svoj otrov, pod
sobom postament, nad sobom kameni baldahin - tipičnu
arhitekturu đavolove crkve. Ne samo ovdje na Turiji,
tako rade posvuda i u svemu.
42
43
Grabovac je trojicu mještana pitao za kuću Mesuđa
Zunića i oni su ga upućivali od zaseoka do zaseoka, dok
mu posljednji ne pokaza prstom drvenjaru u voćnjaku
kraj samog puta i blizu strmine ispod koje je tekla
Rama, jer se Varvara, počev od polja prema brdu,
sterala kosinom na lijevoj obali rijeke, koja je tu iz
hridina ispod kuća izvirala iz nekoliko otvora, pjenila se
i okretala vodenička kolesa. On pred kuću, a iz kuće
iziđe žena u šarenim dimijama, u crnoj košulji, zabra-
đena u velik rubac, ali bez žara, valjda je držala da je
njeno ženstvo prošlo. Bila je sitna, spečena lica i živih
očiju, kao kakva ptičica koja je odnekuda doskakutala
na kućni prag. Imala je rukave zagrnute do lakata,
brašnjave ruke, kao da je došla od naćava u kojima je
mijesila kruh.
— Tko si božji? - zapitala je kad ju je Grabovac
pozdravio.
352
- Što?
- Jedan drugomu povratiti duše.
- Zašto?
- Tvoja je duša od našeg rastanka na Livanjskom
polju do sada u smrtnoj opasnosti bila tri puta. Sva tri
puta uspio sam je spasiti, jednom sam pobjegao a u dva
navrata sam ubio. Hoću li je spasiti i četvrti put? I kakva
je tebi korist da ti ja nosim dušu kad na mene pucaju
moji, a ne tvoji, kad ti nikad ne možeš doći u priliku da
spašavaš svoju dušu u meni ni ja da spašavam svoju u
tebi kad bi ti sutra pao u ropstvo, jer ja kod svojih ne
vrijedim ništa, jer sam za njih odmetnik.
Matija mu je ispričao što se dogodilo nakon njegova
odlaska s Livanjskog polja. Priču je Zunić lako shvatio
jer je dobro poznavao tri ključna sudionika u njoj, oca
Šimuna, Grimanija i Balaša, bar onim dijelom njihova
života koji se pomiješao s njegovim. Za oca nije znao
što da kaže, je li morao pucati ili nije, je li ga htio raniti
ili ubiti, je li branio kuću ili je bio kukavica, ostavio je
Matiji da o tomu sam razmišlja, a za onu dvojicu, koji su
mu iz razumljivih razloga bili najmrži ljudi koje je ikada
susreo, odobravao je Matiji što ih je sredio. A kad je
došlo da se izjasni o povratku duša, ušutio je, uzeo drvce
i njime šarao po travi, kao da želi nešto ispisati ili
sračunati.
- Gledaj ovo - rekao je Matija - ja sam skitnica pa
ako mene sutra zatuku na putu, zašto si ti upropastio
svoju dušu? A evo što se još može dogoditi: sada je mir,
vlasti se međusobno uvjeravaju u iskrenost preko naših
leđa, pa oni iz Splita mogu zatražiti da me se izruči, a ovi
ovdje pristanu, mene odvedu i sa mnom ravno na vje
šala! Zašto bi tek tu izgubio dušu?
Iza kuće u šljiviku klekli su jedan naspram drugoga i
dugo se rukovali, sve dok sunce nije dodirnulo vrh
Proslapske planine, a onda je Grabovac prvi rekao:
- Vraćam ti neoštećenu dušu, Mesude Zuniću, da je
sam čuvaš i uščuvaš i neokaljanu doneseš pred svog
Boga. Nisam ti ostao ništa dužan.
23* 355
— I ja tebi vraćam dušu, Matija Grabovče, da je
hraniš i sahraniš i da je bijelu kao snijeg dovedeš pred
lice Svemogućega. A od duga, kod mene ništa tvoga
nema rekao je Mesud.
Zagrlili su se, duhnuli jedan drugomu u usta i duše su
im ponovo sjele svaka u svoje tijelo. Uto je sunce zašlo i
na Ramu je pala velika sjena. Sve što je maloprije
živjelo na suncu, sad je venulo u tami. Grabovac se
obazreo oko sebe, ugledao promijenjen svijet i osjetio
neizmjernu zebnju. Možda tako mora biti kad se nakon
dugo vremena ponovo u istom tijelu nađeš sam sa
svojom dušom.
44
Kuća Mesuđa i njegove majke podijeljena je pregra
dom od pletera i žbuke na dva jednaka dijela. Čađavica
s ognjištem u sredini, policom, vješalicom i suđem, sa
stolicama i sinijom, sa mnoštvom potrepština za život
preko dana, kuhanje i pranje, ostala je nepregrađena, a
druga polovica kuće pregrađena je na tri jednaka dijela,
od kojih svaki ima vrata što vode iz čađavice i prozorčić
na vanjskom zidu koji gleda u polje i na izvore Rame.
U dvije sobice spavaju Mesud i njegova majka, a u
trećoj, gdje su odlučili smjestiti Grabovca, bijahu po
hranjene vreće ječma i nekoliko pokrivača, pa su Mesud
i majka mu počeli to iznositi u čađavicu, ribati pod,
skidati paučinu, brisati prašinu, žurno jer je dolazila
večer pa će uz luč biti teže. Majka je mijenjala slamu u
krevetu, vadila iz škrinje lanene plahte i, vazda onako
tiha, zdušno namještala krevet. Navukla je čistu navlaku
na jastučnicu s perjem, a potom navjesila vodu nad
vatru da se umlači i da se u njoj gost opere pred
spavanje. U sobu mu je unijela dva čilima, jedan postrla
pored kreveta, drugi podno nogu, a na prozorčiću na-
brala čistu zavjesicu, cvijeće metnula u drvenu vazu i
položila ga na prozorsku dasku. Napokon je donijela
porculansku kutiju s mirisima, iz nje u tri navrata kaži
prstom zagrabila tanak sloj i nanijela ga na jastuk, od
čega je soba izgubila reski miris ječma a dobila nešto
357
blago, kao da je s mrakom u nju ušao i dah okolnih
livada, otkuda miris u kutiji po svoj prilici i potječe.
Grabovcu se činilo da se previše i nepotrebno trude,
pa im je to i rekao, dosta mu je i gola daska, samo da se
na njoj ispruži. Ali ga njih dvoje nije poslušalo, ne, dugo
nisi, spavao u postelji, dugo hodaš, moraš osjetiti ljeko
vitost čistih plahti i za dušu i za tijelo, nagovorili su ga da
opere noge, to krijepi, to zacjeljuje, ako je znoj nagri
zao kožicu među prstima, to omekšava tabane koji mora
da su mu natečeni kad su opanci, koje će Mesud noćas
pokrpati, poderani na petama, pa su mu dali neko ulje
da njime maže otekline na stopalima, pa su ga ostavili u
čađavici samog da i tijelo opere i obuče čistu košulju, a
njegovu ce košulju majka oprati, pokrpati i sutra cc ga
dočekati čista i suha, pa su ga tako okupana i u bijelo
obučena otpratili do vrata sobice, pa su mu rekli laku
noć i dobro spavaj, pa je on legao među plahte i sve je
oko njega zamirisalo na lopočev cvijet jer i lan raste uz
rijeku, pa je počeo plivati snom koji je bio pjenušav kao
voda pod slapom, pun šumova, pun uznošenia u visine i
spuštanja niz brzak.
Spavao je, a činilo mu se da je budan. Sama je sebe
gledao u lopočevoj bjelini plahta i govorio: »Dobro je
ovom ovdje, na sigurnom je.« A biti spavač i biti onaj
koji promatra tog spavača, oboje u istoj osobi, može
doživjeti samo umoran čovjek koji se danima klatio i
krio po bespućima, kad se dohvati ugodne postelje i
sigurna skloništa, u čiju se sigurnost uvjerio razumom,
ali se u to nisu uvjerili svi strahovi u njemu kojima
razum ne gospodari.
Ne zna koje je doba bilo, duboka noć, pred zoru ili je
spavao kraće vrijeme. Nešto je lupnulo u vrtu, i on
ugleda kako se spavač budi, kako osluškuje gdje to
škripe vrata, gdje to šuška i tko se to prikrada po travi
što šušti i suhim grančicama što pucketaju. Onda su se s
treskom otvorila vrata na čađavici, netko je ušao u kuću
i rekao:
— Daj mi nož da ga zakoljem!
358
Lijepo je vidio kako spavač skače iz postelje i kako,
dok na nogama spava tapkajući mrakom, u glavi kao da
mu je predio sličan Vranu, u kojemu jeka od brijega do
brijega luta po nekoliko minuta, odzvanja ono Daj mi
nož da ga zakoljem! Za razliku od jeke u dolinama
Vrana koja postaje slabija što prostorno i vremenski
više odmiče od svog izvorišta, ova jeka u spavaču posta
jala je sve bliža i sve glasnija. Da spriječi onoga što
prodire u njegov san, spavač je naslonio leđa na vrata i
odupro se nogama o pod, pa je tako naslonjen nastavio
spavati. Onda je, taman kad se jeka noža iscrpla u svojoj
bučnosti, kao da je planula, nešto tresnulo i začuo se
lepet, kao da netko krilat slijeće iz visina. Neka ptiču-
rina? Ne, čovjek je jer je rekao:
- Nećeš daleko! Ovoga su te puta spasila vrata.
Drugi put neće.
Grabovac promatrač vidio je kako Grabovac spavač
misli: »Ovdje je opasno, ne da mi se probuditi, hajde da
odsanjam bijeg.« Prozor je bio otvoren, noć topla, pa ne
uze ništa ni na noge ni na ramena. I kao što u snu biva,
jedva se izvuče kroz uzak otvor, stade bosom nogom na
travu i osluhnu oko sebe nisu li u blizini progonitelji.
Nije bilo nikoga, kao da su već godinama pomrli. Sad,
što god da je bilo, misli Grabovac promatrač, dobro je
da ovaj što spava i spava i bježi, jer tako odjednom bere
dvije stvari, sigurnost i odmor.
Neko je vrijeme besciljno hodao i tako bi nastavio da
ga Grabovac promatrač nije podsjetio na smjer Močivu-
nine sablje. Tamo je pošao livadom, a potom se spustio
puteljkom do vode u mraku, jer je dolje, gdje je bučalo i
pjenilo se, ugledao svjetiljku dobrog duha koji bdi nad
vodotocima rijeka.
- Pazi - rekao mu je Grabovac promatrač - sad si
blizu vode i upast ćeš u nju ne budeš li oprezan. Bilo bi
šteta jer bi se rasanio. Tamo, pored ovog panja, preko
ovog mostića, pred tobom je mlinica u kojoj i noću
melju, zakucaj i otvorit će ti se. Zapamti, koga god
ugledao, ne daj se probuditi, ja o tebi vodim brigu, ja
govorim u tvoje ime.
359
Vrata mu je otvorila mlada žena. Na sebi je imala
bijelu lanenu košulju s vezom na skutima, na ovratniku i
na razrezu oko prsa što ga je zakapčala crvenim dugma-
dima. Kad ga je ugledala bosog u dugoj bijeloj košulji, u
kojoj poneki spavaju, a osim veza potpuno je slična
haljini u koju je sama odjevena, umjesto da se prestraši,
nadušila se smijati kao luda.
- Tiho - rekao je Grabovac promatrač - probudit ćeš
ga, on je uplašen čovjek, ima tanak san.
- Koga ću probuditi?
- Toga što hodajući spava.
- O bože - smijala se žena - on sebe zove ti, kao
komšiju.
- Tako ga i drugi zovu, pa ga tako i ja zovem.
- Bože, pa ti si neki šaljivčina.
- Nije istina! On bježi. Bio je na konaku kod nekog
nazoviprijatelja i začuo viku: Nož... Nećeš uteći...
Ustao je iz postelje i pobjegao u svoj san. Znaš, on nije
ovdje. Tebe i tvoju mlinicu on samo sanja.
- Ma, ti si lud — rekla je žena i nastavila se smijati. —
A kako ti je ime?
- Meni? Ne znam. Ali je ovomu ovdje što spava u
košulji ime Matija Grabovac, nekada je bio sin Šimu-
nov, sada više nije, otkako ga se otac odrekao. A imao
je nekad i selo, i narod je bio neki komu je pripadao,
sada nema nikoga, hoda svijetom sam u lanenoj košulji i
bježi, bježi i u snu.
- Grabovac? Čekaj, odnekud mi je poznato to pre
zime. A, da, pokojni je otac za nekoga tko zna sve
napraviti rukama govorio: »Taj je od Grabovčeve loze.«
Pričao je da su tu gore na brijegu ti Grabovci imali kuću
dok se nisu odselili. Da nisi njihov?
- Mene pitaš? Ja ne znam tko sam. A on, on jest od
tih Grabovaca, samo više nije ni njihov, odrekli su ga se.
- Morali su te se odreći kad si budala.
- Ti vazda o meni. Ne radi se o meni.
- Nego o komu?
- O ovomu što tu pred tobom spava i šuti.
360
- Dobro, o tebi i o njemu se radi. Valjda ste jedno
kad mi isti odgovara i isti drijema preda mnom?
- Nemoj tako! I jesmo i nismo jedno, više nismo
nego što jesmo. Ja sam budan dok on spava, ja mu
moram čuvati san i prisebnost, moram ga savjetovati, i
uglavnom ja govorim dok on šuti. Ukratko, on je moj
štićenik, siroče, nema nikoga osim mene. Da, ima je
dnog satnika koji mu se povremeno javlja. Taj ga je i
poslao tebi.
- Ne bi li ti spavao?
- Ja ne bih. Ali on bi. Daj, prostri mu nešto tu u
kutu... E, tako! Tu će mu biti lijepo. Još samo kozju
mješinu pod glavu. Tako! Kao u krevetu... Kako ti je?
Zahvali se ovoj dobroj ženi. Ništa. Kad šuti, taj šuti.
- Vraga ti šutiš! Otkako si došao ovamo, samljeo si
više od ovoga mlina. A sad spavaj, ti i taj što ga čuvaš!
Obojicu ću vas ja čuvati.
O klinovima je visilo desetak torba od kozjih mješina.
Žena bi jednu skinula, sasula iz nje zrnje u koš pa
sjedala, uzimala pletivo i plela spram svjetlosti luči dok
se ne bi samljelo ono što je iz mješine izasula. Potom bi
ponovo uzela praznu mješinu, u nju povratila njen
sadržaj, sada brašno iz mučnice, objesila je na klin i
odmah u isti postupak uzimala novu mješinu sa zrnjem.
- Spavaš li još? - pitala je nakon tri samljevene
mješine.
- Ja ne spavam, ali on spava.
- Zar se još niste sjedinili?
- I nećemo.
- E pa, kad si budan, mogao bi mi pomoći oko mlina.
- Neću noćas, ali me sutra možeš u mlinu ostaviti
samog čitav dan. Sada moram čuvati njegov san.
- Izvlačiš se, lijenčino.
- Ja jesam lijenčina, ali on nije. Taj je od Grabovaca.
- Hoćeš reći da bi meni jedan takav trebao?
- Pa sad, ne znam ni što imaš ni što nemaš, a ni što bi
ti trebalo. Ali, istinu da ti kažem, čudim se što to nemaš,
ako nemaš. Čudim se i što si sama i što noću radiš. Ako
361
je tebi čudno što ovaj moj spava i hoda, nemoj misliti da
si ti njemu manje čudna.
- Na udaju misliš? Udala bih se, ali neće da me
prose.
- Takvu djevojku?
- A tek kako imućnu! I neće!
- Što im smeta kod tebe?
- Svašta. Prvo, iz obitelji sam Martinovića. Prije
šesnaest godina bilo ih je dvadesetoro, sad sam ostala
samo ja. Sve poumiralo od sušice, i ono što je u kuću
dovedeno, i ono što je tu niklo i ostalo, i ono što se iz
kuće poudavalo. Otac mi je umro lani, u četrdesetoj,
jedva se vukao zadnjih godina, i otada sve kućne po-
siove radim sama. Da sam muško, za mene se nitko ne bi
udao. Za žensko se zna, ni jedna je kuća neće, i kad je
mladić iz te kuće želi. Vrijeme leti, sad mi je dvadeset.
- Kao i ovomu što mu čuvam san.
- Misle da ću ovako izdržati pet godina, a onda ću
propljuvati krv i onemoćati. Rod, ako se tkogod nađe,
uzet će mene i polja pod svoje, meni će donosili hranu
dok budem brojala zadnje dane u kući sušičavaca u koju
nitko neće navraćati. Gore od kuge, kažem ti, kuga kosi
jedno ljeto, pa prestane, i tko preživi, taj preživi, a
sušica prelazi s koljena na koljeno i davi polako. Mr
cvari!
- Zar baš i mlin moraš uzdržavati?
- E, baš hoću, za prkos. Jesi li vidio koliko ovdje ima
mlinova? Nisi. Ti spavaš pa ne možeš ništa ni vidjeti.
Pet, i svi hoće da kupe moj mlin, svi hoće da mi preotmu
pomlijevce. E, nećete, makar ja i po noći mljela! A
mnogi su me i napustili, kažu, sušica je i u Martinovića
mlinu. Znam, sve će me više napuštati dok me svi ne
napuste, ali dok mogu, ne dam ni ovoliko Martinovića
imovine. Ni ovoliko! Još pet godina, pa što! Pet je
godina kao pet vjekova.
- I kažeš, neće da te uzmu?
- Vrag će uzeli mrlvo čeljade, a mene već pokapaju.
- Tebe? Pa vide li oni ta stegna, te kukove, te prsi, to
362
široko lice, te mesnate usne i tu jaku kosu. Zar ne vide
da je to dugotrajno?
- Vide, ali kažu, lažno rumenilo, lažna debljina, lažni
sjaj, nju iznutra glođe sušica i sve će to uskoro splasnuti
kao ispražnjen mijeh. - Onda se uspravila pred Mari
jom, digla nogu na mučnicu, zahihotala se kao onda kad
ga je ugledala, i rekla: — Pitaš vide li oni, a vidiš li ti? Zar
ti nisi muško?
- Ne ja. Ja nisam ni muško ni žensko. Ali ovaj moj
što spava, on je muško, iako to nijednoj ženi nije
dokazao. Bilo je nekih pokušaja u Zadru, ali upao
Ramo Nadžaković i prekide. Koliko ja znam o njemu,
on zapaža sve što ti na sebi imaš.
- Kad je tako, dimni ga i neka ti kaže vidi li on bijele
brčiće na mojim usnama. Te maljice koje svi zapažaju
kao da su brci Smoljana Smiljanića.
- Kako da ih ne vidi! I poljubiti bi ih hito.
- Lažljivče! A zbog tih maljica sto jada jadujem, sto
gorkih pijem, i sto poniženja doživljavam. A što je to!
Evo, kad ih malo pobijelim brašnjavim maškom, ništa se
ne vidi. Ili ljeti, kad ih izložim suncu, i boja kože i
njihova boja se izjednače, ama, ništa se ne vidi. Ali,
vidjeli-ne vidjeli, kažu što kažu!
- A što kažu takvoj djevojci, Bog ih vidio?
- Kažu, ima naušnice, to je mora. Mladići se bude iz
sna i idu materama, otkrivaju prsi i pokazuju natekle
sise, i kažu, noćas me je sisala Martinovićka, živa me je
izmučila, ne mogu, majko, na posao. A majka prođe
kraj mene i kaže: »Kujo, ne sisi mi sina, on nije za tebe,
neće on leš uzeti«. Zašto mi to čine, što ti misliš?
- Što ulaziš u snove ljudima koji su te jednom vidjeli,
a znaju da te neće i ne smiju imati, što se tvoji mirisi ne
smiju mirisati jer se s njima udiše smrt.
- A, tako! Jesam li kriva ja ili su krivi oni što ih mora
Martinovićka noću siše?
- Nitko.
- Kako?
- Ovaj moj što spava šapuće mi: »Reci, nitko. Jer,«
kaže, »i meni je ona u san ušla, a ja za to nisam kriv.«
363
- Neće li i taj tvoj, nećeš li i ti sutra pričati kako sam
te ovamo dovela vradžbinama i kako sam te isisala?
- Ni ja ni ovaj moj pospanaC.
- Još nisi čuo najgore. Vjeruje se da će ta što kao
mora dolazi da siše mladiće, kad se uda, biti vještica.
Zato jao onoj koju u isto vrijeme sanja njih dvadeseto
rica. To je gore nego kurva. Radim li ja išta nevaljalo s
tobom ovdje? Ne radim. A kad te sutra mlinari vide da
izlaziš od mene, reći će da se mora kurva. Tako je, mene
bi uzeli oni koji me sanjaju, mene će oni i dalje sanjati,
ali nitko od njih neće da uzme leš i moru koja će se
pretvoriti u vješticu. Bože, zašto si mi dao ovako težak
križ!
- Ovaj moj pospanac šapuće da bi te on uzeo kad
neće nitko bolji od njega.
- Hoće, dok se ne probudi, kao i ostali. Mnogi dok
spavaju htjeli bi me uzeti. Neće kad se probude.
Danje je svjetlo neprimjetno zamijenilo svjetlost luči
i mlinica se ispunila suncem i cvrkutom ptica. Djevojka
je u koš istresla žito iz još jedne kozje mješine. Marija se
rasanio i prvi put ugledao mlinaricu na danjem svjetlu.
- Ista si kakvu sam te sanjao.
- Je li, lažljivče! Jesi li se sada ti i onaj tvoj udružili ili
si ti još uvijek ti, a on on?
- I dalje smo rastavljeni. Samo, sada s tobom govori
onaj koji je spavao i sanjao ono što ti je onaj budni
govorio.
- Lažljivče! I što si odlučio, hoćeš li se mnome ženiti?
- »Koja ti u san dođe, ona neka ti i prag prijeđe«,
učio me čovjek što i mrtav jaše vrana konja bijele
grive... Ipak, pričekaj me, moram po svoju odjeću i
oružje, tu mi je gore na brijegu, u jednoj kući.
Išao je uza stranu. Djevojka je, krijući se, pošla u
stopu za njim. Našao je Mesuda u šljiviku. Udarao je
štapom po jednom grmu kao da nešto istjeruje iz njega.
Odjednom je bacio štap i pao potrbuške, nešto se pod
njim koprcalo, a kad je ustao i ugledao Mati ju, u
rukama je držao bijelog pijevca. Zbunio se što Matiju
364
vidi u bijeloj košulji, bosa, pa da ga ne pita gdje je bio i
kako je iz kuće izišao, rekao je:
- Siromah! Sinoć mi je iz ruku pobjegao i sakrio se
ovamo.
Grabovca je oblio stid.
- Je li, Mesude, koji ti je ovaj? Da li ga uopće
poznaješ? - pitala je mlinarica koja je došla po Matijinu
tragu.
- Prijatelj mi je. A što ti je učinio kad se ljutiš? -
rekao je Mesud.
- Ne ljutim se nego pitam. Došao k meni oko ponoći,
spavao i pričao koješta. Na kraju mi ponudi da će me
uzeti za ženu. I ode.
- Je li to istina, Mati ja?
- Kad ona kaže, istina je. Za mene je sve to san.
- I uzet ćeš je - reče Mesud.
- Kaže da nitko drugi neče. E, ja hoću! Ako su njeni
dani odbrojani, ni ja ih nemam bogzna koliko.
- Uzmi je - govorio je Mesud - uzmi je, dobra je
djevojka. Ljudi joj čine nepravdu. A i ona je malo
osorna, i onda brus po kosi pa sijevaju varnice.
- Mesude, udade ti mene!
- Nemaš oca, nemaš majke. Nema ih ni Matija.
Njemu sam pobratim, tebi komšija - tako vam dođem
najbliži rod. Tko će vas ženiti ako neću j a . . . Nane,
nane! — zvao je Mesud majku. — Daj nož da ga zako
ljem! I peci novu pitu. Ana se udaje. - Još uvijek s
bijelim pijevcom u rukama, okrenuo se Matiji i upitao
ga: - Otkuda ti u mlinu?
- Providnost, Mesude. - Htio je reći: »Ruka s ispru
ženom sabljom«.
- Jest - povlađivao je Mesud. - Samo Bog zna što
nas gdje očekuje.
45
24* 371
NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB
UL. SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE 17
ZA IZDAVAČA: DRAGUTIN BRENČUN
RECENZENTI: MILAN SELAKOVIĆ, MIGNON MIHALJEVIĆ
KOREKTOR: ŠTEFICA KONJEVOD
TEHNIČKI UREDNIK: SREĆKO JOLIĆ
TISAK: ČGP »DELO«, LJUBLJANA, TITOVA C. 35
NAKLADA: 10000 PRIMJERAKA
ISBN 86-313-0143-4
1Q8R