IVAN ARALICA / DUŠE ROBOVA

BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE

hit DVADESET TREĆE KOLO hit
SVEZAK 133.

Uređuje
ZLATKO CRNKOVIĆ

Fotografija na ovitku
© Agencija za foto-dokumentaciju
Likovno opremio
ALFRED PAL
 IVAN ARALICA

Duše robova
TREĆE IZDANJE

ZNANJE ZAGREB 1988

OD ISTOG PISCA

Svemu ima vrijeme, Zagreb 1967

A primjer se zvao Laudina, Split 1969
Filip, Zadar 1971
Konjanik, Zagreb 1971
Opsjene paklenih crteža, Zagreb 1977
Ima netko siv i zelen, Zagreb 1977
Psi u trgovištu, Zagreb 1979, 1986
Put bez sna, Zagreb 1982, 1987
Duše robova, Zagreb 1984, 1986
Graditelj svratišta, Zagreb 1986, 1987
Okvir za mržnju, Zagreb 1987, 1988
Asmodejev šal, Zagreb 1988
PRVI DIO
 1

Gvardijan prološkog samostana Anđelo Vrljić, tjedan

dana pred Božić, došao je iznenada u Trilj, svratio u
Grabovčevu kovačnicu i, kao da to usput čini, kao da
samo zbog toga ovamo nikad ne bi došao, predao Ši-
munu Grabovcu dvije stare puške, zamotane u komad
crnog sukna koje se bojom nije razlikovalo od fratar­
skog habita, pa ga je, jednako neprimjetna, mogao
nositi i na ramenu i ispod haljine. On je i do tada
Grabovcima bio mušterija, pa im nije trebao objašnja­
vati što je među tolikim kovačima njih odabrao da mu
poprave oružje, iako nisu bili ni vrsniji od drugih niti su
se posebno bavili puškarstvom, kao što su činili kovači u
Sinju, Livnu i Imotskom. K njima je i prije i sada
dolazio jer su mu bili na putu između Prološkog Blata,
gdje je na otočiću bio samostan, i Sinja, gdje je često
zasjedalo vodstvo redovničke provincije, davalo upute i
obavljalo duhovne vježbe. A što u Sinj nije vukao
tovare alata, ili što u Sinju nije kupovao potkove, čavle i
zakovice, jasno je kad se zna da je željezo lakše nositi
kraći nego duži dio puta.
Zazorno nije bilo ni što Vrljić donosi oružje: puške je
imao svatko, pa i redovnici, kad se smjelo javno, a kad
ne, onda u potaji. Bez oružja je teško u kojoj god državi
živio, pogotovo ako živiš na granici, kao što su morali
prološki fratri često putovati iz Imotskog polja, koje je
tursko, u Sinj, koji posjeduje Venecija. Oko svake
granice je mnogostruko veća napetost nego u unutraš­
njosti, bio rat ili mir, jer je svojom zlovoljom potiču
7
naoružani čuvari, prebjezi, krijumčari i osvetnici svake
vrste.
Čudno je bilo što Vrljiću baš sada pade na pamet da
puške vadi iz trapa u samostanskom zidu kad su tu u
miru i vlazi proležale od posljednjeg rata, više od dvade­
set godina, pomažući fratrima da dokažu imotskim zai-
mima da su pokorni i miroljubivi te jedini među mu­
škarcima hodaju nenaoružani, goli kao goli miševi.
Puškama su cijevi iznutra dobro očuvane jer ih je
zaštitila masnoća, ali je s vanjske strane rđa učinila
svoje: bridove nazubila a plohe izrovala, pa cijev nali­
kuje na kamen koga su pritisli lišajevi. Masno orahovo
drvo. otnorno na vlagu, progniilo je samo na nekoliko
mjesta, gdje su godovi bili rjeđi i tkivo među njima
mekše. Ali su zato otponac, zupčasto kolo, čašice za
kremen i barut, čak i opruge, koje su bile doslovno
oblijepljene lojem - ukratko, čitav mehanizam za palje­
nje - istrunuli kao da su građeni od zovina drva, a ne od
najbolje kovine.
Ostavljajući oružje, Vrljić je rekao:
- Napravi kad budeš mogao, nije preša. A pošalji
nađeš li čovjeka od riječi, ili nam poruči da ti pošaljemo
svoga momka. Ali, brate Šimune, koliko god radio, i što
god radio, čini tako da se ne dozna čije su.
Šimun Grabovac povjerio je popravak oružja Matiji,
svom najmlađem sinu, sedamnaestogodišnjem momku
koji je pokazivao izrazitu sklonost za izradu kovačije što
se ugrađuje u oružje, satove, ukrasne ograde, stalke i
različito pokućstvo i posuđe. I sam Šimun, u šali, a
pogotovo njegova dva starija sina, Štipan i Blaž, ne
šaleći se, govorili su da ga te sitnurije privlače, jer je
lijen podizati veliki malj i njime na nakovnju popravljati
lemeše i motike, šiijiti čavle i oblikovati šine i osovine za
zaprežna kola. Matija se branio, nije lijenost posrijedi,
naprotiv, za izradu tih »sitnurija« potrebno je i više
pameti, više marljivosti nego za potkivanje konja i
kovanje alata, koje i slijep kovač može oblikovati jer
uvijek kuje isto.
8
 Mati ja se oko pušaka bavio i više nego je trebalo:
birao je najbolje željezo, kovao i kalio, brusio vatrenim
brusom, vrtio i zupčao, sve polako, sve s ure na uru i s
dana na dan, kao da je čovjek u zrelim godinama koji je
spoznao da je izgubljeno vrijeme samo ono u kojemu
smo na brzinu napravili ružnu i nevaljalu stvar, a kori­
sno je upotrijebljeno svako vrijeme, ma koliko da smo
ga utrošili, ako smo ga upotrijebili na izradu dobrih i
lijepih predmeta, jer vrijednost i ljepota valjda i traju
samo zato da opravdaju trud i vrijeme koje je čovjek u
njih utrošio.
Braća su ga ismijavala i korila da zabušava, a otac bi
ponekad i na kraće vrijeme ostavio svoj posao, nadnio
se nad sina i dobrohotno promatrao kako Matija iscr-
tava crteže ili ih turpijom dorađuje. Obično bi rekao: -
Sveca mi, isti djed Mijat. Ovako bi i on, od sunca do
sunca - i samo dvije reze. I pored očite naklonosti, ni on
nije zaboravljao da se našali na Matijin račun. Govorio
je: - Ako te puške prološkim fratrima služe za obranu,
imotski će zaim fratre prije pobiti nego što im Matija
dogotovi oružje.
Upravo kad je puške očistio od loja i rđe, a na jednu
ugradio nov otponac, proni se glas Triljem da se dvade­
set i petog siječnja, netom iza sunčeva zalaska, nad
Kosincem pojavila užarena kosmata glava, koja se kotr­
ljala nebom i oko sebe prosipala oganj kao što kotač
prosipa blato dok se u jurnjavi kreće po vlažnu putu. U
tren oka prošla je put od sjevernog do zapadnog nebos-
klona uz tutnjavu kakva se čuje samo u mračnim oluj­
nim noćima. Da se pojavila, da se kotrljala nebom, da je
sijala plamenove kao što orač sije pšenicu - svi su se
slagali. Ali, da je na svom kratkotrajnom putovanju
zastala časak nad brdom Borićevcem, na čijem je vrhu
sagrađen Sinj - nisu bili jednodušni. Jedni su govorili:
»Zastala je i zasvijetlila je nad njim.« Drugi: »Mimoišla
ga je ovaj put.«
Nije to bio malen spor, veći je i od prepirke, kad bi je
bilo, da li se vatrena glava pojavila ili nije. Jer, ako se i
na tren zaustavila nad Sinjem, pa mu odozgor »zasvijet-
9
lila«, ratni će vihor udariti ravno na njega. Ako se glava
otkotrljala bez zaustavljanja, rata isto kao da i neće biti.
Zaobići će ih ovoga puta, kako su govorili protivnici
glavina zaustavljanja. Upravo jer je bilo teško vjerovati
da će rat, bilo gdje i bilo zbog čega izbiti, proći mimo
Sinja, većina je, i oni što su svojim očima vidjeli i oni što
su čuli pričati, vjerovala da je vatrena glava Cetini
uputila poseban osmijeh.
Grabovci nisu glavu vidjeli, a da su je i vidjeli, ne bi to
nikomu kazali. Niti bi sami bili uvjereni da su je vidjeli
niti bi njima tko vjerovao. Oči kovača, koje povazdan
gledaju u rastaljeni tiganj i željezo na nakovnju iz koga
polij eću snopovi vamica, svake večeri kad iz kovačnice
odlaze na večeru i počinak, na nebu, bilo oblačno ili
vedro, vide užarene kotače koji prosiplju usijane čavle.
Stoga su se Grabovci oslonili na druge, na one što su
vidjeli i na one što su i bez viđenja uvjereni u sva
moguća predskazanja crnih dana, jer dane i ne vide
drukčije osvijetljene nego crninom. Od njih četvorice
samo je Simun nebesko znamenje popratio riječima:
- Hajde, neka nam i malo rata Bog dade, kad nam je
dao ratovanje koje ne prestaje ni kad rata nema.
Vrijeme je i za Grabovce protjecalo u znaku nebeske
pojave i njena tumačenja, bit će ga i neće ga biti, na nas
će prve i nećemo ga ni osjetiti, sve dok tri vojnika od
posade sinjske tvrđave ne donesoše kovaču pismo.

Šimunu Grabovcu od fra Pavla Vučkovića poklon i

veledrago pozdravljen je.
Evo ti javljam, dragi Šimune, da je veliki vezir Alija
od Iznika u ime Visoke Kapije baš na dan Bezgrešnog
začeća navijestio Mlečanima rat stoga što se crnogorski
vladika, bježeći pred skadarskim Turcima, sklonio u
Prčanj, a Senat ga ne htjede izručiti progoniteljima ni na
drugi zahtjev sultanov. Za objavu rata čuli smo već
šestog siječnja dok je gospodin namjesnik Angelo Emo
bio kod nas na konaku, gdje mu je u pol noći došao ulak
iz Livna i saopćio što se u Stambolu dogodilo. Onoga
puta reče gospodin namjesnik: o ovomu šutite, možda
10
vijest nije istinita, pa će se narodni za šta ustrašiti. Jučer
mi iz Zadra javlja isti namjesnik: gotova stvar, Senat
Republike potvrđuje vijest i nalaže opće pripreme za
rat. U Livnu se skuplja vojska, Turčin će preko Prologa
najprije udariti na nas.
Možda si već čuo, a možda i nisi, kako nam onaj
nevoljni mladić Ivan Lokma zbog svoje lakoumnosti
zapali ono jadnog zakloništa. Dok je ujutro rano na
Novo ljeto davao konjima sijeno, zapali svijeću i zabo­
ravi je prije odlaska ugasiti. Plamen zahvati konjušnicu,
a vjetar sa Sutorine navi ga nad samostančić, planu
ševarati krov i, koliko da izmoliš dva Očenaša, izgori sve
što smo imali. Valjalo bi da prije od svega nešto kućice
podignemo za se, ali nije vrijeme da zidamo krov nad
glavom dok nam ispod nogu izmiče zemlja.
Zato sam svu građu što sam je prikupio za gradnju
crkve, drvo, kamenje i kreč, dao vojnicima da obnav­
ljaju rovove, podižu meterize, popravljaju kule i be­
deme.
Evo i tebi naređujem! Sve što je moga kod tebe -
željezne šipke, praljci, zubače, krampovi, čekići i kot-
luše - i ono malo novčanog predujma, daj na raspolaga­
nje Vidu Žigi, alfijeru Treće hrvatske konjičke satnije.
Od mog željeza kuj ono što ti Vid kaže da kuješ, kuke,
lance i vrhove kopalja, a sitni alat za obradu kamena
prekivaj u noževe i nadžake.
Veći dio braće razišao se po župama. Ja ću se i još
četvorica zatvoriti s vojskom u tvrđavu.
Tvoj brat u Bogu Pavle Vučković.
(Dano u našem samostanu ispod grada Sinja na treći
dan ožujka mjeseca 1715. godišta.)

2
Ni u jeku velikih poslova za vojsku, otac i braća nisu
Matiji branili da izrađuje mehanizme paljenja na Vrlji-
ćevim puškama, ali su neusporedivo više nego u doba
mira od njega tražili da nadimlje mijeh, nosi ugljen i kali
11
željezo, pa je za posao na puškama ostajalo malo vre­
mena, nešto prije dolaska oca i braće u kovačnicu, i
nešto u prekidu za ručak. Tako je posao, usporavan i
time što Grabovčeva kovačnica nije imala pogodna
alata, finih turpija, tankih dlijeta i uskih svrdala, sada
tekao još polaganije. Došao je i svibanj, a tek je jedna
puška bila dovršena.
S druge strane, Vrljić se nije pojavljivao niti je slao
uobičajene poruke: je li posao dovršen, i kada da dođe
po stvari? Iako je Grabovcima poslije objave rata bilo
jasno zašto je prološki gvardijan izvadio puške iz trapa i
dao ih preko vati, i dalje su njegovu narudžbu držali
nevažnom, ostavljajući Matiji da se on njome zabavlja.
Tako je trajalo sve do polovice lipnja, dok iz Prološca,
Studenaca i Kamenmosta ne dođe u Trilj grupa preb­
jega, koja se tu malo zadrža i odmah sutradan proslijedi
na sigurnije mjesto.
Zdrava nas pamet uči da bi čovjeka trebalo kažnjavati
samo za počinjena nedjela. Ali, eto, niti je kada vladalo
niti će kada zavladati nestašica slučajeva kad čovjeka
kažnjavaju i za ono što misli i za ono što, možda
namjerava. Nazivlju to mjerom opreza i drže je vrlo
mudrom mjerom. Koliko je mudra, vidjet će se u Vrlji-
ćevu slučaju. Često, ako ne i redovito, umjesto da
spriječe ono što je moguće očekivati, samo neka se
malčice pretjera u pritisku, a iživljavanje je u pritiscima
neizbježno, mjera opreza, sprečavajući da prsne čir i
bukne plamen, samo još više raspiruje vatru i gnojna
mjesta čini bolnijima.
Imotski zaim Sejdalija Murizović, a s njim bašlije i sve
što je imalo ili držalo da ima pravo na glas u vladanju,
ustrašeni da će kao i za prošlog rata fratri dignuti bunu,
stjerati vlastodršce u gradske zidine i osuti po njima tuču
olova i vatre, zatvoriše prološkog gvardijana, očekujući
da će narod ostati miran i kod kuće dok je on u njihovim
rukama. Jer, ustanak neće imati glavnog organizatora, a
ostale usijane glave mirovat će u strahu da će pobuna
skriviti njegovu smrt. Okovali su ga u lance, noge i ruke,
usporedo i nasumit. Da pokažu pristašama, koje valja
12
udobrovoljiti, i protivnicima, koje treba zastrašiti, sva­
kog ga jutra oko desete ure izvode na sjeverni bedem
imotskog grada što se diže nad stravičnom dubinom
Modrog jezera.
Kroz dvije susjedne puškamice nad jezero i provaliju
proturili su dvije jelove oblice, koje su, na dijelu koji je
zaglavljen u puškarnicama, krute i debele, a pri vrhu, na
krajevima što strše nad urvinom, tanke i savitljive.
Vrljiću kroz oba rukava na habitu proture vrbov kolac s
koga je kora oguljena, pa je gladak i ravan kao da je
glačan. Dva vojnika uhvate fratra za rukave, prenesu ga
preko zida i, kad ih vrbovina zajaše poprijeko, ostave da
visi na jelovim gredama. Usporedo ili naizmjence, malo
jedan malo drugi, čakijama guraju kolac prema tankim
vrhovima jelovih oblica, koje se od polovice stanu pod
teretom svijati. Odatle vrbov kolac ne treba više gurati,
on sam polagano i sve brže klizi, pa da ga vojnici ne
zadržavaju kukama, u tren bi oka doklizio do vrha, a
odatle zajedno s Vrljićem poletio prema stijenju i vodi.
Kažu, vodi bez dna, što je svejedno.
Ne obavlja se zastrašivanje nad Modrim jezerom tako
brzo kao što su prebjezi ispričali Grabovcima. I pri­
preme i predstava teku polako i traju dugo.
Najprije jedan bašlija, koji bi i među stadom bikova
mogao biti grlat glasnik, pozove narod, vjernike i nev­
jernike, da se skupe na Pode i pogledaju. Tek onda kad
se dovoljno gledalaca zgrnulo, dovode na zid Vrljića,
provlače mu kolac kroz rukave i teatralno ga spuštaju na
grede. Sad im se, dok on visi na svom mjestu, tek ne
žuri. Dovikuju mu pogrde i čakijom podižu mantiju da
pod njom tobože nešto vide. Međusobno se smiju i žele
doskočicama nasmijati publiku ispod bedema.
Najuspjelija im je točka »igra čakijom«. Kad vrbo­
vina prijeđe na vitki dio jela i počne sama kliziti prema
dubini, na znak »sad« otkvače kuke od kolca i dopuste
mu da klizi do samog kraja. U gledalištu nastaje tajac
koji traje sve dok ponovo, na isti onaj znak, ne zakvače
kukom kolac i Vrljića ne povuku k sebi.
13
 Tako se momci šale dok se gvardijan vozika do ruba i
od ruba natrag, ukočen kao klin, ne mičući ni tijelom ni
nogama, da pomicanjem ne bi sam skrivio svoju pro­
past. Njegovo lice ne vide ni oni uz njega na zidu ni oni
dolje na Podima. Prvima je okrenuo potiljak, a drugi su
od njega deleko, ali je lako pogoditi da nije užitak
gledati modru vodu ispod sebe i plavo nebo nad sobom,
kao što je bio užitak u drugim prilikama pred takvim
vidicima.
Za cijelo vrijeme zastrašivanja onaj izvikivač, s gla­
som govečeta, smišlja šale poput ove:
- Ako se i jedan rajetin pobuni, ovoga ovdje što se
usro, poslat ćemo na Modro jezero da opere gaće.
— Jesi ii ti, Mat i ja, gotov s onim puškama? - upitao je
Šimun sina prvi put s prizvukom čuđenja što ih još nije
popravio.
Bližio se početak srpnja kad kroz Trilj prođe i drugi
val izbjeglica. Oni donesoše vijest da je imotski zaim, uz
jamstvo proloških knezova Kiše i Nikolića, pustio Vr-
Ijića iz tamnice, i on se, živ a teško bolestan, navezao na
otočić u Prološkom jezeru. Što se preobrnulo u zaimo-
voj glavi da je odustao od mjera opreza?
I pored prijetnje gvardijanovu životu, pod okriljem
noći narod je tovario svoju imovinu na konje i magarce i
kroz krševita bespuća, u malim grupama, da ne budu
primijećeni, odlazio u primorje. Govorili su: »Ako ta­
kav zulum čini nad uglednim čovjekom, što će tek nad
nama činiti kad na nas dođe red!« A kad se odljev
stanovništva, tih i skriven, kao kad iz mijeha curi vino
kroz rupu koju ne možeš pronaći, kad se bježanija
primijetila, opet se sastadoše na vijeće zaim i bašlije da
odluče što im je činiti. Kao što se to obično događa
tiranima, ugoneći strah drugima u kičmu, sami su do srži
bili ustrašeni, pa im se ona toliko hvaljena mjera opreza
sada ukaza kao obična glupost. Rekoše, vidi kako se
nismo sjetili: ostavimo ih na miru da bi ostali mirni. Ali,
ni ovakva odluka jer joj je izvor oprez, a ne čovjeko­
ljublje i snošljivost, nije daleko od budalaštine. Jer, na
miru i miran ne može živjeti onaj koji je visio na
14
gredama iznad jezera sve dok u njegovoj blizini gospo­
dari onaj isti što ga je već jednom na gredama mučio.
- Mati ja - rekao je tada Šimun sinu - ostavi sve
poslove i dovrši puške. Nije ni taj Vrljić najveća budala
pod suncem pa da zaimu dopusti da ga još jednom voza
po gredama.

3
Matija je, s puškama povijenim u ono isto suro sukno,
put Prološca krenuo u osvit dana dvadeset i trećeg
srpnja, a oko ure poslije podne u Trilj je stigao glasnik iz
Sinja i javio da je jutros rano turski vojvoda i bosanski
begler-beg Šeik Mehmed-paša krenuo iz Livna sa šezde­
set tisuća vojnika, pa prethodnice njegove sile treba u
Hanu očekivati o podne, a čitava će mu ordija konako-
vati u Cetini. Još danas će paša, jer njegova vojska nema
komore, pojedine odjele otposlati u četovanje, da robe
ljude i plijene hranu za stoku i za sebe.
- Zato, narode - vikao je glasnik - nosi sve što imaš,
skrivaj sve što ne možeš ponijeti, pa šuma ti mati, brda
se hvati. I zapamtite, kućna vrata ostavite za sobom
širom otvorena, neka na njih slobodno ulazi i pljačkaš i
bjegunac. Ostavite li ih otvorena, možda ćete ih, kad se
vratite, naći čitava. A zaključate li ih, jamčim vam da
ćete ih naći razlupana.
Čuvši što se jutros događalo u Prologu, Šimun se
objema šakama uhvatio za glavu. Sigurni znaci glavobo­
lje koja se redovito javljala kao posljedica nepromišlje­
nog koraka. S bunara je donio vedricu punu vode i
najednom je izlio na užareni tiganj. Vatra je zacvrčala,
para je ovila kovaču glavu, a pepeo je letio kovačnicom
kao da je usred ljeta snijeg s Kamešnice počeo provija-
vati kroz staru ploču. Kad je pred večer napustio kuću,
više ostavljajući za sobom nego što je nosio uza se, glave
ovijene crvenom maramom da mu se od bubanj a bo­
lova, koji tuku kao čekići o prazan nakovanj, ne bi
raspala lubanja, rekao je:
15
 - Samo da je Mati ja s nama!
A Matija je te večeri, prema dogovoru s ocem, zano­
ćio ispod Biorine u zaseoku Kutleša, gdje mu je bila
udana teta Lucija, očeva stričevka. Do jutra, kad se on
rastajao s tetom, vijest nije stigla pod Biorinu. Kad se
ondje za upad čulo, Matija je bio u Lovreću; a kad je u
Lovreć vijest donio neki prosjak, Matija je prolazio kroz
zaselak Bekavci i spuštao se prema Prološkom jezeru.
Nije htio silaziti na obalu gdje se u šašu, vrbovini i
johi vidjelo malo pristanište od suhozida. Zaustavio se u
pola strane na jednoj izbočini, otkuda se lijepo vidjelo
cijelo jezero i otočić na njemu, otkuda će lakše dozvati
one prijeko, jer ga mogu čuti i vidjeti gdje god bili. Dok
x« w „~ -------- : x u,, —i—:„
upuiL v-cimae pu iijc-ga, i uua tauiat uuuc piuviu uu
pristaništa u šašu, on će se polagano spustiti do vode.
Bila su »popasna doba«, onaj dio ljetnog otpodneva
kad se sunce spusti zapadu, kad zapuše smorac i kad
ovce, koje su preko dana u sjenicama dahtale od vru­
ćine, izlaze na pašu. Nije bilo velikih stada ni čobana,
samo se čulo zvonce u jednoj udolini poviše pristaništa
od čijeg se stada ne vidi ni jedno runo, ali će biti da je
malobrojno kad je pred njim tako mala klepka. Ipak, i
to jedno zvonce bilo mu je dovoljno, prije nego što će
oko usta saviti dlanove i pozvati fratre, da ga uvjeri kako
je mir oko njega prirodan i bezazlen.
Otočić na Prološkom jezeru, gdje je smješten samo­
stan, nastao je na mulju koji se za niskih vodostaja, kad
Suvaja, koja jezero napaja, uskrati vodu, pojavljivao
mnogo prije nižih dijelova jezerskog dna, od kojega se
oni najniži ne bi pokazali ni u vrijeme najvećih suša.
Tada, u ljetnim mjesecima, sprud od gnjileži i gline
frđtri su pomalo, s godine na godinu, optočili jakim
zidom i u šupljinu, kao u neku veliku rupu, nasuli zemlju
sve dok sprud nije postao toliko visok da ga voda nije
plavila ni za najvećih poplava, niti su ga na sjevernom
vjetru spirali valovi. Uza sav trud nekoliko pokoljenja
da se napravi tvrdo tlo zaštićeno vodom, to je naplavina
bila i naplavina ostala. Samo koja gudina nebrige i već bi
se zaštitni zidovi urušavali a valovi danonoćno, na ma­
16
lom i velikom vjetru, podlokavali obalu i vraćali zemlju
u dubinu, otkuda je u danima gradnje i iznesena. Taj
komadić zemlje na vodi nije u središtu imao čvrstu
stijenu kao što je Visovac ima. On je od mulja podignut
na mulju. I kao što na mulju čudom stoji, isto tako
kojim čudom može i potonuti u mulj.
Zato na njemu nije ništa od kamena građeno osim
crkvice, a i njoj su zidovi tanki a krov od šimle. Uz nju,
koja je tek odskora obnovljena jer je otok u prošlom
ratu više od dvadeset godina bio pust, podignuta je
dugačka prizemnica čiji su zidovi od duplog pletera,
između koga je nabijena ilovača, a krov od ševara koji
izobilno raste na blatnjavim obalama jezera. Kuča ima
šest vrata, sve jedna kraj drugih, i šest ćelija u koje se
kroz ta vrata ulazi izvana. Nisu vrata iz vrta jedini
pokazatelj raskoši i udobnosti ove nastambe, ima ih još.
Ako je dasaka i bilo da se začepe prozori i izlazi,
naprave stolovi, klecala i klupice, nije ih bilo za podove i
tavan, pa je pod nabijen glinom koja je, da ne puca,
pomiješana sa slamom, a kreveti su na rašljatu kolju,
visoki, viši od čovjeka. Onaj koji na njima leži okrenut
nauznak i otvorenih očiju, može biti sretan u vrijeme
velikih kiša što je visoko ponad zemlje i što mu se vlaga
neće uvući u križa, sretan što je ispod krova od slame,
koji, doduše, vlaži, ali ne prokišnjava.
Nasuprot uboštvu građevina, otočić je nosio raskošno
raslinje: nekoliko mladih jablanova koji još nisu uspjeli
porasti nebu pod oblake i mimo sve bujne grmove
smokava i loza. Čokoti su u dva reda optočili otok. Po
sredini na kojoj nema građevina, nanizani su redovi, a
oko crkve i stoj ne kuće mladice im se s raskošnim lišćem
dižu na kolje i nadomještaju hodnike, trijemove i lođe.
Štaviše, loza brajda koja je neobuzdano rasla i obilno
rađala, jer joj nije manjkalo ni zemlje ni vlage, puzla je
po krovovima, po krovu od ploča na crkvi i krovu od
ševara na samostanu, pa je i dio gdje su se dizale
građevine i dio gdje su bili vrtovi - čitav otok - naliko­
vao na vinograd u čijoj su sredini težačke kolibe.
Mati ja je, koliko mu je grlo dopuštalo, otegnuto,
2 Duše robova 17
kako se već doziva preko vode, onima na otoku u
hladovini rekao tko je i otkuda dolazi, da im donosi
»njihove stvari« i da pošalju čamac po njega.
Uplašene njegovim glasom, zakliktaše ptice po ševaru
i podigoše se nad jezero, odasvud, samo se od pristaništa
ne oglasi nijedna, kao da tamo gdje ljudi često zalaze
one ne love račiće i ne viju gnijezda. Ako je itko živ pod
tim krošnjatim lozama, kod ovolike ptičje graje, da
Matijina glasa i nije bilo, morao se trgnuti i upitati što se
dogodilo kad ptice umah polijeću i toliko klikću u
visinama. Ako taj samo površan pogled baci po brini,
morat će na kuku vidjeti momka. Zaludu, nitko mu se
ne odazva. niti se na otočiću primjećivalo kakvo kreta­
nje.
Nakon duže stanke on se ponove izdera, ali glasnije, i
ptice, koje su se bile stišale od prethodnog uzbuđenja,
sunuše u zrak kao da je top opalio. Pa opet ništa!
Zadugo. Onda se nešto pomače ispod jedne loze uz
obalu otoka. Pliesnulo ie po vodi kao da ptica u letu
dotiče površinu, a ispod lišća se ukaza crni pramac.
Uskoro je isplovila čitava lađica. U njenu središtu
uspravio se fratar i, sad s jednog sad s drugog boka,
zahvaća vodu veslom sličnom lopati za vijanje žita,
usmjeravajući čamac ravno na pristanište.
Toga dana smorac, otpodnevni zapadni vjetar, zbog
velike sparine gotovo je izostao, pa je plava voda jezera,
što je dobrano osekalo jer je Suvajin dotok prekinut a
isparenja su velika, mirovala kao ulje, i crni je čamac
sjekao čisti plavac podižući za sobom valove koji bi se,
kad skliznu uz bokove i odvoje od krme, lepezasto širili
ne gubeći nikad spoj sa čamcem. Svaki za sebe, valovi su
nalikovali na čapljino pero, a svi zajedno na raširenu
lepezu koja i crtežom na sebi i oblikom pera oponaša
rep neke raskošne ptice sitna tijela. Dosljedno toj ptici,
ni lađica zvana trupac nije više bila neugledno plovilo
već tijelo crne ptice s bogatim repom, u čijem pjenuša­
vom perju, kao živi ognji, iskre sve dugine boje... I ta
lijepa ptica iz bajke ide pravo prema njemu. Bože, što li
18
će mu donijeti? Sanjajući što mu ptica nosi, zaboravio je
ustati s kamena i krenuti joj u susret dolje, u pristanište.
Zbog tog zanosa ljepotom ptica mu je lepezasta repa
zbilja donijela velik dar, najveći u životu, onaj što
omogućava da kao starci pričamo unucima o sretnim
slučajnostima koje se događaju jednom i nikad više.
- O fra Ante! Bježi! Na pristaništu te čekaju zaptije
imotskog zaima - povikao je netko iz uvale, gdje se čulo
zvonce i gdje su, vjerojatno, ispod grmlja pasle ovce.
Sudeći po glasu, vikao je dječak u dobi mutiranja jer mu
je glas bio hrapav, čas jedar čas piskutljiv.
Lađaru nije trebalo javiti što hoće oni u zasjedi -
čamac da se prebace na otok. Dok su iz šipražja na
čistinu pristaništa iskakali oboružani ljudi, on s nekoliko
snažnih zaveslaja s desne strane bliže krmi okrenu tru-
pac prema samostanu i lijepa Matijina ptica polomi
vlastiti rep. S još desetak dopunskih zaveslaja s lijevog,
pa s desnog boka dade trupcu dovoljno zaleta da plovi i
bez vesala, a sam legne po dnu lađe jer su s obale na
njega bile uperene puške. Da progoniteljima pokaže
kako će se braniti, preko krme isturi dugu puščanu cijev.
Jedan od gonilaca izmetnu pušku i pade po zemlji.
Lađar mu uzvrati. A ptice sa svih strana, one što su već
bile u letu i one što ih pucnji podigoše, zagraktaše i
zacijukaše, svaka svojim glasom i svojim strahom.
Kad je čamac otplovio sam dalje od puškometa, fra
Ante se diže i prihvati vesla. Oni s obale još tri puške
isprašiše na njega. Vidjelo se kako sačma pršti po vodi,
nekoliko metara iza krme, upravo po novom paunovu
repu, iskrištu kapljica i svjetla.
Još dok se lađar okretao, a progonitelji iskakali iz
zaklona, dva se vojnika odvojiše od zasjede i potrčaše
prema udolini otkuda se čulo zvonce i otkuda je fratru
došao glas upozorenja. Tamo je u krošnji velikog hrasta
pucketalo suho granje, ali se od lišća nije vidjelo tko ga
lomi. Uslijedi nekoliko vojničkih povika, »eno ga«,
»drži odonud«, »nećeš uteći«, potom kotrljanje kame­
nja niza stranu i dahtanje ljudi u trku, i naposljetku
očajni krici onog istog glasa što se oglasio kad se čamac
2* 19
otisnuo od otočića. Posljednji krik bio je hropac i krk-
ljanje.
Čamac je umaknuo, ptice su se smirivale i počele
padati po vodi i obali, a jedan od zasjedača prišao je
smreki, koja je rasla na travnatu sprudu tik do vode, i
počeo joj sjeći grane jataganom. Sjekao je sve dok od
grma ne ostade samo goli kolac. A kako je dvije nasu­
protne strane posrijedi ostavio neposječene, kolac po­
stade križ izrastao iz zemlje.
Na taj smrekov križ, mrtva i obljevena krvlju, raspeše
čobanina vežući mu ruke, vrat i noge dugim hvojama
divoloze.
Onaj isti vojnik što je kresao smreku, valjda starje­
šina, pa će biti da je sam i smislio tu prijetnju s raspetim,
iziđe na kameno mulo i viknu preko vode:
- Ej, vi tamo! Pogledajte kakav smo mu muštuluk
dali! Mi glasonošu takvih vijesti penjemo na .Tudino
drvo.
Smreku, to nedužno stablo, ponegdje jedino zelenje
na hrvatskoj zemlji, otkako se na njemu objesio Isusov
otpadnik Juda iz Karijeta, zovu drvetom izdajica i, kad
ih kažnjavaju, njime ih kažnjavaju, pa smrekovina služi
kao kolac, vješala ili držak koplja. Koliki su na njoj
umrli kao izdajice a da izdajice nisu bili; a kolike su
izdajice smreku koristile da ubijaju vjerne i odane!

Ispod Sidoče kod Mustapića kuća sustigao je na putu

starca s torbicom na ramenu, u novoj odjeći kao da ide
na nedjeljnu misu, sijede uščuvane kose, bijele i sjajne
kao svilene niti, što je njegovu rumenom licu davalo
izraz čistoće i zakašnjelog mladenačkog veselja, komu ni
godine ni nevolje ne mogu ništa. Naprotiv, što više stari i
što više pati, što je bliži kraju staze na kojoj ga nevidljivi
anđeo prati, sve je više razloga da bude miran i rado­
stan, jer staza patnje i starenja biva sve kraća. Vidjelo se
to u riječima kojima je dočekao Matiju.
20
 - Požurio ti, sinovče! Dobro što žuriš, preša ti je. Ali,
ako si odlučio stići kamo ideš, kad bježiš, što bježiš
putem? Put je da se njime ide polagano i bez straha. A
tko bježi, mora prečacem i bespućem. Tko te vidi da
trčiš putem, odmah će reći, ili je lud ili je nešto ukrao,
nekog napao, učinio kakvu štetu. Svakako, povikat će,
drži ga, ne daj mu da uteče. A kad te vide da trčiš
poljem ili šumom, svatko će reći, pusti čovjeka neka
bježi, nevolja mu je. A zašto ljudi čine tako? Jer hoće da
putem idu nedužni i mirni, a šumom neka trče lupeži i
ubojice.
Zar je moguće, pitao se Matija, da je pretrčao od
Prološkog jezera dovde? Kako god da je išao, činilo mu
se da ide sporo i da smrekovo raspelo ide za njim. Dok
je gledao preda se, vidio ga je nekoliko koraka iza sebe.
I da ga zbaci s leđa i gurne na kraj vidika, češće se
okretao uvjeravajući se da ga nitko ne slijedi. A čim bi
pogled ponovo usmjerio preda se, opet mu je raspeti
svom težinom bio na vratu. Prvi put je upoznao strah u
obliku pogona za bježanje. Nikad ovoliku udaljenost ne
bi pretrčao za tako malo vremena da nije vidio raspinja­
nje na smreku, zadahtao bi se i pao poslije tri kilometra.
A da ga starac nije zaustavio, još bi trčao ne osjećajući
umor. Samo žeđ i vrućinu. Podnošljivo, jer je zahlad-
njelo, bližila se noć.
Neka sinovac ne misli da su starca njegovi ukućani
ostavili samog na putu da bude lak plijen neprijatelju ili
kakvom našem grabljivcu. Sam ih je savjetovao: djeco,
dajte mi nove hlače i koporan, kad već sprašavam, da
sprašavam što valja, i ostavite me samog; vi ste mladi,
možete potrčati, bilo bi šteta da vas zbog starca pohva­
taju. A tko će dirati u star panj? Samo strvinar. Neka
mu bude, svući će s njega novu odjeću, zasitit će se, i
neće ga dirati, a ljeti se i gol može preživjeti. A sve je
on, sinovče, tako smislio i naredio zbog čudnog starenja
koje ga je snašlo u posljednje dvije godine. Od pasa pa
naviše, prsa i što je u njima, želudac i glava kao da se
pomlađuju, dobro jede i bistro misli, ali mu noge klecaju
i korak im je sve kraći. Ako ovako nastave, jednog će
21
dana stati kao njihalo na satu i nitko ih više neće
pomaknuti. Ti, sinovče, pitaš kakva mu je bolest u
nogama? Nikakva, starost. A koliko su pretrčale za
dvadeset godina prošlog rata, dobro da su i čitave ostale!
Plijen i pobjede bili su onoga tko može stići i uteći.
Koliko je planina odavde do Jajca i Olova, sve su ih
njegove noge prošle više puta, tamo i ovamo, sve noću.
- A ti, sinovče, zapeo kao iz puške izbačen: sam
preko bijela svijeta. Gdje su ti ukućani, gdje družina?
Sam u mladosti ne možeš, zapamti! Nasamovat ćeš se u
starosti. Požuri, sinovče, ali u trci čuvaj noge! Bez brzih
nogu ovdje život ne vrijedi mnogo. Neki kažu da je
pamet važnija. Ma kakva pamet! Smisliti što će i kamo
će znade i tučji mozak, ali uteći mogu samo srneće noge.
Tko ne može stići, zaobići, pobjeći i preskočiti, taj ni
jednog od svojih nauma neće vidjeti ostvarenog.
Eto, baš kad je maloprije izbio na Rimski put i
krenuo prema Medovdocu, sustigoše ga prološki fratri.
Njih dvojica, više nalik na hajduke nego na svećenike,
vode ood ruku gvardijana
* U J
VrliićaJ Više »a nose ne tro
O O

vode, jer, dok on sam učini dva koraka, oni ga prenesu

još tri. Nije ih zadržavao, rekao je neka njih trojica
požure, sporo je to kako se kreću: uhvati li ih potjera, ne
manjka im ražanj i Modro jezero. Na taj savjet ona dva
hajduka hoće da polete, a Vrljić ne da, želi se izjadati
pred znancem.
Kaže, zlo, moj Miho, zaimovi ljudi ubiše sina kovača
Grabovca iz Trilja i raspeše ga na smreku. Pa, otkuda taj
kraj Prološkog jezera? Ma pusti, kaže Vrljić, ja sam
kriv. Kad se počelo šaputati da će rat, odnio je kovaču
dvije stare puščetine. U nevoljama koje su ga potom
pratile, zaboravio je na njih. I vidi nesreće! Što je mali
Grabovac morao doći baš danas kad su zaimovi ljudi
postavili zasjedu! Kriv je, kaže, što je puške vadio iz
trapa. Oče, ne govori gluposti, što bi ti bio kriv! Nešto je
drugo krivo. A Vrljić opet: ako nije on, onda je krivac
provincijal Petar Lašvanin. Što sad on? Zar on za sve
vrijeme ove zbrke ne sjedi u Makarskoj?
Čim su ih imotske bašlije pritisle, oni su pisali provin­
22
cijalu da im dopusti bijeg s Prološca. A on odvraća:
»Strpite se, braćo moja, sjetite se naših mučenika, koji
su mučeništvo podnijeli, a nisu napuštali svoj narod.«
Kad ono zaim zatvori Vrljića pa ga potom pusti uz
jamstvo Kiše i Nikolića, oni opet pismo Lašvaninu:
»Dopusti, časni oče, da bježimo; ako ne dopuštaš u
primorje, dopusti nam da kidamo u unutrašnjost Bo­
sne.« A Lašvanin njima opet pisamce: »I oni iz Bosne
traže gdje će pobjeći; iz Olova i Srebrenice već su
preplivali Savu, a oni u Fojnici i Kreševu još trpe.« Ali,
zaim ne miruje jer ni njemu ne daju mira: opet zatraži
da mu Vrljić dođe na poklon. Oni iznova pismo u
Makarsku: »Ako ne dopuštaš da bježimo, odriješi gri­
jehe naše, mi odosmo na dno Modrog jezera.« I upravo
danas im stiže odgovor od Lašvanina: dajte petama
vjetra. Možda je zaimu tko javio njihove namjere,
možda je sam posumnjao i slučajno na današnji dan
poslao svoje ljude da mu žive dovedu sve stanovnike
otočića. Vojnici nisu imali čamca pa su postavili zasjedu:
kad netko bude štogod prevozio s obale do samostana,
zaskočit će ga na pristaništu. I nesreća baš tada dovede
malog Grabovca s puškama.
- Pa da nisam kriv - tužio se Vrljić. - Da ne bude
pušaka, on u Proložac ne bi došao.
- Oče - rekao mu je Miho - ne griješi duše, ne
okrivljuj sebe ni drugoga. Nešto je drugo krivo.
- A što?
- Noge, oče.
- Noge?
- Pa, nije samo one, i glava. Ali su noge najkrivlje,
one u tim prilikama moraju zamijeniti glavu u koju uđe
strah i sasvim je izbezumi.
- Ma kako to misliš?
- Mali je Grabovac lijepo smislio i kako da vas
upozori na opasnost. Ali, luđak, kud se peo na najviši
hrast! Morao je znati: dok on s vrha spuzne niz deblo do
zemlje, zasjeda će dotrčati pod krošnju. Da je bar stao
na izbočenu liticu, sve bi se drukčije završilo. Ali, kad se
već našao na granama, morao je s njih skakati na zemlju
23
i na zemlji biti brži od potjere... Tko brze noge ima, taj
će se spasiti.
Matija se oprosti sa starcem. Nije baš potrčao ali nije
ni hodao, pa stade brzo odmicati. I pored toga što je
pričao neka žuri tko može, neka njega ostave samog,
starac se teška srca odvojio od prolaznika.
— Sinovče, hoćeš li u Zadvarje? — doviknuo je za
Matijom. - Samo nas tvrdo Zadvarje može obraniti.
Bože, blago ti se onomu tko se iz njeg brani, a teško ti je
onomu tko ga osvaja. Ja sam i jedno i drugo kušao.
- Neću, striče, u Zadvarje. Vrljić ide ispred mene i u
prvoj će prilici poručiti momu ocu da ode na Prološko
jezero i sa smreke skine mrtvog sina. Moram u Trilj
prije nego što ta vijest tamo stigne, da ispričam ocu kako
sam pobjegao s križa.
Nije našao oca, našao je pusto selo.
Kako su sitne i smiješne međusobne zadjevice suse­
ljana, dizanje pozdrava, izbjegavanje društva i ogovara­
nje, pred otvorenim vratima kojima vjetar maše i pred
uplašenim mačkama, jedinim živim ostacima raspršenih
kućišta...
Pretraživao je i kuće obitelji s kojima su se njegovi
parničili, s kojima nisu razgovarali, s kojima su se karali
i tukli. Da je ikoga od njih susreo, čak i one zatucane
Ivandiće koji su lani Grabovcima na sjenokoši zapalili
sijeno, prišao bi im i zamolio ih da mu kažu u kojem je
pravcu otišao njegov otac. Među ljudima je teško, bili ti
prijatelji ili neprijatelji, bez njih je ne samo nemoguće
nego i tjeskobno.
Ne naišavši ni na koga, izbio je na obalu Cetine,
krenuo preko mosta i, kad je bio na sredini, nizvodno
ugledao jato bijelih gusaka kako, zbijene, plove po
plavoj vodi. Ne gaču, pa se doimlju kao priviđenje. Za
razliku od mačaka, koje su od njega bježale ili u njega
uplašeno buljile staklenim očima, guske mirno plove ne
hajući za onog tko ih promatra. Zato su one u selu
jedine živjele. Jer, život zahvaćen strahom ne može se
nazvati pravim životom. Ne zna se za koliko, ali za
24
koliko god bilo, makar za dlaku, strah je bliži umiranju
nego životu.
Bezbrižno jato u plovidbi, njegova bjelina i mirnoća,
podsjetili su ga na dužnost. Usput je iz neke jame s
ugašenim krečom izvadio poveći grumen, otrčao do
očeve kovačnice i na čađavim vratima s vanjske strane
napisao da se vratio i da je živ.

5
Iz Trilja je krenuo Cetini nizvodno, kanjonom i klisu­
rom, po usku putu za tovame životinje, uvjeren da na
ove strane Mehmed-paša neće slati u četovanje svoje
jedinice dok ne razori Sinj. U Čaporicama, iz kojih su
žene, djeca, starci i stada pobjegli u planine, našao je
nekoliko muškaraca kako, s jednom nogom u bijegu,
čuvaju kuće i straže putove. Nahranili su ga, i s njima je
prenoćio. Za oca mu nisu znali ništa reći, ali su mu
kazali da prijeđe na desnu obalu Cetine i ode u Bisko.
Čuli su da se tamo skuplja vojska za pomoć opsjednutoj
posadi Sinja, pa kako uza se nosi dvije puške, mogao bi
se i sam priključiti četama ili dati puške na zajam
ljudima koje dobro poznaje.
Za hlada, prije nego će ugrijati, prešao je rijeku
gazeći vodu na ustavima iznad mlina. Dok je pojeo ono
prijesna kruha što mu ga u Čaporicama dadoše za
popudbinu, i napio se vode iz lokve pune žaba, već je
bio u Bisku. Tu mu, na pitanje gdje se vije barjak i
skuplja vojska, odgovoriše, eno, u Ercegovcima kod
crkve svetog Ilije, na ledini zvanoj Mandekuša. Tamo je
bunar pun vode i hladovina ispod hrastova što rastu
pokraj groblja.
Idući preko polja i neplodnih čistina, na kojima ne
raste ništa granatije od čička, pod najvišim je hrastom
ugledao bijeli šator na čijem se vrhu vio snježni barjak
sa crvenim križem u sredini. Oko njega bijaše još neko­
liko šatora, skromnih i sasvim neuglednih, bez šara i
ukrasa, od običnog voštanog platna, zelene boje kakvu
25
ima sparušena trava po Mandekuši, pa su se jedva
primjećivali.
Čim ga je spazio, stražar se odvojio od ruba logora i
presreo ga daleko ispred svih šatora. Upita ga tko je i što
hoće. Matija, kao što je običavao, započe priču iz po­
četka, kako je Vrljić donio stare puške i kako ih je on
popravljao, ali nije dospio ni do puta u Proložac kad ga
stražar presiječe drskim smijehom u lice, kao da želi
reći: prestani blejati! Potapšao ga je zaštitnički po ra­
menu i kazao:
- Dobro, sutra ćeš mi pričati sve tamo otkako te je
ćaća napravio do danas, a sada mi samo reci hoćeš li
stupiti u četu ili nećeš.
Pa, mrsio je Matija, on bi i ne bi u četu. Ne zna čija je
to četa, kakvi su ljudi u njoj, tko joj je vođa. Morao bi i
oca pitati da Ii mu dopušta. Uz to, što nije nevažno, on
zna puške popravljati, zna kovati i koričiti jatagane,
srebrom i limom okivati velike i male puške, ali nije
siguran da zna brzo nabijati i dobro nišaniti. Što se
i o -I 1 /rvniri tioo pinmron iza zlo ni o n nm i ni c lzrmio rio
ouuijw i ivcviij a lice, oigui un j v./ uu ui o nv/gu i u o ivv/nju

zna ni kako se siječe ni kako se ubada.

Stražar, komu je sve bilo smiješno, koji je čudno
migao očima, prnjio usne i nalikovao više na budalu
nego na ozbiljna čovjeka, uhvatio ga je za rukav i,
koračajući uz njega s korakom prednosti, poveo ga pod
šator sa krstašem. Matija se od srca ispovijedao: i zašto
bi stupio u četu, i zašto opet ne bi, a stražar je u upitni
oblik izvrtao njegove tvrdnje i, ne skrivajući da se s
njime ruga, govorio: »I ti bi morao pitati ćaću?«, »A
sabljom sjeći ne znaš?«, »Pušku ne možeš napuniti ni za
pola sata?« A onda bi ga udario po plećima i rekao:
— Naučit češ već. Pametan si ti.
Ne našavši u to malo vremena načina da svog pratioca
uozbilji, da s njim kao čovjek sa čovjekom porazgovori
prije nego što se zavojači, iz koraka u korak vučen za
rukav kao što se magarac vuče na uzici, ubrzo se našao
pred vratima bijelog šatora. Stražar, koji ga je dotle
vukao, sad se okrene i zađe mu za leđa. Viknu mu da se
sagne, a u isti ga mah poklopi šakama po kapi i kolje-
26
nom udari u stražnjicu. Nije ga gurnuo naprijed tako
jako da posrne i padne, ali taman toliko da upadne kod
biskupa Cupillija kao uplašena budala koja ne zna ni
kod koga ni pošto dolazi.
- Ecco ancora un volontario!1 - vikne Matijin prati­
lac, isprsi se vojnički i doda: - Ha desiderato che lei lo
benedicesse ed obligasse alla fedelta ed obbedienza.2
U šatoru koji jest bio lijep ali ne odveć prostran,
uredovala su tri čovjeka. Nadbiskup Cupilli u bijelim
haljinama, s velikim križem na prsima, gologlav, sa
guščjim perom u ruci, sjedi na sredini iza uskog stola na
kojemu su tri ispisana lista papira i dva lista čija je
bjelina netaknuta, a pored njih tintarnica i perorez
ukoričen u slonovaču. Uza nj, jedan s jedne a drugi s
druge strane, sjede dva crnomanjasta čovjeka u plaće­
ničkim odorama s kalpacima na glavi, bezlično ozbiljnih,
drvenih lica, čemu je znatno pridonosila kozja bradica i
još više odnjegovani brci koji su prekrivali naušnice i
pola obraza, a bili tanki i povijeni kao dva mišja repića,
čiji bi se krajevi, isto kao mišji repovi, pomakli čim bi se
pri govoru ili mijeni izraza pomakle usne i obrazi.
Matija pred ovim svećenikom nije znao kako da se
ponaša. Iako je nadbiskup sjedio, vidjelo se da oko
njegova pasa nema ni konopa ni na njemu križa. Onaj
što mu visi oko vrata na dugom je lancu i čovjek bi ga
mogao uzeti s njegovih prsa, poljubiti i vratiti, ali Matija
nije znao je li to dopušteno, i što bi nadbiskup pomislio
kad bi preko papira ispružio ruke prema njemu. Zato
odluči ne učiniti ništa, ni ono što valja ni ono što ne
valja, kleknuti, prekrižiti ruke na prsima, prignuti glavu
i ostati smjeran. Upravo kad je pokleknuo lijevim kolje­
nom, pratilac mu se objema rukama objesi o ramena i
reče ljuto i posprdno:
- Klekni! Nije ti ovo ćaća.
Nagli pritisak nije mu dopustio da klekne najprije na
1 Evo još jednog dobrovoljca.
2 Poželio je da ga blagoslovite i obvežete na vjernost i
poslušnost.
27
jedno pa na drugo koljeno, padao je odjednom na oba i
tijelo mu je poletjelo naprijed. Da ne bi bradom udario
u stol i sve na njemu porazbacao, prolio i porazbijao,
odupre se rukama o nešto mekano, slično jastuku, što je
Cupilli držao pod nogama. Letio je glavom pravo na
stol, nadbiskup se pobojao da će tresnuti o dasku, pa je
uzmaknuo da mu tintarnica, koja će prva vrcnuti, ne bi
pala na skute i prolila crnilo po bijelom suknu.
- Questi asini nulla sarmo se non gli istruisci per
forza1 - rekao je Matijin pratilac nadbiskupu uz najpo-
nizniji smiješak koji su mu mogle istisnuti oči i usne.
Na licu onih dvaju časnika pojavi se služben osmijeh,
ukočen kao sve u njima i na njima. Đa im krajevi mišjik
repića nisu poskočili naviše, ne bi se ni primijetilo da su
se udostojali reagirati. Do jučer su to bili zgodni momci
prekomorskih plaćeničkih četa, koji su muštrali malo­
brojnu gradsku posadu i udvarali se djevojkama sred­
njeg staleža. Sve je bilo kao u opereti dok Mehmed-paša
ne pregazi Prolog. Njihovo uozbiljenje počinje onoga
trenutka kad im pretpostavljeni narediše da budu Cupil-
liju vojni savjetnici i zapovjednici četa koje će on priku­
piti. Njihovo ukočeno i pomalo smiješno držanje treba
razumjeti: ono se redovno susreće kod ljudi kojima
službeni položaj daje određen značaj, primjerice da su
stručni, hrabri ili neporočni, a oni ništa od toga u sebi ne
nalaze. Međutim, kako bez tih osobina ne mogu ostati
na položaju, oni ih glume, na zaprepaštenje svoje oko­
line i na svoje vlastite jade.
- Va, basta con gli seherzi!1 2 - rekao je Cupilli. - Sei
venuto, figlio mio, di propria volonta sotto la bandiera
crociata? - upita on Matiju, što je pratilac preveo:
- Pita te jesi li ovamo došao od svoje volje ili te
tkogod dovukao?
- Od svoje volje, ujače - rekao je Matija poslije
kraće stanke, u kojoj je odvagnuo da li je ovamo
1 Ova magarad ništa ne zna ako ih ne poučiš silom.
2 Ala, dosta šale!

28
doguran ili je svojevoljno došao. Pribran i u ovakvim
prilikama, on je znao razlučiti svoju volju od nasilja
čudnog pratioca, za koga je mislio da je malo šenuo
pameću i više ga sažaljevao nego što se na njega ljutio.
- Ma kakav ti je on ujak, budalo!
Matija se sjeti svoga učitelja Ivana Posilovića, koji bi
uvečer, poslije rada i samo preko zime, skupljao bistrije
momke, buduće domaćine, i učio ih čitati i pisati bosan­
čicom, nešto malo vjeronauka, mnogo više uljudbe i
poljodjelstva. Uz ostalo, govorio je i o oslovljavanju
svećenika. Istina je, govorio je on, da u Bosni nije
zazomo svećenika zvati ujače, pa kako smo i mi iz
Rame, u tom nazivu ne nalazimo ništa čudno, ali stra­
nom uhu, koje za takvo oslovljavanje nije čulo, ono se
doima neuko i divlje. Zato »ujače« treba zamijeniti s
»duhovni oče«.
- Od svoje volje, oče! - ispravi se Matija misleći da
je sada sve u redu.
- Nu sad, oče! - zlurado će pratilac i bezvoljno
prevede: - Ma, mormoro: di propria volonta. Costui
forse nemeno sa qual’e la su a e quale volonta altrui.1
- Sa lui piu di cio che tu pensi. Figlio, bacio questa
croce e nell’ animo giura la fedelta. Felice ti sia ii
combattere! Ed ora potete andare!2
Matija je ispod šatora izišao zbunjen. Ako već priseže
na vojničku vjernost, prisegu je htio da dade kao čovjek
prisebna duha, koji točno zna što čini; i da je dade
odgovornim ljudima koji će je ozbiljno prihvatiti.
Ovako, na brzinu, kao da sve izgori, dao je najveći
zavjet koji je dosad ikomu dao, i kojega se, bez obzira
na pratiočevo ponašanje (ludu se čovjeku svaka ne
uzima ozbiljno), namjerava strogo pridržavati.

1 A, promrmljao je: od svoje volje. Taj možda i ne zna što

je njegova volja a što tuđa.
2 Zna on više nego što ti misliš. Sinko, poljubi ovaj križ i u

duši mu se zakuni na vjernost. Bilo ti sretno ratovanje! A sad

možete poći.

29
 6

Kako se čin davanja zakletve pretvara u lakrdiju a

vjera u ruglo, Matija je mogao vidjeti čim je izišao ispod
šatora. Oko njegova pratioca okupilo se društvo s kojim
je i do tada krojio planove i proslavljao pobjede u
preveslavanju žednih preko vode.
- Dovedem ga pred šator - priča pratilac - a on
zinuo, iskolačio oči, ne znaš je li lud ili mu noge smrde,
pa kad je ugledao križ na Cupillijevim prsima kakvog
vidio nije, misleći da mu je to zaslinjena fratarska
konopina, ispruži ruke i poleti prema križu, a nadbiskup
misli: »Ovaj će me zgrabiti za gušu«, zabaci se unatrag,
ovaj za njim i navali se na onaj klimavi stolić, prevrnu se
tintarnica, papiri razletješe, a nadbiskup drhti i viče:
»Lontano da me!«1 Ovaj misli da ga blagoslivlje, uhva­
tio križ i ljubi li ga ljubi, briga njega što je vojskovođa
napunio gaće od straha. Kažem mu ja, kume, gledaj što
si učinio, zamrljao si pismo papi, a on izvrnuo oči kao
nas kad lovi kruh u zraku: zar je to pismo papi neeo što
ajme meni, što sam učinio, pa po zemlji i ljubi ono
pismo umazano tintom. Ako ne vjerujete, pođite pogle­
dati. Briga me što je takav, moj se piše. Ovo je peti
dobrovoljac što sam ga doveo Cupilliju. To je pet žutih
reala na dlan.
S kraja livade, ispod glogova grma koji je rastao u
grobljanskom zidu i oko podne pravio dubok hlad,
prilazio mu je čovjek, s početka nekako hoće-neće, a
kad ga je prepoznao, u trku, zovući ga imenom. Matija
ga je prepoznao po hodu koji je nalikovao na hod
očerupana pijevca komu perje ne brani vidjeti kako
lomi noge u koljenima. Prepoznao ga je po kosi koja
nije bila ni crna, ni žuta, ni smeđa, nego nekako zeleno-
siva, kao plijesan ili ševar u krovu prve zime, dok ga kiše
ne pocrne. Mogao ga je isto tako, da je trebalo, prepoz­
nati po licu koje je nalikovalo na osrednju pogaču na
kojoj je domaćica, vična pisanju kruha, nacrtala dobro-

1 Dalje od mene!

30
ćudno čeljade slično punom mjesecu. Prepoznao bi ga i
još po koječemu, recimo po glasu koji sliči govoru
čovjeka komu je nešto upalo u grlo i čas mu zatvara
prolaz a čas ga otvara, pa se čini da čovjek muca.
Prepoznao bi ga... ali prepoznavanje nije više po­
trebno: pred njim je Joško Ozidžija iz Turjaka.
Josip zvani Josina. Nikada nikoga nije ukorio što ga je
tako zovnuo, ali se po njegovu držanju vidjelo da taj
nadimak, uobičajen za Josipe krupna tijela i duboka
glasa, zbog nečega nije volio. Tko bi ga zvao krsnim
imenom, imao je njegovu naklonost, a tko ga je zvao
Joško, njegovo prijateljstvo. Zato ga prijatelji i nisu
drukčije zvali. I Josip i Josina i Joško, sve je to od istoga
i svršava na isto, pa ipak zaludu, on je volio Joško. A
zašto gorostas promukla glasa i klimavih kretnji, trom u
mišljenju, dobroćudan u duši, voli baš to ime, nije teško
pogoditi: malokad je čovjek zadovoljan svojim rastom i
vanjštinom - kepeci bi htjeli da budu ljudine, a gorostasi
da spadnu na srednjake.
Grabovcima je kuća Ozidžija bila rod otkako pamti
Matijin otac i njegova oca otac. Postanje toga krvnog
srodstva i jednima je i drugima mutno. Navodno se
jedna Grabovčeva bila udala za jednog Ozidžiju, ali ni
to ne stoji na čvrstim nogama. Jedna se udala, ali iz
kojeg roda u koji, trebalo bi vidjeti u knjigama vjenča­
nja samostana u Šćitu, koje su izgorjele kao što gori
čitava naša prošlost. Zato jedni tvrde da je nevjesta bila
iz Ozidžija a drugi iz Grabovaca, dok se i jedni i drugi
slažu, otkuda god da jest, rod su. Istina, po tankoj krvi,
ali kad ljudi žele njegovati srodstvo, tko da im to
zabrani!
Ozidžije su bile težaci, radišni, uporni i siti, ali se dalje
od toga nisu micali, iako su imali želju da budu netko i
nešto. Grabovci su s koljena na koljeno poljodjelci i
kovači, družili su se s mnogo svijeta, poznavali sve
viđenije ljude i oduvijek važili kao netko iznad ostalih, i
imućniji i pošteniji i plemenitiji. Ozidžijama je bila čast
imati takve rođake, a Grabovci su željeli što više vatre­
nih obožavatelja, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog
31
svojih mušterija, jer imati jednog Ozidžiju uza se, zna­
čilo je imati pola Turjaka.
- E, što mi je drago da si došao! Bio si nam potreban
kao sol kruhu - rekao je Ozidžija.
Predstavio mu je svoje drugove, koji su im se u
međuvremenu približili: Juriša Leovac iz Cvrljeva, Mate
Bukiša iz Cere i Lovro Šentija, drvodjelja iz Bmaza.
- Je li - upitao ga je Ozidžija - što ovi Splićani stalno
gledaju u te? - Tri pratiočeva prijatelja zaista su kružila
oko njih i tražila nešto pogledom na Matiji. Ovaj, kao
kad nam tko u čudu gleda u lice pa rukom prelazimo
preko usta i nosa, učini sličnu kretnju, a potom pogleda
na dlan, da vidi nije li štogod na njemu ostalo. Ostala je
crna mrlja od crnila, koje se na vrhu nosa našio onoga
trenutka kad ga je pratilac onako iznebuha bacio na
koljena, a on se dočekao rukama, izbjegavši da bradom
udari o stol, ali ne izbjegavši da mu nos dotakne ispisan
list papira na kojemu se prah i crnilo nisu još bili osušili.
- Taj je nosom udario pečat na pismo papi - reče
Mnrosini Ostala se dvojica nasmijaše i odoše.
- Rođače, da oni tebi nisu učinili štogod nažao? Ako
jesu, samo reci pa da ih sredim. Svaku ću im koščicu
opipati.
- Ne - rekao je Matija - zasad ne treba.

7
Matijin pratilac Zuanne Gliubauaz zvan Grimani, od
prvog dana utemeljenja logora s donje strane dicmanj-
skog polja na livadi Mandekuši, bio je, ne računajući
dva časnika i nadbiskupa, najpoznatija tamošnja ličnost
kao šef splitske trojke koja je povazdan vodila brigu da
jedne prikaže budalama a druge zabavi.
Ima mnogo vrsta siledžija, onih što u njima i slijepac
silu vidi i onih za čije je otkriće potreban ne samo očiji
vid nego i malo pronicavosti. Međutim, rjeđi su ljudi
koji će i ponašanje jednog zabavljača proglasiti .nasi­
ljem. Obično se misli: od šale glava ne boli. Možda i ne
boli svakoga, ali ima šala od kojih glave pucaju.
32
 Naoko je Gliubauaz imao sve što mu je trebalo:
trojka ga je priznavala za svog vođu; u logoru je bio
jedini koga bi već prvog dana logorovanja svi upoznali;
u očima starješina vrijedio je za boljeg od ostalih. Pa
ipak je bio nezadovoljan: mrzio je sve oko sebe, pretpo­
stavljene i sebi ravne, one koji su mu podilazili i one koji
su mu se suprotstavljali. Da bi prikrio bezrazložnu
mržnju, smišljao je sve smionije šale koje su zbog
drskosti davno prestale biti šale, a zbog mržnje koja ga
je držala u stalnoj napetosti, dovodile su ga u sukob,
gdje će tikve pucati. Svakomu drugom to bi se već
dogodilo. Njemu nije, jer je stopu po stopu osvajao
pravo da svakoga nekažnjeno napastuje.
Da bi to postigao, imao je svoju strategiju i svoje
trikove kao što ih ima svaki napasnik. U tom zanatu niti
je u Splitu bio prvi niti će biti posljednji, štoviše, sav mu
je repertoar iz sredine od koje potječe, koja ima i
vještijih tumača od Grimanija. Ako to štogod znači, a
bit će da znači, ne radi se o misliocu koji će sijevnuti i
utrnuti se, radi se o virtuozu starih melodija koje traju i
poslije njega, kao što su trajale i prije nego ih je on
svirao.
Prvih je nekoliko dana Zuanne Gliubauaz promatrao
nove ljude i među njima birao prikladne za svoju prvu
sprdnju, još nesiguran, u strahu da ne nabasa na opora
čovjeka pa da ga ovaj ne ošamari, čime bi zapečatio
svoju sudbinu. Momcima se približavao oprezno, tobože
im se povjeravao i tražio da mu se povjere, a jedno je
oko držao na svojim drugovima, koji su se unaprijed
smijali onomu što će im prirediti veliki meštar.
Izvježbanim njuhom nanjušio je da je Jakica Šimleša
iz Bajagića za početak bolji od ikoga, neobično pričljiv,
jedan od onih ljudi kojima je jezik mnogo brži od
pameti. Kako mu je pamet kasnila nekoliko sati, koji
dan, a često ne bi ni stigla, Gliubauaz ga je lako navlačio
na tanak led, pa kad bi svom težinom ljosnuo na leđa,
dosita se smijao njegovoj težnji da bude viđen i cijenjen,
mudar i upućen. Na Šimleši je Gliubauaz stjecao glas
nenadmašivog zajebanta bez ikakve opasnosti, jer je taj
3 Duše robova 33
momak, i ne dosjećajući se da ima šake, mislio da se
riječima može obraniti, a budući da mu je pamet izosta­
jala, u svoju se govorljivost zapetljavao kao mače u
pređu.
Taman kad su svi, osim Zuannovih pajdaša, povjero­
vali da je Šimleša kriv što ispada budala a da je njegov
izrugivač samo nedužan šaljivdžija, Gliubauaz je prona­
šao Dukića iz Košuta, do jučer pristojna i pristala
momka, za koga je odnekuda doznao da noću pušta
poda se, a i da mu se obdan u gaćama katkad dogodi
takva nezgoda. Ne mareći je li to posljedica straha,
prehlade ili mana preostala iz djetinjstva, Zuanne ga je
uzeo na zub i momak je u nekoliko dana izgubio pamet.
Kad bi Gliubauaz i nie.povi
J O dru poviC7
nrolazili
JT noredr
momka iz Košuta, začepili bi nos, pitali ga gdje je tu
vrčina kad tako smrdi, i savjetovali mu da onu stvar
zaveže uzicom kao otvor na vinskom mijehu, ako misli s
njima spavati u crkvenoj kući pokraj groblja. U dva se
navrata pokušao usprotiviti, ali je uspio samo da se
razljuti i još više izbezumi. Zatim se obrati za pomoć
nekim znancima, ali mu je oni uskratiše, držeći da
mokrenje poda se zaslužuje grdnju. Osami se, i dok bi
ga Zuanne napadao, on bi spas nalazio u šutnji.
Ni Dukićev slučaj nije nikoga u četi posebice uzbudio,
ali kad je Gliubauaz i među starim vojnicima i među
pridošlicama nastavio pronalaziti sve nove i nove bu­
dale, ovoga zbog urođene mane, onoga zbog nekog
postupka, u momke se počeo uvlačiti strah da Gliubauaz
i na njima ne zapazi nešto vrijedno sprdnje, da i oni
jednog dana od nemoćnog bijesa ne propišaju krv. Jedni
su od njega bježali, a drugi su trčali za njim, smijali se
njegovim šalama, hvalili ga i darivali. Tako je, od tre­
nutka kad se u četu uvukao strah od poniženja i podije­
lio je na ulizice i plašljivce, Gliubauaz, zajedno sa svoja
tri pratioca s kojima je sve počeo i bez kojih ne bi bio
ništa postigao, postao gospodar duša i zavladao logo­
rom. Drugarstvo se nije moglo razviti, jer je svatko
zazirao da nešto ozbiljno pred nekim kaže, bojeći se da
će izvaliti glupost, pa će taj ili tko drugi dojaviti Gliu-
34
bauazu, a ovaj će ga za tu izreku, kao prase za rep,
potezati po logoru i svrstati u hrpu budala, kojih je već
čitav vod, s kojima se ne izruguju samo Gliubauaz i
njegove tri sjenke nego i svi oni koji su mu iz straha
pristali biti sjenke. Zavladao je strah od iskrenosti,
povjerenja i ozbiljnosti, zavladala je lažna veselost,
sprdnja i podbadanje puno dvosmislenosti. Najgore je
što se ispod zajebancije, kako je stanje duhova volio
nazivati Gliubauaz, krila mržnja i namjera da se stra­
hom od poniženja zavlada ljudima.
Oni su se na Mandekuši pripremali da jednog dana,
kad budu spremni, upadnu u Sinjsko polje, napadnu
zasjedače s leđa i pomognu opsjednutoj posadi u gradu,
ali ni svrha njihova dolaska pod barjak križa nije ostala
pošteđena Gliubauazovih šala. Dapače, nju je s poseb­
nim zadovoljstvom rušio. Šegačeći se, on je davao na
znanje da se tu ne radi ni o kakvoj pomoći opsjednutom
gradu, da će se grad obraniti ako se sam obrani, da se tu
radi o nečemu drugom, a o čemu - tada bi kažiprstom
pritisnuo sljepoočnicu pokazujući gdje se skriva odgo­
vor, ali on nije lud da bisere sipa pred svinje. Rekao bi:
- Vrag je politika.
Iako mu nikada nisu mogli pogoditi kad misli ono što
govori, a kad govori ono što će poslije tvrditi da je
mislio, ovdje nije dopuštao nedoumice. Svi su morali
znati da on ne zapaža samo smiješnu stranu ljudi, da nije
samo zabavljač već i mudar čovjek, da je on, poslužimo
se njegovim omiljenim izrazom, »kurbin sin« veći od
svih kurvinih sinova. U njega je ključ za misterij što se
rađa na Mandekuši pokraj bijelog šatora iz koga pisma
lete u svijet, a tko tim misterijem vlada, tko vidi što
donosi sutrašnji dan, pa još ako ga se zbog nečega boje,
taj može reći da je gospodar nad ljudima.
Tako je to išlo sve do trenutka kad je Joško Ozidžija
pred mnogima rekao da se ne bi smjelo dopustiti onoj
četvorici »kurbinih sinova«, osobito »kurbinu sinu nad
kurbinim sinovima«, da ih vodaju za nos i pretvaraju u
budale.
Našlo se doušnika koji Gliubauazu javiše Ozidžijinu
pobunu, a ovaj, prijek na one koji mu osporavaju
prevlast, odmah poduze mjere da skrši protivnika. Pro­
matrao je Ozidžiju netremice, napadno, pred svjedo­
cima mjerio ga od glave do pete, kružeći oko njega da ga
razgleda sa svih strana, i uporno šutio očekujući da će
iznervirana žrtva viknuti: »Sto me gledaš?« A kako mu
ništa nije kazao, Gliubauaz će ga mrtav hladan upitati:
»Zar se u tebe ne smije ni gledati?« Kad razljućeni
Ozidžija kaže da ne smije, Gliubauaz će mu reći: »E,
onda ti nema drugo nego da bježiš ispred mene, jer ja
nisam naučio hodati zatvorenih očiju.« Bit će dovoljno
da se Ozidžija udalji samo desetak koraka, pa da ga
Gliubauaz isprati pogledom i zviždukom, kao što bik
pobjednik ispraćuje poraženog rikom i raskrečenih
nogu nasred borilišta. Ali se Ozidžija ne pomače, izdrža
i zurenje i kruženje puna tri dana, bez riječi, kao da i ne
zapaža što Gliubauaz radi.
Naredni je udar išao ravno u Ozidžijinu glavu, sličnu
pisanoj pogači, kad je s još dva vojnika krenuo s kolima
u susjedno selo da donese sijeno.
- Ne bih ja u tim kolima išao da sam lud - rekao je
Gliubauaz. - Izgubit ćete glavu.
- Što nam se može dogoditi? - reče jedan vojnik na
sjedalu do Ozidžije.
- Ako se taj što do tebe sjedi nadnese glavom na
jednu stranu kola, kolika mu je glava, prevagnut će kola
i svi ćete se naći u grabi.
- Slušaj, kurvin sine - reče mu Ozidžija - čuvaj se da
pri ispadanju iz kola tebe ne poklopim. - A što ga već
toga puta nije poklopio, zaslužni su konji koji su potrčali
i bez biča kad su oko sebe začuli prasak smijeha.
Gliubauaz je mislio da je Ozidžija načet. Sad treba
izbacivati šalu za šalom, oprezno i postupno, da ga ne bi
razjario preko mjere i da bude vremena za prepričava-
nje svake šale. Smijeh i priče dotući će tog buntovnog
bika, lizat će on sol Gliubauazu s dlana.
Dok je četa sjedila na ledini ispod hrastova i ručavala
leću s bobom, dotrčao je Gliubauaz i stao ispred svih,
kao da donosi bogzna kako važnu vijest. U tišini, kakva
36
vlada dok su ljudi zauzeti jelom, govorio je polagano,
gotovo šaptom:
- Svakom je poznato da će nam se u životu ispuniti
ono što nam je sudbina odredila na dan rođenja. Ako si
rođen kao prosjak, a u sudbini ti piše da ćeš biti kralj ili
dužd, onda ćeš to jednog dana i biti. Ako je takvo nešto
ispisano na listu sudbine bilo koga od nas ovdje, jednom
ćemo biti i kraljevi i duždevi, samo jedan to ne može
postati, makar mu sudbina dosudila da bude vladar.
- Koji je to? - upita ga Morosini, jedan od trojice
Gliubauazovih pratilaca koji su mu bili pomoćnici u
ovakvim prilikama.
- Ozidžija iz Turjaka - reče on dubokim glasom iz
trbuha, da njime dočara tjelesni obujam čovjeka koji
nosi to ime.
- A zašto baš on? - opet će Morosini.
- Ima veliku glavu koja ne bi mogla stati na novac,
pa bi država propala bez svog novca pod tako glavatim
kraljem.
Dok su ulizice praskale u smijeh a pokorni se smiju-
ljili, Ozidžija je odložio na zemlju drvenu zdjelu s lećom
i pošao prema Gliubauzu. Ovaj od srama nije mogao
pobjeći, pa ga pričeka gdje se zatekao. Samo jednom
rukom Ozidžija mu je stegnuo obje, noge mu ukliještio
među svoja koljena, onako kao što otac radi s neposluš­
nim deranom, i slobodnom ga rukom uhvatio za jedno
uho. Istežući ga koliko se dalo da ne prsne koža, rekao
je i njegovu vlasniku i ostalima:
- Ako oni tebi dopuštaju da ih magarčiš, ti njih samo
magarči. Ja ti to ne dopuštam. Zasad će na ovomu
svršiti, a pokušaš li još jednom, neće biti potezanja za
ušesa, nego... - i Ozidžija ga odgurne od sebe, izvadi
jatagan iz pašnjače i goli rt prinese Gliubauazovim
očima - ovo.
Gliubauaz je i sam imao bodež za pašom, ali kao da je
zaboravio da ga ima. U paničnom strahu ispred jataga-
nova rta, koji ga je, iako je glavu micao tamo - amo,
stalno ciljao među oči, iznerviran smijehom u kojemu
prvi put ne raste već sagorijeva njegova moć, odstupao
37
je natraške spotičući se o busenje divlje djeteline, o
hrastove suharke i o noge vojnika koji su bili posjedali
po Mandekuši.
Momci su prvi put gledali Gliubauaza u novom
svjetlu. Njegovo savitljivo tijelo, na komu nije bilo ni
grama suvišna sala, tijelo što bi se ustremljivalo na žrtvu
kao lasičino kad se zalijeće na neopreznu pticu, pretvo­
rilo se sad u tijelo strašljivca koji se ugiba i bježi pred
udarcima, jer ni jednog nije kadar podnijeti i pretrpjeti.
Njegove neobično razroke oči, razroke ne samo stoga
što jedno gleda pravo a drugo u stranu, nego i zato što je
prvo plavo a drugo pepeljasto, oči koje su različitom
bojom i pogledom tjerale u nedoumicu prokazujući da
njihov vlasnik jedno kaže a drugo smjera, te su oči
najednom ostale i bez oštrine i bez tajanstvenosti, iska­
zujući i bojom i razrokošću samo jedno: sjenku straha
koja je ispila sve živo, svu onu razvikanu bezbrižnost,
nadutost i lakoću. Na dnu zjenica, kao kad se rječna
voda povuče ostavljajući za sobom kamenit plićak, ne­
dirnuta se bjeiasala gola mržnja, onaj greben na kojemu
su dotad nastajala u dubini i izbijala na površinu sva
pjenušanja i sve šarene laže.
Gliubauaz je otišao prema nadbiskupovu šatoru, on
će se žaliti. Usput se okrenuo i mlohavo zaprijetio
rukom. On pod šator, a Ozidžija do svoje zdjele leće,
sjede na ledinu i zagrabi žlicom. Netko mu je prišao s
leđa.
- Više ne možeš biti sam.
Kazao je to Mate Bukiša iz Cere, neobično pristao
mladić, koji je tiho govorio ali su ga uvijek svi čuli.
Nitko nije očekivao da će on prvi stati uz Ozidžiju kad
dođe da se nožima brane od napada »kurbinih sinova«.
Za njim se javio Juriša Leovac iz Cvrljeva, dječak živa
duha, odličan pjevač gange, koga je Gliubauaz zbog
pjevanja nazvao Revalo, a zbog slaganja deseteraca
Prdekalo, kazujući tim imenima što misli o njegovoj
glazbi i poeziji. Juriša nije rekao ništa osobito, sa zdje­
lom u rukama otišao je do Ozidžije, sjeo uz njega i
preko zalogaja pjevušio: »Evo mene i uza me moga s
38
desne strane brata rođenoga.« Kad pomisliše da su
hrabra samo dvojica, odnekuda odostraga nečujno je i
bez žurbe pošao k njima Lovro Šentija iz Brnaza, moleći
one preko čijih je nogu morao prijeći da mu oproste, on
uz Ozidžiju mora pristati jer su Brnaze i Turjaci susje­
dna sela. I u logoru je Šentija šarao kanore od javoro-
vine, u njih je britvicom urezivao zvijezde i mjesec,
pravio otvore nalik na prozore na zvoniku, a na prozo­
rima rezbario likove djevojaka sa mnogo nakita na
prsima - zbog čega ga je Gliubauaz prozvao »morlački
pizdopisac«.
Sutradan je u logor stigao Matija Grabovac.

8
Ozidžija mu je predao vodstvo pobunjene grupe i
pokorio se njegovim savjetima. Nije mu trebalo objaš­
njavati oko čega je izbio sukob, za to se pobrinuo sam
Gliubauaz, koji se sutradan nemilo iznenadio kad mu je
onaj uplašeni momak prišao bez straha i rekao bez
uvijanja:
- Slušaj, ti mene nisi doveo pod zastavu križa, ja sam
pod nju stupio sam. Ako ne odeš nadbiskupu i kažeš da
si lopov, otići ću ja.
- Ma, htio bih znati kako ćeš s njim razgovarati.
Matiji pomogoše da se upozna s Markom Lozovinom,
starijim čovjekom iz Vranjica, koji je bio osuđen na tri
godine tamnice zbog uskraćivanja poreza splitskom
konteu Guidu Tartagli, a prijavio se u nadbiskupovu
četu pod uvjetom da će mu biti oproštena treća godina
robovanja. Lozovina je bio čovjek ogorčen na sve što je
zaudaralo po splitskoj gospoštini i tuđinštini, na gospo­
dare i njihove lakeje, pa je drage volje preuzeo Matijino
odvjetništvo i nadbiskupu rekao da momak traži da se s
Gliubauzeva platne liste zasluga briše real koji mu je
upisan za njegovo vrbovanje. Ne učini li nadbiskup što
momak traži, on će svoje puške na rame i kući, kao da
nikakvu zakletvu nije dao, a na to će nagovoriti i ostale
39
koje je Gliubauaz dovlačio pred nadbiskupa kao stoku.
Cupilli je u Matiji prepoznao ono što u Splitu zovu
»mudar Morlak«, rijedak ali opasan uzorak, jer ga »ludi
Morlaci« drže dostojnim poštovanja i slijede kao pogani
vrača. On pohvali Matijinu odanost vjeri i obeća ukoriti
Gliubauaza, »koji je požrtvovan vjernik, ali je katkad
nestašan«.
Lozovina, čiju je naklonost Matija stekao otprve,
pomoći će mu da istraži tko su Gliubauaz i njegovo
društvo.
Imena »kurbinih sinova« upućivala su da bi mogla biti
talijanska, ili da su doseljenici s apeninskog kopna ka­
kav bi mogao biti Confusione Silvestrino i Ottaviano
Amaretti, ili da potječu od mletačkog plemstva čiji
pripadnici služe kao vojne i civilne starješine po primor­
skim gradićima, kakvi su možda Norberto Morosini,
Ferdinando Benzon, a djelomično i glasoviti Zuanne
Gliubauaz zvan Grimani. Tim prividom oni su se u
logoru obilato koristili dajući svagda znati da nisu isto
sto i momci koji Su došli iz Cetine i zagorskih sela, ua su
oni predstavnici posebne pasmine u kojoj je civilizacija
daleko uznapredovala, a kršćanska misao doživjela sa­
vršenu čistoću.
Začudo, »kurbini sinovi«, koji su se tim nazivom
ponosili i nadmetali se tko je veći »kurbin sin«, krili su
kao zmija noge da su doista bili porod sluškinja koje su
začele sa svojim gospodarima, seljanki koje su legle
nauznak poslije obećanog vjenčanja što se nije obisti­
nilo, varošanki koje je na žalu prevarila topla noć i
mornarskih žena koje su, ljubeći se u nevrijeme, pogri­
ješile u brojanju dana kad je muž otplovio i kad bi se
imao vratiti, te bi mogle s ljubavnikom bez opasnosti
zatrudnjeti i kad ne bi smjele.
Najčešće su ih nalazili gole, još mokre od porođaja,
na prozorčiću nahodišta, o ponoći, kad samo mačke i
rijetke noćobdije kruže ulicama. Nerijetko, su ih nalazili
na kućnom pragu pravih ili potvorenih očeva, u odvo­
dnim kanalima, u perivoju, na žalu i pokraj puta. U
nahodištu su im svećenici i kumovi, odreda dojilje i
40
podvornici, nadijevali imena i unosili ih u knjige rođe­
nih. Nije bilo zabranjeno, štoviše, preporučivalo se, bez
ikakve aluzije na očinstvo, da se nahočadi daju imena i
prezimena gradskih kapetana, pokrajinskih i gradskih
namjesnika, generala i admirala koji su se proslavili u
bitkama ili diplomaciji, a sve radi toga da se i na taj
način umnoži slava vodećeg staleža u državi.
Kad bi odrasli, postali najamni poljodjelci, zanatlije,
mornari, nosači, potucala, ribari, prosjaci i ostali jad i
bijeda, ime je, u sredini koja je znala za običaje na
krstitkama, postajalo trajno obilježje tko su i čiji su.
Kako ćeš pogriješiti tko je, ako čuješ da jedan Benzon
cijepa Tartagliama drva, a jedan Morosini prodaje sr­
dele ispod cijene. Te poslove ni Benzoni ni Morosini,
slavno mletačko plemstvo, nisu nikad obavljali u Splitu,
pa čak ni njihova kopilad.
Ali, kumovi su se na krštenju znali i našaliti. Iz šale je
nastalo prezime Silvestrina Confusione (Zbrka), koji je
u nahodište, prije nego će ga poškropiti svetom vodom,
morao napraviti velik nered. A Ottaviano Amaretti
mora da se kumovina učinio po nečemu gorak kad su ga
nazvali Gorki.
Ponekad bi se kumovi, rjeđe svećenik, tko zna da li da
se narugaju ili iz patriotskih nagnuća, dosjetili da se
dijete prozove po kojoj hrvatskoj riječi. Tako je nastalo
prezime najvećeg među »kurbinim sinovima«. Njega su
smetlari našli jednog kišnog svibanjskog jutra na otvoru
kanala u koji se slijevala voda s tržnice donoseći sobom
otpatke lišća, kore s povrća, zemlju, špice i koštice. Našli
su ga usred mulja. Malo je trebalo, svega nekoliko
pedalja, da se stropošta u kanalizaciju, odakle nikada ne
bi izišao. Da se ovjekovječi zasluga gliba što je jedna
duša ostala živa, a druga, koja ga je napustila, spasi od
grijeha, kumovi mu nadjenuše prezime Glibavac, koje
svećenik ublaži zabilježivši ga kao Gliubauaza, što se
čitalo kao Ljubavac, pa umjesto porod gliba dijete
postade porod preljuba. On sam, Zuanne, tomu pridoda
Grimani kad je bio već odrastao momak, svjestan da mu
je glib doduše darovao život, ali i oduzeo pravo da se
41
naziva prezimenom nekog plemića. Kako je upravo tih
godina na glas došao jedan admiral iz porodice Grimani,
prozvao se Grimani tvrdeći da to prezime zaslužuje, jer
što je admiral Grimani u floti oko Kandije, to je on nad
ribarskim brodicama u poljudskoj lučici, zapovjednik
koji se mora slušati. Nešto da mu udovolje, nešto da mu
se narugaju, ljudi su ga tako i zvali, to prije što mu je to
plemstvo po rođenju pripadalo. Htio je da se tako zove,
pa neka se zove! Da mu se udovolji, a i stoga što je
Glibavac teško pisati kao Gliubauaz, i u ovom štivu
javljat će se odsad pod imenom Grimani. Čudno je što
su se i Grimani i Morosini i Amaretti dičili imenom
»kurbinih sinova«, koje je približno točno označavalo
porijeklo sto su ga pažljivo krili. Ali, za njin naziv
»kurbini sinovi« nije prokazivao kako su došli na svijet,
već - stupanj snalažljivosti u životu. Mali »kurbin sin«
je onaj koji u životu jedva sastavlja kraj s krajem, a
veliki je »kurbin sin« onaj što sve mota oko prsta, kome
je život ples i pjesma i na koga se odnosi izreka: drugi za
srećom idu. a za njim sreća hoda. To je onaj koji lako
vara, a prevare mu nitko ne otkriva. Kad ih gospoda žele
porijeklom osloviti, ne nazivaju ih »kurbinim sino­
vima«, nego »mulom«, kao da bi čovjek mogao biti sin
majke kobile i oca magarca. »Mulo« je krvavi rez kojim
gospoda zidaju zid između sebe i njih, a »kurbini sinovi«
su svrdlo kojim se taj zid buši.
Nakon takvih rezova, koji su se u svim oblicima života
susretali svakog dana, moglo se očekivati da će Grimani
i njemu slični promijeniti pasju ćud ulagivanja gospo­
daru i lajanja na okolinu. Ali, umjesto da zapazi sličnost
Glibavca s Grabovcima, jer je svejedno da li ti je
porijeklo od graba u planini ili od gliba u gradskoj
kanalizaciji, on je uporno, potican nagradama, tražio
među njima razlike, i bio spreman udružiti se i sa crnim
đavlom samo ako je protiv Hrvata. Pa da su barem
nagrade bile velike, nego jad i mizerija, koji groš, koji
rcal, toliko da se ispuni jednodnevna mudrost da je
najvažnije lokati, žderati i pritiskati!
Sitno profiterstvo i prezir prema Hrvatima bilo je
42
duhovno vezivo između Grimanija i njegovih gospo­
dara. Činilo mu se da s tom mržnjom postaje sudionik
gospodareva prosvijećenog i posvećenog kruga. I on je
kao njegov gospodar imao pred sobom ljude niže vrste
kojima je mogao suprotstaviti svoje nedostiživo znanje i
društveni položaj. Ništa nakaznije nego kad sluga opo­
naša gospodstveni duh svoga gospodara! Ta je ružnoća
osnova istini da je sluga najgori gazda. Potkupljiv jer mu
od dobiti ovisi društveni ugled, a neumoljiv jer pred
nadređenima mora posvjedočiti upravljačku sposob­
nost, on ne preza ni od čega da bi se s jedne ljestvice
sluganstva popeo na drugu, ne mareći zato što se isto­
vremeno spušta niz ljestve ljudskih vrijednosti.
Kad bi, sudeći po onome što je Grimani govorio,
prijeki Ozidžija tvrdio da je lud i gad, Grabovac ga je
smirivao, da je to možda istina, ali da ga svejedno treba
strpljivo saslušati. On glasno laje ono što njegovi gospo­
dari pažljivo taje. O duši gazda najviše ćeš doznati iz
usta njihovih slugu, bilo da ih kude, bilo da ih hvale.
Sluganstvo se i prepoznaje po tomu što kao otisak
pečatu sliči onomu koga služi.
Kad su topovi četiriju baterija zabubnjali po zidinama
Sinja i iz njih stali čupati kamenje kao zube iz bijele
konjske vilice, urušavati krovove kuća, kidati borove i
stijene na kojima su rasli, momci u logoru glasno su se
pitali što se Cupilli utaborio na Mandekuši, koga on
ovdje čeka, i zar ne bi bilo bolje, umjesto da se tu
izležavaju, da su se zaletjeli preko brda, pripucali i dio
neprijateljske vojske vezali za sebe? Zapljuskivani sva­
kim danom sve gorim vijestima, mladići su raspravljali o
pokolju u Otoku i izdaji plaćenika u Vrlici, ponekad se
zanosili hrabrošću palih Otočana, a ponekad tugovali
nad sobom i svojima, ponekad ih je nosio vihor osveto­
ljubivosti, a ponekad su svrh njih lile hladne kiše bez­
nađa. Iz vatre u hladnoću, iz oduševljenja u klonuće,
kako to već biva sa čovjekom koga kidaju strah i nada.
Što Cuprilli čeka?
- Ea, piše papi pisma, traži sitniš. Bez novca ne
možeš ni u raj, a kamoli u rat. - Trebalo je čuti Grima-
43
nija kako govori da nadbiskup piše pismo i traži novac.
Njegov je ton govorio da Cupilli nije u Dicmo došao da
ratuje, nego da se iz Splita išetao da njegovo pismo s
nadnevkom »23. srpnja 1715« i s oznakom mjesta »u
Dicmu ispod bojnog šatora« ima veću težinu kad u
Rimu budu prosuđivali koliko će mu se pomoći dati. I da
bi prikrio sve ono što je otkrio gestama, grimasom,
tonom i riječima, Grimani je, kao glumica golotinju
crvenim plaštem, tajnu prekrio paradom uvreda: - Oni
bi u borbu? Ma nemoj! Blago svijetu kad se budale
projunače!
Battista Sope, zapovjednik kopnenih snaga u pokra­
jini, po nalogu Senata Republike, privukao je sve ko­
njičke i pješačke jedinice, plaćenike i krajine obaiama
Krke, stražio uzduž rijeke, a glavninu snaga ulogorio
kod Skradina i Roškog slapa misleći na tim prijelazima
neprijatelju zapriječiti prodor u Ravne kotare i neposre­
dnu okolicu Zadra. Tražio je da mu se s krajinama
pridruži i drniški serdar Matija Nakić. Ovaj mu bez
vni<iVp Hnrfp no RočVi don i nnlrnčo nrQ nrivolieti dfl ne
logoruje na rijeci, nego da bar krajinama, koje su
voljne, ako neće plaćenicima kojima se bez nužde ne
ratuje, dopusti da prijeđu rijeku i krenu u Cetinu kako
bi pomogle opsjednutom Sinju. Sope se izvlačio da
nema takvu naredbu, a sam neće dopustiti kotarskim
krajinama, koliko god bile voljne stupiti u borbu, da
prijeđu na lijevu obalu Krke, jer bi neprijatelj mogao od
Grahova upasti s novim snagama i poharati ljetinu
najplodnijeg dijela zemlje. Sope je prijetio autoritetom
Senata ako ga Nakić ne posluša i sa svojim ljudstvom ne
priđe Krki, ulogori se kod Visovca, i tu, na sredokraći
između donjeg i gornjeg buka, bude spreman priteći u
pomoć na onom prijelazu preko rijeke koji bude napa­
dnut.
Matija Nakić reče Sopeu da mu je sada jasna namjera
Senata: prepustiti neprijatelju da hara uz Cetinu i Či-
kolu, da se istutnji na selima i iskrvari na nekoliko malih
utvrda pa da, izmoren i zasićen plijenom, priđe Krki,
ako je pokuša prijeći, da se tuče, a ako se zaustavi, da
44
mu se do daljnjega prepusti zaposjednuta zemlja. On
poštiva Senat, ali nad njim ima i većih starješina od tog
časnog skupa, oni koji obrađuju zemlju između Krke i
Cetine. Kad bi on njima sada rekao, hajde, narode, da
se ponovo selimo, nije siguran da bi ga poslušali, a kad
bi ga i poslušali, on sam ne želi još jednom gledati
njihovu glad, njihove bolesti i umiranja. Neka general
čeka na Roškom slapu, a on će s Prominjcima, Miljevča-
nima i Petropoljcima u susret neprijatelju. Jednom se
živi i jednom se mre.
Nakić prikupi krajine kod Drniša, a kad mu javiše da
je odred neprijatelja od Obrovca na Cetini krenuo
dolinom Karakašice da preko Muća i Vrbe upadne u
Petrovo polje, digne barjake i krene im u susret. Do
susreta je došlo na sjenokošama i ječmenim strništima
ispod sela Ružića, ravnom predjelu koji opkoljavaju
šumoviti brežuljci, a dva su od njih posred samog polja,
predjelu mnogo ljepšem da se na njem živi nego umire,
kad bi ljudska pamet dosegla takvu razinu da bez umira­
nja osvaja prostor za život.
Nakić se dobro prikrio šumarcima, a neprijatelj je bio
neoprezan pa kad se našao na putu kroz ravnicu, zasjede
su ga saletjele sa svih strana. Bitka je bila kratka i
nečovječna, konj je vrijedio imanje, a ljudski život
manje od ništa. Uspjeli su pobjeći samo sretnici koji su
imali konje, ali su i od njih mnogi do Vrbe izginuli, jer je
Nakić pješacima ostavio da se bave robljem, a od konja­
nika je organizirao potjeru.
Progoneći neprijatelja, jednog buljukbašu u crvenoj
košulji, Nakić se odvojio od svojih, koji najprije zaosta-
doše a onda se izgubiše. Kad je bio nadohvat progonje­
nom, isturi koplje i pogodi ga u plećku, ali vrh koplja
skliznu po kosti i kao pribadača za sukno pribode se za
kožu i potkožne mišiće. Pogođeni jauknu i pade konju
po grivi čvrsto mu obuimajući vrat ne bi li se i ranjen
održao u sedlu. Saginjući se, istrgnuo je iz Nakićevih
ruku koplje i odnio ga zabodena u leđa.
Nekoliko buljukbašinih drugova primijeti da je Nakić
ostao bez koplja, a videći ga sama i prepoznajući u
45
 njemu visokog časnika, obrnuše konje i poredaše se oko
njega ukrug, u nakani da, oblijećući ga, smanje razmak
i, kad mu budu dovoljno blizu, odjednom bace tko
koplje, tko palu, tko džilit. Unakrst bačeno oružje neće
dopustiti Nakiću da umakne. Ne pogodi li ga njih pet,
pogodit će ga ostalih deset. Nakić je uzalud pokušavao
izjahati iz kruga. Kud god bi krenuo preko ledine kojom
je dojahao, krug bi se zbio i mogao je samo konjem na
konja, prsima na prsi. A tamo gdje je krug bio prorije­
đen, u pravcu neprijateljeva odstupanja, ispriječila se
jaruga s vrbovim grmljem koju konj nije mogao presko­
čiti. Uto netko viknu:
- Amo se, junaci, pogibe nam serdar!
travnata močvarna zemlja pod kopitama dvadesetak
konja zatutnjala je kao bačva. Neprijatelj se razbježao,
a pored Nakića projaha onaj što je zazvao pomoć,
gvardijan visovačkog samostana.
- Mati ja, hvataj koplje! I čvrsto ga drži! - rekao je.
Kad su momci u logoru na Mandekuši čuli što je
Nakić rekao zapovjedniku kopnene vojske, njegove su
riječi osjetili kao svoje i poistovjetili se sa serdarom,
koji možda i nije bio tako odlučan pred Sopeom. Ali, što
je god i kako god na Roškom slapu rekao, Nakić je išao
na neprijatelja i u općem mrtvilu bio jedini koji je Sinju
pomogao. A onda je tu bila i ta zgoda s povikom »Amo
se, junaci«! Možda je preuveličana, možda je, šireći se
od usta do usta, i uljepšana.
Ali, kad bi momci čuli »Amo se, junaci«, nekakvi bi
žmarci potekli njihovim žilama, u glavi im se mutilo, a
oči suzile. Tko zna što je to bilo. Bilo je nešto ugodno, a
ako se zamišljaš serdarom, pa gledaš kako svoji svome
spašavaju život, i ako si onaj što viče i postaješ truba
jerihonska, i ako si onaj što u galopu jaše ledinom
odzivljući se tom glasu.
- Ej, Prdilo - zazvao je Grimani Jurišu iz Cvrljeva -
sklanjaš li pjesme o budalastom Nakiću? Serdar, može
živjeti kao miš u pamuku, a on digao glavu: ja ću sam.
Taj ne zna koji mu magarac glavu nosi.
46
 — Matija, pusti đa mu kosti prebijem — molio je
Ozidžija.
- Nemoj još zasad - odgovori mu Grabovac.
— A kada će? — naruga se Grimani.
- Ako itko, ti ćeš to znati - reče Grabovac.

Sve do jučer teklić bi silazio s Visoke, gdje je postav­

ljena straža s dalekozorom, i donosio vijesti, jednu crnju
od druge. Najprije bi otišao nadbiskupu pod šator, pred
njim se ispričao ili mu dao pismene zabilješke izviđača,
pa bi se tek onda pojavio među vojnicima. Dok bi
primao hranu za sebe i za izvidnicu u planini, dok bi
užinao, odgovarao je na pitanja što se s Visoke vidi. Na
upit što misli hoće li se Sinj održati, pogledao bi u
nebesa, čime bi kazao da sudbina branilaca nije samo u
njihovim rukama.
Sve do jučer slušali su kako je serasker Mehmed-
-paša, čim je svoj logor iz Hana premjestio gradu na tri
milje i koševima punim zemlje zaštitio svoje tobdžije,
otpočeo tući grad po kamenju na kojemu stoje zidovi, u
nadi da će se temeljne stijene urušiti i otvoriti put
pješacima. Bijući neprestance grad zrnima od dvjesta i
trista librica, prvi je dan uzgred poharao kuće na sjever­
nom i južnom obronku Borićevca. Bile su odreda male i
trošne, većinom od pletera i oblica, sa slamnatim kro­
vom. Od prvog bi se udarca rasule, a gorjele su kratko
jer namještaj nije bio bogat, spremište oskudno, a slama
u krovu i šiblje u zidu suho. Buknule bi kao da će čitav
dan plamtjeti, a dok bi dlanom o dlan udario, vatra se
gasila i na brijegu ostajala crna mrlja. Podgrađe je
nestajalo bez veličanstvenog treska i orljave, onako kao
kad dokon čovjek razara mravinjak što mu stoji na putu,
ali mu ne priječi da prođe.
Sve do jučer slušali su kako topovski pogoci, ma
koliko librica težili, novoj crkvi na ledini ispod Kamička
ne mogu naškoditi ako lupaju po njenim debelim zido­
47
vima, ali ako pogode krov, probuše ga kao što žerava
progori papir. Kad su to vidjeli, gađali su je odozgo.
Pogodak do pogotka proširio je otvor kroz koji su
osvajači ubacili goruću povjesmu i izazvali požar. Imao
si što vidjeti kad je planula crkva koju po projektu
Andrije Ruspinija grade domaći majstori već seda­
mnaest godina, jer nije gorjela crkva, gorjelo je ono što
se u njoj nalazilo.
Narod iz okolice grada nije mogao svu pokretnu
imovinu ponijeti u zbjeg i, vjerujući da će crkva izdržati
napade, nešto zbog tvrde građe, a nešto jer su je branila
dva topića s Kamička, sklonio je u crkvu žito, vunu,
ruho, alat, pokućstvo i napunio je malne do krova.
Siroiinjska imovina gorjela je iz dana u dan, i kad se
jurišalo i kad se sakupljalo mrtve, gorjela je polako kao
tamjan u kadionici, braniocima ispod nosa. Neko bi se
vrijeme plamen pritajio, pa su se iznad zidova uzdizali
prozračni dimovi, a ponekad bi uz huk varnica suknuo
gust pramen crnog dima i kao rep divovske kobile
podigao se visoko i natkrilio tvrđavu.
Sve do jučer teklić je govorio da onoliku tuču topov­
skih zrna zidovi ne bi izdržali ni kad bi bili od čelika.
Pola je kuća u gradu pogođena, iz nekih se vije dim,
neke su ostale bez crijepa. Na južnom dijelu, ondje gdje
zidine ne leže na tvrdoj stijeni nego na sipkoj padini,
kamenje se urušilo na dužini od dvadeset koraka. Brani­
telji, izloženi topovskoj i puščanoj vatri, pokušavaju
kamenjem i krovnim gredama s porušenih kuća zatvoriti
prolaz. Četrnaestog kolovoza u svitanje, serasker po­
kreće vojsku iz svog tabora, sve što je moglo hodati, i
naređuje juriš. Sprijeda su išli pješaci, za leđima im
konjanici, a na začelju pričuvne čete koje će udariti gdje
se pokaže da je najlakše proći. Nakon osvita sunca,
vjetar je na Visoku donio miris smole, ulja i baruta.
Juriš je trajao tri i pol sata i upravo kad je, sudeći po
paljevinama, mirisima, pucnjavi i mjestu dokle su juriš­
nici doprli, bio na vrhuncu, napadači su se povukli u
bezglavom neredu. Izvidnici su s Visoke očekivali da će
se juriš obnoviti oko podne, ali ga nije bilo ni do mraka.
48
Ako nisu jurišali toga dana, jurišat će sutradan, po
mraku, da ih osvit zatekne na vrhu zidina.
Sve do jučer teklić je donosio crne vijesti, a petnae­
stog se kolovoza pojavio od Krušvara, tri sata ranije
nego obično, odriješio s vrata crveni rubac, zamahao
njime i povikao:
- Otišao je.
- Tko je otišao? - pitali su momci na Mandekuši.
- Serasker Mehmed-paša.
- Što mu bi? - čudio se Ozidžija.
- Sad je vrijeme - rekao je Grimani.
Nadbiskup, dva alfijera, jedan časnik i nešto nenaoru­
žanih momaka ostadoše u logoru da pokupe alat, šatore
i posuđe, natovare ih na konje i krenu u Split. Rat se za
njih i počeo i završio pisanjem pisama. Drugi je časnik s
još dva alfijera od prikupljene čete uzeo najbolje i
najnaoružanije, njih trideset i dvojicu, među kojima su
bila sva četiri »kurbina sina« i Ozidžijina grupa, pa s
njima najkraćim putem udari u Cetinu.
Potjera je na most kod Hana došla o podne, po
vrućini, znojna, žedna i gladna, ali, kako im reče stražar
na mostu, prekasno, jer je uz Prolog prije njih otišla ne
samo posada Sinja nego još šest seoskih četa. Ako se na
neprijateljevu začelju štogod plijena moglo otrgnuti, oni
su ga već otrgnuli, a ako je što zaostalo, oni su ga
pokupili. Žele li poći u potjeru, neka odaberu drugi
pravac. Ostaci neprijatelja posvuda preplivavaju rijeku i
ulaze u planinu sporednim klancima. A svi su ti prolazi
slijepe ulice, završe se kod nekog sela, u nekoj dolini,
pred nekim brdom, pa ako potjeru posluži sreća, na tim
će stazama sustići bjegunce. Stražar im preporuči jedan
takav sporedan pravac, onaj što iznad sela Gale preko
ravnih Osoja ulazi u vrtače sela Gljeva. Koliko stražar
zna, tim pravcem ni jedna potjera do sada nije pošla, a
dvije žene što su tu u Hanu bile pred sat vremena,
vidjele su grupu bjegunaca kako skreće prema Gljevu.
Grimani se nije odvajao od časnika i dva alfijera.
Prenosio je četi njihove naredbe, pa je prenio i ovu, da
se usiljenim maršem krene prema Gljevu. Neka se
4 Duše robova 49
mješine naliju vodom iz rijeke, a tko ima što jesti, neka
jede u hodu. Ni časnik ni alfijeri nisu znali hrvatski, a
tali janski su govorila samo četiri Splićanina, pa je Grimani
preuzeo ulogu prevodioca, ali pored mlitavog i, čini se,
ne previše pametnog časnika, on je bio mnogo više od
toga, jer mu je predlagao što ima zapovijedati. Časnik
nije bio oduševljen Grimanijevim prijedlogom da se,
kad su im u polju ispred nosa druge čete odnijele plijen,
zalazi u nesigurnu planinu, jer do vraga i dobit ako je
moraš otimati iz zmijskih usta! Kad ga je poslušao, bit će
da je Grimani i njega sasvim izbezumio i obrlatio.
Prelazeći Osoje, ravnu kamenu površinu, iz daljine su
vidjeli kako se iz udolinice pored puta, u kojoj rastu tri
rnooli Vo i T i m n totiob r^r\ d n K o v / n t f o i 0 1 1 V 1 0
i UOV^Jj 1/L.ViJU IU11U1V Vi 1111J OV11U VJU J1UUO V ulio X O UHU

drva. Kad su prišli bliže, ugledali su zid polukružnog

oblika pri čijim su temeljima izgrađena sjedala od ka­
menih ploča. Takvo zaklonište zidaju čobani na golet-
nim pasištima da ih za burnih dana štite od vjetra. Na
jednoj od ploča sjedi mlad čovjek, gologlav, umazan
blatom i garom, u odjeći koja je na više mjesta progor­
jela, a posvuda je masna, kao da su je bojom škropili.
Lijeva strana vrata sva mu je u opekotinama iz kojih
rosi sukrvica, lijeva mu je ruka po prstima, zapešću i
podlaktici u još gorim ranama. Čini se da ga je u jurišu s
lijeve strane oblio mlaz vrelog ulja: što je bilo golo
spržio, a odjeću uinastio. U zdravoj ruci drži goli jata­
gan. Ni da napada ni da se brani. Na njegovu vrhu, kao
na ražnju, pekao je komadić ovčje ovratine. Tupo je
gledao u potjeru i potužio se što mu meso nije pečeno da
ga pojede. Nije mu bilo više od osamnaest godina.
Rekao je da se zove Šain-aga Mandić i da je iz Donjeg
Vakufa.
Na vatri je zatečeno još jedno pečenje, također nabo-
deno na nož. Vlasnik je držak položio na veći kamen i
pritisnuo ga manjim, oštricu s pečenjem isturio na vatru,
a sam negdje otišao. Pretražujući očima okolicu, Gri­
mani je pitao Šain-agu gdje mu je drug.
- Tamo, iza onih grmova - rekao je momak. Valja
priznati da mu na vrućini, u znoju, među rojevima
50
muha, rane nisu bile lake, i bilo je razumljivo što nije
mario ni za svoj ni za tuđi život.
Grimani naredi Amarettiju da zarobljeniku uzme nož
s mesom i da ga užetom veže za zdravu ruku i obje noge,
a sam je sa Confusionom otišao po drugog zarobljenika.
Uskoro su se pojavili vukući među sobom slabašna
mladića, bolesna i uplašena. Dok su Grimani i Confu-
sione zbijali šale na račun njegove nužde, tobože da se
usrao od straha, on se snebivao što ga pred ostale izvode
s otpasanim gaćama, kao da je važno hoće li u zaroblje­
ništvo otići obučen ili gologuz.
Imao je djevojačko lice. Bradu i obraze nije brijao, a
ako je ispod usana koji put manuo ustrom, obrijao je
samo »pasju runjicu«. Imao je oči plave, ali ne one s
dubokim plavetnilom, nego one što naginju na sivo, kao
da ih je sunce izblijedilo, a kožu sasvim blijedu i nježnu,
s otočićima rumenila na jagodicama, što je moglo biti od
stida, ali i od vrućice koja je tresla svaku njegovu žilicu.
Usne mu bijahu suhe, ispucale, a jezik bijel. To se
vidjelo kad je pokušao nešto reći.
Sve je iznenadio njegov tih, uljudan govor, pun pat­
nje i prigušenog straha. Rekao je da mu je ime Mesud
Zunić, da je iz Varvare, sela na izvoru Rame, i da je
teško obolio od srdobolje, da je bolestan natjeran da
juriša na tvrđavu i da mu je tom prilikom kuršum
okrznuo list na lijevoj nozi. Proljev, krvav i nikakav,
samo nadražaji, tjera ga za grm svaki čas. S drugovima
nije mogao ukorak jer hramlje, a rana mu se gnoji. On
im je sam rekao da bez njega krenu. Oni se nisu ni
otimali da ga vuku sa sobom. I on je zaostao. Eto, tu uz
Šain-agu, koga je jedna druga grupa ostavila pod ovim
zidom obdarivši ga na rastanku komadom ovčetine.
Zamolio je da mu dadu vode. Grimani je vodu uvje­
tovao otkrivanjem drugova. Oni nisu njegovi drugovi,
rekao je, oni su na nj slučajno naišli kod Hana, gdje se
zaustavio s još nekolicinom bolesnika. On je s njima
pošao jer mu je jedan stariji čovjek iz te grupe pružio
ruku, ali i tom se čovjeku dobrota istrošila dovde, kad je
vidio da mu ni za sebe ne preostaje dovoljno snage da se
4* 51
izvuče iz planine. Hvala mu što je i toliko pomogao. On
je sa starcem došao iz ovog pravca otkuda potjera
dolazi, a starac ga je ovdje ostavio i s grupom otišao
ovim putem prema sjeveru. Više nema što reći.
- Ljudi, ima li tko vode?
- Nema - naređuje Grimani, dok sve ne istreseš.
- Rekao je što je imao reći - reče Grabovac i pruži
Zuniću svoj mijeh s vodom.
- Pretjeruješ - reče Grimani.
- Ništa ja ne pretjerujem. Moj je Bog rekao: ako
neprijatelj tvoj ogladni, nahrani ga; ako ožedni, napoji
ga. Samo se po sebi razumije da njegovo društvo nema
vode kad njega na rastanku nisu napojili, i da ćemo ih
naći tamo guje neka voda teče ili se lokvi. Samo kad
bismo našli nekoga da nam kaže gdje su ovdje izvori i
bunari.
- Naći ćemo - rekao je Morosini.
U nastavku potjere Grimani se odrekao suradnje
dvojice drugova. Zadužio je Amarettija i Morosinija da
siede isnod zida čuvam Šain-apn i Z.nnića. čekain nie-
gov povratak i zarobe svakoga tko naiđe tim putem.

10

Gljev, polja i šume oko njega, bijahu pusti, narod se

još nije vratio iz zbjega. Nije bilo nikoga da im kaže gdje
su izvori i bunari. Kad su pred bunjom u jednoj njivi
ugledali starca prošarana suncem i sjenkama, jer je
sjedio ispod oskoruše, učini im se da bi to mogao biti
čovjek koji se tu skriva, ali i hrpa stare odjeće i pokri­
vača koje su iz bunje iznijeli da se prozrače. Kad ga
zovnuše, on im ne odgovori, već četveronoške pobježe
kroz niska bunjina vrata. Teško su ga izmamili da iziđe
pred njih, a kad se pojavio žmireći poluslijepim očima,
poželio je sreću »Alahovim sinovima«. Gimani je zama­
hnuo da mu zaušnicom plati »Alahove sinove«, ali se
Ozidžija našao u blizini i uhvatio ga za ruku, odgurnuo u
stranu i sam poveo razgovor sa starcem.
52
 - Dide, ničega se ti ne boj, mi smo naši. Ja sam iz
Turjaka. Nego ti nama kaži gdje u Gljevu ima vode?
- Bog ti pomogao, sinko! A, iz Turjaka si. Neka si mi
zdrav, pa čiji god da bio i otkuda god da jesi. A vode,
kažeš? Sinko, nje u ovo doba malo gdje ima. Ali, po
mom računu, moralo bi je biti u bunariću poviše Jag-
njića kuća. Pa onda, može biti da štogod nađete u lokvi
kod Smoljinih staja, koju zovu Velika kruška, jer u njoj
raste kruškino drvo. Našli biste je i u čatrnji ispod
Prešla, ali je to, djeco, daleko, preko dva brda. Gdje je
bilo, gdje ne bilo, u Studencu kod crkve svetog Jere naći
ćete je pa koliko nađete, tamo nikada ne presuši.
- I što sad? Dok bi obišli sve te njegove lokve, zašlo
bi sunce, a po mraku ne možemo.
- Što hoćeš? Čovjek ti je rekao gdje sve vode ima, a
ti odluči na koju ćeš stranu.
Odlučiše da pođu crkvi na Studenac. Crkva se vidjela,
prema njoj je vodio put kojim su i do sada išli. Ako su
dovde, idući tim putem, bili bjeguncima na tragu, možda
im budu i odavde.
Voda u Studencu izvirala je iz tupine, polako, kao da
se tupina znoji. Čini se da je vodonosni sloj i otkriven
kad su ljudi primijetili da se na tom mjestu zemlja
podlijeva i kad nema kiša, pa su prionuli da lopatama
odgrnu ilovaču i dođu do izdašnije vodene žile. Jer, kad
se pogleda uokrug Studenca, vide se hrpe šljake koja je
izvučena dok su vrelo otkrivali. Naišavši na tvrdu tupinu
ukliještenu među dvije stijene, ljudi su zastali obeshra­
breni i pod kapi podmetnuli tri kamenice u koje se
slijevalo sve što kapne iz suhe planine. Zimi, u proljeće i
u jesen vode je bilo u izobilju, a ljeti si trebao poraniti
ako si mislio od noćnog dotoka naliti mijeh ili, ako si
zakasnio pa došao s mnogima, čekati kraj vrela sat-dva
dok voda ne doteče i dok ne dođeš na red.
Oko vrela, po hrpama ilovače i škriljevca, rasle su
kupine čiji su grmovi viši od onih što rastu na goleti.
Sasvim zaklanjaju Studenac s južne i zapadne strane,
stoga se čini da leži u rupi dubljoj od one u kojoj se
stvarno nalazi. Do izvora i korita kroz kupine vodi samo
53
jedan prolaz i izbija na ledinicu obraslu barskom tra­
vom, niskom jer su je gazile noge vodonoša i grizli zubi
njihovih tovarnih životinja. Kad u toj rupi nema ljudi, a
to se ljeti rijetko događa, na pojilo po danu slijeću ptice,
a noću se došulja sve što je žedno, i što hoda i što plazi.
Gledajući kako Grimani srlja prema Studencu, kao
da njegovu pohlepu za plijenom mora poštivati i onaj
koga će zarobiti, Grabovac je viknuo, sjetivši se ptica s
Prološkog jezera, i radi družine i radi njega:
- Stanimo! Tamo nekog ima.
Ozidžija i svi momci zastadoše. Samo Grimani, Con-
fusione, časnik i alfijeri ne poslušaše. Kad su se odmakli
i osamili, pa im postade nelagodno, stadoše i oni, a
Grimani upita kako zna da tamo nekog ima.
- Pogledaj - reče Grabovac i pokaza na jato ptica
koje su kružile nad Studencem.
- Pa što?
- Ti, pa to da ne znaš!
111
i < J IH V/L)UU11
Mith rteomnopct Kiorriino
UVUI L/JV^U U

ni prisebni ljudi da se zrelo ponašaju — bilo je tu

izgubljenih izvidnika, zaostalih stražara, nekoliko zabu-
šanata, tri pijanca i više oboljelih od srdobolje. Nitko
nikoga nije poznavao prije ovoga bijega od Hana do
Studenca, pa su jedan prema drugomu bili nepovjerljivi
i osorni. Putovali su i obezglavljeni i bezglavo, ne mareći
za drugarstvo, dogovor, zajednički oprez i slogu, misleći
da se trenutno spašavaju s društvom, ali, dođe li do
gustog, da se mogu spašavati i bez njega. Stoga se nitko
ne sjeti da nad Studencem postave stražu, kad se sa tri
konja natiskaše u jamu, odlučni da se tu odmaraju i
čekaju dok im znojna stijena ne napuni mjehove i ne
nakvasi grla. A da se stražarenja tkogod i sjetio, nitko ga
ne bi poslušao da stane na stražu. Jer, čovjek koji
životari u zajednici s mišlju da se sam spašava dok se
ona topi, nije spreman ni prstom maknuti kad je treba
štititi, pa te zajednice i ne propadaju što bi morale
propasti, već što su njihovi članovi uvjereni da im nema
spasa.
54
 Svojih pogrešaka sjetili su se kasno. Tek kad su sa sve
četiri strane ugledali na sebe uperene cijevi pušaka, kad
su pozvani da otpašu potpašaje i slože ih na hrpu, kad im
je zapovjeđeno da bez oružja, kako koji bude pozvan,
krenu prema izlazu kroz kupine i već u hodu prekriže
ruke da se brže obavi povezivanje na konop za koji će
odsad biti zajednički vezani.
- Tko vam kaza gdje smo - upita ih sredovječan
čovjek koji je mogao sloviti i kao starac, jer su najstariji
u grupi bili stariji dvadesetogodišnjaci.
- Jedan slijepac i one... - reče Ozidžija koji je bio
na stijeni, pokazujući na jato ptica.
Po mraku su prošli kroz Golu, sišli na Cetinu i na
nekom gumnu sa tvrdo građenom pojatom, u koju su
nabili roblje, prenoćili pod vedrim nebom ne poveče-
ravši ništa osim kruha i vode.

11
U jutarnjim satima prešli su most u Hanu i za nepunu
uru stigli u Sinj, gdje se četa trebala raspasti, a ljudstvo
razići svojim kućama. Prije nego se raziđu, podijelit će
plijen koji su dotle zajednički nosili i vodili. Pred popa­
ljenom varoši, od koje je ostao samo pepeo, ugljevlje i
smeće, zastali su na livadi kraj presušenog potoka. Na
njoj su rasli mladi brijestovi i oštra močvarna trava koju
je sunce spržilo, a vojska, što je tu logorovala, onečistila
izmetom i raskopala koljem za podizanje šatora.
Plijen su - oružje, odjeću, ljude i tri konja - postavili
na srijedu. Vojnici su se načetili po jedan u polukrugu u
velikim razmacima, a Grimani je kao prevodilac stao uz
časnika i dva alfijera na hrpu zemlje, malo veću od dva
krtičnjaka. Po odobrenju časnika, koji je iz kožne torbe
izvukao list papira na kojemu je, ako mu je vjerovati,
bila uputa, Grimani je protumačio kako će se plijen
raspodijeliti.
Od svekolikog plijena državi, što je organizirala i
novčano pomagala ratni pohod, pripada polovica. Ako
55
tko za vrijeme vojne dopadne ropstva, ima se izdvojiti
onoliko koliko će biti dovoljno za njegov otkup; ako tko
izgubi konja i oružje bez svoje krivnje, izdvaja se toliko
da mu se podmiri šteta. Onaj dio plijena što ostaje
poslije izdvajanja za državu i oštećene, dijeli se tako da
svakom vojniku pripadne jedan dio, podčasnicima kao
za dva vojnika a časnicima kao za četiri. Tako piše u
zakonu i toga se mora pridržavati svaki vojnik i svaki
starješina, bilo mu krivo ili pravo. Po ovoj zakonskoj
odredbi, tumačio je Grimani, časnik je sastavio prijed­
log raspodjele o kojemu se ne može raspravljati, a tko
bude rovario protiv njega ili se drzne usprotiviti, postaje
slučaj za državnu inkviziciju.
Na ime državne polovice odvaja se dvanaest najsnaž­
nijih robova, što je u skladu s dodatnim uputama o
podjeli ratne dobiti, koje kažu da državni dio, kad je
god to moguće, bude u robovima, jer su prijeko po­
trebni za popunu gubitaka na galijama, kojih, i pored
mnoštva zločinaca što se prikivaju za veslačke klupe,
nikad dosta, pa je u ratu teže sastaviti uhranjenu i
snažnu veslačku ekipu nego s navoza u more porinuti
novu galiju.
Dok se robovi dodijeljeni državi ne mogu otkuplji­
vati, pa ma koliku svotu za otkup ponudila njihova
rodbina, dotle se robovi što će pripasti privatnim licima
mogu nuditi i rodbini i njihovoj državi da ih otkupi, a
mogu se, ako imaju vjerodostojna jamca, i sami poslati
u svoju zemlju da isprose otkupninu. Ali, dopunska
uredba kaže i to da bi bilo poželjno da vlasnici tih
robova, iz rodoljubivih pobuda, robove prije prodaju na
galiju nego ih daju na otkup, ako taj otkup nije znatno
veći od cijene koja se daje za jednog galeota. Štoviše,
država ne ostaje samo kod preporuke, ona poreznim
olakšicama potiče vlasnika roba da ga proda njoj, a
povisivanjem poreznih nameta sprečava ga da jeftino i
olako daje na otkup. Zato se preostali robovi dodjeljuju
onim ljudima koji će htjeti i znati postupati prema
željama države, i preča će im biti zajednička stvar nego
vlastita dobit.
56
 Tri naredna roba prepuštaju se časniku. Dva se roba
daju alfijerima, kojima pripada i jedan konj, a posljed­
nji iz grupe zarobljene kod Studenca daje se Grimaniju
za posebne zasluge (što pravila o ratnom plijenu predvi­
đaju), bez čije se snalažljivosti i usluga, što ih je dao
starješinskom kadru ove čete, ne bi bilo došlo ni do
kakvog plijena. Confusioniju i Amarettiju pripadaju
dva preostala konja kao naknada za materijalne gubitke
što su ih imali u ovom ratu. Ako to još tkogod ne zna,
ova dvojica došla su u tabor sa dvije mazge koje su se u
ratnom metežu izgubile, a te mazge njima, trhonošama,
bile su hraniteljice, pa je čovječno da im se plati, kad je
moguće, taj nesebični prilog ratu i pobjedi.
Ostali ratni plijen, ruho, oružje, odjeća, dragocjenosti
i dva bolesna roba (Grimani je rekao »usrana«) dijelit
će se prema popisu što ga Grimani drži u rukama, a
sačinila ga je komanda čete. Ali, prije prozivke i dodjele
nagrada, jedna važna napomena onima koji dobiju
Šain-agu Mandića i Mesuda Zunića. Ako ih daju na
otkup, vlasnici plaćaju državi ravno dvadeset reala po­
reza, pa iznosio otkup manje ili više od toga; a ako ih
prodaju na galiju po cijeni koja danas vrijedi, a ona je u
početku rata bila trideset reala po glavi, platit će samo
deset reala poreza. Ako im pak robovi umru jer ih nisu
dobro liječili i hranili, ili im ih tkogod ubije, plaćaju
kaznu za nemamo postupanje s državnom imovinom u
iznosu od deset reala. Ovo im se kaže da sutra ne bi rekli
da nisu znali.
Kad je otpočela dioba, kako tko bude prozvan, onako
istupa iz polukružnog poretka, prilazi hrpi oružja i
odjeće i uzima onu stvar koju mu pruži jedan od alfijera.
Zatim se okrene i ide kamo zna, jer više nije član čete i
njena stroja.
Momci su napeto očekivali kad će biti prozvani i što
će im biti dodijeljeno. Malo tko da nije poželio jednu od
dvije kubure skadarke okovane u srmu i jednu od pet
šešana ukrašenih kundaka koje su rađene u Fojnici, ali
će biti zadovoljan i ako ga dopadne mala kremenjarka
ili olukli (s kanalima za zrna) šešana iz kreševskih
57
puškarnica. Od svačijih bi se želja ponešto ostvarilo, jer
se željelo mnogo, pa ako ne dobiješ vatreno oružje koje
si poželio, dobit ćeš koji komad od hladnoga, možda
mač sa čekrk-pištoljem, handžar, palu, ili možda nešto
od bojnog pribora, ukrašenu kutiju za zrna, torbicu za
kremenje ili roščić za barut. A dobiti sojali čakšire
izvezene posrebrenom žicom ili jedan od tri crvena
koporana, bila bi prevelika naknada za sve što si pože­
lio, a nije te dopalo.
Svatko je ponešto želio i bio spreman da se utješi
nečim drugim, samo je Lovro Šentija htio jedno jedino
- bojno kladivo s pištoljem na dršku. Da mu ga je dobiti
po popisu ili do njega doći zamjenom, nosio bi ga za
pašom u kuburluku koji će sam napraviti. U tu želju
smjestila se čitava Šentijina ličnost: zasanjani stvaralac,
predodređen da teše i zida, kuću svoju i kuću svojih
susjeda, krov svojoj ženi i bešiku svomu djetetu, a u
svojim težnjama ometan seobama, progonima i poniže­
njima, htio je za pašom imati oružje čijom se oštricom
može obrađivati drvo dok ne dođe onaj što te ometa, a
kad on dođe, okrenuti mu držak alata i pucati, ne da
ubiješ, nego da u miru nastaviš tesanje.
Kad na hrpi nije bilo ni šešana, ni skadarki, ni Šenti­
jina kladiva, ničega osim bojne kose koju dobitnik nije
htio uzeti, jer bi mu se u selu rugali što je to čudo donio,
Grimani je pozvao Matiju Grabovca iz Trilja, Josipa
Ozidžiju iz Turjaka, Lovru Šentiju iz Brnaza, Jurišu
Leovca iz Cvrljeva i Matu Bukišu iz Cera. Njima se
dodjeljuju dva »usrana« roba zajedno s obvezama
prema državi, koje su lijepo čuli na početku diobe
plijena. Ozidžija skoči:
— Matija, sad mi dopusti da ga umijesim.
— Smiri se! Sad je najjači. Iza njega je državna inkvi­
zicija.
— Hajde, usranci! - šalio se učas udobrovoljeni Ozi­
džija. - Drugi roblje u sindžiru gone i pjesme pjevaju, a
ja ću vas na ramenima donijeti, i s vašim ranama usmr-
diti i kuću i kućište.
58
 - Grimani - reče Grabovac pružajući ruku Mesudu
Zuniću da mu pomogne ustati sa zemlje - hvala ti!
- Nema na čemu, Grabovče.
- Ima. Ti si me naučio što znači izreka: kad u rat
kreću, zovu te, dođi, junače; a kad dobitak dijele, pitaju
te, otkuda ti ovdje, neznano momče.

12

Grabovac je pružio ruku Mesudu Zuniću, a Ozidžija

Šain-agi Mandiću samo zato što bi Ozidžija, kad god bi
dijelio posao s Matijom, uzimao na sebe teži dio. Ovoga
puta to ispade podjela robova. I kad bi mu sada, dok s
ledine gdje se dijelio plijen kreće s drugovima u grad
vodeći za ruku ranjenog i bolesnog roba, netko rekao:
»Ostavi tog čovjeka ispod brijestova ili ga prepusti
nekomu od drugova, učini s njime bilo što, jer s njim
nećeš imati vlastitu sudbinu,« Matija bi rekao: »Ma
kako se ja s njim mogu ispreplesti, mi ćemo se za mjesec
dana rastati zauvijek, ili će on od rana i bolesti umrijeti,
ili će ga otkupiti njegova rodbina, ili će biti prodan na
galiju.«
Čovjek malo zna o svojoj budućnosti i zato što mu se
čini da je vidi jasnu kao na dlanu. Jasnoća je otuda što,
proričući budućnost, proriče prošlost: ne vidi dane koji
slijede kao nepoznato što bi trebalo prepoznavati, vidi
ih kao ono što je bilo pa ga se treba samo prisjetiti.
Pred kućom Ermenegilda Mazzocca, trgovca svim i
svačim, na tronošcu obloženu mješinom sjedio je njen
gospodar, zgrbljen čovjek, napetih očiju kao u mačora
koji je poletio za komadom džigerice. U ruci je držao
tobolac i tresao novce u njemu. Sentija ga je poznavao,
Ozidžija i jest i nije, ostali nikako. Na Grabovčevo
pitanje tko je ovaj, ubire li on kakav namet na plijen ili
lovi mušice po zraku, Šentija odgovori da je to jedan od
onih što će ih magarac, kad umru, odnijeti na vješala, pa
svoju tvrdnju potkrijepi ovom zgodom.
59
 Umre neki gulikoža i crkva ne dopusti njegovoj rod­
bini da ga sahrane u groblju.
Župnik te crkve držao je za osobne potrebe magarca
koji mu je nosao knjige i misno ruho. Kako je to
magarcu bio jedini posao, od svih putova poznavao je
samo onaj što vodi od župnikove kuće do crkve. Do
crkve ga je gospodar morao pred sobom goniti jer je,
kao svako magare, bio lijen i nerado je išao na posao, a
od crkve je na svoje jasle znao doći sam.
Župnik i pokojnikova rodbina prepirali su se pred
magarcem, pa to navede jednog od rođaka na prijedlog
da spor riješi dugouhi, on je ovdje jedini nevin, njemu
se pokojnik nije zamjerio kao župniku kad mu nije htio
vratiti neki zalog, niti ga je zadužio kao što je zadužio
svoj rod ostavivši im svakomu ponešto od velikog
imutka. Župnik pristane na magareći sud jer se uplašio
prigovora da je u ovom slučaju previše osoban, da je
dopustio u groblje sahraniti i veće lihvare od ovoga, a
rođaci jer su se nadali da će magarac, kad na njeg
natovare mrtvaca, krenuti istim putem kao i uvijek,
ravno župnikovoj kući iza koje je bilo groblje.
Ali, magarac, na opće zaprepaštenje, s mrtvacem na
leđima ne krenu prema župnom dvoru, nego lipovim
drvoredom iziđe iz grada i zaustavi se na brijegu, gdje su
bila razapeta vješala na kojima su javno vješali zločince
i sahranjivali ih podno brijega, u dolini s debelom
ilovačom. Tu se zgrbi, zareve i ritne zbacivši sa sebe i
mrtvaca i samar i pobježe kao da mu je netko konjske
muhe bacio pod rep, pa gulikožu prema magarčevoj
presudi sahrane tamo gdje i spada.

Mazzocco je bio rodom iz Soresina kraj Cremone,

čime je probio uši svima u Sinju hvaleći svoje rodno selo
i glavni grad pokrajine u svakoj zgodi kad bi odlučio
pljunuti na ovaj život ovdje, ove ljude, njihove navade i
narav.
U miru su mu lopovi donosili ukradene predmete i
stoku, sigurni da će im platiti koliko se pogode i da ih
neće odati, a u ratu bi postajao trgovac što s kesom
60
punom novca ide na repu vojske i odmah, netom se
plijen podijeli a vlasnici još ne znaju vrijednost dobitka,
kupuje od vojnika što bi mu se učinilo probitačno,
nikada sve odreda i nikada pod svaku cijenu...
Ima li u momaka štogod lijepa za prodati, pitao je na
lošem hrvatskom jeziku, koji je bolje ne navoditi.
Za njega ništa, rekao je Ozidžija, i upitao ga kakvo je
mito dao Mehmed-paši kad je on jedino njegovu kuću
poštedio rušenja.
Nikakvo, ako će mu se vjerovati. Sreća je tako htjela
da je njegovu kuću, koja ima kameni krov pa ga sačma
karteča ne može prošišati kao slamnati, odabrao alajbeg
amautskog alaja za svoje sjedište.
Ima li Ermenegildo spremljen novac koji će ponijeti
na onaj svijet i pokušati potplatiti ključara rajskih vrata,
gdje mu bez masna podmaza neće dati ni priviriti, pitao
ga je Ozidžija, dajuću mu znati da sve može kad je
mogao u Mehmed-paše kupiti poštedu svoje kuće.
Nema sav novac koji bi trebao imati. Tamo je,
momče, sve na visokoj nozi, pa je i mito veliko. Ipak,
njega ne brine kako će novce skupiti i hoće li se suci i
ključari na nebu dati potkupiti, nego kako će na onaj
svijet prebaciti tolik novac. Raspitivao se kod svjetovnih
i crkvenih lica zna li tko adresu koje banke na onom
svijetu, ili bar ispostave neke od zemaljskih banaka. Ali
nitko o tomu ne zna ništa. On sam ne može vjerovati da
jedna banka, kakva je Banka svetog Jurja u Genovi, ima
svoju ispostavu u Carigradu, u gnijezdu razvrata, a
nema je na kršćanskom nebu.
- Koliko tražiš za ovog roba? - upita Mazzocco
Ozidžiju. Ovaj to ne shvati kao ozbiljnu ponudu. Mislio
je, taj nastavlja svoju jezičavu sprdnju.
— Bi li ti kupio?
- Bi, ako se pogodimo. Mali, kako ti je ime? - obrati
se Šain-agi na koga se ponuda odnosila.
— Ne prodam li ga na galiju, dvadeset reala moram
dati državi. To da računaš, a od ostaloga da vidim što
nudiš — reče Ozidžija.
61
 — A ti si, veliš, Šain-aga Mandić? Pa kad si Šain-aga,
reci od čega ti otac živi?
— Poslije bijega iz Sinja, kojeg se ja ne sjećam,
porodica živi u Gornjem Vakufu od čelengerske (bra­
varske) radnje i nešto zemlje kraj Vrbasa.
— Reci mi po čemu bih ja, koji ga nikad nisam vidio,
prepoznao tvog oca među sto drugih ljudi?
— Lijevo mu je uho više od polovice odrezano.
— Evo ti dvadeset i devet reala pa neka rob uđe u
moju kuću — rekao je Mazzocco i počeo vaditi novac.
— Kupi i drugoga — reče Grabovac.
— Neću, osim ako ga ne date za pet, a poreznicima
slažite da je umro. Od toga nikakve koristi: ni bogata
roda ni snažna tijela. Taj će za godinu dana više pojesti
nego što ćete na njemu zaraditi.
— Nećemo! Ne bismo uspjeli slagati državi, pa bismo
za njeg dali poreznom uredu i ono što smo za Šain-agu
dobili. I još bi pet reala ostali dužni.
— Tko vam je kriv kad ste budale! Onaj tko vam je
dao takvog roba, htio vas je kazniti. Izmičite koliko
hoćete, na njemu ćete štetovati.
Ispred nove crkve, koja se još dimila, podijelili su
novac. Svaki je dobio po dva reala, a Ozidžija i Grabo­
vac po dva i pedeset groša, jedan što će dvadeset reala
odnijeti u porezni ured u Splitu i oko toga imati tro­
škova i truda, a drugi da plati lijekove i liječnika za
Zunićevu ranu. Leovac i Bukiša odlaze u Ceru i Cvr-
ljevo jednim putem, a Grabovac, Ozidžija i Šentija
drugim, pa su se dogovorili, da će se naći na istom
mjestu, pred crkvom, kad Grabovac proda Zunića i kad
im javi dan da dođu. Kako su ljudski podijelili zaradu na
Šain-agi, podijelit će dobit i na Mesudu Zuniću, ako
dobiti bude. Izljubiše se, prvo brkom u brk a onda u
svaki obraz po jednom, i Leovac i Bukiša krenu u Ceru i
Cvrljevo, a Šentija zamoli Grabovca i Ozidžiju da ga
pričekaju na mostu iznad Gorućice, on će potrčati za
onim Vrljičancem što je dobio kladivo, koji nije mogao
dalje od Kurukušicc, dat ćc mu real i pol, koliko je za nj
tražio, jer on se bez tog kladiva u Brnaze ne vraća.
62
 13

Prije nego što se stupi na most preko Gorućice, jedan

na jednoj a drugi na drugoj strani, leže dva jablanova
balvana. Netko ih je tu morao dovući, ali se nakon
nekoliko mjeseci zaboravilo i kada i tko i što je namje­
ravao s njima. Dio izložen suncu sušio se i polagano
gnjio, a donji, gdje su iz nekoliko čvorova trgle grančice
i protegle se žile, održavao se u poluzelenom stanju.
Mještani su mjestu dali ime »Kod balvana«.
Posjedali su na drvo, Ozidžija i Grabovac na jednom
kraju, Zunić sam na drugom, jer - zaudarao je, siromah.
Mučili su ga grčevi u želucu čim bi nešto pojeo ili popio.
Kad su izišli iz grada, Ozidžija mu je usjekao vrbov štap,
pa sada, umjesto da se pri hodu oslanja na jednog od
njih, objeručke se oslanja na visoku toljagu.
Ozidžija je manje mislio što će danas jesti, nego što će
jesti sutra ili prekosutra. Danas možeš i ne jesti, ali, ako
ne jedeš danas, ne jesti sutra i prekosutra - bilo bi
opasno. Zato je, i kad je bio gladan, u torbi nosio zrnja,
brašna ili komade kruha. Ovoga puta imao je kruha.
- Bi li ti, Zuniću, kruha? Ne bi. A što? Da odmah
proleti kroza te. Pa, neka leti, ne možeš prazan klimati.
Ja tebi ne dajem što si ti meni osobito drag, nego što ja
ni pred psom koji me gleda u oči ne mogu sam jesti. Moj
pokojni did znao bi reći: »Nikad ne jedi sam pred
gladnim ljudima; ako im nemaš od čega dati, ti se sakrij
dok pojedeš; ako im imaš od čega dati a ne da ti se
dijeliti, onda niti jedi pred njima niti se skrivaj, nego
potraži prvu vodu i utopi se u njoj.«
Dok mu je Ozidžija prilazio noseći komad kruha,
Zunić je u jednoj ruci držao toljagu, a drugu je dlanom
položio na prsi, kao ljudi koji od sušice ili nazeba teško
dišu. Omaklo mu se i, umjesto da ruku s toljage pruži
prema Ozidžiji, ispružio je onu s prsi, pa se jedna strana
košulje, na kojoj su spone bile potrgane, zavrnula i
otkrila gola prsa. Samo krajičak jer hitro vrati ruku na
staro mjesto, a onu s toljage pruži za milostinjom.
63
 - Ili si i u prsi ranjen? - reče Ozidžija. - Nisi. Što ih
onda kriješ? Da nisi djevojka? Kakav si, bez dlaka,
mogao bi i biti. Da je kakvih sisa kod tebe, vidjelo bi se
kroz košulju. Nešto kriješ?
- Nemoj mi ga uzeti, Bog će ti platiti - rekao je
Zunić kad je vidio da enamluk više ne može skrivati.
A nema ga ni smisla kriti. Kupljačina plijena i nje­
gova raspodjela su prošli, ovi će kadli-tadli za nj doz­
nati, i da li će mu ga ostaviti na grudima, ovisit će od
njihova milosrđa, svejedno, molio ih »Kod balvana«,
molio ih na drugom mjestu. Od dana kad ga je snašla
bolest a potom rana, kad se više nije mogao pouzdati ni
u svoju pamet ni u svoju snagu, ni da ide sam ni da
sliiedi đrupft. Zlinić ie shvatio Ha era snasiti 7 samo
mn P

milostinja i milosrđe, prije sunarodnjaka, sada duš-

mana. Sve je molio, za ovo i za ono, i svima se zahvalji­
vao, uvjeravajući ih da će biti nagrađeni od Onoga koji
svako dobro plaća. Ostavši bez mogućnosti da ono što
hoće, što mu treba i bez čega ne može, od drugih iznudi
ili nečim zamijeni, mogućnosti da za pažnju i ustupak
ponudi protuuslugu koja će imati pokriće, laćao se
molbe, kumio, zapomagao i Boga vidio malne kao ban­
kara koji će isplatiti sve njegove troškove. Tolika preda­
nost molbi i tolika iskrenost razoružavale su moljene.
Jer, kad je molba lišena zadnjih namjera, kad nije ni
nasilje ni obmana, znade biti djelotvorna kod čovjeka
dobre duše, jer je on ne može odbiti a da ne osjeti kako
se zauvijek i temeljito uprljao.
- Ma, neću ti ga dirati. Hajde, pokaži! - reče Ozi­
džija.
Na prsima Mesuda Zunića, na strani gdje mu srce
kuca, obješen o remen, visio je šuplji medaljon, plosnat
i četvrtast kao knjižica, napravljen od tvrde kože čiji su
rubovi optočeni i učvršćeni gajtanima od srebra. Na
poklopčiću, nešto iskucavanjem a nešto prorezivanjem,
enamluk je ukrašen sa četiri zlatne lepeze, po jednom u
svakom kutu. Po sredini poklopčića vidio se mjesec
kako zakriljujc zvijezdu dok oko njega svjetluca roj
zakovica. Ako se lepeze gledaju i vide kao ispružene
64
ruke, čemu pomaže pet pera u njima, četiri lepeze, dvije
s jednog kraja kutije, dvije s drugog, ugledat će se kao
dva para ispruženih ruku koje vape za zvijezdom i
mjesecom. Vape do neba.
Kad je Mesud otvorio enamluk da Ozidžija i Grabo-
vac vide što je unutra, ispod poklopčića u zelenom
baršunu ukaza se nekoliko listića ispisanih zelenom
tintom. Svaki listić stajao je za sebe, pa ih je Mesud
jednog po jednog vadio i pokazivao. Upitaše ga da im
kaže što tamo piše, on odgovori da ne zna.
- Dok si kod nas, nitko ti to s grudi neće skinuti. A
kad te mi drugima predamo, eto ti, eto oni, pa kako se
dogovorite - rekao je Grabovac.
Tek tada se Mesud primirio, košuljom zakrilio enam­
luk i zagrizao u kruh.
Činilo mu se da je najvažnija milost isprošena.

14

Kuća triljskih Grabovaca, koji su se ovamo s većim

dijelom suseljana doselili iz Rame, bila je nekoliko
koraka na sjever od mosta preko Cetine, po kojemu je
iz rimskog doba, kad su Cetinu zvali Tilurom a most
»mostom na Tiluru«, Trilju ostalo ime do današnjeg
dana. Sami je nisu zidali kao novu naseobinu. Ruševnu i
zapuštenu, ali lijepe osnove i na zgodnu mjestu za
kovačnicu, dobili su je kad su se ovamo doselili.
Kuća je prije bila vlasništvo Saliha Zulalije, koga su
starosjedioci dobro poznavali, a komu se izgubio svaki
trag, što nije ništa neobično, ali je neobično da se ne javi
nitko od njegovih potomaka, kao što su se javljali drugi
gospodari i njihovi nasljednici moleći doseljenike za
razumnu naknadu što uživaju njihova bivša kućišta. Ne,
govorili su, što se oni osjećaju vlasnici, njihovo je pravo
otišlo u nepovrat, nego da se krv slegne, da se ide prema
mirenju, da ih osvetoljubivost ne bi navela na loš put.
Od Zulalije ni od njegovih ne dođe nikakva poruka, ili
ih nema živih ili ne traže pomirbu, nego očekuju priliku
5 Duše robova 65
da se opet vrate na svoje. Šimunu Grabovcu, drugom
gospodaru Grabovčeva doma u Trilju, ta šutnja nije bila
draga. Još hajde-de da znade kako Zulalija više nema,
ali ako su živi, volio bi da su od njega tražili pomirenje. I
on i njegov otac stalno su pri sebi imali nešto novca,
spremni da ga uruče Zulalijama na prvu mirovnu po­
nudu.
Godine su prolazile, oca je sahranio, oženio se, izro­
dio tri sina, primiče se kraj, a Šimuna i dalje pritišće
osjećaj da je još na putu, da nije stigao kamo je krenuo.
Takvo je osjećanje bilo teško podnositi i kad je vladao
mir, a kad je zaratilo, postade neizdržljivo. Zato je i
obolio.
A kuća Saliha Zulalije, u kojoj je Šimun bolovao,
imala je turobno pročelje okrenuto putu i rijeci. Široka
a nisko nadsvođena vrata, kroz koja je u unutrašnje
dvorište mogla proći zaprega, iznad njih dva prozorčića
s kamenim pragovima i željeznim šipkama, krupno neo­
tesano kamenje oblijepljeno krečom - to je bilo sve.
i:**«-: ,,
ij V^Ll U IJU CICI Li j Cl L71C11 V Cl, IVJL Clj

prašne ceste i rijeke od koje zapuhuje vlaga, za sušnih

vremena pročelje je imalo sivu boju plijesni, a kad su
kiše i debele rose, s jeseni i proljeća, pa lišajevi po
kamenju ozelene, pročelje postane nešto pitomije. Pri­
zemni dio stoj ne kuće ni do ulice ni do dvorišta nije
imao prozore. Nizak i vlažan, nije služio za stanovanje,
pa je u jednoj polovici bila konoba i ostava, a u drugoj
spremište alata, ugljena i željeza. Za oba dijela ulaz je
bio zajednički, sa dvorišne strane. Na njemu su vrata od
borovine sa zakovicama i zasunima kao u tvrđavskih.
U dio prizemlja gdje se čuvao ugljen, Grabovci su
smjestili Mesuda Zunića. Tako je prvi put otkako oni u
toj kući stanuju, prizemlje poslužilo kao tamnica, ali,
kako je građena, gotovo je nevjerojatno da bivšim
gospodarima za tu svrhu nije služila i više puta. Od
naramaka slame i nešto posteljine Zunić je sam sebi
namjestio ležaj na ugljenu jer je bio suh. Po slami je
prostro ono isto sukno u koje su Vrljić i Matijazamota-
vali puške, a za pokrivač mu je poslužio više nego
66
pohaban sukanac kojim su nekad na oranju i na putova­
nju prekrivani znojni konji. Noću je u prostoriji bilo
tamno kao u rogu, a danju je kroz šuplju vrž na borovim
vratima u mlazu upadalo svjetlo i otvor je nalikovao na
veliko volovsko oko koje, izlijevajući snop zraka, gleda i
pazi na zatvorenika.
Sutradan posjetio ga je »likar« Jure. S usijanim ko­
madom željeza nalik na lemilo nekoliko je puta prišao
blizu rani. Rana se zamastila od stopljene sukrvice i
gnoja, gorjela je od vrućine željeza iznad sebe, ali nije
zacvrčala, jer se usijano željezo nije dotaklo ni ranjenog
ni zdravog tkiva. Njega je oblio mrtvački znoj, ali nije
vriskao, jer je obećao da će liječenje otrpjeti, i otrpio ga
je. Na rastaljenu ranu »likar« je stavio žumanjak jajeta
razmućen u maslinovu ulju, koje je prethodno dobro
zasolio. Melem je ovio lanenom krpom i posavjetovao
Zunića da prvih pet dana što manje hoda.
Pobrinuo se i za njegovu srdobolju. Matiji je naložio
da ispod hambara, po policama ili na tavanu, gdje ih više
ima, nakupi mišjih brabonjaka i saspe u lonac pun vode.
Neka tomu doda pregršt pljeve od ošuljana ječma i kuha
dva sata na tihoj vatri. Potom će tekućinu procijediti
kroz rijetku krpu i dati Zuniću da pije po tri lončića na
dan, najbolje poslije jela. Protumačio je da mišji izmet
ima zdrava isparenja i liječi sve bolesti crijeva.
Da li ljekarije, gospodareva briga o njegovu životu ili
nada da bi jednom ipak mogao izići u dan što u njegovu
tamnicu gleda kroz borovu srčiku, nikad se neće znati
koje od toga troga pojedinačno, ili koje najviše, učini da
se Zuniću ponovo povrati zdravlje. To zdravlje nije bila
nikakva bujica, nikakva silina. On je bio i ostat će ono
što je Grimani rekao: skakavac sličan čovjeku. U nj se
život vraćao u ruhu prijaznosti, nekog brižnog veselja i u
volji za razgovor i beskrajnu poslušnost. Matija se uza nj
zadržavao i dok bi ga hranio i kad ne bi imao što raditi
u kovačnici. Nepotrebno i nerazumljivo zbližavanje
roba i gospodara išlo bi i brže da iznad njih, na katu, nije
bolovao Šimun Grabovac.
5* 67
 — Što si mi to doveo kući! — rekao je Šimun sinu čim
ga je ugledao sa Zunićem. Koliko se obradovao sinov­
ljevu povratku, toliko se rastužio što mu od noćas u kući
čami rob. — To mojoj kući nije trebalo - rekao je da
Matiju ne ostavi u nedoumici. Još je kazao: —Ti si ga
doveo, ti ćeš se i brinuti o njemu. — A kad je Matija
saopćio koji su još sudionici i koliko ih je u diobi tog
roba, i da su u njemu jedva tri reala njegova, Šimun ga
je savjetovao: - Malo ih se obogati prodajom ljudi, neki
jesu, ali se bogatstva nisu nauživali. Zaboravi na dobit i
nastoj se osloboditi ovoga čovjeka ne griješeći duše i sa
što manje troška. A dobit od njega - pljeva na vjetru.
Čim je čuo da se rob preziva Zunić i da je iz Varvare u
Kami, pou tjeme mu se uvukao mali kovač i podigao
larmu na sve strane, lupao u zatiljak, u sljepoočnice, u
čelo. Za Matiju su i Zunić i Varvara »neki iz tamo nekog
sela«, ali za njegova oca to nije ni neki ni odnekuda, za
njega je to Mesud Zunić, sin Safetov iz Varvare, sela u
kojemu svi živi iz doba seobe Grabovce dobro pamte.
Previše <>e otkrin nnćtan raniiv odveć eo! i vidiiiv i
oni u Varvari će ga otkriti gdje je i što čini.
Kao nikad, najednom ga je žestoko zaboljela glava,
nije podnosio ni udarac vune o preslicu, a kamoli čekića
0 nakovanj, pa je zalegao u krevet.
Šimunove su se glavobolje javljale kad bi se stekle
okolnosti, izvanjske ili unutarnje, društvene ili nadna­
ravne, iz kojih su proistjecale opasnoti opstanku nje­
gove kuće, uspješnosti posla i ugledu obitelji, a on sam
ne bi bio kadar učiniti ništa djelotvorno da se propast i
gubitak spriječe.
Preko zatiljka i čela »likar« Jure je Šimunu ovio glavu
crvenom maramom, a nad ušima kroz maramu proturio
dvije drvene žlice. Stojeći Šimunu sučelice, okretao ih je
1 time zavijao povez. Pripremao ga je na bol tumačeći
mu od čega boluje i kako će ga izliječiti.
- Vidio si lubanju. Preko nje ide izrezuckana crta i
dijeli je nadvoje. Kad taj šav popusti samo malo, ajme,
puče glava. Sad ćemo mi to stezati i stezati, zupci će u
šavu doći na svoje mjesto i bolovi će prestati.
68
 Usporedo s glavoboljom, Jure je liječio zatvor. Kad
nije pomogao puščani prah kuhan u vinu, dao mu je
napitak od rakije, meda i jelove smole, pa je bolesniku
bilo u želucu bolje. Odmah zatim boljitak se proširio i
na glavu. Nastupi vrijeme svijetle, lepršave lijenosti, u
kojoj strah pliva kao bijeli oblak na obzoru, ni vlažan, ni
hladan, ni gradonosan, samo prisutan. Da li su kovači
ostrugali rđu, da li su razmazali novi kalaj, od čega su i
gradonosni oblaci na obzoru pobijeljeli, da li je Jure
ponovo sastavio raširene šavove - nitko to ne može
znati. Riječi ROB IZ RAME i dalje se kreću prostorom
lubanje, ali ih više nitko onako bolno ne ukiva u kost.
Kao zalutala jeka koja se sporo stišava, idu bezbolno od
jedne do druge stijenke.
- Mati ja — rekao je Šimun sinu — koga taj nesretnik
ima u Rami? Samo majku? Jao i pomagaj! A i ona mora
da je stara. Sjećam se Safeta, ali se nje ne sjećam. Žene
pokrivaju lica, pa ne znaš koliko im je godina niti ih
pamtiš. Ali Safet ovoga dječaka nije mogao imati prije
pedesete. I umro Safet, kažeš? Pitaj ga, kad oca nema,
tko bi ga mogao otkupiti.
- Sad si prizdravio, Mesude — rekao je Mati ja čim je
sišao u podrum. - Otac pita imaš li koga da te otkupi.
On ne vjeruje da ti majka ima toliko novaca. I da znaš,
otac za nas ne traži nikakvu dobit. Bio si sa mnom, čuo si
i vidio sve, i kako sam te dobio, i koliko sam dužan za
tebe. Kad bi ti netko mogao poslati dvadeset zlatnika,
pa da mi ne budemo na šteti, i prosto ti bilo!
- Ćaća - izvještavao je Matija oca - roda ima, ali mu
je rod nikakav, većinom sirotinja. Majka, kad bi prosja-
kinja postala, više bi isprosila u prozorskoj čaršiji nego
od rada dobila. Kaže još da su mnogi ljudi izginuli,
mnogi zasužnjeni, bit će teško doći do novca i moći će ga
se naći samo u bogatih. On ima jednog prijatelja, bogata
bega u selu Kopčićima, zove se Sulejman Kopčić. Njemu
bi, kaže, pisao kad bi pismo imao po komu poslati.
- Uzjaši Zekana i trkom u Sinj! Potraži fra Pavla i
pitaj ide li tkogod ovih dana u Ramu. Netko će ići, oni
tamo uvijek nekoga šalju, prerušena svećenika, uhodu,
69
trgovca. Ako sada nitko ne ide, neka mi javi kad će ići. I
reci mu o čemu se radi. Reci: »Fra Pavle, što god ti
rekao, znaj da ćaća ne želi da se po Rami priča: u Trilju
kod Grabovaca u ropstvu umire naš čovjek.«
— Ćaća — rekao je Matija kad se vratio iz Sinja — fra
Pavle kaže da od naših sada u Ramu nitko živ glavu ne
smije pomoliti. Ali on čuje da trgovcu Mazzoccu dolazi
otac Sain-age Mandića otkupiti sina. Sastat će se kod
granične kule na Bilom Brigu, pa bi se, kaže, po Šain-agi
pismo moglo poslati.
- Eto tebe, eto njega, imate vremena, on neka go­
vori, ti sastavljaj.
(U pismu su Matijina objašnjenja o otkupu, a svi
ukrasi i sve što nosi osjećanje potječe od Mesuda.)

Moj jarane, Sulejmane, pokaži se, ne krij lice, izbavi

me iz tamnice!
Veledragi pozdrav od mene, Mesuda Zunića, sužnja
nevoljnoga, mom dragom pobratimu Sulejman-begu
nnr't’pii
...
kT
ujCui m z.nau uu oauj uupau vl-uac- m/VUlju.

Zarobi me jedna mletačka četa i pri podjeli plijena dade

me Matiji Grabovcu i njegovoj družini, a oni me zatvo-
riše u kletu tamnicu bez sunca i mjeseca. I ranjen sam i
bolestan bio, i još sam, i nitko ne zna da li ću ikad sasvim
ozdraviti. A ozdravim Ii ili ne ozdravim, Grabovci me
imaju prodati vladi za galeota. Državi će dati porez od
deset reala, a oni će dobiti oko dvadeset, jer mornarica u
ratu i slabašna roba plaća najmanje trideset zlatnika. A
ako me daju na otkup, Grabovci moraju državi platiti
dvadeset reala. Zato je uvijek cijena roba dvaput veća
na otkupu nego na tržnici galeota. Vlast od otkupa
uzimlje veći porez da bi spriječila odljev robova, što bi
uvećalo silu turske a umanjilo silu mletačke države.
Sužnju je kao sužnju, u mraku i na posnoj hrani, ali,
koliko ih ide kao privremenih gospodara, Grabovci su
dobri sa mnom, liječe me i ne drže strogo, kao što drugi
robove čuvaju. Ucijenili su me sa trideset reala, toliko
da porez plate i da pokriju svoje troškove, a sedam reala
primili bi u darovima, vuni, mesu, brašnu. Nije mnogo
70
spram cijene drugih robova, ali za mene siromaha to je
nedostižan novac.
Gledao sam ne bi li se našao tkogod da jamči za me. I
u ovoj tuđinskoj zemlji ne nađe se nitko da uzme na se
okove kojima sam okovan, a ja da, kao što drugi sužnji
rade, odem u svoj kraj i da prosim od ulice do ulice, od
odžaka do odžaka, pa da isprosim kleti otkup za svoju
ubogu dušu i grešno tijelo. A da nekoga iz Rame zovem
da tamnuje dok ja budem nosio prosjačku torbu, niti
znam koga bih zvao, niti bi se našao tko bi na to pristao.
I nema kud ni kamo nego da se na jarana svoga
obratim, na tebe, Sulejmane.
A sada te molim, moj brate i moj pobratime, jer se
braća i junaci u nevolji poznaju, da me preporučiš
ajanima, buljukbašama, kapetanima i ostalim čelebi­
jama na krajini. Ako vam Bog da, pa uhvatite sužnja iz
Cetine, da ga date za moju zamjenu. Ako ti ga vojska ne
htjedne dati, ti ga za svoje pare kupi i pošalji ovamo
vijest tko je, otkuda je, pa da se mijenjamo. Ako u tomu
uspiješ, mnogo si uspio, jer kad se o zamjeni radi,
država odustaje od poreza, pa otkup dođe upola manji.
Ako roba naći ne možeš, a novaca sam nemaš, moli
one koji imaju u Kopčićima i u Prozoru da ti uzajme.
Kad se vratim, sluga ću biti onomu tko je dao prilog za
moj otkup, prodat ću sve svoje, ali ću se i tebi i njima
odužiti.
Pozdravi babu svoga Rezul-bega, svog brata Hasana i
svukoliku čeljad svoje poštovane kuće.
Moj jarane, Sulejmane, vodi brigu za me! Ne vodi je
samo za se. Mislim, Suljo, na se.

15
Mati ja je dobio podsjetnicu od ureda za otkup robova
i u njoj obavezu da javi je li Mesuda Zunića dao na
otkup ili će ga voditi na makarsku tržnicu. U makarsku
će luku, pisao je ured, petnaestog studenog uploviti
galije, dovesti novac i kupce koji će pokupovati sve
71
zarobljenike, strpati ih na lađe, odvesti u rogozničku
luku gdje brodovi zimuju, i tu ih učiti veslanju, da bi u
proljeće mogli isploviti na pučinu i upustiti se u bitke s
nevremenom i neprijateljem. Nitko Matiju, ni ured
ovom podsjetnicom, ne požuruje, može on prijaviti da
je rob otkupljen od rodbine i dan uoči kupoprodaje u
Makarskoj, ma i nekoliko minuta prije tog čina, ali se ne
smije dogoditi da rob nakon tog čina ne bude prodan na
galiju niti bude otkupljen. Potrebe za galeotima su
velike, pa je dužd izdao novu naredbu kao dopunu
staroj: samo se muškim robom može platiti državi dio u
ratnom plijenu; tek ako je u plijenu samo stoka, stvari,
žene i djeca, državni se dio može plaćati drugim platež­
nim sredstvima; a svako izigravanje propisa u vezi s
robovima treba kažnjavati samo jednom kaznom — da se
okuje na galiju krivac za izgubljenog roba.
- Nije ovo trebalo mojoj kući - rekao je Šimun
Grabovac.
Kad su se cijepala drva za zimu, vrata Zunićeve
tamnice morala su biti otvorena jer su se u nju unosile
cjepanice i slagale pored hrpe ugljena, da posluže za
ogrjev na ognjištu, a još više za tiganj, bude li potrebno.
Zuniću su noge vezali dužim konopom koji mu pri
sitnim koracima nije smetao, zapovjedili mu da unosi
cjepanice i podsjetili ga da se iz dvorišta ne smije udaljiti
ni koraka.
Tragom što ga je ostavio za sobom kad je prvi put
pošao iz podruma po drva do mjesta gdje su Šimun i
sinovi mu cijepali, vraćao se toliko točno da ni gazio nije
drugdje nego u otiske svojih stopala na vlažnoj zemlji,
sve da mu ne bi prigovorili kako prekoračuje zadane
međe kretanja. Matija je prvi zapazio kako rob ni za
dlaku ne želi odstupiti s dopuštene staze, pa reče ocu i
braći, a oni prasnuše u smijeh. Kad se pak Mesud
dosjetio čemu se smiju, i sam se nasmijao osjećajući
veselost Grabovaca kao nagradu za svoju poslušnost.
Pa, i bio je za to nagrađen. ,
- Nije ovo trebalo mojoj kući - rekao je Šimun kad
se pred večer, pošto je za Zunićem zatvorio podrumska
72
 vrata, njegovom stazom uputio prema kovačnici, u na­
mjeri da pogasi vatru u tignju.
Otkako su spremali drva za zimu, Zunić je svaki dan
napuštao tamnicu, nekoliko je puta išao i u polje, kopati
ozime usjeve, ali je najviše radio u dvorištu ili je u
kovačnici nadimao mijeh i pridržavao konje pri potkiva-
nju. Nije imao snage da na silu hvata konja za prednju
nogu, podigne je i prisili ga da se na tri ukipi, nije konje
mogao obarati na zemlju kao što su mogli Grabovčevi
sinovi, ali je posjedovao tajno djelovanje na konje. I
najljući, onaj za koga kažu da bije i ujeda, u njegovoj bi
se prisutnosti smirio. Niti bi se ritao, niti grizao. Tresao
bi se kao u groznici i njištao nešto glasnije nego što diše
pri vuči na usponima, dok bi mu on podizao nogu i zvao
Simuna da dođe, dlijetom očisti kopito i pripremi ležaj
za potkovu.
Mesud Zunić bijaše pitomo čeljade. Onako poletan,
rumenih obraza, bolesnih očiju, sitne kosti i mršava
tijela, ostavljao je dojam čovjeka koji ni travku kraj
puta bez potrebe neće zgaziti, koji se nudi da pomogne i
koji se trudi da dade potpun odgovor ako ga se nešto
pita. Kad bi ujutro krenuli na posao, Grabovci nisu
mogli a da sobom ne povedu Mesuda, čak i kad ne bi
imao što raditi. Navikli su se na njegovu prisutnost, na
njegove priče o Rami i opsadi Sinja, i na njegovu
poslušnost: donesi ono, prihvati ovo. I nisu ga drukčije
zvali nego »naš Mesud«. Govorili su, zovni našeg Me­
suda, otvori vrata našem Mesudu, zatvori podrum za
našim Mesudom. I kad se činilo da se Mesud zauvijek s
njima saživio, Simun ponovo reče:
- Na stranu šala, Mesude, ali ti mojoj kući nisi bio
potreban. Tko mi te je dao, za zlo mi te je dao.
Mesud je oborio pogled zemlji, bez riječi, kao da traži
oprost što je svojom nazočnošću ugrozio sigurnost Gra-
bovčeve kuće. Kao da je sam krivac što su ga zarobili, i
kao da će sam biti kriv što će ga prodati na galiju, a ove
što su ga liječili i hranili baciti u svako zlo i neimaštinu.
Kao da je sam skrivio što iz Rame ne dolazi odgovor na
73
pismo. Ali, da bi što rekao - ništa, šutio je sve dok mu
Simun nije kazao:
- A sad, što si ti tomu kriv! Možda se ipak tkogod iz
Rame odazove. Valja da se nadaš sve dok ti vesla ne
ture u ruke, pa i kad budeš lancima prikovan za veslačku
klupu, čovjek se i s galije može otkupiti.
Iz te postiđenosti rodio se Mesudov prijedlog da
Grabovci zaištu dva puta veći otkup nego što ga sada
traže, šezdeset zlatnika u novcu i dvadeset u darovima,
ali neka ga na vjeru puste, bez jamca, da ode u Bosnu,
da luta od sela do sela, od grada do grada, da nosi
vezano uže oko vrata, znak ropstva, i da u dobrih ljudi
moli milostinju za otkup, kao što su mnogi činili i sada
čine. Taj prijedlog klijao je u njemu od prvog stida,
otkako je vidio da se Šimun kao i on brine hoće li se iz
Rame javiti taj Sulejman-beg Kopčić. Onda je klijao, a
sada se, kad ih od puta u Makarsku ne dijeli više od
dvadesetak dana i kad je u Grabovcima gotovo poko­
pana nada u pomoć iz Rame, usudio izgovoriti tu
drskost. Pogotovo kad ga je i samog nagrizla sumnja da
je beg iz bogatog plemena Kopčića njemu, siromahu iz
Varvare, išta više bio od poznanika, onakvog kakav je
općenito poznat čovjek u očima neznatnih ljudi, koji
misle da ih je moćnik primio za svoje prijatelje čim ih je
potapšao po ramenu i svrstao u red svojih obožavatelja.
Mislio je: »Ako su Grabovci dobri ljudi i skloni mi
vjerovati, a ja jesam spreman da vjeru održim, što ne
bismo, kad nam nitko sa strane neće da pomogne, sami
među sobom sklopili vjeru, ja se oslobodio ropstva, a
oni čudnovatog straha da im donosim nesreću u obi­
telj?«
— Na vjeru, kažeš - reče Šimun bez uzbuđenja, kao
da je o tomu danima razmišljao. - Pa, moglo bi se i na
vjeru kad bih znao da u tebi vjere ima.
Time kao da je taknuo Mesuda u žilu kucavicu, upalio
suhu travu, razgorio klačinu, sve se u njemu zapalilo, sve
je iz njega poteklo da dokaže kako je on čovjek dosto­
jan povjerenja i kako će kao stijena stajati iza zadane
74
riječi. Pa, što on čini od početka - od trenutka kad su ga
zarobili, kad su ga Matiji dali na prodaju, kad su mu
dopustili da radi u kovačnici — što drugo čini nego
dokazuje da je častan čovjek, da će dobročinstvo vratiti
dobročinstvom, da će svojim zajmodavcima biti zahva­
lan dužnik do groba, da će se ropstva osloboditi proš­
njom otkupa, ali da će do smrti ostati rob Grabovcima,
da će im pomagati i preko mjere i preko vjere, da će
Boga moliti za njihovu dušu, da će svakomu po Rami
pričati kakvi su ljudi Grabovci, da će im zvijezde i
mjesec skinuti s neba i objesiti im na stup u dvorištu,
neka im svijetle noću a danju svjetlaju obraz pred
ljudima. Sve će on to učiniti i još trostruko preko toga,
ako mu vjeru poklone i vjeru od njega prime, pa ga
otpreme preko Kamešnice.
Mesud je mislio da ih je potrebno riječima nagovoriti
da mu vjeruju, a Šimun mu je dokazivao da u povjere­
nju nije sve, da je to tek sitan dio, jadan, nikakav ulog.
Iza brda se krije toliko toga što ga uvjerava da Zuniću
ne smije vjerovati, iako je čvrsto uvjeren da je pošten
čovjek, jer u ovakvim prilikama pošten čovjek iznevjerit
će isto kao i nepošten. Stvari su toliko zamršene da se
nikomu ne smije vjerovati, čak ni sebi samomu, jer u
zamršenim zgodama, kad nam prijeti velik gubitak i
opasnost po život, i sebe same zatječemo u nevjeri
prema onomu u što smo se do jučer kleli.
Grabovac je pamtio kako su ga učili zakletvi, a druk­
čije nisu učili ni Zunića. Premda su različitih vjera, žive
u istom podneblju, što je dovoljno da se u međusobnom
odnosu drže istih ili sličnih pravila igre, jer se drukčije
ne bi održali ni u životu ni u susjedstvu. A nauk o
zakletvi kaže:

U potpunosti je dužan ispuniti svoju zakletvu onaj

koji se nalazio u suzanjstvu među nevjernicima i dao im
zakletvu da će se, ako mu dopuste da ode u svoju
zemlju, vratiti otuda i donijeti novac za otkup, jer bi se u
suprotnom pred nevjernicima pokazao kao čovjek bez
časne riječi i time na svoj vjerozakon bacio ljagu.
75
 Ali, za onoga tko od toga odstupi, postoji i oprost,
pred Bogom ako smo mu to dali znati kad smo ga pri
zakletvi zvali za svjedoka, i pred ljudima ako im se
rastumači kakvu smo zakletvu položili:

Ako si se zakleo samo ustima, samo riječju, a u srcu

nisi odlučio učiniti ono u što se kuneš, dapače, odlučio si
učiniti obrnuto, zakletva ni pred ljudima ni pred Bogom
nema značenja jer si je donio pod prisilom nevjernika.
Preostaje ti da nekim milodarom, molitvom ili postom
okaješ grijehe što si na lažnu zakletvu zvao Boga za
svjedoka. On nikomu za laž ne svjedoči, pa je nedopu­
stivo da si »uzeo u isprazno ime Njegovo«.

Ništa u Mesudovu ponašanju Šimuna nije priječilo da

mu pokloni vjeru. Činilo se kako se taj neće poslužiti
isprikom da se pred nevjernicima kleo samo na riječima.
Ali, da li će taj siromašni, po svemu slabašan i nejuna-
čan čovjek, moći isprositi tolik novac, neće li ga u tomu
netko spriječiti ili nagovoriti da odustane od nemogu­
ćeg? Kad se vjera zadaje, nije dovoljna samo iskrenost
da ćeš ispuniti zadano obećanje, potrebna je i snaga da
ćeš obećano izvršiti.
Kad bi se radilo o dobiti, neka ga voda hladna nosi:
skupi li otkup, dobitka će biti; ne skupi li ga, neće biti ni
štete. Međutim, radi se o dugu. I to komu? Državi.
Odmagli li Zunić ili ga mrak proguta, Šimun će biti
prisiljen da u ovoj gladnoj godini proda sve ovce, sve
konje, sve volove, da bi platio kaznu za odbjeglog roba.
Ne bude li u ovoj oskudici imao tko kupiti, morat će za
roba dati jednog od sinova. Tko kaže samo toliko?
Možda i dva sina ako se državi svidi, ako bude i dalje
ratovala ovdje i preko mora.
- Povjeruj mi, gazda - molio je Mesud ganut nad
svojom nesrećom da ga svi drže dobrim, ali mu nitko ne
pruža ruku spasenja, uvjeren da će povjerenje isprositi
bude li upornije i umiljatije prosio.
76
 Izgubljen u tuđini, zaboravljen od roda i prijatelja -
ostao je sam. Jedino što je imao bio je njegov vlastiti
život, trenutno najugroženije njegovo vlasništvo, toliko
ugroženo da više i nije njegovo, da je odavno otuđeno.
Nitko njemu ne brani uzdahnuti: »Ej, moj živote«, ali
taj njegov život više nije njegov. Što je onda njegovo,
bolje kazano, ima li ičega njegova na ovom svijetu? Ima,
duša Mesuda Zunića. Nju mu ne mogu odnijeti kao
tijelo. A ona je umiljata, njoj je strana nevjera, ona je
harna, ona će znati podnijeti žrtve i platiti svoj dug.
Samo kad bi joj se na nekoliko mjeseci posudilo to tuđe
tijelo, u komu živi i bez koga ne može, da s njim ode u
Ramu, objesi mu konop o vrat, prebaci preko njega
torbu i zareda od odžaka do odžaka.
Polagano i strpljivo, onako uz rad, sad ovo, sad ono,
iz dana u dan, a sve bliže danu odlaska u Makarsku,
Šimun mu je tumačio poreznu politiku države vezanu uz
ratni plijen. Je li rat, mletačka država potiče pljačkaške
pohode, jer drži da je hrvatski narod gramzljiv, da će za
plijenom i preko brda i preko dolova. A da bi namirila
ono što daje u obliku vojničkog kruha, olova i baruta,
od zaplijenjenih dobara uzima, kako kad, ali uvijek više
od polovice, pa je izdržavanje vojske ne stoji gotovo
ništa. Robove koji mogu platiti visoku otkupninu država
uzima sebi, a jadnike koje nema tko otkupiti, jer nema
čime, daje vojnicima i sama ih od njih otkupljuje po
većoj cijeni nego što ih njihov rod može otkupiti. Tako
sprečava da se robovi vraćaju kućama, s jedne strane, a s
druge, raspaljuje maštu o lakoj zaradi na hvatanju i
prodaji robova. Ako bi se u onomu komu je rob dodije­
ljen kao plijen pojavila sućut, pa roba pustio kući za
ništa ili za male novce, država pokreće kaznene mjere:
ako se dokaže da je roba pustio na vjeru, a ovaj ga
iznevjerio, plaća kaznu u novcu; ako se dokaže da je s
njim bio u dogovoru, sklopio pobratimstvo ili neki drugi
tajni savez, taj će ili sam ići ili nekoga iz svoje kuće
poslati na galiju onoliko godina koliko bude trajao rat.
Država tako priječi milosrđe i dogovor među ljudima
77
bez svoga posredovanja, pa više od ičega kažnjava do­
brotu i popustljivost pred ljudskim nevoljama.
I kad je to tako, što ga Zunić ne shvati? Da je do
Šimuna, davno bi on bio u Varvari. Ali, nad obojicom
stoji treći koji ih sili da jedan drugoga gaze i da se mrze
bez milosti. Neka Zunić ne misli da je taj treći Ljubavar
ili Glibavac zvan Grimani! On je i sam tvorevina sile
koja nad njim bdi. I neka Zunić ne misli da je Šimun
Grabovac čitav život samo lemeše kovao i sjekire kalio,
kovao je on i dolazak ovoga naroda u Cetinu, pa zna
kako neke stvari stoje.
- Ne bacaj, Mesude, sve na moju dušu. Koliko je na
njoj tereta, mazga ga ne bi izdržala!
Onoga trenutka kad je dodijeljen Matiji - nastavljao
je Šimun s dokazima svoje nemoći - njega su ubilježili u
knjigu koju čuva ured za prikupljanje poreza u Splitu,
pa je više u njenoj nego u Matijinoj vlasti. Dođe li
otkup, Šimun će to prijaviti financijskom uredu, platiti
im porez, a oni će mu dati putnu ispravu za Mesuda.
Može i drukčije, da otkup ne dođe, da Šimun plati
dvadeset reala svoga novca i dobije graničnu propu­
snicu. Ali, da gospodar pusti Mesuda na vjeru, bez
plaćenog poreza bilježniku financijskog ureda i bez
putne isprave, većeg zla sebi i Mesudu ne bi mogao
napraviti. Šimuna će uhititi i izvesti pred prijeki sud,
odnosno Mati ju, što je isto, a Mesuda, kao kontrabandu
koja se zagubila, ima pravo svatko ubiti, za što dobiva
nagradu u iznosu od pet posto trenutne cijene roba.
Malo za mrtva čovjeka, ali neka Mesud ne misli da se i
na tako mršavu lovinu ne puca čim se pojavi na nišanu.
A da se slučajno činovnici financijskog ureda ne bi
ulijenili, za njih je predviđena visoka novčana kazna i
gubitak službe ako se rob pod njihovom nadležnošću
bilo kako zagubi.
— Tako su, moj Mesude, kliješta u koja si ukliješten
čvrsto u šakama vlasti, koja je daleko od nas kad treba
da je nešto molimo, a vrlo blizu nama kad joj nešto
uskraćujemo.
78
 16

Bližio se dan prodaje robova, a nebo se poslije dvo­

dnevnih kiša izvedrilo. Pokazao se umiven mlađak koji
je svake večeri na zapadnom nebosklonu bivao koplje
više nego prethodnog sumraka. Nije bilo svejedno po
kakvu će vremenu Matija u Makarsku, dva dana se
donde putuje; nije bilo svejedno kakvo će vrijeme vla­
dati na dan pazara, trguje se pod vedrim nebom; a
najmanje je nevažno hoće li na povratku konji pod
teretom kisnuti ili će kroz opasne klance gaziti po smrz­
nutoj zemlji.
Zato bi Šimun svake večeri stao nasred dvorišta,
zabacio glavu i promatrao nebeska tijela. Jedanaestog
studenog ugledao je oko mjeseca magličast kolobar koji
se, kao raspukao obruč, otvorio prema Dinari, pa je
radosno zaključio da će vrijeme biti burno. Kad je
odmah zatim pogledao zvijezde i vidio da titraju i iskre,
da ne miruju kao mrtva svjetla na gluhom nebu, da su
raspjevane kao varnice, znao je da će buru pratiti studen
i da bar pet narednih dana s mora neće nagrnuti oblaci,
prosuti po hladnoj zemlji kišu i izazvati poledicu. Suho i
studeno vrijeme najbolje je što se u ovo doba godine od
neba može dobiti.
Dvanaestoga, nešto prije sunčeva zalaska, u Trilj su
ušla tri brata Brnasovića - Grgur, Andrija i Štipan -
vodeći sa sobom tri roba - Arslana, Musu i Salkana -
koje su u štali gostioničara Napuljuna vezali užadima i
zatvorili zajedno s konjima, a oni otišli bančiti u gostio­
nicu i za tri sata pojeli tri pečena pijevca i popili šest
litara vina, legli pod stolove mrtvi pijani, tu ostali do
jutra, neprobuđeni, čak ni onda kad je, uz priličnu buku,
bježeći od mraka i utvara, u krčmu upao Ilija Piplica iz
Bajagića, koji je sa sobom vodio mazgu i na njoj vezana
svoga roba Beču, mrka čovjeka koji se smijao strahu
svoga gospodara.
Tako nasmijan, na mazgi, ujahao je u gostionicu.
Dočekao ih je Napuljun povicima na hrvatsko-talijan­
skom galimatijašu, da vrag nosi Piplicu, njegov strah,
79
njegovu mazgu i njegova roba Beču! Što su navalili,
hoće li mu usmrditi kuću! Kao da joj nije dosta što su je
usmrdila tri Bmasovića, koje ne može na silu izbaciti jer
se ritaju i prijete noževima, niti ih može same ostaviti u
krčmi da prenoće. Možda su se pritajili, pa će ga okrašti.
Sigurno su se pritajili! Tko je vidio da se čovjek tako
oprasi samo od dvolitraša! Toga u ankonskoj marki,
otkuda je Napuljun, nema. Tamo i četiri izliju u se, pa
svejedno poigravaju na jednoj nozi.
Pošto je mazgu izveo na dvorište i ular ispružio od nje
do kućnih vrata, vezao ga za svoju ruku i trzao rukom
svaki čas da vidi je li na vezu, Piplica se skupio uza zid
nasuprot okovanom Beči i, tonući povremeno u san,
tješio krčmara da se strpi do sutra. - Novi dan - govorio
mu je - nova navaka. - Samo što Talijan nije znao
značenje riječi navaka, pa mu je Piplica ponavljao: -
Sreća, sreća, čovječe! - Uzalud, premda je u Trilj po
sreću došao, Napuljun među ovim ljudima nije vidio ni
njena skuta. Najmanje se mogao nadati da će je pored
Bmasovića zagrliti u prvoj zori.
Zle su mu se slutnje obistinile. Kad je sutradan od
njih zatražio da plate pijevce, vino i prenoćište, rekli su
mu da nemaju ni groša, ali će imati i zlatnike kad se
budu vraćali iz Makarske. Neka Napuljun zapiše dug u
svoju knjigu, oni će na dvadeset gazeta i tri libra duga
platiti priđe pet gazeta, neka krčmar pamti kad su kod
njega kupovali i lumpovali Grgur, Andrija i Štipan
Brnasović.
- Od mehane do mehane liječim bolnom srcu rane -
pjevao je Andrija, najniži ali najjači Brnasović, uskačući
u sedlo brzo i spretno, kao osica na cvjetni tučak.
I Piplica se žurio da usjedne u samar i za samar veže
Beču, da ne zakasni za bijesnim Bmasovićima jer je
odlučio pošto-poto putovati s tim odvažnim momcima.
Bili su velikodušni prema njemu: kako u krčmi ništa nije
potrošio, osim što je prenoćio na podu, njegov dug od
dva libra pridodali su svojoj veresiji. Kad su mu platili
trošak, i branit će ga ako ustreba.
80
 - Kreni za njima i putujte zajedno - rekao je Šimun
sinu. - Nisu baš cvijeće od ljudi, ali po onomu što su tu
uradili, ne može se tvrditi ni da su loši. A ako su ti
Brnasovići i loši ljudi, ne moraš i ti uz njih postati zao.
Čovjek putuje sa svakom rđom. Ne znači da su zbog
takva druženja ljudi postali rđaviji.
Dva starija Šimunova sina opremiše na put mazgu
Mrvicu. Osamarili su je i natovarili na nju dvije vreće
djeteline, a među njih su složili šest praznih vreća za
žito. Mesud ih je pogledao što rade, i upitao se što će te
brašnene vreće. Sjetio se nerodice koja je ljetos opšetala
Cetinom, i sve mu je bilo jasno.
Njega i kobilu Sušu, ostarjelo živinče, opremio je
Šimun. Mesudu je na jednu i na drugu nogu stavio
željeznu grivnu od bačvina obruča, pa ih ispod Šušina
trbuha spojio lancem, uspravio se i rekao jahaču da je to
najbezbolnije vezivanje koje je kao kovač mogao smi­
sliti. Lanac se među grivnama može skraćivati kad je rob
na nogama, i produžavati kad je na konju. Samo se
mora čvrsto držati u sedlu. Posrne li Šuša ili se on
iskrene, padat će glavom prema zemlji, jer se lanac,
provučen ispod konjskog trbuha, neće lako prekinuti.
Na ruke mu je stavio laneno putilo sa dva pedlja dugač­
kim užetom, pa će sam upravljati Šušom. U drugim
prilikama, rekao je Šimun, učinio bi za njega i više, u
ovoj ne može nego ga vezati tako da ne pobjegne, ako
bježati pokuša, i da mu putovanje bude lagodnije. A to,
Mesud će priznati, nije lako postići. Uručio mu je uzde,
udario dlanom Šušu po sapi i ona, kao stara bracera,
krenu prema nadsvođenoj kapiji Saliha Zulalije.
Gazila je smrznuto blato koje je rskalo kao pijesak, i
nosila na sebi roba u laganoj odjeći, onoj u kojoj je
pošao na vojnu. Smrznut će se, pomislio je Šimun.
Naredio je jednom od starijih sinova da ode u kovač-
nicu, tamo je u škrinji gunj pokojnog oca podstavljen
janjećim krznom. Kad su palili pokojnikovu odjeću,
nisu ga htjeli spaliti misleći da će siromahu dobro doći.
Do danas se ne nađe prosjak, ili se prosjak našao ali se
gunja nitko ne sjeti. Uostalom, odjeću mrtvaca katkad
6 Duše robova 81
ni prosjaci neće. Kad je sin donio gunj, Šimun ga raskrili
i nabaci Mesudu na pleća poprativši darivanje napome­
nom da će mu služiti na putu, a još više na veslačkoj
klupi, jer se u njemu može i kisnuti i spavati.
Prije nego će Šuša stupiti pod nadsvođena vrata, a on
se sagnuti da glavom ne udari u svod, Mesud zamoli
Šimuna Grabovca da mu dojavi u Makarsku ako za ova
dva dana, dok oni budu na putu, stigne poruka od
Sulejman-bega Kopčića. Stigne li, rekao je Grabovac,
on će je glavom donijeti ili će iz Sinja poruku donijeti
golub listonoša koji fratrima prenosi poštu.
Putnici su se držali Šimunova savjeta da ne lome vrat
od žurbe, i polaganim će hodom stići Brnasoviće, najda­
lje do Ugljana, jer Brnasovići svoje robove gone pješice
a sami jašu, pa se sporo kreću. Put do Čaporica je uzak,
usječen u kanjon Cetine, pa su malo gdje mogli jahati
uporedo, ali jašući i jedan za drugim na razmaku koliko
je duga Mrvica, mogli su se čuti i tiho govoreći.
Pretežno je Mesud pričao, ali je teško reći je li
razgovarao s Matiinm ili sam sa sobom.

17
Stalno se navraćao na nekoga Sadrudina Kapetano-
vića, prozorskog papučara. Ne muža podložna ženama,
nego vlasnika radionice za izradu papuča i nanula. Sve
su zgode koje je Mesud pričao bile o njemu.
Mislio je da je izvorište njegova stradanja u prozor­
skoj čaršiji, u onom dućanu od jelovih dasaka gdje ga je
dočekivao Sadrudin i podučavao što smije, što ne smije,
a njemu je ta poduka mnogo značila jer u čaršiji za
siromašna momka iz Varvare nitko nije mario. Taj
Sadrudin mu se sada činio zlim duhom, a istina je da nije
bio ni prije svetac ni sada zloduh. Bio je čovjek koji je
mudrost izabrao kao struku u kojoj će se istaknuti.
Kako to biva u malim mjestima, gdje se mudrost nema
sa čime ni sa kime uspoređivati, prije pameti i prije
znanja, Sadrudinu su trebali lakovjerni ljudi koji će
povjerovati da je on nesvakidašnji čovjek.
82
 Mesud je svu krivnju za svoju nesreću svaljivao na
Sadrudina: da njegovog poganog jezika nije bilo, on
sada ne bi gazio stazu pored Cetine. Kao da je Mesud, ili
bilo koji zavedan čovjek, imao pravo na lakovjernost!
Kao da su ljudi s duševnim stanjem koje prethodi
zavođenju nevini, a zavodnik ravan oskrvnitelju!
Mesud ne zna koliko je Sadrudin poznavao Kur’an da
su ga u pohodu na Sinj zadužili da za vrijeme juriša
pjeva odgovarajuće ajete. On sam je tvrdio da zna sve,
da je neimenovani hafis. Vjerojatno u vojsci nije znao
nitko bolje od njega, ali da je znao čitavu knjigu naizust,
teško je povjerovati. Kao papučar, bio je neradišan
čovjek i neradišnost ga je tjerala na učenje. Takva
pobuda za prihvaćanje knjige ne vodi velikom znanju,
ako se znanjem ne smatra i veliko opsjenarstvo. Još
manje bilo mu je vjerovati da knjigu od korica do korica
umije istumačiti na našem jeziku. Ali, nema sumnje da
je ponešto iz knjige i znao naizust i razumio što znači.
Dok se jurišalo na opkope iza kojih su se utvrdili
mještani sela Otoka, čije je selo zbilja otok na Cetini,
strašno se ginulo. Prije nego što se priđe zemljanom
nasipu, trebalo je pregaziti rijeku, koja se, doduše,
pretvorila u plitak gaz, ali i plitka i duboka voda najgori
su od svih brisanih prostora. Sadrudin se smjestio u
šibi ju vrbova panja, istina, izložen vatri s meteriza, ali
sasvim na kraju dometa puščanih zrna. I dok su vojnici
padali u rijeku, stvarajući nasip od leševa, preko koga će
u trećem jurišu živi pretrčati ne okvasivši opanke, Sa­
drudin je pjevušio uvijek iste riječi.
Nakon bitke upita ga Mesud što pjeva uvijek iste
ajete. Ne pjeva on isto, kako se Mesudu čini, nego
govori više puta ono što je važno ponavljati do besko­
načnosti. A što je to u jurišu, kad se najluđe gine, tako
važno čuti? I Sadrudin je tumačio: ljudi vole žene, vole
sinove i lijepe konje, njive i usjeve, u svemu tomu može
se uživati, a užitak je dopušteno dobro ovoga svijeta. A
kad jurišaš, moraš znati: ako pobijediš, sve ćeš to dobro
uživati na ovom svijetu; ako pogineš, dobit ćeš ih u
prekogrobnomu. Sveta objava kaže da bogobojazni
6* 83
imaju kod svoga gospodara bašče kroz koje teku rijeke,
ledine na kojima će se vječno šetati, na ledinama čiste
žene u prozirnoj svili. Kad jednako dobivaš, ostao živ ili
poginuo, što onda ne bi jurišao?
Iza prvih pješačkih redova, Sadrudin je iste ajete
zapijevao i dok su se strminom Borićevca uspinjali pod
načete zidine Sinja. Pjevao ih je upornije i glasnije nego
kod Otoka, a i prilika je bila značajnija. Juriš je trajao
neprestance tri sata, ginulo se masovnije nego na rijeci,
jer je napadalo više ljudi. A branioci su se branili
kamenjem, vrelim uljem i vodom, rastaljenom smolom,
sabljom i kopljima. Zidovi visoki, strmina pod njima
velika, pa ni leševi, kojih je bilo kao snoplja na gumnu,
nisu ničemu služiii, dapače, smetali su. Pali bi, grčili se u
samrtnim trzajima i kotrljali niz pješčanu kosinu brijega
obrasla niskim pelinom i bunikom.
Ipak, napadači su uporno napadali dok se Arbanasi
ne pobuniše protiv paše. Rekli su: nas već treći sat
konjima s leđa tjera da jurišamo, a janjičare je poredao
oko svoga šatora da ga čuvaju i nas gledaju. Nećemo,
pašo, da našu krv prolijevaš, a svoju čuvaš. Napustiše
jurišanje i odoše prema Hanu i mostu na Cetini.
U sveopćoj bježaniji koja nastupi u toku noći, jer su
se u bijeg dali i drugi odredi misleći da su opkoljeni kad
su po okolnim brdima planule mnogobrojne vatre, ra­
njeni i bolesni Zunić, čučeći za grmom, vidio je Sadru-
dina Kapetanovića kako hitro promiče prema Hanu,
kamo su svi bježali. Zamolio ga je za pomoć. Sadrudin
mu uzvrati pitanjem tko je on da među stotinama bes­
pomoćnih njemu samom pomaže. Videći da mu neće
priskočiti u pomoć, Mesud viknu:
— Sadrudine, pod tvrđavom ti je, među leševima,
ostao velik dobitak. Vrati se po njega.
— Kako to misliš?
— Lijepo, kad dobitak nisi mogao imati osvajanjem,
možeš ga dobiti ako se vratiš i pogineš.
Sadrudin mu je rekao da je obična budala. Ono što je
on pjevao, nije on sebi pjevao, nego Mesudu i ostalima.
84
Sadrudinovo je da poučava, a njihovo da slušaju. Kad
nisu htjeli slušati, ode papučar kući.
Nije baš sigurno da je Sadrudin bio srž vjere kakva je
u Božjoj objavi. Ali, da je znao srž politike, više je nego
sigurno.
Mesud je bio gorljiv pripovjedač i pouzdan svjedok
zbivanja koja su se redala za opsade Sinja, ali se činilo
da lagano podliježe želji svoga gospodara, pa pomalo
izdaje i sebe i svoje. To da u ropstvu neke događaje vidi
drukčije nego što bi ih vidio da je ostao slobodan i na
svojoj strani, događa se svakom čovjeku kad mu s očiju
spadnu mrene što ih stavljaju nezaobilazni Sadrudini.
Valja li u cijelosti povjerovati njegovim pričama? Čov­
jek je slab pred iskušenjem laži kad se ona u teškoćama
javlja kao jedini put prema spasu. Otpor se svodi na
nastojanje da se polazi od istine, da laž ne bude sasvim
lažna, da bude, recimo, nakićena istina. Tako je nado­
mak Ugljanima pričao o ženi koja se noć uoči bitke
šetala po zidinama grada.
Oni su, misli na logor napadača, rano pozaspali i u
šaptu se probudili nešto iza pola noći. Prišuljali su se na
polazne položaje i tu polegli čekajući zoru, kad će paša
dati znak za opći juriš. Bilo je dugo do svitanja, mogli su
i usnuti, ali ih je malo zaspalo. Gledali su uz strminu
okomita brijega dok im pogled ne privuče krunište
zupčastih zidova i kula. Po kruništu je hodala žena.
U njenu zaleđu, tamo na zapadu otkuda nikad ne
sviće, pojavilo se svjetlo kao danje i stvorilo pozadinu
na kojoj se jasno ocrtala ženina silueta. Činilo se da ne
hoda, nego da plovi, jer joj se tijelo nije gibalo kao što
se tijelo u hodu giba.
Pitali su Sadrudina da im kao znalac protumači to
viđenje. Rekao im je da ne brinu, neprijatelj ih plaši
nekim pehlivanstvom. Ništa lakše nego noću negdje u
pozadini smisliti vatru, a u prvi plan istaknuti sjenku.
Podsjetili su Sadrudina na ženino lice: kad hoda
zidom koji je pred njima, vide joj lice crno kao tama; a
kad prolazi s onu stranu grada, pa joj je lice okrenuto
unutrašnjosti tvrđave i ljudima u njoj, lice joj je bijelo i
85
rumeno. Kako Sadrudin tumači tu pojavu? On ne misli
da su to loši predznaci. Za pravovjerne nema loših
predznaka, nebo je na njihovoj strani. Istina, tumačio je
Sadrudin ono što su svi znali, da će na sudnjem danu
Bog obilježiti pravedne od nepravednih tako da će
pravedni imati bijelo lice a nepravedni crno kao ugljen, i
da se, sljedbeno takvom obilježavanju, sva crna zname­
nja tumače kao nepovoljna, a bijela i crvena kao po­
voljna.
Sutradan, u sumanutoj bježaniji niz Borićevac, kad su
Arbanasi izrazili neposluh pa se preostalim odredima
žurilo da krenu za njima, neki Vakija zovnu Sadrudina i
reče mu da noćas nije bio dobar tumač znakova.
- Mirjam, majka proroka Ise, sinoć nam je doista
crnim obrazom predskazivala crn dan i crn obraz u
njemu.
— Ne sinoć i ne noćas, dripče - rekao je Sadrudin -
nego od maloprije, otkako oni zlikovci okrenuše leđa a
vi ih kukavički slijedite.
Kad vođe proteknu bolje dane, a njihovo se proroš-
tvo ne ispuni, nisu krivi oni nego njihovi podanici koji
divno proroštvo ne znadoše ostvariti.

18

Kako su sami namjeravali na Zadvarje, bojali su se da

će Brnasovići kod Blata prijeći most na Cetini i preko
Gata otići u Omiš, pa se više neće sresti prije Makarske.
Zato se Matija požuri. Kad su kod Smoljanovića kuća,
nešto prije Blata, sustigli Iliju Piplicu, on im reče da
Brnasovići neće na Gata, noćit će u Zadvarju, a žure se
da bi stigli prije noći i mogli što duže terevenčiti. Matija
onda uspori onako kako je mogao hodati Piplica i
njegov rob Bećo, a oni su se zbilja kretali polako.
To što Beči nije dopuštao da jaše mazgu, može se
razumjeti: roba koji će prekosutra biti prodan nitko ne
štedi. Ali što sam nije jahao, to je već čudno. Kad ga
Matija upita za razlog, odgovori da je na povratku
86
namjerava pretovariti, pa želi da do Makarske dođe što
čilija. A nije da mazgu ne jaše, nego je ne jaše čitavim
putem.
Kad je put kamenit ili posut oštrim šljunkom, što reže
i potplate i nepotkovana kopita, Piplica bi zastao, izuo
stare nazuvke i obuo nove opanke, pa se smjestio mazgi
u samar; a kad bi naišao put ravan, kroz polja ili preko
ledina, kakvog je bilo više nego kamenitog jer je birao
pitoma prodolja, Piplica bi sjahao, izuo nove opanke i
stavio ih u torbu, a ponovo obuo nazuvke, debele bječve
od vune i kostrijeti čija su stopala podšivena s nekoliko
slojeva kozjih koža, od kojih su se dva bila već raspala i
vijala oko nogu kao da je za obuću prionulo lišće. Kad
god je Piplica sjahivao ili uzjahivao, mijenjajući obuću,
njegov se rob, inače miran i zamišljen čovjek, prezirno
smiješio. Piplica se na porugu nijemog roba nije nimalo
ljutio. Naprotiv, strpljivo ga je podučavao. Kako ne
valja biti rastrošan, kako i bogati i siromašni moraju biti
čuvarni ljudi; kako su siromašni siromasi jer je netko u
njihovu rodu, kao u Pipličinu djed, bio raspikuća, ili su
sami rasipni; a kako su bogati bogataši jer su s koljena
na koljeno u porodici živjeli ljudi što slažu zrno do zrna i
kamen na kamen, pa imaju i dvore i pogače u njima. A
što se njegova preobuvanja tiče, to je bar jasno: tko se
staroga ne nanosi, novoga se neće naderati. Da bi na
sebi što duže imao nove opanke, kojima je na potpla­
tima još neobrijana volovska dlaka, mora što više derati
stare nazuvače, mora ih krpati i potkrpljati. Bećo ga nije
razumio. Ni njegove riječi koje su mu bile strane, ni
njegov život koji nije mogao sagledati iz okova, pa se i
dalje smiješio kao čovjek koji svojim mjerilima važe
tuđe postupke i smatra da su neobični.
Kako o mazgi i opancima, tako je Piplica govorio i o
svom Beči: on je stvar što se po milosti Providnosti
posjeduje i prema kojoj treba postupati obzirno, paziti
da je ne izgubiš, njegovati da je ne pokvariš, okrepom i
poštedom učiniti je što vrednijom i što trajnijom. Davao
mu je komade prosova kruha u vrijeme užine i ručka,
pitao da li je žedan, ali teško da je razumijevao ili da je
87
htio razumjeti kako je Beći pri duši, kako doživljava
svoju sudbinu, što misli i čemu se nada. Istina, Bećo je
govorio jezikom koji nitko nije razumio, pa se nisu
mogli povjeriti jedan drugomu, bio je iz daleka i nepoz­
nata kraja, pa ni o kakvom otkupu nije moglo biti riječi.
Sve se to može smatrati preprekom za prisnije općenje
između roba i gospodara. Ali, kad je Piplica vidio kako
Matija i Mesud razgovaraju kao da su susjedi, upita
Matiju vodi li na tržnicu stričeva sina ili turskog vojnika.
Matija reče da bi i Piplica s Bečom pričao o svemu i
svačemu kad bi Bećo znao hrvatski: zid pokraj zida šuti,
čovjek pored čovjeka ne može.
Bit će da je tako. Ipak, Piplica nije Beču doživljavao
kao čovjeka, pa m kad je prema njemu ljudski postu­
pao. Izražavao je taj protuslovni odnos ovako: »Ja
nisam kriv što je on zarobljen, ni što će biti prodan, to
mu je sudbina kojoj je i sam kriv; hranit ću ga i pojiti
kao i sebe, ali ga ne mogu voljeti više nego sebe.
Usporedbe radi, on voli, pazi i štedi i svoje opanke i
svoju mazgu, ali nikada ne misli kako jc opankovoj duši
dok njime gazi kamen, niti pita mazgu ima li kakvih
primjedaba na odluku da je u Makarskoj dobro nato­
vari.«
Onaj tko je bio vojnik i pri diobi plijena dobio roba,
mogao se osjećati prevaren ako je u dobiti bilo mnogo
djeljenika, ali se mogao osjećati i počašćen za slavodo-
biće ako je rob bio samo njegov i ako ga je dao na skup
otkup — i jedno i drugo pripada ratniku kao prirodna
posljedica njegova ratovanja. Onaj tko nije bio vojnik
nego je sam stupio u družinu za hvatanje robova kad je
vidio neprijatelja u rasulu, taj je roba shvaćao kao
nagradu za svoju smionost. Ali, onaj koji je kao Piplica
došao do roba daleko od vojske i vojevanja, daleko i od
pomisli da se ugura u pljačkašku grupu, shvaćao ga je
kao onaj koji naiđe na novčanik pun novca.
Piplica se krio sam u Begovoj draži, u bunji nedaleko
od svog čobanskog stana, kad mu je žena došla javiti da
su njima, zbjegu iz Bajagića koji se krio u Stipanovića
pećini, došli glasnici i javili da se turska vojska od noćas
88
povlači. Bilo bi dobro, rekla je, da se sam ispne na
Veliku Knežicu i sa visa pogleda je li to istina. On je
posluša.
Vidio je ljude u velikim i malim skupinama kako
pješke ili na konjima hite prema Livnu, ali s velike
udaljenosti nije vidio jesu li to bjegunci ili progonitelji.
U toj dvojbi dočekao je noć i zaspao, a sutradan, čim je
otvorio oči, ugledao je put prazan. Dok je on spavao,
bjegunci su pobjegli, ako su mogli, progonitelji su odveli
svoj plijen, ako se dao uhvatiti, a između zaraćenih
tabora, koji su se sada kretali u suprotnom pravcu,
ostala je planina i dug put kroz nju, kojim se nitko više
nije usuđivao kročiti, koji su grabljivci promatrali s
visova i prisoja, odlučni da s njega pokupe ono što na
njemu zapaze. Tko god bi njime duže išao, izložio bi se
zlovolji i nemilosrđu onih što ga promatraju, pa ako je
tko morao prelaziti planinu, držao se sporednih prolaza.
I Piplica je na svom odjeljku, a to je bio dobar komad
ravnog puta u njegovu vidokrugu, osmotrio svaki pe­
dalj, svaku svjetlost i sjenu, u potrazi za zagubljenim
stvarima, kojima se s pravom nadao kod tolike trke uz
Prolog i niz Prolog. Bar kakvu dugmetu ili staroj pot­
kovi.
Dok se sunce držalo istoka, penjući se sve više i više i
žareći sve gore, zasljepljivalo mu pogled, a kamenje i
raslinje na kosini Knežice, okrenute istoku, izjednača­
valo u svjetlosti, nije zapazio ništa; ali, kad se sunce
primaklo podnevu i otputilo prema zapadu, a istršalo
kamenje i nisko grmlje dobilo izdužene sjenke, zapazi
da grm kupine, koja, obrasla u visoke strukove kovilja,
raste ispod puta i crvenog kamena, ima nešto tamniju
sjenu od ostalih kupina, pa ako usred nje nije nikla mala
smreka, u njoj bi morao biti neki predmet, vreća ili
komad odbačene odjeće. Promatrao je sve dok sunce ne
poče gubiti sjaj i ne prestade vjetar koji ljeti svakog
otpodneva puše s mora. Vjetar je stao, a kovilje se nad
tamnom kupinom i dalje njihalo, kao da ga ono nešto
crno u korijenu ziblje. Vratio se ženi, koja ga je čekala u
Begovoj draži, i po savjet i po pomoć.
89
 Njih dvoje su preko noći, uz velike napore, premda
ranjenik nije bio težak, prenijeli polumrtvog Beču, kako
su nazivali čovjeka, u Begovu dragu i smjestili na ležaj
od hrastova lišća. Kad su mu sutradan na svjetlosti
pogledali lice i vidjeli čovjeka koji jedva diše, pogotovo
kad su mu pretražili leđa i našli da je pun modrica,
većinom podnadulih a na više mjesta i prokrvarenih,
pomislili su da je njihov noćašnji trud bio uzaludan, i za
njih i za nesretnika. Zato su odlučili da ga ne miču iz
Begove drage, niti da komu kazuju za njega dok ne vide
hoće li ostati živ, jedno, da se ne muče vukući ga do
Bajagića, a drugo, da im se selo ne bi rugalo kako su
zbog lakomosti otale dotle vukli mrtva čovjeka.
Kozje mlijeko lijek je svakoj bolesti jer koza pase
ljekovite trave i brsti ljekovito grmlje. Još ljekovitije
kad se neka od tih trava, kao pelin i sljez, štir i kopriva,
kuha na kozjem mlijeku. Uz to planinski zrak, dnevne
hladovine u staji s lisnatim krovom i noćna osvježenja
krijepili su roba, pa se nakon petnaest dana u njegovim
očima pokazalo nešto vedrine. Za Piplicu i njegovu
ženu, koji su robu željeli dobro zdravlje i dug vijek,
dovoljno.
Jedne noći pred ponoć Bećo se uznemiri, što nije bio
njegov običaj. Možda je snivao da se dignuo visoko i
poletio daleko, tamo na Metohiju, otkuda je došao.
Uznemirio se kad je ugledao pločaste krovove svoga
sela, kuće po bregovima, na osami, s dvorišnim zidovima
na koje je navaljena drača, crvene oranice, jata svraka i
vrana, stada bivola, a na ulicama Peći mnoštvo kola koje
su teglili konji s oglavima od žute kože, sa crvenim
resama po redinama, hamovima i u grivi.
Neka on sanja koliko mu drago, govorio je Piplica
ženi, na snove ima pravo svaki čovjek. I kad je slobo­
dan, a još više kad je u ropstvu. Beću moraju vezati za
volovske jasle, noćas konopom a sutra pravim bukagi-
jama, jer bi se u Begovoj draži moglo dogoditi novo
čudo: ne samo da Bećo sanja da je leptir, nego da se i
preobrazi u leptira.
90
 Neće on to svojevoljno učiniti, rekla je Pipličina žena,
u plavetnilu bi ga pojele lastavice. Ali je moguće da do
pretvorbe dođe i bez njegove volje.
Gledaj, zapazio je Piplica, kad su upalili luč, on maše
rukama. Dovoljno je da mu na njima naraste perje pa
da poleti.
Ustrašena je žena donijela uže. Što je sigurno, si­
gurno je: vezan ne može poletjeti ni Bećo preobražen u
leptira.
Sutradan je po svem Bajagiću tražio željezne buka-
gije, ali ničije ne nađe slobodne. Pred večer je molio i
drvene misleći da još ima nezauzetih, ali su i one, što ih
je god bilo, grlile noge sužnjeva. Ovoga puta kovači su
kovali nove. Piplica nije imao novaca ni za željezo ni za
kovača, a bio je rukat čovjek, pa uze bradvu i ode u
Begovu dragu da od smokvićeve grane, koju je zimus
slomio led, sam napravi bukagije.
Smokvićeva grana još je bila neisušena, ali i kad bude
suha, bukagije neće biti lakše od petnaest oka. Još ako
se robu vežu ruke, njegov je položaj beznadan.
Piplica je bio miran sve do odlaska u Makarsku.
Međutim, prije polaska na put iskrslo je pred njega
strašno pitanje kako nabaviti pristojnu odjeću i obuću u
kojoj bi se bez srama mogao pojaviti u gradu, u kojoj bi
se kretao među ljudima kao ravan s ravnima. Ono što je
u njega bilo upotrebljivo bijahu dvoje hlače, iskrpane, i
jedan stari haljetak. Sve ostalo ne zna se gdje je zakrpa
a gdje sukno od koga su hlače sašivene - krpež svrh
krpeža, vještina za koju je njegova žena morala dobiti
pokrajinsko priznanje da su ga u Zadru dijelili. A nisu
ga dijelili ne zato što za taj sport ne bi bilo dovoljno
takmaca, nego zato što je interesenata bilo toliko da nije
trebalo činiti ništa za njegovo unapređenje.
Otkuda odjeća nego je posuditi? A tko rado posuđuje
svoju odjeću na tako dalek put? Da se u njoj hoda po
kiši i vjetru, da se u njoj noćiva po ušljivim hanovima,
da se u njoj jedu masna jela. A da se i ne govori što se
sve putniku na putu može dogoditi: može ga tko umlatiti
i svući s njega odjeću, može mu je tko ukrasti dok spava.
91
Govorili su mu: da je do Sinja, još nekako, ma, da je i
do Splita, ali u Makarsku ne damo!
Jedva je, i to zato što mu je bio kum, u Šime Čugure
iskamčio polovnu kabanicu, uz obećanje da će mu platiti
dvadeset gazeta kad proda roba. Preko prijatelja je
nagovorio Nikolu Đuđeliju da mu dade kapu, nov kro-
žet i haljetak, uz naknadu od dvadeset pet gazeta ako
odjeću vrati kakvu je i uzeo, a ako bude kakva mrlja na
njoj ili zaparotina, za svaku mrlju plaća dvije gazete, a
za rasparano koliko ljudi procijene da stoji učinjena
šteta.
Sve je kako-tako nabavio, čak i lanenu košulju, što
ljudi posebice nerado daju, ali kad dođoše na red
opanci, nitko da mu ih posudi. Neki su mu govorili neka
ide bos, neki da se opanci ne posuđuju ni kad bi u njima
do crkve išao, a neki da zna plesti oputu, pa neka ih sam
napravi. Samo mu je Šime Čačija, njegov tetkić, rekao
da mu ih daje bez naknade, ali da traži od njega da mu
ih vrati isto tako nove kakvi su kad ih ustupa, njih ili
nolzo rlnmo lzr\ic
...
nikako!
Čačija je htio da Piplica izvede još jedan podvig sličan
onomu kakav je izveo prije pet godina, kad su ga zvali
kao svjedoka na suđenje drumskom razbojniku Rogiću.
I za taj put u Splitu posudio je opanke, od svog brata, ali
je i do Šplita i od Splita natrag išao bos. Nosio ih je na
nogama samo dok je ulazio u sudnicu. Za objed su mu
na sudu dali deset gazeta, ali se on gladan, samo o kori
kruha i vodi, vratio u Bajagić. Bratu je dao deset gazeta,
a njemu su ostali novi opanci. O tom se pothvatu i danas
priča, netko kao priču o čudaku, netko kao šalu o škrcu i
budali. Interesantno je da zgodu s gazetama i opancima
nitko ne drži karakterističnom za ponašanje siromaha.
Je li to stoga što je i bogatstvo i siromaštvo relativan
pojam, i ne opravdavaju nas ako se za svoje čine, bili
rasipništvo ili škrtost, na njih pozivamo, ili među siro­
masima ne postoji pojam siromaštva?
Sitan život prisiljava čovjeka da sitnom mjerom mjeri
male i velike stvari, pa nije čudo što takav čovjek
92
postaje sitničav. Piplica je iz složene situacije s opan­
cima htio pošto-poto izići kao pobjednik, ali ovoga puta
ne tako da na makarskoj tržnici kupi nove opanke i dade
ih Čačiji u zamjenu za njegove, jer bi njemu tada ostale
poderane, nego da Čačiji vrati njegove kakve su i posu­
đene, a da sebi kupi nove. To nije mogao postići druk­
čije nego da Čačijine opanke nosi dok jaše na mazgi, a
da hoda u nazuvcima ili bos, što nije bilo moguće u ovim
potonjima jer je bilo zimsko doba. Izuvanje i obuvanje
opanaka zaokupilo je u cijelosti Pipličinu pažnju, pa mu
se sve što mu se događalo, i putovanje, i susreti, i
noćenja u hanovima, i rob Bećo, pretvaralo u brigu oko
opanaka.
Prvo što je Matiji udarilo u oči bila je Pipličina
zaokupljenost opancima: kako u njima putovati a saču­
vati ih čitave? I učinila mu se ta zaokupljenot i zgodnom
i smiješnom, ali samo do trenutka kad je poželio da
Piplicu nacrta, na kamenu kamenom, na željezu dlije­
tom i šilom, na drvu nožem, što je kovačev sin, sitnore-
zac, savijač lima i željeza činio krišom i za svoju dušu.
Tada mu se Piplica učini rakom samotnjakom koji se
uvukao u napuštenu puževu kućicu. Što ga je duže
slušao kako priča i priča, što je više postajao čovjek koji
je našao zaklon u opanku, u tuđoj koži kao rak u tuđoj
ljušturi, onaj početni dojam da pred sobom ima dobri­
činu, koji je slučajno došao do roba pa s njim čovječno
postupa, pretvorio se u zamračenu sliku dobrodušnog
siromaha koji igra istu surovu igru kakvu bi igrao i da je
zao i bogat silnik. Taj ni u malom prstu nema ni trunka
sućuti prema čovjeku koga će prodati. Prokleta koža,
prokleta puževa kućica i proklet opanak u koji se Piplica
uvukao!
Stjecajem okolnosti, za koje nitko ne snosi krivnju,
Hrvati o kojima ove priče pripovijedaju žive u brdovitoj
zemlji bez dobrih putova, zemlji punoj kamenja, drače i
čička. Ipak je malo na svijetu tako lakonogih pješaka, i
kad se vrzmaju po domaćem brdu i kad stave put pod
noge i nakane otići u daleki svijet. Da bi hodali lagano i
brzo, potrebni su im milijuni opanaka. Mala računica o
93
 maloj Pipličinoj obitelji, koja je samo sitan djelić naro­
dnog hodanja, pokazat će kako je ta stvar s opancima
nevjerojatno zamršena.
U Piplice je osmoro djece, što manje što veće i on i
žena, ukupno njih desetoro. Jedan par opanaka od
dobre kože i iz ruku dobra opančara može na suhu
vremenu durati tri mjeseca. Da bi Pipličina obitelj išla
obuvena, za godinu dana potrebno joj je četrdeset pari
opanaka, a za toliku obuću Piplici bi trebale godišnje
dvije volovske i deset ovčjih koža. Tko je strpljiv, neka
izračuna koliko je narodu, koji hoda i kad treba i kad ne
treba, potrebno opanaka i volovskih koža da bi hodao
obuven.
Ne preostaje ništa drugo nego da se svatko snalazi
kako zna, da mu noge ne kišnu i duša ne zebe na
studeni. Drumski razbojnik i obijač brava Rogić imao je
svoj način. Kad bi mu se opanci izderali, zaklao bi i
oderao prvog vola na koga bi naišao, meso ostavio
psima i orlovima, a od najdebljeg bi dijela kože, onoga
iznad kičme, iskrojio dva-tri istriška, dovoljno za deset
pari opanaka, i umaknuo u planinu. Zbog njegovih
opanaka siromah čovjek ostao bi bez vola hranitelja, a
često i bez njegova mesa. Dok bi se vol našao, bila bi to
usmrđena strvina. Tako bi ga i našli: po orlovima, koji
su s mrcine otkidali komade mesa i dizali se s njima pod
oblake.
Svjedočeći protiv Rogića da je svojim očima vidio kad
je hajduk ispod Modre Grede derao vola Mate Čačije, i
sam je Piplica na toj deračini zaradio nove opanke.
Sreća njegova da se Rogić još nije vratio s galije, a čini
se da i neće, te bi opanke Piplica skuplje platio nego da
ih je za svoj novac kupovao. Dakle, opanci se mogu
namicati da ih kradeš i da vlastima tužakaš suseljane. To
je laka nabava obuće. Ali, tko u takvoj obući hoda, ili je
ne dodere, ili joj izvori presuše. Vlast potkazivača plaća
od zgode do zgode. Rado ga koristi, ali se njime ne diči;
kako ga brzo zaposli, tako ga brzo i prezre.
Mesari, koji sami štave kože, nemilice varaju mušte­
94
rije. Treba čovjek biti tako obaviješten o kožama kao
što je obaviješten Piplica, pa da mu ne prodaju rog za
svijeću. Mesari kože posole i stave sušiti na napravu
koja kožu neprekidno rasteže, da bude šira i duža. Kako
ih u toku sušenja stalno sole i prskaju vodom, povećaju
se za jednu trećinu. Kad kožu izrežu na istriške, da
kupac ne bi primijetio kako je koža istezanjem uta-
njena, oni istrižak i s jedne i s druge strane trljaju
hrptom noža sve dok ne nabuja kao spužva naljevena
vodom, pa se čini debljom nego što bi bila da nije
istezana i trljana. Dobar će kupac, kakav je Piplica, učen
i bogomdan, provjeriti je li debljina kože lažna ili nepa­
tvorena: pljuni na kožu, pa ako ne upija pljuvačku,
kupuj, a ako je upila, nakloni se trgovcu i odlazi bez
pazara.
Kupuješ li kože za jedne opanke, nećeš mnogo šteto-
vati ni ako pogriješiš pa kupiš bilo što. Ako pak kupuješ
nekoliko istrižaka, za preprodaju ili za više mjeseci sebi i
svojima, pazi se koje dućane posjećuješ i u kojih mesara
kupuješ. Sve su to lopovi kad mogu ukrasti, a poštenjaci
kad ih stisneš pa nemaju kud nego da ti dadu pravu
robu. Jedna od najvećih grešaka koja može zadesiti
kolebljiva kupca što kupuje naveliko, bit će ako se
polakomi za debljinom i kupi kožu talijanskih goveda.
Ta je koža deblja od naše, i dobro je da je kupiš ako ćeš
opanke derati sutradan po kupnji. Ali, ako štediš
opanke ili si kožu objesio neka visi za dane kad će
ustrebati, onda si na sigurnoj šteti, jer je u talijanskim
kožama mnoštvo jajašca od grizice. Iz njih se ubrzo
izlegu crvići i rastoče kožu u mrvice slične krušnima.
Za dobar dio novca koji će dobiti kad proda Beču, jer
je naumio podmiriti svoje potrebe za dvije godine i
baviti se opančarstvom kao Dujo Marendić, kupit će
Piplica kože, ali ne u splitskih i makarskih mesara, bile
kože od domaćih ili talijanskih goveda, već one što će ih
na tržnicu donijeti kožari petnaest kotorskih tvornica.
Petnaest ih je lani u ovo doba bilo kad je Piplica
razgovarao s jednim Kotoraninom na stočnom pazaru u
Sinju. Kad god bi uhvatio priliku da nešto kaže, uglav­
95
nom o opancima, jer su ga samo oni zaokupljali dok se
izuvao ili obuvao, hvalio je glatkoću, miris, vitkost i
trajnost koža iz kotorskih tvornica.

19
Momče, kita za Zadvarje pita: je V Zadvarje u noć
utonulo, je 1’ mehana kod Sladića hana, je li u njoj
krčmarica Ana, da mi toči vino i rakiju.
Pjevao je Andrija Brnasović kad su ga sustigli u
Šestanovcu na vodi Drinak gdje s braćom jede mjesni sir
i poji konje. Njega nije prolazila volja da put do Makar­
ske provede u nezaboravnom slavlju, ua nakupi doživ­
ljaja o kojima će pričati do kraja života, a svaki će
započinjati: »Kad su njih trojica Brnasovića pošli pro­
davati roblje.« Obično se na kraju puta ocjenjuje je li
bio veseo ili tužan, i zbraja ono što smo vidjeli i što nam
se dogodilo. Ako netko još na početku putovanja hoće
pošto-noto da na kraju ocjena bude visoka, a doživljaja
za čitav jedan život, onda kao Andrija postaje nemiran i
sulud. Svojim raspoloženjem i urođenom nametljivošću
Andrija je vršio nasilje i nad sobom i nad svoja dva
stričevića, pa su i oni, da mu ne bi činili nažao i da ne bi
propustili sreću i zabavu, i sami ludovali.
Čim su im se pridružili, Andrija je veselje pokušao
prenijeti na Piplicu i Grabovca. Na Piplicu ponajprije,
jer mu se Matija učinio zakopčanim momkom, nekom
čudnom mješavinom stidna i ponosna čovjeka.
Andrija je nosio nadimak Balin, okruglo puščano
zrno, a tko mu ga je dao, dao ga je imajući na umu
njegov niski rast, široka pleća, jajoliku glavu i okretnost
udruženu sa stalnim nemirom i napetošću. Imao je
punašne crvene obraze, rasječenu bradu s dlakama kao
sa čekinjama, prijeteće nisko čelo i žmirkavc prascćc
oči. Sve dok nije obradatio, njegov je nadimak podsje­
ćao na olovnu kuglicu, ali kad je odrastao, zamomčio se,
počeo pjevati i hvatati se u kolo, vrištati i stalno pričati o
curama, nadimak je dobio značenje silovita i bikovita
96
momka sklona kavgama, svađi i svakojakom bezobraz-
luku.
Za Andriju Brnasovića ili, češće, za Brnasovića Ba-
lina govorili su da je vragu pobjegao iz torbe. To su mu
rekli i kad je sa dva brata u vrijeme rasula turske vojske
otišao u Prolog i zarobio Arslana, Musu i Salkana,
krimskog Tatarina, čovjeka mutna imena i nepoznata
naroda, te čobanina s Vlašića, kojima je, čim ih je
ulovio, rekao da se odsad zovu Arslan, Musa i Salkan,
pa ma kako ih do tada majka zvala. Ne zna se točno
kakav je sve čovjek koji vragu uteče iz torbe, ali kad to
za Brnasovića Balina kažu, bit će da taj može do plijena
doći i kad se nije borio, i da robu može držati začepljena
usta, udarajući ga za svaku izgovorenu riječ, jer ga drži
za svoju stoku, za koju se nije čulo da govori.
Andrija bi u svakoj obitelji bio Balin, naprasit čovjek
pun erotskih nemira. Samo, njegove bi se osobine druk­
čije očitovale nego što se očituju kod pripadnika poro­
dice Brnasovića, glasovite u Kijevu i čitavom vrličkom
kraju. Porodica ga nije učinila onim što je bio, on je s
niskim čelom na svijet došao, ali ga je učinila onakvim
kakav je. Rođen u obitelji ponosnih ljudi, imućnih zato
što imaju svoga kruha do kruha, što nose opanke od
svojih goveda, a nedjeljom i četvrtkom jedu meso svojih
ovaca i prasadi, u porodici čije ime izaziva strahopošto­
vanje, on je kao član te porodice bez premca bio ograni­
čen u svačemu: niti je imao štogod svoga, niti je mogao
učiniti što ga je volja, kao što drugi ljudi, siromašniji od
njega, čine, niti se oženiti kad mu dođe vrijeme, koje je
njemu, blago rečeno, već prošlo. Andrija se dičio poro­
dičnim imenom, a nije ni znao koliko to ime mrzi što ga
sputava u njegovim ljudskim prohtjevima. Za svoje
ljubavne tjeskobe nije okrivljavao porodicu nego njena
starješinu. Svu svoju pritajenu mržnju usmjerio je na
Potrošila.
A tko mu je taj Potrošilo?
Potrošilo je obiteljski nadimak Pavla Brnasovića, naj­
starijeg sina od njih petoro braće iz koljena kojemu
7 Duše robova 97
pripadaju očevi Grgura, Andrije i Štipana, braće striče­
vića.
Bio je uzoran domaćin čiji je ugled mogao izazvati i
strah i mržnju, ali mu nikada nitko nije mogao prigovo­
riti sebičnost i oholost, dvije stvari od kojih pate svi
gospodari odreda. Kao pismen i školovan čovjek, mo­
gao ih je sve koječemu podučiti i u znanju se činio
nedostižan. Neženja, nije unutar zadruge imao užu obi­
telj, pa da mu zbog njena statusa i ponašanja tkogod
prigovara. Bez svojih bližih, bili su mu svi jednako bliski
i mogao je, što se srca tiče, biti pravedan prema svima.
Na sebe je trošio malo, samo se, kao svećenik bez
zaposlenja, ljepše odijevao od drugih, ali nije pretjeri­
vao ni u odjeći ni u jelu, a pio je samo vodu. Jedino u
čemu je bio prekomjeran, a valja ga razumjeti, bila je
molitva. No, budući da to nije ništa stajalo, puštali su ga
da dokazuje kako zbog manjka pobožnosti nije ostao
bez mjesta župnika.
Sav novac koji je porodica stjecala, bilo zaradom
pojedinaca bilo prodajom žita i stoke, slijevao se u ruke
kućedomaćina, a on ih je trošio za kućne potrebe. Da bi
imao pregled kud mu novac otječe, da bi svakom članu
znao reći kad je što dobio za osobne potrebe, i da bi se
pred zahtjevom pojedinca mogao pravdati da nema
novaca, on je u bilježnici, koju je sam složio od nejedna­
kih listova, vodio evidenciju o zaradama i utrošku. Kad
bi ga neopravdani zahtjevi razljutili, dohvatio bi tu
bilježnicu i svima oko sebe, i onomu što traži i onomu
što bi se na traženje mogao ohrabriti, govorio neka
pogledaju. Tu piše crno na bijelo:
Potroši za valjanje sukna kod Čudine dvadeset libara.
Potroši na Juru kad ode u pandure trideset gazeta.
Potroši za dvije ploče na konja trideset i četiri gazete.
Potroši za...
Ali, te bilješke, koje nisu bile ništa drugo nego briga o
novcu, na čemu se zasnivala prividna harmonija obitelji,
nije Pavlu donijela samo nadimak po riječi koju je
uvijek bilježio prvu, nego su s vremenom oblikovale
njegov duh u tvrdokorna čovjeka i skrenule mu misli na
98
novac i imovinu, čak i na njegovu molitvu. Kad bi Bogu
preporučivao svoje Očenaše, najveći broj odlazio je na
blagostanje obitelji, bilo da je molio za zdravlje čeljadi i
blaga bilo za urod usjeva - sve je to na kraju krajeva bio
novac.
Ne, on nije mogao postati škrtac zabrinut nad svojim
zlatnicima, on nije imao zlatnika, u njegove je ruke
dotjecao oskudan novac kroz ono »dobio od« i otjecao
kroz »potroši za« ... I njegova se misao usredotočila na
dva pitanja: kako što više novca navratiti u obitelj, i
kako ga što manje potrošiti. Izbor načina da se to
postigne bio je malen. Zato i jesu čudni oni načini koje
je u toj oskudici pronašao.
Uvećanje zemljišnog posjeda nije bilo jednostavno ni
onomu koji je imao obilje novca. Samo neznatan dio
zemlje, onaj što bi se ratniku dao za posebne zasluge
pod zastavom svetog Marka, bio je u vlasništvu obitelji
u tolikoj mjeri da je njime mogla raspolagati po svojoj
volji, prodati je ili darovati, ali se takva zemlja nalazila u
posjedu onih koji nisu imali potrebe da je prodaju. Sva
ostala zemlja bila je principova (državna) ili u vlasti
biskupske menze, dana u neotuđiv posjed obiteljima s
jednakom obavezom da plaćaju desetinu uroda i pri­
nosa. Samo u rijetkim slučajevima, ako vlasnik nije
obrađivao zemlju kako valja, a češće ako ju je sasvim
zapustio, pa je desetina bila malena ili nikakva, država
ili biskupska menza oduzimali su mu zemlju, a njegov bi
posjed razdijelili vrijednim težacima. To je bio način da
oni koji su gladni zemlje dođu do nje. Bilo ih je još.
Malo, samo dva.
Ako se obitelj iseli ili sasvim izumre, njena se zemlja i
sva nepokretna imovina vraćala investitoru, a on bi je
dodjeljivao komu hoće. Kako su nasljednici obiteljskog
posjeda bili samo muškarci, kad obitelj ostane samo na
ženskim potomcima, one nisu zemlju mogle nositi u
miraz, već su je morale vratiti investitoru da je on
podijeli, ako hoće, čovjeku za koga se žena udala, ako
neće, onda komu on bude htio. U iznimnim slučajevima,
i žena je mogla naslijediti očevu zemlju, ako obeća da se
7* 99
neće udavati, što su mnoge činile, ali je malo koja
održala obećanje. Umjesto posnim djevojaštvom, takva
bi se kuća napunila nezakonitom djecom od više nepoz­
natih očeva. Zato se od takvih žena tražilo da se zarede,
da postanu »picokare« (redovnice koje izvan samostana
žive u redovničkom odijelu), svetice i bogomoljke, na
što bi one pristajale samo da dođu u posjed. Međutim,
zavjet čistoće rijetko su održavale, iako je u njihove
domove muškarcu bio zabranjen pristup. S muškarcem
bi se spetljale u šumi, na polju i livadi, razvrgle zavjet,
udale se i borile da na muža prenesu očevu’zemlju.
Otimačina za zemlju iskaljivala se najviše na ognji­
štima sa ženskom djecom, jer je seoba, lijenčina i izumi­
ranja bilo malo, a nesreća da izrodiš žensku djecu
mnogo više.
Rat za nasljeđe nije se vodio izravno između preten­
denata međusobno i svih njih zajedno preko nemoćne
žrtve, ratovalo se preko investitora, države i biskupske
menze. A ratovalo se za komad žutog papira, za »inve-
stidu« no koioi ic neka obitelj dolazila u neotuđivo
vlasništvo zemlje. Da bi netko dobio žuti list ispisan
crnom tintom, morao je podmititi zakupnika desetine da
mu dade preporuku kako je valjan težak, serdara da su
momci iz njegove kuće dobri vojnici, svećenika da je
pobožan, a ni činovnici u kancelarijama investitora nisu
»inveštidu« ni pisali ni izdavali bez većih pologa u
njihove blagajne. Novac utrošen na mito nije, doduše,
bio ravan iznosu kojim bi se zemlja kupila da se kupo­
vala, ali je ulagan uz velik rizik. Mnogi su mitili, ali nisu
podmitili; mnogo je takmaca i nikad ne znaš, kad mito
daješ, daje li tko više od tebe, pa uzalud daješ.
Potrošilo je, dok su se još njegova braća ženila a
njihove žene rađale, vidio da će slava Brnasovića kratko
trajati, budu li se množili takvom brzinom: nema godine
kad se u obitelji ne ljuljaju po dvije kolijevke. Braću
nije mogao obuzdati da se ne množe.
Međutim, kad su za ženidbu stasali sinovci, Potrošilo
izračuna da će za desetak godina njih jedanaestorica
dovesti jedanaest žena i izroditi u prosjeku po sedmoro
100
djece. S tim porodom Brnasovići neće više biti sita,
odjevena i ohola porodica nego gomila siromaha, mišje
leglo koje je parenjem upropastilo samo sebe.
Jedne noći Potrošilo je sanjao rupu, svu izlizanu od
ulaska u nju i izlaska iz nje, oko rupe nisku travu sličnu
klekovini navrh planine koju je bura prisilila da raste uz
zemlju, i mnoštvo miševa koji kuljaju iz grotla. Probu­
dio se i u bunovnom stanju začuo kako u kući od
podruma do kata u svakoj prostoriji škripe kreveti, kao
da je kuća postala mlinica u čijim sobama mlini melju li
melju. Nije znao da li škripu stvarno čuje ili je ona
nastavak sna o rupi, jer je u budnom stanju, dok je
škripu slušao, čuo mišje cijukanje i gledao ih kako
iskaču iz rupa.
Potrošilo je sazvao braću i njihove sinove, dva ože­
njena i devet neženja, od kojih šestorica gledaju za
suknjama a trojica su još nezainteresirana, i zamolio ih
da prosude hoće li im reći ludu ili mudru besjedu. Pošto
je u kratkom uvodu iznio svoje proračune o mišjem
tempu razmnožavanja, budu li se sinovi ponašali kao
njihovi očevi, predložio je da odsada ne bude ženidbe u
obitelji ako se njome posjed ne uveća bar za tri dana
oranice. To će se u prvom redu postići ako momci
prispjeli za ženidbu traže udavače u porodicama koje
izumiru. Istina je da one zemlju ne nose u miraz, ali je
isto tako istina kako investitori, da ne izazovu velika
trvenja među takmacima, ako se dobro podmaže zakup­
nik poreza, serdar i kancelisti, »inveštidu« daju obitelji
nevjestina muža.
Samo tri godine nakon toga dogovora Potrošilo je
oženio dva sinovca i dobio »inveštidu« na deset dana
oranice i dvjesta dunuma pašnjaka. U mito je odlazio
velik novac, nije ga bilo moguće namicati iz redovnih
prihoda, stoke i žita, pa on ponovo sazove muške glave,
oženjene i neoženjene, i reče im da će se ubuduće moći
ženiti kojom god htjednu, samo da pri sebi nema zla
biljega ili tjelesne mane, ako kući radom na strani
privrede novca u iznosu od dvadeset reala. Može i
manje, ali onda moraju prihvatiti ženidbu s onom koju
101
im stariji odaberu, kako bi udavača u mirazu ili u
»inveštidi« namirila ono što mladoženja nije uspio zara­
diti.
Za onom dvojicom sretnika koji se oženiše prije
Potrošilova sna, i drugom dvojicom što ih je sam uspio
oženiti »inveštidom«, po godinama starosti za ženidbu
dospjeli su Grgur i Balin.
Dok se od Sinja povlačila turska vojska, a obezglav­
ljena posada u Vrlici napustila grad i krenula prema
planinama, Balin je nagovorio Grgura i Štipana da
polete s njim kamo su i drugi išli, da zasjednu i zarobe
turskog vojnika, jer će tako, lakše nego da zarađuju
naokolo, doći do reala potrebnih za ženidbu.
Pritprllnrr br\ii /-l mo
UJV-1V/
Fu liljV.

utvrdio njegov ugled prvaka među svojim stričevićima i

tako na duži rok odredio odnose onoga koji je smion i
mudar prema onima koji su poslušni, nego je i u samom
Balinu izazvao prevrat. Čovjek za koga su svi znali da
ima tvrdu pamet i šaku, jer je imao obraz da se busa u
prsa i za ono zbog čega bi trebalo poniknuti glavom,
najednom je povjerovao da je pametniji od sviju i da
usrećuje sve oko sebe, čak i one protiv kojih se ustre­
mio, kad im otkriva koliko su spram njega mali i ni­
štavni, da ne bi napuhivanjem ispali smiješni.
Balin je u ratu kratkotrajno sudjelovao, što i nije
važno, jer je sudjelovanje u ratu onoliko koliko se
napuše u miru. I njegov se slučaj uklapa u istinu da rat
jest strašan zbog žrtava i štete koju izazove dok traje, ali
je isto tako, možda i više, štetan što iza sebe kao ugledne
i zaslužne ljude ostavlja osobe koje nas uvjeravaju da su
u ratu, trajao on mjesec ili godinu dana, postali pamet­
niji pa im se prvima mora davati riječ i onda kad je očito
da ne znaju ništa.
Balina od drugih ratnika spasava činjenica da zasad
ne puca na visoko: on je radi buže krenuo u rat, on se
bužom ovjenčan želi povratiti iz Makarske. On od me­
hane do mehane liječi rane svome bolesnom srcu. Ali,
kad bi sc moglo vidjeti kakva je rana na njegovom srcu,
vidjelo bi se da je nalik na Potrošilovu rupu: razlistala
102
ruža sa žbunjem klekovine, koju su, kao među Tulovim
gredama na Alanu, vjetrovi prisilili da se uvitiči i priljubi
tlu.

20

Sve mehane sazidane uz put nisu samo svratišta,

mjesta za okrepu i prenoćište. Mnogo više od toga, one
se u glavama putnika priviđaju kao čarobne kutije u
kojima su skriveni uzbudljivi doživljaji, susreti koji se
pamte i užici koji krijepe od jedne do druge postaje i
odsad do kraja života. Ni oni koji često putuju, pa su ne
jednom doživjeli kako mrak i hladnoća biju iz zidova tih
velikih kuća, koje su mrtve kad ih nitko ne posjećuje
isto kao kad ih ispune ljudi tuđi jedan drugomu, ni ti
česti putnici nisu sasvim bez nade da ih u nekom hanu
čeka iznenađenje, ne znaju kakvo i koje, ali bi se o glavu
mogli kladiti da je u nj ugrađena i neka lijepa žena.
Uzalud je što se očekivanje nije ni jednom ispunilo, ili
se ispunilo rijetko, krnje i sa ženom koja u snove ne
spada, ta nada u putniku koji traži doživljaje, a koji ih
ne nalazi, stalno tinja i čeka onu koja će je dahom i
pogledom uglazbiti.
Isto kao za ženama, a najčešće usporedo s njima, i za
krčmama se uzdiše, i o njima se pjesme pjevaju. Nikad
zato što se tu jede i spava, uvijek kao o trlu na komu se
vrti vrteška sreće i cvjeta pun život.
Sladića han zidan je s donje strane puta, koji se
usponito protezao kosinom na kojoj se smjestilo Za-
dvarje, na kuku što su ga bivši vlasnici Kresovići proširili
s nasipom među dva grubo zidana podboja. Na toj
zaravni, udaljenoj od prvih seoskih kuća kojih trista
metara, našlo se mjesta za dvije usporedo sazidane
katnice, staru, pokrivenu kamenim pločama i novu, pod
veronskom kanalicom, koja je zidana poslije oslobođe­
nja od Turaka na prostoru gdje je do tada bio bunar sa
sjenicom, dva groba s nišanima i kamena klupa za
razmišljanje onima što su tu sjedili u ljetne večeri i
gledali vodu Cetine kako se ljeska pod mjesecom.
103
 Od nišana, a bila su po dva u svakom grobu, novi su
vlasnici napravili nogare, a od nadgrobnih ploča stolove,
pa sada ispred starog dijela kuće stoje dva kamena stola
na kojima se uzdiže loza, trenutno gola, s nekoliko
listova na nedozrelom vrhu pruta. I sjenica je, podignuta
na kamenim kolonama, porušena. Netaknut je ostao
samo bunar s kamenom krunom i gvozdenim vitlom za
izvlačenje vedra. On je s onu stranu tezge iza koje Sladić
toči vino. Kažu, da mu voda, dok nalijeva dvolitraš,
bude bliže ruci.
I kamena klupa begova Kresovića ostala je nedirnuta
i nepomaknuta s mjesta, samo što onaj koji na njoj sjedi
ne gleda više vodu koja u dubini noći teče, nego vatru
koja plamen) cm liže cjepanice naslagane u kaminu ti-
pičnu za hanove: udubina u zidu nad kojom se uzdiže
otvor dimnjaka što ide s vanjske strane kuće kao dopun­
ska gradnja.
Sladić je Grabovca, Brnasoviće i Piplicu dočekao
ispred konjušnica i upitao namjeravaju li noćiti ili će se
odmoriti na produžiti nutovanie.
i »r
Kud će produžavati kad je sunce gotovo leglo na
planinu, rekao je Piplica, koji se strašio noći po divljim
putovima što od Zadvarja stoje pred njima.
Ništa on ne zna, svatko je svoj kormilar, kaže Sladić.
On je pred nepun sat otpratio turmu od trideset ljudi,
nisu htjeli zanoćiti, a noć će ih zateći na najgorem
mjestu, u Prosici. Tamo će i spavati uz vatre. Imaju
pravo kad im se ne plaća konačište.
Lako je turmi, govorio je Piplica, u turmi su trideseto-
rica, čitava vojska, a njih je samo petorica na pet
sužnjeva. Oni će u hanu zanoćiti, pa koliko koštalo da
koštalo.
Na izbor im je, kaže Sladić. Ako će noćiti u mehani
koja je prostrana, ima vatru u kaminu, kameni pod, dva
stola po sredini na kojima se za nuždu može i ležati,
naplatit će im po osobi dvije gazele na noć. Ako žele
jednu od soba u koje se odlazi stepenicama, stajat će ih
svaka, bez obzira na broj osoba, dvadeset gazeta. Ali
samo ako leže na podu. Ako pak žele slamaricu s jednim
104
pokrivačem, plaćaju groš svaku. On im preporučuje
sobe, jer će u mehanu po svu noć navraćati putnici, on
će sam biti na nogama jer su pazarni dani te mora
danonoćno biti na usluzi. Ako tko želi u mehani noćiti i
tu donijeti slamaricu, ne dolazi u obzir, slamarice ovamo
ne unose.
Brnasovići su bili za sobu, prostranu, da u njoj mogu
spavati tri roba na golu podu i njih tri brata na slamari-
cama.
Još prostraniju, rekao je Piplica, da se i on u nju
smjesti sa svojim robom, obojica na golom podu. A
Brnasovićima se ponudio da će, spavajući u sobi koju
oni plaćaju, stražariti uz robove, pa momci u mehani
mogu mirno jesti i piti.
Matiji se nije plaćalo dvadeset gazeta, a nije mu se ni
spavalo s Brnasovićima, pa je platio noćenje u krčmi, za
sebe i Mesuda. Zauzeli su mjesto na Kresovića klupi
jedan do drugoga. Matija se brinuo o vatri. Mesud nije
mogao jer su mu bile vezane i noge i ruke.
Kad su se Brnasovići iz sobe vratili u krčmu, pošto su
u nju bili unijeli tri slamarice, robovima stavili bukagije
na noge a grivne putila na ruke i Piplicu ostavili da uz
njih stražari, ponašali su se kao da su u sijenu našli
zlatnu potkovu. Sručili su se niz stepenice jedan svrh
drugoga i samo ih je raspored spasio da se ne prostru po
podu. Naime, Balin je bio prvi. Da je na njega pao krov
sa crijepom, taj se ne bi ugnuo, a kamoli njegova dva
stričevića. Rastrčaše se po prostranoj krčmi i domalo se
nađoše za jednim od gostinskih stolova.
Balin lupnu objema šakama po debeloj jelovini i
viknu Sladiću što ima za iće i piće. Između mješnog sira,
pršuta i pečene prasetine ne htjedoše izabrati ništa
posebno, nego narediše da im se donese od svačega
pomalo. Istodobno složno pogledaše na stepenice niz
koje su se maloprije skotrljali i prasnuše u smijeh. Balin
naruči dvije litre crnog, za prvu ruku, Štipan vrisnu, a
Grgo upita obojicu ne bi li malo i onoga odozgo. Krčma
je grcala od njihova smijeha. Očito, nešto im se na katu
svidjelo.
105
 Brnasovići su jeli dugo, a pili često. Govorili su da je
zalogaj suh, moraju ga zalijevati da bi hrana sišla do
želuca. Trebala su im tri dvolitraša crnog da niz jednjak
otplave posljednje mrvice kruha i sira. Sa četvrtim dvo-
litrašem i sami su plivali u vinu.
Grgur je postao plačljiv, ljubio je čaše i nožice stola,
ljubio braću u obraz i čelo i ponavljao da ih obojicu jako
voli. U njemu se vino pretvorilo u čistu ljubav, a kad bi
uspio još dvije litre izliti u se, odlepršao bi pod oblake,
prozračan i nevin kao anđeo.
Vino je sapetog Štipana, koji je u svakom poretku bio
zadnji i pri svakoj diobi posljednji, pretvorilo u gromo­
glasnog psovača. Psovao je sve svece sreda, skidao
nebesa na zemlju, psovao rodbinu, samo se nije znalo
koju ni zašto se krotki Štipan toliko razgoropadio. Da
ne ostane samo pri bogaranju, svoju je raspojasanu
slobodu obogatio s nekoliko masnih pjesmica. Pošto su
mu se pjesme s mnogo putenosti strašno svidjele, da se
ne bi ponavljao, htio se prisjetiti i više od tri pjesme, ali
su svi napori bili jalovi.
Na iskapu petog dvolitraša, vino ih je još jednom
preobrazilo u otupjelost i posvemašnju njemoću. Da su
živi i da su budni, pokazivala su samo njihova otvorena
usta s jezkom koji više nije znao izgovoriti ni jednu
riječ, i lice s očima koje su plivale u tekućini slijepo kao
žumanjce u vodi.
Balin, koji se držao uspravno i naduto kao da vino u
njemu nije moglo izazvati nikakvu pretvorbu, kao da je
samo pojačavalo njegova nadutost, duševnu i tjelesnu,
odvukao ih je uza stube, jednog po jednog, i zavalio na
njihove slamarice. Kad se sam vratio u mehanu, sa
stepenica je upitao Sladića:
- Prodaje li se ona što nam je dijelila slamarice?
- Sve se u krčmi prodaje - odgovori Sladić.
- Onda, pošto ti je roba?
- Kao tebi, za dva sata upotrebe real i dvadeset
groša.
- Mnogo.
- Ukrotiti toliku snagu i toliko vina nije lagan posao.
106
 - Gdje ću je naći?
- Evo ti svijećnjaka. Svijeća u njemu gori dva i pol
sata, zajamčeno. Možeš djevojku napustiti i prije nego
što svijeća dogori. Poslije ne smiješ. I evo ti ključa. Pođi
uza stepenice, pa na kraju hodnika posljednja vrata.
Pokucaj, otvorit će ti. Ona unutra tkaje. Pogledaj odb­
ljesak njena svjetla kroz prozor, eno ga na kamenom
stolu. Poslušaj! Zar ne čuješ kako tara tuče?
Čim je netko zakucao na njenim vratima i počeo ključ
uvlačiti u ključanicu, sigurni znaci sa ga Sladić šalje, Ana
je ugasila svijeću. Onaj će svana unijeti svijeću što gori i
mjeri vrijeme. Ali ključ nikako da nađe ključanicu. Ana
nije znala je li taj čovjek napit pa ga oči izdaju, ili je
ustrašen pa mu ruka drhti - kroz njen su život prošli i
jedni i drugi. Sama se umiješala i otvorila vrata.
Ana uze svijećnjak iz Balinovih ruku i postavi ga na
dasku pričvršćenu za zid, gdje se još dimio stijenj njene
ugašene svijeće. Zatim sjede na postelju pokazujući
Balinu da sjedne na škrinju po čijem su poklopcu naba­
cane zečje kožice. Između njih je stajalo tkalo, ali nije
stvaralo nepremostivu prepreku. Samo dva koraka u
stranu po podu prekrivenu ovčjim kožama i već su jedno
uz drugo.
Pri svjetlu svijeće jaka plamena, jer je bila deblja
nego duža, sobica je bila žuta. U kutu je gorjela pećica
od gline, kakve zidaju u Bosni, pa je u sobi bilo vruće i
Balin se, onako sit i napit, počeo grdno znojiti. Mirisalo
je na ispranu ovčju vunu i vrijesak, od koga je nekoliko
stručaka bilo utaknuto na spojevima drvenine razboja.
Ništa ljepše nego se u ovoj mekoći od toplote i krzna
svući do košulje i izuti, hodati bos i polunag, zavaliti se
na postelju, prekriti se novim vlasatim biljcem i čekati
da isto učini i Ana iz pjesme. Onda će biti lijepo. Fesić
kita će doći do onoga o čemu pjesma pjeva: do Za-
dvarja, do hana i mehane, do lijepe Ane i njenih usluga.
A ima li išta na svijetu ljepše nego kad nam se ostvaruje
ono što smo pjesmom poželjeli. Samo, Andriji se nije
svlačilo. Rekao je:
- Ja sam Brnasović iz Kijeva. Jesi li čula za Bmaso-
107
viče? - Kad je rekla da nije, otpočeo joj je kazivati dugu
polupijanu priču o njihovoj imovini i dobru glasu. Svi­
jeća je gorjela, on je pričao, a vrijeme je za drugu stvar
bilo kupljeno.
Hvalio se prostranim Brnasovića zemljištem, u ko­
jemu ima njiva, livada, krša i šume, ponosu porodice
koje se zove Vodički vrh, jer su u njemu dva planinska
vrela oko kojih Brnasovići svakog ljeta zapale dvije
klačine, pa kad kreč raznose i prodaju po selima, kunu
se: »Jest, kreča mi...« Grubišina luka je kao svaka
luka, zemlja uz živu vodu, u prodolju, najplodnija, a ime
joj je od nekog Grubiše koji je, kad je onuda oko Kijeva
morila kuga, pobjegao nekud s kućom i čeljadi... Jaša-
rova jama je i jama koja je prozvana po zulumćaru
Jašaru što je tu dovodio žene da ih siluje, i njiva oko
jame koja daje deset torova prosa i kad je neradna
godina... Kraj mamorja je opet nekakva njiva na bri­
jegu po kojoj je razasuto veliko kamenje, kažu nad­
grobni spomenici, jer je zemlja bila ukopište građana
•irorlmo ro\;nii nrvlJu /"»/-l
'lUVUHU^ 1UV11U J-/VZ1J W V'V-l

tri dana oranice. Nigdje zemlja ne rađa tako kao na

mjestu gdje su bila groblja i stari gradovi. Zato Brnaso­
vići na njivi Kraj mamorja sade grah i ozimicu, pa imaju
vare i kad je nitko nema, tamo u ožujku i travnju.
- Stani, Brnasoviću! - rekla je Ana kad se naslušala
što sve Brnasovići posjeduju. Ono što je ovdje nave­
deno samo je mali dio onoga što je on izgovorio dok je
svijeća dogorjela do polovice, a on pričom o svojoj
porodici, pričom o sebi tko je i kakav je, odgađao
trenutak kad će se svući pred ovom lijepom ženom. -
Jesi li ti Sladiću platio da ovamo dođeš i ispričaš mi tko
si, ili si mu platio da se ljubimo? Ako si došao po ovo
drugo, morao bi skratiti tu priču o sebi, jer za ono po što
si došao neće biti vremena. Ako si pak došao da mi se
ishvališ, nastavi, slušat ću te i dalje, ali ni tren više nego
ostane nedogorene svijeće toliko da ti posvijetli put do
Sladićeva šanka.
Zurio je u nju sitnim očima, bucmastim licem i prije­
teći niskim čelom, ne shvaćajući pravo što mu prigovara.
108
Tomu nije vino bilo razlog, ni kad je bio trijezan,
Andrija nije mogao primiti ništa od onoga što su mu
drugi govorili ako se to ne bi podudaralo s onim što je o
toj stvari nosio u sebi. Bio je prepun sebe, jer je inače
bio tijesan, pa u njega ništa ne može što tamo već nije.
A kako ga je trenutno ispunjavala misao, prokleto
teška, da se mora svući, njene su riječi odjeknule u
njemu kao zapovijed: »Ne pričaj mi tu, svalači se!«
Otkuda joj pravo da ga ponižava? Tko je ona pred
jednim Brnasovićem! Hoće li je opomenuti da ne vri­
jeđa, ili će nastaviti svoje, a ona neka prigovara koliko
je volja! I u Kijevu ljudi govore koješta kad vide da
Brnasovići rastu u svojim očima.
I nastavio je o odjeći koju Brnasovići nose kad idu na
misu, o njihovom kuhinjskom sudu, o slozi koja među
njima vlada, o svetkovinama koje svetkuju, o juncu što
ga kolju na Ivandan, o mjesecu koji samo njima svijetli,
o hamovima njihovih konja - i sve tako dok od svijeće
nije ostalo manje od malog prsta.
- Ja nemam ništa protiv tvoga pričanja, Brnasoviću.
Nisi ti prvi koji ženi plaća da bi joj pričao o sebi i da bi se
u pričanju prepričao. Ali mi je dužnost da te upozorim
kako je plaćeno vrijeme za naš susret pri kraju: stijenj
svijeće već pucketa i uskoro će zaplivati u posljednjim
kapima voska. Da se i ti ne ugušiš u svojoj priči kao
stijenj u rastopljenom vosku, podsjećam te da je vre­
mena za ljubav ostalo malo.
Sve joj se čini, nastavila mu je govoriti, da on i ne
namjerava s njome leći. S druge strane, vrijeme ne
dopušta ni da se svuče, pa će ga u ovo nekoliko minuta
nečemu naučiti. Za ljubav nema druge mjere nego je
vrijeme. Za dva sata, na noć, za desetodnevnog putova­
nja, na godinu - velika i mala, svaka je ljubav u vremen­
skom okviru. Budala je svaki onaj koji se u vrijeme
dano ljubavi na sebe usredotočuje. Sebe razglabaj sa
svih strana dok si sam, a kad si s onim koga ljubiš, budi s
njime čitav! Jer, svijeća kupljena ili darovana brzo će
dogorjeti. Treba znati: ova svijeća ljubavi gori dva sata,
to je vrijeme u kojemu će mi ona biti sve. Kad ta dva
109
sata isteknu, ja ću iz kupke ljubavne svjetlosti izići
prepušten sam sebi s takvom snagom da od ta dva sata
svijećina plamena proživim dva puna zimska mjeseca.
Da je i htio, nije ju mogao razumjeti. Učini mu se,
kad je njenim riječima pridao njen smisao, da mu
ponovo, ovoga puta s ozbiljnom prijetnjom, u glasu,
zapovijeda da svlači te svoje proklete gaće. Trebalo bi
njoj reći da se Andrija Brnasović ne da sniziti na čov­
jeka jednaka svima ostalima samo zato što im je Potro­
šilo zabranio da se žene onom koju hoće i kad hoće. Za
žensko su prikraćeni i za ženskom čeznu, ali ih ta čežnja
nije ostavila bez ponosa. Rekao je:
— Bit će žena kad prodamo Arslana, Musu i Salkana.
— Ne znam što ii je potrebno prodavati ljude da bi ih
imao.
— Ja sam Brnasović, a ti si kurva. Ja ću uzeti jednu od
šesnaest godina, a ti ih imaš više od dvadeset i pet. Ja
sam Brnasović, a ti si...
- Čekaj malo, Brnasoviću! Bi li ti sada, kad si mi
kazao tko si. movao nnniieti evnin svijeću! Ako si nlatio
da me, zna se što, nisi platio da me vrijeđaš.
Kad mu je sama pokušala uručiti svijećnjak, Balin je
prevalio bijelo s jednog na drugi kraj očiju, udahnuo
kao riba na suhu i gornjim dijelom tijela pao na poklo­
pac škrinje. Onda se svalio na pod i ispružio porebarke
po ovčjim kožama. Pošto se trznuo dvaput, zaspao je s
otvorenim očicama, kao umoran pas.
Ana je uzela svoju svijeću, upalila je na onoj što je
mjerila vrijeme za ljubav, utaknula je u svijećnjak i sišla
u krčmu.
Kad je pod njenom obućom šrkipnula posljednja
stepenica, Grabovac gurnu nogom Mesuda u golijen i
reče mu neka pogleda, misleći da bi ta sa svjetlošću u
rukama, u mrtvoj zadvarskoj noći, prije mogla biti ona
koju je Mesud vidio kako nekima pokazuje crni, nekima
svijetli obraz na zidinama Sinja, nego ona kod koje je
Balin otišao na dvosatnu ljubav.
Od grla do nožnih listova padala je haljina od nebo-
jena pamuka, ni kruta ni izglačana, a ipak ispružena, uz
110
to gipka, pa se u hodu vijorila kao zastava na laganu
vjetru. Ispod te haljine nije bilo ni bujnih grudi ni
debelih butina da je napnu i uobliče, da tkanini uzmu
njenu prirodnu osobnost, pri čemu tijelo proguta odjeću
i ogoli se više nego bi bilo golo kad bi se razodjenulo. I
ono što ga je bilo, Anino se tijelo skrilo u haljini da bi
platnu i kroju ostavilo svu njihovu ljepotu i u isti mah
svu tu ljepotu prisvojilo za se. Vlačeni pamuk iz veneci­
janskih predionica postao je pjena koja ovija jezgru,
gipku i nježnu, kao što su i njeni ovoji.
Kad je prišla vatri, svijeću odložila na ploču iznad
kamina i sjela na prazni kraj Kresovića klupe, Matija
zapazi da joj je kosa žuta, ravna od razdjeljka do
sredine obraza, a niz vrat i ramena da se spušta u
nekoliko velikih vitica, oko kojih se večeras nije mnogo
trudila. Imala je usko lice s oštrim profilom egipatskih
ljepotica na urnama i papirusu, lice oblika jezgre olju­
štena badema, koje kosa uokviruje sa svih strana:
odozgo ravnom dlakom, pa nalikuje na utegnutu ma­
ramu, odozdo viticama koje sliče lisičjem krznu. Isto
kao što se njeno tijelo izgubilo u haljini da bi ljepotu
odjeće pretvorilo u svoje draži, tako joj se i lice ovilo
kosom i gleda nas kao jezgra koju smo našli kad smo
rascijepili žuti ovoj kajsije.
Nije upotrebljavala crvenilo za usne, vjerojatno zato
što nije imala što ocrveniti. Usta su joj bila mala, a usne
posve tanke. Taj nedostatak zbrisao je s nje i posljednji
trag putenosti, pa se doimala prijeteći produhovljeno.
Malo je trebalo pa da je tolika bljedoća, tolika bestjele­
sna ljepota i tolika sraslost s odjećom učine priviđenjem
koje nije ni za razgovor ni za dodir. Kao da zna kako
lakovjerna čovjeka može opsjeniti svojom prozrač-
nošću, na jagodice je nanijela nešto crvenila. To njeno
lice nije uljepšalo, ali mu je dalo izraz dotrajalosti i
prostaštva, nešto od onoga što imaju lakrdijaši i lake
žene, koje se ponekad i mažu samo zato da naglase
svoju pristupačnost. Tim je rumenilom spasila dušu
svoga zanata, ali su joj oči kroz ono što će reći govorile
nešto drugo i o njoj i o njenoj duši.
111
 - Sladić spava - rekla je pokazujući na svijeću kod
bačava između kojih je bio ležaj, a na njemu ispružen
krčmar. - Spava samo s jednim okom. Jeste li to vidjeli?
Čudno i strašno: čovjek spava, a jedno mu oko otvo­
reno. Mene, momci, od toga jeza prožima. Nema tako
mrkla mraka kroz koji bih mogla proći a da me on ne
opazi i ne kaže mi: »Vrati se, djevojko, u svoju sobu,
tkaj laneno platno i čekaj one koji ti dolaze.« Da nije
tog budnog oka, ja bih odavde davno otišla.
Domalo se obrati Matiji:
- A ti, kako imaš dušu ovako lijepa momka prodati
na galiju! Zar ne znaš bolji način da zarađuješ kruh?
Prijelaz sa Sladića na Mesudovo ropstvo Matiji se
učinio nesuvislim, pa joj ništa ne odgovori. Uskoro je
uvidio da je ona između to dvoje uspostavila čvrstu
vezu, a pitanjem zašto prodaje čovjeka, samo je napra­
vila lijep prijelaz s jednog na drugo.
- Kad Sladić umre, ti ćeš osloboditi ovoga momka. Je
li da hoćeš? - rekla je. Po njenim predviđanjima, i
a ~ i
ivit'duuuvu waAC»un_/c»v-/iij\_/al
iiijaiO ui o'L/

dogoditi prije zore.

Tada će njih troje krenuti na put u zemlju koja ih od
rođenja čeka, koja ima svoje nepoznato ime i u kojoj
prebiva nekakav narod što zove zemlju svojom i uživa je
kao svoju.
Oni u toj zemlji žive s tim narodom, rade kod njih.
Među njima nema sporova, kao što ih nema između
živih ljudi i nevidljivih duhova. A u kući među liticama
od leda, koje se poljupcem otvaraju, gomilaju se zlatni
moćnici, srebrna kandila i kaleži, glave anđela u zlatu,
likovi svetaca od mješavine bakra i zlata, cizelirane i
reljefne umjetnine, mramorne intarzije, zlatni svijeć­
njaci - golemo blago za koje se ne zna otkuda potječe.
Ali, otkuda god poteklo, dobro im dolazi. Prodaju ga na
komade kad im štogod krupnije treba kupiti, i za svako­
dnevne potrebe kad sami ne mogu privrediti.
Sve su to njih troje imali. Imali bi i još više, mnogo
toga što nijedna usta ne mogu ispričati. Sve bi oni to
imali, i još, i još mnogo više - da uz vatru Ana nije
112
zaspala. A kad je Ana zaspala, kao da je ponornica,
koja danima teče kaskadama i kroz polja šaša, nekad
bučno i zapjenjeno, nekad mirno i olovno teško, naišla
na crno grotlo ponora i nestala u njemu.
Ničega. Njih troje sjede na Kresovića klupi, ali ne
snatre o daljinama i rječnim tokovima u njima. I koji
spavaju, kao Ana, i koji su budni i slušaju kako struji
samoća u jednom hanu na putu za tržnicu robova, kao
Matija i Mesud, svi su zagledani u se, u te najprostranije
prostore, o kojima toliko malo znamo, pred kojima nam
se oči sklapaju i mozak gasi, kao što se ugasila Anina
svijeća.
Snivaj, Ana, san o spasu! On je lijekovitiji od i jednog
lijeka što ga od trave i zemlje propisuju »ljekaruše«.
Svaki je lijek protiv jedne bolesti, san o bijegu liječi od
svih.

21

U studenom su dani kratki, a putovi jednako dugi kao

u srpnju.
S ležaja su se digli po mraku, iz staja izveli konje i za
polazak se pripremali pred hanom. Dok su se rasanili,
popili lozovaču, opasali oružje, vezali robove, zasponili
potpregala na samarima i pritegli kolane na sedlima, i
dan se zabijelio. Sunce se ukazalo iznad Vrbanja, a
mjesec s jasno iscrtanim sjenkama na licu, zapadao je za
Kraljevac, kamo će do koji čas i turma s robovima
krenuti na put.
Otkako se od pravca sunčeva izlaska pokazao jahač u
crvenoj dolami, s kukuljicom na glavi, koji je osim svoga
tjerao još jednog konja i na njemu vezana roba, i s
Anom se počelo događati isto što i s mjesecom: na njenu
se licu, osjenčane dublje nego noćas, pokazaše mrlje od
blata koje je na nju bačeno. I pored zaprepaštenja,
ostala je nepomična pokraj kamenog stola ispod odrine,
držeći u ruci lozov list, jedan od onih desetak što su se
još držali na prutu.
8 Duše robova 113
 Sladić se zatekao na vratima krčme u bijeloj kecelji, o
čije je skute brisao ruke i korio Andriju Brnasovića da
nije lijepo napraviti tolik trošak, a ne platiti u gotovu.
Trebao je odmah reći da nema novca, ne bi ga ostavio
bez nužne podvorbe, ali mu ne bi ni dao sve što mu
padne na pamet. Andrija je uzjahivao konja i kleo se
krčmaru imenom svoje obitelji da će se na povratku
kući, džepova punih novca, svratiti, i kod njega i kod
svih onih kod kojih je ostao dužan, i platiti i preplatiti
svoje dugove.
Možda bi potezanje između Sladića i Andrije potra­
jalo do odlaska da se ispod sunca, koje baca blato u lice
suparnicima, nije pojavio jahač u crvenom. Taj je opči­
nio Sladića kao zmija plijen. Smješkao se odbojnim
smješkom starijih ljudi kad glume nevinašce. Uz slatkast
osmijeh, toliko je, ni mokre ni nečiste, trljao ruke o
kecelju da se moralo misliti kako mu je posebno stalo do
toga da se pred crvenim jahačem pokaže čistih ruku.
A njegov se gost, prolazeći usput pored Ane, kao
uvježban konjanik kad podiže džilit sa zemlje, prignuc
na stranu, ruku podvukao pod skut ženine suknje i, kad
se uspravljao, razgolio joj noge do pola bedara. Išao bi i
naviše da Ana nije ustuknula pred njim. Ona ostade
zabezeknuta, a jahač krene prema Sladiću držeći među
dva prsta, kao što se drži cvijet, neku stvarčicu koju je
ubrao ispod Anine suknje. Nije se vidjelo što drži. Ili se
nije imalo što vidjeti.
- Prodaje li se ovo? - upitao je kad se našao pred
krčmarom.
- Tako-tako! S tom robom nikad ne znaš na čemu si.
Pođe, pa stane!
- Ne vjerujem ti kad oko tvoje kuće vidim ovakve
momke - reče jahač i pokaza na Andriju Brnasovića. -
Taj bi i pticu u letu.
Za razgovora između krčmara i jahača u crvenom,
Ana je ostala odrvenjena, kakva je bila i prilikom
jahačeva dolaska. List je lozovinc uhvatila s obje ruke,
prinijela ga licu i za nj zaklonila oči, nos i usta. Ili plače
ili je zbunjena, kao svaki čovjek koji uporno sanja o
114
sreći, a što više sanja, to ga više poniženja tuku, pa ga u
nedoumicu dovodi činjenica da je u njemu nada to veća
što je oko njega više beznađa.
- Možeš mi vjerovati, harambašo - reče Sladić. - Ti
bolje od mene znaš da je žena kvarljiva roba. Dok je nisi
imao - da mi je; kad si s njom legao - što ću od nje!
Zato bi ovu robu po hanovima trebalo mijenjati svaku
godinu-dvije.
Jahač u crvenom puhnuo je u svoje prste i, činilo se,
otpuhnuo stvarčicu koju je našao pod Aninom suknjom.
Zatim je jagodice kažiprsta i palca, među kojima je
držao nevidljivi predmet, sitno popljuckao, istrljao je­
dnu o drugu, kao da ih umiva, a onda ih obje obrisao o
kabanicu. Napokon, da se uvjeri kako na njemu nema
Anina traga, pogledao je s posebnom pažnjom i jago­
dice i mjesto na kabanici na kojemu ih je obrisao.
Na rastanku, gledajući Anu zaklonjenu iza lozova
lista, rekao joj je neka ne izigrava nevinost. Žena njenih
godina, njena iskustva i njene pameti, ne bi se smjela
stidjeti šale koja će ući u usmeni zbornik domišljatosti
harambaša u crvenoj dolami.
Kad se mala turma od Šodanovih kuća po obroncima
Tilovice uputila prema Prosici, za sobom je imala dan
hoda u kojemu se postupno oformila, a pred sobom
drugi dan putovanja pri čijem će kraju dosegnuti cilj,
iscrpsti svoju svrhu i raspasti se, ako slučaj ne bude
drukčije htio. Do Zadvarja se saznalo radi čega je tko u
nju stupio: Brnasovići jer im nitko ne treba u turmi kad
su sami turma, i nitko za vođu kad samo sebe priznaju za
vrhovnike; Matija jer otac prodaju Zunića nije htio
udariti na velika zvona koja bi u turmi od domaćih ljudi
zbilja zazvonila, a za Brnasoviće je znao tko su, da
svojeglavi i oholi mogu biti, ali podlaci nikada; Piplica,
jer bi u turmi od svojih sumještana trpio uvrede na koje
bi se njegov rob podsmjehivao.
Za sve se njih znalo zašto su tu, i da će se u nevolji
složno držati jedan drugoga, samo se za crvenog jahača
nije znalo ni tko je ni odakle je. Nisu ga mogli pitati, jer
se držao podalje, na distanci nemogućoj za razgovor.
8* 115
Matija je zamrzio toga čovjeka čim ga je ugledao.
Piplica se sledio kad je vidio što učini onoj ženi, jer se
kao zmije bojao ljudi koji ponižavaju druge za svoj
užitak i slavu. Brnasovići su strah, ako ga je u njih bilo, i
zagonetku otjerali Andrijinom tvrdnjom: toga poznaje
krčmar, zlu ne trebalo, a mi ga ne trebamo ni poznavati.
U Prosiku su ušli sa dva orla iznad glave. Brnasovići
su vrištali i zabavljali se jekom. Piplica se često obzirao.
Matija je, gledajući visoke litice koje su bile crvene kao
da se krv po njima cijedila, poželio da im kroz taj
mahniti prolaz onaj crveni vrag ne sjedi na repu. Tako je
Prosika, ta čudesno stravična i čudesno lijepa prosje-
klina, kroz koju je uz suho korito vodio put, obrastao
šipkom, grabom i jasenom, ovoj turmi, kao i svima koje
su kroz nju putovale, tjerala strah u kosti i silila ih da se
upitaju što rade i kamo idu. Ali, pitao se - ne pitao,
putovati moraš. Ne mi, netko nevidljiv određuje kamo
da idemo i kuda da prođemo.
Prešavši Dupce, turma je izbila na vrh planinskog bila
iznad uvale Vrulje odakle se put, zmijski vijugajući niz
vratolomnu strminu od golog stijenja, spuštao prema
moru i Donjim Brelima. Tu, na mjestu zvanom Počivali­
šte, sjeli su ručati. Pred njima je bilo duboko grotlo, dna
prekrivena vodom, pod kojom ključaju izvori i vrte se
virovi. Dubine, gledane s visova, mame nas. Mesud se
ugledao dolje s veslom u rukama.
— Sulejmane, brate i nebrate, pomozi sada ili nikada!
- rekao je.
— Što ti je? - pitao ga je Matija.
— Ništa mu nije — rekao je Andrija Brnasović. —
Ugledao čovjek more i ne zna što čini od sreće. Do sada
je išao po putu punu kamenja, usponitu i strmu, a odsad
će putovati državnim drumom, ravnim kao dlan, bez
prašine i blata. Bit će bez briga, vrijeme će mu letjeti jer
sretnome sat ne otkucava ure.
Pošto su ručali, krenuli i sišli do pola brda, obazreli su
se i vidjeli da je jahač u crvenom tek sad izbio na
Počivalište i stoji tamo, ne silazeći s konja, kao admiral
na pramcu komandnog broda dok vrši smotru flote.
116
 22

Malo je izvora u Makarskom primorju, a i ono što ih

je, imaju nestalan tok. Svega jedan od njih, Vrutak
ispod Makra, daje dovoljno vode malom potoku što teče
preko čitave godine, ostali u najvećem broju provru i
gube se u rastresitoj zemlji, a samo u vrijeme velikih
kiša pokulja iz njih obilje vode koja ispuni vodotoke i
bježi put mora. Pa ipak, u okolici Makarske ima mnoš­
tvo mlinova koji, osim onih ispod Vrutka, rade samo
kad ima vode, desetak dana u jesen, isto toliko u pro­
ljeće, ali kad počnu raditi, ne zaustavljaju se ni dan ni
noć, sve dok ima što okretati vitla. Ljeti su, i uopće za
sušnih dana u svako doba godine, mlinice osamljene
kuće iznad sela, podignute među stijenjem i borovima,
nad dubokim vododerinama, na čijem dnu nema vlage
ni zemlje da naraste trava. Zidovi im obrastu bršljanom,
u njih se usele ćukovi, gušteri i zmije, a od ljudi ih
posjećuju samo majstori o podne, za vrućine, kad je u
hladu lakše raditi nego na suncu, nešto tešu, buše, klešu,
da mlini budu spremni za rad čim oblaci nabacaju kišu
na planinu. A kad se to dogodi, bilo da je lijepo vrijeme,
bilo da kiša i dalje lijeva, mlinice ožive, oko njih je više
svijeta i životinja nego što ih je ijednog dana oko
makarske česme, mjesta u gradu i okolici gdje se najviše
tiska, psuje, ogovara i udvara.
Na takvu jednu mlinicu iznad potoka Pođi, što izvire
iz spilje Veprica, naišla je turma kad se nad Bračem
ugasila rumen koju je za sobom ostavilo sunce, a mjesec
se nad planinom još nije bio pojavio, pa je učas postalo
tamno. Nije bilo nikakve nade da će im po mraku
dopustiti ulazak u grad, a za prenoćište izvan gradskih
zidina nisu znali, ako ga je i bilo.
Mlinar ih je primio ne tražeći nikakvu nagradu. Ponu­
dio im je štalu, koja je sazidana preko puta uz visoku
stijenu, predvorje mlina gdje je bila stupa u kojoj su se
vlasala dva biljca i, najzad, ako hoće, klupe u mlinici i
sav prostor uz ognjište, samo ne na mlin, mučnicu i koš.
I još nešto, ako se odluče za mlinicu, može, ali da sjednu
117
i da se ne dižu s mjesta. Da se ne muvaju oko mlinara,
njemu sav taj prostor treba da može komotno podeša­
vati kamenove, sipati zrnje u koš i brašno u vreće. Oni
će spavati, on ne smije, jer koliko prekosutra, ne padne
li kiša, u jaruzi neće biti vode ni da se magarad napoji.
Konje su smjestili u staju, gdje se uz dva domaća
magarca našlo mjesta i za njih. Predvorje sa stupom nisu
koristili, nije imalo vrata, stupa je na otvorenom, od nje
u predvorju suklja hladan propuh, a kapljice, koje se
dižu ispod bata, nakvasile bi im odjeću za manje od ure,
pa su se svi ugurali u mlin, sjeli na klupe uza zid i, pošto
su nešto povečerali, namjestili se da zaspu.
Nedugo iza njihova smještaja, polagano su se otvorila
vrata i u mlinicu jc ušao jahač u crvenom. Ogledao se po
mlinici da vidi tko je unutra i, valjda, da pronađe
mlinara i zamoli ga za prenoćište. Tko je mlinar, nije mu
bilo teško pogoditi, mlinari su u mlinu bijeli kao snje­
ško, ali crvendać ne oslovi gospodara ove kuće, već
odluku da li će ovdje ostati donese sam. Mlinar je čekao
da bude zamolien. v
unanriied
xa
snreman
t da molbi uHnvn-
lji, ali došljak, spazivši da u kutu pokraj ognjišta, blizu
vatre, stoji nezapremljen trupac na koji se može ugodno
sjesti, svuče kabanicu, objesi je iznad svog sjedišta,
sjede i poče preslagivati drva na vatri, od koje je mlinica
dobila novu svjetlost. Mlinar se nakrevelji od čuđenja,
ima nas svakakvih. Kako bi došljaku ionako dopustio
prenoćiti, pitao ga-ne pitao, odmahnu rukom i ode za
svojim poslom.
Nisu dugo ostali mirni kad se na vratima začu kucanje
dječjih prstića. Mlinar viknu. - Naprijed, tko si božji -
ali se vrata ne otvoriše. Kucanje se ponovi. Ovoga puta
kucali su članci odrasla čovjeka, ali ni oni ništa manje
obzirno nego dječji prije njih. Videći da neće ući sve
dok im sam ne otvori vrata, mlinar skoknu, otvori ih
širom i reče neka ulaze.
U mlinicu je ušao dječak vodeći za ruku sredovječna
čovjeka, koji je gazio pipkajući nogama kao da je pod
mlina šupalj pa će, ugazi li neoprezno, propasti u vodu.
- Kuda ti, Cvitko, po noći? - rekao je mlinar.
118
 - Što mogu - branio se čovjek. - Noć ne čeka, a put
se neće skratiti.
- Vidiš, Cvitko, sve zauzeto. Oprosti, ništa ti ne vidiš,
ali znaj da nas je unutra dvanaesterica. Kud ću s tobom?
Čuj, dođi ovamo na vreće. A ti, mali, popni se na naćve.
Tamo će ti biti dobro. Samo, Cvitko, da znaš, svi oni
ovdje, sužnji i njihove delije, kod mene konakuju bez
pare, ali ćeš mi ti platiti za sebe i za njih. Najprije ti
večeraj, ako nemaš, ja ću ti dati. I onda da mi platiš:
jednu što je dosad nisam čuo. Neću ni o Musi ni o
Troglavu Arapinu, nego nešto onako, domaće, to bih
htio.
Uz govor, mlinar je između mlina i zida složio dvije
prazne vreće i na njih posjeo slijepog Cvitka. Da se ima
na što nasloniti i da u snu ne bi pao po mlinskom kolu,
straga i sa strane postavi daske, pa se Cvitko lijepo
smjestio kao u naslonjač.
Bio je najbliži jahaču u crvenom, bijahu jedan nasu­
prot drugomu i, da su obojica ispružila noge, palci bi im
se dodirivali.
Dječak koji je doveo Cvitka, čim je vidio da mu je
djed smješten, popeo se na naćve, umotao se u komad
sukna koje su donijeli stupati i zaspao. Ne znajući da se
dječak uvio kao svilena buba, Cvitko je zamolio mlinara
da svrh njega baci koju praznu vreću, nazepst će, živ je,
lako se znoji i sklon je prehladama.
On je sam u jednu ruku uzeo komad ječmena kruha,
u drugu priručni mijeh, pa zalogaj kruha sa gutljajem
vina, kad se to smekša i oslača, proguta i izmijeni
pokoju riječ s mlinarom. Nije imao potrebe da prati
pogledom ono što sam radi i što mlinar čini, pa je
neprestano držao glavu u istom položaju, kao svi sli­
jepci. Iz razgovora se vidjelo da je to uman čovjek,
prilagodljiv, s trunkom nerazmetljive šaljivosti koju je
stalno kontrolirao. Vladao je sobom i pokušavao je
ovladati svojom okolinom i svojim sugovornikom, a
kako se to ne može ako ih ne poznaješ, poticao je
mlinara da mu priča kako on zamišlja sutrašnji pazar.
Sve što je primao od ljudi i što im je davao išlo je preko
119
riječi, pa je, besjedeći, birao što će reći, a slušajući,
izmuzao je iz riječi najviše što se moglo.
Osim sitne razlike u boji bjeloočnice, rožnice i zje­
nice, koje su bile za nijansu bljeđe nego kod mlađih
ljudi, oči su mu bile nepo vri jedene, ali su mu na jagodi­
cama, vjeđama i čelu ostali tragovi opekotina od vatre, u
čijem mu je plamenu, vjerojatno, zgasnuo vid. Nije u
sebi imao ni trunka tuposti koja u mlađim danima
obilježava slijepce od rođenja, ni povučenosti koju takvi
slijepci steknu pod starost. Baš kao da se nije ni pomirio
sa sljepoćom ni naviknuo na nju, raspitivao se o sva­
čemu i posjedovao živahnost koja je bila bliska pros­
vjedu i borbenosti.
«*/>nn»v*n /-»flrolro IO
i>ijo at uugu uaviu pjtvaiijtin jpjtaama, itiv uu\aivu
oslijepio, a to nije bilo davno. Prije sljepoće morao se
baviti nečim mnogo značajnijim od posla kojim se bave
slijepci i dangube, ali kad je bio prisiljen da se njime
bavi, u svoje je pjesme unio spoznanje iz prvotnog dijela
svog života, kad je imao vid i obavljao važne poslove, pa
se razlikovao od ostalih pjevača koji su ponavljali
odavno poznate sadržaje.
Iznad Cvitkove glave, od kraja do kraja mlinice,
protezala se jablanova greda uzidana u dva suprotna
zida, da čvrsto stoji i da na sebi nosi koševe za žito iznad
oba mlina. Na dijelu iznad Cvitkove glave, u gradu
bjehu pozabijani čavli o koje je mlinar objesio smotanu
užad, njih dvanaest. Jednako su pletena, različito šarana
i po tomu ih vlasnici razaznaju.
Dok Cvitko bude pjevao, red će se uža iznad njegove
glave jedva primjetno njihati i umnogome nalikovati na
bršljan koji je pticu okovao za stablo, svjedočeći tako da
se svaka prava pjesma pjeva ispod užeta s omčom.

23

Zna li mlinar i njegovi gosti, znaju li ljudi u ovom

gostoljubivom domu zašto Cvitko noćas pjeva? Je li
njemu do zabave? Otplaćuje li večeru koju je pojeo, i
120
krov koji mu je udijeljen? Nije njemu ni do zabave ni do
otplate duga. On noćas pjeva zbog istih onih razloga
zbog kojih i slavuj pjeva u noćima. Nekoć je, u davno
doba, na jasenovoj grani noćivao slavuj, san ga savladao
pa je prespavao noć. Kad ga zora probudi, opazi kako ga
je bršljan svega obrastao i prikovao na jasenovu koru.
Teškom se mukom oslobodio korjenčića na žilavim
povijušama. Otada slavuj noću pjeva da ga bršljan ne
obraste.
A Cvitko će noćas pjevati o Ani Bartulović, krčmarici
u Zadvarju, koja sanja o spasu i proklinje dan u koji se
rodila, dok joj golubica slijeće na rame i u kljun kupi
suze s njena lica, pa polijeće nad oblake i moli nebesa da
pomognu Ani.
Jednog se jutra Tonka Bartulović, Anina majka, kad
je kćeri bilo dvanaest godina, požalila rascvaloj grani
jorgovana:
- Deset godina samujem, jedanaestu neću.
Njen je muž Tonči, da zaradi bogatstvo, otišao dobro­
voljno u vojsku i od prvog dana služi u Drugoj hrvatskoj
konjičkoj pukovniji, čija je matična kasarna u Veroni.
Neka znade grana jorgovana da joj već drugu godinu
niti piše niti šalje novac.
Otkako ne zna što joj je s mužem, dolazi joj u posjete
harambaša Blata na Cetini Ivan Balaš i moli je da mu
odmah, sama ili po nekomu, poruči kad Tonči dođe
kući. Želio bi ga prvi vidjeti i reći mu nešto važno.
Dok je Tonka u sjetnom razgovoru s jorgovanom
otresala svoga muža sa srca kao blato s opanaka, Tonči
se krio kod seljaka Stefana Saludecia u mjestu Ankon-
ske marke zvanom Portonuovo i čekao zgodu da se
brodom prebaci do Omiša. On je postao žrtva pukovni­
kova obećanja kamerlengu i podestatu grada Edola,
koji je dugo hrvatska pukovnija opsjedala, da im Hrvati
neće opljačkati grad ako se predadu, a ako pruže otpor,
kad grad osvoji, prepustit će i građane i njihova dobra
Hrvatima da se oko toga pozabave tri dana kako oni to
već znaju.
121
 Grad se predade, a mnogi vojnici, iako im je strogo
zabranjeno, ne odolješe srcu da koju ne povale i da
štogod ne drpnu. Podestat prigovori pukovniku da nije
održao časnu riječ. Samo iz njegove radne sobe vojnici
su odnijeli dva zlatna propela, tri kutije sa srebrninom i
svile za tri suknje. Pukovnik se zakle podestatu da će
smrću kazniti svakoga vojnika kod koga nađe ukradenu
stvar. I postroji vojsku. Ne nađe ni u jednog ništa. Ipak
su kradljivci, tvrdio je podestat, i ponuka pukovnika da
pogleda bubanj svoga bubnjara, koji se za njim posvuda
vuče kao sjena. Tako se u prah smrvila mudra zamisao
Tonča Bartulovića da se pomogne šupljinom bubnja kad
se bubnjanjem nije mogao pomoći.
7-i o rA r-i Ar\ i r
*-*•»-% Iim ♦*\**r»d 1 rro dl rn
/-iiiuvj j \_/ ua w dciii guapouui uu ui uga vj v a
dina, iako su prije nekoliko dana bili krvni neprijatelji,
na koži šugavog bubnjara lako pokazati koliko drži do
zadane riječi, pa se u hitnji zavrgnuo bubnjem i pobje­
gao. Do šume su ga gonili drugovi iz pukovnije, i sami
ljuti na pukovnika i njegova gospodska obećanja, a kad
je zašao u šumu. vratili su se na trg Edola i rekli da je
oskvmitelj pukovnikove časne riječi bio brži od njih.
U očekivanju da se bubnjar Tonči vrati, prođoše
Tonki i harambaši Balašu dvije godine. Izmučen čeka­
njem, reče harambaša:
- Pored tvoga vrta punog cvijeća pruža se moja
livada na kojoj napasam konja. Ti iziđi ruže brati, a ja
ću doći konja istimariti. Ti se pretvori u rumenu ružu, a
ja ću u bijeloga leptira. Kad nas ljudi budu gledali, reći
će, eno leptir oprašuje ružu.
Te se večeri bubnjaru dogodilo isto ono što se dogo­
dilo Stojanu Jankoviću kad se vratio iz t'urskog ropstva i
u kući našao svatove svoje žene, pa je zapjevao »Gni­
jezdo vila ptica lastavica, vila ga je devet godinica«, i
otkrio se, a žena je napustila mladoženju i poletjela
Stojanu u naručje. Samo, bubnjaru ne dadoše da se
predstavi lijepom pjesmom.
Kad je zakucao na vrata, njegova je žena bila ruža s
leptirom na žutom tučku. A kad je kazao tko je, sijev­
nula je puška i sastavila ga sa zemljom. Uza nj nije bilo
122
bubnja, ali dva zlatna križa jesu. Tonki, koja se od
rumene ruže pretvorila u tužnu vrbu, harambaša je
tumačio da je vrijeme za veselje, a ne za plač. On već
drugu godinu znade da je bubnjar osuđen na smrt.
Balaš, komu su vlasti tajno dojavile da bude na oprezu,
već drugu godinu čeka njega, njegovo zlato iz bubnja i
nagradu za njegovu glavu, a usput, da bude bliže doga­
đajima, igra leptira nad laticama ruže rumene.
Tonka se po Blatu hvalila, na skupu i u povjerljivu
društvu, da joj je drago uza se imati harambašu: dok s
njom hoda, njegova sablja mrsi joj skute suknje. Ta i
slične izjave padaju u vrijeme kad je Balaš dokazivao
crkvi i vlastima kako nema prepreka da se oženi Ton-
kom, a potom dobije državnu i biskupsku »inveštidu«
na imanje njena muža, pokojnog »banđekina«, komu se
po zakonu kuća mora raskućiti.
Neki ljudi iz sela i okolice, više ugledni u narodu nego
utjecajni kod vlasti, staviše žestoke prigovore i na vjen­
čanje i na »inveštidu«. Na stranu to što je Tonči bio
»banđen« i što ga je trebalo ubiti, nije zgodno da ženu
ženi ubojica njena muža. Na te prigovore biskup se
pokoleba, niti odbi niti odobri Balašev zahtjev za vjen­
čanjem. Prešuti i odgodi, a zažmiri na oba oka što Balaš
i Tonka žive zajedno nevjenčani. Viđeni ljudi prigovo-
riše i za »inveštidu«: ni na koji način ta »inveštida« ne
može pripasti Balašu, i ako se oženi Tonkom i ako se ne
oženi. Dok živi kao udovica, »inveštida« je njena i njene
kćeri, a kad se uda, isto kao da je umrla, »inveštida« ne
prelazi na muža, jer ona ne može biti ničiji miraz.
Ukoliko Balaš oženi Tonku, »inveštida« će ostati u
rukama njene kćeri dok se i ona ne uda, a sve do smrti,
ako ne nađe ili ne bude tražila muža.
Tonku pritište ista onakva neizvjesnost kao kad se
Tonči nije javljao iz vojske. Ni sablja u skutima suknje,
nakon dvije godine svađa, nije bila ono što je bila kad su
se leptir i ruža združili, pa Tonka reče svom nevjenča­
nom mužu:
- Znaš li, dragi, što si nekada govorio? Da nas nitko
123
neće rastaviti osim smrti. Pa ni ona, jer ćemo iskopati
grob do groba i ispružiti ruke jedno prema drugomu. A
eto, došao je dan kad ćemo se sami rastati.
Balaš zato nije dopustio da je pokopaju na groblju.
Sahranio ju je u vrtu ispod jorgovana. On kaže, jer se od
nje ne može rastati. Drugi kažu, ne smije, da je tkogod
otkopa, našao bi joj ranu pod srcem.
Tajna gubitka Tonkina povjerenja u harambašu nije
mogla ostati skrivena. Rijetki su vjerovali da bi uzrok
mogao biti uskraćivanje vjenčanja i »inveštide«. U selu
tri rođakinje žive s rođacima nevjenčane jer crkva ne
priznaje njihovu zajednicu, jedan svekar s nevjestom, tri
nevjeste s djeverovima i jedan očuh s pastorkom. A
najmanje je deset obitelji koje obrađuju zemlju i pla­
ćaju desetinu, a »inveštide« još čekaju.
Kćerka Ana je bila uzrok Tonkinom odlasku pod
zemlju.
Za četverogodišnjeg druženja majke i Balaša izrasla
je u djevojku mliječne puti, sličnu majci, a, kako ih nije
dijelilo više od četrnaest godina, reklo bi se da su mlađa
i starija sestra. Kad su se muškarci za njom počeli
okretati, Ana je sišla na Cetinu, pogledala svoj obraz u
vodi i rekla:
- Tijelo je moje vitko kao jablan ukraj rijeke, a
bijelo i glatko kao jablanova kora. O, galebe, što me
nadlijećeš, reci tko će mome jablanu grane polomiti, a
koru izgrepsti noktima upisujući u nju svoju strast?
Na Jurjevdan, kad je u praskozorje s ostalim djevoj­
kama trčala do mlina i prije izlaska sunca u pjenušavoj
vodi ispod vitla prala lice da preko čitave godine bude
lijepo, doista je postala ljepša. Mirisala je na jasenov
cvijet onako snažno kao predio od Zagvozda do Turije
kad cvjetaju jasenove šume. S mirisom u tijelu dotrčala
je kući, uzburkana kao voda ispod mlina, dvorište zaki­
tila jasenovim granjem, a u rupicu na kućnim vratima
zadjenula kitu crnog trna, da zli duhovi ne ulaze u kuću,
da se na trn ubodu, da ne oduzmu blagu mlijeko, ženi
marljivost i mužu pamet.
124
 Ušla je u kuću i ono se dogodilo na mjestu gdje je
leptir iznad ruže i prije nadlijetao.
Različito venu jablanove grane. Ako su u rujnu po­
lomljene, kad je list očvrsnuo, venu polako, list se suši,
ne ugiba, a kad se osuši ili na grani ili na krilu vjetra, još
će dugo gledati u sunce i šuštati na kiši. Ako je pak
grana posječena o Jurjevu, kad su grančice mliječne a
lišće kao pjenušava voda u kojoj djevojke uljepšavaju
lice, vene brzo, vene u jednom danu i od nje ne ostane
ništa osim šiblja i malo bezobličnog praha. Da bude
manje bola, šuma se i siječe u jesen, kad je dozrela, a ne
o Jurjevu, kad je sva u sokovima, mliječu i zelenilu.
Lomljava jablanovih grana i Tonku je slomila, kad je
poslije pitanja - što je tebi, Ane moja - doznala da joj
je na Jurjevo očuh počeo lomiti grane i otada ih lomi
svaki dan kad ostanu sami.
Skrivila je majčin odlazak pod ledinu, a sebi dugo
putovanje, bez izgleda na povratak.
Još za majčina života Ana je bila u trećem mjesecu
trudnoće. Poslije majčine smrti Balaš joj predloži da se
izbavi ploda, pa će ponovo nastaviti curovanje. Njemu
je to više trebalo nego njoj. Rodi li ga, seljani će lako
izračunati da se začelo tri mjeseca prije bakine smrti i da
je unuče Tonku otjeralo u smrt. To bi bilo opasno i za
jednog harambašu, čiju čednost brani župnik, a vlast o
njemu ima visoko mišljenje kao o odanu, požrtvovanu i
nesebičnu starješini.
Dao je Anu u kuću krčmara Sladića, da mu, dok ne
rodi, služi kao služavka, da dijete, čim bude rođeno,
dadu u nahodište. Tada će se Ana čista i pomlađena
vratiti u Blato. Uvjerio ju je da ne griješi djevojka koja
novorođenče daje u nahodište. To čine i žene iz dobro
stojećih brakova kad narode mnogo djece, to čine slu­
škinje koje zanesu sa gospodarima, seljanke sa zemljo-
vlasnicima, neudane s oženjenim dangubama, to čine
sve žene kojima plod užitka nije potreban koliko sam
užitak. U otvoru na zidu nahodišta vrtuljak, na koji se
odlaže u povoj povijeno tjelešce, vrti se cijelu noć. A iz
nahodišta, kad ptići opernate, polijeću na more. U
125
njihovu je životu jedina neriješena stvar hoće li na
dugim plovidbama biti čistači paluba, veslači ili komesi.
Kad se Ana oslobodila bremena i djeteta, ponovo se
zarumenjela, a pjege rodilje isparile joj s jagodica, po
nju je, jedne jesenske večeri, dok je Split vrio od mošta,
a ulice bile skliske od sladora i prljave od slame i
magarećeg izmeta, došao očuh Balaš. Ana je do kasno
radila u Sladićevoj krčmi u kojoj je gostiju bilo više
nego ikad. Kad se uspela do svoje sobe na mansardi,
našla je u svom krevetu očuha i upitala ga što hoće. Dok
su se prepirali treba li da nastavi kao što je počela na
Jurjevo ili s time treba prekinuti, dok se Ana opirala a
Balaš ostajao uporan, ona sve beznadnija jer nije vidjela
izlaza, on sve uporniji jer je znao da mala nema izbora
nego da pođe tamo kamo ju je on usmjerio, u Sladićevu
kuću došla su dva podestatova čuvara ćudoređa da
pretraže sobe triju njegovih djevojaka i vide jesu li one
poštene sluškinje ili su djevojčure koje mame ljude u
krčmu i šire nemoral po gradu. Anu su našli s nepozna-
tim muškarcem i zapovjedili joj da se spremi u zatvor.
Muškarca su ostavili da prespava u djevojčinu krevetu,
kad svoje kuće u Splitu nema, i savjetovali ga da se
ubuduće ne odaje bludu: ne mari što za ove stvari pred
sudom odgovaraju samo kurve, i kurviši su krivi za
kurvanje i zaslužuju prijekor što svoju pohotu ne iživlja­
vaju u zakonitim vezama.
Sutradan, pošto je bubnjar sat prije objavio narodu
da se okupi u što većem broju pred gradskom vijećni­
com, podestat je Ani, koja se ne da urazumiti lijepim
riječima, izrekao kaznu za bludne radnje: mjesec dana
čišćenja gradskih ulica u vrijeme kad su najprljavije.
Selu je Balaš govorio, a selo ga je slušalo, kako je
Anu dao u grad na nekoliko mjeseci da prije udaje nauči
domaćinske poslove. Mladoženja ne gleda zlato oko
vrata, koje je očuh Ani pribavio, nego vez na prsluku i
rukavima, po kojemu se vidi zna li cura plesti i vesti, zna
li dvore pomesti, vode donijeti i na ognjištu vatru nalo­
žili. Ali, umjesto da sve to nauči u gospodskoj kući, ona
je pošla po zlu putu, pa sada mete ogrozdine i balege po
126
splitskim kaletama. Čim joj istekne kazna, nagovorit će
Sladića, kod koga ostaje jer joj nema povratka u Blato,
da je iz Splita preseli u svoj han u Zadvarju. Možda se
tu, u seoskoj osami, opameti i suzdrži od bluda. Ostane
li u Splitu, bludničila ili ne bludničila, podestat će, kad ju
je već jednom ubilježio u svoje knjige, po nju poslati
policiju kad god mu splitski težaci usmrde grad sa
svojom magaradi i ljetinom.
Otada Balaš uživa sva dobra bubnjara Bartulovića i
priča po Blatu:
- Koji mi kažu da sam od huda roda rođen, sami su
se u zlu rodu rodili. Koji mi kažu da sam zao čovjek,
njima samima zmija na srcu spava. Da bubnjara nisam
ubio ja, ubio bi ga prvi na koga bi u selu naišao kad bi se
saznalo da je »banđekin«. Njegovu sam ženu volio, a što
mi nije postala i zakonita supruga, krivi su smutljivci i
bolest koja mi je otrže iz naručja. Kćer bubnjara i
soldatuše htio sam učiniti gospođom, ali ona pođe stran­
puticom. Pred zakonom sam čist kao suza, a pred Bo­
gom ako sam štogod skrivio, jer nas je pred njim malo
bez trun ja u oku, ja ću se molitvom, pokorom i miloda­
rima otkupiti od svojih grijeha.
Pjesma se Cvitkova otegla, osušila su mu se usta i htio
bi potegnuti iz mijeha dva gutljaja. Tek da se nepce
skvasi, a duša nadahne novom pjesmom. U hrvatskoj
zemlji, gdje je svaka budala knez a knezovi budale,
mnogi će te magarac učepiti. Budući su magarci, nećeš
ih moći zvati na sud, ali ćeš o magarećoj bahatosti
ispjevati pjesmu i ispričati priču. A pripovjedač koji
pjeva uoči sajma robova, dok šumi voda od Veprica do
mora, ne gleda kolikim, već kakvim će se ljudima dopa­
sti. Zato je harambaši Blata zaludno trubiti krajinom da
su tri zlodjela u kući bubnjarevoj izvršena a da zločinca
nema. Uzalud se kune: isto kao kurva u plač, tako se
lupež uzda u kletvu.
Neka mu narod i povjeruje, neka mu nebo i oprosti,
ali pjesma mu neće ni vjerovati ni oprostiti. Ona će ga
staviti u stihove da se o njemu pripovijeda, i tako
obraniti svoju dušu od povijuša.
127
 24

Krik je bio slabašan. Ni mlinara, koji je imao najtanji

san, ne bi probudio da za njim ne uslijedi tresak daske, a
potom se zaustavilo mlinsko kolo i prestala se glasiti
čekila. Pomisli da je presahnuo dotok vode i poče
psovati sušu i planinu. Ali, dok je još bio pri psovci, nad
žrvnjem je čuo stenjanje.
Obje su luči pogašene, a vatru, koja nije mogla dogor-
jeti, jer je sam mlinar, prije nego što će zakunjati, na nju
priložio dva borova panja, netko je pogasio, sudeći po
drvlju na ognjištu što se dimilo kao ugarci poliveni
vodom. Iza žrvnjeva u istočnom zidu bio je prozorčić,
uzak kao puskamica, kroz koji jc mjesec u zenitu uuaci-
vao malo svjetlosti prema kojoj se mutno vidio mlinski
kamen, a na kamenu Cvitko, povaljen potrbuške, kako
glavu gura u procijep između odboja i koša, a uzak
prostor kroz koji ničija glava još nije prošla, da je bila i
sama, a nekmoli kad za njom ide čitavo tijelo. Kad se
približio, mlinar je vidio da Cvitko ne nasrće od svoje
volje. Oko njegovih ramena bilo je sputano uže, čiji je
drugi kraj ovijen oko osovine mlinskog kamena vukao
Cvitka dok je mogao vući, a kad se Cvitko zaglavio, uže
zateglo, mlin je stao, i sada voda udara u vitla koja se ne
okreću, ali snažno zatežu. Mlinar izvadi nož iz pojasa,
prereže uže, žrvanj krenu, a tijelo olabavi i on ga
podignu.
Mlinaru je bilo lakše prerezati uže i Cvitka posjesti u
mučnicu, nego iz glavnje, koja je sačuvala vatru, izma­
miti plamičak o koji će zapaliti luč. Nadimljući se da
razgori žeravu, uzimao je duže predahe, i umjesto da
šuti i puni pluća zrakom, stanke je koristio da psuje i da
se jada sebi na sebe sama što je bio toliko dobar i tolika
budala da na konak primi ovolike nepoznate ljude. Da
je na žrvnju našao rasut Cvitkov mozak, na leđa bi
naprtio vlast, koja bi mu kožu oderala dok bi dokazao
da nije kriv. A našao bi ga da dotok vode nije oslabio i
vrtnja kamena smalaksala tako da si ga mogao rukom
zaustaviti.
128
 Dvije upaljene luči koje je mlinar podigao na grede,
otkrile su Brnasoviće pri oružju, kako promatraju što se
događa, spremne i krv proliti za obranu sebe i svojih
robova, ali spremne i da sve vide, da sve čuju pa, ako se
njih ne bude ticalo, ponijet će se kao da ništa nisu ni čuli
ni vidjeli.
Luči su otkrile i Cvitka kako sjedi u mučnici s koma­
dima užeta na sebi i dječakom uz koljena. Dječak je
netremice gledao u njegovo lice preko koga su, jedan
niz sljepoočnicu a drugi preko čela prema korijenu nosa,
tekla dva krvava potočića, mileći i ne razlijevajući se.
Dječak je potočiće gledao kao da ispituje od čega su, ali
kad se s onoga što je tekao niz sljepoočnicu obori kaplja
i pade na bijelu Cvitkovu košulju, kojoj ovratnik prokr­
vari, dječak vrisnu, a Matija mu priđe tješeći ga da
umukne, da djedu nije ništa, da mu se neće ništa ni
dogoditi, spavao je, pao i malo ga je po glavi počešalo.
Pri iste dvije luči Matija je vidio kako se Cvitku
dogodila nesreća, vrlo slično obrastanju slavuja na jase-
novoj kori. U mraku, kad je vatra bila pogašena, nečija
je ruka skinula uže s klina na gredi iznad Cvitkove glave,
splela je omču i polako je, da usnuli pjevač ne osjeti,
prebacila preko njegove glave, podvukla pod pazuho i
opasala prsni koš. Oba kraja užeta, jer je omča bila
spletena na sredini, ruka je vezala za dva drveta zabi­
jena u mlinski kamen, a služila su za ručno okretanje
kad nestane vode. Kako se kamen vrtio, tako su se
krajevi užeta namatali na ta dva drveta, kao kad žene
namataju pređu na rašlje, da bi najednom, kad se nama-
tanje užeta približilo kraju, Cvitko bio naglo povučen i
nabijen glavom između odboja i koša. Da je u vitlo
udarala jača voda, kamen bi ga zdrobio.
- Gdje je onaj u crvenoj dolami što je zanoćio u kutu
kraj ognjišta? - zapitao je mlinar.
- Zar je netko takav sjedio pored vatre dok sam ja
pjevao? - pripita ga Cvitko.
Pitanje na pitanje nije dalo odgovora.
- Tko je taj? - pitao je razljućeni mlinar licem u lice
svakog od Bmasovića. - Zar on nije s vama došao?
9 Duše robova 129
 Brnasovići su ostali mirni, odlučili su da se ne pačaju
u mlinarove stvari i da uzvrate udarac samo ako budu
napadnuti. Dok mlinar vrijeđa, neka vrijeđa, vrijeđa
onaj tko je slabiji. Ali, dirne li tko u njih i njihovo
vlasništvo, neka hvata zaklon dok može.
Kad je vidio da od bešćutnih Brnasovića neće dobiti
odgovora, mlinar se obratio Matiji: tko mu je bio onaj
crveni?
- I sam bih htio znati.
Mlinar je pobjesnio. Što bi budala sada htjela znati!
Putovao je s neznancem odatle dotle, a nije ga upitao ni
odakle je ni čiji je. I sad, kad ga je iznenadio, sad bi htio
znati tko je! Oprezan čovjek neće ni s kim ni sto metara
putovati ako mu ne zna imena i ako nije ispipao kako
diše.
- Krijete vi njega, jer ste isti kao i on.
- Nemoj tako, prijatelju! Ta nas crvena dolama od
Zadvarja prati. Ni da nas sustigne kad mi usporimo, ni
da nam se pridruži kad mi padnemo na počinak. Začu-
Hi n enm eo Izorl io oin/vo
nuuiu
OV 1VUV4 j w umuvujuo u muiuvu.

- Kako da se ne ljutim? Mislio sam, turma ste, ljudi

se međusobno poznaju, neće drugomu činiti zla. A oni
od Zadvarja s njim idu i ne znaju tko je! Što ste mu dali
da vas slijedi! Zna se: neće li tko u turmu, ne smije joj ni
na repu stajati. Ne sluša li, klekni i pucaj.
- Ako me uho ne vara - umiješao se Cvitko - ovaj
što s tobom govori mlad je čovjek. Ako su i drugi
njegovih godina, ne bi se trebalo čuditi da su i u krevet s
njime legli a da ga ne upitaše otkuda je. Mladost je
lakovjerna i zato je treba podučiti, ali je ne treba karati
kad vjeruje u bratstvo svih ljudi. Kamo sreće da i u grob
pođu s takvim uvjerenjem!
- Vidi! - pokazivao je dječak Matiji. - Slijeva mu se
u njedra.
Mlinara to upozorenje smekša. Ne dva, nego pet
krvavih potočića klizilo je niz Cvitkovo lice. Jedan, što
je sišao posred čela, skliznuo niz lijevu stranu nosa i
nestao u brku, napunio je Cvitku usta puna krvi, pa je
tražio gdje da je ispljune.
130
 - Imaš li čistu krpu? - pitao je Matija mlinara.
- Imam ja - rekao je Mesud. Kako su mu ruke bile u
belenzucima, pozvao je Matiju da iz njegove torbe, u
kojoj se nalazio čitav smotak krpica što ih je sam
skupljao po smetlištima, prao i sušio, izvuče koliko mu
treba, posluži se njima i vrati ih natrag.
Mlinar je donio vode iz potoka, Matija je namočio
krpicu i počeo Cvitku s lica spirati krv.
- Trebat će paučine - rekao je Grabovac.
Mlinar je prislonio ljestve uz gredu i otišao pod
sljeme gdje i nije bilo ničega drugoga do paukove mreže
koju je brašno pobijelilo, vjetar uznemirio, a luč osvijet­
lila, pa se doimala kao ribarska mreža na sušilu.
Obrisao je Cvitku i usta i obraze, a kad mu je htio
obrisati i krv na košulji, pa mu otkopčao gornju dugmad
na haljetku, iz njedara je ispao svitak papira, nagorio pri
jednom kraju. Kako je zajedno s papirom ispalo i nešto
pepela, Matija je zaključio, i ne upitavši Cvitka što o
tomu misli, da mu je onaj što ga je htio žrvnjem samljeti
htio i vatru podmetnuti u njedra tutnuvši mu u njih
gorući svitak.
Mlinar je donio paučinu, a Matija papir pruži dječaku
da ga pridrži dok on djeda opremi. Kad je zaustavio krv,
sjeo je na rub mučnice i počeo čitati u sebi, mičući
usnama, svitak nađen u Cvitkovim njedrima.

Štipanu, biskupu makarskom, od Cvitka Rašića po­

klon i pozdravljenje!
Presvijetli gospodine i moj gospodaru!
Nisam kasnio izvršiti vašu gospodsku naredbu, iako je
od moga vida, koji već petu godinu kopni, ostalo malo,
još samo da raspoznajem dan od noći, a od predmeta
samo sjenke, kao kad drveće gledaš u maglenoj noći.
Jure, koga u ovom kraju drže najboljim likarom, rekao
mi je da se strpim još godinu dana, dok mrena na oba
oka sasvim ne dozori i ostavi me u potpunom mraku.
Onda će on sa tri pandžice od šišmiša zakvačiti očnu
mrenu i odstraniti je, pa ću, kaže, vidjeti kao što sam
prije pet godina gledao. Sada obvezu, koju sam pred
9* 131
 vašim gospodstvom uzeo i obavljao dugo godina, da
vam javljam sve što se zbiva sa zemljom koja pripada
vašoj menzi, obavljam uz pomoć svojih ukućana i mi-
lošću Božjom, koji je htio da čovjeku bez vida i više
koristi sluh. Ja sam se propitao o svemu što vas zanima i,
evo ću vam sada o svemu po redu pisati.
Odvajkada je običaj u ovom kraju da se dva puta na
godinu, na Cvjetnu nedjelju i na Vodokršće, blagoslovi
mjesto gdje je čovjek ubio čovjeka, da selo ne bi tukla
krupa, pritiskao led i morila suša. Čini se to i na mjestu
ubojstva »banđekina«, i oni su ljudi, i njih je pred
Bogom grijeh ubiti, ako i nije pred zakonom, pa se
blagoslov obavlja na sva tri mjesta gdje su posljednjih
godina ubijem »banđeni« ljudi. Kad je proljetos u pro-
dolja oko Cetine pala ljuta slana i pozebla razlistale
pupove na vinogradima, ljudi rekoše da je to pokaranje
za smrt »banđekina« Bartulovića, i dođe njih devet iz
bratovštine svetog Kuzme i Damjana da blagoslove prag
njegove kuće, gdje je poslije mnogo lutanja i patnji
poginuo, ali ih dočeka harambasa Balas i uLjem pui^đjuci
za njima iz puške. U srpnju, kad je proso bilo za žetvu,
pade grad i obi više od polovice roda. Narod i za to krivi
Balaša, i dogodi li se još koja nepogoda, a mjesto
Bartulovićeva ubojstva ne bude blagoslovljeno, svašta
se može dogoditi. Zato bi mudro bilo da se vaše gospod­
stvo umiješa i prisili Balaša da bratovštini dopusti blago­
slov bubnjareva praga.
Istina je što je vaše gospodstvo čulo, o čemu sam mu i
ja dva puta pisao, da je zemlja vaše menze u Grobnoj
Gomili blizu studenca u kraju zvanom Dragljani već
četvrtu godinu neobrađena. To je zemlja po strani sa pet
dana oranice, sa dva dunuma koševine, jednom kući­
com, a ostalo je pod šumom i grmljem. Kad se obradi
kako valja, i kad je godina rodna, može hraniti manju
obitelj. Vi ste »invcštidu« na nju dali Balašu u ono
vrijeme kad je on postao harambaša i kad je dobivao
redom sve »inveštide«, i biskupske i državne zemlje,
koje su ostale bez starih vlasnika. On je zemlju s po­
četka obrađivao, ali slabo, dok se nije domogao bolje.
132
Otkako je ušao u kuću Bartulovića, sasvim je napustio
zemljište u Grobnoj Gomili. Nudio ga je, kao i drugu
zemlju koju sam nije mogao obrađivati, seljacima s
malo zemlje da je rade u napolicu. Ali nitko ne htjede
uzeti zemlju u Grobnoj Gomili, jer traži mnogo truda, a
malo daje.
Neka vaše gospodstvo postupi kako hoće, neka daje
»inveštidu« komu je njega volja dati, ali ja i dalje tvrdim
da je grijeh davati zemlju onomu koji je sam ne može
obrađivati i daje ju u napolicu sirotinji. Ja kažem da
biste vi sami trebali zemlju dati tim vrijednim a ubogim
težacima i na taj im način skinuti s leđa harambašu
Balaša. Ako vaše gospodstvo mene želi poslušati, neka
odmah oduzme »inveštidu« na zemlju u Grobnoj Go­
mili i dade je izbjeglici iz turske zemlje Miji Kutleši,
koga je Balaš već ujarmio, dao mu kućicu u Grobnoj
Gomili i sve imanje oko nje, da mu daje pola od uroda s
njive i pola od prinove iz tora. Kad biste to učinili, vaše
bi gospodstvo u Boga steklo veliku milost, a u seljanima
Blata svoje privrženike, jer bi vidjeli da ćete i njih sutra,
ako zatreba, braniti od nasilja i nepravde. A ovaj Mijo
Kutleša baš je zaslužan milosti jer je bez krivnje morao
bježati od svoje kuće, gonjen od čovjeka slična Balašu.
Moj gospodine i moj gospodaru, na veliku ste me
kušnju stavili kad ste mi u zadnjoj knjizi pisali da vam
po duši javim komu bi trebalo dati »inveštidu« na
zemlju pokojnog bubnjara Bartulovića, i što znam o
želji njegove kćeri Ane da postane »picokara«. Ni
mnoge priče koje po selu kolaju o kući Bartulovića, ni
moj mrak ne pomažu mi da razlučim pljevu od zrnja.
Sve važno što se događa između žene i muškarca dogodi
se bez svjedoka, pa ako ti netko i od njih dvojega priča
što se tamo zbilo, ne možeš mu vjerovati, jer čovjek ne
može biti nepristran kad ga se nešto tiče. Svijet vidi ono
što se dogodilo, a zbog čega je tako bilo, ne zna pa
nagađa. Istina je da je Balaš čovjek pun pohote, da su
mu do sada dvije žene umrle, da o njemu seoske dje­
vojke imaju što reći kad bi htjele govoriti, da ga neke
raspusne snaše štite, ali ja ne znam je li on Anu na silu
133
obljubio ili mu je ona dala povod po onoj da pas neće
ako kuja ne vrti repom.
Da je Tonka bila strpljivija, Balaš bi Anu uz miraz
udao za nekog siromašnog momka i podvalio mu svoje
dijete. U siromaštvu je teško ostati častan! Kad je
Tonka otišla Bogu na račune, Ana se pobunila, nije
htjela da se uda s tuđim djetetom u trbuhu, htjela je da
ga rodi na očevu imanju, ali se Balaš pobojao da će se
posumnjati u uzrok Tonkine smrti i jedva je Anu nago­
vorio da ode u Split, rodi i dijete ostavi u nahodištu,
obećavajući joj nakon toga odriješene ruke da se uda za
koga hoće. Ona je prihvatila odlazak u Split u nadi da će
tamo stupiti u red »picokara«, vratiti se kući i zatražiti
od biskupske menze i države da se njoj, kako je to
običaj kad se kći zavjetuje na svet život, dade »inve-
štida« na očevo imanje. U odjeći »picokare« i s »invešti-
dom« u rukama, ona je mislila Balaša izbaciti iz kuće
svoga oca, jer bi se i Balaš pokorio odredbi da u kuću
»picokare« ne smije zalaziti, a nekmoli u njoj stanovati.
Čini se da ieo Ana. nriie
' i v neeo što
O i'e bila
J zaređena. '
kupila crne haljine »picokare«, za koje je doznao Sladić
i javio Balašu kakvu mu klopku sprema prkosna pa­
storka. Balaš je dojurio u Split kao pomaman i bezduš-
nom spletkom pretvorio Anu u gradsku kurvu, nakon
čega joj je samostan uskratio zaređenje, vratio novac i
oduzeo redovničku odjeću. Kažu da sama više nije
htjela u Blato, a kažu i to da ju je Balaš unajmio Sladiću
za deset narednih godina. Kažu da Sladić nije htio u
posao na rizik, pa je iznudio od Balaša potvrdu, koju su
ovjerili kod nekog bilježnika, da je Sladić može upo­
trebljavati »i za one stvari«, za sebe i za svoje mušterije.
Moj gospodine i moj gospodaru, kad bi po mojoj želji
bilo, ja bih najvolio vidjeti »picokaru« Anu na imanju
svoga oca, ali je moja želja isprazna pored onoliko
bludnih grijeha kroz koje je Ana prošla i dalje svako­
dnevno prolazi. Na vama je da odlučite mogu li joj se ti
grijesi oprostiti, jer je na njih bila usilovana. Na vama je
da provjerite je li ta nesretna žena zdrava ili je skrenula
pameću još kad joj je Balaš oca ubio na pragu, jer oni
134
koji su s njom u Zadvarju razgovarali kažu da uvijek
priča o skorom odlasku, a ne mari za ono što se oko nje
zbiva. Što god odlučili, vi ste vlasni odlučiti. Ali vas
Bogom molim, ako vam je stalo do mira, da »inveštidu«
na Bartulovićeva dobra ne dajete Balašu, jer ćete time
izazvati smutnju u narodu i ohrabriti zle ljude da raza­
raju tuđe obitelji kako bi prigrabili njihova imanja.
Neka znaju da se vaša zemlja ne može otimati. Time
ćete i sebi prištedjeti teške glavobolje.
Klanjam se vašem gospodstvu i ljubim vam svete
ruke.

Pošto je u naslovu na talijanskom jeziku, kako se

uobičajilo, napisao da uputu prosljeđuje svojoj kancela­
riji, biskup je na bjelini ispod pošiljaočeva potpisa hr­
vatskim jezikom pribilježio:
- da se ovo pismo pošalje župniku Blata, na znanje i
ravnanje, i da odmah blagoslovi prag Bartulovićeve
kuće;
- da se u Makarsku pozove bjegunac Mijo Kutleša
pa, ako za njega uz Cvitka Rašića budu jamčila još dva
domaćina, i ako ga perovođa ocijeni kao poštena i
radišna čovjeka, neka mu se izda »inveštida« na Grobnu
Gomilu;
- da se u vezi s Anom Bartulović ne poduzima ništa
dok nam ne jave iz Splita je li ona na ispovijedi izrazila
želju da postane »picokara« i kupila odjeću toga reda;
bio bih sklon prijeći preko njenih bludnih grijeha ako je
na njih bila prisiljena, ali bi teško išlo s harambašom
koji se neće dati otjerati s Bartulovića njiva nad kojima
biskupska menza ima vlast tek u petom dijelu.
Kad je pročitao, odložio pismo, naslonio se na nosač
koša i zagledao pod sljeme, kad je nakon duže neizvje­
snosti shvatio tko koga ganja, tko što hoće i tko što neće,
zbog čega jedan radi ovo a drugi ono, Matija je ostao
ustravljen, bez snage da išta kaže i učini.
Pomisao da je iz pisma doznao ime crvenog jahača, da
bi to ime mogao izreći i najednom se naći u središtu
paklene moći, pomisao da će ponovo biti uvučen u ono
135
što ne želi, digla ga je s mučnice i odvela do Mesuda. S
nogu mu je skinuo bukagije, na rukama ostavio belen-
zuke i rekao mu da idu odavde. Upravo tako - idemo
odavde - kako se kaže kad čovjek bježi s mjesta na
kojemu će se u idućih nekoliko sati zbiti strašni događaji
kojima ne želi biti svjedok.

25

Voda iz Vrutka spušta se moru preko šljunčana i

laporasta zemljišta, što se stere između morske obale i
planinskog grebena. Ta je plodna zemlja, obrasla lozom
i maslinom, više nalikovala na nanos nego na dio planin­
skog masiva koji bijaše kamen, sur i neplodan, pa se
doimala kao da ju je u neko davno doba, kad je uz
snijeg vijao i zemlju, vjetar navijao s planine ovdje u
zaklonicu. Tekući kroz tu meko tu, voda je izdubla ja­
rugu mjestimice duboku i široku, a mjestimice, gdje je
naišla na stijene, usku, plitku, grebenastu i strmu. Ot­
kako je neimar Hajrudin sagradio kanal kojim je vodu s
Vrutka odveo u Makarsku, vode u vododerini, koju
zovu Trakačom, ima obilnije samo u vrijeme kiša, pa je
veći dio godine suha.
Nadomak kopnenoj kuli, jedne od tri koje s morem i
dva zida čine utvrde grada, Trakača se u dužini od
stotinjak metara produbljuje i širi. Dno joj je od ploča
skamenjenog lapora, široko, pa se preko njega voda
razlije i nije dublja od dva pedlja i kad je najveća. Obala
je do grada šljunčana i niska, a ona nasuprot gradu
strma i visoka, sastavljena od slojeva mekog lapora, koji
voda lako spire, i slojeva okamenjenog lapora, koji je
otporan i na sunce i na kišu. I kako su u tom visokom
sprudu slojevi mekog lapora isprani i otplavljeni, a
kamene ploče ostale netaknute, nastale su brojne pećine
duž čitave Trakačine udubine, na tri kata, jer su bila tri
sloja mekog i tvrdog lapora.
Te su pećine odavna, valjda usporedo s osnivanjem
grada u luci Makra, izgubile svoj prirodni oblik, onakav
136
kakvog su oblikovale vode Trakače. Skitnice, beskuć­
nici, prognanici, mladići koji bi se odmetnuli od kuće,
djevojke koje su tjerali kad bi im trbuh narastao, one­
moćali prosjaci, isluženi mornari, bolesni vojnici, svi oni
koje su tjerali od kuće ili kuće nisu imali, svi oni kojima
je za petama bilo zlo a nisu imali kamo, svi koje grad
nije htio i oni koji noću u njemu nisu imali mjesta a
danju bez njih ne bi mogao, svi su se oni spuštali u
korito Trakače i zavlačili u rupe na istočnoj obali,
tražeći u zemlji pod laporovim pločama onaj kutak
intimnog prostora bez koga čovjek ne može.
Krivo imaju kad kažu da sunce grije radi raslinja, da
granjiva radi gradova i lijepih predjela. Sunce i grije i
granjiva radi sirotinje u Trakači, čiji su stanovi vlažni a
ognjišta bez drva. A mjesec, radi čega se on penje na
nebo? Radi putnika koji su pobjegli iz mlinice gdje se
melju ljudski životi. Mjesec ih je doveo na ravne ploče
preko kojih leži nešto vode, nasuprot pećinama i sprudu
Trakače. Mjesec im je obasjao taj čudni brijeg pun
prezida, monolitnog kamena i sipke zemlje, zakićen
kojekakvim prozorima i vratima, dimnjacima i direcima,
užadima i posuđem. Sva vrata i svi otvori bez kapaka bili
su slijepi, osim jednoga pri dnu i nasuprot njima, onoga
čija ih je svjetlost izdaleka i dozvala amo.
Osvijetljena spilja imala je zid koji je začepio priro­
dni otvor i u zidu oblikovane pragove s nadvratkom, a
da li je imala i vrata, nije se vidjelo. Ako ih je i imala,
morala su biti otvorena, da kroz njih izlazi dim, a ulazi
svježi zrak, bez čega vatra na ognjištu ne bi gorjela.
Konje i mazgu vezali su za nekakva stabla i, kako nije
bilo ni zvona ni zvekira, a vrata su bila otvorena, da ne
uđe nenajavljen, Matija je drškom kandžije udario o
prag i proizveo nekakav šum, ali iznutra nitko ništa ne
upita niti odobri da se uđe. Zato su ušli nenajavljeni i
zastali pred onim što su vidjeli.
Preko čitave prostorije uz strop se protezala kvrgava
greda na kojoj su iznad ognjišta visile verige, a nasred
kuće žena niska rasta. Iako malena, žena se i takva
mogla držati rukama za gredu, ali nije, njene su šake
137
tankom uzicom vezane za drvo. Raskrečenih nogu sta­
jala je na hasuri od site. Lice joj je zapaljeno od vrućice,
onako okruglo, usađeno među ramena, bez duše i bez
uma, potpuno odsutno i poživinčeno od bola.
Dojam poremećenosti pojačavao je čovjek također
niska rasta, sličan ženi kao brat sestri. Oboje su bili od
onih malih ljudi koji nisu patuljci, ali nisu ni daleko od
njih, ljudi zbijenih, priraslih za zemlju, kao smrekovi
grmovi.
Iz zemljanog vrča bez nosa i drška čovjek je lijevao
vodu u svoj lijevi opanak i davao ženi da pije. Šupalj i sa
strana i na potplatu, opanak nije mogao biti dobra čaša.
Čini se da je posrijedi bila neutaživa žeđ, jer je čovjek
nekoliko puta nalio opanak i žurno ga prinio ženinim
ustima. Pri poslu je mnogo lijevao i prolijevao, a najviše
bi putem iscurilo, pa je u ženina usta dospijevala jedva
svaka stota kap.
Čovjek ih je vidio čim su ušli u njegovu kuću i
prijateljski im se nasmiješio, ali, zauzet prečim poslom
koji će učas završiti, ostavio je goste da ga malo priče­
kaju. U međuvremenu je rekao:
- Kažu, daj rodilji vode iz lijevog muževljevog
opanka da se ne muči. I što me košta da joj to dadem!
Onda je obuo onako mokar opanak, ostavio raskre-
čenu ženu da visi i pošao prema Grabovcu i Mesudu,
razdragan što ih vidi, kao da su mu rođaci koje je čekao
cijelu večer, a oni nikako da dođu, i dođoše u pravi
trenutak, kad mu je najteže, kad ne zna što će, kao da ih
je Božji vjetar nanio.
- Otkako su joj počele muke - rekao je domaćin - i
otkako sam je namjestio kako se rodilje namještaju,
sjedim ovdje i šaram po lugu, slušam njen plač i gledam
kako na vatri pišti grabov panj. Kažu, sirovo pa pišti. Ne
vjerujem, proljetos je usječeno. Bit će ono drugo: pišti li
drvo na vatri, dolaze ti prijatelji. Stalno mislim, tko će
tebi doći, Šćepane? I nju pitam, a ona samo jauče.
Najednom je stao, kao da mu je nešto zasmetalo.
- Pobogu brate, što su tebi ruke u lancima? - A kad
mu ne odgovoriše: - Znam. Ovo je rob, vodiš ga na
138
prodaju. Šteta! Ali, tko ste da ste, od Boga ste mi, i bit
ćete Šćepanovi gosti. Daj, posjedajte uz vatru!
Teško je bilo sjediti i grijati se i domaćinu, koji se
pjenio od srdačnosti, i došljacima pored žene koja je
visila na gredi ispuštajući s vremena na vrijeme krikove
od kojih je svoj trojici mrzla krv u žilama. U sjenci
ženinih krikova Šćepan je postajao sve govorljiviji i
glasniji, ne što ga se njene muke ne bi ticale, nego baš
obratno, što su ga mučile kao da su njegove. Nije znao
kako bi joj pomogao više nego što je pomagao, kad bi
joj i smio pomoći, pa se uzdao u vrijeme, da će ono sve
razriješiti, a dok ono razrješava ovo ovdje, on će s
ljudima pričati o nečem davnašnjem.
Kao pripadnik kršćanske vjere grčkog obreda, koja se
drži židovskog običaja da rodilji, koja je nečista čim je
trudna, ne treba dolaziti u posjet, ne treba s njome jesti
ni uz nju leći, a najmanje je dopušteno pomagati joj pri
porodu, kao pravovjerni počinio je grijeh i kad joj je
vezao ruke za gredu i kad joj je davao vodu iz opanka.
Ona će se sama morati poroditi, sama oprati sebe i
dijete, sama pokopati posteljicu, sama poviti novoro­
đenče, poleći ga u kolijevku i podojiti. Hoće li moći?
Šćepan pamti porod prvog djeteta što ga je rodila zimus,
u noći, dok se kiša mrzla na granju. Dijete je palo na
hasuru i on je ženi odriješio ruke. Bila je u nesvijesti,
pala je na pod i dugo se nije budila, pa je učinio
nemoguće i nedopustivo, izvukao je dijete ispod njena
koljena. Vjeruje da ga njeno tijelo nije zgnječilo, da se
dijete ili mrtvo rodilo ili se na hasuri smrzlo. Ovoga puta
nije onakva studen, ovoga puta gosti su mu došli, ovoga
puta nesvjestica ne bi smjela dugo potrajati. Zato se
Šćepan radovao pištanju grabovine, zato toliko priča i
zato je toliko uzbuđen.
- Gledajte, ljudi, što to opet Šćepana očekuje? Zima
je, nije njihovo vrijeme, a jedan se ipak našao da obleti
svijeću - rekao je Šćepan.
Oko plamena svijeće oblijetao je siv leptirić, jedan od
onih neuglednih što se kriju ukukuljeni u rupama lapora
139
i koji polijeću čim zatopli, od sunca ili, kao večeras u
Šćepanovoj rupi, od snažne vatre.
- Ili je na putu ili se sprema krenuti. Kako bilo da
bilo, Šćepanu će brzo pismo u ruke - opet je on govorio.
Njegova je kuća i od njega se nije moglo doći do
riječi.
Prije nepune tri godine Šćepan je dva dana pred
Đurđevo iz svog sela Vitova Dola, koje leži uz obalu dva
sata južnije od Budve, s magarcem pod tri mješine vina
krenuo kroz dugu Paštrovića planinu prema selu Očini-
ćima, gdje je živio njegov pobratim Medić, patuljak kao
i on, namjeravajući s njime proslaviti krsnu slavu.
Negdje ispred Vrela, u bukviku iz koga je tekao lagan
izvor, naišao je na hajduka Đuzela. Fu hajdučku, on mu
zapovjedi da rasprti mješine i s rastovarenim magarcem
krene kamo je pošao.
Kad Đuzel izvuče nož i htjede prerezati uže i praće
koje su držale mješine vina na samaru, Šćepan se izmače
od magareta, izvuče kuburu, nacilja u Đuzela i opali. Ne
nogndi (ta ni n nrsa ni n olavn već 117 čeln i ndnese mu
počelak s komadom kose. Đuzela oblije krv, salije mu se
u oči, i on pade na zemlju pričinjajući se mrtvim.
Đuzelu rana zacijeli, ali od nje ostade vidljiv trag,
duboka zaparotina preko čitava čela koja je progutala i
komad kose, onu s ruba čela, ukras i muškarcu i ženi. Po
rani je uskoro dobio i novo ime: kako za ovna koji po
čelu ispod rogova ima trag crne dlake kažu da je brzdast,
tako su i Đuzela, čija je jogunasta ćud podsjećala na ćud
prčevita ovna, prozvali Brzdasti Đuzel.
Mogao je krišom doći Šćepanovoj kući i osvetiti mu
se, ali to ne bi bilo slično Đuzelu. On je htio natjerati
Šćepana da živi dugo u bezgraničnom strahu, sebi dati
priliku da prijeti i junači se, a narodu da priča o povrije­
đenom Đuzelu koji će, kako je uvijek bio bez milosti i
široke ruke kad se dijelila odmazda, jadnom patuljku
Šćepanu napuniti tur i bogzna kakvo drugo zlo nanijeti.
Poručivao je u Vitov Dol, po komu je stigao poručiti, da
jave onoj nakazi od čovjeka neka ga očekuje u svako
doba dana i noći, na svakom mjestu, gdje god se sakrio,
140
on će ga naći, kud god otišao, on će ga stići, i kad mu
dođe, kad ga stigne, neće on njega ubiti, jok, patuljka
takva čast ne ide, nego će on njega uljepšati ljepšeg
nego što jest: odrezat će mu oba uha, nos, komad kose
sa čela i još nešto.
Šćepanu su savjetovali da uzme za ženu Maru Radi-
vojevu, ženu svoga obličja i stasa, koja ga je pripravna
slijediti i nakraj svijeta, pa da ode s njom nekamo
daleko, tamo da služi dobre ljude, tamo da prosi milost
u milostivih, tamo da se kloni zlih i da čeka pismo koje
će mu sigurno doći kad Đuzela netko ubije. Takvi kao
što je on ne žive dugo.
Jedan trgovac iz poznate budvljanske obitelji Zano-
vića svojim ga je brodom dovezao u Makarsku, razglasio
njegov podvig i preporučio svojim prijateljima Ivičevi-
ćima da ga ne ostave bez potpore. Ta se potpora, koju su
Ivičevići htjeli dati u obliku posla, da im bude čuvar
krava, i u obliku stana, da se nastani iznad sjenika u
njihovu dvorištu, svela na polovicu kad je od njih doz­
nao da svatko tko želi stanovati u trokutu između tri
gradske kule mora prijeći na katoličku vjeru i tri puta
tjedno prisustvovati misi i četiri puta ostalim obredima
koji se redovno vrše u gradu, jer je narod u ratovima
podivljao, slegao se svakakav i sa svih strana, svih vjera i
bez ikakve vjerske poduke.
Šćepan se nije prepirao treba li ili ne treba uživati mir
među gradskim zidinama onaj tko pripada crkvi koja se
tamo podiže. To se zna da samo takvima pripadaju sva
prava, drukčije nije ni u Paštrovićima, ali je Ivičevićima
rekao: njima hvala na ponudi, on je ovamo došao
privremeno, dok mu leptirića oko svijeće ne obleti, a
onda će on dobiti pismo i vratiti se u svoj Vitov Dol.
Kad je tako, rekli su mu, svaka ti čast još jednom.
Čovjek se mora držati vjere svojih djedova i klanjati se
sjenama svojih predaka, među koje će i sam kad ode u
sjenke. Ali, Šćepane, tu ćeš vjeru platiti stanovanjem u
Trakači. Propise ovdje propisuje vlada, a vlada kaže:
jedna vjera i dosta!
141
 I premda su ga srdačno primili, Šćepan je u svojoj
Trakači i izvan nje, kao svi izuzetni ljudi, ostao sam.
Radio je u polju, sjedio u Trakači, služio po gradskim
kućama i bio sretan što nikomu ne čini zlo, i zadovoljan
ako ga njemu ne čine. Ipak, imao je nečistu savjest što
je, čekajući leptiriću i pismo, priželjkivao smrt jednog
čovjeka, pa makar taj čovjek bio i Brzdasti Đuzel. Eto,
govorio je sebi, kako nas zli ljudi čine zlima! Jedno­
stavno, uskrate nam prostor, na kojemu bi se, i vrijeme
u kojemu bi se, mogla razlistati naša dobrota.
Odlučivši ostati vjeran vjeri svojih Paštrovića, Šćepan
je sebi oduzeo prednost što je uživaju novoobraćeni u
zajednici koja je i sama nesigurna, pa daje mnogo da
okupi pristaše sa svih strana. A opredijelivši se da
Đuzelu sam ne učini ništa, već da se osloni na ostale
njegove neprijatelje, učinio je svoju sudbinu ovisnom o
djelima drugih ljudi. S jedne strane istrajavati u sebi i
svomu, a s druge svoje oslobođenje prepustiti drugima,
nije nimalo lako jer se u tom ravnovjesju jedan dio bića
neumjereno troši, a drugi krzija. Oba se pak izopačuju.
Otuda njegovo krajnje praznovjerje i njegova nepre­
sušna dobrota: trebalo je sačuvati naduda će Đuzela
jednom nestati, i trebalo se svidjeti ljudima o kojima
ovisi dok čeka spas. Ljudi kao Šćepan, ljudi koji žive
privremen život, koji samozatajno ostaju pri svojem i
čekaju spasonosne promjene, na kraju, kad privreme­
nost obuhvati razdoblje dugo kao život a za čekanje bilo
čega postane kasno, uvide da je čekanje rješenja od
drugih i ne mijenjati se u međuvremenu značilo prilago­
diti se, što će reći, promijeniti se.
Kao čovjek s maslinovom grančicom u ruci, Šćepan je
više puta pitao Matiju da li baš mora prodati Mesuda, a
kad bi mu Matija odgovorio da je pokušao sve, ali ništa
ne ide ako sebe ne želi uvaliti u nevolje, Šćepan bi svaki
put požalio da je to baš njih dvojice dopalo, Matiju da
prodaje, Mesuda da bude prodan. Ne zna se komu je
gore! Ne valja, pa ne valja - ponavljao je.
Svaki put kad bi Šćepan počeo i završio razgovor o
142
prodaji, Mesud bi se i Matija pogledali i zašutjeli. Šutnju
bi prekinuo Mesud:
- Da se jaran javi...!
- Daj, Bože! Još je na vrijeme - rekao bi mirotvorac
i ne haj ući da više za Sulejmana Kopčića nema nikakva
vremena.
Kad je Mara vrisnula tako da se od krika osulo
nekoliko zrnaca lapora sa svoda, a Mesud, kao pravi
znalac, rekao da bi trebalo pripaziti, ženi je pukla voda i
dijete će brzo van, upitali su ga otkuda on zna toliko o
porodu. Majka mu je pola Varvare dočekala na ruke,
odgovorio je. Od nje je mnogo čuo, mnogo i zaboravio,
ali ponečega se i sjeća.
Šćepan je kao okorjeli mirotvorac, koji maslinom
maše i gdje ide i gdje ne ide, tumačio da je dobro što se
uz porodilju nađoše njih trojica od triju različitih vjera.
Moći će učiniti sve što porod, dijete i rodilja budu
tražili: što jednom vjera brani, drugomu dopušta; a što
brani prvom i drugom, dopustit će trećemu - pa za njih
noćas nema zabranjena posla, što je njega, prije nego su
oni došli, tjeralo u veliku tugu.
U čast otkrića da je među njima babičin sin i Šćepa-
nove tvrdnje da su ljudi svestraniji kad pripadaju raznim
vjerama i narodima, Matija je Mesudove noge oslobo­
dio bukagija i zamijenio ih belenzucima s ruku, koje su
nakon toga postale slobodne za rad.
- Pokaži što znaš - rekao mu je.
- Kotluša je tu, a gdje ti je, Šćepane, voda? - rekao
je Mesud.
- Ovdje - rekao je Šćepan i pošao do lonca velika
kao amfora, ali u njemu vode nije bilo. - I ovdje -
udario je po dva prazna mijeha obješena o kuke, koje
nije trebalo provjeravati, vidjelo se na prvi pogled da ni
u njima nema vode.
- E pa, vodu si mogao pripremiti - rekao je Matija
misleći na opseg Šćepanovih vjerskih zabrana.
- Mogao sam. Ali je luda glava Šćepanova zaboravila
što može, a što ne može.
143
 Ako su mislili donijeti čistu vodu i ne prekršiti općin­
ske naredbe, po vodu su morali na gradsku česmu, a u
ovo doba noći straže ih neće propustiti kroz gradska
vrata. U Trakači među stijenjem nađe se vode u ovo
doba godine, ima je i gdje lagano teče, ali tekla ili ne
tekla, voda je zagađena muljem i izmetom, nije ni za
rashlađivanje svinjama, a kamoli za novorođenče i po-
rodilju.
— Braćo — rekao je Šćepan — vode će biti ali me
nemojte izdati.
- Zar ti mi sličimo na tužibabe? - rekao je Matija.
Makarska je vodu dobivala iz Vrutka kanalom koji je
išao pobriježjem Trakače, krivudajući za mekšom zem­
ljom u koju ga je bilo lakše ukopati, do gradskog trga,
gdje se podizala česma sa slivnicima od kamena. Vodu
je u rano doba turske vladavine doveo neimar Hajrudin,
onaj isti koji je sagradio i mostarski most, koji je
Makarsku opasao sa tri kule i dva zida, ne držeći, valjda,
ništa do utvrda ako unutar zidina nema dovoljno vode.
Čini se da jc vodovod gradio s malo novca, možda i na
svoju ruku, štedeći na zidu i kulama. Vodovod je lijepo
zamislio, ali ga je izveo u lošu materijalu, ostavivši ga
bez nekoliko bunara koji bi prihvatili višak vode i čuvali
je za dane kad zavlada suša ili neprijatelj raskopa kanal.
S vodom je od prvog dana došla blagodat a uz nju
vječna kubura, koja je, dok je kanal bio nov, bila
rijetka, samo za velikih suša, ali je učestala i ljeti i zimi
otkako je Hajrudinov kanal od učetvrt položenih ploča,
od nagorjele hrastovine, od pečenih zemljanih cijevi, od
tupine, od svega i svačega, počeo propuštati vodu, a
popravci bili djelomični i nestručni. Od sto barila, koliko
ih se za sat iz Vrutka ulije u kanal, jedva tri dođu na
česmu, a da bi i ta tri došla, općinske su vlasti izdale
naredbu:

Ostaje zabranjeno starim i novim stanovnicima grada

Makarske, osobito onima koji stanuju u spiljama potoka
l rakače, kvariti žlijeb koji dovodi vodu na javnu česmu,
bilo da vodu piju, u njoj rublje peru ili poje blago.
144
Naređuje se gradskim sucima i svim građanima da po­
gledaju ima li provala na žlijebu, da pronađu i prijave
krivca i da to odmah dadu napraviti. Tko provali kanal,
ima platiti globu od pet reala i o svom trošku popraviti
nanesenu štetu.

S kotlušom u rukama, s mjehovima i loncem, sva su

trojica zašla u noć, prešla dno Trakače i prtila po sipkom
pijesku zavale na suprotnoj obali jaruge, dok nisu došli
do njena kraja, do smrekova grma, ispod koga je Šćepan
kleknuo i rukama zagrebao po pijesku, skinuo s ne­
kakve ploče koju lopatu zemlje, ploču povukao sebi, a
ispod nje se pokazao žlijeb od pečene zemlje. Kao na
vinskoj bačvi, u žlijebu je provrćena rupa i začepljena
drvenim čepom. Šćepan ga je iščupao, a mlaz, kao kad
dječak mokri, potekao je u kotlušu koju je podmetnuo
Mesud.
Kad je voda prekrila dno posude i nastavila curiti
glaseći se najjednoličnijim noćnim šumom, sva su trojica
sjela i čekala. Mesud je slušao vodu i ona ga je prenijela
na Vran. Tamo ima stijena iz čijih pukotina istječe voda,
slijeva se niz kamen i otječe u blato. Da bi napunio
bardak, moraš u grlo izvora utisnuti žljebast list. Paž­
ljivo, da list prione na kliski kameni otvor, da se voda ne
podlijeva ispod njega, već da po njemu pline i s njega
prokapa. I dok tren curi a tren kapuca, vodonoše sjede,
čekaju i čekaju, a oko njih je nepovrediva tišina kamene
planine i šum nečega što slabo teče i sporo prolazi. Kao
da svoj glas ugađa spram ritma toka i protoka vode i
života, kao da se obraća nekomu tko s njim čeka nalije-
vanje bardaka na izvoru u Vranu, Mesud je kazao:
- Što čekaš, Sulejmane! Što čekaš, jarane!
- Daj, Bože, da se javi - odazvao se Šćepan. - Daj,
Bože, svakomu ono što želio, ako to drugom čovjeku
nije za zlo - mirio je on pred Bogom svoja dva znanca.
- A, tako ti, Šćepane, kradeš općinsku vodu! - rekao
je domalo Mati ja videći da ih razgovor pun uzdaha
nikamo ne vodi. Svaka ludost mora imati kraj, inače će
10 Duše robova 145
nas odvesti u ludilo, a veće ludosti od vezivanja misli uz
neostvarivo nema.
- Nisam ja ovo smislio. Onaj što mi je ustupio spilju,
upita me hoću li mu platiti dvadeset gazeta ako mi
pokaže jedan koristan izum. Kleo se da je i njega toliko
koštao, i obećavao da ću ga i sam za te pare prodati kad
budem napuštao Trakaču. Što valjanu stvar ne bih kupio
kad sam mu pokupovao i stare slamarice, dva raskli­
mana stolca i pet izlizanih mješina, kaže njemu Šćepan.
Platih, i on mi pokaza ovo. Da sam znao što mi prodaje,
ne bih kupovao. Šćepan ne želi imati okapanja s vla­
stima. Ali, ovo koristim samo u krajnjoj nuždi. Za ovu
vodu Šćepan ni onoj svojoj nije kazao.
Dok se voda u kotluši grijala, što nije trajalo dugo jer
je vatra bila jaka, žena je ispuštala krik za krikom.
Mesuđ bi je između krikova upitao izlazi li, ali ona nije
odgovarala. Ipak, s jednim je krikom pomiješala riječ
»izlazi«, pa su sva tri muškarca poskočila na noge kao da
će ispod njene suknje istrčati dijete i stupiti pred njih,
vec u košuljici, Čekajte, uuu cc jos kojć vrijeme uz
majčine vapaje izlaziti na ovaj šareni svijet.
Mesud je kleknuo na hasuru i obje ruke zavukao ženi
pod suknju. Oprezno je obuimao, a onda lagano poteg­
nuo. Žena je ponovo vrisnula, a mrvice su lapora zabub-
njale po posudu i pokućstvu. Izvlačeći ispod suknje
klisko i rumeno dijete, Mesud je rekao:
- Sretan si, Šćepane! Muško.
- Je li? - odazvao se Šćepan i prešao na savjete
Matiji kako će Mari odriješiti ruke, kako će je odnijeti
do postelje namještene pokraj vatre i čime će je pokriti.
- Dvaput si sretan, Šćepane! - rekao je Mesud kad je
u mlakoj vodi okupao dijete.
- Što, brate?
- Sin ti je samu sebi odriješio pupak. A to će reći da
će taj u životu znati svašta i imati svega.
- Neka! - rekao je Šćepan noseći pokrivač od tri
ovnovske mješine kojim će Matija pokriti Maru. - Neka
zna, a što će imati, to i nije toliko važno. Samo muzi­
146
kanti pjevajući zarađuju za život, svi ostali, oni koji
imaju i oni koji nemaju, šakama i pameću.
Mesud je sjeo na pod, ispružio noge, po nogama
razastro pelenu i povoj, na njih stavio golo dijete i
pozvao oca.
- Kucni ga kažiprstom po kurčiću - rekao je Mesud.
- Zašto? To u nas nije običaj.
- Što ti, Šćepane, znaš što jest, što nije. Kucni! Kad
ga oženiš, sutradan ujutro pitaj ga je li mu kucanje bilo
od koristi.
Šćepan je kucnuo i sva su trojica prasnula u smijeh.
- Nemam vas čime opiti - rekao je Šćepan - ali ću
vas napojiti.
I pili su iz vrča koji su punili dok vinski mijeh nije
ostao prazan.
- Jesi li ti, Matija, promislio? Moraš li ti prodavati
ovoga Mesuda? Vidio si kako je povio dijete. Kako je
moje, tako bi i svoje. Jesi li ti promislio?
- Da promislio! Ubio se razmišljajući, ali ništa da
smislim.
- Da se jaran javi...
- Neka idu do vraga i galija i Trakača! Da znam
pjevati, zapjevao bih, da znam svirati, zasvirao bih. Ne
znam ništa, osim pričati priče, a ne znam ni njih. Kad
pričam smiješnu priču, na kraju mi dođe da plačem. Kad
ispričam tužnu, na kraju se smijem. Kažem, Šćepane,
koji je vrag s tobom, ti si neki naoposum čovjek, što će
reći obrnut. E, vidite sad, da ja vama pričam tužnu
priču, neću, jer biste se i vi i Šćepan smijali, nego ću vam
raspaliti jednu veselu, pa ćemo se na kraju smijati i ljuto
proplakati. Do plača mi je, da znate. A ti, Mesude,
zaboravi na pismo Sulejmana Kopčića. Zaboravi, čov­
ječe! I ja bih zaboravio na pismo iz Vitova Dola, nego,
leptiriće mi ne daju da zaboravim, malo-malo pa jedna
doleti i kruži, kruži. Onda, da započnem. Ovako.
I pričao je lijepe priče, šaljive. Šteta što ih ovdje ne
možemo ispripovijedati, mada je pričanje magično samo
onda kad priča priču rađa. Ali broj novorođenčadi valja
ograničiti, jer lijepo pripovijedanje ima izvorište, šareni
10* 147
luk sličan dugi i kraj koji svršava tamo otkuda se počelo,
da bi moglo početi novo pričanje i novo slušanje.
Upravo onako kako je proricao Šćepan, njihov se
smijeh pretakao u nešto što nije moglo biti plač, ali po
količini sjete i turobnosti, to stanje i nije bilo dalekom
od njega.
Zamoren nesnom i potišten sutrašnjim danom, Me-
sud je učio Šćepana što da čini ako mu se žena ne bude
mogla brzo ni lako očistiti.
— Iskopaj iz zemlje šaku nevenova korijena ili, nađeš
li neven u cvatu, kapu punu cvjetova. Istući to u avanu
gdje se kava tuca i potopi u vrelu vodu, pa ostavi da se
moči jedan dan. Potom još jednom kuhaj vodu sve dok
ne uvri do polovice, procijedi je kroz krpu i daj porodiiji
da to pije tri puta na dan po jednu času za četiri dana. I
neka leži u toplu kraj vatre.
A ako je zabole sise:
- Vari komoraču s pitomom metvicom u vinu i to joj
privij na bradavicu. Ako dijete sisu nagrize, operi je
mlakim mlijekom, a potom na nju stavi list trave zvane
metilj.
Rodilja je zaspala, dijete je utihlo, do jutra je bilo,
ako ih zvijezde nisu varale, još dugo, pa su sva trojica
potražila najbolji položaj za krepak san, koji će, ma u
kom položaju bili, na stolici s naslonom kao Mesud i
Mati ja, ili na hasuri kraj vatre kao Šćepan, brzo doći u
umorna tijela. Vatru su podložili da ih grije sprijeda, a u
svijeću nalili novo ulje da ih ne ostavi u mraku, i kad su
imali zaspati, jedan, drugi, pa treći, usporedo ili naiz­
mjence, gledali su svijeću i oko nje desetak leptirića koje
je toplina vatre izvukla iz kukuljica u rupama lapora.
Nije više bila jedna, s jednom putanjom i jasnim pi­
smom, bilo ih je više, a sve su na bjelini svjetlosti
ispisivale poruke, pismo svrh pisma, proročanstvo svrh
proročanstva, dugo, neprestance, toliko da se na bjelini
osim crta koje dolaze niotkud i odlaze nikamo, ispremi­
ješanih, izukrštanih i slivenih, ništa nije moglo pročitati.
Sudeći po njihovim putanjama, a nema razloga da
Šćepan ne vjeruje poruci deset leptira kad je vjerovao
148
poruci jednoga, dani su onoga koji čeka da netko drugi
dotuče njegova neprijatelja beskrajno dugi, neizvjesni i,
blago rečeno, zamršeni. Toliko zamršeni da će i on sam
prije nestati na bezbrojnim putanjama, kružeći oko
svoga izdajničkog uvjerenja kao leptirića oko svijeće,
nego što će dočekati da ga oslobodi tuđa volja i tuđa
snaga.

27

Matija nije poranio na tržnicu kao što su ranili svi oni

koji su se Makarskoj primakli sinoć ili u toku noći, da bi
što prije došli na red, prodali roba, dobili novac, kupili
što im treba i odmah sutradan u jutarnjim satima krenuli
svojim kućama u daleka sela. Njega je, iako nije imao
ugodan ležaj, prevario san, koji je pred zoru postao
dubok i težak. Kad se probudio, hladno sunce već je
blještalo po lokvama mutne vode u Trakači, od čega je
dan dobivao nešto kristalno i bio hladniji nego što jest.
Šćepan je predlagao Matiji da konje i mazgu ostavi
kod njega u Trakači, da sam s Mesudom ode na tržnicu,
oprosti se s njim (bilo mu je teško spominjati prodaju) i
vrati po svoju živinčad, ode s njima na tržnicu, kupi žito,
natovari i potraži turmu kojom će natrag u Trilj. Matija
ne pristade da konje ostavlja u Trakači. Šćepan opet
nije htio da mu prijatelj, neupućen kakva je gužva i
otimačina pazarnim danom, bude okraden i ponudi se
da krene s njim u grad, da se svrate u dvorište Ivičevića,
da on zamoli svoga poslodavca da primi Matijine konje i
mazgu do podne u štalu, gdje njihova mazga boravi
sama, otkako su stare konje prodali. Bilo bi šteta,
govorio je Šćepan, da dječurlija, koja sa sprtvama u ruci
trči od živinčeta do živinčeta i otimlje se koje će prvo
uhvatiti balegu, kad vide da je gospodar u redu za
prodaju robova, počupaju konju i kobili rep, što re­
dovno rade, jer se dlaka iz repa, od koje se plete tunja,
dade lako prodati u mjestu gdje je ribolovaca mnogo, a
konja malo.
149
 Ivičević, gojazan sredovječan čovjek blagih plavih
očiju i mesnata nosa, čovjek čiji je nastup govorio da
svoju dobroćudnost lako unovčuje, čak i ne oštećujući
druge, dočekao je Šćepana pitanjem što ga nema ni
jučer ni noćas, puna je kuća poslova, derati ovce, cije­
pati drva, ložiti vatru, nositi vodu, peći bravčad. Da
oprosti njegov pošteni obraz, žena mu se porađala i tko
zna bi li se i rastala s djetetom da ne dođoše ova dva
čovjeka što za njim ujahaše u dvorište. Ivičević ga je
potapšao po ramenu, nazvao ga junakom, poželio mu
mnogo djece i opet ga podsjetio da se prihvati posla,
sadere ovcu što visi o klinu i spremi je u lonac. Hoće, sve
će on to brzo uraditi, nego Šćepan moli gospodara da u
štalu kod mazge utjera konje svojih prijatelja. Tko mu
brani, odobravao je Ivičević, samo se čudi što se tako
brzo sprijateljio s nepoznatim ljudima. Jer, moj Šće-
pane, kad oni nisu prijatelji jedan drugomu, kako tebi
mogu biti prijatelji? Jesu, prijatelji su oni, rekao je
Šćepan i ostao zbunjen pred svojom tvrdnjom: kako
mogu biti prijatelji ljudi koji jedan drugoga prodaju?
Dobro, neka bude kako Šćepan kaže, samo neka brzo
smjesti konje i prihvati se posla. Vjerojatno će i u
Trakaču trknuti, odnijeti ženi malo juhe i mesa, tko će
nju nahraniti ako on ne donese iz Ivičevića krčme!
Matija je odriješio povodac s Mrvičina ulara i njime
zavezao putilo na Mesudovim rukama. S dvorišta na
Široku ulicu izveo ga je na povocu, kao što su svoje
robove vodili ljudi koji su kroz gradska vrata ušli pje­
šice. Sputani Mesud s lancem na nogama hodao je
sporo. Matija nije išao uz njega da s njim ne bi razgova­
rao. Više se nije imalo o čemu govoriti. Sve je potonulo,
ostala su samo njih dvojica i između njih komad užeta, a
kad toga užeta nestane, bit će kao da se nikad nisu ni
susreli. Izbili su na »Kamenice« ispod stolne crkve koja
se gradi već sedamnaest godina, a radovi su još na
početku, i zastali na širokom stubištu koje od »Kame­
nica« vodi prema crkvenim vratima.
Pred njima se slerao glavni makarski trg zvan »Kame­
nice«, koso položen od uzvisine do morske obale, kao
150
daska za pranje od praljina pasa do vode u vedru, tako
slične vodi u okrugloj makarskoj luci. Po sredini trga, od
crkvenih stepenica do nadomak Hajrudinovoj kuli, raz­
dvajajući trg na dvije polovice kao ispružena pašnjača s
vezom od četvrtastih ploha, tekao je nizac kamenice,
njih pedeset dvije, uzidane u zidić. Klesane su, neznano
kada, od žutog vulkanskog kamena, poroznog kao
spužva, išaranog kao krv crvenim venama, kamena tako
različita od ljutog i sivog domaćeg vapnenca koji se
teško kleše a još teže dube. Ovaj kamen, sličan onom
zelenkastom kamenu kojim su Rimljani pločili putove
po gradu i čitavom Laciju, dao se rezati i dupsti, ali ga
nije bilo lako razbiti, upravo stoga što je bio porozan, pa
su ga udarci samo mrvili. Iako su bile dobro čuvane,
mnoge su kamenice razbijene, krpane i lijepljene, neke
je nagrizlo vrijeme, u nekih se udubina izobličila.
Na kamenicama se prodavalo sve i svašta, u kameni­
cama samo zrnasta roba, ječam, pšenica, proso, grah,
leća. Bile su baždarene na kvartu, kvartu i pol, kako
koja, mjerene svakog mjeseca, obilježavane crvenom
bojom do koje je visine koja mjera. Kad bi kupac,
prebirući žito na dlanu da vidi nije li snjetljivo i zem-
ljavo, grickajući ga da provjeri je li suho, odlučio da je
roba i kakvoćom i cijenom za njega, prodavač bi iz
svojih vreća sipao zmje u kamenicu, a kupac bi izmje­
reno žito iz kamenice grabio u svoje vreće.
Na vijest da sjevernu obalu Jadrana bije glad, da je
turska država i prije objave rata obustavila trgovinu
žitom s primorjem i da će se sedamnaestog studenog
održati tržnica robova, jedine robe koje ovdje ima za
izvoz, da će žuti zlatnici padati po »kamenicama« kao
lišće u jesen, da se ovdje i prodaju robovi da bi se žito
kupilo, nekoliko je smionih brodara i nakupaca žita,
njih petorica iz Pescare, dvojica iz Vieste i jedan iz
Termolija, uz veliku opasnost u ovo doba godine, kad
vjetrovi viju brodove kao orahove ljuske, natovarilo
brodske štive do vrha i uputilo se preko mora, ne
sumnjajući da će žito prodati dva puta skuplje nego što
su ga od seljaka otkupili. Vrijeme ih je poslužilo, pa su
151
prije dva dana uplovili u Makarsku jedan za drugim,
složni na putu, složni na »kamenicama«, svi s istom
cijenom, odlučni da polovicu novca izdana od admirali-
teta za kupnju galeota oni preveslaju do Pescare i
Gargana.
Žito je bilo glavna trgovačka roba, oko njega su se
vijali kupci, nad njim su oči suzile, za nj su se kese
cijedile, a sve ostalo što se na kamenicama nalazilo, na
ovoj istočnoj polovici, bio je jad i čemer, roba koju su
kupovali s pola volje i za sitan novac. Uz vunu, kostrijet,
sir u mješinama, salo, slaninu i ponešto meda i voska, tu
su se mogle vidjeti sprtvice s orasima, lukom i ljutikom,
roba što su je otočani dovozili u svojim bracerama i
gajCiaula, liljC U uljCnO viiliS. i baiililila, rakija U tikvama,
rogači u koševima, suhe smokve u niscima, slane srdele
u bačvicama i sušeni cipli na koncu. Sudeći po tim
proizvodima, hrvatska je zemlja izgubila moć da prehra­
njuje, onu moć po kojoj se zemlja i zove zemljom, po
kojoj je čovjek, radilo se o domovini ili njivi ispod kuće,
drži svoiom. tena ioi niežne riieči. za nju gine i niome se
ponosi. Većeg poniženja nego da u njoj presahne moć
hraniteljice, zemlja ne može doživjeti. Niti čovjek može
doživjeti veće razočaranje nego kad ga rođena zemlja
ostavi gladna, izgubljena i ničijeg.
Sasvim pri dnu toga dijela tržnice namijenjene doma­
ćim proizvodima, Zagvožđani su i Krstovčani po slami, u
koju su ga bili upakirali za prijenos, poredali zemljano
posuđe, bakre, lonce, crijepnje, lule i svirče za djecu.
Njima su se, ispod samog Palaca, providurove zgrade
koja se naslanja na Hajrudinovu kulu, pridružile drvo­
djelje i koritari koji su izložili zdjele, žlice, tanjure i
lončiće od javorova drva, uz gomilu kolijevki išaranih
užarenom iglom, i gomilu kreveta obojenih smjesom
smole i lanenog ulja, koja ih je učinila žutim i glatkim.
Pribor za jelo, makar lijepo obdjeljan, gotovo da je
suvišan u zemlji gdje se iz šaka i šakom može pojesti sve
što se jede, ali čvrsti kreveti, koji odveć ne škripe, i
šarene kolijevke, koje se dugo ljuljaju kad ih jednom
zanjišeš, potrebni su, ako ni za što drugo, a ono za
152
proizvodnju hrane zemlji u koju galije uplovljavaju sa
dvadeset galeota, a iz nje isplovljavaju sa sto pedeset,
koliko ih mora biti kad je veslački pogon u punom
sastavu. U tim se krevetima ne sije samo ono što će
hodati po ovim brdima, u njima se sije i sjeme za
morsko dno, i za daleke zemlje, i za nepoznata ratišta. I
sve je dobro dok kreveti škripe a zipke se njišu. Jao kad
prestanu!
Sjeverno od kamenica, kućama uz prozore, sterala se
druga strana tržnice. Nju je u razini crkvenog stubišta
omeđivao nizak zidić, a do mora Palac i Hajrudinova
kula. Čitav prostor, ma čime graničio, opasan je kolče-
vima zabijenim u zemlju, kolčevi povezani užadima, a
uz ogradu s unutarnje strane, da čuva zabranjeni pro­
stor, na svakih pet koraka postavljen je stražar iz sastava
galija koje su ukotvljene u luci. Samo do Palaca i
Hajrudinove kule prostor nije bio ničim ograđen, a nije
ni mogao biti, jer su te dvije kuće najvažniji dio trga
robova, pa se može smatrati da je omeđeni prostor
»kamenica« samo predvorje pridodano za ovu priliku.
Jedan od stražara s ulaza u zabranjeni prostor poveo
je Matiju i Mesuda do njihova mjesta u redu, koji se,
počevši ispred stolova pred Hajrudinovom kulom, na
kojima su poslovali kupci, ograđenim prostorom vijugao
kao glista, da bi svi posjetioci stali, jer je trg postao
tijesan za neočekivano velik broj ljudi, kojih je više od
polovice bilo u lancima, sapeto koječime, i zahtijevalo
više prostora nego što bi ga zauzeli da su bez bukagija na
nogama i belenzuka na rukama. Tako su se obreli,
htjeli-ne htjeli, na smetlištu jada i oholosti, bijede i
bešćutnosti, stida i bestida, lešina i lešinara.
Više nije znao kako da se ophodi s Mesudom. Sve do
ove hrpe smeća pravdao se pred njim da mu on nije
namijenio ovakvu sudbinu, da on tu ništa ne može, da će
biti sretan koliko i Mesud ako se Sulejman Kopčić javi.
Vezao ga je kad roba treba vezati, driješio kad nema
opasnosti da će pobjeći, a u svemu drugomu postupao s
njim kao čovjek sa čovjekom. Otkako se svrstao u ovaj
red, takvo ponašanje ne samo što je nemoguće u gomili
153
ljudi nemilosrdnih jednih prema drugima, nego mu se
činilo odvratno lažnim, smećem, kao što je sve oko
njega bilo smeće.
Uzalud se pravdati da netko drugi iza tvojih leđa
upravlja tvojim postupcima! Uzalud je tvrdnja kako
drugog prodaješ da sam ne bi propao! Uzalud je sve što
ćeš smisliti u svoju obranu! Uže u ruci jedina je veza
koja ga veže s Mesudom, a zna se kakva je to veza. Što
da mu kaže na rastanku? Ono isto što je Šćepan jutros,
kad se probudio i izišao na vrata spilje, rekao okrenut
moru:
— Čudne su gusle noćas gudile i čudna se pjesma uz
njih pjevala; čudno je vrijeme prošlo, još čudnije će
doći; čudan je vjetar noćas zavijao i čudno je jutro
svanulo; čudni su putnici kroz mrak putovali i na čudnu
ih je zbor.ovanju zateklo svitanje.

28

redu je stajao konjanik u crvenoj dolami, sada u sivoj,

vjerojatno onoj istoj koja je imala dva lica, bez naličja.
Svom je robu oko vrata vezao šal i jedan kraj potezao
sileći jadnika da drži glavu uspravno. Šal mu je bilo
lakše trpjeti nego drugima uže, a ponašao se gore od
svih, kao da Balaš hoće ga da uguši. Gušenje je izazivalo
pozornost onih neposredno oko njega i Balašu je bilo
drago što zabavlja okolinu i izigrava nemarnu budale-
tinu.
Preko sto mjesta ispred njega, ali ne previše udaljeni,
jer se red savio tri puta, ukočili su se Bmasovići ne
dopuštajući svojim robovima da uhom mrdnu. Prvi je
bio Balin s puškom na prsima. Cijev mu je stršala iznad
glave, a on je pogledom kružio od jednog do drugog
kraja trga, kao da se svakog trenutka iz mase ljudi treba
pojaviti čovjek koji će mu osporiti vlasništvo nad robo­
vima i oduzeti mu novac koji samo što nije strpao u
kesu. Njegova dva stričevića nisu gledala nikamo osim u
potiljak Balinove glave, spremni da u slučaju potrebe
154
ponove sve ono što on bude radio. Tako će se i Balin i
njegove radnje, ako dođe povuci-potegni, tri puta
umnožiti, on će pucati iz tri puške i bosti sa šest ruku.
Iza toga zida od očiju, ruku i pušaka natiskao se
Piplica i gura svoga Beću. Opanci mu nisu preko ra­
mena, pa ako nisu u torbi, na nogama su mu. I Piplica je
pokušavao oponašati usredotočenost Brnasovića na mo­
guće opasnosti, i sam se bojao da će mu netko drmnuti
tolik novac, i sam je htio biti dio njihove falange, ali to
njemu nije išlo od ruke, čekanje je predugo trajalo, pa
se on vrpoljio, okretao tamo-amo, izdizao na prste da
vidi topi li se taj red, ukratko, bio i ovdje malo smiješni,
malo nestrpljivi Piplica. I Matiju je spazio, i nasmijao
mu se, i htio mu reći: »Još malo pa će kotorskih kožica
biti koliko poželiš.«
Na središnjem dijelu ograde do kamenica jedan se
svećenik, ne pitajući smije li, htio provući ispod konopa
i doći do stolova pred činovnike koji su kupovali robove.
Štrcali su se vojnici i, bez imalo respekta prema redov­
ničkim haljinama, zgrabili ga kojegdje, najviše za habit,
i izbacili van prijeteći da će ga istući ako ponovo pokuša.
On im je nešto govorio na talijanskom, oni su mu
odgovarali; koliko se po gestama moglo razumjeti, on je
nešto tražio, a oni su ga uvjeravali neka se ne brine, to
što hoće bit će obavljeno i bez njega, neka se okani
onoga što je naumio i neka ide svojim putem. Ali on nije
otišao daleko, tek do prve kamenice, i počeo se na nju
penjati. Kad se uspravio i zaustio da počne nekakav
govor na hrvatskom, brodari iz Pescare se pobuniše da
on njima neće držati govore nad glavama, neka se goni,
da će ga oni na silu otjerati i, napokon, pozvaše vojnike,
svoje zemljake, da im ga skinu s kamenice u kojoj žito
važu. Vojnici ih u prvi mah ne poslušaše, ali kad im
trgovci ponudiše napojnicu, dvojica se provukoše ispod
konopa, uhvatiše fratra za mantiju, skinuše ga s kame­
nice i, dok su ga odvodili prema česmi, jedan s jedne,
drugi s druge strane, udarcem lakta u plećku, lijepo su
ga savjetovali neka propovijeda dalje od trgovine žitom
i trgovine robovima, ako mu je navalilo propovijedati.
155
 Fratar se popeo na zid česme iz kojega je preko
kamenog žlijeba istjecao Vrutak, nadvisio sve glave i
odatle počeo:
- Poslušajte, braćo i sestre! Netko vlada silom, netko
knjigom. Jao kad se ove dvije sile udruže u vladanju, pa
knjiga pravda silu, a nasilnici knjige pišu - rekao je
fratar.
On je fra Bono Tomašević, župnik u Vrhdolu, a
ovamo ga je dovela briga za svoje župljane. Točnije, za
Ivana Josipovića, turskog podanika iz Vrhdola, katolika,
kao što je većina slobodnih ljudi danas »na kameni­
cama«, njihova brata po krvi i vjeri, koga će nedužna
prodati i doživotno okovati za veslačku klupu. To je
čobanin kakvih je mnogo u Vrhdoiu, neuk, uz to malo
priblekast, šuplje glave u koju stane svaka ludost za
koju se zagrije, a zagrije se za sve što bi htio imati, a
nema. Njega je Balaš, harambaša Blata, koji se pred
svaku tržnicu robova zalijeće u tursku zemlju i na silu
dovlači čovjeka i prodaje na galiju, ne gledajući ni koje
je vjere ni koje narodnosti, odveo od ovaca, doveo
svojoj kući i okovao u gvožđe. Rekao mu je da tako
mora biti, ako u džep želi turiti petnaest zlatnih reala i
doći u Vrhdol kao bogat čovjek, u novoj odjeći, pod
svijetlim oružjem.
Maloumnoga Josipovića lako je bilo uvjeriti da će
okivanje, prodaja i ukrcavanje u galiju biti samo zgodna
igra u kojoj će biti izigrani komes i svi kupci galeota.
Balaš mu je danima tumačio kako su sve crkve po
Dalmaciji, koje nesretnik nije vidio, pune lanaca što vise
po zidovima oko oltara, a crkvi su ih poklonili ljudi koji
su spašeni iz ropstva čudom, kad su se iskreno stavili za
zaštitu sveca čije ime crkva nosi. Kad je tako, zašto se
onda Josipović ne bi prepustio Balašu, da ga veže, da ga
goni na tržnicu robova, da ga proda, pa kad se jednom
nađe na galiji u okovima, neka namaže mašću što će mu
je Balaš dati, zvanu mast svetog Petra (kojom se i Petar
namazao i bio oslobođen rimskih lanaca), zglavke i
željezne grivne, i neka pred oći prizove kip čudotvorne
Majke Božje Snježne iz Dubravica, neka joj se iskreno
156
stavi pod zaštitu, i toga će se trenutka okovi raskovati i
on će slobodan išetati na palubu, preko mosta doći na
obalu i, prije nego što paradno ode u svoj Vrhdol,
svratiti u Blato da mu Balaš uruči njegovih petnaest
zlatnika, polovicu sume za koju je prodan.
- Pozivam te, harambašo, da istupiš iz reda i predaš
mi Ivana Josipovića, da ga vodim njegovoj kući! Čuješ li
što ti govorim, budalo Josipoviću? Balaš te vara.
Fra Bono je imao snažan glas, ali ga je vreva tržnice
činila nerazgovijetnim za one koji su bili daleko od
česme, čega se Bono i bojao, pa je htio govoriti izbli-
žega, ali mu ne dadoše. Balaš ga je zapazio. Da ga ne bi
spazio i Josipović, Balaš se postavljao između njega i
česme, a da ne bi čuo dozivanje svoga imena, nepre­
stance je govorio, pričao šale, komentirao držanje poje­
dinih robova, pjevušio da ubije dosadu i glasno zijevao
kad bi mu presahlo nadahnuće.
- Čuj , oče - rekao je čovjek, sudeći po odjeći građa­
nin makarski, dok je nalijevao vodu u vučiju - ne brini ti
za tog svoga Josipovića. Pred komisijom će i on skalati
gaće, pa kad komisija vidi da mu kita nije obrezana,
vratit će ga u njegov Vrhdol.
- O dobri čovječe! Ovako te stvari stoje.
Svaki namjesnik, izbije li rat, šalje raspis na serdarije,
biskupe, župe, harambaše i pukovnike da potiču hvata­
nje robova u turskim krajevima, pa im se digne cijena
do bajoslovnih visina, i četovođe i četari, i borci i
neborci podivljaju od želje da koga uhvate i prodaju. U
skupinama ili pojedinačno, prelaze granicu i hvataju na
koga prvog naiđu ne pitajući ga ni koje je vjere ni od
koga naroda. Nitko se tomu nije suprotstavljao osim
franjevaca, čija je pastva i s jedne i s druge strane
granice. Ali, njihove žalopojke nisu ganule srce mletač­
kih činovnika, njima su trebali veslači u utrobama galija,
a galije da brane more. Što nije učinilo pozivanje na
kršćansku solidarnost, učinili su neumitni politički ra­
zlozi. Kad je kršćanski narod pod Turcima vidio da ih
njihovi srodnici robe kao i Turke, stavio se u službu
svojih gospodara. Veneciji je rečeno: zbog robova ćete
157
izgubiti naklonost kršćanstva u turskoj carevini. Tek
tada su objelodanili zabranu da se hvataju i prodaju
kršćani, imenovali su u komisiju za kupnju robova sve­
ćenika, pregledavanju roba je li obrezan, i čini se da je
sve u redu.
- Ali, Balašu i sličnima ipak nije, zabranjeno da
prodaju svoju istorodnu braću - nastavio je Bono.
Ova grozna trgovina, kojom su se mnogi ljudi okori­
stili, ogrubila je njihova srca, potamnila dušu, privikla ih
na deračinu, razbojstvo i svako zlodjelo kao na običan
posao. Ostavila ih je bez savjesti, bez osjećaja da su išta
dužni svojim sunarodnjacima, pretvorila ih u bezdušne
ljude kakvih je bilo u svim vremenima i u svim prosto­
rima: prodavati svoju braću i živjeti od tog prljavog
zanata. S druge strane, vojna i civilna vlast, koja je i
odnjegovala tu nakaznu osobinu, ne želi se odreći usluga
takve vrste, čak i onda kad ih se javno odriče. Tako zlo
služi nuždi.
- I što misliš, dobri čovječe, kako će Balaš proći kad
komisija vidi da Josipoviću nije obrezana »ženska za
bava«? Ili kad bi se desilo čudo, pa Josipović rekao da se
zove Ivan, a ne neki Ahmet, kako ga je krstio Balaš? -
pitao ga je fra Bono i odmah odgovarao.
Ništa se ne bi dogodilo. To što o imenu priča ne bi mu
vjerovali, jer se tako mnogi robovi pred komisijom
izvlače. A za neobrezanu »žensku zabavu« postoji uvi­
jek isto obrazloženje: njega nisu obrezali jer je njego­
vim roditeljima prethodno umrlo dvoje djece u suniće-
nju. To da pred komisiju dolazi mnogo slučajeva kad
netko nije obrezan, jer su od sunićenja umirala njegova
braća ili djeca njegovih ujaka i tetaka, nikomu se ne čini
sumnjivim, i neće se činiti sve dok galije budu bez
veslača.
- Eto, dobri čovječe, zašto Josipoviću više nema
povratka ako mu se u glavi i provedri.
- Onda poduzmite nešto, oče!
- Što da poduzmem, dobri čovječe? Što je to meni
bilo na raspolaganju, osim da s torbom na ramenu idem
od praga do praga i molim soldu, groš, libru za otkup
158
Ivana Josipovića? I činio sam to, ne misli da nisam. Ali,
kako ja na prag, domaćin na vrata. Oče, veli, pa već sam
ti pet puta ove godine dao, i sada bih, ali nemam. Znam
da bi dao, znam da se boji kako će i njegov netko sutra u
ropstvo, a on kod mene doći da skupljam otkup. Vrhdol
ne može tolik novac godišnje platiti. Ljudi mi kažu,
pusti, oče, bolje da jedan propadne nego pola sela. Ove
sam godine dva roba otkupio, tri nisam uspio. Među
ovom trojicom je i Josipović. Nosim torbu otkupa na
ramenu, idem od praga do praga, koračam po stazi
nevolja i mislim: »I ti pomažeš ovu strašnu trgovinu, i ti
potičeš bratoubojice, zašto ne staneš, zašto se ne pobu­
niš, zašto ne poduzmeš nešto djelotvornije.« A što? Što,
pitam te, dobri čovječe, što nego da prosim otkup i
uručujem ga zlikovcima? Zar da kažem: »Naoružajmo
se, stanimo uz vlast, držimo se Turčina!« Zaista, čovjek
je u jadnom položaju kad mora odlučiti da ide ili pod
zaštitu svojih neprijatelja ili protiv svoje braće izdajica.
Ni jedno ga opredjeljenje ne vodi sreći. Tko se s nepri­
jateljem miri, zmiju nosi u rukama; a tko na brata
nasrće, i u njedrima i u ruci.
Pitaš ga, dobri čovječe, zašto se ovdje popeo? Čoba­
nin mora zviždati ako misli da ovce idu za njim... Svaki
se narod osjeća kao skupina brodolomaca na koraljnom
grebenu manje od saga, oko koga kruže zlosretni morski
psi, zalijeću se povremeno na brodolomce i odnose im u
vodu udove i čitava tijela. Oko toga se more oko otočića
crveni, a brodolomce hvata histerija što će svi biti rastr­
gani. Svaki narod, velim ti, dobri čovječe. Veliki i mali.
Najžalosnije je u ovoj ludosti što imaju pravo, što ne
umišljaju ništa nepostojeće. Ali, nemaju pravo kad mi­
sle da će ih požderati susjedi u obličju morskog psa. Njih
će požderati strah da će biti požderani, strah koji će,
prije nego što ih zub morske nemani dohvati, razderati
njihovo zajedništvo, unijeti među njih omrazu, izbe-
zumljenjem učiniti njihove postupke bezumnima, nave­
sti pojedince da vlastiti život spašavaju na štetu drugoga,
učiniti od njih ljude nesposobne za osjećanje zajedniš­
tva. Kad ih kruženje morskoga psa dovede u takvo
159
stanje, nije ni važno hoće li ih morski psi požderati ili će
im upriličiti kakav ljepši kraj, recimo, da ih prenesu na
neki prostraniji otok, njih više nema ni kao naroda ni
kao skupine brodolomaca na morskom grebenu. Obično
nas morski psi ne žderu, žderemo sami sebe, pa smo
sami sebi morski psi.
- Mnogo je riječi u tebe, oče! A ljudi se ne boje
grmljavine, ljudi se boje munje.
- I munju ja nosim, dobri čovječe! Predlažem da se
Balaš izopći iz zajednice. Kažu, ne može, vlast će nam
zamjeriti. Ja i ne tražim da ga vlast odbaci, odbacimo ga
mi. Ne pijmo i ne jedimo s njima, ne pozdravljajmo ga
na putu, ne primjećujmo ga kad nam se javlja, ne čujmo
ga kad nam govori! Suočimo ga s tužnim danima živog
mrtvaca, ne prigovarajmo mu zbog onoga što radi, ne
kudimo ga i ne hvalimo! Čak i ako nas napadne, tvorno
ili riječju, ništa, riječ mu nećemo čuti, pa će ga ona sama
za srce ujesti, a tamo gdje nas je ugrizao, pogladimo se
dlanom i obrišimo to mjesto onako kao kad brišemo
odjeću koju nam je onecistio golub s visine.
Dok je župnik Vrhdola davao poduke slučajnom
sugovorniku i narodu koji ih je obojicu slušao, Balaš je
unovčio tijelo i lakoumnost Ivana Josipovića, izišao na
prolaz i utonuo u sajamsku vrevu. Nije krenuo prema
česmi nego prema moru. Kod Hajrudinove kule prevr­
nuo je kabanicu. Opet je bio u crvenom skrletu i takav
je otišao nekamo. Najvjerojatnije kući. U gradu se
sigurno nije zadržao. Grad će do večeri preplaviti vijest
da je netko jednom pokušao, a drugi put i uspio ubiti
slijepog Cvitka Rašića.

29

Voda se u makarsku luku ulila između rta Osejave i

poluotoka Svetog Petra, dvije stijene čiji su hrbati,
obrasli borovima, mirtom i smrdljikom, napravila u
nevelikom prostoru okruglo jezero, pa onima koji luku
gledaju s uzvišice, a takvi su bili Mesud i Matija, nali-
160
kuje na zelenu grivnu kad je gledamo okrenutu vedrom
nebu.
Čudno je kako ljudi brzo napuštaju život kojim su
dotad živjeli kad se pred njima ukaže život kojim ubu­
duće moraju živjeti. Prvi tone u sjećanje, drugi se javlja
kao predmet življenja i interesiranja. Prvi nas više ne
zanima, u drugi smo uronjeni do grla. Tako se nekako i
Mesudu dogodilo. Kao da je Sulejman Kopčić, s ono
malo nade što je u njega polagao, utonuo u debele
mrakove, bez dna i kraja, a Matije i Grabovaca kao da
nikad i nije bilo. Njegovi su sada more, galije, ćelavi
veslači, komesi i svita što sjedi za stolovima.
Sedam galija je sinoć uplovilo u luku po duboku
mraku, pa je jutros premorenim galeotima i posadi
dopušteno da spavaju do devet sati. Samo su komesi sa
svojim zamjenicima morali na obalu, u Hajrudinovu
kulu, da od komisije admiraliteta prihvate kupljene
veslače i popune pogon galija.
Točno u devet sati, po četiri stražara na svakoj od
sedam galija uhvatilo je sa četiri ugla tendu, koja je za
noć bila spuštena na najnižu mjeru, da zaštiti ljude od
vlage i zadrži u veslarnici njihova isparenja kao jedini
izvor topline, i podigli je visoko, rukama dok su mogli, a
poslije užadima. Veslarnicom je prostrujao svjež zrak i
smotuljci su se na klupama počeli protezati, zijevati,
kašljati i psovati na svim jezicima.
Onda je sa sedam pramaca, na ustima sedam kaponja,
koji su u ruci držali bičeve, zatulilo sedam rogova kao
sedam trubalja jerihonskih. Od njihova zvuka glatka
lučka voda zadobila je sitne nabore neodređena smjera,
kao da se naježila. Osejava je, jer su na njenu rtu litice,
vratila jeku, nekako metalnu, kao da je kositar udario o
bakar, pa se metalni zvon odjeka pomiješao sa zveke­
tom lanaca, što su ga prouzročile kretnje poustajalih
veslača, a makarska luka nije više ličila na grivnu s
mlade djevojačke ruke, nego na grivnu s okova na nozi
prozebla galeota.
Na drugi poziv rogova, koji je bio kratak kao čoban­
ski zvižduk, uz silno zveketanje lanaca, lupu klupa i
11 Duše robova 161
vesala, na podiću bez ograde koji je pričvršćen za pot­
pornje vesala, na jednom i na drugom boku svih sedam
galija, pojavilo se mnoštvo glava ošišanih dogola. Poni­
jeli su sobom odjeću u kojoj su noćili, istu onu u kojoj
su i danjivali, svu prostirku i sve pokrivače, sukance i
kabanice od raše. Vukli su za sobom svaki svoj lanac,
nejednakih dužina, jer su oni sa sjedišta bliže boku imali
kraći, a oni bliže sredini duži, ali svima dovoljno dug da
mogu prekoračiti ogradu i stati na podić uz bok lađe.
Jedan po jedan komad odjeće i posteljine, čak i one u
koju su bili odjenuti pa su se na podiću morali svlačiti,
stresali su nad morem da iz njih ispadnu otpaci hrane,
prašina, treščice i vlastita nečist, ako je koji komad
noćas u mraku slučajno isprljan. Stresali su dugo, čitavih
pola sata, ispunjavajući propis admiraliteta u čuvanju
zdravlja pogonske snage ratnih brodova. A da bi trešnja
bila potpuna, veslačima su se pri ruci našle daščice
kojima su lupali po suknu i pletivu da istjeraju što više
prašine, ali se malo što prašilo, jer, što je prašine bilo u
odjeći, vlažne večeri i studena jutra slijepili su za vlakna
tkanja. Kad su se siti natresli i nalupkali daščicama,
rogovi su zatulili sitno, kao češljugari, veslači su preko­
račili ogradu, ovaj put natrag, i spustili se u veslarnicu.
Sad je desetak vojnika iz posade svake galije, na čijim
su glavama bile kacige, uzelo kablove i zaredalo od
jedne do druge veslačke klupe. Do podića bi izvukli pun
kabao vode, odatle bi ga uzeo galeot bliže boku broda,
stavio na pod veslamice i pozvao svoga druga na veslu
da se zajednički umiju. Netom bi se umili i obrisali
krpama, jedan bi od njih u ruke uzeo metlu, a drugi
kabao s vodom, i dok bi jedan prolijevao vodu po podu,
drugi bi meo u more nečist ispod klupe, mokraću i
izmet, ako su noćas mokrili ili se onečistili, jer galeoti
nisu imali zahoda ni noću ni danju.
I prije nego što je paluba veslamice bila oprana,
brodski ranamik, koji je obavljao i težak posao galeot-
skog brijača, pošao je da obrije glavu i bradu onima
koje je brijao prije osam dana, što će potrajati do ručka.
162
 Kad ga je vidio kako sapuna i povlači britvu po
tjemenu, Mesud je razabrao da mu je britva tupa, da
više čupa nego reže. Stresao se i prstima opipao glavu.
Sudeći po toj gesti, već je bio tamo, s lancem na no­
gama, na klupi i podiću, ispod bricine ustre. I pitao se:
može li se tamo živjeti?
Sudeći po tomu koliko su se ljudi uživjeli u život koji
su im drugi namijenili, čovjek je životinja koju je samo
pas pretekao u poslušnosti i pokoravanju. Šaljivčine
kažu, da je bio samo malo strpljiviji, a misle na psa,
danas je čovjek mogao služiti psu. A cinici istu stvar
prikazuju na svoj način, pa kažu da se upravo to dogo­
dilo: čovjek služi psima.
Evo Mesud, samo što gleda a već je unaprijed pristao.
Pristajanje na život bilo kakav! Možda je tajna ropstva u
tomu?

30
Iza četiri niska stolića, među kojima su bili prolazi,
sjedili su ili stajali, kako koji i kako kada, članovi
kupoprodajne komisije admiraliteta, njih desetorica.
Osim dva komesa koji su bili u lakom oklopu (grud­
njaku) i svećenika u crnoj reverendi, svi su ostali, i
liječnici, i bilježnik, i blagajnik, bili »lacmani rastrižena
prkna«. Gospodar bi pred njih doveo roba, a sam bi stao
ispred blagajnika uz željezni kovčeg s novcem. Dva
poslužitelja uzeli bi roba za ruke i odveli ga u polukru­
žan prostor napravljen od dasaka, koji je bio otvoren
očima članova komisije, a zatvoren za one što čekaju u
redu, što kupuju i prodaju na »kamenicama«. Što su ta
dva poslužitelja sa zasukanim rukavima robu činila kad
bi ga uvukli u polukružnu kabinu, nije se vidjelo, ali što
god radili, njihov je rad izazivao radoznalost članova
komisije, nekad bi gledali namrgođeni nekad su se
smiješili, nekad praskali u grohot.
Za leđima komisiji puhao je mijeh i dimio se ugljen u
kovačkom tignju. Od jednog puha stotine bi iskri polet­
jele prema moru kamo ih je nosio burin. Kupljenog
n* 163
 roba, pošto su obavljene sve formalnosti oko kupopro­
daje, i upis imena i predaja novca, proveli bi između
stolova i doveli do tignja. Tu bi mu jedan vojnik zavrnuo
rukav na lijevoj ruci i obrijao dio podlaktice. Kad bi mu
još i uljem namazao obrijani dio tijela, njegov suradnik,
koji je kraj vatre na određenoj temperaturi držao crnu
boju u bakrenom lončiću, četkom bi nanio lagan sloj
crnila na željezni pečat i otisnuo ga na obrijanom i
ulaštenom dijelu podlaktice. Zatim su obojica odlagali
alat, jedan ustru a drugi četku i žig, pa bi roba čvrsto
dohvatili za ogoljenu ruku i, dok je mijeh raspirivao
ognjište, prinijeli bi otisak vatri tako blizu da bi namaz
ulja zasjajio i nečujno zacvrčao. Rob bi škripao zubima,
vikao ili psovao, a vojnici su držali ruku blizu vatre sve
dok ulje ne bi ishlapjelo, koža pocrvenjela, a boja se
osušila. Ispod broda s jarbolom i nizom vesaia s desne
strane, znakom vlasništva mletačke ratne mornarice, na
galiji će mu naknadno utisnuti broj i ime broda za koji je
prikovan.
Ori moli nr\/4r»r* irntro ti o m*a/4omo i« tmtifrv« rtrttfoti nt/^1
v^vuiiun ^/uunv/ * u u e na gr v/uamu j c- mipi u v u,u un oiui.

Sa svake strane stola stoji po jedan nakovanj i uz njega

kovač. Rob bi legao nauznak po stolu i raskrečio noge
tako da mu gležnjevi dodiruju nakovanj. Onda bi mu
kovač slijeva ili kovač zdesna, jer su robove okivali
jednog za lijevu, drugog za desnu nogu, da ih bude
podjednako za obje strane veslarnice, gležanj obgrlio
grivnom. Grivna je imala rupice na krajevima i, kad bi
je kovač spojio s lancem namijenjenim robu, otišao bi
do tignja, izvukao iz vatre usijanu zakovicu, utisnuo je u
rupice na grivni i pri nakovnju je zakovao. Rob bi ustao,
i kraj lanca, koji će na galiji vezati katancem za
kariku u brodskoj palubi, kovač bi mu uručio s naklo­
nom koji ne treba tumačiti.
- Mesude, sad smo mi na redu - rekao je Matija.
Ona dva poslužitelja odvela su Mesuda u polukrug od
dasaka i naredila mu da sam otpaše remen i spusti gaće.
Jedan od njih, kao da najavljuje predstavu na otvoru
kola putujućeg kazališta, uz naklon je pozvao gospodu
»rastrižena prkna« da pogledaju i da se uvjere je li
164
Mesud obrezan. Oni su se odazvali na nekoliko minuta
pažnje, i poslužitelj je teatralno zasukao oba rukava,
kao da će loviti nešto opasno, i posegnuo za Mesudovom
»ženskom zabavom«, a ona se izgubila u koži i posluži­
telj nije znao za što da se maši. To je i rekao glasno, kao
glumac repliku, a komisija je prasnula u smijeh. Kad ga
je ipak otkrio, reče da ga samo kliještima može uhvatiti,
tako je malen.
- Malen ili velik, jednako se plaća - rekao je blagaj­
nik. Potpuno ispravno s gledišta kase admiraliteta, a u
svjetlu odluke namjesnika Dalmacije i Albanije da će
svaki rob biti plaćen istom cijenom.
- Uvijek se kukolj prodavao po istoj cijeni kao i
pšenica - dodao je izaslanik namjesnika u komisiji, kao
da opravdava namjesnikovu odluku.
- Slabo - rekao je komes u. oklopu, predstavnik
galija. - Od ovoga su gora samo dvojica, koja su kao i
on. Kad bi se petorica ovakvih našla u veslarnici, trebalo
bi svu petoricu pobacati u more. Bolje i u more nego
vući suvišan teret.
- Ostavite se šale rekao je svećenik - mi ovdje ne
kupujemo ni kilograme ni snagu, to je već kupljeno, mi
ovdje utvrđujemo je li obrezan ili nije.
- Samo kad bi to bilo lako ustanoviti kod ovoga -
rekao je poslužitelj. Trudio se da odvagne dostaje li
kože da pokrije glavić i primjećuju li se tragovi da je
koža u djetinjstvu bila kraćena. Nastavio je: - Kod
ovoga je glavić malo veći od zrna graha, a iza njega je
sve spužvasto, pa kad nategnem kožu, umalo da ne
prekrije čitav glavić. Ali tragovi su tu. Što da radim?
- Ugoni u tor - rekao je bilježnik.
- Stani - rekao je Grabovac. - Onaj tamo što maše
rukama i zove, ima mi nešto reći.
Šćepan se popeo na razbijenu kamenicu. Mahao je
rukama kao da mu je izgorjelo nešto pod tabanima.
Zvao je naizmjence Mesuda i Matiju. Nije bio gromo­
glasan, uz to je buka tržnice nadjačavala i ono malo
glasa što ga je mogao ispustiti, pa se do komisije jedva
čulo da taj nekoga doziva. Ni Matija ne bi zapazio da
165
nije pogled odvojio s komisije i Mesuda, ne podnoseći
jedne što ponižavaju, a drugoga što je ponižen.
- Mati ja - rekao je Šćepan kad je Grabovac došao
do njega - oprosti! Šta mogu! Žena nikako da se oslo­
bodi posteljice, krvari, bolovi ne prestaju. Ja u polje da
nađem neven, kad tamo nevena nigdje. Ili ga ja ne znam
prepoznati. Pitam ljude. Ni oni ne znaju. Ili te trave
ovuda nema? Pitaj Mesuda kakva je trava neven, je li to
cvijet u vrtu ili nešto divlje? Ode li Mesud na galiju a ne
kaže mi gdje da nađem neven, ode i moja Mara, ode i
moj sin. A što da i ja ovdje radim bez njih!
- Punu ćemo ti korpu nevena načupati, ako pred
komisijom kažeš što ću ti reći.
- Sto da ne kažem kad je o glavu!
Kroz prolaz mimo straže prošli su zajedno jer je
Matija vojnicima rekao da ovaj ima nešto važno reći
komisiji. Matija je sam komisiji saopćio o čemu se radi,
a Šćepan je nastupio kao svjedok.
- Istina je, gospodo! - otpočeo je prebjeg iz Vitova
Dola. — Došao čovjek iz Trilja i kaže, trči, Šćepane, do
Matije Grabovca, ti poznaješ grad bolje nego ja, i
reci Matiji da mu ćaća poručuje neka se odmah s robom
Mesudom vraća kući, došao je za njega otkup. Došla su
za njega tri tovara blaga, tri grivne žutijeh dukata,
milina ih je pogledati. Sve od jarana Sulejmana. Ama,
tko će ako jaran za jarana neće! Eto, ljudi, ja svoju
rekoh, a vi kako odlučite.
- Zahvali ocu i tom otkupitelju Sulejmanu — rekao je
Matiji predstavnik admiraliteta - što su nas oslobodili
suvišna troška. Ovoga bismo kupili samo zato što se
držimo zadane riječi.
- Hajdemo! - rekao je Matija Mesudu, koji je uspio
podignuti gaće i zaštititi svoju oskudnu golotinju, ali mu
nije zaponac na brnjici nalazio rupu na remenu. Je li
zato što su mu ruke drhtale ili što je rupa ukrivo
provrćena, petljao je, znojio i blijedio.
- Ostavi to - rekao mu jc komes - i gubi se odatle, da
zovemo drugoga. Tebi će s rupama dovijeka biti teško.
166
 - Budalo - viknuo je Grabovac - što si se spetljao s
tim remenom! Odavle se i bez gaća isplati pobjeći.
Mesud je i dalje pipkao ispod pupka, željezo nikako
da nađe rupu i zapne remen, a pogledom je tražio roba
koji je urlao dok su mu pekli žig na ruci, tijesne prozore
Hajrudinove kule i galije u luci koja je ličila na grivnu.
- Sulejmane, sve će ti ovo jaran stostruko vratiti -
rekao je.
Matija je išao prvi, njih dvojica usporedo za njim. Na
Mesudu nema lanaca, nosi ih u ruci, pa idu brzo koliko
im gužva dopušta.
Braća Brnasovići, jedan za drugim, s Balinom na čelu,
išli su lijevim rubom »kamenica« u namjeri da zaobiđu
česmu i izbiju na Široku ulicu. Svaki je nosio po krevet
od bijele jelovine, uzglavlja na ramenima, dvije stranice
ispod pazuha. Balin je, da se do devet mjeseci ne bi opet
mučio s pazarom, kupio kolijevku išaranu vatrenim
žigom i objesio je remenom, o vrat. S kolijevkom oko
vrata kao zvonom, s krevetom na ramenima i pod
miškama, pjevao je koliko ga grlo nosi. Kad je ugledao
Matiju, prestade pjevati i oslovi ga:
- Ne omrsi se ti, Grabovče! Šteta! Što ga meni ne
dade, utrapio bi ja njima njega da je manji od skakavca!
Ovoj cvjetne glavice, tumačio je Mesud Šćepanu
kako izgleda divlji neven, spleten je od dlakavih listića
koji nalikuju na travničku kamu sa dvije oštrice. Cvje­
tovi u obliku tuljka, što su se u jednoredu poredali na
rubu glavice, pri vrhu su bijeli, a pri dnu crvenkasti. Oni
u središtu kriju niske cvjetiće koji su bijeli i plodni i u
kojima se nalazi sok što rodilje oslobađa krvarenja i
zaostale posteljice. Tamo se sok nalazi u proljeće, kad
neven cvjeta, i u ljeto, kad zru njegovi plodovi; a po
zimi, kad se sve živo sklanja pod zemlju, u rupu ili pod
krov, i taj je sok pod zemljom, u nevenovu korijenu,
tamo se skuplja i čeka proljeće, kad će kroz bezlisnu
stabljiku, kao kroz cjevčicu, šiknuti u cvjetne visine.
Tamo ćemo je naći zrelu za piće kao staro vino.
Brnasovića Balin kupio je dva zvončića od lima na
dnu niske od školjkica koja se djetetu vješa na povrzlac
167
kolijevke, da ih ručicama trese i pršti smijehom kao što
oni pršte zvonom. Njegova dva stričevića kupila su u
Zagvožđana zemljane svirče na vodu i, gazeći za svojim
uzorom pod teretom kreveta, fićukala kao kosovi u vrbi
uz Cetinu. Balin je dječju igračku objesio tamo gdje joj
je mjesto, i praporci su zvonili, školjke udarale kao
kastanjete. Pjevao je: »Volio bih Bajagića Maru, nego
biti biskup u Mostaru.«
Neki isluženi vojnik, čim je ugledao Matiju kako se
žuri, pomislio je da će taj parajlija biti njegova mušte­
rija. Nasrnuo je kako umiju nasrnuti samo isluženi
vojnici, ljudi koji znaju pomalo o svemu, a čestito ni o
čemu, pa i ono što znaju ne teče iz njih kao vlastita
misao i uvjerenje nego se prolijeva kao uaujev iz ku­
lena, vjerojatno stoga što su u njih uvjerenja i bila
nalijevana kao nadjev u kulen.
— Evo prave deve! Opipaj ako svojim očima ne vje­
ruješ. Deva iz Palestine. Gazila je pustinju Sin i goru
Hor, vidjela je Ur Kaldejski, otkuda je praotac Abra-
ham došao. Na vi i hici ini ic ioš vnHa iz Jordana koiu ie
pila kod Abel Mehala. Češala se o zid plača, ladovala je
u Sikimu, kupala se u jezeru Bazatha. Sto hoćeš još! Ima
sve što joj treba. Samo da mi platiš tri groše, i provlači se
ispod nje! Štiti od svake bolesti i svakog uroka. Od
prehlade i upale pluća, zajamčeno. Navali dok je prolaz
slobodan! Štiti od uroka, od more, od žene na tri noge,
od mačeta s telećom gubicom koje siše mladiće i dje­
vojke. Od nabačaja štiti... Budalo, samo tri groša i bit
ćeš zaštićen od bolesti svake i nenadane. Prolaziš devi
ispred njuške, a odlaziš u svijet nezaštićen. Em ti
takvu pamet... Evo deve prave! - Otpočeo je isluženi
vojnik novi proljev. Čini se da u vojničkom kulenu
iscijeđeni nadjev brzo regenerira.
- Sine, zdrav si kao mladi drijen, i neka ti Bog bude
milostiv da ostaneš takav do kraja života - govorila je
Matiji starica, koja je na drvenom pladnju, obrubljenom
vrbovim pleterom, u žutim kruškastim tikvicama proda­
vala ulio russu. Ali, bio ne znam koliko zdrav, bez rana
kroz život ne možeš proći, rana od noža, od puščane
168
sačme, od padova, od ugriza, rana od prišteva što iz nas
izbijaju, rana što smo ih sami sebi zadali ili su nam ih
drugi nanijeli. Brojni naši prijatelji i neprijatelji, znanci
i neznanci, svi nas oni ranjavaju, hotimice ili nehotice.
Uzmi, sine, jednu tikvicu ovoga ulja, po dvije libre, po
ništa, kad se znade kako liječi svaku ranu. Uzmi, čedo
moje, nećeš se pokajati, trebat će tebi ili nekomu tvome,
rana je pun bijeli svijet. A ako tebi i tvojima ne treba,
daj ga namjerniku, daj ga nepoznatu, daj ga svome
dušmaninu, svi će ti oni biti zahvalni. Uzmi ovo ulje,
koje sam ja sama tiještala iz krupnih maslina i cvjetića
trave pljuskavice, sama ga na suncu grijala da dozori,
sama ga u bočice ulijevala. Htio bi znati vrijedi li ovo?
To ti ne mogu pokazati. Jednom ćeš doznati. Bez brige,
ukazat će ti se prilika, bez rana se ne proživi godina...
O sine, nepametni sine, ti odlaziš i ne kupuješ, štediš
dvije libre, proklete bile obje! A baš se na tvom čelu čita
da ćeš imati rana više nego itko, dubljih nego itko. A
imat ćeš ih jer nisi od onih koji od prve rane umiru, ti si
od onih ranjivih koji s ranama znaju živjeti, uporno i
beznadno. Što uradi, čedo moje? Što ne kupi ovo blago­
tvorno ulje!

31
— Čudno — rekao je Mati ja kad su se zaustavili pred
jednom stijenom, što je kao zub izrasla iz ledine uz koju
je tekao zimski potok — da nije vjetra, gora se ne bi
njihala.
Gotovo suluda misao za čovjeka koji od Makarske
nije progovorio ništa nego stalno »požuri«, i kad su s
tržnice odlazili, i kad mu je Mesud predlagao da u
Bmasovića pozajmi novac i kupi žito, i kad su Šćepanu
brali nevenovo korijenje, i kad je Mesud zapodijevao
razgovor o velikodušnosti Sulejmana Kopčića, samo
»požuri«, po ravnu kasom, uzbrdo hodom, od koga su
konjima pucala rebra. Sve do Prosike. A kad su trebali
izići iz te strašne jaruge i do čvrstog mraka doći u
169
Zadvarje, naišli su na taj bijeli kamen, na tu ledinu, i
Matija je zaustavio Kulaša, sjahao, pogledao oko sebe
visoke stijene, šumu i vodu, i rekao ono o gori koja ne bi
šumila da je vjetrovi ne biju.
Pod stijenu su nanijeli drva i za potpalu i za održava­
nje vatre preko čitave noći, sitnog granja i starih pa-
njeva. Bura je isušila čičak i mogoruš, pa je vatra, koju
je kladivo izbilo iz kremena, liznula bujno i visoko, kao
cvijet kojim u noćima punog mjeseca cvjeta zlatni novac
pokopan u zemlju. Večerali su ječmena kruha i vode, a
potom se umotali u gunjeve i pokušali zaspati. Matija ni
za večerom nije pokazivao volje da razgovara i uglav­
nom su šutjeli. Odjednom, pred san i bez ikakva po­
voda, osim sto je bura nacasak inalaksala, progovorio
Je:
- Govore ti, mlad si, pred tobom je čitav svijet. Što
će meni čitav svijet kad je meni u mom opanku i u mojoj
čizmi tijesno!
- Pa jest - prihvatio je razgovor Mesud - gadno je
kad je obuća tijesna, a pred tobom putovanje.
- O kakvoj to obući pričaš? Ne govorim ti o čizmi,
nego o zemlji. Tražiš da s tobom razgovaram, a ti,
otkako su ti gaće spustili više ništa ne razumiješ.
- Pa, Matija, znaš...
- Što imam znati? Ne shvaćaš. A i dobro je da ne
shvaćaš.
Mesud se nije imao oko čega sporiti. Činilo mu se da
sve zna što bi imao znati. Vidi da Matija nešto nosi u
sebi. Ali, neka to sam pomalo istresa! Kad sve istrese,
kad se vreći ugleda dno, znat će se što je u njoj. Imao je
pravo, kad je sutradan granulo sunce, obasjalo je i
sadržaj Matijine vreće.
- Nema nikakva otkupa.
- Ama, Matija, što učini!
- Ništa.
- Kako ništa?
- Tako, ništa.
- Ama...
170
 - Šuti, što ti trtariš kad se ja nisam uplašio... Nego,
da izmijenimo duše! U ovu tijesnu čizmu svatko nogu
tura, pa se možda ponovo susretnemo. Možda ćemo
ponovo imati potrebu jedan od drugoga.
- Može.
- Onda klekni! - A dok je sam klecao, izvuče nož iz
kanija i žabi ga u ledinu.
Konac su našli u šavu Mesudova starog gunja, koji se
od starosti raspadao, pa nije bilo teško iz njega izvući
komadić končića. Jedan takav najprije je Matija ovio
oko prvog članka na Mesudovu kažiprstu, stegnuo ga i
zavezao na uzao. Jagodica je pocrvenjela mrkim crveni­
lom, nadula se, a u naborima joj se pojaviše kapljice
znoja koje su na jutarnjem suncu svjetlucale kao srebrn
prah. To isto, s drugim komadom končića, učinio je
Mesud na Matijinu prstu.
Krvlju nalivene jagodice prinijeli su jednu drugoj, a
dlanovi se oslonili jedan na drugoga. Matija je slobo­
dnom desnom rukom uhvatio držak noža, izvukao ga iz
ledine i jednim rezom zarezao obje jagodice, ne du­
boko, ali dovoljno da nabujala krv šikne kao iz vrutka.
Dok im se krv miješala, oslanjajući se dlanom o dlan,
prstom o prst, ne ispomažući se slobodnom rukom,
prelazili su iz klečećeg u uspravan položaj. Rana je
ležala na rani, gledali su se licem u lice, krv je tekla i
miješala se. Slila se niz oba prsta, preplavila im dlanove,
zahvatila zapešće, a neki od hitrijih potočića zašli su pod
rukave košulja i hitali prema laktu. Kad su je čuli kako
mili na podlaktici, osjećali su kao da ih je od glave do
pete zalila njihova pomiješana krv, pa su odvojili prst od
prsta.
- Primi moju dušu, Mesude Zuniću, i čuvaj je kao što
bi svoju čuvao - rekao je Matija dok je Mesud lizao krv
sa svog dlana i kažiprsta.
- I ti primi moju dušu, Matija Grabovče, i čuvaj je
kao što bi svoju čuvao - rekao je Mesud dok je Matija
jezikom čistio zajedničku krv na svojoj ruci od zapešća
do vrha jagodice.
171
 I zamjena je duša bila izvršena, po prastarom obredu,
bez svjedoka i ceremonijal-majstora, činovnika, vla­
dara, bez ikoga, u četiri oka, voljom dvojice ljudi koji su
shvatili da je čizma vraški tijesna, da će se još susretati i
da će još kadgod koji od njih biti u nevolji i tražiti
pomoć, izvršena onako kao što se taj obred vršio stoti­
nama godina unazad, mnogo prije nego što se nad ovim
brdima i poljima prostilo hrvatsko ime. Kanda je iz tla
niknuo kao što niče vrijesak i, prenošen s koljena na
koljeno, obnavlja se svaki put kad čovjek i čovjek,
podijeljeni vlašću, ideologijama, vjerama, ratovima i
vladarskom glupošću, traže za sebe spas mimo onih koji
javno laju da ih štite.

32

Kad je Matija došao kući, upitao ga je otac zašto je

učinio ono što je učinio.
- Ne znam, ćaća.
- Kako ne znaš?
- Ne znam ni što sam učinio ni zašto sam to učinio.
Možda zato što nisam podnosio kad su Mesuda poniža-
vali. A možda ni zato.
Šimun se zagledao u sanjive oči svoga sina, u njegove
duge prste koji su u sebi sjedinili sve što su Grabovci
znali u posljednjih pet koljena, u njegovu mladu bradu,
oštru kao strnište posječena ševara, u njegove lijepe
kose koje su padale niz zatiljak i razlijevale se po
ramenima, i pomislio da je zaista moguće da njegov sin
ne zna ni zašto ni što je učinio. Uhvatio ga je očaj, a iz
očaja se vinula takva nježnost i sažaljenje da je poželio
Matiju zagrliti i poljubiti ga kao milog i dragog koji
odlazi u smrtnu opasnost i s kojim se moramo zauvijek
oprostiti. Da ne otkrije što misli i što mu se događa, da
ne pokaže kakvu budućnost predviđa svome sinu, sam je
sebe uhvatio šakama za kosu. Ako je istina da Matija ne
zna ni zašto takve stvari radi ni što taj čin znači za
njegov život, sada kad ima osamnaest godina, teško da
172
će pamet u njega prije tridesete. Do tada, mnoštvo je
prilika da izgubi glavu prije nego što mu u nju uđe
mudrost prijeko potrebna za održanje.
- Ne rasedlavaj konja! Idi u Sinj i potraži Pavla
Vučkovića. Ako ti on ne bude mogao pomoći, pomoći ti
nema.

173
DRUGI DIO
 1

Nije lijevalo niti je nebo obećavalo izdašniju kišu, ali

je iz nepomičnih kora razbacanih tamo-amo propadala
po koja kap i postajala neugodna kad bi se zadjenula za
vratne žile, pa je Vučković, čim su se uputili s
Kamička nizbrdo, na glavu navukao kapuljaču od ja-
pundžeta, sive kišne kabanice od kostreti, koja je bila
prebačena preko ramena, i savjetovao Matiji da učini
isto tako, do Splita je daleko, kap po kap i tamo će doći
mokra zatiljka. Mati ja ga je poslušao i otada su jahali
usporedo, s vremena na vrijeme izmijenili pokoju riječ,
najviše šutjeli, glava zavučenih u duboke kukuljice, sami
sa sobom i svojim mislima.
Po njegovim padovima i usponima, po tomu kamo je
sve dospio i otkuda se uspio vratiti, po tomu što je
pamtio a što namjerno zaboravljao, znalo se da Vučko­
vić nije čovjek koji bi lio suze nad razvalinama i jadao se
nad izgubljenim duže nego što bi spoznao da je nešto
razoreno i nepovratno otišlo. Taj čovjek nije znao što to
znači raznježiti se i zbuniti. Uz stalno budni um, koji
smišlja što unaprijed valja činiti, on u sebi nosi maglu
koja, kad na dušu pada, a ne na koševirie uz rijeku, nije
ništa drugo nego raznježenost, pažnja, obzir i osjećaj
dužnosti kao osnove čovjekova poslanja na ovomu svi­
jetu. Uz to čovjek koji pamti više ono što je morao
zaboraviti od onoga o čemu može pričati što želi i kad
poželi, jašući uz Matiju, morao se sjetiti jutra kad je
ovuda jahao s njegovim ocem.
Davno li je to bilo! Prije punih trideset godina. Kud
tako brzo! Sad mu je šezdeset i dvije. A čini se da je bilo
12 Duše robova 177
jučer. Što kaže, jučer, da je to sada, da ta dvojica u
njegovoj pratnji, taj otac odnekada i taj sin sada, i nisu
dva čovjeka, da je to jedan Grabovac, komu on, obav­
ljajući nekakve opće poslove, usput spašava glavu, je­
danput zbog križa bačena u zahod, drugi put zbog
otpuštenog roba. Tko je od njih dvojice sada uz njega?
Pred koga će kleknuti da ga opravda? Je li moguće da se
nesreće ponavljaju? Ili je istina da traju, da im nema ni
početka ni kraja, a mi koji se od njih branimo - pre­
daha.
Bilo je prigoda, a jedna je od njih i ovaj put u Split,
kad se pitao je li imalo smisla vraćati se iz »bagdadskog
ropstva« u novo ropstvo, koje se od prvoga razlikuje
samo toliko što mu je ime sloboda. Da je tamo ostao,
danas bi Mati ja Grabovac od drugoga tražio pomoć,
stvari bi i dalje tekle kako već teku, a teku kako su
odavno tekle: što krene niz vodu, može se zaustaviti, ali
se nikada neće vratiti tamo gdje je prvobitno bilo. U
drugim prilikama, a bilo je i takvih, činilo mu se da ima
opravdanja njegov povratak, da se ne bi lako našao
drugi kao što je on, iako je istina da se nije vratio kakav
je otišao, da je bogatiji za tisuću i jednu spoznaju,
nagrizen mišlju da bi najbolje bilo nestati bez groba i
biljega. Jer, nije najgore što je spoznao kako se stvari
ponavljaju i što je mogao biti nadomješten drugim
čovjekom, najgora je spoznaja da nikoga nije spasio i
kad ga je spašavao.
Možda će mu i poći za rukom spasiti Matiju lanaca na
galiji i smrti na morskom dnu, ali ga neće spasiti onoga
što će preuzeti kao obvezu i naknadu za taj spas. Spas od
jednog zla najčešće je robovanje drugomu.
Te spoznaje, koju je donio iz »bagdadskog ropstva«,
ne može se otresti. Pretvorena u sliku, ta je spoznaja u
glavi koju je svjetina bacala u vodu, bacala i opet vadila
da bi je još jednom mogla baciti, i tako činila sve dok
nije iskusila da se tim vađenjem i bacanjem niti oslo­
bađa straha niti zasićuje mržnju, dok nije uvidjela da je
bacanje glave u vodu mnogo više od te glave i te vode,
da je to naličje mržnje i straha, da je to težnja za spasom
178
koji od jednog do drugog prevrata i od jednih do drugih
previranja uzalud traže.
(A sada, dragi štioče, prava je prilika da ovaj siromah,
što ispisuje priču o robovima jer drugo ne zna, prekine
razglabanje o Vučkovićevim mislima i, dok on bude
jahao na kisici utonuo u japundže, ispriča što bijaše s
tom glavom u toj vodi, kako to da se Vučković spasio
»bagdadskog ropstva«, što je sobom donio, a što u
bijegu ostavio. Ovaj je siromah to kazivanje o Vučkovi-
ćevu bijegu dužan svojim čitaocima koji će se iznenaditi
otkuda Vučković iskrsava u ovoj priči kad je sebe sama
sahranio u »bagdadskom ropstvu« na kraju knjige o
putevima bez sna, njega, Matijina oca i još nekolicine
putnika. Što da ne iskrsne, što da se ne spasi? Dokaz
više da ni ropstvo nema tako jake lance da se upornim
glodanjem ne bi mogli preglodati. I dokaz više da svaku
stegu valja glodati: ako je ne pregrizu naši, pregrist će je
nečiji drugi zubi.)

Vijest da je Delbatan imenovan velikim vezirom, pa

neka se iz stopa pakuje i što prije dođe u prijestolnicu, u
Bagdad su donijele tri tatarske listonoše. Pojavili su se
pred kapijom prašnjavi i znojni, ali razdragani i nasmi­
jani, pa je zapovjedniku dvorske straže, pred kojim su
sjahali kad je Vučković kod njega bio po nekom poslu,
bilo jasno da su vijesti u kožnoj štafeti vrlo povoljne.
Ponudio je Vučkoviću da s njim i Tatarima ode do
Delbatana.
Tome Vučković ima zahvaliti što je toga dana od
razdraganog Delbatana, koji je podijelio darove svim
donosiocima dobrih vijesti, dobio dolamu od tamnoze-
lene čohe i čizme od kože žute kao limunova kora, što
nije bilo samo dolama i čizme nego znaci da vezir drži
svoja obećanja i da svog slugu promiče u viši služinski
stalež, u stalež sobara koji su nosili dolame i čizme
takvih boja.
12* 179
 S tim unapređenjem maglovita naslova postao je
osoba koja vodi dostojanstvenikovo dopisivanje i služi
mu kao emisar i potrkalo u diplomatskim poslovima,
Vučković je krenuo natrag, bliže kući, u karavani koja
je brojila pedeset nosiljki sa ženama i djecom, pet
stotina naoružanih konjanika, sto slugu i petsto tovarnih
konja. Putovalo se polako, od konaka do konaka, jer se
s nosiljkama ne da brže, pa se Delbatan s najužom
pratnjom odvojio od karavane nadomak Smirni, ukrcao
se u dvije lađe i preplovio Egejsko more pristavši u
Dedaagaču, odakle galopom udari u pravcu Jedrena, jer
je od presretača dobio obavijest da je sultan tamo, da
lovi fazane i da ga očekuje. Vučković je čitav put bio u
Delbatanovoj blizini. Mogso jc vidjeti ds Đelbntsn ne
hita što bi ga brinulo da bez njega stoje državni poslovi,
nego da ga tko na vezirstvu ne bi pretekao, kao da je
sultan imenovanje poslao desetorici vezira na raznim
stranama carevine pa sada čeka da ustoliče onoga koji
prvi dotrči. Smiješno, ali Delbatan je takav. Vjerovao je
u Providnost više nego u svoje sposobnosti, a praznov­
jerni su vrlo nervozni i kad im se ukazuje povjerenje i
kad im se ono uskraćuje, kad im se vjeruje i kad se u
njih sumnja. Uvijek kad se na njih obraća pažnja.
Na jednoj livadi između Kara Agača i Marice, prije
nego što će preko dva mosta i dvije rijeke ući u staru
prijestolnicu, dočekao ih je veliki muftija Fejzulah pred
svitom od stotinu carskih dostojanstvenika i u ime sul­
tana zaogrnuo Delbatana samurovim krznom. Nova sa-
murovina nije ni po sjaju ni po gustoći dlake nadmaši-
vala pet krznenih dolama koje je Delbatan imao u
svojoj prtljazi, osim što je novo krzno imalo nov kroj, na
kakav vezir dotad nije imao pravo. Umjesto jednog,
kako već ide kod odjevnih predmeta za gornji dio tijela,
sa svakog ramena na dolami visila su dva rukava. U
jedan se uvlačila ruka, a drugi, koji i nije bio od kraja do
kraja šupalj, visio je naslijepo. Onaj prvi rukav služit će
za rukoljub dostojnima njegove bliskosti, a onaj prazni
ljubit će manje dostojni, kakav je Vučković i njemu
slični. Baš ga briga! Pun ili prazan, rukav je rukav
180
 Istog dana u podne Delbatana je u »Vili nošnje«
primio sultan. Iz dna dvorane u kojoj se obavljao sve­
čani čin uvođenja u najvišu dužnost, »bagdadski
krvnik«, kako su ga prozvali Arapi, prilazio je smjerno
pognute glave, a kad je prišao do samog kožnog prije­
stolja, pao je ničice i više puta poljubio sultanu skute.
Tek kad se podigao, i dalje klečeći, i sultan mu preko
šije prebacio pečat na zlatnom lančiću u mufu od kože
sibirskog miša, da mu crnilo s pečata ne uprlja odjeću,
pogledala su se njih dvojica u oči kao što se gledaju ljudi
koji su jedan o drugom mnogo čuli, koji su i surađivali,
ali na daljinu i preko suradnika.
Ispod bijelog turbana Delbatan je vidio lice čovjeka
koga ne prži sunce, u godinama kad ga i mala hrana čini
punašnim, na pragu bora i mlohavosti, i oči koje su
bježale u stranu i krile neku mrzovolju. Valjda što nije
na livadi ili u krevetu? I Delbatan se uvjerio, što nije
bilo teško, jer se čovjek lako uvjeri u ono što je sam
smislio, da zna zašto su njega, kad ni jedan veliki vezir
ne može zagrijati stolicu, pozvali da sredi prilike: meko-
putnu sultanu treba tvrd i nesalomljiv prvi ministar, u
čijoj će sjeni moći bezbrižno pucati na fazane i ljubiti
svoje brojne žene. Tako se iskazala logika primitivca
koji dobro zna da se nasilje i bezosjećajnost drže za
rijetke darove vlastodržaca, kojima popustljivi, blagi,
pametni i suosjećajni, kad dođe do gustog, prepuštaju
uzde da stvar srede kako znaju.
Ali, nije bilo tako kako je Delbatan mislio. Car se
jednostavno prepao sirova pogleda, gruba vladanja, kr-
meće upornosti i ovnovskog ponosa čovjeka koji prvi
put ulazi u visoke dvorske krugove i ponaša se kao slon
u staklarskoj radnji. Kad je svom velikom veziru predao
darove, što mu ih šalju carica majka i dvije sultanije, nož
posut dragim kamenjem i konja s opremom, napustio je
»Vilu nošnje« i otišao k majci i ženama. One ga upitaše
kakav je dojam na njega ostavio Delbatan. On raširi
ruke kao što ih šire očajnici i reče:
- Što mi pod nos dovedoše toga čorbadžiju!
Već sutradan, na primanju koje je Delbatan priredio
181
u sultanovu čast, i na koje je potrošio dvadeset tisuća
dukata, znalo se za sultanove riječi, jer je harem otkuca­
vao vijesti na veću daljinu nego sat sa kule. Delbatan je
dobio nadimak s kojim će ući u povijest, Čorbadži, što
će reći vrhovni kuhar čorbe, a trebao je podsjećati da
nije od učenih janjičara, koji se zarana odvajaju od
ostalih za službu u dvoru, nego je od onih što su napre­
dovanje otpočeli od žlice i kazana, stekli visok položaj
ali i dalje ostali neuki prostaci.
Ni takav nadimak, ni takva aluzija, iako su došli od
cara, nisu značili ništa posebno. Mnogo je značajnije
ono drugo što je sultan rekao - da mu ga dovedoše pod
nos. To nije značilo drugo nego da će ga se otarasiti kad
(ra otnišii i oni knii cii aa ovamo Hovpli TVo Hriicri npao
o— _ _£------------ ------------- j- o—---------------------- — --------------------------- cr —
veliki muftija Fejzulah! Što se sultana tiče, Čorbadžija
je proigran i prije nego što je stupio u igru.
Fejzulah je dva puta mjerio dužinu pada od vrhova
vlasti do njenih podruma. Znao je što se sa čovjekom
događa kad izgubi njegova stranka, i znao je što će mu
se desiti kad ga proglase izdajicom. Oba se puta sretno
izvukao, ne svojim zaslugama, jer, kad u podrume do­
spi ješ, malo što za sebe možeš učiniti, nego čudnim
mijenama u kojima jedni ruše druge i saveznika traže u
bivšim neprijateljima svojih neprijatelja, mijenama koje
stalno traju ali se neredovito pojavljuju, koje su izvor
nade za one u progonstvu i nemilosti, a izvor nesanice za
one na vlasti. Kad se po treći put vinuo pod oblake, opet
na krilima jedne od mnogih pobuna, i zasjeo na stolac
muftije carstva, Fejzulah nije više imao iluzija o svetosti
vlasti, o tomu da ona u sebi nosi božansku pravednost,
da je svevidljiva, da posvuda doseže, da nagrađuje
pravedne a kažnjava krivce. Osvjedočen da je vladanje
djelo ljudi sa svim ljudskim niskostima i povremenom
plemenitošću, da njega u podrume nije otjerala nikakva
neidentificirana sila zvana država, nego pojedini ljudi
kojima je on znao ime, čin, prošlost, koje je gledao kako
zapišavaju po uglovima i kako taru loj s brkova, kako se
smiju tuđim nesrećama i kako se vesele svom usponu,
osvjedočen da će biti miran dok se god na vrhovima oko
182
sultana budu nalazili ljudi skloni njemu, a gonjen stra­
hom da u one što su trenutno tamo zbog ovoga ili onoga
ne može biti siguran, on je stalno rovario i na važne
položaje, vezira, ćehaja, kajmakama, muftija, kadija,
generala i admirala, dovodio svoje sinove, braću, rođake
i sebi odane ljude.
Čini se da nije bio sretne ruke s položajem velikog
vezira. Tih su se godina, otkako je on ponovo muftija,
mijenjali više puta godišnje. Bio je u potrazi za čovje­
kom koji bi u sebi imao dovoljno drskosti i gluposti da
glumi nezavisna državnika, britke pameti i čvrsta zna­
čaja, a da iznutra bude šupalj, i zato što je izvučen iz
vukojebine i doveden na dvor, gdje nema ni braće ni
znanaca, pa se mora vješati o vrat velikom muftiji, i zato
što je nevičan poslovima prvog ministra, pa će trebati
savjete i biti zadovoljan da mu se, ako šaptač ostane
zaklonjen njegovom sjenom, šapće u uho ono što će sam
u javnosti zastupati. Fejzulah se nakon tri krupna pro­
mašaja odlučio za namjesnika Bagdada, koji je tih mje­
seci u prijestolnici visoko kotirao, jer je u Brusi skršio
ustanak arapskih emira koji su se još jednom pobunili
protiv osmanlijske tiranije, po svom običaju, slažući
gomile leševa. Tog slavljenika malo je tko od dvorske
čeljadi poznavao, jedini Fejzulah, a i on malo: znao je
da je tup, samouvjeren, gotovo nepismen. Ukratko,
čovjek poput bikovskog roga - može i da udari i da
nabode - ali je iznutra šupalj kao što je rog šupalj.

3
Prva Delbatanova obznanjena odredba, a zacijelo ni
neobznanjene nisu bile bolje, odnosila se na odijevanje
žena. Žene sve tri vjere, kršćanke, Židovke i musli­
manke, koje su se raspustile i izazivlju javnu sablazan na
ulicama, što negativno djeluje na ponašanje muške mla­
deži, a osobito raspaljuje janjičare koji u miru teško
podnose kasarnski život, pa hoće u pohode i kad rata
nema, odsada će se odijevati na slijedeći način:
183
 Raspusne kršćanke i Židovke, koje su na glave metale
prozirne marame ispod kojih se vidio vrat, uši i dobar
komad prsi, a na noge obuvale čarape ispod kojih se
naziralo tijelo i dlake, odsada ima da svu tu sramotu
sakriju, glave maramama od tvrdog lanenog platna, a
noge vunenim čarapama, i jedno i drugo samo u crnoj
boji. Sto se sukanja i košulja tiče, mogu biti obojene u
sve blage boje osim u crveno, a kroj im može biti
svakakav, samo ni jedan da se ispod njega vide ispupče-
nja, jer te napasti sprijeda i straga nevine janjičare
dovode do ludila kad iziđu iz kasarne i prošetaju uli­
cama da se nadišu čista zraka.
Muslimanke, koje su oduvijek bile čestitije, u pos­
ljednje su se '.nijeme povele za kršćankama i hoće da od
inventara ispod haljina što više pokažu ulici. Shodno
tom nečistom nagonu, koji je muškarcima dobro poznat,
kroje sve tješnje haljine od sve tanjeg platna. U zadnje
doba dotjerale su tako daleko s neukusom da im se ne
vidi samo obujam sisa nego i veličina pupka i sisnih
bradavica. Preko lica prebacuju zar od prozirna muslina
ispod koga im se, kad govore ili se smiju, jasno vide
zubi, usne i nosni otvor. Da odsada sve to pokriju: tijelo
širokim haljinama od čvrsta sukna, a lice kako znaju i od
kojeg platna hoće, samo da se ispod njega ne nazire ni
sjenka od usana i očiju.
Tek su telali na trgovima bubnjali u doboše i kupili
oko sebe prolaznike da ih obavijeste i prosvijetle, a
gradom se već prosuo i dodatak uredbe, priča za koju je
Vučković znao da je istinita, jer je prisustvovao sceni
kad je Delbatan predavao reis-efendiji (generalnom
sekretaru i starješini pisara na dvoru) nalog da uredbu
umnoži u sto primjeraka i rastrubi je po gradu. Reis-
-efendija Rumi, koji je tekst uredbe proučio i koji je od
svojih pisara čuo da uredbom nisu obuhvaćene sve žene
koje šire nemoral i muče mlade janjičare, upitao ga je,
ne bez zle namjere:
- Čestiti vezire, a što je sa Cigankama?
— Što one u toj uredbi imaju raditi! - upitao je
Delbatan. Sjetio se svojih mladih janjičarskih godina,
184
kad su te žene bile jedina vojnička utjeha dok su bili u
kasarnama. - Obukao ih-ne obukao, pustio ih da hodaju
gole ili ih okovao u sanduke, s njima je svejedno, one su
uvijek iste. I zato da se sve protjeraju iz grada!
Da nije bilo janjičara, koji su se u naredbi izrijekom
spominjali, i ova bi naredba, kao i sve ostale o ponaša­
nju građana, uzrokovala povremena hapšenja, privođe­
nja kadiji i kažnjavanja, dok se prekršitelji ne bi naučili
pameti. Zanimljivo je da se janjičari nisu osjetili uskra­
ćeni što im Delbatan tjera ispred očiju ženske obline, na
kojima su tažili žeđ žednih očiju. Odobravali su mu i,
kao da se brane, kao da su do sada bili zlostavljani
ženskim tijelima, hodom, usnama i smiješkom, sami su
se dali na kontrolu kako i koliko žene poštuju naredbu s
najvišeg mjesta.
Nije veliki vezir uzalud prozvan Čorbadžijom, poz­
naje on snove mladih vojnika na tvrdim kasarnskim
ležajima. Oko njih je vrvjelo mnoštvo žena, bile su ih
pune ulice i puni haremi, neki tamo u gradu ne znaju što
da s njima rade, imaju na svaki prst po jednu, a oni
poste ili odlaze kurvama. Kurve im odnose posljednju
paru. A nije sigurno da bi oni svraćali u prljave uličice,
gdje se te žene zavlače u smrdljive kuće, da ih prije toga
na glavnim ulicama građanke, prozirno i golišavo odje­
vene, ne raspale do bijesa. Žene s ulice što se koče i
talasaju, što brzaju stražnjicama i šapuću usnama ispod
paučinastih koprena, te kurve što nude sve a ne daju
ništa, krive su što su oni opsjednuti ženama, što misle
samo o nogama i dojkama.
I da se oslobode tih bura, tog troška i tih poniženja,
vrijedilo je pomoći Čorbadžiji, koji ih shvaća jer je od
njihove pasmine, da se provede u život ta uredba, pa da
se u njihove duše vrati mir kakav je tamo bio kad su ih
kao dječake doveli u adžami odžak i kad su mislili samo
na to da postanu carski sinovi.
Bilo je žena koje ni uz najbolju volju, ni uz utrošak
velikih količina platna, nisu mogle potpuno prekriti
svoja stražnja i prednja ispupčenja. To je tako: ako su te
stvari obilne, što god na njih stavio, i koliko god stavio,
185
one će opet stršati i pri pokretu tijela nuditi se očima
koje ih sanjaju i koje ih vide iza devet koprena i tamo
gdje ih ima, i tamo gdje ih nema. Tim se očima čini da ih
ima i tamo gdje ih nikada nije bilo, a kamoli im se neće
činiti da su tamo gdje bi po svim znacima morale biti.
Janjičari bi prilazili takvim ženama i korili ih, ozbiljno ili
uz smijeh, da ne poštuju visoke naredbe, da su uličarke i
da se pokriju, ili će ih oni zaogrnuti kabanicom. Kako je
malo žena izlazilo na ulicu bez pratnje muža ili nekoga
bližnjeg, kako su one redovno bile ili nečije kćeri i sestre
ili nečije supruge i ropkinje, njihovi su se pratioci mašali
za noževe i, što krv nije pala u više od nekoliko slučajeva,
razlog je u nepovredivosti »carskih sinova« i strašnoj
kazni davljenja pepelom za one koji ili smrtno povrijede.
Svađe oko dosljedne primjene uredbe vodile su se
samo između muslimanki i janjičara. Kršćanke i Ži­
dovke uredba je pomela s glavnih ulica kad su čule i
vidjele što se muslimankama događa. Obule su vunene
čarape, spustile suknju do peta, a na glavu nabacile
čador veći od plahte i kretanje ograničile samo na svoju
ulicu. Oblaćene su se pak Ciganke zavukle još dublje u
svoje rupe. Razlika u njihovu životu prije i poslije
uredbe svela se na to da su prije same izlazile na ulicu,
nalazile mušteriju i odlazile s njim u rupu, a sada su
»carski sinovi« sami morali tražiti te rupe, pamtiti im
vrata, u mračnim prostorijama nalaziti robu i uzimati je
a da je dobro ni vidjeli nisu. Kad svijet, koji i inače živi
obespravljen u podzemlju, još jednom obespraviš i pot-
jeraš u podzemlje, nisi ga nikamo potjerao, samo si ga
spustio koji lakat niže, a za koliko si ga gurnuo dolje, za
toliko si ga učinio nedohvatljivijim.
Vrenje Čorbadžijine čorbe prenijelo se s ulice na
dvor, tamo gdje je i započelo. Ili ukinuti odredbu ili
obuzdati janjičare! Reći im da odijevanje stambolskih
žena nije njihova stvar, ma koliko sami bili obuzeti
ženama. Bojeći se nemira, kad ulicu i janjičare, sveje­
dno da li suprotstavljene jedne drugima ili u savezu,
neće biti moguće držati na uzdi, pa će u šaraju biti
košene glave i bacane na ulicu sve dok se svjetina ne
186
zadovolji, najviše se uznemirio muftija Fejzulah koji je,
a to je ulica znala, uredbu o ženskoj odjeći savjetovao
Delbatanu, ovaj objeručke prihvatio, a Fejzulah mu,
kao da je sam tražio, dao pozitivan odgovor na pitanje
je li uredba zasnovana na šerijatskom pravu (fetva). U
prisutnosti Vučkovićevoj, za koga je znao da je Delba-
tanov sobar pa će vjerojatno kao službeni doušnik pre­
nijeti gospodaru što je čuo, Fejzulah je reis-efendiji
Rumiju rekao:
- Trebalo je zaplašiti tu ženskadiju. Ali, brate, komu
je palo na pamet da dužinu njihovih sukanja veže uz
janjičarsku pomamu! Što su žene krive da janjičari
zaudaraju prčevinom! To ti je: pošalji luda na vodu, pa
sjedi i plači.
Ali, i najrasprostranjeniji gnjev naroda protiv pojedi­
nih uredaba ostaje pojedinačno iskrenje uspaljenih
očiju u mraku i sijevanje bjeline zubi u daljini, ako
nema osobe koja će razasute krijesnice pobune skupiti u
jednu šaku i njen udarac usmjeriti u vladarsku njušku.
Sam po sebi, dakle, narodni gnjev nije opasan. Dapače,
stanovita količina rasutog protivljenja dobro dođe vla­
darima kao opravdanje za strogost i nasilje. Samo, i tu je
začetak prijetnji, ni u jednom vremenu, ni na kojemu
mjestu, nije se dogodilo da svjetlucanje gnjeva na povr­
šini, gdje se talasaju mase, iz dubine mraka i progonstva
ne izmami nekoga tko će pokušati ujediniti raspršeni
gnjev i s pomoću nasilja nad nasilnicima domoći se vrha,
za koji je dotad bio prikraćen ili su mu ga oduzeli.
Budući da je bez njih svjetlucanje gnjeva obična pjena i
mriještenje ljigavih vodozemaca, izoštrene oči čuvara
vlasti i usmjeravaju se samo na takve. Oni su u tom
svjetlucanju repata kometa, čiji plamen kao metla po­
kupi sitne krijesnice i od njih stvori lomaču.
Takav se čovjek u uskipjelom bijesu Stambolija javio
u ličnosti Hasana, prvog zamjenika bivšeg velikog ve­
zira, policajca po zanatu, čovjeka vješta gušenju i zlou­
potrebi uličnih pobuna. Do Fejzulahova je uha doprlo
da on i njegovi ljudi obilaze ulicu i nagovaraju trgovce i
obrtnike da određenog dana, koji će im naknadno biti
187
javljen, zatvore kapke na svojini dućanima i tako izraze
protivljenje dvoru i njegovim mjerama. A kad se ulica
pobuni, caru ne preostaje drugo nego da kroz kapidžik
Velike Porte jednu za drugom izbacuje glave dostojan­
stvenika. I neka bude sretan ako ulica ne zatraži i
njegovu prije nego što vođe pobune posjedne na visoka
mjesta. To je Hasan planirao.
- Treba toga psa uhvatiti pred nekim od dućana u
koje zalazi i utući ga toljagama - rekao je Delbatan.
- Stani, ne ide to tako - rekao je Fejzulah. - Njegova
smrt mogla bi biti povod pobuni, a za vodstvo pobunom
ne brini, naći će se netko, pun je Stambol Hasana.
Ukloniti ga moramo, ali nekako ljepše, da se i ne
primijeti kako ga vise u gradu nema.

U pisarnicama je Vučković nadzirao ispisivanje dviju,

bojom i zlatnim prahom ukrašenih odluka, dvaju »svo­
jeručnih« carskih pisama Hasanu, zamjeniku bivšeg ve­
likog vezira, koji je besposlen čekao u svojoj kući da
bude raspoređen negdje na državni posao. Vučković ih
je odnio Delbatanu da na njih udari pečat koji je visio o
njegovu vratu. Sultan, u čije su ime pisma pisana, bio je
u Jedrenama i, kako je bilo oko devet sati vlažnog
jesenskog jutra, kad gljive mahnito rastu, on je ili držao
dlan na jednoj od pečuraka u svom haremu ili je kažipr­
stom stezao otponac na svojoj puški tražeći u grmlju rep
fazana s kitom crvena perja, koja, kad ptica promiče
travom, plovi kao jarki plamen.
Pismo je sam Delbatan stavio u dvije futrole od
crijeva, lijepo išarane arabeskama, jedna crnom a druga
crvenom bojom. Pazeći da se ne zabuni, pismo koje je
Hasana slalo za namjesnika Šehirsora, gdje za dvije
godine može zgrnuti bajoslovan imutak, Delbatan je
stavio u futrolu sa crveno obojenim maslinovim granči­
cama, a ono drugo, ono što će ga Hasan dobiti kad dođe
u Šehirsor i preuzme dužnost, stavio je u futrolu sa
188
crtežima vinove loze u crnom. Ne može biti zabune ni
kod nepismena listonoše koje pismo treba Hasanu pre­
dati ovdje u Stambolu, a koje kad dođe u Šehirsor.
Za takvu vrstu pošte Delbatan je upotrebljavao Sej-
diju Kiliča, rodom Kurda, čovjeka debelih usana koje su
uvijek bile natečene, kao da prije spavanja guta vatru,
tupa nosa, velikih obrva i očiju koje su njegovu licu
davale izgled noćnog bića koje nikad nismo vidjeli, ali
smo ga živo zamišljali kako nas sa strane promatra dok
noću idemo pustim poljem.
Sutradan, pošto su Sejdiji Kiliču predana pisma i
rečeno mu da u Šehirsor krene čim crvenu futrolu uruči
Hasanu, dočeka ga u tom gradu, preda mu pismo u crnoj
futroli, svrši posao s njime i odmah se vrati u Stambol,
dakle pet sati poslije glasnikova odlaska, stražaru na
Velikoj Porti priđe čovjek u dronjcima, hrom na jednu
nogu, spečena lijevog obraza, jedan od onih koje u
dvorove nikada ne primaju, i ponudi mu da uzme torbu
s teretom od tri oke.
- Za velikog je vezira, delijo - reče spečeni prosjak,
spusti torbu i htjede otići svojim poslom.
- Ne može to tako - reče mu stražar i uhvati ga za
haljetak. - Govori što je unutra i tko to šalje.
- Što je unutra, nisam gledao. A ne znam, bome, ni
tko torbu šalje. Sjedim ja na svom mjestu kod Srednje
džamije, znaš onaj zidić ispod lipe što stoji kraj puta
prema šedrvanu, prosim, kad naiđe čovjek i veli, dobit
ćeš cvancik, odnesi ovo pred Veliku Portu i reci da je za
Čorbadžiju. Velim, prođi me se, čovječe, ne želim tamo
ići, tamo će me pitati i ovo i ono. Kaže on meni, čuj,
nećeš li, em nećeš dobiti cvanciku, em ću ti sasuti zube u
grlo kad se večeras budeš vraćao kući. Što ću, kako ću,
mislim si ja. Ne odnesem li, odoše zubi i dobro pros-
jačko mjesto na koje mi nema povratka. Da odnesem,
pa što bude! Strah, i ne upitah čovjeka tko je. A ti,
vojniče, pusti me, da ne dangubim. Ako veliki vezir
bude mislio da sam mu dužan, neka dođe, moje se
mjesto zna, pod lipom pokraj šedrvana.
189
 Vučković je s torbom, koju mu je uručio zapovjednik
dvorske straže, naišao na Delbatana, Fejzulaha i Rumija
u »sobi ruža«, zapravo predvorju dvorane u kojoj je
veliki vezir razgovarao sa strankama. Mora da se razgo­
vor u dvorani vodio o nečemu krupnom, jer su lica
sugovornika bila mrka i teška.
- Otvaraj! - rekao je Delbatan kad mu je Vučković
rekao da je torba i ono u torbi za njega.
Petlja, kojom je torba bila smrsnuta, vezana je bila
mrtvački, i Vučković nožem razreza čvor. Uhvatio je
dno torbe sa dva prsta na dva ugla i ono iz nje istresao
na prazan stol. Delbaten, vlasnik onoga u torbi, prima­
knuo se stolu pa gleda što iz torbe ispade, a starješina
pisara i vrhovni pravnik smjerno su zastali na sagu što
vodi od ulaznih do izlaznih vrata ove prolazne sobe, ne
miješajući se u tuđi posao, ali zanimajući se što to
prosjaci velikom veziru donose na dar.
Po stolu se zavaljala glavica kupusa i smirila u polo­
žaju u kojem je i rasla, s korijenom prema zemlji. A u
glavice nije lišće bilo čvrsto srašćeno jedno na drugo,
kako je srašćeno lišće glavata kupusa, već raščupano
toliko da ga je pošiljalac morao omotati bijelom pre­
đom, po nekoliko niti na sve strane, kako se i inače
konac namata u klupko.
— Sijeci konac — rekao je Delbatan.
Ispod dva lista koji su prvi skliznuli na stol kad su
oslobođeni konca, ukazale su se velike usne Sejdije
Kiliča, crne kao da je smrt vatra na kojoj su izgorjele.
Još nekoliko rezova i sve kupusovo lišće popada po
stolu, kao latice ocvale divlje ruže, a u sredini, kao
oplođen tučak, ostade Sejdijina mrtva glava. Među zube
mu je, duboko u usnu šupljinu, zabijena futrola s crnim
arabeskama, u kojoj je iz dvora u Šehirsor ponio smrtnu
osudu za Hasana. U futroli je bilo pisamce koje Delba­
tan istrže Vučkoviću iz ruku i pokuša pročitati, ali nije
išlo ni slovkajući, jer su slova namjerno nevješto pisana,
kao da je pošiljalac htio da se poruka ne čita nego da se
odgonetava riječ po riječ. Delbatan pruži list Vučkoviću
190
i reče mu neka pročita, onako osorno kako se redovno
obraćao svojim učenim suradnicima da naprave ono što
ne umije. U pisamcetu je pisalo:

Ova kupusova glava nije znala ni čitati ni pamtiti, ni

što je odavna napisano ni što se sada piše. Zato je i
okitismo kupusovim lišćem, kao velimo, neka kupus uz
kupus ode u kupus.
Čujem, svijetli vezire, da ni tebi učenost nije bolja
strana, da ne umiješ ni pročitati ono što su umni ljudi
napisali, a kamoli da bi štogod od toga zapamtio. Pazi,
Čorbadžijo, da i ti s istog razloga kao i tvoj krvnik
Sejdija ne najebeš. I čuj me, Čorbadžijo, tako mi pelena
u koje me je majka povila, i tako mi vode koju pijem i
kruha koji jedem, sve ću učiniti da čorbu koju kuhaš
otkako si došao u dvor sam vruću posrčeš do polovice, a
od polovice oni koji pod tvojim kazanom vatru lože.
Da si proklet! I oni s tobom!
Hasan Ferari

Delbatan je pobjesnio bijesom koji ga je i učinio

velikim vezirom. Taj se bijes javlja u onim prilikama
kad mu mozak, skromna znanja i još skromnije inteli­
gencije, nije mogao slijediti zavojite, strmoglave i uspo­
ni te linije po kojima se kreće i odmotava neko pitanje,
kad bi se situacija sve više mrsila, a rješenje se ne bi
vidjelo. Onda bi njega spopao bijes i mržnja na sve što
dublje misli, onda bi našao rješenje koje se svima činilo
glupim, i svom silinom udarao prečacem, pa kud puklo
da puklo! Sve što je postigao, a mnogo je postigao,
postigao je na taj način, jer je bio miljenik sreće. Sad je
vikao kao sulud.
Neće njega više nitko zadržavati u ovom smrdljivom
dvoru i u ovom usranom gradu. Evo, dovde je njemu
svih tih govana. Sutra, odmah sutra ide na Daut-pašinu
livadu, razapet će tamo čador, razviti zastavu pravovjer­
nih i prezimiti zimu. A kad dođe Hizar, s vojskom
velikom kao što je lišća u jesen po proplancima, krenut
će u sveti rat. A ti, muftijo, ima da mu tu fetvu izdaš ili
191
će na tvoje mjesto dovesti novog muftiju koji će jedva
dočekati da mu je dade. Ne igraj se, muftijo! Iako si
Fejzulah, ipak si malen pred velikim vezirom, ovoliki — i
pokaza mu nevidljivi trunak prašine na noktu od palca.
A ti, reis-efendijo, ne plači za tim karlovačkim mirom.
Dugo si ga utanačivao, pa što? Još ni razgraničenje nije
provedeno, pa što? Svaki je mir ništa, velikog mira
nema, samo su ratovi veliki. On mora krenuti odavde.
Ne bude li za mjesec dana disao zrak pod šatorom na
Daut-pašinoj livadi, ugušit će se. Ali, neka ga se paze
koji mu budu stali na put, ovako će on njih - i nadnio je
nokat lijevog palca nad nokat desnog, onamo gdje je
maloprije pokazao mrvicu, i stao tucati nokat o nokat,
kao što vojnik u pješčanoj pustinji, gdje nema većih
kamenčića, gnječi uši i gnjide što ih vadi iz šavova svoje
odjeće.
Mrtva glava ne govori. I nije se moglo doznati kako je
Hasan, koji je u pismu sam sebe prozvao Bjeguncem
(Ferari), doznao što mu je Delbatan skuhao. Postojale
su tri mogućnosti • prvo, da je Delbatan zamijenio pisma
kad ih je stavljao u futrole, pa je Sejdija, umjesto pisma
o imenovanju za namjesnika Šehirsora, predao Hasanu
zloglasni katul-ferman; drugo, da je tupavi Sejdija od
dvora do Hasanove kuće, kao što se često događa tupav-
cima, ponavljajući koje je koje pismo, zabrljao i od
nekog dijela puta mislio da je crveno boja krvi, pa je i
boja smrti, a crno je boja željeza, znači i boja postavlja­
nja na visoke dužnosti koje traže gvozdene ljude; treće,
da je lukavi Hasan, vješt policijskim trikovima, znao što
ga u Šehirsoru čeka, jer nije u naravi nijedne politike da
svog protivnika bez zle namjere diže na visoki položaj.
No, kako god bilo, Fejzulah i Rumi, ljudi koji su
izmislili Delbatana, ne samo što su u pitanju rata vidjeli
kako vezir može biti nezahvalan, kako se ne da učiti i
kako brzo poseže za prijetnjom i nasiljem, nego da ne
zna ni ono što se mislilo da zna - ubijati, bar ne onako
profinjeno kao što političari ubijaju.
Sultan ga je otpisao kad mu je vješao pečat o vrat, bez
vidljiva povoda, instinktivno, kao što i dolikuje najve-
192
ćem i najmudrijem, Fejzulah i Rumi su ga otpisali na
reformi ženskih sukanja i neuspjelu lovu na podstrekača
pobune, pa još samo da ga otpišu njegovi janjičari,
kojima je srcu prirastao upravo zbog sporne uredbe o
čednom oblačenju žena, i moglo bi se poći prema kraju
Delbatanova vezirstva.

5
Ali, kraj nije niknuo u Carigradu, premda tu niče i
raste svašta, dok sjeme nije donio Aid Bahrudin, komu
je tako možda i bilo ime, a možda i nije, koga su u Meki
ili tamo gdje je već bio zvali drugim imenom, a on je
sam ili njegovi savjetnici za prijestolnicu, da bi tajan-
stvenije zvučalo, izabrao baš ovo, jer je najbolje odgo­
varalo zamišljenoj misiji - da se prikaže posjetiocem iz
svetog grada koji u sebi nosi vjeru široku i duboku kao
more. Predstavili su ga kao velikog arapskog astrologa
koji proriče politička zbivanja. I on je izvikivao opo­
mene iz sure Ez-Zarijat upravo onako kako je tvorac
objave htio da ono zvuči u ljudskom uhu - kao vjetar što
diže prašinu i naviješta oluju:
Kušajte svoju kaznu. Ona je ono što ste sami požuri­
vali.
Dva su ga crnoputa dječaka u bijelim galabijama
vukla carigradskim ulicama na dvokolici sa dvije du­
gačke rukunice, s kotačima čiji su paoci omotani sla­
mom što drži vlagu da se drvo ne rasuši i ne rasklima u
gobeljama, koje su umjesto željezna okova na guzu
imale prikovanu traku od debela sukna, i da se u dvoko­
lici udobnije vozi i da kolesa ne tandrču dok ga dječaci
voze po kaldrmi, koju su starost, konjska kopita i ljud­
ske čizme učinili grbavom. U četvrtastoj kutiji veličine
male škrinje, u tijesnu prostoru, sjedio je čovjek koji bi
u svakomu, čim ga ugleda, pokrenuo pitanje što je s
njegovim nogama. Ispružiti ih u toj kutiji nije mogao,
ako nisu kraće od prasećih, prema zemlji ne strše, pa ih
ili čovjek nema ili ih je tako vješto smotao da to na čemu
13 Duše robova 193
sjedi i nije sjedalo nego njegove dvije pete. Što god bilo
s nogama, u kutiji, zašuškan ponjavama i kožama, doi­
mao se srašten s tim dvokolicama i s ta dva dječaka u
bijelom.
Svako jutro, dok bi sat izbijao deset, ako je vrijeme
bilo suho i bez osobito hladna vjetra, ona bi se dva
dječaka u bijelim galabijama pojavila iz neke ulice i
izlazila na Trg mesa, gdje je u to vrijeme, kad se
kupovalo za objed, bilo mnoštvo šarenog svijeta. Dove­
zli bi ga na čistinu u sjevernom dijelu tržnice, gdje je na
uzvišenju bila česma sa šest slavina i šest korita za
pranje, i gdje je bilo zabranjeno rasprostiranje proda-
vačkih ponjava kako bi svi s trga imali slobodan pristup
vodi. Stali bi šuike uz rukunice licem okrenuti potiljku
astrologa koji je gledao prema tržnici, na kojoj bi, čim bi
ga ugledali, nastalo šaputanje. Jedan su drugomu saop­
ćavali da se pojavio posjetilac iz Meke i da će sada, kad
zavlada tišina, nešto reći. Oni s prodajnih mjesta bližih
česmi utihnuli bi i čekali, a oni sa dna tržnice primaknuli
hi cp h1i7P OnHct——hiv* alctc actmlnnađaiU/idgd
70rtrvcnnHorin TVfrr\nr>
mesa:
Dijelite od onoga što smo vam dali, prije nego što
nekom od vas dođe smrt, pa da onda rekne: »Moj Bože,
da mi hoćeš samo malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da
dođem u red dobrih!«
Ne, njima dopunsko vrijeme, vrijeme da okaju i
iskupe svoju škrtost, svoju gramzljivost i zlodjela neće
dati Gospodar svjetova.
Glas nije izgovarao čovjek krupan, naočit i ponosan,
pa da kažeš: »Kakav glasnik, takvo mu i grlo«, nego
polovica čovjeka, a i ta polovica nešto mršava i blijeda
patnika pod prljavim turbanom, tamna vrata, ušiljena
nosa, uskih grudi i tankih ruku. Kao da ne izlazi iz
njegova grla, kao da je netko naočitiji i snažniji u njemu
skriven i otuda se glasa, taj je glas bio zvonak kao u
malo koga, mek kao baršun, a čujan kao trublja sudnjeg
dana. Pod njegovim udarcima drhtalo je na ćuli osjet­
ljivo lišće, a pod njegovim utjecajem i u okorjele ljude
ulazili su drhtaji što su budili neke zatomljene misli,
194
izgubljena osjećanja i zaboravljene nepravde. U tom
zvonkom glasu jecala je napaćena duša, kojoj je nane­
seno more nepravdi, i srdio se ponosit čovjek koji u sebi
nosi vjeru da će udarci koje je primio biti stostruko
uzvraćeni. Takav glas ne ostavlja netaknuta nijednog
čovjeka, jer svi ljudi misle da su više zaslužili nego što su
dobili, da im treba više nego što imaju, da su njih tlačili
više nego što oni tlače, da su oni stranka kojoj će
vrijeme, ljudi i Bog dati zadovoljštinu.
Zato, kad bi trgovci i kupci na Trgu mesa iz usta Aida
Bahrudina čuli ajet iz El-Feleka:
Utječem se gospodaru zore protiv zla koje je sam
stvorio, protiv noći kad nastupi mrak, i protiv zla onih
koji pusu u uzlove,
ne bi se utjecali samo višoj pravdi, utjelovljenoj u tvorcu
svijeta i njegovoj objavi, nego i tom baršunastom
glasu, nudeći se da ih povede za svojim kolicima sa dva
anđela u rukunicama. Kamo i protiv koga? To se zna,
luk i jest napet zato što se na grudobran utvrde meta
sama isturila. Tako su riječi bačene u vjetar koji vitla
prašinu postale prijetnja i onima koji ih izgovaraju i
onima koji bi ih morali čuti.
A prijetnja upućena vlastodršcima uz poziv na riječi
do kojih i sami drže, štoviše, za koje misle da su temelj
njihova vladanja, prijetnja da su iznevjerili osnovna
načela pravde i poštenja, osobito im teško pada i oni,
neskloni da priznaju grijehe jer bi priznanjem pogrešno-
sti sami sebi oduzeli vlast, ne znaju ništa drugo nego da
traže pojedinca koji ih glasno ocrnjuje.
Čuvši za astrologa iz Meke i neprijateljske orgije na
Trgu mesa, Delbatan je povjerovao da se iza bogalja
krije bjegunac Hasan, pa je postupio u skladu sa samim
sobom. U dogovoru sa šefom policije donio je svoju
posljednju važniju odluku.
Otada nestade astrologa. I nema ga jedan dan, nema
drugi, nema pun mjesec dana. A onda, iznenadnije nego
što je otišao, na dan Isusova rođenja, kad ga svetkuju
katolici, pojaviše se i on i njegova kolica, samo bez
dječaka u bijelom.
13* 195
 Ide! Ide! Ide!
Od usta do usta, od trga do trga, i sve što je moglo
ostaviti posao bez veće štete i što je bilo dokono sjatilo
se uz obalu Zlatnog roga da vidi kako bez zaprege u
kolicima, nakon jednomjesečnog izbivanja, ponovo do­
lazi opominjač umiljata glasa.

Dan prije njegova povratka padala je izdašna kiša,

neobična za ovo doba godine, krupnih kapi, sa južnim
vjetrom. Od dotoka silne vode potoci Keče i Kagithane,
r\r\ dtimrotto ntictoip
U“JW ’ w ~ uuuiujv ‘'»‘jv
71otni ma naKniali en i
ixai/Uj«U X

ponijeli sobom sve što je bilo nevezano na dnu i njiho­

vim obalama. Zlatni rog, koji je na razini mora i zna za
plimu i oseku, od dotoka vode nije se uzdignuo uz
lukobran, ali se sav pretvorio u ilovačastu kaljužu po
kojoj je plivala trava i suho granje, znatno brže nego
kad je vodostaj potoka malen, ali ne brže nego kad bi ih
samo vjetar nosio. Istom brzinom, malo bliže obali
Stambola nego Galate, posred mulja i krša plivala su i
astrologova kolica. Rukunice su stršale kao rogovi, a
kutija u kojoj je astrolog sjedio dopola je bila potop­
ljena a otpola je plutala. On se sav vidio. Glava mu je
pala unatrag i naslonila se na jednu od rukunica, ali,
kako je kutija bila iskošena a rukunice uzdignute, stajao
je uspravno, onako kako je stajao dok je proricao na
Trgu mesa, samo bez turbana, ćelav. Lice mu je imalo
žutu boju potočne vode.
Praćen od tisuću očiju s obale, astrolog je doplovio do
Rta Saraja i samo što nije otplavljen u širinu Bospora,
kamo je plavljeno sve što su podigle vode Keče i Kagit­
hane, kad se tamo od Galate, gdje su stajale usidrene
dvije velike lađe, otisnu jedna mala sa dva vesla i dva
čovjeka, od kojih je jedan objeručke veslao, a drugi
užetom vezivao nekakav predmet na dnu lađe. Kad su
doplovili do astrologu, onaj što nije veslao uspravi se,
dohvati alku na vrhu rukunice i kroz nju provuče uže, pa
196
ga čvrsto zaveza. Onda pozva veslača da mu pomogne
dignuti ono sa dna lađe, vezano za drugi kraj užeta.
Između njih dvojice pokaza se velik bijeli kamen. Ispu-
stiše ga u more i žurno se prihvatiše vesala. A kamen,
kako potonu, onako povuče rukunicu, prevmu astrologa
i kolica i odvuče ih za sobom tamo gdje po mulju račići
šaraju ticalima.
Dvojica lađara ne htjedoše pristati ni uz Rt Saraja ni
uz obalu Galate. Udariše na suprotnu obalu Bospora,
gdje ih ne čeka svjetina već njihovi ljudi u carskom
ljetnikovcu. Time su, i nehotice, odali skut pod kojim se
kriju.
I onu trku i one krikove koji nastadoše nakon astrolo-
gova konačnog potonuća može se nazvati gnjevom. I
krici i usklici, i hod i kretnje bili su od onih kad gomila,
prožeta istom mišlju i istim osjećanjem, bez krzmanja i
bez dogovora, odluči pokazati svoj prkos i svoju moć
odustajanjem od suradnje, bijegom, povlačenjem. Sad
ćete vidjeti tko što može, sad ćete vidjeti da je vlast nad
nepokornima, nad ciničnom masom nepodložnoj odu­
ševljenju, gorak i neizvjestan kruh.
Kao da je s masom ljudi koja je nagrnula od Zlatnog
roga u grad ušao olujni vjetar i našao razdrljena vrata,
raskriljene prozorske kapke, otvorene badže, nezaman-
daljene vratnice i otkrivene kapidžike. Nastade udara­
nje vrata o vratnice, tresak kapaka o kapke, padanje
badža i lupa kapidžika, a škripa šarki, katanaca, man­
dala, brava, kračuna i svih ostalih brtvila otkri da se ne
radi o olujnu vjetru, da se to zatvaraju dućani i obrt­
ničke radionice, da se zatvaraju kućna i dvorišna vrata,
da se život s ulice povlači u dvorišta, sobe i tajne
prolaze, a trgovi se prepuštaju mačkama, psima i veziro-
vim zulumćarima, ako im se hoće šetati ispod puščanih
nišana i oka nišandžija koje će ih pojedinačno, neznano
iz koje kuće i koje rupe, obarati na kaldrmu. Bubnjale
su bačve, zvonili lanci, klepetale klepke, tulili rogovi i
zavijale pištaljke. I tako sve do podneva. A poslije
podneva, kad su mujezini pozvali na molitvu, lupa je
prestala, prestao je svaki promet ulicama, utihnuli su
197
glasovi, izumro je gradski život a ljudi su ostali živi.
Jedino što je i dalje javno živjelo bile su česme i
šedrvani, bili su satovi na kulama. Čak se ni mujezini
nisu više uspinjali na minarete. Bogu se molilo kad je
tko htio, i ako je htio.

Pobuna stambolske čaršije zatekla je Vučkovića u

Delbatanovoj palači, nekoliko blokova kuća udaljenoj
od Saraja. Dok se još pobuna spremala, imao je vre­
mena doći u blizinu svoga gospodara, ali nije htio. U
posljednje vrijeme Vučković se bavio osmanlijskom
poviješću, pa je dobro znao što znači kad čaršija zatvori
vrata. Osim toga, znao je da Delbatanu nije potreban,
da ga se neće ni sjetiti, da su oko njega mnogo važniji
suradnici, a pred njim teški neprijatelji. Znao je da su
Rumi i Fejzulah optužili Delbatana sultanu da ih namje­
rava otrovati i krenuti u novi rat, da je sultan zbog tog
spora ostavio lov i došao iz Jedrena baš na Badnjak.
Ishod sukoba Fejzulaha i Delbatana još je neizvjestan,
mogao bi samo jedan od njih platiti čaršiji račun, a
mogla bi i obojica, sve je u rukama sultana i u varljivoj
ćudi janjičara.
Ne javlja li se, pitao se Vučković, koji je i ostao da
predani i prenoći u Delbatanovoj kući, jedna od onih
pobuna, čestih u Stambolu, kad se vlast raspadne, kad
popusti kontrola nad brodovima koji izlaze iz luke, kad
se svjetina zgrne pred Šaraj, kad se viče i istjeruje
pravda, kad država izgubi glavu jer je svaki njen službe­
nik nosi u torbi. Otkada on čeka to sretno vrijeme!
Na Ivandan na tri minareta u blizini Saraja oglasili su
se mujezini s pozivom na jutarnju molitvu. Pouzdan
znak da je Visoka Porta odgovorila čaršiji, pa je neko­
liko ljudi trebalo izići iz zatvorenih kuća, doći pred
carska vrata i vidjeti kakav je odgovor. Budu li zado­
voljni, otvorit će vrata i prozore; ne budu li, čekat će do
slijedećeg jutra glas mujezina i poći na novo izviđanje
pred carska vrata.
198
 Vučković i sam pođe da vidi taj odgovor. Bio je među
prvima i zateče svega desetak ljudi. Zastali i promatraju,
miroljubivi, bez uzbuđenja, gotovo ravnodušni. Pred
njima je, dvadesetak koraka ispred nogu dvojice stra-
žara, odsječena glava. Nije običaj da se glava, koja iz
dvora dolazi kao ponuda mira sa čaršijom, iznosi na
vrata i polaže na pločnik. Glave velmoža kao zadovolj­
štinu pobunjenicima carevi krvnici bacaju iz stražarnica
nad vratima. Što je bace dalje od vrata, kažu, to je bio
veći gnjev u onoga koji ju je posjekao. Ako se nije
kotrljala, sudeći po mjestu gdje se našla, Delbatanovu je
glavu iz dvorišta izbacio snažan naboj mržnje.
- Da nije prevara? - reče jedan od izvidnika.
- I to se događalo - potvrdi drugi.
- Ja sam nešto čuo - reče jedan što nešto zna. -
Nego, nezgodno stoji. Daj, neka je netko okrene kako
valja. Ej, ti, ti u zelenoj dolami i žutim čizmama, daj je
namjesti.
- Da su je nabili na šiljak i isturili na ploču pa da nas
pogleda ravno u oči, bila bi čistija posla - oglasi se
ponovo onaj što je prvi posumnjao.
- I ovako ćemo se snaći - reče onaj što nešto znade.
Glava nije imala kosu, tjeme joj je bilo izbrijano
dogola, nego samo kratku bradu i brkove. Da je uspravi,
Vučković ju je morao objeručke obujmiti. Prerezani
vrat uglavio je među dvije ploče.
- Je li njegova? - upita onaj što je posumnjao.
- Jest, ako su mi istinu govorili - reče onaj što nešto
znade. - Kažu, pogledaj ispod lijevog oka, tamo je
duboka brazgotina. Eno je! Kažu, tu mu je ranu zadao
otac neke maloumne čobanice kojoj je kao petnaesto-
godišnjak napravio dijete. Kažu, bila malo onako, u
stranu, nije se udala, trideset godina. I onda ovaj skoči
na nju. Ona se prvi put otimala, poslije mu popustila i
zatrudnjela. A njen otac na ovoga: oženi je. Ovaj: neću.
A stari nož pa među oči. Ali ne pogodi dobro. Kliznu
oštrica po kosti i ovaj pobježe.
- To nije malo - reče onaj što je sumnjao i što i dalje
sumnja - ali nije ni dosta. Lica janjičara puna su brazgo­
199
tina, od pravih i od lažnih rana. Te se ptice kite takvim
perjem.
- Da pitamo ovoga ovdje. Je li ti, slugo nečijeg
saraja, što znaš o čovjeku koji je nosio ovu glavu? -
upita onaj što sumnja i istražuje.
- Kako se uzme, ljudi. I mnogo, i malo, i ništa - reče
Vučković. - Mnogo jer mi ga je bilo previše; malo jer
nisam mario da ga upoznam više nego što mi treba; ništa
jer sve što znaš o čovjeku koji za tebe i tvoje nije imao
nikakva razumijevanja ravno je nuli.
- Nama ne treba mnogo, samo dokaz da je to nje­
gova glava - reče sumnjičavi istražitelj. - Oni koji su
varani, ne bi htjeli da ih ponovo prevare, bar ne na isti
način.
- Hoćete li nastavak ove priče o brazgotini ispod
oka? — upita ih Vučković.
- Htjeli bismo, ako što dokazuje - reče istražitelj.
- Mnogo - reče Vučković.

Nakon dvadeset godina, već kao paša, dođe Đelbatan

u Peć, u blizinu svoga rodnog mjesta Rožaja. Od zavi­
čaja ga je dijelila samo planina, ali kakva planina! Bila
je zima, prosinac, snijeg do koljena. Samom mu se nije
išlo u Rožaj, pa pošalje tri pašalije na konjima i kaza
neka potraže i dovedu toga i toga. Ne reče kako da ga
vode, ni zašto da ga dovedu, samo: paša hoće da ga vidi.
Prođe pet dana i pred njega pade ničice starac, mokar
od snijega, zarastao u bradu, umoran i prestrašen. Kaže:
evo me, čestiti pašo, što si od mene tražio, što sam ti
dužan, što sam skrivio? Zar ti mene ne poznaješ, upita
ga Delbatan. Ne, tako mi Bog pomogao. Pa, ja sam tvoj
sin, starče. Koji moj sin; ja sinova imam, ali takvoga
nemam. Onaj što si ga otjerao od kuće, što je ranjen
otišao u svijet. A, ti si taj, ti si Delbatan! Pa, što me
dozva, sine? Da ti kažem kako nisi pogodio kad si mi na
rastanku rekao: odlazi mi iz kuće, od tebe nikad čov­
jeka. I sad si me, sine, dovukao iz Rožaja u Peć da mi
pokažeš kako si postao čovjek? Jašta. Džaba trud i moj i
tvoj: pred sobom vidim pašu, ali čovjeka ne vidim. Jer,
200
da si ti čovjek, sine, ti se ne bi hvalio onim što si
postigao, ti ne bi stara čovjeka, svoga oca, vukao otale
dotle preko snijega i planine da mu pokažeš tko si; da si
ti čovjek, pokucao bi na očinska vrata, unišao i sjeo kraj
vatre kao što si sjedio kad si dijete bio; da si ti čovjek,
kad već ne možeš iz Peći od posla i vojske, poslao bi po
me dobre ljude, po njima odjeću i konja, da me ogrnu,
da me u sedlo stave i paze da ne izgubim glavu; da si ti
čovjek, poručio bi, dođi, oče, ako možeš i ako ti se
dolazi, a ne bi me u strahu držao tri dana i misli što taj
kurvin sin od mene u Peći traži. Paša, pa čovjek! Našao
si zvanje u kojemu se čovjek postaje. Vlast imaš, a od
čovještva si daleko isto kao onda kad si obmanuo ma­
loumnu ženu i meni ostavio njeno dijete da ga odgajam.

- A što on na te riječi ocu? - upita čovjek koji je

znao za brazgotinu.
- Ne znam - reče Vučković. - Znam samo to da mu
je otac te iste zime umro i da je imao lijep sprovod o
Delbatanovu trošku. Ali ocu ni na sprovod nije došao.
- A da ti nama ne lažeš? - još je jednom posumnjao
sumnjičavi čovjek.
- Misliš, prijatelju, jer sam u zelenoj dolami i žutim
čizmama?
- E, baš to!
- Svaki je rob imao život i prije nego što je postao
rob. Neki se na ropstvo, pogotovo kad je gospodsko kao
moje, priviknu, a neki ostanu uvijek ono što su nekad
bili. Ja Delbatana nisam manje mrzio nego ti, niti se
manje od tebe radujem što mu je glava pred vratima
Saraja. Sada, kad je njegova čorba prolivena po ulici,
obojica se nadamo boljim danima. A sam Bog zna hoće
li nam se nade ostvariti.

8
Opet kao nalet vjetra, ali nalet iznutra, iz svake kuće,
iz svakog dvorišta, provalio je kao iz mijeha. I opet
201
lupetaju vrata, cvile brave, drhte plotovi, a na ulice se
izlijeva svijet i hrli prema obalama i Šaraju.
Uz olujnu pratnju pobune, Vučković je razgovarao s
venecijanskim poslanikom Sorensom. Taj mu je ulju­
đeni čovjek rekao da ne dolazi u obzir, da je opasno, da
nema brodara komu bi ga preporučio, da ta lupa i nije
velika pobuna i velik nered, da bi ga mogli uhvatiti i
raščerečiti, da bi se iz toga mogli izleći teški međudr­
žavni sporovi - riskirati svoju karijeru za jednog, opro­
stite, kako je vama ime, da, za jednog Vučkovića. I tako
dalje, samo da se priča dok strah vije gradom, kotrljaju
se glave i pucaju vratovi.
U francuskom poslanstvu primio ga je niži činovnik
(poslanik je zaposlen), saslušao i postavio nekoliko pita­
nja. A tko je taj Vučković? Šta to ime znači u današ­
njem svijetu? Kakvu bismo mi korist imali od vašeg
oslobađanja? Ne biste li pošli do Austrijanaca, oni suza
vas zainteresiraniji nego mi.
Kod Austrijanaca se na glas zvona nitko nije odazvao,
a lupali alkom nije htio. Nije htio ni čekati. Om su imah
zašto pobjeći. Ovdje se vjerska i patriotska vrijednost
čovjeka mjeri količinom mržnje na Austrijance, a kako
svi hoće da budu pravovjerni patrioti, te mržnje nikad
dosta da se dokaže vjera i patriotizam, ni u mirne dane,
a nekmoli kad ulica podivlja i odluči dokazati kako su
drugi manje pravovjerni od nje.
Kad neće kršćanska poslanstva, da pokuša s broda­
rima! Najprije s kršćanskim milosrđem. I pokušao je, ali
nije išlo. Onda je odlučio slagati, i otprve je upalilo.
Prijevoznik salitre iz Messine, koji je pun i kreće za dva
sata, prevest će ga do svoje matične luke za šest stotina
dukata, plus hrana što će je usput pojesti. Istina, brodo­
vlasnik, koji je ujedno i kapetan, od njega sada neće i ne
može tražiti ni dukata, ni za vozarinu ni za hranu, ali će,
bogme, oboje naplatiti od njegove obitelji, bogatih ve­
necijanskih Moceniga. Nema mu slobode, nema mu
izlaska iz brodske štive dok netko od obitelji ne dođe i
ne donese novac. Ako se obitelj ne odazove, ako ti,
202
zelenožuti, varaš brodara, e, onda, zna se, ponovo ćeš u
robove, one malo teže, što im vesla cvjetaju u rukama.
- Prije nego što me strpaš u štivu, morao bih do kuće
svoga gospodara, uzeti nešto preobuke i ponjavu za
ležaj - rekao je Vučković. A mislio je: »Kažu da se
lagati bez osjećanja grijeha može kad neku ženu želiš
namamiti u krevet i kad spašavaš život. U prvi se slučaj i
može posumnjati, u drugi ne smije.« Laž nikad nije
sama, pa kad je slagao da je od porodice Moceniga,
morat će nalagati lanac laži dug od Carigrada do Mes-
sine, u kojemu će to što ide po odjeću kad ide po novac
biti samo jedna jedina karika. Tim morskim lupežima
nikad se ne može vjerovati. Dozna li da su kod njega
novci, uzet će ih i otarasiti ga se, ako je bezdušan, nasred
mora, ako je duševan, u prvoj luci.
Na povratku od Delbatanove kuće, koju je našao
otvorenu i pustu, prošao je preko Trga mesa i tu otkrio
razlog Delbatonovu padu. Janjičari koji su bili poslani
da otvore stambolske kapije i prisile trgovce i majstore
da rade i trguju, otišli su na Trg mesa, razapeli čadore,
postavili kazane, napunili ih mesom, naložili vatru, izva­
dili čibuke, podvili noge poda se, sjeli i ni makac.
Naime, idući da na posluh prisile neposlušnu čaršiju,
koja im se zamjerila zbog preuskih haljina njihovih
žena, sjetili su se da im dvor nije dao obećanu nagradu
od dvije mjesečne plaće za lanjski pohod na Gruziju i,
znajući dobro da oni do žena dolaze samo punih dže­
pova, izračunali su da će do njih doći prije ako se u
pobuni pridruže čaršiji i zatraže uskraćenu nagradu,
nego budu li se baktali s bahatim čaršijskim badavadži-
jama. Uz njih su se, znajući da će biti dobar objed, sjatili
nosači tereta, lučki radnici, mornari, janjičarske kurve i
azijski ološ, koji je jatimice doplovio čim je namirisao
pobunu kazandžija, koja dugo traje i uz koju se bogov-
ski jede.
Sa česme, otkuda se prije mjesec dana razlijegao
umilni glas astrologa, vikao je promukli bjegunac Ha-
san, koji je napustio harem, gdje su ga uspješno krile i
međusobno dijelile njegove dvije miljenice, i izišao na
203
ulicu da pobunu građana i janjičara ujedini, da je us­
mjeri i dade joj oblik zakonitosti.
- Ako vladar, određen da upravlja Muhamedovim
narodom, pod izlikom lova i provoda sa ženama napusti
glavni grad, podanike tlači teškim nametima, a državni
novac rasipa za parade, dvorske svetkovine, odjeću i
užitke dvorana, da li se to po zakonu može dopustiti? -
pitao je bjegunac Hasan stojeći raskrečenih nogu na
dvije strane kamenog slivnika. »
- Ne može - odgovaraju mu kurve na janjičarskim
koljenima, nosači na klupicama kraj vatre, janjičari koji
su podivljali otkako je pobuna u njima probudila zapre­
tanu vojničku zvjerad i mnogobrojna sirotinja, koja je
gledala kako se čorba u kazaniroa kuha i vjerovala da je
najgore kad se ništa ne događa, i da je dočekala da stvari
krenu s mrtve točke.
- Ako muslimani ustanu protiv vladareve okrutnosti
i nebrige, da li su pobunjenici?
- Nisu - razlijegalo se Trgom mesa.
- Ako muslimani istupe protiv imamove okrutnosti,
je li potrebno da drugi ljudi pomažu imamu?
- Nije.
Vučković je došao na česmu i napio se vode iz šaka.
Dok je brisao vlažne ruke, a Hasan postavljao ista
pitanja po tko zna koji put, jer ih je nepismeni svijet
morao naučiti napamet, ispuniti se njima kao spužva
vodom i istrajati u obrani njihova sadržaja, Vučkvić je
odozdo gledao govornika koji se naprezao i, naprežući
se, dobrano narušio zvučnost svoga glasa. Nastavi li, do
podne će ili šaptati ili samo krkljati.
- Kao da ne odobravaš, sobaru? - upita on Vučko-
vića.
- Odobravam, čestiti beže! A šutim zato što to nisu
moja posla. I mislim, hoćeš li uspjeti naučiti ove ljude
onome što su morali znati prije nego što su ovamo došli.
Ako ih naučiš, dvor će ti ostati dužan. Dvor, kažem, a ne
sultan. Imama je dosta u Šaraju, na stotine prinčeva, a
dvor je samo jedan i uvijek je tamo gdje jest. Za tc
zasluge dat će ti Delbatanovo mjesto ili neko njemu
204
ravno, a ovima će na trgu ostati riječi kojima si ih
naučio. Što će ta sirotinja s tako značajnim riječima? Da
ih jede, ne može. Da ih zaboravi, isto tako ne može.
Mnogi će ih ispljunuti, mnogima će zapeti u grlu. Većina
će misliti da su prevareni. Ne učiš ti ove ljude da razore
dvor, nego da ga učvrste. S tobom na čelu. Zato bi riječi
kojima ih učiš bilo bolje ne znati. Zapravo, svejedno im
je. Znali ih - ne znali, isto im se piše.
- A kojim bi ih to riječima valjalo učiti? Da na dvor
bace baklje? Ako te riječi znaš, popni se ovamo pa ih
uči.
- Ne bih tu, ni sada, čestiti beže. Upravo odlazim
kući, pa ću tamo pokušati. I kod moje kuće imaju običaj
da mnogo govore, a ništa ne kažu. I kod moje kuće
govore da ne bi kazali što imaju reći. I kod moje kuće
puno je Trgova mesa i na njima govornika koji govore
da ih šutijja ne bi s vjetrom odnijela.
Za razliku od Trga mesa, gdje je svijet sjedio ili se
vrtio na mjestu, na obali se narod kretao od Saraja
prema zapadu. Uličnih zborovanja bilo je po čitavu
gradu, ali su pobunjenici na obali bili bučni i raspoja­
sani, pa se moglo učiniti da ih je više nego drugdje, da se
tu zgrnuo malne čitav grad. Po širokom pristaništu
gomila se kretala slična kometu: imala je usijanu glavu,
grlatu i razigranu, imala je tust trbuh pun razdraganog
smijeha, ljude koji se raspaljuju u masi jer se pojedinač­
nog istupa plaše, imala je svoj rep, neodlučne a rado­
znale koji žele prisustvovati ali ne žele sudjelovati.
Gomilu je predvodio armenski svećenik, u crnoj
odeždi, do grla zakopčan, pod visokom kamilavkom. U
jednoj je ruci držao ular i na njemu teglio magarca, u
drugoj je nosio kandilo u kojemu se pušio tamjan.
Magarac duge dlake koja se linja, osamaren, čiju ravno­
dušnost ne bi uzburkao ni smak svijeta, koračao je sitno,
ne hajući ni što ga Armenac poteže ni što su upravo
njemu upućeni brojni povici gomile. Za sobom je vukao
glavu vezira Delbatana, čije su uši pobunjenici probili
žicom, za žicu svezali uže a uže za samar i napravili
neviđenu zapregu. Iznad glave, dok je odskakivala o
205
neravnu kaldrmu, drugi armenski svećenik, u odjeći
koja se nosi na sprovodu, pa će biti da ih je gomila
obojicu uhvatila dok su pokapali nekog od svojih vjer­
nika, mahao je kandilom i zapijevao himne koje je čitao
iz rastvorene knjige, ili je hinio da čita, zapijevao bilo
što, da bar svetu riječ ne oskvrne. Magarac koji vuče
vezirovu glavu i musliman koga uz crkvene pjesme
sahranjuju armenski popovi, gomili su bili izvor nepre­
sušna smijeha, pa kad bi svećenici snizili glas, dva su ih
momka šiljcima handžara poticala da nastave glasnije,
da ne posustaju i ne šale se s vragom.
Onda su zastali kod kamena za vez brodova. Jedan od
momaka što su podbadali svećenike da glasnije poju,
okrenuo se masi, dignuo ruke i pozvao je da se zaustavi i
utihne. Drugi je vezirovu glavu oslobodio užadi i posa­
dio je na kamen. Zasukao je rukave, uhvatio odsječenu
glavu za uši i podigao je iznad svoje glave. Sad je mladić,
što je umirivao masu, izustio dugo »Ooo« pozivljući
rukama gomilu da ga u izgovoru slijedi. I dok je onaj s
vezirovom glavom u rukama povijao leđa a ruke zabaci­
vao, da uhvati veći zamah i glavu baci što dalje od obale,
ono »ooo« rastezalo se nad ljudstvom kao tetiva golema
luka koji će glavu, kao praćka kamen, baciti do oblaka,
ili bar do azijskog kopna.
Ali, kad je momak zamahnuo glavom, gomila je ono
»ooo« pretvorila u gromoglasni »ruk«, a glava, hitnuta u
zrak, bućnula u more nekoliko koraka od obale, svi su
bili razočarani što je ne baciše dalje, bestraga, ili što je
uopće baciše, pa je ne mogu još jednom baciti. Valjda i
sam nezadovoljan što je njegov drugar ne odbaci da­
leko, mladić, koji je dirigirao publikom, svuče sa sebe
kožni ogrtač, skoči u hladno more, zgrabi za uši Delba-
tanovu glavu, izvuče je na obalu, veza je opet za uže i
potjera magarca, a svećenicima naredi da poju i kade.
Zavlada delirično oduševljenje publike što se našao
netko tko je skočio u vodu i tko će ponovo pokušati, uz
njihovu svesrdnu pomoć u natezanju luka mržnje, glavu
nepoćudnog moćnika baciti bestraga.
Još se jednom ponovila ista slika. Novi je momak
206
glavu bacio koji lakat dalje od prvoga. Ona je isplivala.
More su mreškali sitni valići kao drhtaji konjske kože.
Sunce je grijalo, valovi su se ljeskali, i činilo se da glava
plovi, da će do bestraga otploviti ako i nije bestraga
bačena iz zajedničkog luka. Ali, kad primijetiše da ih
sunce i valovi varaju, da glava miruje, iz mase se izdvoji
nov momak. Svuče i on kožuh i skoči za glavom.
Ni uz pomoć tetive duge kao uže koje bi deset puta
opasalo grad, ni uz glasan »ruk« kakav je fijuk pedeset
odapetih lukova debelih kao grede, glava ni treći put
nije odletjela mnogo dalje nego što je letjela prvi i
drugi... Uzalud, našao se i četvrti skakač u more komu
je gomila odobrila skok.
Brod je isplovio za Messinu. Kapetan je zapovjedio
Vučkoviću da se skloni u štivu među vreće salitre dok ne
zaplove otvorenim morem, jer bi ih i u vrijeme bune
mogla saletjeti brodica za kontrolu brodova što isplov-
ljavaju, a svjetina je s Armencima i magarcem na čelu
već sedmi put bacala glavu i nikako da je baci dokle bi
htjela.
Otada, kad god se sjeti svoga bijega, Delbatana i
dalekog svijeta u kojemu je robovao, pred njeg iskrsne
slika gomile nalik na komet, golemog luka koji nateže
tisuću grla i glave koja pada u vodu. Rade li oni još
uvijek ono što su radili kad je Vučković odlazio? Vjero­
jatno ne rade, ako ništa drugo, dosadilo im je. Ali, za
njega, u koga se ta slika jednog svijeta uselila bez
namjere da ga ikad napusti, to je isto kao da i rade. Pa i
rade. Što im drugo preostaje kad ih je sudbina zajedno s
tom glavom upregla u magareću zapregu koja ih vodi od
Saraja prema jugu, od juga prema Šaraju.

9
Angelo Emmo, kad je boravio u Splitu, a otkako je
rat, u Splitu je više nego u Zadru, odsjedao je u pretor-
skoj palači, najsigurnijoj zgradi u gradu, jer je u njoj
stanovao i splitski knez Antonio Priuli, a uz njih pedeset
207
vojnika iz najamničkog sastava i preko petnaest slugu
koje su održavale kućanstvo na zavidnoj visini, pogo­
tovo kad je njihov gost bio dalmatinski namjesnik.
Sluga, čovjek u godinama, s uigranom vještinom po-
dvorbe, naklonio se Vučkoviću, zašao mu s leđa i za
naramenice pridržao japundže dok ga je fratar s mukom
svlačio sa sebe. Odložio ga je na vješalicu pokraj pro­
zora ispod koje je bilo metalno korito u koje se cijedila
voda s mokrih ogrtača. Bez lutkarske uljuđenosti, kakvu
je primijenio poslužujući Vučkovića, Grabovcu je rekao
da sam sa svojom nakvašenom kabanicom učini isto što i
on s fratrovim japundžetom. Dnda je iz donje ladice
ormarića, koji je stajao uz nosač ovalnog ogledala,
izvukao jutenu krpu, rekao Vučkoviću da mu dopusti i
počeo klecati, ali mu je Vučković uzeo krpu iz ruku,
digao jednu pa drugu nogu na onaj ormarić i sam
obrisao svoje čizme, pravdajući se da nisu prljave, da su
samo mokre, jer su čitav put jahali. Krpu je dodao
Grabovcu, a sam je prišao slivniku, koji je bio ugrađen u
zid odmah ispred vrata salona i služio je čemu sada služi
i u onim prilikama kad bi se za vrijeme primanja salon
pretvorio u blagovaonicu, pa bi gosti i prije i poslije jela
prali ruke, jer su pečeno meso, stalni jelovnik bogatih
trpeza, jeli prstima. Stari mu je sluga najprije izlio vodu
iz vrča na dlanove, a potom ga poslužio ručnikom. Kad
je došao red na Grabovca da i on opere svoje kovačke
šape, sluga se odšeta prema dnu hodnika, pa se Mati ja
sam snalazio s vodom. Vučković mu je pružio ručnik,
savjetovao mu da se počešlja, i obojica su ušla na vrata
salona.
Ankonske pločice, ulaštene i zvonke, kojima je bio
popločen pod salona pretorske palače, škripale su pod
mokrim Grabovčevim opancima, a zvonile pod potko­
vanim Vučkovićevim čizmama. Koracima su se najavlji­
vali onima u četiri sobe oko salona.
I zbilja, otvoriše se jedna vrata i na njima se pojavi
kapetan Priuli, zoran i napuhan čovjek od četrdeset
godina. Napuhan u dva značenja: u fizičkom, jer je ta
gomila mesa bila šupljikava kao kamen koji su izbušili
208
prstaci, nesposoban da udara i da prima udarce, i u
duhovnom, jer je bio čovjek za koga se nije moglo reći,
ni ovakav je ni onakav je, ni zao ni dobar, ni glup ni
mudar, jednostavno, kao ličnosti nije ga bilo, a kako je
ipak postojao, i to kao baštinik plemićke loze Priuli,
morao je biti i te kako prisutan, pa je kao takav i dobio
splitsko kneštvo i kapetanstvo.
Pitali su se za zdravlje. U tom raspitivanju Priuli ne
pokaza zanimanje za Grabovca ni onda kad se Vučković
pomaknuo u stranu da momka, koji mu se krio iza leđa,
otkrije i knezu pruži priliku da ga, ako se i neće s njim
rukovati, oslovi bilo kako, samo da mu kaže kako ga
primjećuje. Ali Priuli nije imao sluha za fratrov nago­
vor. Ostao je nasmijan i pomalo smeten sve dok nisu
škrinula još jedna od četvorih vrata, on prošaptao da
dolazi providur, rekao da neće smetati i povukao se u
svoju sobu, crvenu, rekli bi oni koji znaju boje soba u
pretorskoj palači.
- O padre mio, kakvo vas dobro opet vodi k meni?
- A, i nije dobro, gospodine providure. Sve nekakve
zavrzlame i čvor do čvora.
- Neka, neka, sve ćete vi to razmrsiti.
- Zajedno ćemo. Da sam mogao sam, ne bih k vama
ni dolazio.
- Nećemo na vratima. Izvolite, uđite - nudio je
Emmo, ali samo Vučkovića.
Ni Emmo ničim ne pokaza da primjećuje Grabovca,
pa ni time da kaže neka momak ostane u salonu dok on s
fratrom bude razgovarao u kabinetu. Vučkoviću je bila
poznata ta osobina mletačkih činovnika. Kad bi susreli
naturalni primjerak Hrvata, onoga pod oružjem, u noš­
nji, izgubili bi svaku volju da s njim opće, tražili su
obrazovanog posrednika, a kad bi ga našli, pravili se da
čovjeka ne vide. Čini se da uljudniji i pitomiji pristup
civilizaciji ima divljina nego što ga civilizacija ima prema
divljini, jer u prvom slučaju prilazi ravan ravnu, a u
drugom nadutost od nadutosti ne može da shvati kako
joj je prirodnost ravna i po obujmu znanja i po moral­
nim vrijednostima koje u sebi nosi.
14 Duše robova 209
 — Mati ja, sjedi ovdje dok ja budem s providurom -
rekao je Vučković, izvukao stolicu ispod stola, što je bio
pružen posred salona, i udario dlanom o sjedište.
Matija je sjeo leđima okrenut ulazima u crvenu i
zelenu sobu. S lijeve su mu strane bila tri prozora, a
sprijeda zid bez otvora, dug, gol i gladak, kao stvoren da
se na nj izloži desetak slika i tako prikrije prostota
kakvu imaju široke plohe obojene bijelim krečom. Zi­
dom dominiraju tri slike, najveće, najživljih boja, naj-
kitnjastijih okvira. Ona desna u ovalnom okviru, što
predstavlja dužda Morosinija u pozi promišljena držav­
nika, i ona lijeva, na kojoj je pokojni splitski kapetan
Ivan Alberti na konju, u okviru od rezbarena lišća,
bijahu dva pladnja, a ona središnja, siika u crnom okviru
od kruškina drva, jezičac ove čudne slikovne tezulje.
U prazne prostore između te tri slike utisnulo se
nekoliko lokalnih veličina, koje su na proputovanju
portretirali putujući slikari, neke nevješto jer drukčije
nisu znali, neke karikirano jer su tako htjeli da se osvete
ljudima koji su u salonu pretorske palače željeli doživ­
jeti apoteozu. Gojni, s crvenim nosevima i užagrenim
očima, doimali su se kao izgubljeni tragači koji su,
tražeći ulaz u povijest, našli vrata ovoga salona, ušli na
njih kao da u povijest ulaze, i ne znajući da povijest
danas iz sebe izbacuje one koji su se jučer u nju na silu
ugurali. Jadnici, koliki su trošak imali dok su dangubili
pozirajući putujućim slikarima i dok su ih isplatili, ko­
liko su samo dali rezbarima za okvire premazane zla­
tom, s anđelima, trubljama i guslama iznad glave, koliku
su borbu vodili dok su izborili to mjesto na zidu salona. I
što poslije svega? Ništa. Pred njima stoji neki Grabovac
i čudi se što su se ovi splitski buzdovani natiskali oko
crvene velade dužda Morosinija i ispod kopita konja
velikog jahača Ivana Albertija.
Na svakom od portreta Grabovac je pronašao pone­
što smiješno, ali na središnjoj slici s okvirom od crnog
kruškina drva nije nalazio ništa za podsmijeh. Štaviše,
nije u slici nalazio nikakve slike, samo svjetlost kakvu
ima bjelilo bijele golubice i svjetlost prozora koji gleda
210
u sunčan dan širokih vidika. Grabovcu se učinilo da kroz
bjelinu toga prozora vidi razloge zbog kojih je došao u
ovaj salon, gdje raspored stolica oko stola podsjeća na
klupe u veslarnici galije.

10
- O padre mio — govorio je providur Emmo dok je
pokazivao Vučkoviću naslonjač u koji će sjesti, a sam
zalazio za pisaći stol, sjedao, trljao ruke i davao na
znanje da je pripravan slušati. - Pa, onda, kakvo vas
dobro k meni nosi?
Vučković mu je potanko, ne izostavljajući važne po­
jedinosti, kako je rob izgledao i kako je s nepravom u
plijenu zapao Matiju, pričao o nezrelu mladiću koji je
otišao na tržnicu robova da proda tog kukavelja i,
umjesto da ga proda pa kakav jest da jest, i takav će u
ovom ratu dobro doći, pustio ga je kući i tako sam
zaslužio veslačke lance doživotno.
- O padre mio - rekao je Emmo - kod vas je novo
uvijek ono staro. Uvijek se netko ogriješio o zakon,
zaslužio tešku kaznu, a vi dolazite pravdati počinitelja
zlodjela. Pa dokle će to tako, padre mio? I kako vam se
dade stalno pjevati istu pjesmu.
- Dokle ću? Za vas dok budete namjesnik, za sebe
dok budem mogao hodati i govoriti. A to da li dosadi?
Pa dosadi, ali što se tu može! Čovjek kopa vinograd, ove
godine i dogodine, tri puta godišnje, i da li mu dosadi?
Dosadi, ali ne prestaje kopati. Tako je i drvosječi i
čobanu. Svima njima dosadi isti posao i svi ga oni
nastavljaju obavljati i dalje. Je li to osjećanje dužnosti?
Jest i to, i još koješta drugo. Ukratko, to je življenje. A
živjeti se ne može kako bismo htjeli, nego kako nam je
dano.
- O padre mio, ne recite mi dvaput da vi, tako
rijedak čovjek i u svom redu i u svjetovnim krugovima,
ne biste mogli živjeti negdje drugdje i baviti se nečim
drugim.
- Zar nisam bio negdje drugdje, zar se nisam bavio
l4* 211
nečim drugim? Niti je valjalo, niti mi je išlo od srca.
Primijetio sam da zrenje i starenje, koje u stopu slijedi
zrenje, suzuju beskrajne obzore mladosti, da zrelost ta
neuračunljiva prostranstva svodi na ljudsku mjeru. U
mladosti je svaki čovjek brat, a veći brat je onaj što je
udaljeniji od tebe, kuća ti je čitav svijet, krov nad
glavom nebeski svod, a hraniš se gdje dođeš i čime
stigneš. I onda, kad se malo prošetaš svijetom i sakupiš
nešto iskustva, vidiš da se braća kod kuće ostavljaju, a
ne nalaze u svijetu jer ih tamo nitko ne gubi, vidiš da je
svijet kuća prostrana s propuhom odsvukuda, a nebo
krov dalek, i sva je nevolja što ispod tog krova, a ne
iznad njega vjetar vije, pada kiša, prši snijeg, i vidiš da
hrane zbilja ima posvuda, aii je vlasnici 'ljubomorno
čuvaju, a kad dijele, znaju zašto ti je dijele. Tada se
čovjek stisne i ojadi: i kuća mu je samo njegova kuća,
krov samo onaj što mu ga je otac ili on sam složio,
prostrani svijet sveo se na tvoje dvorište, a sva braća
postala samo onaj koji ti je po krvi brat ili vas je braćom
uninila rnivn rio
----------------- — --J- ■ — 7 —- — > * J~
Virnna ime* nocvnHa i JL

se hrane ptice nebeske, hrana je samo ono što klija u

tvom vrtu, što je u tvom hambaru i u tvojoj zdjeli. Sve
se, kažem, suzilo, sve je dobilo svoju prirodnu mjeru.
Zato se i događa da se ljudi rađaju kao kozmopoliti a
umiru kao nacionalisti; da slobodoljubivi postaju naj­
veći zagovornici ograničenja slobode, a ljubitelji beza­
konja postaju okorjeli zakonodavci.
- O pađre mio, a što da radim s vašim Grabovcem?
Po zakonu, kad je potrebno mnogo veslača, kad do
robova teško dolazimo na bojištu, kad smo sve tamnice
ispraznili od onih koji mogu držati vesla, njemu ne ginu
okovi. Mogu, vama za ljubav, zažmiriti, pa neka bježi!
Mogu ga smjestiti na čvršću galiju čije su šanse da
preživi rat nešto veće.
- Za tako sitne usluge ne bih dolazio iz Sinja. Mogao
je pobjeći i prije nego što je k meni došao, ali on neće ni
u šumu ni preko granice. A za novu galiju vam hvala.
Rijetko koja galija ostari u luci, njih na dno otpremaju
plamen i topovske kugle, uglavnom nove.
212
 - O padre mio, imate li kakav prijedlog? Meni ništa
pametno ne pada na pamet. Poslušat ću vas, ali vas
molim da me ne silite da kršim ratne zakone. To niti
mogu niti bih htio.
Smiješno, kako će išta učiniti ako ne kani zaobići
uredbu o prodaji robova! To Emmo dobro zna. Zna
gotovo sigurno da će je i zaobići, samo ne zna koliko. A
to što je rekao, rekao je da upozori Vučkovića neka
zahtjev svede na okvire mogućega. Najveselije je u ovoj
igri fratra i namjesnika što i Vučković zna kako ne moli,
kako se samo dogovara o načinu Grabovčeva izbavlje­
nja. A to što utanačenju dogovora prethodi igra molite-
lja i moljenog, neizbježan je dio etikecije koja se mora
sačuvati da se ne bi stvari zamrsile i otišle toliko daleko
da se ne zna tko je tko u ovoj igri.

11

Kad je Vučković pobjegao iz ropstva, nije htio ni u

Mletke, gdje je bio red da se prikaže i opravda, ni u
Cetinu, kamo ga je srce vuklo svojoj porodici i redov­
ničkoj obitelji, nego je iz Messine otišao u Rim i preko
svojih prijatelja zamolio papu da ga primi, ispovjedi i
odriješi grijeha. Kakvih grijeha? To je ostala ispovjedna
tajna između pokajnika i ispovjednika. Mora da je
grijeh bio krupan jer je i pokora bila velika. Začudo, i
darežljivost papina bila je velika, pouzdan znak o posto­
janju zavjeta pokornikova, kažu o značajnoj političkoj
pogodbi. Papa ga je obdario zvanjem počasnog ex-
-provincijala franjevačke redodržave »Bosne Srebrne«,
najvećom počašću koja se može dodijeliti pripadniku
reda siromaška iz Assisija, i dao mu odobrenje s prepo­
rukom svim pobožnim ljudima i institucijama da prosi
milodare za gradnju crkve i uz nju malog učilišta u
Sinju.
U Sinj se Vučković vratio s prosjačkom torbom na
ramenu nakon godinu dana prošnje po talijanskim se­
lima i gradovima, nakon godinu dana patnji i poniženja
213
 koja nisu bila manja od onih u »bagdadskom ropstvu«.
Kažu, nakon godinu dana pokore za svoje teške grijehe.
Kažu, pokore koju je sam odabrao. Kažu... ali to što
ljudi u Sinju kažu, ne čuje se u Rimu, gdje vjetar iznad
Lacija nosi ono što je tamo kazano i dogovoreno... U
Sinj je s prosjakom došla i njegova proševina, u gradu
pod Kamičkom neviđen novac, dostajat će za gradnju
crkve. Nije moguće da su prošnje tako unosne! Smijenili
su starješinu redovničke obitelji i Vučković je ponovo
stao na čelo ramskih fratara.
U napucima što ih je prije polaska na namjesništvo
Emmo dobio od dužda i inkvizicije, stajalo je dvaput
potcrtano plavom tintom da s Vučkovićem treba postu-
03 nhr/irnn r*initi
r—ti—~*~**~ mi i lictiiolr^ r»i<=>rm\roti ni^rrmr nrrl**H 1 1
? —**
narodu, ali se ne smije gubiti iz vidnog polja, jer je
gotovo sigurno da je u Rimu sklopio s papom neki
usmeni dogovor i da mu je papa zaštitnik. Dokle god
papa od Vučkovića stvara bojovnog svećenika poput
Ivana Kapistrana pod našom zastavom, i papi i Vučko-
viću treba uzvraćati lijepim i korisnim, jer je i njihova
djelatnost za nas dobra i korisna. Ali, ako namjesnik
Emmo primijeti bilo kakav znak po komu bi se moglo
prosuditi da Vučković sam ili u dogovoru sa svojim
zaštitnikom želi promijeniti kršćansku zastavu s likom
lava svetog Marka za neku drugu, mora hitno o tomu
obavijestiti vladu i tajnu policiju, a one će onda donijeti
odluku o mjerama zaštite državnih interesa.
Prve godine svoga namjesništva, do izbijanja rata,
Emmo je često bio s Vučkovićem, ili ga je zvao k sebi ili
je sam navraćao u Sinj i odsjedao u samostanu. Iskuša­
vao je njegovu privrženost duždevoj vlasti. Nije u njemu
našao gorljiva pristašu, ali ni himbena saveznika. Volio
je poštenu igru: daj mi da živim i pustit ću te da živiš, daj
mi riječ i održat ću zadanu riječ. Ne, u suradnji nije bilo
smetnji, ali je Emma smetalo Vučkovićevo držanje, ne
baš ni držanje, nego Vučkovićeva osoba. Pred njim se
osjećao i duhovno i fizički manji nego što je bio, premda
je Vučković nastupao skromno, uvijek niži, uvijek po­
koran. Zaludu, Emmu se činio kao planina, što bi nam­
214
jesnik u povjerljivom društvu formulirao kao »vrag u
fratarskoj mantiji«.
Nekakav čudan spoj obrazovana čovjeka i prostog
divljaka, kao da pred njim nema ništa što ne prozire i
kao da na svijetu nema stvari, kad je u pitanju održanje,
koju ne bi učinio. Najgore je što taj čovjek, komu ne
manjka ni uljuđena fraza, glatka i topla, ni prijatna
manira, ni vještina ćaskanja o svemu i svačemu, postaje
sve dalji, nepristupačniji i zagonetniji što ga više imaš
uza se, držiš na oku i činiš mu svakojake usluge. Je li to
neka vrsta pretvaranja pred strancem, je li to njegov
oklop, ili je takav i prema svojima, Emmo nije mogao
zaključiti.
A kakav jest da jest, da je za mletačku vlast koristan,
to stoji i to je svaki put, kad bi mu inkvizicija postavila
pitanje, i potpisao. Zato je prostodušnog Emma iznena­
dila duždeva uputa, primljena nakon objave rata i vijesti
da Šeik Mehmed-paša prelazi Prolog i udara na Sinj, da
se sva vojska, krajine i plaćenici, povuče na Krku i Klis,
a Sinj prepusti Vučkoviću i njegovima, da ga brane i
obrane ako mogu, sami, bez pomoći izvana. Razumije
se, pisao je dužd, da ovaj strateški naputak neće saopćiti
braniteljima. Njima će reći da se zatvore u tvrđavu i da
će dobiti svaku pomoć. Možda je Emmo tada bio naj­
bliže da shvati Vučkovića, ali nije, smetala mu je nje­
gova prostodušnost i želja da što prije svrši trogodišnje
namjesnikovanje, kojega se ne bi ni prihvatio da je znao
kako će druge godine izbiti rat.
Dva dana prije nego što će se s braniteljima zatvoriti
u sinjsku tvrđavu, Vučković je došao u Klis, nije pao na
koljena pred namjesnika, ali, kako je molio, gotovo da
je i pao. Ponavljao je, što nije bio njegov običaj: »Ne
ostavite nas same, gospodine!« Obraćao mu se tako kao
da je Emmo samo čovjek, a ne predstavnik vlasti koja
ima svoje račune i ne nasjeda lako na sentimentalne
vapaje davljenika koji bi i nju samu odvukli na dno.
Emmo je također ponavljao: »Ne brinite, padre mio,
samo se junački držite, neka Šeik iskrvari na Sinju, a mi
ćemo doći u pravi čas.« I onda, u trenutku kad se s
215
Vučkovićem opraštao, od laži kojih je nalagao osjetio je
mučninu u želucu. Mora da je pocrvenio od stida. Uči­
nilo mu se da u rukama drži ruku Ivana Kapistrana,
bojovnog svećenika, ruku lesa od svoga noža. I učinilo
mu se da Vučković prozire igru kad mu je na oproštaju
rekao:
- Nadam se da me Bog neće dvaput kazniti istom
kaznom. Obično tako ne čini. Ima razlike između Sinja i
Sultanovića kule: ono je bila samo jedna kuća i u njoj
nekoliko fratara, a ovo je tvrd grad i u njemu dobri
vojnici. Najbolji vojnici, namjesniče, koji preko pušča-
nog nišana gledaju neprijatelja kako logoruje na njiho­
voj njivi, dok su im žene s djecom u planinskom bes­
puću.
Emmu su pričali da je u opsjednutom gradu Vučković
obdan bio na zidinama, tamo gdje je najgore, a noć, dok
bi obje vojske spavale i lizale rane, kao kuje koje su se
preko dana klale, on se s noćobdijama, koje su ga mogle
slijediti u nesanici, njegovoj pratilji još iz Rame, molio
neuglednoj slici Hogomajke u hrastovom okviru. Dani
opsade i najkrvavijih rvanja pali su dva dana uoči Bogo-
majkina blagdana u kolovozu. Vučković je dao sliku
ugraditi u okvir znatno veći od slike. Taj okvir je
postavio na daščanu platformu, koju su zajedno sa
slikom između sebe mogla nositi dva čovjeka. U plat­
formu ispred slike, koso ih položivši prema licu Bogo-
majke, dao je ugraditi saćaste fenjerčiće slične rupama
za golubove na zabatima sinjskih kuća. Svjetlo, koje je
potjecalo od voštanica upaljenih u svakoj ćeliji, probi­
jalo je samo na jednu stranu, onu koja je bila prekrivena
stakalcem i okrenuta slici. Ako si ophodnju gledao iz
daljine, dakle i iz dubine, jer je ophodnja išla visoko po
tvrđavskoj zidini, izvor svjetlosti nije se mogao vidjeti.
E sad, gledaš li sliku sprijeda, vidiš je svu obasjanu, a
gledaš li sliku s leđa, vidiš samo kako negdje iz pozadine
oko okvira ispunjena crninom udaraju mlazovi svjetlo­
sti. Tako dok je Vučković naređivao ophodnju slike po
zidinama tri puta na noć, svečera, u ponoć i pred zoru,
neprijateljski vojnici dolje pod zidinama mogli su gle­
216
dati ili obasjano lice Bogomajke ili naličje njene slike,
najčešće su vidjeli samo svjetlost nepoznata izvora kako
obasjava crno lice majke poslanika Ise koja se šeće
zidinama grada, na kojima su za dana vidjeli toliko jada
i prolili toliko krvi.
Je li se Vučković molio ili je slikom plašio, pitao se
Emmo. Nema nikakve sumnje da je on duboko prožet
vjerom, da se u svojim besanim noćima molio, jer se u
takvim trenucima Bogomajki obraćaju i oni čija je vjera
tanja, ali je u isti mah i plašio jer je znao za praznovjerje
turske vojske, za praznovjerje svakog čovjeka koga
pritisnu glad, bolest i rane. Koga je plašio, toga je i
uplašio, koga je molio, toga je i izmolio: blagdan ramske
Bogomajke osvanuo je bez Mehmed-pašinih šatora na
livadama podno grada. Ne bi Vučković bio vjernik kad
ne bi vjerovao da mu je pomogla ramska Bogomajka, i
ne bi bio političar kad to ne bi iskoristio da zbije redove
i podigne duh svoje izmučene kohorte.
Emmo je iz Venecije dobio naputak: sada kad je
Vučković u očima Rima jednak Ivanu Kapistranu, dok
mi gubimo grad za gradom na Peloponezu i preko pape
nastojimo dobiti pomoć Austrije u ovom nesretnom
ratu, nikakvih neprilika s Vučkovićem i njegovima!
Surađuj s njim, čini ustupke gdje god oni ne štete obrani
zemlje, i sve naplaćuj pripremama za ofenzivni rat koji
ćemo, ako nam Austrija pomogne, povesti na tim stra­
nama.

12
— Rob što ga je ovaj mladić oslobodio — rekao je
Vučković odzivljući se na Emmov zahtjev da predloži
kako da se Grabovac oslobodi galije—imao je osamnaest
godina. Kao galeot nije mogao živjeti duže od trideset i
osam. Prema tomu, Grabovac je državu oštetio za jedno
veslo u trajanju od dvadeset godina. Umjesto da štetu
plati prikovan za vesla, neka služi u konjičkim jedini­
cama. Ali, ne on sam. Roba pri diobi plijena nije dobio
samo Grabovac, nego njih petorica. Da su ga prodali,
217
novac bi podijelili na pet dijelova. Neka sada među­
sobno podijele dvadeset godina vojničke službe. A bude
li krivo onoj četvorici, ja ću im dokazati da su krivi
koliko i Grabovac, jer su na njega prenijeli svoje ovlasti
i time pristali da s njim dijele i dobit i gubitak. Njihove
sporove prepustite meni, a njima odrežite po četiri
godine konjice!
- Služba u plaćenoj konjici, elitnom rodu vojske, nije
prava zamjena za galeotstvo. Za konjicu se nađe dobro­
voljaca, za galeote idu samo robovi i robijaši. Za roba
jednom platimo trideset reala, konjaniku plaćamo mje­
sečno deset reala.
- Znam da konjanik i rob nije isto. Kad bi bio, ne bih
vam ni đođijavao ovom molbom. Računao sam da ćete
shvatiti kako ovaj mladić nije državni štetočina već
nezreo čovjek, pa, ako hoćete, i dobar čovjek. A nezre­
lost i dobrotu ne bismo smjeli kažnjavati kaznama ko­
jima se počinitelj ne može otkupiti.
- Razumjem vas, padre, ali razumijte i vi mene!
Pelononez je daleko, nove galije trebaju pogonsku
snagu, zločinci nisu dovoljni, i jedini je izlaz u robovima.
A vi predlažete službu u plaćenoj konjici.
- Istina, rob robuje, a konjanik je slobodan čovjek,
odjeven, obuven, nahranjen. Prima plaću. Ali, koliko
sam ih ja vidio, kad im prestane služba, kad odu u grad
ili se vrate kućama, bez obitelji, to su siromašni i pusti
ljudi. Prati ih misao da su uludo potrošili život, i to im je
teža galija od galije. Bogatih među njima nema: što
zarade, to i potroše na sebe i na konja.
- O padre mio, vi znate od mene dobiti što god
poželite. Neka vam bude! Neka taj Grabovac ostane u
pretorskoj kasarni, a po onu ću četvoricu poslati. Znate
li njihova imena i sela?
- Mnogo vam hvala. Imena su na ovom papiru.
- Ništa vi ne zaboravljate - rekao je Emmo i zna­
čajno se osmjehnuo.
- Ne bih rekao, dogodi mi se i da zaboravim i da ne
predvidim - rekao je Vučković, također uz osmijeh koji
je odgovarao Emmovu smiješku.
218
 - Ostavimo sada to. Nego, jeste li za rakiju, za čašu
vina, imamo što god želite!
- Radije ne bih. Preda mnom je povratak.
- Ali, padre, rakiju ćete ipak gucnuti. Toliko da se
kucnemo.
- Može - rekao je Vučković i ostao sjediti dok je
Emmo otvarao ormar, postavljao čaše i točio komovicu.
Kucnuli su se i potegli, Emmo do polovice čaše,
Vučković malo manje.
- O vama sam, padre, čuo mnogo priča, priznajem,
ružnih i lijepih. Jedno me začuđuje: da ste u bagdad­
skom ropstvu prešli na islam - rekao je Emmo.
- Ništa vas od tih priča ne treba čuditi. Ako se
propitate za onog tko ih priča, vidjet ćete tko je i što ga
nagoni da takve priče kazuje. A tomu što vam je tvrdio
da sam bio prešao na islam, poručite da sam ja o toj
stvari obavijestio onoga tko je za to nadležan.
- Dopuštam da oko vas svašta šapuću zlobnici. Oko
koga ne šapuću! Ipak, biti u milosti velikog vezira, a ne
prihvatiti islam, malo je teško u to povjerovati.
- Tko vam kaže da je svaki vezir bogomoljac, i tko
kaže da svaki od njih mari za vjeru više nego što mu
pomaže da vlada?
- Nećete valjda reći...
- Ne, neću, i tamo znaju što je vjernik, što krivovjer-
nik. Ali ću vam reći nešto drugo. Čovjek može izgova­
rati riječi iza kojih stoji srcem i djelom - tada očito ne
laže; a čovjek može izgovarati i riječi koje ne zastupa po
onomu što znače, nego, naprosto, da se iza njih skrije -
iako brzopleti ljudi misle da takav laže, ne laže. Što je
riječ, nekoliko artikuliranih zvukova bačenih u zrak, da
bismo je poistovjetili sa svojim duhom i bićem; što je
riječ da bismo za jednu stradavali, za jednu koju smo
rekli, za jednu koju smo uskratili, kad nas malo stoji i
stotina koje nemilice prosipamo. Isto kao što ne valja
uzalud ih prosipati, ne valja ih ni štedjeti; isto kao što ih
ne valja nekontrolirano izricati, ne valja ih cijediti i
lijepiti se na njih kao pečat na papir. Riječi su da nam
219
služe, a ne da mi njima robujemo. Možda je sve ovo
nejasno, pa bi visokoparnu mudrost trebalo spustiti na
zemlju, a to će reći pretočiti u priču. Vi idete ulicom i
prema vama trči čovjek zvan Petar, moli vas da njego­
vim progoniteljima ne kažete kuda bježi, i vi mu, pozna­
jući ga kao dobra čovjeka, to i obećate. Kad naiđu
progonitelji, gledate, pa oni nisu tako zli kako ih je
Petar prikazao, dapače, čini se da je njima Petar neko
zlo učinio. Nećete da prekršite Petru zadanu riječ, ne­
ćete da slažete progoniteljima. I što? Jednostavno, ka­
žete riječ koja će za one koji je slušaju imati jedno
značenje, a za vas drugo. Recite: Petar nije ovuda
prošao - a pri tom gledajte u svoj rukav i mislite da
govorite kako Petar mje prošao Kroz vas rmcav. V i
mislite svoje, ostali ionako misle svoje. Tako je s Petrom
i njegovim progoniteljima, ali je tako i s prevjeravanjem
u ropstvu: za nekoga tko to hoće, to je prevjeravanje, za
drugoga, tko to razumije, način da se spasiš za vjeru i
ono u što doista vjeruješ. Poštujem ljude koji stradaju
zbog svojih uvjerenja, ali stradanje ponekad nema ni­
kakve cijene. Zbog samih uvjerenja potrebno je podu­
zeti sve da njihovi nosioci prežive.
U tom trenutku Vučković je vidio u duhu carigradsku
rulju kako baca i vadi iz vode Delbatanovu glavu.
Uzalud im je. Izvan Saraja, izvan vlasti,- oni će još
stotine godina, stotine glava po stotine puta bacati u
more i vaditi iz mora, a da stoglavoj vlasti, koja ima
glava koliko hoćeš, ništa neće nauditi. Ako stvarno
misle štogod,uraditi, za sebe ili za druge, neka ostave
glave izbačene kroz vladarske kapije, neka se ne igraju
lude igre, neka se zavuku u dvorane, neka se nađu tamo
otkuda se upravlja, pa ako i sami ne postanu jedna od
glava na stoglavoj nemani, neka nekog vraga naprave
korisno, dobro i lijepo. U stavu da su pretvaranje i
pritajen život opravdani ako nam služe da ostanemo na
životu, pokopana je tajna koju je Vučković otkrio samo
jednom čovjeku i smatra da ju je time otkrio svima.
Tako je miljenik Stjepana Matića, nakon dugih luta­
nja i mora nesreća, da ne poludi, prihvatio nauk svoga
220
prethodnika na čelu ramskih fratara, svoga zaštitnika i
obožavatelja. Još i sad čuje šapat oboljelog starca koji
mu u poruci da siječe ševar i pravi narodu krovove,
poručuje da kuća i njive pred njom nadilazi sve vrije­
dnosti koje za opstanak možemo postići od politike.
Prvi je iskapio Vučković, a Emmo ga je slijedio.
Ustali su sa stolica i krenuli prema vratima koja je fratar
sam otvorio. Priuli, koji je u susjednoj sobi čuo škripu
stolica, pošao je zajedno s njima, pa su se u salonu kod
Matije, koji je prilazio fratru, našla sva trojica.
- Umjesto vesala, ti i tvoji pajdaši žulj at ćete četiri
godine sedlo - rekao je Vučković, razumije se, hrvatski.
- Što oni?
- Da tebi bude lakše, i zato što su ti vjerovali.
- Oče, nije pravedno!
- Čuj, Matija, htio sam te izudarati čim si mi ispričao
što si uradio sa Zunićem. Nisam jer sam se bojao kako
ćeš misliti da te udarcima tjeram od sebe. Htio sam se
bar izvikati na tebe. Nisam ni to jer sam se bojao da ćeš
se prestrašiti, a iz straha kao iz đavolove torbe ispada
svako zlo. Sada znaš što sam za tebe učinio i . . .
Matija nije bio iznenađen. Vidio je kako desna Vuč-
kovićeva ruka hvata zamah i širi dlan da mu opali
pljusku po lijevom obrazu.
Priuli je ustuknuo, da nije bilo dovratka za leđima,
ode natraške u crvenu sobu. A Emmo je mrsio nešto
usnama i petljao rukama. Činilo se da želi istupiti kao
pomiritelj, ali je zapravo bio nezadovoljan što ga uzne-
miravaju svojim ispadima.
Ne izmičući se, Matija je dočekao i drugi udarac. I još
tri takva. Četvrti ga je dohvatio po nosu. Kroz rijetke
brkove i preko bjeline zubi potekla je krv. Peti ga je
sasvim smutio, pa je pao na koljena. Nad njim je
Vučković stajao bez riječi. Onda je Matija podigao lice i
rekao:
- Oče, ne karaj me! Nisam ga mogao prodati. Ni­
sam ...
221
 Vučković je šutio. Onda je glasom ispovjednika, ne
onoga koji udara, rekao:
- Ima na svijetu dvije stvari koje se najlakše gube i
najlakše nalaze. Najlakše se gubi život, a najlakše se
nalazi smrt. Ne živi čovjek gdje hoće, nego gdje mora; i
ne živi kako bi želio, nego kako može - govorio je
Stjepan Matić na usta svoga miljenika Pavla Vučkovića.
- Znam, oče, ali mi se nije dalo. Bio je dobar, umiljat
čovjek i molio me je kao što ovaj moli.
Matija je ispružio ruku i upro prstom u sliku uokvi­
renu crnim trešnjevim drvom. Emmo, Priuli i Vučković,
svi su pogledali tamo.
A tamo je stajala slika koju su sva trojica često viđali,
znali koga predstavlja i poznavali njena autora, koji je u
Splitu samo nju naslikao, a kad mu ni nju nisu platili,
pokupio je svoje kistove i otišao. Možda od Matijina
kažiprsta, jer sve stvari izgledaju drukčije kad se poka­
zuju, a možda i zbog svjetla što je padalo na sliku kroz
otvorena vrata crvene i zelene sobe, učinilo se svoj
trojici da prvi put vide što je na toj slici naslikano. U
jednom kutu, pri samom okviru, na slici je letjela golu­
bica, čije oko, ono što sve vidi, blista kao smaragd.
Počev od donje strane njena tijela, iz koga je pljuštala
kao mlaz iz vodoskoka, preko čitave slike, dijagonalno i
u sve širem snopu, prostirala se svjetlost u kojoj se
pjenušala bjelina i sjaj. A u tom snopu sjaja i bjeline
klečao je čovjek u redovničkoj odjeći, sklopljenih ruku,
uzdignute glave, pogleda uprta u golubičino oko. A
tamo, izvan toga snopa svjetlosti, vide se mrke stijene,
zapjenjeno more modro kao žuč i svjetla što mrknu u
daljinama.
- Diče che lo schiavo lo pregava come San Felice
pregava Santo Spirito1 - rekao je Vučković Emmu i
Priuli ju, kako im ovo sa slikom ne bi ostalo nerazjaš­
njeno. Onda se sagnuo, uhvatio Matiju ispod ruke i
rekao mu da će do kasarne poći zajedno.
1 Kaže da ga je rob molio kao što sveti Feliks moli Duha
svetoga.

222
 13

U Biogradu je kapetan zapovjedio pristajanje samo

radi njih petorice. Nije morao, ali što da pješače iz
Zadra kad odatle mogu poprijeko. Išao je obalom i
vikao tko će ove momke odvesti do Vrane za pet
mletačkih lira. Mračilo se i nikomu se nije išlo po noći.
Javi se malen i okrugao čovjek da će on, ali za sedam
lira. Dobro, reče kapetan, on će mu dati te dvije lire,
momci su mu prali palubu i zaslužili. Sretno, rekao je
kapetan. Vodič je uzjahao mazgu i krenuo pred njima.
Nakon nekoliko sati noćnog hoda zašli su u hrpu
popaljenih kuća, izbili na kosinu, čuli kako česma šumi,
zapazili sjenku velike građevine pred sobom, a vodič je
rekao, to je to, okrenuo mazgu i otišao u noć i ruševine,
dok su oni stopu po stopu krenuli prema velikim vratima
nasuprot česmi.
I u mraku se vidjelo da se na vratima otvaraju kapci
dviju strijelnica. Kroz jednu netko isturi goruću baklju,
a kroz drugu se pokaza puščana cijev. Sad je prostor
ispred vrata, sve do česme i izbrežine gdje ih je napustio
vodič, bio osvijetljen a oni postali prava meta nišandžiji.
Jedan glas viknu neka stanu, iako su već bili stali. Upita
ih tko su. Novaci. Imate li pratnju? Nemaju, ali imaju
pismo za pukovnika Carla Dolcia. Što da rade s pismom
kad pukovnika ne smije nitko buditi dok se sam ujutro
ne probudi! Ima li koji drugi starješina da ih primi? Ima,
satnik Luka Močivuna, ali se on opio i sad spava kao
zaklan. Pa što da rade, ne puste li ih unutra, smrznut će
se. Oni su iza vrata nekoga zvali, netko im se odazvao iz
kule iznad vrata, neka se svjetlost gore palila, neke su
stepenice škripale, pa je onda neki treći glas, mekan i
pospan, rekao Grabovcu neka priđe strijelnici i preda
pismo. Ne smiju ga otvoriti, ali se čini da je pravo, rekao
je pospani glas stražarima. Otpasujte oružje i dolazite
jedan po jedan, rekao je stražar. U velikim vratima
otvoriše se mala vrata, na njima dva stražara, i Mati ja im
prvi preda svoju pašnjaču s noževima. Tu ostanite do
223
jutra, rekao im je razvodnik straže, uzeo im oružje i
otišao u kulu.
Vrata na koja su ušli imala su dva okvira od krupnih
kamenih blokova s polukružnim nadvratkom: vanjski,
na kojemu su visila velika hrastova vrata, i unutarnji,
ništa manje monumentalan od onoga sprijeda, samo u
nadvratku olučen s nešto tanjim kamenom. Iza tako
svečanog ulaza bočni se zidovi šire i omeđuju predvorje
popločeno kamenom i nadsvođeno valjkastim svodom. I
na vratima do dvorišta nekakve su vratnice, ali od tanke
jelovine i samo do visine grudi. U dva pobočna zida
predvorja ukopane su niše, a u svakoj po jedna kamena
klupa na kojoj ima mjesta za petoro ljudi. Pred onom uz
lijevi zid stoji mangaio od kovana željeza, a u njemu se
žari vatra. Onaj stražar s bakljom, kad je svjetlo zata-
knuo u alku na zidu niše, izvuče iz neke škrinje gunj
kojim se stražari pokrivaju kad padaju studene kiše a
voda mrzne korak od mangala, previ ga tako da sukno
bude unutra a vuna vani, prostre ga po klupi i pozva
novake da sjednu ^edan do dmaoas. On sam i niesov
drug sjedoše na brestove trupce nasuprot njima, s druge
strane mangala.
Razgovor je vodio onaj s bakljom, koji reče da se
zove Pavasović i da je iz Skradina. On ih je pitao za
imena, otkuda su, kako su putovali i jesu li do sada bili u
vojsci. Onaj s puškom, koji im ne kaza svoje ime, šutke
ih je nudio kiselkastim sokom od smrekovih boba koji je
bio prijatniji nosu nego jeziku.
Koji ih grijeh, koja nužda i koja sila vodi ovamo,
Pavasović nije pitao jer se o tim stvarima u pukovnijama
hrvatske konjice šuti. Sam je Priuli, predajući Grabovcu
pismo za pukovnika, izričito rekao da o svom zločinu
nikomu ništa ne priča, kucnuo kažiprstom po omotnici i
dodao da je sve tu, za zločin će znati onaj tko mora
znati, a za sve ostale kao da je u zemlju pokopan.
U hrvatske konjičke čete, dobro plaćenu, dobro odje­
venu i dobro naoružanu vojsku, slijevaju se ljudi sa svih
strana, često ljudi s nekom mrljom i prokletstvom u
svom životu, kradljivci, ubojice, oskvrnitelji. Država
224
oprašta zločine iz njihove prošlosti, država im daje
okrilje pod uvjetom da svoju prošlost i sami zaborave,
da budu dobri vojnici i da ratuju gdje im se kaže da
ratuju. Ne daju li ono što se traži od njih, država će s
njih svući crvenu dolamu, otpasati krivošiju i vratiti ih
onamo gdje su nekada bili, čega se nisu mogli odreći -
njihovu zločinu, i kazniti ih kaznom koja tom zločinu
pripada.
Pa ipak, ako ne i na prvom susretu, do koji dan ili do
koji tjedan, od uha do uha i od usta do usta, dakako,
šaptom, doznali bi uz ime i otkuda je tko, i za nevolju
koja ga je u četu dotjerala, svrstali ga u ubojice, preb­
jege, lutalice, nasilnike i druge prijestupnike, ispitivali
ga kakav je i podešavali prema njemu svoje držanje. A
tko je zbog čega ovdje, otkrilo bi se i kad on to taji, po
njegovu karakteru, navikama i nastranostima, ili po
suludom kontekstu koji je stajao uz svaku riječ i svjedo­
čio da prošlost ne zaboravlja ni kad je hoće zaboraviti.
Kao Pavasović večeras.
Potaknut dolaskom novaka, sjetio se i sam svoga
novačenja prije pola godine i počeo sipati ružne kletve i
pričati prostačke priče o nekom krčmaru Mišku, koji je,
imajući novca koliko poželi, kao pastuh opasao pola
skradinskih žena, počinio zločin u vlastitoj porodici, pa i
dalje živi na slobodi, a pred vlastima je »sve i sva«.
Očito, Miško je kriv što on večeras, dva dana uoči
Božića, grije ruke nad ovim mangalom. A što bi njegova
krivnja mogla biti, ucjena, dug, krivokletstvo, osveta ili
nešto još prljavije i gore, o tomu konjanik Šesnaeste
hrvatske konjičke pukovnije šuti.
Da Pavasoviću ugodi, da mu se oduži za topao doček
u ovoj pasjoj noći, Juriša Leovac, pjesnik iz Cvrljeva,
učas o skradinskom gavanu sklepa ovu pjesmu:

Ej, Skradinu, malo misto!

U tebi je jarac Miško.
Ubi ženu iz pištolje
Zarad kurve i šinjore.
15 Duše robova 225
 — Zaslužio si da te počastim - reče Pavasović. - Ali,
da držite jezik za zubima! Svaki po dva gutljaja. I da
nakon toga usta promućkate smrekovačom. Katkad
dođu noću, pa kažu, duni, i ako ti usta mirišu na rakiju,
svlači gaće pa na šedrvan, i pedeseti guja ne gine. A
moram, pjesma ti je prava. Kako ono... -1 dok je učio
pjesmu naizust, ispod pašnjače izvadi drvenu čuturicu,
otčepi je i pruži Juriši.
— Slušaj, Brajime — rekao je Pavasović svom drugu s
puškom, tihu čovjeku - nemoj slučajno da sutra progo­
voriš!
— Nije moguće da mu je jezik bez uzde - reče Ozi-
džija, koga je rakija stresla i ogrijala i koji je bio
osjetljiv na vjernost, zadanu njec i đrugarstvo.
— Ne, nije on takav. Ništa on ne govori ili ništa ne zna
reći, a nije ni nijem ni glup. Oko konja i oružja može biti
svima učitelj; izvršit će sve što mu kažeš i upravo onako
kako si mu rekao, a da ispriča što je bilo, ili da štogod
zatraži od tebe, ništa, ni glasa! Nešto mu jest kad uzmeš
da ni riječi ne zna kazati, ali kad vidiš da sve razumije i
sve pažljivo sluša, onda ti se čini da mu nije ništa. Je li
tako, Brajime?
I Ibrahim kimnu glavom da jest.
— Eto, vidjeli ste, razumije, a reći, ništa, samo dvije
riječi, ime i otkuda je. A iz Glamoča je, čini se prebjeg.
A kad ga satnik pita, dok učimo naše starješine od
alfijera do dužda, reci mi, Ibrahime, kako se zove naš
princip, a on tresne, Glamoč: reci mi kako je ime našem
providuru, a on opet, Glamoč; a kako se ja zovem, tvoj
satnik, on opet, Glamoč. Valjamo se od smijeha, a on,
evo, kao sada, smiješi se i šuti, tjera svoju ludost i brine
svoju brigu. A nije ni njemu lako, ostaviti svoju vjeru i
prijeći na tuđu. Tko zna što je njega iz Glamoča potje-
ralo! Ovdje nas ima svakojakih, i svaki je svoj život
ostavio tamo gdje je živio, a Brajim ga je strpao u
Glamoč i donio sobom. Ne driješi on te glamočke vreće.
Vjetar, što se dotad čuo kako udara u masivna vrata,
utihnuo je nešto prije Pavasovića i ustupio mjesto glasa­
nju česme više ceste i šedrvanu u dvorištu, na kojemu
226
bičuju vojnike. Uzrok malaksanju vjetra vidjeli su u
pahuljicama snijega što ih je otkrivalo svjetlo luči na
vratima do dvorišta. Čim je snijeg počeo padati, vjetar
je izgubio zvuk, iako mu je snaga ostala ista, jer ga je
prigušila mekoća pahuljica. Ili se i zvuk smrznuo, pa
sada kao kristal pada po dvorištu hana.
- Znate li vi gdje ste došli? - zapita Pavasović.
- U Vranu smo poslani, pa će biti da je ovo Vrana —
reče Šentija.
- Nema Vrane. Vrana je hrpa ruševina. Ovo je Ma-
škovića han u Vrani. A znate li tko je Jusuf Mašković?
- Otkuda da znamo - reče Ozidžija.
- Moj je djed bio s njim, evo, kao ja noćas s vama -
reče Pavasović i pogleda u predvorje hana kao da u
njemu traži moćnog admirala. - Ali, braćo, to je priča za
sebe.

14

Njih su sedmorica jedan za drugim ulazili u krčmu na

uska vrata s visokim nadvratkom, niz pet kamenih ste­
penica, pa je točnije reći da su silazili. Nahranili su
konje, ručali, došli ovamo nešto popiti i u razgovoru
provesti dvosatni podnevni odmor, pa će opet do večeri
tamo gdje su i od jutros bili, na ledine ispred spilje iz
koje istječe potok, jahati od izvora do opkopa Vrane,
sabljama u galopu sjeći glave slamnatih lutaka, kopljima
probadati snopove ražene slame, vaditi pištolje iz ku-
burluka na unjkašu i gađati krpe razapete nad putom od
grane do grane.
Njih nekoliko ovaj posao dobro znaju, rekao je jutros
Grabovac satniku Močivuni. Priznaje i ponosi se njima,
rekao je satnik, ali ako misli da će ga poslati u šparoge
dok uče oni što još ne znaju, Grabovac se grdno vara.
Vojsku čini pojedinac, ali je dobra vojska tek kad su svi
njeni pripadnici kao pojedinci dobri i stoga se u stroju
pametan namuči dok se lud nauči.
- Komodajte se - rekla je Luci ja, žena pukovnijskog
kantinera Appolonija Comora, pokazujući na sva tri
15 227
stola postavljena u obliku potkove. - Za što ste? -
upitala ih je prije nego što su sjeli i, ne čekajući odgo­
vora, krenula prema bačvama.
- Litru crnoga i sedam čaša, a vodu ćemo donijeti
sami — rekao je Pavasović.
Lucija je nalijevala vino na slavinu veće bačve, da
gosti vide kako ne krsti piće, a Pavasović je sa šanka
uzeo zemljan vrč i manjim lončićem punio ga vodom iz
vedarca što je stajalo uz samu bačvu sa crnjakom.
- A, tako! — rekla je Lucija kad se s vinom i čašama
pojavila iznad njihovih glava.
Većina ih je sjela licem okrenuta prozorčiću na ko­
jemu su bile dvije okomite i dvije vodoravne željezne
QinV<=» nmipctn ct^Vlci cumn cn Rraiim i Ovirl'Ttici c»1i i r>ni
sa strane prozorčića, da uz neznatan pokret glave mogu
pogledati van, sjeli na klupu do zida.
- Ne trebaš se bojati, gospođo, da i tebe nećemo
pogledati - rekao je Sentija.
- U to ne sumnjam. Kad su u pitanju žene, oči su
vam gdje i žabama - rekla je Lucija.
- Muka nam je, pa ih gledamo. Ako ništa, na ovoj
ćemo napariti oči - rekao je Bukiša.
- Parite, i drugi su ih parili, pa su se oparili - rekla je
Lucija.
- Nismo mi te sreće - rekao je Šentija i napio se.
- Nosi li taj opareni sretnik crvenu dolamu, obuva ili
konjičke čizme, paše li krivošiju, ukratko, jede li kruh u
Maškovića hanu? - pitao je Grabovac.
- To se zna da se taj smotani ne valja u slami
Maškovića konaka. Ta ne uzima golje koje kao vas jedu
buhe, ta hoće mige-page - i kod te čudne riječi Lucija
protra kažiprst o palac onako kao što ga tare prelja kad
izvlači vunu i suče nit, i onako kao kad trgovac iz pune
šake bakrenjaka između dva prsta propušta sitniš.
Potom je nestala u vratima iza tezge, a odatle se na
kat uspela drvenim stubama. A kako je pod između
krčme u prizemlju i kantinerova stana na katu bio od
jablanovih greda i dasaka koje su, onako grube i debele,
dobro nosile teret, ali se nisu dobro sljubile, uz to s
228
mnogo vrži iz kojih je ispala srčika, Lucija je kroz
pukotine ili koju od rupa mogla lako nadzirati svoje
goste. Posjetioci krčme, mahom konjanici, znali su da ih
s visine motri kantinerkino oko, pa nisu ni pokušavali da
se sami nečim posluže, osim ako je ne bi željeli naljutiti.
Neki su, oni drskiji, za osvetu što su promatrani, hodali
krčmom iskrenute glave. Ali, Lucija se odozdo nije
moglo vidjeti jer se kretala stazom od lanenih krpa ili se,
dok je kuhala i prala, zbog čega se i penjala gore,
zadržavala tamo gdje su na podu bili mali sagovi, do­
voljni da spriječe pogled pod njenu suknju.
Iz kantinerskog stana izlazilo se na terasu koja je
natkrivala onaj prozorčić u prizemlju. S nje je pucao
pogled uokolo, sve do vrata Maškovića hana, pa je
Lucija, koja se na terasi našla čim se popela na kat, kroz
dvije rupe, kao kroz naočale, mogla u isti mah gledati i
goste i predio ispred kuće što su ga i oni ispod nje
promatrali kroz prozorčić.
U vidokrugu ispred prozorčića pružalo se zemljište,
za koje bi teško bilo reći što je sada a što je nekad bilo,
vrt, dvorište ili temelji razorene kuće. U prošlim rato­
vima, dugim i bezveznim, kad se do besvijesti prega-
njalo tamo-amo, Vrana je paljena i zidana, zidana i
paljena, a to što je sada kuća u njoj, koje drže dva
kantinera, njihove sluge i nekoliko seljaka, samo su
bijedni ostaci nekada lijepog grada za koji su putnici
govorili: »Nije to Vrana, to je Solok«. Kad grad razore,
teren poraste koji metar; pod žbukom i kamenjem
ostaje nekadašnji raspored kuća i ulica, a na površini
krša stvaraju se nove staze, novi vrtovi i dvorišta i zidaju
se nove kuće. Tako je i s terenom što se vidi kroz
prozorčić: porastao je do praga prozora, krčmu je učinio
podrumom, na sebi je dao prostor malom povrtnjaku, a
sve ostalo pelinu i kužnjaku. Da je pučanstvo grada
brojnije, moglo bi se pomisliti da ovako bujni kužnjak i
pelin uzgajaju, prvi, da mu suhi list puše astmatičari,
drugi, da ga kao čaj piju sušičavci. Ovako, bez ljudi koji
bi se liječili, ovoliki otrovni kužnjak i gorki pelin nisu
ništa drugo nego opkop koji dijeli kantinera Appolonija
229
Comora, dobavljača hrane vojsci, i kantinera Marca
Cicerona, nabavljača krme za konje.
Njima se činilo da žena, što je gledaju na terasi kuće
Marca Cicerona, kad hoda, gazi kroz pelin i kužnjak, a
kad sjedi, da lebdi nad tim otrovnim i gorkim biljem.
Vidjeli su je samo do koljena a čuli onaj ostatak. Naime,
njene su noge u drvenim nanulama obijesno i izazivački
puzle i kloparale. To kopitanje nanulama budilo je u
konjanicima, koji znaju što je obijesna bedevija, želju
da ženu obuzdaju i ukrote, zna se već kako i čime, što im
je Luci ja i prigovorila kad je vidjela koja su mjesta
zauzeli. Ali, ako netko nije imao meraka na bujno tijelo
žene u susjedstvu, ako mu je ona bila zbog nečega
mrska, njeno kloparanje iz kuće na terasu, terasom
uzduž i poprijeko, pa opet iz kuće i u kuću, bilo je
izazivanje i prostaštvo. Takvi su govorili da bi bedeviju
trebalo ukrotiti, ali nisu mislili da je krote onim čime bi i
vojnici, nego šibama i teretom, čime obijesne kobile
krote kočijaši.
— civjvji; — Auviiuta je- x^uv_ija ivavr je-, 11COUI u ncc-
susjedi Suzani Cicerone, sjela u pleteni naslonjač na
svojoj terasi. Vojnici, koji su više osluškivali što se oko
njih zbiva nego međusobno razgovarali, čuli su kako
mačka skoči s nekog komada pokućstva, a kad su svrnuli
pogled na tu stranu, vidjeli su bijeli mačji trbuh dok je
mačka iznad rupa i pukotina polako išla gazdarici u
krilo.
Suzana Cicerone, kakvu su je gledali vojnici dok je
lebdjela iznad kužnjaka i pelina, bila je u laganoj haljini
od žutog platna, s kratkim rukavima i dubokim izrezom,
pretjerano laganoj za travanj i kad je najtopliji, i kad
izlaziš samo na dvorište. Ispod takve haljine vidjelo se
sve njeno žensko obilje. Bila je to mesnata cura bijele,
maslaste puti u kojoj su se sjedinile bujnost i krhkost što
je u sebi sadrže sve biljke i životinje koje brzo izrastu do
neprirodnih razmjera. Kad se nasmije, lica okrenuta
svojoj susjedi Luciji, kad joj se zakrijese krupne suzne
oči, pa kad joj se uz kloparanje nanula počne bibati ono
pod žutim platnom na prsima, a pramen je oko ušne
230
školjke zaigra na južnom vjetru s jezera, vlažnom i
teškom, vojnicima, koji su se pretvorili u uho i oko pa
sve šapuću, pa sve love da vide što vidjeli nisu, u glavi se
muti jače i slađe nego od ono malo crnjaka iz bevande.
- Miči, zlato - rekla je Lucija mački u naručju - ti si
žensko i moraš slušati kad ti se kaže da se lijepo pona­
šaš! Miči, srce, ima svakakvih žena, a ti ne bi trebala biti
jedna od njih samo zato što je na svijetu mnogo muška­
raca. Neka muškarci oblijeću oko tvoga repa, neka
crknu mijaučući, ti ne daj svoga ženstva olako, kao što
ga neke žene daju, nego ga čuvaj kao cvijet u vazi. Miči,
janje, ne valja biti umišljena i misliti da će sve lađe na
jezeru stati, a svi muškarci podivljati kad ti zamijaučeš.
Ima i drugih mačaka, Miči, i one znaju mijaukati. Miči,
jabuko moja, ako ikad doživim od tebe da zavadiš
mačka i mačku, koji su do tada u slozi živjeli, da bi
mačka domamila na svoj rep, moje te oči ne vidjele.
Miči, zlatni vezu moj...
- Je li ti to meni? - rekla je Suzana. Svaki put kad bi
Lucija zovnula svoju mačku i okitila je nekim zvučnim
imenom od milja, Suzana bi se trznula; svaki put se
uspjela suzdržati, ovoga puta nije. To je značilo više
nego izgubiti strpljenje, to je značilo prekršiti njegovu
naredbu da ostane hladna na Lucijina podbadanja.
Reda tu mora biti, rekao je. Žena je zakonita strana i,
budući da joj se njeno oduzima, ima pravo da larma; a
ljubavnica potkrada, živi kao nametnik na tuđem braku,
uzima ono što je najbolje, i zato treba trpjeti uvrede. I
još jedno, razlog više da se Suzani zabrane verbalni
okršaji, ona je bila nerječita, lijene misli, gotovo tupa,
pa kad bi štogod kazivala, izražavala bi se više boko­
vima, nogama, smijehom i nanulama nego rečenicama, a
takav se oblik izražavanja lako izruga i presiječe.
- Je li ti to meni? - ponovila je Suzana i opet ostala
bez odgovora.
- Miči, zlatni vezu moj - nastavila je Lucija. Modula­
cijom glasa, intonacijom, ritmom izgovaranja riječi, go­
vorila je onoj tamo preko pelina i kužnjaka, koja je
tvrda na riječi koliko je mekana u tijelu, da ne misli na
231
nju, koga ona zanima, nego na svoju dragu Miči, do
čijeg joj je ugleda, pameti i udaje mnogo stalo. - Nemoj
se stalno smijati i vrtjeti stražnjicom po terasi da te vidi
mačak iz susjedstva. Ružno je to, muškarci će takve
mačke rado povaliti, ali će za njih sutradan reći da su
glupače. Bolje je, sunce moje, da se popneš na škrinju,
legneš u janjeću kožicu i pređeš bijelu nit za crne dane.
- Čuješ li ti tamo, je li ti to meni?
- Miči, cvijete moj neubrani, ne daj da te prije
vjenčanja miluje ijedan mačak. Bude li te milovao,
požutjet ćeš kao duhanski list, duša će ti dočekati dane
pune ozlojeđenosti, a kad umreš, na tebi će biti toliko
grijeha da te u nebo neće moći odvući ni pedeset snažnih
vragova, i misliš da ćeš vidjeti raj? Ne, Miči. Tvoja je
šansa da se raja dokopaš jedino da Bog zaspi kad ti tamo
dođeš, da sveti Petar izgubi ključe, pa da se nekako
krišom uvučeš.
- Vidi - rekla je Suzana. - Pokaži ti svoje.
Rasponila je samo dva dugmeta na prsima i iz žute su
haljine ispale bogate sise. Podigla ih je odozdo s obje
ruke i izravnala bradavice izrazito crnih kolobara s
bradom.
- Gledaj, Brajime, što vidio nisi - uspio je protisnuti
Ozidžija. Ostali su šutjeli i gledali svaki za svoj groš.
Lucija je ušutjela. Zaškripalo je pruće u naslonjaču, a
mačka je skočila na pod. Vojnici su opet ugledali njenu
bijelu dlaku kako lijeno promiče iznad pukotina pravo
na mjesto otkuda je i došla na gazdaričino koljeno.
- A tvoje? Smežurane. Kaže mi da ih ni kroz staklo
ne bi poljubio.
Valjda iznenađena Suzaninom smjelošću, jer se do
tada znala suzdržavati i na teže uvrede, valjda zaprepa­
štena dokazima Suzanine nadmoći, za koje je znala da
postoje, ali ih nije vidjela na suncu, Lucija se potpuno
izgubila. Suzana, pak, videći da i nad riječima postoje
riječi, i nad govorom govor, a željna osvete i pobjede,
htjela je ići do kraja i dotući suparnicu, koja je od prvog
udarca ošamućena a od drugog će pasti na pod. Ispustila
232
je sise, vratila ih pod žutu haljinu, zasponila dugmad i
onda se sagnula, uhvatila rubove suknje i podigla ih.
- Brajime, crkni kad si ovo vidio - opet je samo
Ozidžija uspio nešto kazati.
Kao i kosu, Suzana je imala stidne dlačice žute kao
med. Samo, dok je kosa bila ravna i duga, dlačice su bile
male i kovrčave, pri korijenu tamne a pri vrhovima
svjetlije. Sunce, koje se nezvano umiješalo u ovaj ženski
teatar, odigralo je vidnu ulogu, jer je, presijavajući se na
vrhovima i svinutim dijelovima dlačica, intimni dio Su-
zanina tijela, koji se mraka namrakavao, pretvorilo u
zapaljeni grm.
- Pokaži! Pokaži! - navaljivala je Suzana na mačkinu
savjetodavku, ali ona ne reče ni riječi.
Luci ja je bila niska, mršava, tamnoputna, okrugle
glave, sastavljenih obrva, kose boje mišje dlake, u hodu
brza i čvrsta, u razgovoru okretna, kao krčmarica nepo­
grešiva, u svakom slučaju, dobra radnica i još bolja
domaćica, ali, premda je imala sve što ima i Suzana, kao
žensko nije nikoga privlačila, ni svog muža ni vojnike u
Maškovića hanu. Ima takvih žena koje đrugarstvo, ra­
dišnost, znanje i uspjeh u poslu upropaste, jer s njih
zgule i posljednji namaz ženstva, osuše ih i pretvore u
mumiju od koje muškarca bije strah i gasi u njemu svaki
proplamsaj pohote. Što da jedna mumija, istočena sum­
njama i prezrena od svog muža, pokaže djevojci koja
lebdi nad morem kužnjaka i pelina? Što da joj pokaže
osim svoje nemoći? I vojnici su čuli kako gore nešto
pada po podu.
Suzana je ispustila rubove svoje suknje, a gorući grm
je ostao plamtjeti samo u vojničkim očima. Bila je u
nedoumici što se dogodilo njenoj suparnici kad je pala
po podu čim je ušla u kuću.
- Ubijte, kurvu! - šaptala je Lucija kroz jednu od
dvije rupe kroz koju je u drugoj prilici nadgledala goste.
- Ubij je ti, kad ti smeta - rekao je Ozidžija.
- Platit ću - šaptala su usta, usne i zubi koji su
zapremili čitavu rupu.
233
 - Jednom sam već bio u sličnim govnima - rekao je
Pavasović.
- Ima li netko junak kad te kukavice neće? - šapu-
tala su gnjevna usta.
- A koliko daješ? - upitao je Brajim, koji je, kao što
se zna, rijetko upotrebljavao jezik, pa su svi protrnuli,
kud baš on upita za cijenu, kao kad bi mutavac progovo­
rio.
- Trideset zlatnih reala. Ne vrijedi više od roba za
galiju.
Brajim se strašno uznemirio: gledao je usne koje
obećavaju bogatstvo kako se grče u jelovoj rupi, gledao
je vlasnicu gorućeg grma kako prozirna lebdi nad peli­
nom i kužnjakom, gledao je svoje drugove i mislio svoju
misao, mračnu, nedokučivu i divlju. Bio je iznenada
bačen u njene virove, i samo zato što je bio nepriprem-
ljen a svjedoci brojni, on na Lucijin poziv da se javi nije
odgovarao.

15
Putem do hana, stazom koja je vodila kroz ruševine,
Brajim je ispod zida neke stare kuće ugledao olistao
rakitin grm i stao. Ostali su produžili ne osvrćući se ni na
njega ni na njegov pronalazak, jer su i bez zastajanja
znali i što je našao i što će uraditi. Pred njim je bio
rakitin panj, koji je nekada rastao u vrtu i služio kuće-
vlasnicima da s njega beru jednogodišnje pruće od
kojega su pleli košare ili su njime, rascijepivši ga, vezali
krajeve drvenih obruča na jelovim bačvama. Izvadio je
nož, utonuo glavom u lišće i počeo brati mladice odre­
đene debljine.
Brajimovu opsjednutost šibama vojska je gledala s
prezirom. Zamisli, brati šibe kojima će časnici tući tebe i
tvoje drugove! Pa, to može samo jedan takav kreten
koji na svako pitanje odgovara Glamoč. Ali Brajim,
valjda zbog ograničenja koja je u sebi nosio, nije shva­
ćao zašto ga drugovi preziru kad će oni za kaznu biti
234
šibani, brao šibe on, netko drugi ili ih pukovnik naruči­
vao od nekog seljaka. Neće šibanje u pukovniji prestati
ako on prestane tragati za šibama.
I zato je bez srama, s kravljom tupošću na licu, kud
god je prolazio, gledao oko sebe neće li po grmlju i
živicama ugledati grm s dobrim šibama. A šibe, čija je
debljina, dužina i kakvoća bila propisana kao i svemu u
vojnoj opremi, nije bilo lako naći ako nisi oko posebno
izoštrio. Prvo, šiba je morala biti duga dva lakta, pri dnu
debela centimetar, pri vrhu pola. Drugo, na njoj nije
smio biti ni jedan zglob, kvrga, izraslina. Ništa, samo
ravna kora na kojoj se vide rupice iz kojih su rasle
peteljke otpalog lišća, pa joj starost nije mogla biti duža
od dvije godine. Treće, mogu biti od drijena, rakite,
jasena i brijesta, a od graba i hrasta ne smiju biti ni kad
bi mogle poslužiti. U vojsci, kažu, svako zašto ima svoje
zato. Kvrgavost ne dolazi u obzir, jer bi kvrgave šibe
ranjavale vojniku dlanove, stražnjicu i tabane, a i šiban
vojnik mora sjediti u sedlu, držati uzde u rukama i noge
turati u stremene. Dužina je važna jer od nje ovisi jačina
udarca, a ne smije se dopustiti da ljut časnik nekom
toljagom nasmrt isprebija vojnika pozivajući se na svoje
pravo. Debljina je pak važna zato što postoji kazna koja
se zove »polomiti na njemu šibe«. Kad debljina šibe ne
bi bila standardizirana, časnik bi mogao tući vojnika
nekom prutinom do besvijesti, a prut na njemu ne bi
prelomio. I napokon, koliko god mislili da je ludo brati
šibe kojima će šibati tebe i tvoje drugove, za branje šiba
potreban je stručnjak, pa će se uvijek naći oni koji će se
radi ovog ili onog posvetiti tom prezrenom ali unosnom
poslu.
Na rakitinu panju Brajim je ubrao dva snopića, svaki
po deset šiba, ostalo pruće nije udovoljavalo standardu.
Povezane, u dvije ruke, pronio ih je od ulaznih vrata
hana do šedrvana i ušao u odjeljak gdje stanuje pukov­
nik. Kad se od šedrvana vraćao i prolazio pored konaka
iza čijih su prozora stajale oči što preziru njegov posao,
bakreni je novčić bacao visoko u zrak i hvatao ga u šake
kad bi se iz visine vraćao, pokazujući tako zašto bere
235
šibe. Što se čudite, glupani! Tko nije, zarađujući bakreni
novčić od dvije lire, brao šibe kojima su kupci mlatili
njega i njegove? Zijevate, mrštite se, mislite da se
Brajim dao kupiti za Judine srebrnjake? Zar je moguće
da u ovom bakrenom limu vidite srebro?

16

Sutradan se pred ručak iz pravca Kakme u oblaku

prašine, iza petoro natovarenih kola pšeničnog brašna,
pojavio uzročnik jučerašnje svađe među ženama, kanti-
ner Appolonio Comor. Kad je istovario vreće, smjestio
ih u magazin, najeo se graha i suhih rebara, strusio u
grlo politrenjak i nad morem pelina i kužnjaka ugledao
vlasnicu gorućeg grma, upitao je suprugu kako stoje
stvari s krčmom i sa susjedstvom. S krčmom da ne može
bolje, a sa susjedstvom zaoštreno.
I ispričala je Appoloniju kako se jučer Suzana svukla
d /A nr/%1 o « d y-v X« rt n rt d*^t rt r
uu g,wia. i jpicAj vrlina bCUIIlUIiCts vujiiiKci, iv^»ji ou je-
gledali kroz prozorčić, objahala vratilo tkalačkog stana,
što ga je prije deset dana iznijela na terasu, uzela prut i
počela šibati vratilo kao da šiba konja. Pri tom su joj se
sise klatile, kako se već mogu klatiti takve sise, i bila je
pomamna kao vještica koja na metli žuri na sijelo s
vragom, i pri svem tom cirkusu vikala je da je vojnici
čuju:
- Jaši, Suzana! Danas na vratilu, sutra ćeš na batinu.
Tek kad je Appolonio kroz pelin i kužnjak pošao do
Suzane, da je upita kakve to ona trke priređuje vojsci,
vidjelo se kolik je i kakav je to čovjek. Bilje, koje ni u
najboljoj zemlji, a pelinu i kužnjaku takva je zemlja
ruševina, ne izraste drugim ljudima više od koljena,
njemu je doseglo više pasa.
Za Appolonija se nije znalo čiji je, osim da je nahoče
koga je za dva reala mjesečno do desete godine bila
othranila neka Kata iz Savra, a potom ga zadarska
općina dala na nauk kod vojnih kantinera. Ali se s
velikom dozom vjerojatnosti moglo tvrditi da je Appo-
236
 lonio kopile neke sluškinje iz Kotara i nekog vojnika iz
južne Italije, čijim lažima i dražima sirotica iz Kotara
nije odoljela jedne tople večeri. Od majke mu je, vjero­
jatno, četvrtasta glava, tup pogled plavih očiju i debeo
vrat, a od oca nisko tijelo nabijeno snagom, dlakavo i
vazda gladno dviju stvari: društvenog poštovanja i goru­
ćih grmova.
Kao kantiner za žito i druge namirnice obrtao je velik
novac, imao mnogo dužnika, znanaca i ortaka ovisnih o
sebi, pa se osjećao važniji od pukovnika. A za umiriva­
nje strasti imao je, kao što se znalo, ženu koju je
pretvorio u krčmaricu, i mladu Suzanu Cicerone, kćer
svog kolege Marca, koji nije gledao prijekim okom što
Appolonio, oženjen čovjek, liježe uz njegovu kćer, jer
se nadao da će taj spretni čovjek usuglasiti svoje proh­
tjeve, koji nisu mali, s društvenim normama, pa će oca
svoje konkubine, da mu ne bi pravio neprilike i u poslu i
kod Suzane, gledati bolje nego da mu je zakoniti tast.
Ona gola jahala na vratilu? Ni govora, rekla je Su-
zana. Zar su njoj potrebne vradžbine da privuče Appo-
lonija? Nego je ovako bilo. Lucija je čitavo jutro mela
kuću, otpatke i prašinu skupljala je u škip. I kad je sve
pomela, nosi i nosi smeće preko kužnjaka i pelina i baca
ga na Suzaninu terasu. A sa smećem i sve buhe iz svoje
kuće, pa sad Suzanu svrbi i ovdje i ondje, tamo i ovamo.
Je li pravedno da Lucija prenosi buhe iz svoje kuće u
tuđu? Nije. I onda je njoj Suzana skresala sve od oca do
šukundjeda, od majke do prabake, i neka ide zna se
kud, i neka sa sobom tamo nosi svoje buhe!
Lucija je tada pala po podu i nagovarala vojnike da
ubiju Suzanu, da će im ona platiti.
Appolonio je kao ožežen skočio i, ne birajući put,
preko polja pelina i kužnjaka otišao u svoju kuću.
- Jesi li opet podivljala? - reče on svojoj ženi. -
Koga se sada spremaš da ubiješ?
- Ne ja - rekla je Lucija potpuno hladnokrvno. -
Nego su vojnici, kad su vidjeli da se nas dvije prepiremo
oko toga smeća i vratila, rekli meni, daj da je mi
izmlatimo, koliko ćeš nam za to platiti? A ja sam njima
237
odgovorila, gledajte vi svoja posla, mi smo žene, pa se i
pokaramo i pomirimo. A ja ni za kakvo blago ovoga
svijeta ne bih dirala inoču svoga muža, jer, kad je moj
muž sretan, meni je svejedno jesam li ga ja usrećila ili
neka druga žena.

17

(Iz dnevne zapovijedi Šesnaeste hrvatske konjičke

pukovnije.)
Matija Grabovac iz Trilja, Josip Ozidžija iz Turjaka,
Lovro Šentija iz Brnaza, Mate Bukiša iz Cera, Juriša
Leovac iz Cvrljeva, Ivan Pavasović iz Skradina i Brajim
zvani Glamoč iz Glamoča, svi iz sastava Druge turme
Prve satnije, kažnjavaju se svaki sa sto redi konjske
prašine i sa dvadeset lira globe, koja će im se oduzeti od
plaće za mjesec svibanj. Kazna im se izriče jer su u
napitom stanju dvjema ženama iz kantinerskog sastava
naše pukovnije davali ružne ponude. O tomu su istragu
vodili zapovjednik pukovnije Carlo Dolci i satnik Prve
satnije Luka Močivuna i došli do pouzdanih dokaza da
su dotični krivi, jer se ponude takve vrste ne daju
nikomu, a pogotovo ne ženama, koje su lakoumne pa bi
ponudu mogle i zloupotrijebiti.
Kao vojnicima, među kojima ima i uzornih, koji se
dosad nisu ogriješili o vojničku disciplinu, daje im se
pravo da novčanu kaznu zamijene šibanjem: umjesto
dvadeset lira, dva polomljena pruta preko stražnjice. O
izboru kazne imenovani će se izjasniti pred postrojenom
pukovnijom kad se objelodani ova zapovijed.
Carlo Dolci, pukovnik

Maškovića han građen je na kosini, čija je visinska

razlika od kraja do kraja hana četiri metra, ispod tvr­
đave i varoši, da bi kroz oluke od jelovine u njegova
korita, vodoskok i kupaonu dotjecala voda što je izvi­
rala u Pećini, ali su majstori kosinu u unutrašnjosti
međašnjih zidova nasuli, pa sve što stoji na dvorištu
238
hana, kao sada pukovnija u stavu voljno, stoji na ravnu i
popločenu zemljištu. Jednu trećinu prostora što su ga
omeđili obrambeni zidovi, onu do obale jezera, od
ostalog dijela hana dijeli pregradni zid na čijoj su sredini
vrata, pred vratima šedrvan, a nad šedrvanom paviljon
pod piramidalnim krovom, sav, osim crijepa, od bijelog
tesanog kamena, sa troja vrata u obliku islamske luko­
vice. Na šedrvanu je lula veličine grčkog diska iz koje
voda ne prska visoko, svega jedan pedalj, a onda se
obara u okruglo korito od crna kamena.
Prevodilac za hrvatski jezik, neki raspop koji je malo-
kad bio trijezan, pukovnik Dolci i pet vojnika iz preko­
morskih zemalja, vjerojatno Grka, koji su činili njegovu
tjelesnu stražu, kao i uvijek kad se obavljaju smotre i
izdaju zapovijedi, stajali su pred šedrvanom, ispod luka
okrenuta satnijama, pa je prostor oko kamenica naliko­
vao na pozornicu, a paviljon nad njima na svečani
baldahin, što zapovjedništvu i pripada.
- Tko od kažnjenih mijenja lire za šibe? - pitao je
pijani raspop.
- Ja moju ne prodajem ni za kakve pare - rekao je
Ozidžija, a pukovnija je prasnula u smijeh. Prevodilac je
preveo što ovaj reče, a pukovnik, uplašen da se kazna ne
pretvori u sprdnju, izbaci: »Pukovnija, mirno«, pa kad
dva satnika prihvatiše to kao »Satnija, mirno«, nastade
tajac, te se otada čulo kako konji u konjušnici tuku
kopitama o pod i valove.
Brajim je iz prvog reda iskoračio dva koraka i, kako
je bio malorječiv, satniku je rekao samo: - Šibe. -
Močivuna mu je pokazao na šedrvan, i on je krenuo
tamo paradnim korakom, a strojem dviju satnija pronio
se žamor čuđenja.
Dolci je jednom Grku iz tjelesne straže zapovjedio da
trkne po šibe, pozvao je pukovnijskog ranamika Fešta
Mattea da stručno obavi šibanje, a kad mu je Grk donio
snopić rakitinih šiba što ih je Brajim ubrao prije tri
dana, dvije je izvukao iz snopića nasumce, kako propis
propisuje, i uručio ih Fešti, a sam se povukao do desnog
239
stupa luka, da vojnicima u stroju ne priječi pogled na
kažnjavanje.
Grci su pred šedrvan postavili klupicu, i Brajim je,
otpasavši remen na hlačama, trbuhom dodirnuo njeno
sjedište, koljenima pločnik, a glava mu je došla nad
vodu u koritu šedrvana, da pije ako mu se žeđa, i da ga
hlade ako se od udaraca onesvijesti. Fešta je stručno
razgolio dio tijela na kojemu će lomiti mladice. Donji
dijelovi debelog mesa, na kojima se u sedlu sjedi, ne
smiju se udarati. Ne smije se ni po kičmi. Zato je ogolio
dio ispod trtice koji je dovoljno mesnat da primi udarce,
i dovoljno tvrd da polomi šibe. A da udarci ne bi zalutali
i povrijedili što se ne smije povrijediti, Grci su donijeli
dvije hasure, prebacili ih preko Brajima i zaštitili gornju
i donju zabranjenu zonu. Između hasura bijelio se ko­
mad Brajimova tijela koji se trampi za dvadeset lira.
Bog mu je svjedok da taj gubitak nije zaslužio!
Imao je sreću Brajim: prva je šiba pukla pri sedmom
udarcu, a druga se prelomila već pri prvom. Osim sreće
za malen broj udaraca, zaslužen je i ranarnik Fešta.
Njegova su načela: ne tuci lagano štedeći šibu za mnoge
udarce, to je mrcvarenje, nego tuci iz sve snage i nastoj
šibu polomiti pri prvih pet udaraca, možda već pri
prvom, a prijeđeš li deset, nisi čovjek već strvoder. Ova
njegova načela stoje pukovniju nešto krvi i gnojnih
rana, ali što da mu čovjek kaže, niti on vojnike nuka da
griješe niti je on izmislio kazne. Brajim je dobio mo­
drice i podljev krvi, ali mu Fešta nije rascijepio kožu, a i
to je nešto. Naučio je da gubi na veliko, a dobiva na
sitno.
- Brajime - rekao je Grabovac kad je pukovnik dao
voljno, a vojnici druge turme došli do šedrvana - kad te
drugi put novčano kazne, ja ću ti platiti gubitak.
- Glamoč - reče Brajim i odmahnu rukom.
- Što ti znaš - rekao je Luka Močivuna, koji je
naišao kad je Grabovac Brajimu prigovorio zbog škrto­
sti. - Što znaš koje on račune računa i što se krije iza
njegova Glamoča! Jednom će nam sigurno i to reći...
Ali, sunce vam žarko, svi ste vi krivi za ove šibe! Sa
240
ženama se petljate! Ja ću vama pokazati što su žene. U
nedjelju ćete sa mnom u Zadar.
Tako! Dok pukovnikovu kaznu od sto redi konjske
prašine još nisu ni izvršili, od svog satnika su dobili
nagradno putovanje u glavni grad pokrajine, gdje će,
vidi čuda, upoznati žene. I još neki kažu da je sumorno
biti konjanik u hrvatskim pukovnijama!

18
Kaznu »sto redi konjske prašine« Grabovac i njegovo
društvo počeli su odsluživati istog otpodneva. Oboru­
žani češagijom u lijevoj ruci i četkom u desnoj, prilazili
su konjima koji su u dva reda bili vezani za jasle, a jedan
od drugog ograđeni prečkom što se njihala obješena na
dva lanca. Četkom su prelazili preko konjskih sapi,
preko prsa i nogu, plećaka i vrata, i napokon se podvla­
čili pod konje da im očetkaju trbuhe i stidne dijelove,
među zadnjim nogama. Četka je išla ukrug, uz dlaku i
niz nju, na istom komadu kože, da pokupi što više
prašine. Nakon desetak takvih kruženja prešli bi četkom
preko zubala češagije, da skinu prašinu koja se uhvatila
za čekinje na četki i da je sačuvaju u žlijebu što se pruža
ispod zubaca. Trebali su paziti, dok četkaju i dok se
veru, da im češagija u lijevoj ruci stoji vodoravno i tako
na sebi sačuva dragocjeni prah. A kad im se učini da su
nakupili dovoljno, napuštaju konje i izlaze na stazu koja
konjušnicu dijeli nadvoje.
Objesili bi četku o klin, a uzeli drveni batić, klekli na
stazu, nadnijeli češagiju nad dasku po kojoj slažu re­
dove prašine i odozgo je batom udarili nekoliko puta.
Ako je u češagiji bilo dosta prašine, duguljasta hrpica
bit će visoka dva centimetra, standardno, a ako je
prašine bilo malo, hrpica će biti manja od propisanog i
nad njim će trebati još jednom istresati češagiju, jer
mjerilac, dežurni alfijer u konjušnici, ne priznaje redove
kad ne ispune zijev rašlje kojom se mjeri podnožje,
visina i strane hrpice.
16 Duše robova 241
 Četkali su i četkali, ruka u ramenu da im otpadne,
četkali su i snažno i vješto, ali ni takvim radom prije
deset dana kaznu neće odslužiti. A za prevaru nema
načina. Zamjena konjske prašine bilo čime odmah se
prepozna. Konjska je prašina u Vrani žućkasta kao
vranska zemlja, pod prstima je sipka kao najfinije
brašno, lijepi se jer je vlažna od soli, ali nikad toliko da
se ne bi rasula kad u nju čarneš. U njoj nema kamenčića
koji bride pod jagodicama, ona miriše na konjski znoj, a
kad je na dlanu gledaš pri sunčevoj svjetlosti i još na
povećalo, kako to pukovnik čini, u njoj je na tisuće
sitnih dlaka, od stelje na sedlu, od potpregala, kolana i
prsnika, dlaka svih boja kojima je bojena konjska
oprema. U konjskoj prašini vidiš crvenu konjičku do-
lamu, u njoj je lanena sotana boje cimeta, hlače od
bijele raše i haša od vune i kostreti. Dakle, nema načina
da se konjska prašina zamijeni ikojom drugom. Da ga
ima, ne bi ni postojala kazna »sto redi konjske prašine«.
Peti dan četkanja, dok su sva četvorica od kuhinje
preko dvorišta išla prema štali na daljnje izdržavanje
kazne, Brajim ih je pokretima nagovorio da svrate u
konak, nešto će im pokazati. Popeli su se za njim u
potkrovlje i Brajim je ispod svoga jastuka izvukao kesu
od bijela platna do polovice ispunjenu konjskom praši­
nom.
- Svaki po pet lira i nosite je - rekao je.
- Otkuda ti? — pitao je Grabovac.
- Glamoč — rekao je Brajim.
- Je li to prašina što smo je za ovo pet dana iščetkali?
Tko ti je dade? Dežurni? — navalio je Ozidžija.
- Pustite čovjeka, ne trguje samo on prašinom -
rekao je Šentija.
- Sto da s tobom činim, Brajime? Kupit ćemo ti
prašinu - rekao je Grabovac - ali nam reci zašto sve to
radiš?
- Glamoč - rekao je Brajim.
Jebo te Glamoč! Daj ovamo tu prašinu — rekao je
Ozidžija.
242
 Brajim je ispružio dlan i, kad su mu sva četvorica na
nj bacili novčić od pet lira, pruži Grabovcu kesu sa
prašinom, ali je Matija ne htjede primiti.
- Tek ako pristaneš da se počupamo. Ako ne prista-
neš, neka vrag nosi tebe, tu prašinu i te lire.
Brajim, koji je za cijelo vrijeme trgovine s prašinom
stajao glupo nasmiješen, ne dopuštajući da ga isprovoci­
raju, na Grabovčevu ucjenu da pristane na »čupanje«
pa da će mu tek onda uzeti prašinu iz ruku i u trgovini se
izjednačiti s njim, lopovom i nedrugom, najednom se
uozbiljio, a lice mu postade tužno i zamišljeno. To ne
potraj a duže nego što bi udario dva puta dlanom o dlan,
i Brajim opet navuče na se masku idiota koji ne zna što
je lijepo a što ružno, što valja a što ne valja, i komu je
svejedno što o njemu drugi misle.
- Aha - reče i potvrdi da pristaje kimanjem glave.
- Sad odmah u konjušnici - reče Matija.
- Smiri se - reče Šentija - vidiš da je glup ko tava.
- Što glup! - bjesnio je Grabovac. - Prije nekoliko se
dana ponudio da za novac umlati Suzanu. Ne pričajte mi
da nije! Sutra, kad odemo u borbu, izdat će nas za pet
lira, za istu cijenu za koju nam sada prodaje prašinu.
Svaki od njih šestorice prostro je po podu konaka
crvenu maramu, koju u miru vežu oko vrata a u borbi
oko glave ispod kalpaka, da im znoj sa čela ne zalije oči.
Matija je uzeo lončić kojim će dijeliti prašinu. Kad je
vidio Brajima da stoji po strani, pozvao ga je da i on
svoju maramu raširi, ali Brajim ne htjede, okrenu se
prozoru i ostade tako zagledan u livade podno hana, sve
dok oni nisu obavili diobu, nabili marame u džepove i
pošli u konjušnicu.
Ozidžija je ostao na vratima do kapije hana. Pavaso-
vić je stao na drugom kraju staze koja dijeli konjušnicu
nadvoje da promatra prilaz od šedrvana. Bukiša, Leovac
i Šentija imali su suditi, a Grabovac i Brajim stali su u
sredinu, među suce. Na Šentijin znak da ide čelo čelu a
glava glavi, borci su se sagnuli, a na znak da zabace s
glave kalpak i jedan drugoga uhvate objeručke za per-
čin, učiniše kako im je zapovjeđeno.
16* 243
 - Sad - tresnuo je Šentija, i borci se sudariše glavom
o glavu, čelom o čelo, kao ovnovi, potežući jedan dru­
gomu perčin. Trebali su se potezati dok jednomu ne
dojadi i ne kaže dosta, a drugi, kao pobjednik, ne
pristane, kad će suci proglasiti pobjednika i raznijeti glas
tko je koga »počupao«. Ali, ovdje borba nije dugo
trajala. Borci se rastaviše i ispraviše.
- Što ti ne potežeš? - pitao je Matija.
- Glamoč — odgovorio je Brajim, blaženo glupav.
- Ovoga ne možeš ni počupati. Kako da ga tučeš?
- Što da ga tučemo? - reče Šentija.
- Izdat će nas - vikne Grabovac, uze četku i priđe
konju.
Toga popođneva i sutradan, kad će načeikati sto redi,
dok su vadili prašinu iz marame i kroz prste je posipali
po četki, a četku strugali po češagiji, neprekidno su
mislili je li moguće da će ih taj pohlepni čovjek, koji u
općoj tuposti pokazuje čudne proplamsaje pameti, u
teškom trenutku ostaviti na cjedilu, ili još gore, izdati.
Mislili su na to i nekoliko narednih dana nakon izdržane
kazne, ali kad ih je tek treće nedjelje poslije obećanja
Moči vuna doista poveo u Zadar, kad su pred njih iskrsli
novi ljudi kao nove nepoznanice, na Brajima su pomalo
zaboravili.

19

Obećanje da će ih voditi ženama Močivuna je održao,

ali sa sobom nije poveo sve koji su se odlasku nadali.
Pavasoviću posjet Zadru ničemu ne bi služio, on dobro
zna što su žene, zbog toga znanja i jaše državnog konja.
Brajim ne dolazi u obzir, jer taj nikomu ništa ne plaća i
ne kupuje nego prodaje usluge, a kod žena treba i
odraditi i obavljeno platiti. Mati Bukiši je rekao da je
još stidan, pa će ga voditi kad odraste i oslobodi se, a
Leovcu da lijepo pjeva o ljubavi, pa neka i dalje tako
pjeva. Kad bi ga u Zadar odveo i on tamo vidio hrpu
kupaca, nikad više ne bi zapjevao »Džaba, mala, golo-
244
noga hodaš kada nemaš komu da se prodaš«. I tako su s
njim pošli Grabovac, Šentija i Ozidžija.
U Zadar su došli kad je na Svetoj Anastaziji zvonilo
podne, a na gradska vrata istrčalo dijete plačući, prešlo
preko pokretnog mosta i potrčalo moru u kanalu. Gra­
bovac se nagnu s konja, uhvati dijete za košulju i ne
dade mu da se strmoglavi. Uto dotrča razjarena žena,
uze dijete iz Grabovčeva sedla i nastavi ga tući tamo
gdje ga je tukla prije nego što se otelo, a oni jašući
prođu kroz gradska vrata i iza pedesetak metara skrenu
ulijevo i uđu na kapiju, sličnu onoj na Maškovića hanu,
u dvorište Velike kasarne. Tu su im rekli gdje će vezati
konje, pa ih dežurni odvede na drugi kat južnog krila
goleme kuće i uvede u jednu sobu, dade im ključ i ode,
uz obećanje da će posteljinu dobiti kad dođe magaziner,
ako dođe, a ako ne dođe, jer svakog otpodneva ne
dolazi, neka se ispruže po daskama koje su poslagane
uza zid, jednu bi noć izdržali i na čavlima. Oni su se
složili da mogu jednu noć noćiti na tvrdu ležaju, prepo­
ručili se za pokrivače i ostali sami s pitanjem koje sebi
postavljaju svi avanturisti kad dođu u grad svojih težnji
- što sad, i kamo sad?
Nema da misle, tu je Močivuna. On vodi, on uči i on
plaća, sve osim žena. E, to ćete, majčini sinovi, od svoje
plaće otcijepiti. Osim svoga, ničije kurvanje Močivuna
ne plaća. I svoga mu je dosta.
Bilo je vrijeme ručka i u Bablju ih, kad su sišli na Trg
svetog Ivana, na koji gleda prozor njihove sobe, i zašli u
Kovačku ulicu, dočeka miješani miris pečene ovčetine i
kuhanih daganja. U Kovačkoj je ulici na dvije kovačnice
dolazila po jedna krčma, pa se nije mogla zvati drukčije
nego što se zove. Kupili su pet litara vina, posudili
pletenku koju krmčar dade na Močivunin brk, janjetinu
su odsjekli od zadnjeg dijela, vruću, i platili odoka, što
košta da košta! Kad je vidio da troši više nego što treba,
i da plaća lake ruke, krčmar je Močivuni rekao, jest,
satniče, da tvojih petnaest reala prema vojnička četiri
znači bogatstvo, pa možeš trošiti kako hoćeš, ali i na
245
budućnost, kad budeš živio od ušteđevine, morao bi
misliti.
- Ja sam vojnik - rekao je Močivuna.
- Što ako si vojnik - reče krčmar.
- Vojnik nema budućnosti — reče Močivuna.
Nasred sobe su improvizirali nekakav stol, sjedili su
na pričnama, meso jeli rukama, čaša ni prikladna lonca
nije bilo, pa su pili iz pletenke. Janjetina je bila slana i
prepečena, tražila je da je češće zalijevaju. Močivuna,
koji je častio, poticao je zalijevanje, i pletenka se nije
smirivala na stolu. Njen je grlić, kao pčelin žalac na
cvijet, svaki čas turao svoje stakleno rilce u vojnička
usta.
S početka je Močivuna iskazivao srdačnost nutka-
njem, jedi, ne žali, prihvati se ovoga, drži ono, a kad su
sve pojeli, uz piće koje je potrajalo duže od jela, otpo­
čeo je govor komu si znao što znači, ali nisi znao na što i
na koga se odnosi. Kao, sve bi njih trebalo ovako,
pokazujući rukama kako pralja zavrćanjem cijede ko-
~ — . „ 4. — .—
mciu^ piciLitct. z_,jlichw at/, to ao otmoai na ^aviuanjt- via-
tova, ali čijih, Močivuna se nije izjašnjavao. Čini se da
vino nije bilo dovoljno moćno da razvrne sva vrata i
brave u podrumima njegova duha. Ili bi govorio: »Što vi
znate o meni, ništa, ama baš ništa ne znate, ni tko sam ni
otkuda sam, što sam mogao postići, a što nisam posti­
gao.« Koliko god da je govorio, ništa nije kazao jer je
pitanje slijedilo pitanje, tajna tajnu, a nepoznanica ne­
poznanicu. U tom hodu u obrnutom pravcu od svojih
namjera, kad se htio predstaviti svojim vojnicima, a
postao im još neshvatljiviji, kad im se htio približiti, a
sve se više udaljavao od njih, i kad je uspio samo u
jednomu, da bude voljen jer ljubav i ne počiva na
razumu, uspio je izgovoriti samo jednu suvislu rečenicu.
Neka im bude, rekao je, doživjet će i oni svoju ponoć:
od koristi čovjeku dolaze sve štete.
Eto to - da od koristi štete dolaze - dalo se zapamtiti.
Od onih kojima bi trebalo vrat zavrnuti prešao je na
svoja tri vojnika, u kojima na tom stupnju pijanstva
jamačno nije gledao samo Šentiju, Ozidžiju i Grabovca,
246
i počeo im dokazivati da ih voli, opetovanim izjavama i
tvrdnjama da čovjek može prodati kuću i zemlju, i drage
predmete, ali prijatelja, jok, jer bi prodao sebe sama, a
sebe se prodavati ne smije. Da i tvorno pokaže ljubav,
ustao je, pošao od jednog do drugoga, hvatao ih za
ramena, drmao njima, ljubio ih u čelo, i kad ih je tako
nekoliko puta obredao, sjeo je na jelove daske i propla-
kao, u početku sitno, kao da se smije, a onda sve dublje i
sve glasnije. Pružio se po daskama i ridao, jaukao kao
narikača, tresao se i udarao, a onda ponovo jecao sitno i
uporno, s potokom suza u očima.
I trajalo je to plakanje neizmjerno dugo, kao da ga
tko tuče i davi, i bilo je straha u njih trojice koliko
hoćeš, i čekali su kad će to prestati. Što vino učini od tog
dobrog čovjeka! Koje su to nevolje iz njega provalile?
Zar da je od koristi imao samo štetu i da je čovjek bez
budućnosti!
Močivunin plač je najednom prestao i pretvorio se u
duboko i glasno disanje, po čemu su zaključili da je
zaspao.
Dan se pretapao u večer. Sunce je nestalo u moru iza
Ugljana, a isparenja nad vodenim obzorjem pocrvenjela
su kao obojena krzna i odbljesak svoje crveni prosula
preko ugljanskih brda na mirnu vodu u kanalu, pa je
crvenilom planula i zemlja i nebo stvarajući poznatu
zadarsku večer kad ni otoci, ni lađe, ni kuće, ni ljudi ne
izgube svoje obrise ni svoje lice, ali se svi preliju svojom
dozom rumeni i ne razlikuju se samo po obličju već i
prema količini primljenog i zadržanog rumenila od po­
tonulog sunca. Kroz stakla njihova prozora u sobe se
ulilo toliko ruja da su se i jelove daske pozlatile, a
njihova se tuga razvedrila.
Ispod samog prozora, usporedo sa zidom Velike ka­
sarne, išao je put od kamenih vrata na koja su ušli u grad
prema bastionu što je branio ulaz brodovlju u Fošu.
Ispred njega je na plićaku bilo kamenja na kojemu je
obilno rasla runjava dagnja zvana baba. Žene iz kuća u
blizini bastiona lomile su te jestive školjke, nosile ih na
tržnicu i prehranjivale njima obitelj kad se nije imalo što
247
drugo skuhati. A kako je baš u toj četvrti bilo više dana
kad se nema nego kad se ima, iz tih je kuća i ljeti i zimi
zaudaralo na more i školjke, a četvrt je po babi nazvana
Bablje, što je bilo isto kao puka sirotinja i sve zlo i sve
bijede koje prate siromaštvo.
Na Trgu svetog Ivana, sučelice njihovu prozoru, nani-
zalo se nekoliko krčama, četiri, ako ih sve vide. Na
njima, po običaju, nema natpisa, samo znaci, iza do-
vratka udjenuta maslinova grana, pletenka ili vrč koji
vise o nadvratku i posjetilac ih može glavom dotaknuti.
Kad rijetki gosti dolaze, šuljaju se u strahu da će ispred
njih pobjeći bačve, a kad napuštaju pivnicu, otežali za
litru-dvije, nestaju tiho, da im za popijeno ne bi tkogod
prigovorio.
Kad se večernja rumen, čudnovato brzo, zgusla u
mrak, a u Bablju planuli prozori, krmeljivi kao oči
pospanaca, u krčmama su se upalile svijeće, one sa
stijenjom i uljem maslinovim u zemljanoj posudici. Po
jednu takvu uljanicu dvojica krčmara izniješe na vrata i
nKlOciČo r> icti lrlin nr/liiS oti i rvi i »MoJli e-»
o uu mili ju 1x11 i z,uuvi viom, nct jv^viilk/j

krčmi tikva, na drugoj pletenka. Čim se obješene svijeće

smiriše a svjetlost na trgu ustali, u njenim se poljima
pojaviše tri žene, koje nisu došle i otišle, već su nepre­
stance ulazile i izlazile, prolazile i opet se vraćale, pa se
može slobodno reći da se nisu micale ispred »Tikve« i
»Pletenke«.
Na trećem katu kuće pred kojotu su žene šetkale otkri
se prostrana soba, puna svjetla, sa širokom posteljom na
kojoj je bio zelen pokrivač i sa dva velika prozora kroz
koje se unutrašnjost pri takvom osvjetljenju dobro vi­
djela. U nju je utrčalo dvoje djece. Provlačili su se ispod
postelje, penjali se na nju i prevrtali preko glave, ili su
mimo sjedili na sagu igrajući se neke igre kockicama.
One tri žene na svojim kruženjima niti su koračale
istim pravcem niti su se pri susretima zadržavale jedna s
drugom. Koliko se s prozora kasarne moglo vidjeti,
jedna je bila krupna i u prsima i ispod stmka, imala je
bujnu žutu kosu sa tri mašne. Druga je bila vitka u pasu i
toliko jakih bokova da su bili u nerazmjeru s gornjim
248
dijelom tijela. Treća bijaše sitna, pokretljiva i nezrela,
ali hroma. Krupna se držala vrata krčme, a kad bi i otišla
do Kovačke ulice, nakratko se tamo zadržavala. Ona
loše građena, odlazila<je dolje, prema moru i bastionu, i
zadržavala se nešto duže, ali se redovito vraćala i onda
kad se vraćala sama. Hroma je kratko vrijeme izdržala
pred svojom sjenom pri svjetlosti svjetiljaka, prešla je
hramljući Trg svetog Ivana i krenula na sjever, prema
Koloni u središtu grada.
Hroma je prva dovela muškarca. Išao je nekoliko
koraka iza nje. Prošli su pored one krupne kao pored
kamenog križa i ušli u kuću na neosvijetljena vrata
pokraj ulaza u »Tikvu«. Na stubištu je netko nešto
viknuo, netko je strčao i ustrčao. Djeca na te pozive i
odzive, na škripu vrata i stepenica pokupiše svoje
igračke sa zelenog pokrivača na postelji i nestadoše na
vrata koje prozori nisu otkrivali. Kako djeca istrčaše,
voštanice prigušiše sjaj, kao da ih je netko pokrio aba-
žurima, i osvjetljenje u sobi poprimi boju ustajala mesa,
pokućstvo izgubi obrise, i više se nije vidjelo gdje je
ormar, gdje stol, gdje postelja, niti se razaznavalo tko je
muško, tko žensko, kad je hroma sa svojim muškarcem
ušla u sobu i počela se svlačiti.
Osvjetljenje je nalikovalo na gnjilo meso i vodu
potoka poslije kiše, a ono miješanje udova na šaku
drvaca bačenih u zamućen vir. Vrte se i prevrću, tonu i
isplutavaju. Ali, ni plutanje ni vrtnja nisu dugo potrajali.
Kao da je dotok vode presahnuo, noge i ruke mirovale
su na pokrivaču kao drvca na suhom dnu. Netko je
skinuo sa svijeća sjenilo, pa drvca od ruku i nogu, kao da
ih pometoše, siđoše s postelje i potražiše svoja stara
mjesta u nogavicama, rukavima, ovratnicima, haljinama
i dolamama. Čim se dovedoše u red kakav pristoji
svjetlu, iziđoše iz sobe, obrnutim redom, sada muškarac
prvi, mnogo prije nego što će izići hroma, jer im ni
putovi neće biti isti. Ona će ponovo prema Koloni, on
kroz Kovačku ulicu, u neku krčmu. Kako oni odoše, još
dok su se razdvajali na Trgu svetog Ivana, ono se dvoje
djece ponovo vrati na svoje igralište. Gledali su ugažen
249
svoj zeleni pokrivač. Bez skanjivanja, već odavno ui­
grani, jedno s jedne, drugo s druge strane, uhvatiše ga za
krajeve i zategnuše. Tako, kao po dogovoru, u jedan hip
skočiše na obnovljeno zelenilo svoga igrališta.
Ni u poslu pred »Tikvom« i »Pletenkom« nema
pravde. Hroma je dovela još dva muškarca dok je ona
loše građena iz Kovačke ulice izvukla jednog. Krupna je
ostala bez ponude. Taj se omjer ponavljao u zakonitim
razmacima, hroma tri, loše građena jednog, a krupna
nijednog.
Negdje oko desete ure, za Bablje u kasne sate, i njoj
se približio jedan u čizmama, jamačno vojnik. Stao je
pred nju i, ne govoreći ništa, mjerkao joj visinu i širinu.
Taman da će joj pristupiti kad se gore u sobi upališe
jarka svjetla. Iziđe najprije muškarac, za njim hroma, a
djeca utrčaše u sobu. Mušterija napusti krupnu i priđe
hromoj. Nešto joj je predlagao, da ne ide do Kolone, da
se odmah s njim vrati u sobu. Ona se branila, pokazivala
mu krupnu, govorila mu nešto otresito i niječno. Muška­
rac je ostao uporan, hroma i hroma, a kako ona nije
htjela, on krenu prema Kovačkoj ulici. Kad je vidjela
njegovu upornost, hroma zatraži dopuštenje od krupne.
Ona joj kimanjem glave odobri. Hroma pozva natrag
upornog muškarca i ode s njim uz drvene stube.
Krupna i dalje ostade bez mušterija. Kretala se sve
polaganije, na sve kraćim stazama, sve je više stajala
naslonjena na zid i lako je pogoditi što je mislila. Što i
svi ljudi koji gube, pa su nezadovoljni postojećim sta­
njem - da bi se situacija najednom morala promijeniti u
njihovu korist. Beznadni ne oskudijevaju u jednome - u
nadi.
Močivuna je tvrdo spavao, i tko od njega pomoć čeka,
noćas je neće dočekati. A i što će im njegova pomoć!
Trebalo je otvoriti vrata, sići niza stube, otići do Kolone
i dovesti hromu, zaci u Kovačku ulicu i naći onu loše
građenu, a krupna ionako svu večer stoji besposlena!
Treba gurnuti ruku u džep, izvaditi deset lira, uručiti
ženi i krenuti, rastjerati djecu, okupati se u mutnoj
svjetlosti i doživjeti već jednom to čudo. Ali, nešto ih je
250
priječilo da učine i jednu od tih radnji, od kojih ni jedna
nije tražila ni pameti, ni smjelosti, ni velikog troška.
Nesposobni nisu, kukavice ponajmanje, škrci nipošto.
Što onda? Nad njima je bio zajednički odgoj koji nisu
htjeli ili nisu znali jedan pred drugim pogaziti, i zato su
ga počeli ismijavati, nalazeći u toj igri i utočište i oprav­
danje za svoju suzdržanost. Bili su djeca i nisu se lako
odricali svoje nevinosti, premda im je bila dozlaboga
teška. I što to ima uzvišeno u užitku i neuinjerenosti da
im se ne bismo mogli narugati!

- Trubim iz svega glasa, jer želim da se spasite -

vikao je Ozidžija glumeći pukovnijskog kapelana kad
počinje prodiku, i Starostu iz knjiga za poduku mladeži
koje su koncipirane tako da Mladić pita a Starosta
odgovara. - Bježite od one koja ima zavodljiv pogled, a
djela su joj zla.
- Ja bih pobjegao, dide - govorio je skrušeni Šentija
u ulozi Mladića - ali ne znam kamo da bježim. Kud god
od njih pobjegnem, tamo ih nađem dva puta više. Nego,
ti mene, dide, nauči da ja s njima govorim, da se s njima
družim, ali da se uzdržim od grijeha.
- A, to bi ti htio! Da pričaš! Mogu li slama i vatra
zajedno? Ne mogu. Ne mogu ni užežen ti, užežena ona.
Zato, sinko, bježi od svake i nemaj s njom ni tanke
dlake!
- Kako da od njih bježim, dide, kad mi noge same za
njima trče?
- I opanke svoje trebaš naučiti da je žena zla kuća,
pa će te od žena odnositi, a ne ženama donositi.
Opanke!
- Nauči nas, dide, što nas to ženama privlači?
- U tom privlačenju djeluju dvije sile, jedna izlazi iz
muškog, druga iz ženskog. Sa ženske strane sila vuče
konopom u kojemu je više žica: to je dobra hrana i
užežena krv, to je želja da bude mažena i voljena, to je
kićenje i potreba da bude zapažena, to je nuđenje,
nametanje i očijukanje, to je raskalašenost. A s muške
251
strane uže kojim nas Sotona tegli u grijeh ispletena je
samo od dvije žice: od požude i prigode.
— Što da radim, dide, kad tako jake sile mnome
upravljaju?
- Bježi od prigode kroz vatru i vodu, kroz krš i šumu,
i spasit ćeš se.

Onaj pas, sur, prljav, visok i mršav, što se doklatio iz

Kovačke ulice i s početka njuškao po neosvijetljenom
dijelu Ivanova trga, a potom se, ne prestajući kružiti, sve
smjelije približavao krupnoj ženi, pojeo je njihovu lju­
bavnu prigodu pa više nisu bili ni u kakvom iskušenju.
Premda joj se približavao, sam joj ne priđe dok ga
nije pozvala. Sjeu joj je uz noge, digao glavu, gledao je
u oči. Pošla je ona i pošao je on. Do vrata »Tikve«. On
je ostao vani, ona je ušla unutra i donijela komad kruha.
Vabila ga je dok nije došla na mjesto gdje se već sat
vremena ustalila čekajući mušteriju. Pružila mu je kruh i
on joj je jeo iz ruke.
Kad je pas pojeo, počeo se umiljavati oko suknje
svoje prijateljice. Njoj je ta zahvalnost neko vrijeme
godila. Ali, sjetivši se da i inače nije više privlačna, o
čemu govori praznina ove večeri, a s tim šugavcem uza
se bit će još manje, počela ga je tjerati od sebe, riječima
i nogom. Pas je nije slušao, kuda ona, tuda i on, a kad ga
nogom ćušne, on se još više uz nju pripije, jer je
ćuškanje lako, kao u igri. Postajala je nemirna: kako će
se otresti toga psa, udariti ga nema srca, a on bez
udaraca neće otići. Kako da ga tuče kad ga razumije:
kao što je ona večeras čekala na trgu, i on je po ulicama
dugo tražio, a kad je konačno našao, kako da to ostavi!
On je pas i ne može znati da se prijateljstvo, samilost i
dobročinstva i rijetko javljaju i kratko traju.
Naišla je hroma s još jednim muškarcem, tko zna
kojim po redu, pa pita krupnu što paščinu drži uza se,
tko će joj prići suknji dok taj gad oko nje smrdi! Krupna
ga pred njom želi otjerati, gurka ga, govori mu neka ide,
a pas postaje još umiljatiji. Onda hroma reče svom
mušteriji da pričeka. Ona ode za vrata i izvadi mandalo,
252
priđe psu i opali ga drvetom po nazubljenoj kičmi. Pas
ciknu, zatetura zadnjim nogama, ponovo se osovi i,
šepesajući više nego hroma, odjauka Kovačkom ulicom.

- Slušajte, dico moja! - reče Ozidžija opet u ulozi

propovjednika. — Ispričat ću vam strašnu priliku koja
govori o kazni što će snaći takve žene.
- Slušamo te, dide - kaže Šentija.
- Jedna pokvarenica živjela u Bablju, a prodavala se
između »Tikve« i »Pletenke«. Onda se razboli, leže na
samrtnu postelju i umrije u groznim mukama. Dok je
ona bila na odru pod bijelim pokrovom, pred njenom
kućom pokolju se dva psa, jedan bijeli, drugi crni, kojih
u Bablju ima više nego nezakonite djece. Kad njihovu
ciku čuše ostali psi, dotrčaše sa svih strana i učas ih pred
pokvareničinom kućom bijaše čitav čopor, režali, lajali,
klali se. I svi nagrnuše na pokojnicu. Kidali su s nje
pokrivače i odjeću, iskidali platno na komadiće, a nju
ostavili golu golcatu. Ljudi su ih jedva otjerali ostima.
Tijelo ženino sahraniše onako golo. Ali, što psi učiniše s
njenim pokrivačima i haljinama, to učiniše i od njezina
groba. Vjetar ju je šibao, sunce peklo, spirale kiše.
Sramota za života, stid poslije smrti.
- A, dide, zašto bi onu krupnu, što je svu noć čekala i
nije dočekala, i što je psa hranila, psi rastrgali? - pita
Šentija.
- Ti me se, mali, čuvaj! Uvijek postavljaš nezgodna
pitanja - kazao je Ozidžija, i nije dospio ništa više reći.

Vrata su se otvorila i uz dežurnog kasarne, koji je

nosio fenjer, ušao je Pavasović. Idemo, vikao je, odmah
idemo. Čekaj, čovječe, što si navalio! Oko četiri sata
poslije podne stigla je vijest da je u Lišane Ostrovičke
upao četovođa Ramo Nadžaković. Pukovnik je obje
satnije izveo u potjeru, a njega je poslao da javi Moči-
vuni neka se iz stopa vraća u han, a iz hana krene za
njima. Uzalud su budili Močivunu. Da, progledao bi,
čisto kao usred podneva, govorili su mu što se dogodilo i
što pukovnik traži, ali njemu nije do mozga dopirao
253
nikakav smisao, ni gdje je, ni što mu govore. Mogli su ga
držati otvorenih očiju, ali ga probuditi nisu mogli, pa su
se dogovorili da i sami prilegnu. A kad su prilegli,
zaboravili su i čete i četovođe, pukovniju i pukovnika.
Prve sunčane zrake u krošnjama kestenja na Ivanovu
trgu probudile su Močivunu, on njih, i za pola sata, u
crvenim dolamama, na bijesnim pastusima, vijali su
prema Babindubu kao crveni đavoli.

20

Taj Ramo Nadžaković po ocu je iz Mostina, gdje su

beaovi NaHžakovići nriip hprkno rata imali nlodan nos-
- " & ------ ----------- -------------------------- ------------I---------- J -----------------------O------------------------------------ I----------------------- I------------

jed. Sam je, bez oca koji je poginuo i bez obitelji koja se
rasturila, nakon pada Knina preko Grahova došao u
Livno sa stotinama beskućnika. Kao zaslužnu vojniku,
begu i čovjeku od koga se mnogo očekuje, Livnjaci su
mu u obliku milodara dodijelili drvenjaru u Suhačama i
nekoliko rali oranice pored Bistrice, čitav posjed nekog
Fike Rakitovića koji je umro ne ostavivši potomka, da
se tu skući, oženi i da bude pri ruci kad i u ovim
krajevima dođe do gustog. On se useli u kuću, počne i
raditi nešto, ali kako o poljodjelstvu nije znao ništa, ni
kad što treba sijati, ni što se sadi a što sije, ni kako valja
gnojiti, kako žeti i mlatiti, nije pošteno uradio ništa, pa
se obrati jednom susjedu da ga nauči kad se što radi i
kako se radi. Susjed je pokušao da ga nauči držati plug i
motiku, ali nije išlo, ili je lomio alat ili ga nije znao
upotrijebiti, pa je učinak bio nikakav, a Ramo sve
beznadniji. I susjed mu reče:
- Ništa, Ramo, od tvog gospodarstva! Seljak se rađa
u brazdi a raste na njivi, gleda otkuda dolaze oblaci i
otkuda pušu vjetrovi, promatra kako zrnje pada u zem­
lju, kako raste i zori, dok sve to, i zemlja, i vrijeme, i
biljke, i plodovi ne sraste s njim. I kad doraste za
motiku, on više i ne misli što kada i kako da radi, on radi
kad je nečemu vrijeme ne misleći da radi, kao što trava
u proljeće niče, kao što pšenica u kolovozu zori. Nego ti,
254
moj Ramo, pripaši jatagan i zabaci pušku na rame i ispni
se na ledine ispod Bašajkovca, neka te Livnjaci dobro
vide, pa zatresi jataganom i drmni puškom i reci lijepo
da te razumiju: »Hoću kruha bez motike, hoću meso bez
čobanske torbe.« Imat ćeš što tražiš, a ako ti se još
tkogod pridruži, imat ćeš i više nego što ti treba. Boljeg
pluga od jatagana nema, ni bolje žetelice od puške. A
ako te neki nisu razumjeli, ti ih lijepo poduči. Jatagan je
i dobar učitelj.
Imućniji Livnjaci i svako od dobro stojećih seoskih
domaćinstava odlučiše na jednom skupu, gdje se ra­
spravljalo kako pomoći bjeguncima s onu stranu Di­
nare, da im se, uz dodjelu zemljišta i službi u gradu,
dade i jednokratna pomoć u žitu i živini. Da darivanje
dobije blagoslov Božji, odrediše da se pomoć dodijeli
dan uoči noći Kadra, kad je u ruke Poslanikove sišla
objava s neba i kad su pravovjerni sklopili savez s
Bogom i prihvatili sudbinu koju im on određuje.
Zborno mjesto i za one koji pomoć ištu i za one koji
imaju što dati, određena su Hasina vrela ispod grada,
gdje ima dobre vode i gdje su šumarci vrba izrasli po
ledini s mekom barskom travom.
Dok su jedni pisari popisivali darove i darodavce, a
drugi bilježili potrebe bjegunaca, da dan darivanja uoči
noći Kadra ne bi bio tužna i posna svetkovina prošnje i
milodara, zaklaše nekoliko ovnova i pristaviše ih na
vatru u pet kotluša. Kad je bilo ručku i kotluše se
poredale pokraj trećeg Hasina vrela, kuhari stali iznad
njih s velikim zaimačama u rukama, a redovi se ubogara
učas nanizaše, Ramo se pope na jedan panj kod središ­
njeg kazana, stavi desnicu na jatagan a ljevicu na ku­
buru, odmjeri kuhare i ubogare mrkim pogledom i reče,
najprije kuharima:
- Da ne date komu ja kažem da ne date! - A onda
ubogarima: - Komu kažem da iziđe iz reda i da stane
kod drugog Hasina vrela, da iziđe i da stane. - Onda je
dijeljenje jela otpočelo, a on je birao: - Iziđi ti! E, i ti
tamo u zelenom guberu!
255
 Kad je izdvojio njih desetak, vidjelo se da iz redova
izgoni mladiće od sedamnaest do dvadeset godina.
Kazani su bili ispražnjeni, redovi se izredali, ljudi
posjedali ispod vrba i srču i žvaču, čuje se samo mljaska-
nje, a njih trideset izdvojenih, naježeni i gladni, stoje
kod drugog Hasina vrela i čekaju Ramu. On im priđe,
saže se nad vrelo, zagrabi šakama vodu i srknu nekoliko
gutljaja, a posljednji ispljunu preko johina grma i, dok
mu se cijedila voda s brka, pogleda ih s visoka i reče:
- Mater vam jebem!
Onda je polagano izvadio rubac iz rukava, otresao ga
i njime obrisao brk. Opet ga je previo načetvoro i
turnuo u rukav. Neki od momaka, koji su imali nož, nisu
sc Z3. nj uhvatili, ali su ruku primakli bliže dršku i čekali
što će ova budala uraditi nakon ljute psovke.
- Stidite se! — reče Nadžaković i opet ušutje.
- Zašto? - upita njih nekolicina odjednom.
- Ne sramite se ni pitati zašto - reče, ishraknu se iz
dubine grla i pijunu u drugo Hasino vrelo. Ispljuvak
bučnu u vodu, a momci pogledaše da nije s ispljuvkom
odletio i smisao onoga zbog čega im ovaj ludonja uskrati
ručak.
- Stali ste u red sa starcima, ženama i djecom da s
njima podijelite ovo jadne milostinje. Umjesto da se
pogledate od pete do glave, da vidite kako vas je Bog
stvorio zdrave i jake, pa da skočite i potražite hranu za
sebe i za te jadne ljude. -1 još se jednom ishraknu i još
jednom pijunu.
Momci su gledali kako je pljuvačka u Hasinu vrelu
napravila klobuk. Voda teče, a klobuk po njoj pliva.
Samo njih petorica odbi da mu se pridruži. Jedini su oni
toga dana ostali bez ručka, jer je Ramo za svoju četu,
kao pozajmicu do prvog pohoda, zaklao tri ovna i
okrenuo ih na ražnju. Jeli su pečenu ovnovinu, pili vodu
s drugog Hasina vrela, jer je baš u to vrelo Ramo
pljunuo kad im je pokazao pravi put, pa je noć objave i
sudbinskog saveza s Bogom za njih bila noć otvorenih
očiju i saveza sa svojim četovođom Ramom.
256
 21

Na hitrim malim konjima, koje je bilo lako zobiti jer

na obilnu hranu nisu naučili, Ramo je prelazio Dinaru
gdje ju je najteže prijeći. A kad bi se spustio u podinar-
ske ravnice, jurio je iz kraja u kraj kao vihor, i danas bi
ga vidjeli u dolini Čikole, sutradan negdje kod Kule
Atlagića, prekosutradan na Nos Kaliku. U svom je
kretanju bio nepredvidljiv jer ni sam nije ništa predvi­
đao. Jednostavno, kad se bez pravca kretanja nađe na
određenom mjestu, ako sam taj kraj ne poznaje, pozove
momke koji ga znaju i pita jednog po jednog kamo bi se
sve odatle moglo krenuti. Oni navedu, recimo, tri mo­
guća pravca, on uzme brojanice i propušta zrna kroz
prste, pa najednom kaže, tjeraj ovim, drži u ruci jedno
zrno, a to zrno znači određeni put od tri moguća pravca
kretanja. Momci vjeruju da u dodiru Nadžakovićeve
jagodice s onim zrnom odjekuje zov sudbine.
Takvo jedno zrno na brojanici dovelo je Nadžakovića
u Ravne kotare. A kad se tu već našao, druga su ga zrna
vodila tamo-amo. Konačno ga jedno dovede »Vrani u
nizine« a da nije znao po što je tu došao. I tu se susreo sa
dvije satnije Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije
blizu sela Polače, na onoj dugoj vlaci što se pruža od
polja ispod sela do vrela Kakme koje stoji na samom
rubu Vranskog polja, vlaci koju presijeca put ravan kao
putanja strijele i isto tako ulučen, jer je vlaka od Kakme
do Polače blaga izbrežina.
Ramo je, zapravo, pogrešno procijenio, ali kad u
sudbinu vjeruješ, onda ti i pogrešna procjena donosi
uspjeh. S visova ispod Polače on je na grbi puta od
Kakme vidio prethodnicu prve satnije od dvije turme i
procijenio da su on i neprijatelj brojčano jednaki te da
će s malom prednošću koju mu daje zasjeda uplašiti
neprijatelja i natjerati ga u bijeg. Nije vidio ni dijelove
Prve satnije ni čitavu Drugu satniju koji su bili iznad
izvora Kakme, na kraju luka na koji je nalikovao put.
Rasporedio je vojsku na dva dijela sa dvije strane puta i,
kad je neprijatelj sa svoje dvije turme zašao među njih,
17 Duše robova 257
oni su uz silnu dreku, kao da ih je tisuću, udarili na njega
kroz olistale grmove hrastića što su im sprečavali trku.
Krivudanje oko grmova usporilo im je kretanje, ali
ubrzalo paniku u jedinici neprijatelja koja se ponijela
kao da joj je to prvi okršaj.
Obzirući se oko sebe u čudu otkuda toliko neprijate­
lja, bez satnika Močivune koji bi ih znao usmjeriti, s
neiskusnim alfijerima, konjanici dviju isturenih turma
sasvim su se smeli, okrenuli konje prema Kakmi i dali se
u paničan bijeg. A kad su dijelovi Prve satnije i cijela
Druga satnija vidjeli da njihova prethodnica bježi i za
njom neprijatelja kako vitla sabljama, a ne znajući
koliko ga je jer je stalno pritjecao iz hrastika pokraj
puta, i om okrenuše konje, pa cijela pukovnija, koliko
su je kopita mogla nositi, pobježe u Vranu i zatvori se u
han.
Pukovnik Dolci, koji je na maršu bio u sastavu dviju
zaostalih turma Prve satnije, ni sam se nije snašao.
Bježao je kao i ostali u strahu, tek se u zatvorenom hanu
ojunačio. Naredio je da se iziđe na obrambene zidove i
Nadžakovića dočeka snažnom vatrom.
Izmičući se zrnima, sa sedam vojnika, da neprijatelju
ne pokaže veličinu svoje vojske, on je dvaput objahao
han i vratio se putem otkuda je i došao. U Kakmi se
zamalo nije susreo s Močivunom i njegovima. Kako on
od izvora Kakme prema Polači, tako Močivuna na izvor.
Dok su vrući konji pili, Močivuna je gledao na grbi
olučena puta Ramu i njegove kako jašu korakom i po
navadi stade ih brojiti, pa izbroji samo pedeset i dvojicu.
Pukovnija se grdno osramotila.
Na hanu nađoše zatvorena vrata, stadoše i, kad ih
straža prepozna, vrata se otvoriše uz bučan tresak, a uz
još bučnije udaranje dvadeset potkova o ploče hanskog
predvorja utrčaše u dvorište, gdje su stajale postrojene
obje satnije, a pred njima, kod šedrvana, pukovnik
Dolci s raspopom i petoricom Grka. Satnije su se tek
postrojavale, pa pridošli nisu zakasnili na ono što se
imalo dogoditi. Pukovnik ih je pričekao dok smjeste
258
konje, i oni su zauzeli svoja mjesta u stroju, Močivuna u
sredini Prve satnije, a vojnici među drugove iz Druge
turme, odmah iza njegovih leđa. Pukovnik je mogao
početi.
Odjeven je u sotanu od žute svile. Remen preko
desnog ramena nosi mu uz lijevo bedro konjičku sablju
u koricama, koje su urešene sa dvije rozete od konjskog
repa i dva žira od zlata. Na glavi mu je kalpak sa tri
zlatna pera iznad lijevog uha, a na nogama plave hlače i
zelene čizme sa srebrnim mamuzama. Nije stariji od
trideset a drži se kao pedesetogodišnjak, pa mu je
ponašanje od onih koji svoje ophođenje s ljudima ne
znaju uskladiti sa svojim godinama.
Odveć sitna duha i sitna uma, pukovnik je čovjek
koga su čin i imenovanje stavili u ukrućen položaj.
Nikako da se opusti, da splasne, da se privikne na
zapovjedništvo, da u njemu nađe prostora za svoju
ljudsku mjeru i počne živjeti kao čovjek s odgovornošću
koji prisebno razmišlja, sluša što mu kažu vojnici i u
suglasnosti s njima i sa sobom mirno donosi odluke.
Ukrućen, egzaltiran, uvijek u svom oblaku negdje na
visinama, najčešće je zapovijedanje prepuštao Moči-
vuni, a kad je zapovijedao, jer je nekad i sam morao to
činiti, od njega su dolazile odluke koje su se i mogle
začeti negdje u oblaku, gdje ih stvara čovjek komu srce
zaglušno otkucava: »Ti si pukovnik«, i tom lupom guši i
ono malo razuma i priječi rađanje mjere iz koje bi se
dalo vidjeti da je on zbilja pukovnik i da se ponaša kao
takav.
Ali, kad se u toj lupi taštine začne kakav naum, kakav
se začeo nakon sramotnog bijega pred Nadžakovićem,
nije bilo načina da se pukovniku stane na put, da se
urazumi, da se skrene i usmjeri, taj se naum morao
pošto-poto provesti u djelo jer ga je Dolci vezao uz
svoju ukrućenost i egzaltaciju, pa ako si protiv njegova
nauma, onda si i protiv njega. Rekao je: »Idemo na
Nadžakovića,« a satnije su pobjegle u han. Ta misao, da
njegova zapovijed nije izvršena, još ga je više ukrutila, a
kako je već bio krut, sledila ga je i postao je mraz.
17* 259
 - Pukovnik kaže - prevodio je raspop njegove riječi
- da je ovo bio naš prvi sudar s neprijateljem. I dobro
smo prošli, ni jedan mrtav, ni jedan ranjen, ni jedan
komad oružja nije izgubljen. Da nismo pobjegli, da smo
se s njima sudarili, nekoliko bi glava palo, mnogi bi rana
dopali i mnogo bi se opreme izgubilo. Tko je za to
zaslužan? Onaj koji je pred neprijateljem počeo prvi
bježati. Zato, neka se javi, hoće pukovnik da mu dade
nagradu od dvadeset reala. Nagradu vidite, u tobolcu je
što ga pukovnik drži u ruci. Hajde, neka iziđe iz stroja i
dođe ovamo po novce onaj koji se prvi uplašio i pobje­
gao.
Prvih nekoliko trenutaka prošlo je u napetoj tišini.
Nitko se nije javio. Ako je netko znao da je bio prvi i
zatajio, naredni trenuci otvorili su mogućnost da se javi
drugi ili treći kao prvi. Ni to se nije dogodilo. Kad je
šutnja otvorila mogućnost da se i deseti javi kao prvi, iz
Druge turme Prve satnije istupio je Brajim zvani Gla­
moč, glasno rekao da je on prvi počeo bježati, prošao
^okra’ Moči vune ne osvrćući se i krenuo prema šedr-
vanu.
- Evo pobjednika! - preveo je raspop pukovnikov
usklik.
- Zahvaljujem ti, vojniče, što si mi svojim kukavičlu­
kom spasio vojsku - rekao je Dolci i pružio mu kesu sa
zlatnicima.
Brajim nije rekao ništa, što se moglo i očekivati. Uzeo
je novce, a kako je tobolac imao dugačak remen kojim
se vezivao za odjeću da ga kradljivci ne otuđe lako,
objesio ga je o vrat kao kolajnu.
Brajim je ostao pred šedrvanom. Pukovnik je nasta­
vio talijanski, a dva Grka iz njegove tjelesne straže uz
bok dobitniku nagrade uhvatiše ga ispod ruku, priteg-
nuše i ukliještiše među se, slobodnim mu rukama ski-
doše pušku, izvadiše hladno oružje iz bensilaha i poba-
caše ga po zemlji.
- Ali, kaže naš pukovnik - nastavio je raspop prevo­
đenje — dok ovoga ovdje Brajima zvanog Glamoč ide
nagrada što je vojsku spasio, ide ga, bogami, i kazna što
260
je kukavica. Pa, veli, neka se zna da će se zasluge
nagrađivati, a kukavičluk kažnjavati, taman bili od istog
čovjeka, pukovnik ovoga ovdje kažnjava smrću. Neka
se zna, i neka se pamti! A tebe, Brajime, pukovnik pita
imaš li posljednju želju? Ispunit će ti je, kaže, jer on je
vitez.
Brajim se uznemirio, ali mu dva tjelohranitelja nisu
dopuštala da se makne. Vrtio je glavom i grizao usne
kao da susteže plač. Od grča mu se lice izboralo i
pocrvenjelo, a oči nalile suzama. U tom grču javio se
glasom kojim se glase davljenici kad isplivaju na povr­
šinu, pošto su već jednom bili na dnu i pošto nakon tih
nekoliko riječi moraju ponovo na dno.
- O Luka Močivuna! I ti si iz sela Medviđe, otišao si
ko dječak. Znaš li tko je Petar Vidaković zvani Krik?
- Znam - rekao je Močivuna.
- To mi je did. Uzmi ove novce s moga vrata i uzmi
one što ćeš ih naći u mom torbaku, uštedu od plaće i
zaradu od šiba i konjske prašine, pa sve to predaj mom
didu Petru Vidakoviću. A onda poruči Rami Nadžako-
viću da mi did ima novce za otkup unuka, mog brata
Ante Vidakovića. Hoćeš li učiniti što ti kažem, Luka
Močivuna?
- Hoću.
- Tako ti Bog pomogao!
- Tako mi Bog pomogao!
- Ovim te ne zaklinje nikakav Brajim niti kakav
Glamoč, ovim te zaklinje Ivan Vidaković, koga je did
poslao u svijet da zaradi ili ukrade, kako zna, novac za
bratov otkup iz ropstva. I pozdravi mi dida!
Raspop protumači pukovniku o čemu se ova dvojica
dogovaraju. Njihova posla, reče pukovnik, i zapovjedi
jednom tjelohranitelju da tobolac sa zlatnicima skine s
osuđenikova vrata i baci ga Močivuni na ruke.
Kad je taj isti tjelohranitelj, na pukovnikovu zapovi­
jed, izvukao mač i, držeći mu objeručke balčak na
prsima, pošao da uhvati zalet od nekoliko koraka, kako
bi osuđenika dotukao jednim ubodom u prsni koš, satni­
jom prođe drhtaj, a Grabovac prošapta: — Spasimo ga! -
261
Močivuna, čuvši što mu Grabovac govori iza leđa, kora-
knu natraške, primače se stroju ispred Grabovca i lak­
tom ga iz sve snage udari u trbuh, šapćući Ozidžiji i
Šentiji neka ga drže da ne počini novu glupost.
Tjelohranitelj egzekutor naleti mačem i probi Vida-
kovića. Ostala dvojica ispustiše klonulo tijelo i ono pade
nauznak po slivniku šedrvana. Voda u crnom koritu
pocrvenje, a mlazovi koji iz lule šikljahu u obliku perja­
nice, potekoše po vratu, pa mu lice ostade s onu stranu
kapljica. Kroz vodene kristale u kojima je igralo sunce
na Vidakovićevu licu, nije se vidjelo ništa od grča koji
ga je spopao kad je shvatio da je samo polovično uspio u
svom trudu i svojoj laži. Kroz zavjesu svjetla i vode
naziralo se lice koje sc na odlasku smije i ^ovuii.
»Pukovniče, tko će ti odsle šibe brati?«
Sumi voda šedrvana, a satnije stoje mirno i gledaju
nedovršene zidove Maškovića hana. Kad su moćnog
admirala pitali graditelji, pošto je gradnja došla do
krova, kojim crijepom da pokriju svratište, onim iz
Apulije ili onim iz Ugarske, odgovorio im je neka se ne
žure, crijep će sam dovesti, iz osvojene Krete u osvojenu
zadarsku luku. Kako znamo, obećanje nije uspio odr­
žati, i graditelji koji su došli poslije Jusufovih dovršavali
su pojedine dijelove hana kako su umjeli i onim što im
je bilo pri ruci, a kako su loše gradili i nisu imali čime,
han je do danas ostao torzo velebnog nauma. Što god je
poslije Maškovića dograđeno, ne dolikuje ni hanu ni
njegovu donatoru. I sad, dok satnije šute a voda šumi
svrh mrtvog Vidakovića, čini se da u hrvatskoj zemlji, na
trlu mnogih nesreća, nijedno djelo ne može biti zapo­
četo i završeno a da njegov tvorac tu svoju samosvijest
ne plati životom ili čašću prije nego što ga je dovršio.

22
Tri dana nakon Vidakovićeve smrti pred han je došao
novi namjesnik Alvise Mocenigo. U han je pred broj ­
nom pratnjom, pješice, što je neobično i za niže časnike,
ulazio čovjek srednjeg rasta, jedar i glavat, krivih nogu,
262
između kojih bi, dok mu stopala stoje petom uz petu, u
visini koljena mogao proći pas. Lice mu je nalik na
drvenu plohu na kojoj je duborezac s obje strane izdu-
bao oči, u bezobličnoj masi izdjeljao nos, razrezao usta i
jedva obilježio bradu i čelo. Ne samo zbog te plošnosti,
držali su ga sličnim mjesecu. Govorili su, kao što mjesec,
ploveći putovima neba, čas ide vedrinom i sjaji, čas se
sklanja za oblake, tako i naš Alvise, ploveći državnim
morima, ili blista u samozadovoljstvu ili druge kudi. Kad
se traži sličnost državnika sa suncem, mjesecom i zvijez­
dama, što je čest slučaj, može mu se zbilja naći koješta
zajedničko s njima.
Tvorci nadimaka u Veneciji bezobzirni su prema tje­
lesnim manama ljudi, onoga bez ruke zovu Kljajo, bez
oka Ćoro, s malim nosom Škico, onoga koji hramlje
Cole a onog pogrbljenog Gobo. Ne zna se u kojoj godini
života i kakvim su povodom Moceniga prozvali Polu-
mozgan. Bez obzira na to, red je upitati koja to polovica
mozga nedostaje novom namjesniku. Neki kažu da se ne
može savjetima privesti pameti ako je sebi nešto uvrtio
u glavu. Ako je to točno, Mocenigo ima polovicu mozga
koja stvara zamisli, a nema onu koja zamisli prihvaća od
drugih ljudi. Drugi misle, a među te spadaju i oni koji su
ga poduprli u Senatu da dođe na mjesto mlitavog
Emma, da u nekom pothvatu, ratnom ili trgovačkom,
vjeruje samo u uspjeh i gura naprijed, a da mu uopće do
mozga ne dolazi, jer toga dijela nema, da bi mogao i ne
uspjeti. Ako ovi posljednji imaju pravo, onda Polumoz-
ganu manjka onaj dio mozga u kojemu se začinju sum­
nje, bojazni i strepnje. Sretnog li čovjeka! Koliko bi
radosti na svijetu bilo više kad bi se ljudi oslobodili
trulog dijela mozga koji proizvodi strepnju i obzire. A
možda bi na svijetu tada radosti bilo manje nego danas.
Tko zna.
Čim je došao u Zadar i preuzeo vlast, ne rasipljući
vrijeme kao što je rasipao riječi, svim područnim namje­
snicima, svim pukovnicima plaćeničkih jedinica i svim
serdarima poslao je pismo iz kojega ćemo prenijeti
nekoliko ulomaka.
263
 Kad sam ja, nakon poraza onog usranog Šeik Meh-
med-paše pod Sinjom, rekao našima da prema Bosni
prijeđemo u ofenzivu, odgovorili su mi: »Šuti da te tko
ne čuje, mi na toj strani moramo mirovati i sve snage
baciti na Peloponez, gdje nam Alija od Iznika uzima
grad za gradom.« I što se dogodilo? Alija je osvojio
Peloponez, a mi smo ostali osramoćeni i oštećeni. Da
nam nije Austrija pomogla, danas bi od Alije branili
prilaze lagunama. Pljujem ja na borca koji ne zna
napasti nebranjeno mjesto. Kakvo viteštvo, koješta,
bodi gdje je meko! Kad sam ja to rekao duždu, on je sav
pocrvenio i pita me, otkad je Bosna omekšala, to je
dosad bilo kopito turskog konja. E, kažem ja njemu,
vremena se mijenjaju, moj kncžc. Država nije konj pa
da kopito ostaje kopitom, tu se organi zamjenjuju, pa
ono što je bilo potkova, postaje meko kao slabina, a ono
što je bilo salasto, otvrdne i postane rog. Kad sam ja to
duždu rekao, kaže on meni, Alvise, imaš oštar jezik,
rođen si za vođu. Jesam, kažem ja njemu, ali mi se
vodstvo ne pripušta.
Kad sam ja našima na jednoj sjednici vijeća rekao, što
mi pričate o tom Aliji od Iznika, strateg, drzak, lukav,
mudar, sve je to prašina u oči da ne vidimo tko je pred
nama. Običan policajac! A tko je vidio policajca velikog
stratega - njegova je strategija obmana; tko je vidio
drskog policajca - njegova je drskost u pretvaranju; tko
je vidio lukava policajca - njegovo je lukavstvo šaka
unaprijed naučenih trikova; tko je vidio mudra policajca
- on svu mudrost gradi na obavijestima žbira i uhoda.
Što da mu se divimo, lupnimo ga po glavi i sav će se taj
dim oko njega razići, pred nama će stajati olinjali poli­
cijski pas. A oni meni, Alvise, čime da ga udarimo?
Šakom, rekao sam, šakom. I nisu me shvatili.
Kad sam ja prvi i jedini u Veneciji rekao, pošto je
policajac Alija napustio Peloponez i krenuo na Eugena
Savojskog, Eugen će ga čiznom zgaziti kao štakora, svi
su graknuli na mene, ne sij lažni optimizam, ako ga
Eugen napola očerupa i pusti da onako golovral i bez
repa dođe u Stambol, bit će dobro, tamo će ga, kao i
264
svakog vezira koji se vraća bez perja, već dokrajčiti
sjekirom pri panju. I što se dogodilo? Pa, dogodilo se
ono što se lani trećeg kolovoza dogodilo kod Petrovara-
dina, baš onako kako sam predvidio: Eugen Savojski,
pošto je rastjerao Turke kao jato gusaka, došao je pred
šator velikog vezira i našao ga nepokretna sa svetim
barjakom u rukama. I tad se tek policajac trznuo, vidi,
nema izlaza, pa hajde, kaže, da nasrnem, da poginem u
boju, da postanem mučenik, i nasrnuo je, i kugla u čelo,
a barjak u ruke Savojskom, sramota, prvi put da iz boja
nije spašena sveta zastava. Ne samo što Alija nije postao
mučenik nego ga proglasiše krivcem za poraz. Rekoše,
tup, nepokretan, neelastičan. A što sam ja govorio za
njega? Nisu mi vjerovali dok Petrovaradin nije pokazao.
Kad sam ja to rekao, kažu oni, Alvise, mi nemamo
Savojskog da Aliji otme barjak. Imamo, kažem ja
njima, imamo mi i boljeg Savojskog od Savojskog, ali ga
vi ne slušate jer nemate pameti da u njemu prepoznate
Savojskog.
Kad sam ja lanjske godine po Veneciji pričao da
ćemo se pokajati što u Bosni, Albaniji i Crnoj Gori ne
prijeđemo u napad, dok su turske jedinice bile zauzete
bitkom kod Petrovaradina, pozvao me je dužd i rekao,
Alvise, ne potkopavaj ugled mletačke vlade, zgrabit će
te inkivizicija. I ušutio sam. Pa, što se dogodilo? Turci su
poraženi, granice su bile otvorene, a mi se nismo pokre­
nuli, nismo osvojili ni stopu zemlje. A mogli smo da su
me slušali. Mogli smo uzeti koliko smo htjeli i zamijeniti
te zemlje za izgubljeni Peloponez kad dođe do mirovnih
pregovora. Nisu me slušali i propala stvar.
A sad, kad je veliki vezir Halil krenuo s vojskom na
Eugena Savojskog, koji je drsko prešao Dunav i utabo­
rio se kod Grocke, gdje će po svoj prilici dočekati tursku
vojsku, i kad je mene pozvao dužd i rekao mi, Alvise,
hodi, dijete, u Dalmaciju i onoga Emma pošalji kući
prije vremena, zamorio se čekajući povratak, pa učini
tamo što si lani rekao da ćeš učiniti, prilika ti je ista, sada
nema spavanja i ovoga se puta neće ponoviti lanjski
propust.
265
 Znate li zašto je Savojski prešao Dunav i široku
rijeku ostavio vojsci tamo kuda se uzmiče kad na boj­
nom polju postane gusto? Kad sam ja ovo rekao pred
nekoliko senatora, oni su zinuli, pa kažu, zato da ga
Turci ne bi napali s leđa. A kad sam im ja rekao u čemu
je stvar, da vojsci kaže kako povlačenja nema, i kakav
mi iz toga zaključak trebamo izvesti, oni su povikali,
bravo, Alvise. E, kažem ja njima, a to kažem i vama
kojima šaljem ovo pismo, ne možemo mi čekati da
Savojski ubije divljeg vepra, pa onda, kad je mrcina na
zemlji, izvaditi nož i otcijepiti od njega pršut. Mi mo­
ramo odmah, dok je vepar još živ, dok zubima grize kod
Grocke, a nogama se rita kod Sinja, navaliti na njega, i
nd
—inšj živa
~~ ndrRzati ctražnii din Trnntclru Irraiimi
— • — -------------------------------- -------- — ■ v * >----------------------------- - - v * * * - * ? ?

Hercegnovi i još ponešto. Onda ćemo imati pravo s

Austrijom dijeliti plijen. A izvojuje li Savojski sam
bitku s veprovom glavom kod Grocke, neće nam dati da
s mrtvog vepra otkinemo ni vršak repa.
Po mom predviđanju, do bitke kod Grocke ili negdje
južnije mora doći između desetog i dvadesetog kolo­
voza. Već je polovica srpnja i mi moramo djelovati
munjevito. Uz ovo pismo svaka jedinica dobiva i nare­
đenje kamo da krene, i dan kad mora biti na odredištu.
Da slušate, i da ste veseli!

Sutradan u otpodnevnim satima, pošto je objedovao i

okupao se u hamamu, Mocenigo je u kući, koju je
Sočbagli zidala za sebe i Jusufa Maškovića, dvojici sat­
nika i pukovniku izlagao vojnu situaciju na bosanskom
ratištu. Većinu bosanske vojske, ono što je pokretljivo i
ubojito, i odred Tatara od tri tisuće ljudi, odveo je
sobom beglerbeg Numan Ćuprilić u namjeri da prijeđe
Drinu i pridruži se vojsci velikog vezira prije bitke s
Eugenom Savojskim. Ali ga je Savojski nadmudrio: od
svojih snaga odvojio je jak odred pod zapovjedništvom
generala Petraša i zapovjedio mu da prijeđe Savu i
upadne u Mačvu i Semberiju, s otkrivenim namjerama
da prodre sve do Sarajeva ako mu nitko ne stane na put.
Numan Ćuprilić jedva je izmolio od velikog vezira Ha-
266
lila dopuštenje da sa svojom vojskom ostane u Mačvi i
Semberiji i spriječi Petrašu proboj u dubinu zemlje.
Sada beglerbeg jedva brani od Petraša prilaze Zvorniku
i nema straha da bi se od svog neprijatelja mogao
odlijepiti, još manje protjerati ga preko Save, dokle god
ne bude poznat ishod glavnog sudara između Savojskog
i velikog vezira.
U graničnim oblastima prema Dalmaciji Turci, osim
slabih teritorijalnih jedinica, nemaju druge vojske. Da
pritekne u pomoć pojedinim mjestima, ako budu napa­
dnuta, beglerbeg je na Kupreškom polju ostavio kliškog
sandžaka Šeik Mehmed-pašu. Taj bezvoljni i degradi­
rani čovjek ima uza se trista Tatara i ne više od tisuću
vojnika skupljenih zbrda-zdola. No, bez obzira kolika i
kakva je vojska uz sandžaka, ona se mora držati na oku i
računati na poteškoće koje može izazvati. Taj posao uz
pomoć jedinica vrličke serdari je obavit će Šesnaesta
hrvatska konjička pukovnija. Dok se sva ostala vojska
bude okupljala oko Omiša, Trilja i Šestanovca da odatle
krene u Imotski, pukovnija će sama ili u suradnji s
drugim jedinicama obaviti dva zadatka: naći, gdje god
ona bila, četu Rame Nadžakovića i uništiti je, jer stvara
nesigurnost i unosi nemir među stanovništvo, i drugo,
upadima u Livanjsko i Duvanjsko polje stvarati kod
sandžaka dojam da ćemo, ako ga udarimo, udariti s te
strane.
Prije polaska Mocenigo je dao postrojiti satnije, ime­
novao je četiri nova alfijera, među kojima i Matiju
Grabovca, i preimenovao Drugu turmu u Prvu, da bi
Mati ja kao alfijer Prve turme mogao biti zamjenik Luke
Močivune.
Seiz je Mocenigu doveo konja dok je stajao pred
satnijama. Mocenigo ga je uzjahao i podbo mamuzama,
a vranac je pojurio. Namjesnik je, sav u crvenu čohu
ogrezao, projezdio kroz predvorje hana i na vrata izletio
kao vampir čiji se tabor vijori visoko pod oblacima.
Do ponoći su vojnici spavali, u pola noći su uzjahali
konje i krenuli po nevidljivom tragu Rame Nadžako­
vića.
267
 23

U Miranjama im je neki seljak, koga su digli iz

postelje, rekao da je Ramo viđen kako skreće prema
Stankovcima. U Budaku su pod vedrim nebom zatekli
obitelj kako kuha prosenu kašu. Oni su im se kleli da su
odatle, kad su dogola orobili njihovu kuću, Ramini
jahači krenuli prema Piromatovcima. U tom selu svitalo
je, ljudi su izgonili blago i hitali na njive, mnoge su
pitali, mnogi bi rado kazali, ali nitko zadnjih dana nije
čuo za Ramu. Takav je on, pojavi se na površini kao
dupin, zapali, orobi, a onda roni danima, miljama, da bi
opet negdje nakraj svijeta neka kuća planula i netko se
u crno zavio.
I dok su starješine razmišljale kamo da krenu, raspop
se raspitavao koji je danas dan. Ni Dolci nije znao ili
nije htio kazati, pa on zareda od jednog do drugoga i svi
mu ponešto rekoše, netko da ne zna, netko da se smeo,
netko da je četvrtak, netko subota, nekomu je svitao
dvadeset peti srpnja, nekomu je još uvijek bio trinaesti,
i raspop se potpuno raspametio. Kaže, ne zna li koji je
dan, ne može putovati. Tko mu kaže točan dan u tjednu
i u mjesecu, u prvoj će mu krčmi kupiti litru rakije.
Onda su vojnici počeli nabacivati kao lopatom i uskoro
je pred raspopom stajala hrpa u kojoj su bili svi dani u
tjednu i svi dani mjeseca srpnja, pa neka sam izvoli
izabrati! Tko je raspopu kriv što se nekoliko dana za
redom opijao i izgubio redoslijed dana u tjednu i mje­
secu.
- Čuj, ti - viknuo je Močivuna kad mu je bilo dosta
tog natezanja oko dana i datuma - prestani s tim!
Vojsku si uznemirio. Po čemu ti vidiš da je jedan dan
subota, drugi utorak? Po čemu je jedno siječanj, drugo
lipanj? I tko je to dane poredao prvi, drugi, treći? Ja ih
po tomu ne razlikujem. Ja samo jedno vidim: da sviće i
da se smrkava. I stalno samo to jedno - sviće i smrkava
se. Često jednima jedno, drugima drugo.
U Varivodama, gdje su kod velikih bunara odlučili
objedovati, nahraniti konje, naliti mjehove i tikve da se
268
ne moraju kretati od vode do vode, seljaci dovedoše
kaluđera u isparanoj haljini, žute brade i pljesnive kose,
koji je nalikovao na mrzovoljnu pticu. Koju, nije se
znalo, dok ne progovori. Graktao je kao vrana, crno,
doboga crno. Prije dva dana, kaže, u prve pijetle, u
manastir svetog Arhanđela na Krki banuo je mahniti
Ramo. Arhimandrita, zato što mu nije dovoljno brzo
otvorio manastirska vrata, objesio je o uže od crkvenog
zvona, ostale povezao za drveće, a on sa svojim proklet-
nicima do zore ložio vatru nasred crkve i na njoj pekao
tri manastirska ovna. U razdanje, kad je ugrijalo, prega­
zio je Krku i otišao prema Bogočinu. Sa sobom je poveo
svih šest manastirskih konja i oba magarca.
- Dobro je — rekao je Močivuna.
- Kakvo dobro, crni vojvodo! - reče kaluđer.
- Dobro je, velim, što je počeo gutati.
Nakon susreta s kaluđerom nije bilo ni ručavanja ni
otpodnevnog odmora. Nalili su tikve i mjehove, ne do
vrha, jer je pred njima stajala rijeka, zobnice s ječmom
ostavili su na konjskim glavama, kruh i smok su držali u
jednoj ruci, uzde u drugoj, i na putu prema Kistanjama
jeli su usput i konji i ljudi. Na prilazima gazu između
Aranđelovca i Bogočina prvi put su bili uvjereni da gaze
u stope Raminih konja. Po blatu, bilo ih je s jedne i s
druge strane rijeke.
U Drniš su sišli za vidjela, zanoćili uz rijeku ispod
grada, opet radi vode. Po noći su straže dovele čovjeka
iz Kanjana koji je svojim očima vidio Ramu kako
prolazi selom, i kako je zaplijenio šest volova i četiri
krave.
- Više nego dobro - rekao je Močivuna.
- Kakvo dobro, crni vojvodo! - reče čovjek iz Ka­
njana.
Iz Drniša su krenuli ranom zorom. Raspop se osjećao
bolje. Dva su ga dana hoda i dvije noći na otvorenom
uvjerili da dani nisu ničim obilježeni i da se nad zemljom
samo sviće i smrkava. Mogao je prevoditi Močivunino
objašnjenje pukovniku zbog čega je to bolje što je
Ramo gori.
269
 Kad bi se Ramo prazan vraćao kući, ne bi bilo ni­
kakve mogućnosti da ga uhvate, jer on bez plijena može
Dinaru prijeći na više mjesta, a oni nemaju dovoljno
snaga da zaposjednu svih pet prolaza za koje Močivuna
zna. Da je Ramo pljačkao samo konje, bio bi sporiji, ali
još uvijek brz i pokretljiv. Zato, kad je od čovjeka iz
Kanjana čuo da skuplja volove, Ramo mu je postao
draži i, budu li pametni, s nešto malo sreće četovođa bi
im mogao pasti u šake.
Samo u nekoliko sela na području Svilaje Ramo će
nakupiti goveda i ovaca koliko poželi, jer je u planini u
ovo ratno doba i domaće stanovništvo i zbjeg iz nizin­
skog dijela cetinske kotline. S tolikim blagom, kad
vojnik postane čoban, sporo sc krccc, i i\cmii ucudju
putovi ili utrte staze. A takvim putovima u Livno može
samo na dva prolaza. Prvi, da u cetinsku kotlinu izbije
iznad izvora rijeke, prijeđe kijevsku pustopoljinu, zađe
u planinu i dohvati se Uništa, pa odatle nizbrdo u
Livanjsko polje, putom opasnim, neutrtim i dužim.
Drugi, da na Cetinu izbije na neki od gazova ispod
Vrlike, pregazi rijeku pa ga odatle nizvodno, da iz­
bjegne straže na mostu kod Hana, po dinarskom pobrđu
iziđe na prološki put.
Njihova je namjera da Ramu potpuno unište. Stoga
ne mogu razdvojiti satnije, jednu na prolaz preko Uni­
šta, drugu na Prolog. Sa stotinu ljudi može se sa sigur­
nošću odrobiti blago, ali stotina može uništiti pedeseto-
ricu samo u sretnim okolnostima i uz velike gubitke.
Zato svi moraju poći na jedan klanac. Rizik jest, ali
ovdje samo rizik može donijeti uspjeh. Sad, budi pame­
tan Močivuna i pogodi kroz koji će od dva prolaza
Ramo s ovcama i govedima! Dvije stvari možeš učiniti:
promisliti, odvagnuti i odlučiti, ili se prekrstiti tri puta,
stati na raskršće, pustiti konju uzde a sudbini da te nosi
kroz sutone i svitanja, kroz svjetla i mrakove ovih dana
koji nemaju ni broja ni imena, ni sada niti će ih imati
trista godina poslije tebe.

270
 24

O ponoći su bili na prilazima hanskom mostu. Moči-

vuna je zabranio da se pije i grabi voda iz rijeke. Samo
konji.
Stotine je kopita po mulju, šljunku i skliskoj zemlji
prišlo vodi. Njušeći vlagu, stotine je laloka dodirnulo
površinu brze Cetine, u kojoj se odraz mjeseca umnožio
onoliko puta koliko je na njoj bilo valova, pa se činilo da
žedni konji piju mjesečinu. Dok su gutljaji kao mlazovi
punili njihova ždrijela i utrobe, noge su im mirovale, i
čuo se samo protok vode i zrikanje zrikavaca. Kad su
već napojeni konji zatoptali prednjim nogama, mjese­
čina je u vodenim krijesnicama vrcale na sve strane i
bolje osvijetlila vodopije, koje su se tako tiho privukle a
tako bučno odlaze.
Vodu s rijeke ne nalijevaj ljeti u tikve i mjehove, za
dva će se dana usmrdjeti. Drugi dan pozeleni i tri puta
više zaudara na barski glib nego što je zaudarala kad si
je grabio, a peti dan u njoj nalaziš vlakanca slična
zelenoj vuni, ista ona što ih viđaš u tragu kopita na
pojilima, samo što ti u mijehu peti dan neće kao na
pojilu zakreketati žaba, ali ćeš, ostane li voda nepotro-
šena deset dana, punoglavce iz nje vaditi šakom. Zato će
od mosta skrenuti malo udesno, do vrela Kosinca, na
kojem se poje i vodu nalijevaju svi koji ulaze u planinu i
silaze s nje, od koje nitko nije dobio upalu pluća ako
gutljaj grije u ustima prije nego što ga proguta, vrelo
čija voda blaži mušku želju, pa više misli o poslu, ratu i
trgovini nego o stvarima o kojima je u Prologu uzalud
misliti.
- Mijeh mi se probušio u grmlju kraj Karakašice -
tuži se Ozidžija.
— Zaveži rupu — kaže Močivuna.
— Nemam čime.
- Ne tiče me se. Drži je zubima ili svlači gaće pa u
njih nalijevaj. U Prolog moraš ući sa dva mijeha vode.
Kad je u njima i oko njih bilo puno vode sve što je
vodu moglo držati, Močivuna uz Grabovca na čelu
271
 kolone okrenu prema Obrovcu na Cetini. Na njih nije
zalajao nijedan pas, pouzdan znak da pod obrovačkim
krovovima čovjek ne spava. A kad su izišli na Pode,
kamenu ravnicu koja se lagano penje visovima, pred
satnijama je, osvijetljen mjesečinom, puknuo put ravan
kao kakova carska cesta koja vodi pod oblake.
- Još te ne upitah - reče Moči vuna - jesi li zadovo­
ljan što te Mocenigo unaprijedi za alfijera?
- Baš i nisam - reče Grabovac.
- To sam i očekivao.
- Ali sam zadovoljan što si me ti predložio.
- Ni to me ne iznenađuje.
- Trudit ću se da opravdam tvoju vjeru u mene.
- Mo Climniflm •> r»#=> cnmntom ni
iiv UVtlJLllljUllI 1»1 VIU VVU »JUUH U1UU111
ppc 7noti nroHiti

što ti kažem da uradiš. Ali bi morao i pukovnika slušati.

I više poštivati.
- Nemam namjeru da mu se suprotstavljam, ali ne
bih volio ostati bez tebe, pa da mi on neposredno
zapovijeda. Dvije neznalice umnožavaju neznanje.
- Ni ja, vjeruj mi, ne bih volio da ostaneš bez mene.
Ipak, to se može dogoditi. A ako se dogodi, preuzmi od
mene BrajSmov novac pa da središ to s njegovim didom i
bratom. Brajima ne zaboravljaš?
- Ne zaboravljam.
- Ni ja. Možda i bih kad bih bio bez njegovih zlatnika
u torbi. Pukovniku ne praštaš?
- Ne praštam.
- Glup i nepotreban korak! Ali, takvi su oni.
- Tko?
- Pa, oni. Što pitaš kad znaš! Njima i za početak i za
kraj treba nešto da se pamti, da zastraši i oduševi.
- Kad tako misliš, zašto nisi nešto učinio za Brajima?
Ispod raščupanog Močivunina brka, na vlažnoj oca-
klini bijelih zubi, zaiskrila je mjesečina. Kao da ju je i on
pio i još nije popio.
- Mati ja - reče on - probudi se! Oni žele strašiti i
uvijek nađu način da zastraše. Osude čovjeka za prim­
jer, nevina čovjeka, i ne možeš im ništa. Ako takvoga
pokušaš braniti, ne niječući njegovu krivnju, svodeći je
272
na razumnu mjeru, kažu ti da rušiš njihov ugled. Imao ti
pravo koliko hoćeš, oni će te izjednačiti s onim koga
kažnjavaju. Zato sam te i munuo laktom u slabine. Da
se osvijestiš!
- I osvijestio sam se. Još i sad me boli.
- Ne kukaj, moglo je biti i bolje, ali i gore. Recimo,
da je tebe osudio kao primer kako će kažnjavati one što
se budu bunili protiv njegovih odluka. I ti staneš tamo
kraj šedrvana, i vidiš, ni Močivuna ni itko drugi neće da
ti pomogne. Svi su na strani pukovnika, a znaš dobro da
nisu. To je zbilja gadno gledati.
- Iz iskustva znaš?
- Nisu me valjda u školi tomu učili... Ti znaš što je
trn. A znaš i što je drača, kupina i čičak. Kad to grmlje i
ta trava listaju, ne bacaju samo zeleni list nego i bodlju
uz njega. A ti, Matija, kako ti listaš? Tebi umjesto lista i
bodlje izraste cvijet koji koze bez muke obrste. Kad
listaš, ti cvijetom listaš; kad cvjetaš, ti cvijetom cvjetaš.
Zato što si cvijetom cvao i gaziš ovu noć i ovu planinu.
Ne krijem, taj me cvijet tebi privlači. Ali te Bogom
zaklinjem, drugi put kad procvjetaš, neka ti prije cvijeta
iz kore izrastu bodljike koje će kao vijenac kolja ogra­
diti cvijet od jarčeva i koza. Tako, ili ne cvjetaj. Veni!
- Znam da cvjetaš kad se napiješ. Ali, da li si ti
kadgod i trijezan cvijetom cvao?
Mjesec je opet svjetlošću zapjenio ispod Močivunina
brka.

25

Druga satnija, s kojom je bio pukovnik Dolci, došla je

u zajedničkoj koloni do Bilog Briga. Tu je ostavila tri
osmatrača koji će javiti kad se, i ako se, Ramo pojavi od
Malih Kozica, a sama je skrenula u Rašljike i tamo se
sklonila u hrastov gaj sa dva porušena čobanska stana i
isušenim bunarom.
Prva satnija produžila je vijugavim usponom od Bilog
Briga do Kule na Pisku koji savladava najstrmiji dio
18 Duše robova 273
prološkog puta sa cetinske strane. Iznad Kule na Pisku,
smjestivši ih na najistureniji vrh, i ona je ostavila osma-
trače koji su i bez dogleda što im ga je ustupio Močivuna
mogli vidjeti tko se veći od zeca kreće uzbrdicom od
Bilog Briga. Sama satnija otišla je ravnim putom koji
rubom blage Kose siječe Trnove poljane i, tamo gdje se
put ponovo penje, ušla u tri tora s visokim ogradama
koje su ih štitile od očiju putnika što Trnovim polja­
nama putuju od Kule na Pisku.
Sjedili su i čekali dva dana. Sunce je cijedilo vodu iz
njih, oni su je cijedili iz mjehova i tikava. Treći dan, kad
je sunce odskočilo nad planinom i dva se orla nadvila
iznad Rašljika, od Malih se Kozica pojavio Ramo. Put
/jUAI uuu jv.

goveda i neznatan dio ovaca. Da nisu dizali prašinu i da

nije bilo rike i mukanja, osim po crnoj glisti koja mili
prema vrhu planine, ni po čemu se ne bi znalo da
klancem prolazi čuveni četovođa.
Dva su osmatrača ostala skrivena na svojim mjestima,
a treći je otišao u Rašliike javiti Dolciiu da satnija
pojase konje i spremna dočeka drugog glasnika koji će
doći s viješću da je Ramo prošao Bili Brig i dohvatio se
strmih serpentina.
Ne prođe ni pola sata a Druga je satnija bila Rami na
repu. S početka ga je slijedila polako, u želji da bude
primijećena. Ali, iz Ramine kolone, čiji je hod bio
volovski, a vojnici pretvoreni u goniče krda, satniju
nitko nije primjećivao. Oprez im je sasvim popustio.
Zato satnija opali nekoliko pušaka, toliko da pucnji
odjeknu planinom i da kroz vojsku i goveda prođe
vjetar nemira.
Ramo se ljutio na sebe što nije dao osmatrati prije­
đeni put, pa sada ne zna odakle ni otkada ga prati
potjera. Ako je ona slučajna, ako je tu negdje patroli­
rala neka jedinica i natrapala na njega, moći će joj se
oduprijeti baci li nešto vojnika iza goveda da brane
začelje do Kule na Pisku, tamo sjaše konje, goveda pusti
sama po Trnovim poljanama, a on sa cijelom četom u
onom tjesnacu gdje put izlazi na visoravan desetku je
274
potjeru, pa ako uspije, prisili je na povratak, a ako ne
uspije, na konje, zaobiđi goveđa i bježi, a potjera.neka
se zadovolji odrobljavanjem stoke! Ali, ako su ovi što ga
slijede bili tu negdje u zaklonu, propustili ga da mi­
moiđe i tek onda pošli za njim, onda njega na čelu čeka
iznenađenje, pa bi morao odmah napustiti goveda,
preda se isturiti jaku izvidnicu i, suzbijajući potjeru,
pomalo napredovati u planinu. Dakle, na prvom je
koraku učinio pogrešku. Kako da mu drugi korak bude
ispravan?
Pazi, pukovniče, rekao je Močivuna prije nego što su
se rastali, od Bilog Briga put će najprije, koristeći se
pogodnim položajem kosina, napraviti tri lagana zavi-
jutka. Dok budeš njima išao, pucaj od vremena do
vremena, ne mori konje, a kad dođeš na posljednji zavoj
i preko duboke jaruge nad sobom ugledaš put koji se
vraća da bi savladao veliki uspon, sjaši, zakloni konje, a
ti zasjedni za kamenje, pa kad Ramo naiđe tim putom,
pucaj na njega iz svega što puca i pobij mu bar pet ljudi.
To isto ponovi na slijedećoj serpentini, kad će njegovi
volovi rikati od umora, konji soptati, a on se kuhati u
krvavom znoju. Ako ga na onoj prvoj serpentini nisi
uvjerio da ostavi volove, ovdje ga moraš uvjeriti, jer on
s tim rogatim stadom ne smije doći na Trnove poljane.
Zapamti, pukovniče, moraš Ramu prisiliti da goveda
ostavi na serpentinama prije Kule na Pisku, a ako ga ne
prisiliš, ne ulazi u klanac, čekaj, pošalji mi glasnika, pa
ću nešto smisliti.
Ramo je na prvoj serpentini imao tri mrtva i četiri
ranjena čovjeka, jer su kao goniči, izvišeni na konju, bili
satniji iza stijena isturena meta. To nije smio dopustiti
na drugoj serpentini. Zapovjedio je da svi sa začelja
prijeđu na čelo volovske kolone, da volove potjeraju
natrag i, dok progonitelji budu prikupljali stoku, radi
koje ga valjda i progone, on će u planinu. Ugrizao se za
usne kad je vidio da satnija prolazi mimo volove, da ne
ostavlja nikoga uz njih i da, isto onako lijeno kao i do
tada, kreće za njima. Isturio je dva izviđača da pogle­
daju klanac pri ulazu u Trnove poljane, a on je sa
18* 275
glavninom savladavao komad puta što vodi od Kule na
Pisku do klanca. Kad su se izvidnici popeli na stijene i
mahanjem rubaca javili da je prolaz slobodan, potjerao
je što se po tom putu brže moglo.
»Pazi, pukovniče, kad Ramo uđe u klanac o kojemu
sam ti govorio,« učio je Močivuna, »ti zaustavi satniju i
kreni malo natrag, samo da uvjeriš Ramu kako ti ipak
odeš govedima. Idi natrag, a gledaj iza sebe, pa kad vidiš
da Ramo ne zasjeda, da prolazi klancem, sretan što si se
od njeg odlijepio, i kad klanac prođe, ti obrni konje pa,
dok Ramo izlazi polako na Trnove poljane, jaši za njim
koliko brže možeš. Kad mu opet izbiješ na rep, on će biti
na sredini Trnovih poljana. Ramo se neće sučeliti s
tobom, nego će nastojati pretrčati Poijane i opet se
dohvatiti jaruga. Zato ga sustiži i sustiži! Pucaj i pucaj, u
trku pucanjem nećeš mnogo učiniti. Ali, kad kraj puta
ugledaš visoku murvu i uz nju torove, naredi da se puške
ture u stremen i da se vade sablje, tiho, da Ramo ne čuje
kako oštrice sikću dok izlaze iz kanija.«
Cim je izvidnica javila Jvločivuni da se Ramo pribli­
žava bez goveda i da ga pukovnik slijedi, on je satniju
razdvojio na dva dijela. Polovica je ostala uza nj zaklo­
njena dvorišnim zidom, a drugu polovicu odveo je Gra-
bovac na padine Kose, s druge strane puta, i sakrio se iza
kupina koje su rasle kao da ih je tko u red sadio u sloju
crvenice između dva sloja kamenja.
I drugi je put Ramo pogriješio: lakoumno je podlegao
varci da se progonitelj između njega i goveda odlučio za
goveda. Onaj što ga goni, poznaje prološki put, a on se
osjeća nesiguran zbog noćašnjeg sna. Noćili su pokraj
izvora Rumina, u uvali koju su oblikovale vode izvora, s
nešto ravne zemlje i visokim kamenjem uokolo. U tu su
jamu bili natjerali goveda, straže postavili na izlaz i na
vrhove stijena, večerali i pozaspali. Legao je na konjsku
hašu odmah do vode i, uljuljkivan šumom vodenog
toka, zaspao čim je oči sklopio. Mora da je dugo, sve do
praskozorja, snivao tvrd san. A onda, samo što je nebo
zabijeljelo i zvijezde počele gasnuti, usnio je široko
polje, a na polju cvjetovi slični kamilici, samo na većim
276
stabljikama. Kroz to bijelo cvijeće vijuga se cesta, duga,
doboga duga, a na stazi čovjek vodi na uzdi osedlana
konja, lagano hramlje, gleda u zemlju i snivač mu ne
može vidjeti lice. Odjednom na nebu, iznad mora
cvjetne bjeline, zasja zvijezda, i onaj što hoda stazom
podiže pogled prema svjetlosti s neba, a snivač ga pre­
pozna - taj što hramlje, to je četovođa Ramo Nadžako-
vić. Kako ga snivač prepozna, onako se trže, otvori oči i
na nebu iznad sebe ugleda jednu jedinu zvijezdu, onu
istu koju je i Ramo na cvjetnoj stazi gledao. Um mu se
potpuno smuti i snivač više ne zna tko je od one dvojice
on, je li onaj što ga je na stazi vidio, ili onaj što leži kraj
potoka Rumina. To ludilo, koje je, istina, trajalo trenu­
tak, ranilo mu je mozak. Uspravio se na noge. Oko
njega se širio šum vrela poput šuma cvjetova. Modra
pruga potočnog toka sličila je stazi iz sna, a bjelilo, što
ga je praskozorje prosulo po kamenju na bjelinu cvje­
tova. Ljuljao se, pa kad je naredio pokret, nije više znao
ni gdje je dotad bio ni kamo želi poći.
Treću pogrešku nije smio počiniti. Bio je u sredini
svoje male vojske koja se u jednoredu natisnula ravnim
dijelom prološkog puta. Ako što vikne, čuju ga i oni
sprijeda i oni straga. Grlo mu je suho. Odlučio se za
najgore.
- O, Mešane — zazvao je Ramo.
- Oje, buljukbašo - odazva se Mešan.
- Okreni konja, gazijo. I neka ti Bog plati!
Mešan se izdvaja, usporava, okreće konja i, dok
njegovi odoše, on se vraća. Nasrće sabljom na prve
jahače pukovnikove satnije, koška se s njima, zaustavlja
ih, biva sasječen, pada na zemlju, a satnija gubi tempo.
Ramo je za sto koraka pobjegao, a kako više nema
nabijenih pušaka, kako sada sablja bije boj, Mešanova
bi se smrt isplatila i za manje povećanje razmaka.
- O, Fahrudine — zazvao je ponovo Ramo.
- Oje, buljukbašo - odazva se Fahrudin.
- Obmi konja, sine. Bog će te za to nagraditi.
Ne, žrtvovati jednog po jednog vojnika da mu začelje
čete ne bi došlo u dodir s prednjacima satnije, koja jaše
277
snažnije i na ravnu brže konje, nije bio pogrešan potez.
Mjereno djelotvornošću jedne žrtve, do kraja Trnovih
poljana i ulaska u klanac mogao je izgubiti još najviše tri
čovjeka. Ono najgore je za Ramu nastupilo kad se čelo
njegove čete primaklo bijelom kamenu, koji je Moči-
vuna obilježio kao posljednju točku do koje će doći
prije nego što ugleda satniju u zasjedi.
Moči vuna je iz dvorišta iz jahao u trku i za sobom,
poredane kao na koncu, izvukao pedeset konjanika. U
isti mah i Grabovac se otkrio iza kupina na Kosi i u
istom poretku pošao na Raminu kolonu. Ni Močivuni ni
Grabovcu teren nije bio ravan da na njemu razviju
turme u galopu. Ramo je pak jezdio punom brzinom, pa
J W
iV» imlpHon1VU1VO
Irolrr\ t-»o » iiorrn
ijv^cc
i rl 11 n n rl t m l^/*\lro i» r\ T* 1 -• 1 ^
UU iuu I oci u vci uuiva u. uuuivu

dviju ukoso izbačenih strijela, ponadao se da će, dok se

dvije strijele sastanu, izbjeći njihov izravan udar, a
potom i njihova kliješta. Ta se nada u njemu razgorjela
do usijanja i stala na nebosklonu tamo nakraj Trnovih
poljana, sjajući jasnije od zvijezde što ju je jutros vidio
u snu iznad polja cvijeća.
Rami se dogodilo najteže što se živu čovjeku može
dogoditi: da dosegne zvijezdu nakraj Trnovih poljana,
morao je proći kroz dva reda sabalja. I on i njegovi
momci, vjerni sudbini ispisanoj na Hasinu vrelu uoči
noći Kadra, bez mrlje na savjesti, prošli su taj dugi put
jer je zvijezda vodilja uzmicala sve dalje i dalje. Otkako
su Grabovčevi i Močivunini vojnici sablje podigli u raz
glave, sablje na suncu, koje se izdiglo iznad Donje
Kamešnice, odbljeskuju bijelim cvjetovima, onima kroz
koje je Ramo jutros prolazio. Isto kao jutros, s tom
zvijezdom na obzoru i s tim cvijećem oko sebe, učini mu
se da je živio između svijeta i sna, ali ne zna što je
proživio u bijelom svijetu, a što u ružnom snu.

26
Pukovnik je zapovjedio da se plijen pokupi, da se i po
grmlju traži odbačeno oružje, da se s mrtvog neprijate­
lja skida i donje rublje ako je novo, da se naši mrtvaci
278
trpaju u mrtvačke arare i vežu prebačeni preko sedala
svojih konja, a neprijatelji da se bacaju u jamu pokraj
puta i zatrpaju zemljom, da vidari previju ranjene, da
svaki popuni svoje naoružanje još jednom puškom,
kuburom ili nožem. Nešto potrebno, najviše nepotreb­
nog. Valjda znaju s obuke što se čini poslije pobjede.
Nešto je drugo tu.
Dolci je sve od Vrane Močivuninu vojnu vještinu
osjećao kao teret i, u dobroj mjeri, kao poniženje koje
privremeno mora prihvatiti. Sad, kad je pobjeda izvoje­
vana, kad se može vratiti u Sinj okićen slavodobićem, on
nikoga ne treba nad sobom, ma kakvo taj vojno znanje
imao, ni uza se, jer je slavljenik najbolje biti sam.
Močivuna je očekivao vjetar koji je od pukovnika
odjednom zapuhao, bio je silno žedan, a bačve na
Trnovim poljanama nigdje, naklonio se i, kao što doli­
kuje podređenom, primio od njega zapovijed da među
mrtvima nađe Ramu Nadžakovića, odsiječe mu glavu,
natakne je na štandarac pukovnijske zastave i istakne na
čelo puka kad se budu vraćali u han. Ništa lakše nego s
mrtva odsjeći glavu, ali tko je među leševima Ramo
Nadžaković? Bilo tko, mrtva glava ne progovara, istina,
ali priča obličjem. Ako netko tko Ramu zna kaže da na
štandarcu nije njegova glava, sramoti ne bi bilo kraja. I
zato traži! Što ga je živa tražio, neka je, ali što ga mrtva
mora tražiti! Komu mrtav treba osim pukovnikovu sla­
vohlepnu.
Zarobljenika nije bilo (nisu htjeli u ropstvo) i Moči-
vuni nije imao tko pokazati Ramin leš. Pozvao je Gra-
bovca i Ozidžiju da pođu s njim i pomognu mu okretati
leševe. Svima im je pogledao u lice i ni za jednog nije
mogao reći: »Ovo je Ramo.« Znalo se da je Ramo
čovjek od četrdeset godina i da bi morao biti znatno
stariji od svojih vojnika koje je pokupio među mladeži,
ali se među mrtvima nije nalazio nitko stariji od dvade­
set i pet godina. Bilo je ćelavih, bilo je prosijedih, s
bradom i bez nje, ali je sve to rana ćelavost i rane
sjedine, sve su to mlade brade i brkovi. Močivuna je
leševe pregledavao prije svlačenja, ali ni po odjeći ni po
279
oružju nisu se međusobno razlikovali. Kod svih je
oružje bez ukrasa, a odjeća priprosta i bez ikakva sjaja.
- Kaže, dođemo li bez Ramine glave u Sinj, slavlje
neće biti ni upola onakvo kakvo bi bilo da je na štan-
darcu pobodena nasred trga, pa da oko nje zaigramo
kolo - govorio je raspop Močivuni.
- Ovaj je živ - reče netko.
Preživjeli je bio mlad čovjek s brčićima i bradom koju
nikad nije brijao. Na ćelavoj glavi, koja je šišana noži­
cama pa se poznaju brazde kao na koševini, nije imao
kapu. Tražio ju je čim se osvijestio i progledao, kao da
mu je u toj kapi sva izgubljena snaga i sva nestala sreća.
Ozidžija je otišao do jednog mrtvaca, uzeo mu fes i dao
On
*j kapu nabi na glavu a da i nc opi^s
ranu navrh golog tjemena, koja je morala biti ili od pada
ili od teluća sablje, svakako od nečeg tvrdog i tupog.
Na sebi je imao košulju i široke platnene hlače obo­
jene crveno. Donji dio nogavice uvukao je u vunene
čarape koje na sebi nisu imale opanaka, jer im je stopalo
bilo podloženo volovskom kožom, što ih je, na neki
način, činilo pletenim čizmama u kojima se ljeti i lako
jaše i lako hoda. Iz čarape na desnoj nozi izbijala je krv,
morao je biti ranjen u list puščanim zrnom, jer bi se
posjeklina hladnog oružja vidjela i na pleteru.
Kad mu se kapa našla na glavi, dobio je snagu da se
uspravi. Nije bilo vidljivo da shvaća išta od onoga što
vidi: da ovi svlače njegove drugove dogola, da ih slažu
na hrpu, da je samo on ostao živ. Lice mu je ostalo bez
izraza, kao lice spavača koga bude i ne mogu probuditi.
- Hoćeš li nam reći tko je među njima Ramo Nadža-
ković — rekao je Močivuna i pokazao na gomilu leševa.
Kao što se nije moglo pogoditi kako je pogled na
mrtvace djelovao na njegovu dušu, tako se nije vidjelo
ni kako ga .se doimlje Močivunina ponuda.
- Za to ćemo ti pokloniti život, dati te na otkup -
rekao je Močivuna. Ni na tu ponudu, koja i mrtve diže iz
groba, preživjeli nije dao nikakav znak, ni da je shvaća
ni da je prihvaća. Svejednako je na njegovu licu bila
pospanost i tupost prema tuđim i vlastitim ranama.
280
 - Pristaje li? - pitao je raspop, a kako su njegova
usta bila iznajmljena, zna se tko je pitao. Pitao je iz
daljine od trideset metara.
Kad je preživjeli čuo što raspop pita, pomaknuo je
ranjenu nogu. Lice mu se zgrčilo, kao u čovjeka koga je
proparao strašan bol, a ruka posegnu za bolnim mje­
stom. Bojeći se da će preživjeli posrnuti i ponovo leći na
zemlju, a i da izbliže vidi tu njegovu ranu na nozi,
Močivuna mu priđe i saže se. Preživjeli je zavukao ruku
pod čarapu na mjestu gdje pletivo bijaše umrljano
krvlju i nešto kopkao prstima, kao kad se kopka smrd­
ljiva rana. Najednom je prasnuo u vrisku koji nije
moguće pribilježiti, osim riječi koje je pri tom izgovorio:
»U ime Boga.« Ruka mu je iz čarape izvukla goli nož i,
dok mu je vrisak trajao, zahvativši ga odozdo, munje­
vito je rasporio Močivuni trbuh.
Iznenađeni gnjevom koji je neočekivano planuo iz
pospanosti, tuposti i bolnog grča, i Grabovcu i Ozidžiji
ruka je poletjela sablji, a kad je preživjeli s nožem,
krvavom rukom i još jednom urlikom nasrnuo na Gra-
bovca, Ozidžija mu je odsjekao šaku u zapešću, a Gra-
bovac produbio onu ranu ispod kape.
Kako drugo nije znao, kako drugo nije mogao, kako
vidarima ne bi vjerovao, sam je Grabovac kleknuo
pokraj satnika, nadnio uho nad njegova usta i osluški­
vao diše li. Ravnomjernog disanja nije bilo, ali je iz usta
izlazio dah i čuo se neki glas iz daljine, nježno obliko­
van. Činilo mu se da bruje strune razapete od brda do
brda, da ih dira lagan vjetrić, da brujanje ima boju
Močivunina glasa i da znači ono što im je govorio i čemu
ih je naučio. Ni tada ni ikad poslije nije znao kakvu je
poruku čuo. A ipak ju je čuo. Ali, samo da izrazi to
značenje, da ga iz pamćenja pretoči u riječi i kaže
nekomu, u njegov se sluh ponovo vrate zvukovi planin­
skih struna i zbrišu sve što je pamtio i što je htio reći. U
njemu je to zabilježeno, ali neće da na sunce iziđe, pa o
Močivuni ništa i nije znao reći osim njegova imena i
duge stanke koja je nakon toga slijedila, a bila ispunjena
glasanjem neizreciva smisla.
281
 Ali, ruku na srce, kako da išta kaže o tom dobrom
čovjeku koji ga je naučio najgorem zanatu - ubijanju,
kad su dobrota i ubijanje nespojivi, kad njihovo druže­
nje ne može objasniti nikakvo glasanje umirućih gla­
snica i nikakve strune razapete od planine do planine?

27

Otkako je Močivuna poginuo, pitanje Ramine glave

na štandarcu nije se više postavljalo. U zamjenu za nju
kroz Sinj će se provesti konji Ramine čete i na njima
odjeća i oružje ubijenih.
Raspop je imao puna usta posla. Pukovnik, koji je i u
hanu i na maršu bio šutljiv, odjednom je postao govor-
Ijiv i raspop nije stizao prevesti sve što je on htio reći. A
govorio je trice i kučine: o tomu kako su se vojnici
junački ponijeli, o tomu kako ih unaprijed očekuju još
slavnije pobjede, pa onda sitna zanovijetanja, zasponi
r<=*mpn icr>rct\/i Irprvii nKriči 7nninnrr l^oniot Dnn ctr\ cn tn

uskipjele riječe posredno izražavale bila je pukovnikova

radost zbog pobjede, što je lako razumijeti, i zbog
Močivunine smrti, što je isto tako lako razumijeti, ali
teško priznati i neugodno čuti. Istina, kad zatrube fan­
fare, Močivuna bi se povukao u pozadinu, poveo sa
sobom nekoliko povjerljivih vojnika, našao neku krčmu
i nastojao se temeljito opiti. Ali i takav, pijan, dok
promatra iz pristranka, dok živi, bio bi svjedok da se
Dolci kiti tuđim perjem. Najbolje je da ne svojata dio
slave i da nije prisutan. Zato je Dolci preinačio zapovi­
jed o poginulima: neće se nositi u Sinj u mrtvačkim
ararima, iskopat će im se grobnice i ostat će u planini,
bez pogrebnih svečanosti, bez posmrtnih misa, jer bi
počasti mrtvom Močivuni umanjile pažnju koja će
njemu biti upućena. A ispriku da je mrtve pokopao na
mjestu razboja imat će u odluci da se još nekoliko dana
zadrži u Prologu, a da u Sinj pošalje samo nekoliko
vojnika s volovima kao vjesnike svoje pobjede.
Nakon probdjevene noći, potjere, sječe, pljenidbe i
282
pokopa mrtvaca, vojnici su s uzdama u ruci posjedali
ispred glava svojih konja na što god su stigli, na male
ledine u hladu kupina, na kamenje pod murvama, a što
god da su radili, nožem rezali okorjeli kruh, močili ga u
vodi i žvakali, obuzela ih je ravnodušnost prema onomu
što se dogodilo, što se događa i što bi se moglo dogoditi,
prepoznatljiva ravnodušnost koju donosi glad, žeđ,
umor i malo opuštenosti. Zakratko!
- Na konje! - već u sedlu, vikao je Grabovac.
- Na konje! - prihvatili su svi alfijeri.
A kad su se našli na konjima, kad je prestao zveket
stremena i sabalja, škripa sedala i njištanje uplašenih
životinja, ne izda nitko nikakvu zapovijed. Svi su gledali
u pravcu u kojemu je gledao i pukovnik: prema izlazu iz
Trnovih poljana, koji je vodio dublje u planinu i kroz
koji ni jedan od njih nije bio prošao. Jedan jest, ali je taj
maloprije sahranjen.
Ondje gdje se sastaju podnožja Kose i Velike Gra­
dine prološki put prolazi po ravnici između dva oronula
tora i pokraj rašeljke i lokve bez vode, da bi iza pedese­
tak metara skrenuo za visoku stijenu obraslu trnjem i
busenjem kovilja. Na prostor oko lokve, stijene, torova i
rašeljke izbilo je tridesetak konjanika na konjićima
kosmatih griva i dugih repova, koji su se nemirno vrtjeli
pa je grupa bila nalik na roj osica. Vjerojatno po
zapovijedi, iz roja zapraštaše male puške. Po plamenu se
vidjelo da tanad leti u nebo, da izazivaju.
»Ona iz trave«, »ona iz zida«, u kojoj ne prebiva
samo otrovnica nego i misteriozna osoba, pa je i ne
treba zvati drukčije nego »onom«, sažimajući u to nei-
menovanje njenu dvojnost, dakle »ona iz trave«, jer ne
voli planinske noći provesti na rashlađenoj zemlji, jer
mrzi mrak, odmah s večeri, dok joj je tijelo bilo puno
dnevne topline, ispuzla je uz stablo murve, prema
svjetlu mjeseca, tamo se u rašlji omotala oko grane i
čekala jutro da ponovo sunce zagrije zemlju, pa da siđe
dolje ili padne na zemlju. Kad je osjetila strujanje krvi u
tijelu, što ju je pokrenulo sunce, podignula je glavu i
palucnula jezikom. U njenu se oku odrazilo talasanje
283
ljudi i konja, što ju je silno razdraživalo, odozdo je
zapahnuo dah znoja i topline, i ona se ispruži, odmota i
pade u grivu Ozidžijina konja. Misleći da je u toploj
travi, zaroni glavu u konjsku dlaku, koja je padala i s
jedne i s druge strane vrata.
Ozidžija je vidio kako se »ona iz lišća« našla u grivi,
sustegao je dah i primirivao konja tapšanjem po sapima.
To isto zapazili su i oni što su mu bili u blizini, šaptom su
prenijeli novost onima do sebe i zajednički se odmakli
od Ozidžije, prepuštajući mu da učini što može i zna.
Velik dio pukovnije udvojio je pažnju i u napetoj tišini
očekivao što će pukovnik učiniti osičavim konjanicima,
a što oni njemu, i što će Ozidžija učiniti »onoj iz lišća«, a
što ona njemu.
Kad se u očima »one iz lišća« izmiješalo crveno od
marame, plavo od hlača, bijelo od košulja i blještavo od
oružja, kad je u njenim očima sijevnulo modrim, ruj-
nim, žutim i srebrnim, kao što na vodi koju lagano ziblje
vjetar odsijeva sunčeva svjetlost, htjela je vidjeti kakvi
to svijetleći sksksvci lete iznsd nje, ispružils se po
glatkoj dlaci konjskog vrata, našla razdjeljak u grivi,
isplazila jezik i psiknula dvaput onako kako psiče »ona
iz zida« kad je uznemire pokreti sjenka i svjetlosti. Konj
je čuo siktanje, okrenuo natrag otvore uški i ostao
miran.
A pukovnik je razmišljao kako da postupi. Prije nego
što su se pojavili osičavi konjanici, namjeravao se neko­
liko dana zadržati u planini, a onda se spustiti u Sinj po
hranu i vodu. I na slavlje, razumije se. Sad ni o mirnom
ostanku ovdje ni o povratku u Sinj s ovima na repu
nema ni govora. Bio je ljut na njih koliko se može biti
ljut na one koji nam mrse namjere i umanjuju vrije­
dnost, koji se bezobzirno odnose prema našim ushiće­
njima i samozadovoljstvu. Ne želi ih tući kao suprotnu
stranu u ratu, htio bi ih tući kao svoje osobne protivnike.
Ozidžija je pošao desnom rukom prema dršku sablje.
»Ona iz lišća« je zapazila kretnje u blizini, ispuzla,
osmotrila i palucnula. Polako je izvukao sablju iz kanija
i njenu svijetleću oštricu nadnio nad konjski vrat. »Ona
284
iz lišća« uzvratila je siktanjem, ali joj se glava nije
pojavila iznad grive. Tek kad je Ozidžija namjestio
oštricu da se na njoj odrazi sunce i bljesne u zmijskom
oku, ona je ispuzla pedalj visoko i ustremila se na
nepomičnu oštricu. Ozidžija je valjao sječivom, i pro­
dorni bljeskovi parali su joj oko. A kad je oštricom
pošao prema njoj, izvukla se pedalj visoko iznad grive i
bacila na sječivo. Nije ga dohvatila, jer se sablja povu­
kla, pa je jezikom i siktanjem oponašala aždaju. Sad,
rekao je Ozidžija, i oštrica je munjevito poletjela na
»onu iz lišća«, a »ona iz lišća« na oštricu.
Vrhom joj je sablje istezao tijelo iz grive osjećajući
gađenje i strah od »one iz zida« koja s visina pada u
grive naših konja.
Grabovac je nehotice potaknuo pukovnika na od­
luku. Odnekud se sjetio priče koju im je kazivao Moči-
vuna, kako se jednom negdje kod Vrlike našao pred
hrpom kosmatih konjića i kako ih je... Uvijek taj
Močivuna, pomislio je pukovnik, i zapovjedio Grabovcu
da izdvoji deset vojnika i stavi im na čelo Pavasovića, pa
neka povedu ranjenike, ponesu plijen, prikupe goveda i
potjeraju ih prema Kosincu, tamo se ulogore i pričekaju
ih, a oni, obje satnije, kreću u potjeru za rojem ispod
rašeljke. Kad je Grabovac izdvojio vojnike i Pavasoviću
rekao što mu je činiti, zapovjedio je: - Sablje! - i stotine
su sječiva zablistala na suncu a kopita su zapraštala po
tvrdom prološkom putu.

28
A ono za što se borio Šeik Mehmed-paša, ako mu
priroda bude najdarežljivija i dopusti život do osamde­
sete, nije moglo biti više od dvadeset godina. Kad se zna
da se čovjek bori i za manje, za dan, za sat, paša se borio
za veliku stvar. Ipak, bio je tužan čovjek, koliko može
biti tužan onaj komu su, bilo zbog bolesti kojoj nema
lijeka, bilo zbog osude kojoj se ne zna datum izvršenja,
dani odbrojeni ili mu ih daju jedan po jedan, da ih
proživi kao milostinju.
285
 Carigradski policajac, taj Alija od Iznika, koji je znao
da čovjek ima dva lica, javno i privatno, kad je došao na
vlast i morao prosuđivati o ljudima, ocjenjivao ih je po
privatnom licu, a kako je privatno lice u dvoličnih
suprotno javnom, on je u patriotima gledao izdajice, u
poštenima pokvarenjake, u sposobnima budale, a u
nesposobnima previjance. Kao policajcu, nekad mu je
netko dostavio prijavu u kojoj je pisalo da je na sijelu
viđenih ljudi Šeik rekao za njega da nije lisica, što
policajac mora biti, nego lisičji brabonjak. To je bilo
dovoljno da Šeikovo povlačenje od Sinja doživi kao
pakost uperenu protiv sebe. Smrtna kazna koju je od
sultana zatražio za kukavicu bila je u dobroj mjeri i lična
osveta.
Čim joj je majka rekla kakvo je pismo sultan dobio s
Peloponeza, sultanija Muhme, žena Šeik-paše, zatražila
je od brata da je primi, pala pred njega ničice i zamolila
ga da joj poštedi muža od policajčeve oholosti. Brat joj
je obećao da ga neće ubiti, ali kazniti ga mora, jer iza
zahtjeva za kaznom ne stoji samo Alija od Iznika nego i
sva pobjednička vojska na Peloponezu, koja poraz pod
Sinjom drži mrljom na ovogodišnjim blistavim pobje­
dama turskog oružja.
U prvi mah, smišljajući kaznu koja će biti i poniženje
i degradacija, ali će zaobići smrt, pa će udovoljiti i veziru
i sestri, sultan je došao na misao da Šeika skine s
bosanskog namjesništva, da se s njega sramno potrgaju
oznake paše i da ga iz Travnika do Stambola dovedu
pješice tako da pješači dvanaest sati na dan, potom da se
baci u tamnicu i iz nje pusti kad se na njega zaboravi, do
koji mjesec, jer više ne traje glasovitost takvih sluča­
jeva.
Opet se umiješala Muhme. Zamolila je selamagu,
onoga što goste drži ispod ruke kad padaju pred sultana,
komu je Šeik učinio velike usluge, da pokaže zahvalnost
i moli sultana za blažu kaznu — sa dvanaest sati dnevnog
hoda na toliku putu, pod jesen, čovjek od šezdeset
godina neće živ stići u prijestolnicu. Selamaga se oduži i
sultan preinači kaznu tako da se Šeik skine s mjesta
286
bosanskog beglerbega i postavi za kliskog sandžaka, od
koga nije ostalo mnogo više od imena, sa sijelom u
Livnu, neka i dalje bude vojskovođa na dalmatinskoj
granici, a Aliji se od Iznika prepušta da sa svoje strane
poduzme mjere opreza kako Šeik Mehmed-paša ne bi
počinio i treću pogrešku. Jer, da po drugi put pogriješi,
ne može mu se zabraniti, čim mu je dano vojvodstvo
sandžaka. Kad je Alija dobio pismo od sultana i u njemu
propis kakvu kaznu izreći Šeiku, grohotom se nasmijao
jer je znao da su se umiješale žene. Kao vješt policajac,
ne suprostavi se gazdi, ali svoj dio u konstrukciji kazne
sroči baš na policijski način. Oduže mu mjesto bosan­
skog beglerbega, ali mu ne oduže čast ni dostojanstvo,
omogući mu drugu pogrešku i sasvim onemogući treću.
Žena mu je javila što se sve zbivalo oko njegova
kažnjavanja, što je učinila ona, što zahvalni selamaga, i
osamljeni Šeik uzdiže zahvalnost do neba. On će po­
novo biti postavljen na stari položaj ako svi oni kojima
je on zajmio vrate istom mjerom. A kako je držao, kao i
svi ljudi, da je više dao nego primio, da je većem broju
pomogao nego odmogao, da je više hrabrio nego obes­
hrabrivao, očekivao je da će dobročinstva uskoro prora­
diti ako i sam sjedne za stol i svoj poraz umješno opiše,
da bude dostupno svima na dvoru, kao krivnju prevrtlji­
vih Arbanasa.
Kad je pao od beglerbega na sandžaka, kad je postao
žalostan čovjek koji se bori za preostale godine života,
Šeika je napustio ćehaja i još nekolicina suradnika,
olakšavajući mu tako da se na lijep način oprosti od onih
koji mu ne trebaju i koji će mjesto potražiti kod drugih.
Običaj je bio da ćehaju, svog zamjenika i čovjeka za
povjerljive poslove, bira svaki vezir i svaki paša, bio na
mjestu sandžaka ili beglerbega, od sebi odanih ljudi, ali
je bilo iznimaka, kad dvor sam postavlja nekomu prvog
suradnika. Zato je Šeik bez zazora primio vijest od
Dugog Jusufa, svog nasljednika na namjesništvu, da je
njegov ćehaja poslan iz Carigrada i da će doći u Livno i
donijeti mu sultanove darove.
Došao je čovjek s nadimkom Ajnedži, što će reći
287
Preplivač, i donio mu od sultana samurovo krzno, nož,
sablju i kolut od dragog kamenja, kao znak zahvalnosti i
što mu je spasio vojsku. Ništa neobično, bilo je to doista
u duhu kanuna, da se darivaju vojskovođe koje su iz
škripca izvukle vojsku bez većih gubitaka.
Bila je zima, ona livanjska kad zaspu snjegovi i
smrznu puti, pa je Šeik imao dovoljno vremena da piše
svoje opravdanje. Gotovo i nije zapažao svog zamje­
nika. Da je malo bolje pogledao, mogao je doznati i više
0 njemu od onoga što mu je rekao: da je do sada bio
predstojnik carskih kurira. Nosio je krznen kaput opto­
čen crvenom lentom i podstavljen svilom tamnozelene
boje kineskog porculana, znak da pripada povjerljivim
slugama carskog saraja koje izvršavaju krvne naloge
sultana i velikog vezira. Na glavi je nosio turban valjka­
sta oblika, znak da je na početku uspona, a dok dogura
do piramidalnog, trebat će mu još dosta uspješno obav­
ljenih poslova. Umjesto da gleda oko sebe, Seik je pisao
1 živio u sebi i svom porazu.
Kad nolitičar ili samo čoviek na ova i ili ona i način
blizak politici, kad netko kriv ili nedužan, svejedno,
bude otjeran u opoziciju, u progonstvo, u unutarnju
emigraciju, i što sve ne, i kako se sve ne zovu otpadnici i
otpaci, svojevoljno ili nasilno odstranjeni ljudi, kad
takvi u gluhoj samoći odluče da pišu o svom slučaju, da
se brane i svjedoče svoju obranu, morali bi znati da je to
što pišu testamentama knjiga, a ne put kako da se
obrane od nanesene uvrede i kako da se ponovo približe
vlasti, koja je svoju čvrstinu gradila na njihovu progonu,
koja je, možda, i nepravedna i svakojaka, ali je daleko
od toga da pokaže skrušenost koja bi je i iznutra i izvana
oslabila. Možda papirnata ostavština nekomu posluži za
spoznaje o čovjeku i prilikama u kojima je živio, možda
se nad njim budu zgražali i nadahnjivali njime, ali
onomu koji je piše, koji ponovo proživljava svoj poraz,
to je posljednji pozdrav svijetu, ljudima i, u prvom redu,
politici. Ne vraća se u politiku opisivanjem svoga po­
raza! U politici trajno ostaju oni koji o svojim porazima
šute, a o uspjesima galame i kad su bili porazi, koji kriju
288
svoje mane a ističu vrline. Iskrene ispovijedi nisu po­
trebne ni povratku u politiku ni ostanku u njoj.
Cijelu tu zimu, u čvrsto građenoj kući na stijeni iznad
Dumana, Šeik se mučio nad perom i papirima. Nije išlo,
jedno, što nije bio osobit pisac, a drugo, što je nad
svakim retkom vidio sjenku Alije od Iznika, ne onu
pravu, Preplivača, koji je stanovao u susjedstvu, nego
onu izmišljenu, koja će taj tekst jednom čitati, pa mu se
čini da i ne piše što misli, već što bi mu bilo drago da
čuje moćni policajac. Teškoće oko pisanja nastaviše se i
u proljeće, kad je Alija ostavio Moreju i krenuo na
Eugena Savojskog, a prestadoše kad stiže vijest da je
Alija od Iznika dobio tane u čelo i izgubio se svučen,
opljačkan, među gomilom golih tjelesa. Više njegova
sjena nije visila na gredi iznad papira, kalema i tintar-
nice, pa je iduće zime rukopis bio dovršen.
Vrijeme sjenke koja mu prijeti bilo je iza njega, u
dvije zime i jednom ljetu. Odšumilo je kao vode Du­
mana. Samo, veliko je pitanje da li sjena koja na nas
pada i koja nas u stopu prati kao naša vlastita, nestaje
kad nestane i čovjek koji ju je na nas bacio.

29
Tko proljeće poslije ravnodnevice nije vidio na Ku-
preškom polju, može slobodno reći da nije vidio pro­
ljeća, a tko Hazira, čuvara izvora života, pupa na drveću
i klice u zemlji, nije slavio na kupreškim sjenokošama,
gdje ga svetkuje bosanska vojska svake ratne godine, taj
ne zna što je svetkovina.
Džamija, od samog drva i nimalo veća od svake
kupreške kuće, bila je ispod mlinice čije su kamenove
okretale vode potoka Karićevca, koji je odmah ispod
vodenice i bogomolje, tekući sporo koritom što siječe
livade, zbog lijena toka preimenovan u Mrtvicu. Vojska
se skupila na livadama uz Mrtvicu okićena kitama
grmlja i trave. Za njihovim kapama zelenio se mratić,
trn jak i janjeći cvat, što su ga u zoru brali na Đerđelezu,
19 Duše robova 289
i nana, slak i metvica koje su na sebi u sunčevo granjiva-
nje sanijeli oni što su uranak ranili na Čarđačici.
Sunce nad Stožer, a Šeik Mehmed-paša popeo se na
mihrab, nov, od svježih dasaka, skrpljen pred džamijom
za svetkovanje Hazira, jer je on sam želio predvoditi
molitvu na otvorenom.
Otvara knjigu na suri El-Feth (pobjeda), govori da su
im oprošteni grijesi što su ih počinili prije stupanja u
vojsku, da će im biti oprošteni i oni što ih u vojsci budu
počinili, da će se nad njima izvršiti Božja milost i da će u
časti pobjeđivati, a dotle, umjesto da se u molitvu unese
i vjeruje joj bez ostatka, misli na što je spao i kakve su
to pobjede moguće s tako malom i neopremljenom
voiskom.
Lijepo je proljeće na kupreškim livadama, između
onolikih pitkih izvora, na suncu i čistu zraku, lijepe su
proslave Hazira, molitve i blagovanja, ali ni Kupres ni
Hazir nisu mogli pročistiti Šeik-pašu i osloboditi ga
duševnog taloga koji je sa sobom donio u ovaj lijepi
kraj. Kako?
Kako, kad mu je za čuvanje granice duge deset dana
hoda ostavljeno svega tisuću i trista vojnika! Namjesnik
Numan Ćuprilić, koji je namjesništvo preuzeo poslije
davljenja lakomog Dugog Jusufa, nije nikako bio zao
čovjek. Za njega se s pravom govorilo ono što se ni za
jednog političara ne može kazati: da nikad nije počinio
zločin i da nikad nije izgovorio suvišnu riječ. I nije, ali je
morao učiniti što je učinio. Od njega se tražilo da brani
Zvornik od generala Petraša, da osigura granice i da
polovicu bosanskih barjaka pošalje velikom veziru za
bitku sa Savojskim. Što je Numan mogao nego da mu
dade trista Tatara, sredovječnih ljudi, i stavi im na čelo
nuredina Tokmaka, pohlepnu pijanicu, da mu za osobnu
pratnju iz svoje pratnje odvoji trista strijelaca i da mu
prepusti sedam barjaka teritorijalne vojske, među ko­
jima je kao vojska vrijedilo samo ono Prozorana. Na
rastanku mu je Numan savjetovao da vojsku drži na
okupu, da se spusti na Livanjsko polje i čeka vijesti gdje
će udariti Mlečani, pa da napadnutima pritekne u po­
290
moć. Nije najvažnije da sačuva svaku stopu zemlje,
bitka će se riješiti na Dunavu. Ako Mlečani osvoje
štogod, vratit će to ako Halil pobijedi Savojskog. »Ali,
budemo li poraženi, neka nas Bog sačuva!«
Uoči polaska na Livanjsko polje, Šeik je u prisutnosti
Preplivača udario fal, želeći znati kakva mu se sudbina
piše ljetos.
U svom je šatoru položio knjigu Divan tumača nadze­
maljskih tajni mistiku Hafiza na izrezbarenu orahovu
dasku. Crvenom je maramom ovio glavu oko očiju i,
kad je ostao zaslijepljen, podigao desnu ruku i na njoj
ispružio kažiprst. Preplivač, koji je sjedio nasuprot
njemu i u lijevoj ruci držao iglu od pribadače debelu kao
šilo, micao je knjigu tamo-amo po dasci, ostavio je
negdje po sredini i rekao Šeiku neka počne ubadati
prstom. Ovaj je u nekoliko navrata spustio prst na
dasku, ali nijednom nije pogodio. Tek peti put kažiprst
mu se spusti na koricu u donjem lijevom kutu, gdje je
završavalo posljednje slovo naslova. On je držao prst
tamo gdje je ubo fal, a Preplivač mu je skinuo maramu s
očiju i pružio iglu. Kad je vrhom igle našao središnje
mjesto na otisku što ga je na koži uveza ostavila vlažna
jagodica, podigao je knjigu na koljena, iglu, koja je
imala glavu u obliku kuglice, stavio među dlanove i,
tarući dlan o dlan, vrtio iglu i bušio knjigu kao što
postolar buši kožu.
Iz rečenica i riječi koje je tu odmah pročitao, listajući
probušenu knjigu i tražeći ono što je igla dotakla, nije
mogao ništa pouzdano zaključiti, ali rečenica koju je
pronašao na pedeset drugoj strani svidjela mu se jer se
slagala s onim što je očekivao.

O čovječe, čini dobro i uživaj zahvalnost, kožni šator

kroz koji ne probija ni kiša ni vjetar; o čovječe, krči
Božji put i stići ćeš u raj koji je, kao ledina s izvorom
ispod krošnjasta stabla, smješten u sjeni tisuća sabalja.

Dan uoči drugog kolovoza, kad će se ispuniti oba

proročanstva iz ovog ulomka, zbog odmora i podnevne
19* 291
 molitve Šeik Mehmed-paša zaustavio je vojsku uvrh
Borove glave, na zaravanku gdje je uzdignut kameni
han i pred njim iskopan bunar s kišnicom. Pošto su se
pomolili, nešto pojeli i napili vode, koju su vedra uzmu­
tila pa se jedva mogla piti, krenuli su nizbrdo, u toplije
predjele livanjske kotline, a kad su se dohvatili Gubera i
Sturbe, koja se tu razlijeva, ne svraćajući u grad, krenuli
prašnjavom cestom prema prološkom klancu, između
dozrele raži i prosa koje se na dodir osipalo, uz kreket
žaba i zrikanje cvrčaka što su nadomještali glazbu, koju
oni nisu imali jer su svirači otišli tamo gdje će pogrebi
biti brojniji.
Šeik nije pred sobom slao konagdžije da pripreme
noćište, znao je dobro kamo ide i kakva je tamo zemlja.
Kad je došao do hana Prolog, koji se ispod velikih
kestenova i oraha nalazi na mjestu gdje se poljski put
počinje penjati, zapovjedio je da se skrene udesno i
logor udari na livadama koje zovu Bostani. Još za sunca
bili su podignuti čadori, a u prvi sumrak dva su mujezina
r\r»T» in 1 o 7/otplrn
V U1U 'UJOA.U 11CI 111VJM1LV giluj !vuU pjč/oiiiti

zrikavaca, u valovima su se razlijegali ajeti El-Fethe:

»Kazni dvoličnike i dvoličnice koji misle zle misli.« Kad
je i to prestalo, kad je pala noć i zrikavci sa žabama
nastavili svoj koncert, samo su stražari s vremena na
vrijeme jedan drugoga držali budnim povicima: »Bog je
jedan.«

30

Bistrica, Žabljak i Sturba, sva tri glavna vodotoka u

gornjem predjelu Livanjskog polja, sastaju se kod Pri-
sapa u velikoj bari, koju bismo, da nije odviše mutna,
mogli nazvati i jezerom. Otuda pa preko polja, ravno u
podnožje prološkog klanca, voda otječe jarugom koju
zovu Plovuča. Vode što se javljaju po sredini polja
skuplja Busctica i dovodi u Plovuču stotinjak koraka
prije nego što će ova potonuti. Kad su suše, ljetne i
zimske, korita Busatice i Plovuče mogu primiti sve vode,
292
a kad vode nadođu od kiša ili naglog topljenja snijega,
prostori oko ova dva vodotoka pretvore se u prostrano
jezero, koje zovu, ne bez šale, Livanjsko more. Plovuča
kojom otječe to more, svi izvori i sve jaruge, ne ide
daleko, tek do podnožja planine, a kad nije mogla kroz
klanac, kuda prelaze planinu svi koji hodaju, probušila
je prolaz ispod nje.
Ondje gdje Plovuča dodirne dno planine, nalazi se
grotlo Velikog ponora, na komu su dvije vodenice. Ali,
koliko god Veliki ponor bio velik, pretijesan je kad je
Plovuča puna vode, kad su pljuskovi i poplave, pa višak
teče jarugom uz podnožje brda prema jugu do Bristova
ponora. Ako se ni u nj sve ne može uliti, teče do
Opakog, a ako je i tu viška, onda u posljednji, Kameniti
ponor.
Sada, u kolovozu, vodotoci i Plovuče i Busetice smi­
reni su kao da ne teku, a sve što doteče proguta Veliki
ponor, nešto malo zbog navodnjavanja okolnih vrtova
prepušta se Bristovom i Opakom, a u Kameniti ne
dotječe ništa. Oko vodotokova, gdje je proljetos bilo
»more«, sada su livade s nekoliko izbrežina. Na povi­
šenim su zemljištima stabla jasika i vrba, ponegdje
oskoruša i oraha, a u ravnici je bujna trava, među kojom
najviše komina, kunića, cikorija i mlječika, sve dobre za
ispašu konja. Busetica, Plovuča i ponori, duboki, strmi i
neravni, tvore zategnut luk i omeđuju zemljište slično
poluotoku. Na vratu toga poluotoka, na dijelu luka koji
presijeca tetive, Šeik je udario svoj tabor i time u
vojnom pogledu iskoristio sve što mu pruža zemljište.
Svoj šator razapeo je na Jasikovcu, ispupčenju koje
za najvećeg vodostaja ne poplavi, pod osam mladih
oskoruša koje je vlasnik zasadio kad je posjekao jasike.
S tog mjesta vidio je komad prološkog puta i sav »po­
luotok«. Tim je smještajem paša vodotokove pretvorio
u opkope koji sa tri strane opasuju njegov logor. Nije on
prvi koji je to mjesto odabrao za tabor, ono se samo
nametalo svim vojskama koje su čuvale izlaz iz Prologa,
i kao dobra ispaša i kao pouzdan zaklon.
293
 31

Šeik je loše i kratko spavao, a pred zoru je sanjao dva

teška sna. Kao da se penje na predvodno molitveno
mjesto u nekom velikom polju, pred nekom bogomo­
ljom sa pet minareta i pet olovnih kupola, dok se
njegova vlastita glava kotrlja niz najveći minaret, preko
najoblije kupole i niza stube koje vode na dno svijeta,
zvoneći kao limen šljem. On se pita, kako to, tijelo se
uspirlje, a glava pada? Nitko mu ne odgovara, glava i
dalje zvoni, ali se on ne budi.
Zatim je usnio plamen zid, kao kad se zapali suha
međa između dvije njive. Plamen i dim su zavjesa, dolje
crveno otmi ište a pore sivo sivo i ohiešeno 7a r>ebo U
vatri je pištalo kao što pišti zeleno drvo dok izgara. On
je i mislio da je to drvo dok se pištanje nije počelo
povećavati, i povećalo se dotle da je morao začepiti uši.
Onda je vidio da se jezičci plamenova, koji su dotad
stremili uvis, počinju prigibati zemlji, a kad je dota-
knuše, vršci im se pretvoriše u glave. Prema njemu je iz
plamena, uz nepodnošljivu pisku, pojurilo mnoštvo
zmija. Vrisnuo je, skinuo dlanove s ušiju i probudio se u
idiličnoj pjesmi zrikavaca, kreketanju žaba i mirisu jutra
nad barskom travom.
Pozvao je Sulejman-bega Kopčića i zapovjedio mu da
sa Prozoranima zađe u planinu, što dublje, ali ne dalje
od Kule na Pisku, pa neka ga izvijesti ako primijeti
kakvu vojsku, i neka ne stupa u borbu ako je neprijatelj
brojniji.
Oko deset sati začuli su se u planini pucnji, sporadični
ali postojani, i sve bliži, pa je paša naredio mobilnost
svim vojnicima. Stao je na stranu Jasikovca prema Pro­
logu, uzeo durbin i promatrao vidljivi dio puta.
- Netko dolazi - rekao je.
Jedva je dočekao onoga što je jahao na kosmatu
konjiću, koji je bacao noge u stranu i nalikovao na
raskrečenu žabu.
- Pomozi, svijetli pašo - rekao je sitan čovjek kad je
sjahao s konja, kleknuo i dvaput udario čelom o jasiko-
294
vačku travu. - Naišli smo na neprijatelja. Oko dvjesta
pobješnjelih veprova. Zatekli smo ih gdje dijele plijen
Ramine čete koju su svu pobili. Htjeli smo se od njih
odlijepiti, ali su brži od nas, imaju konje kao aždaje.
Mnogi su naši izginuli. Naši cu stali kod Šuplje stijene,
brane se, neće dugo, bježat će i odatle. A mene je poslao
Sulejman-beg, kaže, reci paši da pomaže, izgibosmo.
- Jaši - rekao je Šeik - vraćaj se Sulejman-begu i
reci mu neka bježi, ali ne prebrzo, neka pušta neprijate­
lju da grize. Kad dođe na kraj prološkog puta, eno tamo,
gledaj, ondje gdje se on spaja s putom od Livna do
Grahova, neka ne bježi ni Livnu ni Grahovu, neka udari
strminom, i prijeđe gaz između Opakog i Kamenitog
ponora i izbije na Bostane. Eto tu, na te livade pred
nama. A odatle neka skrene Busetici i njegovo je zavr­
šeno.
- On je u bijegu. Kako da mu sve to kažem?
- Ne trebaš mu ni govoriti, osim: »Za mnom, Sulej-
man-beže, poručuje ti paša.«
I čovjek ode.
Svoju pratnju, strijelce i kopljanike, razmjestio je
paša oko Jasikovca kao zaštitni obruč svom šatoru.
Krajišnike, barjak do barjaka, smjestio je u vododerine
Busetice, Plovuče i ponora, obrubivši tako Bostane sa tri
strane cijevima krajiških pušaka. A na vrata »polu­
otoka« i puščanog okruženja postavio je tatarsku ko­
njicu i naredio joj grobnu tišinu.

32

Otkako je, iza Tenžerinih torova, Sulejman Kopčić

počeo bezobzirno bježati, vodstvo potjere preuzeo je
Dolci s Drugom satnijom, a Matija je s Prvom izostao,
očekujući da po želji pukovnika promijeni položaj i
preuzme ponovo na se udar čeonog dijela, koji je pri
takvu rasporedu i na takvu putu jedini nosio borbu s
neprijateljevim repom.
295
 Progoneći Kopčića, Druga je satnija s Magličina trna,
pitoma zaravanka i raskrsnice prološkog, grahovskog i
livanjskog puta, sišla niza strminu i izbila na gaz preko
jaruge Kamenitog ponora. Kad se i Matija s Prvom
satnijom spustio za njima, dijeleći pukovnikovo mišlje­
nje da će na polju njihovi snažni konji biti velika pre­
dnost, kroz ljesku je na livadama zapazio boje koje
svakodnevno ne pripadaju ni polju ni šumama, ali viđe­
nom nije pridavao posebno značenje jer je pomislio na
cvijeće koje na tom vlažnom tlu zacijelo i u sušnom
kolovozu cvjeta. Gaz je bio plitak, nešto mokra pijeska i
zemlje, ali je strmina koja se od toga blata penjala
prema ledini bila zbilja usponita. Konji su je jedva
savladavali, pa se i Matijinu konju dogodilo ua je dva
puta pokleknuo na prednje noge. Tek kad se ispeo na
sprud i bacio pogled udesno, vidio je kakvo cvijeće raste
na tim livadama. Redovi šatora, ali oko njih nema
vojske! Vjerojatno logor jedinice koju progone. Činilo
se nepotrebnim misliti na uzmak. Druga je satnija jurila
za jahačima na kosmatim konjima, sustizala ih i nanosila
im velike gubitke. Prva joj se morala priključiti.
Paljba iz Busetice otpočela je kad su se obje satnije,
progoneći i dalje Kopčića, povile i otvorile lijevi bok
strijelcima u tom vodotoku. U isti mah na vratu okruže­
nja, od Jasikovca i iz ljeskovih šumaraka, pojavili su se
Tatari s isukanim sabljama, nastupajući polako i u širo­
koj fronti. Opazivši ih, Sulejman Kopčić, koga je pre­
dvodio sitni glasnik, skrenuo je prema njima i s ostat­
kom svojih Prozorana provukao se kroz tatarski raspo­
red i raspustio svoju umornu vojsku u njihovoj pozadini.
Puščani udar iz Busetice sa sedla je skinuo pukovnika
i mnoge druge s njim. Leševi po zemlji i razulareni konji
bez jahača, uz to pojava Tatara, i satnije su se smele.
Uzmičući pred Tatarima u neredu, pokušali su se probiti
preko gaza kod Kamenitog ponora, ali su bili odbačeni
na Opaki i Bristov, gdje ih je dočekala još jača puščana
paljba. Sada su znali, lijevo su puške, desno su puške, a
njih po ledini gone Tatari. I bez zapovijedi sunuše na
neiskušanu stranu, prema Plovuči i Velikom ponoru. Tu
296
ih je najviše izginulo. Vatra ih je tukla izbliza, a oni na
cijevi nisu nastupali bočno ili u koloni, kao prvi i drugi
put, već u rastresitu rasporedu, oči u oči sa strijelcima.
Preživjele, njih više od stotine, Matija je rasporedio u
klin (onako kako ih je Močivuna uvježbavao) i poveo na
Tatare. U prvom naletu sa snažnim prednjacima, među
kojima su bili Grabovac i Ozidžija, kad se klin zabio u
tatarski red i počeo ga razmicati s dobrim izgledima da
ga razdvoje, sviju krila i pobjegnu u jednoredu, sa sve tri
strane iz jaruga jurnuli su strijelci i napali ih odasvud.
Sprijeda tatarska sablja, straga čakije, borbeni kosijeri,
srpovi i sjekire, i rulja je mnoge, spremne da poginu,
razoružala i vezala.
Sreću da poginu u proboju od petorice momaka koje
prati ova priča, imali su njih trojica, poimence Lovro
Sentija, drvodjelja iz Brnaza, Mate Bukiša, čobanin iz
Cere i Juriša Leovac, pjevač iz Cvrljeva. Nesreća da
prežive zapala je Josipa Ozidžiju, glavonju iz Turjaka,
sa dvije lakše rane, i Matiju Grabovca, kovača iz Trilja,
alfijera Prve turme, po potrebi zapovjednika Prve sat­
nije i, da je sreće kao što je nema, budućeg satnika. Ali,
ništa od svega, od onoga što je bio i onoga što je mogao
biti. U smrt će otići gol kakav je otišao u početku rata na
Prološko jezero s onim nesretnim Vrljićevim puškama,
za koje nije znao da ga vode ili na Trnove poljane ili na
Bostanište. A degradacija se dogodila ovako.
Prilikom zarobljavanja Matiji su u kesi o vratu našli
trideset i jedan zlatnik, sav Brajimov novac. Tatarin koji
ga je pretraživao vezana, a on ga je i vezao, uz pomoć
još dvojice svjedoka, osvjedočio se da je ovaj, kad tolike
pare nosi o vratu, poraženoj vojsci glava. Ali, ni on ni
njegovi drugovi nisu ludi da to kažu nuredinu Tokmaku
i nalaz posvjedoče predajom novca. Zlatnike su prikrili,
a Matiju degradirali u obična roba, pa je on u ropstvo
pao kao nitko i ništa, jednako bos i bezimen kakav je i
došao u konjičku pukovniju.
S lakom ranom na bedru, dok su još bili u gomili,
nesputanih nogu, prišao je Ozidžiji i prvi put u životu
njih dvojica pri susretu nisu imali ništa jedan drugomu
297
reći. Kao da su sve vijesti zastarjele, kao da su sve
nejasnoće pojašnjene, a svi sporovi riješeni - pred njima
je stajao njihov život, osmišljen i osvijetljen do najsitni­
jih pojedinosti.
Je li moguće da nam na kraju sve bude jasno?

33

Tek sada, kad je pobjeda bila izvojevana a pobje­

dniku pripao bogat plijen, paša je imao pune ruke posla,
jer je iz iskustva znao da nema ništa teže nego podijeliti
plijen pravedno, da među vojnim odredima ne izbije
svađa oko zasluga, da svi budu pravedno namireni
prema udjelu u bici, i da za buduće borbe tabor sačuva
jedinstvo, a podjela plijena prema zalaganju bude poti­
cajna.
Mrtve je neprijatelje trabalo svući dogola, njihova
tijela složiti nad grotlom Velikog ponora, a odjeću i
oružje odnijeti na hrpu gdje se prikupljalo sve što je kod
neprijatelja nađeno, konjska orma, sablje, noževi, pu­
ške, pokrivači i sitnice koje vojnik nosi uza se. Ormu
treba skinuti i donijeti na hrpu samo s mrtvih konja, a
živi ostaju osedlani. Na zarobljenicima, koji su od sveg
plijena prvi pobrojani - bilo ih je sedamdeset trojica -
treba ostaviti samo najnužniju odjeću i obuću, a sve
drugo oduzeti i donijeti na hrpu. Ako među neprijate­
ljima ima koji teško ranjen, treba ga ubiti, svući i baciti
među leševe, jer se time dušmaninu skraćuje put u
pakao, kamo će on jednog dana ionako doći. Zaroblje­
nike povezati u sindžire prema stasu, ljepoti i snazi, da
se pri diobo zna koji sindžir koliko vrijedi. Robovi
moraju posjedati na zemlju, sindžir iza sindžira.
Kako su Ozidžija i Grabovac različite građe i različita
obličja, vezani su u dva različita sindžira: Ozidžija u
sindžir ružnih ljudeskara koji će sjeći šumu i valjati
bukve, a Grabovac među ljepotane koji će, ako im se
posreći, za sluge na dvorovima.
298
 Paša je k sebi pozvao vođe krajiških barjaka i tatar­
skog nuredina Tokmaka i upitao ih kako da se plijen
dijeli: sa hrpe i sindžira, komu oružje, komu konj, a
komu rob, da se odoka procjenjuje i vrijednost stvari i
zasluga borca, ili će pozvati livanjske trgovce i robu dati
na dražbu, pa onda, kad sve bude unovčeno, podijeliti
na barjake pravedno kao na ljekarničkoj vazi, a barjaci
neka pojedincima dijele prema zasluzi.
- Ama, svijetli pašo, koga ti pitaš kako da se dijeli?
Je li ove ovdje? - reče Tokmak i pokaza na krajiške
zapovjednike. - Što oni imaju s plijenom? Osim onoga
što po kanunu pripada tebi i tvojim strijelcima, i onoga
što pripada našem padiši, sav je ostali plijen tatarski.
Nama ga predaj i mi ćemo ga dijeliti kako budemo znali.
- Kako vaš? - upita ga Sulejman Kopčić.
- Tako! Da nije bilo nas, vi ove krmke ne biste
pobijedili. A oni drugi barjaci što su gađali iz pušaka
skriveni u vododerinama, ne zaslužuju nikakav plijen.
Teško li je bilo opaliti dva puta iz puške! Nas Tatara
dvadesetorica pogibe, a od barjaka nitko ni ogreben.
Prozorana jest, doduše, poginulo, koliko čujem, također
dvadeset, ali se ni oni nemaju na što buniti. Poginuli bi
svi do jednoga, da im mi ne pomogosmo. E, zato što
vam spasismo život, ustupite nam plijen!
Sulejman Kopčić vrcnu u stranu kao podboden, ra-
skreči noge i stavi ruku na sablju, a kad mu iz pozadine
pritrča nekoliko njegovih vojnika, viknu:
- Plijen će dijeliti Prozorani. Oni su ove krmke do­
vukli iz planine. Sultan, paša i Prozorani! A vi koji ste
nam pomogli da ih savladamo, dobit ćete koliko vam mi
damo, a dat ćemo vam, i barjacima i Tatarima, koliko
vam kao pomoćnicima u ratu po kanunu pripada.
Svađa između Tokmaka i Kopčića nije mogla ostati u
krugu pašina divana, jer se vodila na ledini, pred licem
vojske koja je na plijen gledala gladnim očima.
Tokmak se povukao među svoje Tatare, istočno od
paše, Kopčić među Prozorane, na čiju su stranu stali svi
krajišnici, jer ih je zadovoljavao status pomoćnika u
ratu, a paša je ostao u sredini, na Jasikovcu, i pozvao
299
svoje strijelce da razdvoje zavađene. Rekao je da će iz
Livna pozvati kadiju, muftiju i sve učene ljude, oni
znaju odredbe kanuna, oni znaju tradiciju ovoga serhata
(krajine), pa neka oni odluče komu i kako da se plijen
dijeli.
Zarobljeni konji dobili su nove jahače i odjezdili u
Livno. U dva sata po podne, trkom, kao da je smak
svijeta, stigli su i kadija i muftija, a s njima dvadeset i tri
prvaka i učena čovjeka. Sjahali su pred Jasikovcem i
posjedali na divan. Malo poslije učenih, i nezvani, čim
su čuli da se radi o bogatu plijenu, došli su trgovci i svi
oni koji su imali gotov novac i htjeli ga umnožiti jefti­
nom kupnjem i skupom preprodajom.
Odluku đivana mudrih i uglednih serhatlija (krajiš­
nika) zavađenima je, pod prijetnjom Božje i sultanove
kazne, saopćio kadija Fuad Atlibegović:
- Mir Božji s vama, ratnici! Evo, mi odlučismo
ovako. Ovi Prozorani su zaslužni što su dušmana izvukli
iz planine kao zmiju iz grma. Da je oni ne izmamiše, ona
hi još tamo siktala. A da ne bijaše Tatara i ostalih, zmiju
ne bi imao tko ubiti. Još bi mnoge ujela. Zato su Tatari
zaslužni koliko i Prozorani. A svi drugi što pomogoše
malo su manje zaslužni. Zato Prozoranima i Tatarima
ide isti dio, a svima ostalima koliko im oni daju, a mi
mislimo da bi bila pravedna petina. I još smo odlučili da
se sav plijen proda, pa da se dijeli samo žuto zlato.
Trgovci su tamo kod hana, puno ih je, dvjesta vlasnika
dvjesta livanjskih dućana, a kese su im pune novca.
Živjeli, junaci! Yekdurallah! (Bog je jedan).
Tako je prva svađa oko diobe plijena prebrođena, ali
se suparništvo ubrzo razgorjelo u novu svađu.
Druga je svađa izbila kad se s konja, oružja i odjeće
prešlo na podjelu i prodaju robova.
- Ratnici - rekao je Atlibegović stojeći pokraj veli­
kog ćupa s utrženim novcem - mene je svijetli paša
ovlastio da vam kažem kako će biti podijeljeni robovi.
Ima ih sedam sindžira i tri komada više. Ima ih ružnih i
slabih dva sindžira, snažnih tri, dva sindžira je ljepotana,
a ona trojica samaca su žgolje. Rekosmo ja i paša da
300
svima bude ista cijena, i stadosmo na dvadeset reala po
glavi. Bog nam je svjedok da više ne vrijede. Ali, vama
je poznat običaj serhata i propis kanuna: da se robovi,
kao njegov dio u podjeli plijena, u što većem broju
poklanjaju caru i šalju u Stambol, pa tamo ili na tržnicu
ili na galiju, kud im odrede. I zato rekosmo: neka paši
pripadne jedan sindžir snažnih, caru dva sindžira snaž­
nih i dva ljepotana, a ona dva sindžira slabih i grdobnih,
i priđe ona tri žgoljavca, popola Tatarima i Prozora-
nima, da ih daju na otkup ili da ih prodaju trgovcima.
- Neka svijetli paša iziđe iz šatora - rekao je Sulej-
man Kopčić.
- Što? - reče kadija Atlibegović.
- Imam mu nešto u oči kazati.
I dozvaše Šeika.
- Svijetli pašo - reče Sulejman-beg i kleče na oba
koljena, a čelom udari u zemlju. - Molimo te da ove
zarobljenike ne šalješ u Stambol i ne daješ na otkup,
nego da ih sve ovdje posiječemo, a mi svi da se odre­
knemo dobiti, osim one što će nam je iz Stambola
poslati na mrtve glave.
- Zašto, Sulejman-beže, svima činiti toliku štetu?
- Ti ćeš poslati pet sindžira robova u Stambol, svoje i
careve, Tatari će svoje ovdje prodati, pa će i oni tamo
krenuti, gdje će biti skuplje prodani. Mi ćemo naš
sindžir ili dati na otkup ili pobiti. U Stambolu svaka
fukara kupuje roba, pa će od ovih mnogi u rudnike, po
kućama, njivama i radionicama. Ali, za godinu-dvije
polovica će ih pobjeći iz ropstva i doći svojim kućama.
Željet će da nam se osvete i navaljivat će na nas kao
đavoli. Onaj prokleti Pavao Vučković bio je u našim
rukama, robovao je čak u Bagdadu, prešao na islam, pa
ipak je pobjegao kad mu se pružila prilika. I eno ga sada
žari i pali. On je i ove prokletnike zadojio mržnjom i
poslao na nas. Zato mi njih ne šaljimo u Stambol u
sindžirima na tržnicu, nego u ararima za Bospor. Samo
oni koji su u ararima otišli, nisu se na serhat nikad više
vratili.
301
 - Serhat je briga serhatlija, a mi nismo ti - rekao je
Tokmak. - Nama se ne gubi, mi tražimo svoj novac.
- Ni nama se ne gine od dušmanina koga smo već
jednom imali u šaci, rekao je Kopčić.
Tokmak je otišao u svoju ordiju, uzbunio je zahtje­
vom Prozorana da se svi odreknu plijena u živim lju­
dima, postrojio je u dva reda i zapovjedio frontalan
marš. Pred pašinim su šatorom stali, izbacili desnu nogu
preda se, izvukli sablje i rtove im okrenuli zemlji. Time
su rekli: »Mi smo se pobunili«.
Da im ne ostanu dužni, i Prozorani su uradili isto
tako. Njima su se pridružili ostali iz krajiških barjaka, i
paša je ponovo gledao svoju vojsku pripravnu da se
međusobno tuce.
Preplivao je gledao kako se paša, ne znajući što da
čini, povlači u šator i, željan vidjeti kako se srdi, psuje i
nemoćno lomi prste, uđe i on za njim. Nije imao ništa
protiv toga da Seik pogriješi i posljednji put. A pogrije­
šit će ako mu se međusobno zavade pojedini dijelovi
voiske.
u '
kao što su se nnd srSiniom Jnosvađali
~
'■ i
ianiičari i
— j j ----- -

Arbanasi.
Seik, međutim, nije znao da više ne smije pogriješiti,
ali je znao da je njegovo pravo na pogrešku na izmaku,
pa je i to bilo dovoljno da se pribere, iziđe nasmiješen
pred šator i kaže:
- Ratnici, uvucite svoje sablje u kanije i štedite ih za
dušmane, našao sam pravedno rješenje. Od moje petine
isplatit će se dio koji bi, kad bi se robovi prodali po
cijeni od dvadeset reala, pripao Tatarima, i oni se ne­
maju zašto buniti. A i vama sam udovoljio, serhatlije:
sve ćemo robove u ararima poslati u Stambol.

34

I poginule i zarobljene na daleki put u ararima iznad

grotla Velikog ponora pripremala je grupa od dvadeset
Tatara. Za cjelokupnu obradu dobivali su po glavi pet
302
akči i bili zainteresirani da ih obrade što više. Posao na
poginulima već su završili, sad će i s preživjelima.
Ozidžija je bio usindžiren među ljudeskare i sad, kad
su svi sindžiri, ulančeni u jedan sindžir, prilazili Velikom
ponoru, on je bio među prvima na redu. Ljepotani su,
stjecajem okolnosti, bili posljednji i Grabovac je imao
što vidjeti, da mu se gledalo.
Nad grotlo ponora u kojemu huči voda položene su
daske, a na njima Tatari rade zasukanih rukava.
Nije imao snage gledati njihov posao pa je pogled
skrenuo na ledine, tražeći na njima nešto podnošljivi je.
Osjećao je da ga prate nečije oči, da ga slijedi nečija
sjenka i da ga tješi nečiji glas. Oči što ga gledaju javljaju
se u odbljesku sunca u vodi, u tučku žutog đivizmina
cvijeta na obali Plovuče, u bijelom oblaku nad Livanj­
skim poljem. Sjenku koja ga slijedi vidi u sjenci ptice
koja prelijeće tabor, u osjenu kamene stijene iznad
Velikog ponora na koju nikako da padne sunce, iako je
suncu okrenuta. A glas koji ga tješi u šumu je kosovih
krila, u zrikanju šturaka, u žuboru Plovuče oko pouglje­
njene grane usred korita. Čije su oči, čija je sjena, čiji je
glas? Je li to Vučković koji ga pravda pred vlašću, koji
ga vadi iz kloake, pere, suši i upućuje ponovo u tijesni
život? Je li to Močivuna, crni anđeo, koji uči kako da
konja jaše, kako da siječe lijevo-desno i kako da sama
sebe spasava s te proklete bare na kojoj Tatari oderanim
glavama pune arare?
Ne, nikoga i ničega nema: kad je o spasu riječ, čovjek
vidi pomagače i tamo gdje nikoga nema, i čuje zagovor
koji nitko ne izgovara.
O Majko Prečista, za kojom smo iz Rame išli, koja si
u noćima smrti hodala bedemima grada, reci svomu
Matiji, uru prije nego što će ti doći, varaju li njega
njegove oči ili ga zbilja netko promatra. Ako si ti,
Majko, ova priviđenja i ove glasove do dasaka sa tri
tatarska derača nad Velikim ponorom dala svakom od
Matij inih drugova, sada više nego ikada znade - da si
milosti puna.
303
 Negdje na kraju livade ugledao je svijetle oči na
mekom licu s rumenim jagodicama. Bijelu put, nizak
stas. Sitan, u svemu sitan čovjek, osim u pogledu. Da ga
ne bi ostavio u neizvjesnosti, na prsi je prekrižio ruke,
sklopio dlanove i poljubio jagodicu desnog kažiprsta, a
onda se široko nasmijao. Oko njega je dvadesetak ljudi,
a s njima samo jedan, krupan, i gleda kud i on, na
robove u sindžirima. Svi oko onoga sa svijetlim očima
imaju crvenu odjeću, a onaj krupni i crveni plašt preba­
čen preko ruke. Kad se krupni u nešto uvjerio, zaogrnu
plaštom onoga što ništa nema osim umiljata osmijeha,
pa ovaj nestade, kao što je nestala sjena ptice koja je
preletjela tabor.
I krupni nosilac plašta i svi oko njega izvukose iz
čizama noževe za bacanje. Igrat će džilit, kao što i druge
skupine na Bostaništu igraju. Netko donese dasku, žabi
je trideset koraka ispred skupine, ukloni se, a prema
dasci poletješe noževi olovnih držaka. Neki se zabiše,
neki padoše u travu. Još nekoliko puta premjestiše
metu.* ioš nekoliko mita
J ^ i
baciše noževe, i onai
'
što ie
>> >>

premještao dasku žabi je tri koraka od Matije.

- Odbij od sindžira - reče Tatarin koji je stražario
nad mirom osuđenika.
- Da ih ne čuvaš od noža? - reče mu nosilac mete, a
Tatarin, koji je lizao nešto slatko, odmahnu rukom i ode
prema ponoru.
Dasku su pogodili svi bačeni noževi, pa igrači uz silnu
graju potrčaše da ih povade. U naletu su se izmiješali i s
ljudima u sindžiru. Sad je i sam bio u grupi, čini se, u
sredini razigranih momaka u crvenoj odjeći.
- Šuti i budi miran - rekao mu je Mesud Zunić i
ogrnuo ga crvenim plaštom, a na glavu mu nabio kapu
kakvu su i drugi nosili. Istodobno onaj krupni čovjek,
što je Mesudu uručio plašt, svojim nožem za džilitanje
prereza uže na Matijinim rukama, a ljudima što su ostali
i dalje usindžireni reče ljuti to:
Ne govorite ništa stražaru. Ne mislite da ovoga
spašavamo. S ovim ćemo izravnali posebne račune. Zar
nije bio gori od svih vas?
304
 Zunić ga povede i stade uz njega, u sredini grupe.
Onaj što je zabadao dasku zabode je ovoga puta i sto
koraka daleko od sindžira, prema gazu pokraj Kameni­
tog ponora. Grupa se kretala zbijeno i kad je gađala i
kad je odlazila po bačene noževe, a Matija i Zunić
uvijek bijahu u njenoj sredini.
- Brže to, brže! - stalno je govorio onaj krupni
čovjek.
- Sulejman-beg Kopčić, jaran - kaže Mesud i ponav­
lja: - Eto, vidiš, Matija! Sve će biti dobro. Eto vidiš!
To ponavljanje nije značilo ništa drugo nego da se
Matiji isplatilo ono što je njemu zajmio, da Mesud nije
bilo tko, da svoju riječ znade održati i da su pred njima
dani podmirenih računa, kad će se jedan drugoga sjećati
ponosno, bez srama što su lomili vjerske i državne
zakone, s osjećajem da nisu ništa ružno učinili ako su
iskoristili davno uspostavljen kanal spasa iz arara, s
galija, s kolčeva i konopaca. Ništa strašno, samo ono što
bi ljudi trebali koristiti više nego čine, pa da arari ostanu
prazni, galije bez vesala, kolčevi bez glava, a konopci
bez ruku i vratova.
Nisu bili daleko od gaza na vododerini i guste ljesko-
vine pokraj njega, još svega dva džilitanja, a od Velikog
ponora za njima potrčaše derači što su glave derali,
strvinari što su tijela bacali u ponor, solari što su solili
zguljena lica, slamari što su ih punili pljevom i oni što su
ih naticali na vrbov kolčić, čitava tatarska jedinica s
golim oružjem u rukama. Vikali su:
- Nitko nego oni.
- Mi? - odgovorio im je Sulejman Kopčić. - Nismo li
baš mi tražili da se u ararima šalju u Stambol? - Dok je
on razgovarao s Tatarima, grupa se zbijala oko Mati je i
Mesuda.
- Raziđite se, pa ćemo vam vjerovati - vikali su
derači, slamari i strvinari. Ispružili su ruke i pokušali da
razmaknu jednog od drugog i zavire u sredinu skupine
igrača džilita.
- Eno ga - reče jedan od njih. - Kosa ispod kape,
nebrijane glave!
20 Duše robova 305
 - Odbij, pasji sine - rekao je Kopčić, zgrabio Tata­
rina koji je opazio Grabovca za pašnjaču, podigao ga i
bacio na zemlju. Izvukao je sablju i stavio je Tatarinu
pod nos. Isto tako uradiše i ostali. S isukanim sabljama
napravili su prsten oko Mesuda i Mati je, pripravni da se
po tuku.
Tatari se nisu dali uplašiti i na prsten Prozorana
nabiše svoj obruč.
- Pobiše se - vikali su vojnici izokola prstena i
obruča. — Zovite pašu prije nego pane krv!
Seik je sjedio pod svojim šatorom.
- Tko se to tamo pobi? - vikao je silazeći s pratnjom
niz Jasikovac.
- Tatarski derači i neki Prozorani,
- Opet oni! — rekao je paša.
Njemu i njegovoj pratnji pridružili su se kadija Atli-
begović, Preplivač i desetak učenih Livnjaka. Uz njih svi
koji nisu imali prečeg posla, bezmalo čitav logor i mnoš­
tvo trgovaca koji na glas: »Pobiše se« potrčaše kao na
zdjelu pilava.
- Sto su vam skrivili kad ih opkoliste? - pitao je paša
Tatare.
- Čestiti - rekao je vođa derača. - Ukrali su nam
glavu iz sindžira pa i, ne dobijemo li je natrag, mnogo
ćemo štetovati. Džaba što na deranju te glave gubimo
pet akči! Nego, kad se glave budu brojale, vidjet će se da
je jedna manje od sedamdeset i tri. Dobro, možemo reći
da je ispiraču voda odnijela kožu iz ruku u ponor i nitko
nas neće osumnjičiti da ga propustismo, ali će se nama
oduzeti od zarade dva zlatnika, onoliko koliko glavu
Stambol plaća. Zašto radimo kad ćemo izgubiti dva
zlatnika i pet akči!
- Nećete izgubiti. Odlazite na svoj posao.
- Dobro, čestiti, kad ti kažeš da ne gubimo — rekoše i
odoše dalje derati.
Prozorani turnuše sablje u kanije i smjerno objesiše
ruke niz tijelo. Mcsud reče Matiji neka svuče plašt,
legne na zemlju i sklupča se. Sklupčana ga pokri pla-
306
štom, ugazi stopalima na rubove tkanine i raskoraci se
nad njim, zauzevši smjernu pozu.
- Sto ti, prokletniče, sada hoćeš? - vikao je paša na
Kopčića. - Govori! Nisi li ti tražio da se svi robovi
pobiju?
- Jesam, čestiti pašo.
- Pa što ih sada spašavaš?
- To je drugo.
- Kako drugo?
- Pa, drugo. Ne spašavam ja toga roba, ja bih njemu i
sam glavu odsjekao, nego svoga jarana, ovoga ovdje,
dobra čovjeka, deset takvih ne živi pod nebeskim svo­
dom.
- Što njega? Nije on u lancu?
- E, baš on je bio pred Velikim ponorom. Ovoga
moga jarana zarobio ovaj ispod plašta kad smo ono
preklani bili pod Sinjem. Bilo i ne ponovilo se! I piše
meni Mesud, traži otkup, ciči kao zmija u procijepu.
Meni se u grlu stislo. Torbu na rame, konop oko vrata i
od praga do praga, pa u Prozor, pa otuda u Uskoplje,
Donji i Gornji Vakuf, i otuda Kupresu i Livnu, sve od
odžaka do odžaka. I što misliš, daju? Nitko. Sve prije
mene odnijeli prosjaci za duše robova. A pod Sinjom je
u roblje palo pola ovoga serhata. I isprosih svega dva
reala u bakru. Pljujem ti na tu proševinu! Rekoh, Bog ti
pomogao, Mesude! Kad, zima stegla, a Mesuda evo.
Otkuda ti? Kaže, pustio ga gospodar. E, neka vala,
kažem ja, neka si mi živ i zdrav! Kad, nu ti čuda, pred
dva sata dođe k meni Mesud i kaže, Sulejmane, pomozi,
duša mi izgibe. Kad mi tijelo nisi spasio, kaže, dušu mi
spašavaj, ode ravno do đavola. A ja onda mislim, nisam
ga otkupio iz ropstva, da ga sad iz pakla izvučem. I
smislim ovo što sam smislio, to sa džilitanjem, crvenom
odjećom i crvenim plaštom. Ali, opaziše prokletnici! Ti
neće da gube ni akče!
- Hvala ti na lijepoj besjedi, Kopčiću, ali ja sada
znam zašto štitiš toga dušmanina manje nego što sam
prije znao.
20* 307
 - Ja sam, sretni pašo, rekao što sam znao reći. Drugo
neka ti kažu učeni ljudi ovoga serhata što ti iza leda
stoje.
- O čemu se ovdje radi? - pitao je paša kadiju
Atlibegovića.
- Rasprostranjen je običaj, čestiti pašo, na ovom
serhatu i s muslimanske i sa kršćanske strane, da zarob­
ljene neprijatelje drže zatočene u svojim podrumima,
štalama i rupama u zemlji, čekajući da ih rod otkupi ili
da ih, ako otkupa ne bude, prodaju na tržnici. Iz dana u
dan, pod istim krovom, za istom zdjelom, ti se ljudi
zbliže i ne gledaju više jedan u drugomu neprijatelja
nego čovjeka. Nekako se zavole, u njima prevlada sućut,
rvvti n rio 111 ............................rllir,; lod^ooo A r , ------------------------------ ----- ------------
pv/nuuuj u pnjiuuoiuti, ntvj jv_r j v ^ t a i J t u a n a mugu

dobiti za dobročinstvo, zanemare dobit i svom robu

ponude zamjenu duša i, pristane li, puste ga iz ropstva,
ponajčešće na svoju veliku štetu.
Šeiku se učini da sluša riječi koje osmišljavaju i
njegov san i proroštvo knjige mistika Hafiza.
Zanimljivo
- Divljaštvo - reče Preplivač.
- Ta se dva čovjeka - nastavi Atlibegović - povuku
na osamu, zarežu kažiprste i pomiješaju krv, a onda
svaki poliže svoj kažiprst s krvlju svojom i svoga pobra­
tima. Pri tom izgovaraju riječi: »Duša mi, duša ti«, sa
značenjem: »Evo tebi moja duša, a ti svoju daj meni!« I
kako ovaj neuki svijet vjeruje, kad je izmijenio duše, s
dušom je otišla i vjera, muslimanska kršćaninu, kršćani-
nova muslimanu.
- Nevjerojatno! Ima li za to osnove u kršćanstvu? U
islamu je nema.
- Ni u kršćanstvu je nema. Sam Bog zna otkuda je i
otkada je to. Čini se da je toga ovdje bilo i prije islama i
prije kršćanstva.
- Zar toliko ovdje ljudi drže do zadane riječi kad su
sve serhatlije, kako vidim, za oslobođenje ovoga roba?
- Drže, nevolja im je! Ali se ovdje, sretni pašo, ne
radi toliko o zadanoj riječi koliko o nečemu drugom,
308
sudbonosnijem, što je proizišlo iz zamjene duša. Čuli ste
čestitog Sulejman-bega: on bi ovomu pod plaštom i sam
odsjekao glavu kad time ne bi upropastio dušu svom
drugu Mesudu. Zašto? Pa, ako Mesud uspije osloboditi
ovoga roba, on je ispunio zadanu riječ i može učiniti
dvoje: ili i dalje, u dogovoru s tim kršćaninom, svoju
dušu zadržati u njemu ili svoju dušu uzeti sebi. I zato se
on bori za oslobođenje ovoga kršćanina, zato mu po­
mažu njegovi drugovi. On se bori da povrati svoju dušu i
svoju vjeru. Običaj je da je svaki serhatlija uzme kad
održi zadanu riječ, i opet postane svoj, sa svojom dušom
i svojom vjerom. A ako date ubiti toga nevjernika, ako,
sretni pašo, ne uslišaš molbu Mesuda Zunića, onda će
taj kršćanin s dušom muslimana u sebi poći u raj i stati
čist pred lice Božje, a ovaj će nevoljni Mesud, jer nije
uspio održati riječ, kad umre, s dušom nevjernika u sebi
u paklene muke.
- Nevjerojatno! Kakva sprega praznovjerja i prak­
tičnosti! A tebi se ovo ne dopada? - pitao je Šeik
Preplivača.
- Nimalo. Zar te serhatlije nisu jutros pjevale suru
El-Feth? Zar je na vojni ne pjevaju dva puta na dan?
Zar im ona nije na usnama kad jurišaju? I zar u posljed­
njem ajetu te sure ne piše da su oni koji slijede Posla­
nika žestoki prema nevjernicima, a milostivi među so­
bom? Kako onda ti isti ljudi mogu sklapati tako sum­
njive saveze i vjerovati u takve gluposti!
Preplivač je propovijedao ograničenu čovječnost ka­
rakterističnu za pripadnike raznih vjera, stranaka i
sekta, koja, ma koliko uljuđivala unutarnje odnose tih
skupina, jer prema onima izvana, koje nije obuhvatila i
koje nikada neće obuhvatiti, nema razumijevanja i mi­
losti, ne samo što ne dovodi do pomaka čovječnosti u
svijetu već s jednakim uspjehom siječe ono što je čov­
ječno i među svojim pripadnicima i među onima koji su
duhu sekte stranci. Prvima, zato što će, sumnjičava
kakva jest, u svojim redovima stalno nalaziti dvolič­
njake i nedovoljno pravovjerne, a drugima, zato što se
ograničena čovječnost »milosti prema unutra, nemilosr­
309
dnosti prema vani« i gradi na nečovještvu prema onima
koji nisu u krugu posvećenih.
- Ne pretjeraj - rekao je Šeik. — Ne pita se tu
hoćemo li biti žestoki prema neprijatelju ili nećemo. Mi
smo bili žestoki. Ovdje se radi o drugomu: hoćemo li
poštivati zahvalnost? Zahvalnost nevjerniku koji nam je
učinio uslugu, spoznaja je duga prema dobročinitelju,
spoznaja istine i pravde. A istina i pravda su jedno s
Bogom, jer je Bog vječna istina i vječna pravda. Stoga je
ne biti zahvalan, ne odužiti se dobročinitelju, isto što i
ne spoznati postojanje tvorca i gospodara svjetova.
- Ali, moj pašo - rekao je Preplivač - neprijatelj je
nedjeljiv pa, ako smo nemilosrdni, moramo biti nemilo­
srdni prema svima. Budemo li vadili jednoga zbog do­
bročinstva, drugog zbog nečega drugoga, naša će se
nemilosrdnost osuti i molitva će nam biti prazna riječ.
- Nama Bog ne bi oprostio kad ne bismo poštedjeli
čovjeka koji je bio dobar prema našem Mesudu. Ti i
dalje misliš svoje? - pitao je Šeik Preplivača.
- Mislim — rekao je Preplivač.
- Misli, prosto ti bilo - reče Šeik. - Ej, ti, Mesude,
otkrij toga svoga i dovedi ga ovamo!
- Ti li si taj - rekao je Šeik kad ga je Grabovac
pogledao u oči.
- Jesam - odgovorio je Matija.
- E, sretna li tebe, ćaure, kad ti je zajmijeno vraćeno
istom mjerom - rekao je Šeik. Ispred njega su kao
leptiri lebdjela slova arapskog pisma iz knjige Divan
tumača nadzemaljskih tajni koju je probo fal. - A sad
obojica nokat u ledinu i da vas za tri minute ne vidim na
bari, a za pet da ste duboko u planini - rekao je paša.
Pretrčali su Bostanište, prešli gaz kod Kamenitog
ponora, zašli u ljeskov gaj, izbili na Magličin trn i
krenuli uz prološki put kad je Mesud stao.
- Ja dalje ne idem - rekao je, pa se i Grabovac
zaustavio.
Sto i jednu godinu gledali su se oči u oči. Nakon toliko
vremena u kojemu su sto puta preživjeli svoj susret,
rastanak i ponovno viđenje, Matija ga je uputio:
310
 - Hoćeš li dušu natrag?
Onda je Mesud razmišljao još nešto više od dvjesta
godina, svoje ropstvo i put u Makarsku za to vrijeme
proživio devedeset i devet puta, i napokon rekao:
- Ne bih, ako si ti voljan da ostane kako jest.
Onda je Grabovac gledao derače nad Velikim pono­
rom jedno i pol stoljeće i rekao:
- Voljan sam.
Onda se djetinje lice Mesuda Zunića sa crvenim
jagodicama i sjetnim očima razvuklo u osmijeh.
Pa, pošto su nekoliko stoljeća utrošili gledajući jedan
u drugoga i dogovarajući se hoće li njegova duša biti u
njega a njegova u njega, je li to u duhu vjera, je li to
korisno za obojicu, zaključili su da se moraju rastati,
Mesuda čekaju na Bostaništu, Mati ju u Sinju.
- Zbogom, Mesude.
- Zbogom, Matija.
Otišli su svaki na svoju stranu noseći u sebi dušu
onoga drugog, što ne liči ni na bajku ni na vjeru, ne liči
ni na šta, ali liči na njih, i gdjekad na čovjeka.

35

O slavlju koje je nakon Grabovčeva odlaska održano

u taboru Seik Mehmed-paše sačuvao se Preplivačev opis
u pismu velikom veziru Halilu datiran iz Livna petog
kolovoza, koje veliki vezir nije dobio ni tada ni ikada,
jer je u bici kod Grocke (16. kolovoza 1717) Eugen
Savojski hametice porazio njegovu vojsku, a njega ubio.

Naši dobri saveznici Tatari, uvijek orni da se opuste i

raspojasaju, oderane su glave neprijatelja, komu je
mjesto u paklu, napunili slamom i za večernju svetko­
vinu nabili ih na vrbove motke. Tim motkama opasali su
brešćić Jasikovac na komu je bio pašin šator a uokolo
šatori naše vojske. Na manje kolčeve, koji su stajali
ispred motki s glavama, namotali su kudjelju obilno
namočenu u smoli kojom se namaču baklje za osvjetlje­
311
nje puta kad vojska putuje noću. Samo smole potrošili
su pet bačava, a kudjelje tri tovara. I kad se spustila noć,
tiha kao da je mir čuvala pod melekovim krilima, pa kad
su tatarske gazije zapalile kudjelju, a miris se smole
proširio livadama, mi smo uokrug našega logora vidjeli,
kao najdivniju nisku bisera, glave prokletih neprijatelja,
kojima su se duše već pržile u paklu. Novca je imao i
paša i najsiromašniji vojnik, pa kad su trgovci u sumrak
dovukli pečene ovnove, kuhanu ovčetinu, slatka pića,
kolače i pilav, počela je gozba koja je trajala do jeda­
naest i pol sati.
Mnogo sam svetkovina vidio, mnogo bogatih sinija,
bio sam zvan u palače carske, u vrtove gospodara ove
zemlje, ali je sve to ništa prema slasti da uvečer sjediš
pred svojim šatorom, da slušaš svirku, da piješ šerbet i
kusaš pilav pred licem svojih neprijatelja, u paklu gor­
jeli, koji dube na motkama dok ih sjenči svjetlost baka­
lj a praveći od njih nakaze, praveći s njima sprdnju,
ponižavajući ih kao što valja ponižavati sinove pakla.
Da se pridruže veselju svojih vojnika, koji su zbijah
svakojake vragolije s neprijateljskim glavama, u paklu
im se trag umeo, davali im jesti oglodane kosti, palili im
čibuke u ustima, polijevali ih vodom, da i oni, rekoh,
osjete tu radost sa sprdnjom, Šeik-paša, ovaj nedužni i
još nekoliko časnika pođoše oko logora od jednog do
drugog kolca, od jedne do druge baklje. I kad smo ih
obišli i naslušali se svakojakih šala što su ih radi nas
vojnici zbijali s neprijateljem, u zemlju propao, ja čisto
u čudu zapitah:
»Ljudi, vidjeste li vi da među ovim prokletnicima
nema ni jedne sijede brade?« želeći time reći kako smo
sasjekli dobre vojnike.
Na tu će moju nedužnu besjedu Šeik-paša zajedljivo:
»Da je među njima bila samo jedna sijeda brada, ne
bi oni sada bili na vrbovu kolju.«
Ja o jednom, Šeik o drugomu. On vjeruje da se i
nemilost u koju je pao može objasniti namjerom velikog
vezira Alije od Iznika da sve starce u vojsci i upravi
312
zamijeni mlađim ljudima. A da li je neprijatelj, ne bilo
ga, pao u naše šake zato što među njima nije bilo ratu na
serhatu vična čovjeka, ja ne znam i ne tiče me se.

Te iste noći, kad su svi pozaspali osim stražara koji su

se od vremena do vremena oglašavali povicima: »Bog je
jedan«, a vjetar s planine razgarao žeravu na vatrištima i
rumenim svjetlom obasjavao glave Šesnaeste hrvatske
konjičke pukovnije, došao je glasnik i donio vijest da je
pao Imotski, da je Mocenigo osvojio neoštećenu tvr­
đavu i da ga samo gromovi mogu skinuti s tog visa.
Preplivač je potražio kožnatu futrolu u svom tele-
ćaku, iz nje izvukao svitak na kojemu je o šarenu
končiću visio vosak pečatan sa dvije strane, i ponudio
Šeik-paši da provjeri je li pečat carski. Kad se kliški
sandžak uvjerio da je u vosku otisak pečata koji se od
imenovanja do imenovanja prenosi s vrata na vrat, i da
je visio o vratu Alije od Iznika kad je tu otisnut, vratio
je svitak svom zamjeniku da ga on sam pročita. Prepli­
vač je svečanim glasom pročitao da se treća pogreška
Šeik Mehmed-paši ne dopušta. Čim je pismo dočitao, po
njegovim odredbama Preplivač je preuzeo vojvodstvo
na dalmatinskoj granici, a Šeik je u pratnji pet Tatara
krenuo na svoje posljednje putovanje, dvanaest sati
hoda dnevno, do raja u sjeni sabalja.
I tako se ispuniše oba proročanstva fala iz Divana
mistika Hafiza: jedan je čovjek u kratkotrajnom Šei-
kovu ratovanju uživao plodove svoga dobročinstva, a
drugi je, krčeći putove slave, našao raj u hladu sabalja.
A što bi s ispunjenjem Šeikovih snova?
Onaj dio o zmijama iz vatre kojima on sasiječe glave
u cijelosti se obistinio, a ono o glavi koja se kotrlja
naniže dok se tijelo uspinje, ostalo mu je do kraja
nejasno, vjeruje, neostvareno, jer protuslovi onomu što
se stvarno toga dana zbilo. Kako može naša glava, naš
ugled, padati dok se mi sa svojim tijelom, sa svojim
djelima, uzdižemo do mjesta predvodnika? To jedno s
drugim ne ide. Siromašni Šeik, do kraja života nije
shvatio da nam uspon i pad ne izrastaju iz naših djela,
313
onoga što smo sami stvorili, onoga u čemu uspijevamo,
već iz nečega od čega smo daleko, što nismo skrivili i za
što nismo zaslužili, od noga vala na kojemu smo se,
živeći svoj život, slučajno zatekli, od sudbine bika na
čijim leđima jašemo i za čije se rogove držimo. A kad je
to tako, nije čudo što nam pada cijena kad smo postali
najcjenjeniji; što gubimo glavu kad su nas zasluge uzdi­
gle visoko; što padamo poraženi na polju gdje smo
dobili sve bitke; što se vraćamo natraške kad smjelo
koračamo naprijed.

36

Od Giacoma Priulija, kapetana splitskog

Svim serdarijama na području Sinja, Omiša i Makar­
ske.
Još dvadesetog kolovoza, kad je počinjen zločin, ja
sam vam po skorotečama poslao kratak dopis da mi
dovedete živa ili dobavite mrtva Matiju Grabovca, sina
Šimunova. Kako do današnjeg dana nitko ni sa strane
privatnih lica, kojima ste imali dati slobodu lova na ovog
drskog ubojicu, ni sa strane serdarija i seoskih ronda
kao organa vlasti, nije ništa javio o Matiji Grabovcu, a
mnogi su se usmeno i pismeno zanimali kakav je zločin
počinio taj čovjek i zahtijevali da im se pošalju raspolo­
živi podaci o njemu, da bi mu mogli stati na kraj,
postaviti mu zamku, prepoznati ga u masi i slično, ja,
Giacomo Priuli, kapetan splitski, svima pozvanima da
vode brigu o sprečavanju ovog zločinca da i dalje čini
zločine, saopćavam podrobno sve što znam, ali i vas
molim da ovoj kapetaniji javite sve što o Grabovcu
doznate, jer može biti da ono što jedni znaju i ničemu im
ne služi, drugima bude korisno.
Na vijest o stradanju Šesnaeste hrvatske konjičke
pukovnije, koja je došla neočekivano kad smo slavili
osvojenje Imotskog, pa za tragediju nitko nije imao
volje, čekalo se tri dana. U to veselje, u grad pun
zastava, u kolo, u pjesmu, u pucnjavu mačkula, banuo je
314
Matija Grabovac poderan, gladan i odsutan, kao da je
šenuo pameću. Došao je na vrata sinjskog samostana i
tražio gvardijana Pavla Vučkovića. A kad su mu rekli da
je s vojskom na Imotskom i da njima kaže što ima reći,
on je odgovorio, ništa, nema im ništa reći, osim da
Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije više nema. Fratri
su ga zadržavali da ostane na objedu, svetkovina je, ali
on je odgovorio da mu nije do slavlja, da ide svojoj kući
u Trilj, a oni neka mu jave kad se Vučković vrati u Sinj,
htio bi se pred njim ispovjediti i reći mu što je bilo s
pukovnijom. Tu je bio prisutan i jedan iz gradske po­
sade koji je opomenuo Grabovca da o sudbini svoje
jedinice mora obavijestiti vojne vlasti u Splitu, ali ga
Grabovac nije poslušao.
Tih dana, kad se posvuda slavilo, kad smo zaborav­
ljali mrtve, nitko na ovog čovjeka nije obratio pažnju, a
ni za jedinicu njegovu nije se marilo, jer se mislilo da je
izvan zone glavnih vojnih operacija, da je gonila malu
pljačkašku bandu i da će se uskoro javiti. Ali, kad se ni
za narednih pet dana ne javi, njeni pripadnici, koji su se
vratili iz Dinare s velikim odrobljenim plijenom, sami su
došli k meni i pitali me znam li gdje su njihovi. Pod
vodstvom Ivana Pavasovića poslao sam ih u Sinj. Oni su
tamo našli vojnika iz gradske posade koji je pred fra­
trima čuo Grabovca kako govori da je pukovnija nastra­
dala, pa je uputio Pavasovića u Trilj. Ali, ni svojim
drugovima Grabovac nije mnogo kazao, svega nekoliko
sitnica, ostao je i pred njima čvrst u nakani da će se
ispovjediti samo Vučkoviću. Kad sam čuo za tu drskost,
poslao sam vojnike da Grabovca uhite i dovedu preda
me. Uništenje jedne pukovnije nije sitna stvar, niti je
sitnica drskost jednog plaćenika.
Tek kad sam ga vidio pred sobom, znao sam s kim
imam posla: taj je Grabovac čovjek koji je roba odre­
đena za galiju pustio na slobodu bez otkupa. Odbio je
da mi kaže kako se dogodilo da čitava pukovnija na-
strada, a on sam da se spasi. Rekao je da bi on meni to
ispričao, kaže, nema što tajiti, ali ima jedna ključna
stvar koju može shvatiti samo fratar Vučković. Pitao
315
sam ga zar misli da sam ograničen. Ne, odgovorio je, ali
ipak ja to ne bih znao pravilno protumačiti. Dobro,
upitao sam ga, a kad to što imaš reći kažeš fratru
Vučkoviću, da li ćeš njemu dopustiti da to kaže meni i
ostalima? Ja ću se, rekao je, njemu ispovjediti, kazat ću
mu nešto što sam pred njim prošli put zatajio, a kazat ću
mu i što se sada dogodilo, a on će znati što da dalje radi,
da mi da oprost, da mi ga ne da, da mi da pokoru ili da
me kazni. A hoće li to vama reći, to je opet njegova
stvar.
Zapovjedio sam da mi ga predvode iz dana u dan
nekoliko dana za redom, i postupao sam s njim strpljivo
misleći da će popustiti i reći što se to u Dinari dogodilo.
Osiavijau je dojam pametna momka, pitoma, umiljata,
govorio je lijepo, razložno, o svačemu, s nekom tugom u
glasu, i ja bih se svaki put ponadao da će, evo sad,
ispričati tu priču o stradanju pukovnije i svom bijegu, ali
me je svagda, čim bih prešao na taj predmet, iznenadila
njegova tvrdoglavost i, rekao bih, surovost. Ne, nijekao
je glavom, i što gs o tomu pitam, nc i nc! Zatvorio sam
ga u podrum pretorske palače i dao nalog da se na njega
pripazi, jer sam odmah zaključio da pred sobom nemam
obična vojnika već prepredena čovjeka, koji je već
jednom mogao biti osuđen na galiju i koji mora biti
sposoban kad su mu dali čin alfijera i zapovjedništvo
nad satnijom nakon satnikove pogibije, što nisam doz­
nao od njega, jer je on i o tomu šutio, nego od njegova
suborca Pavasovića.
Učinilo mi se da tog Pavasovića voli, da će njemu reći
ono što meni neće da kaže. Pavasović je, pak, bio
spreman reći sve što je od Grabovca čuo, pa sam i tog
Pavasovića zatvorio. Ni Pavasoviću nije Grabovac
mnogo pričao, čak ni o pogibiji svojih bliskih drugova,
ali mi je Pavasović saopćio podatak dovoljan da zaklju­
čim kako je Grabovac počinio zločin izdaje i zato taji
pogibiju pukovnije, a od Vučkovića traži zaštitu i misli
još jednom proći nekažnjen, jer zna da Vučković sva­
koga pravda i opravda. Prema kazivanju Pavasovića,
razgovor je tekao ovako:
316
 »Da se Ramo Nadžaković nije sakrio, ne bi pukovnija
nastradala«, rekao je Grabovac.
»Zar vas je Ramo uništio?« upitao ga je Pavasović.
»Nije, nego bi Močivuna ostao živ i predvodio nas u
narednoj borbi.«
Iz ovoga se može zaključiti da on krivnju za uništenje
pukovnije vidi u komandnom kadru, među kojim se i
sam nalazio. Ako optužuje pukovnika ili koga drugog,
oni su mrtvi, čega se ima bojati? Ako je njegova krivnja,
što je ne kaže, pa pogreška nije izdaja! Nego, ja mislim
da je ovako. Močivuna je poginuo zbog skrivanja Rame
Nadžakovića. Grabovac je preuzeo zapovjedništvo Mo-
čivunine satnije, što ne bi mogao da je taj ostao živ, a ne
bi mogao ni izvršiti izdaju jer bi ga Močivuna u tome
spriječio. Ako Grabovac izdaju ne krije, što bi drugo
imao kriti? A da imam pravo, uvjerio me je i drugi
podatak dobiven od Pavasoviča.
»Kad sam se vraćao preko Trnovih Poljana, naišao
sam na Ramu Nadžakovića«, rekao je Grabovac.
»Živa? I jesi li ga ubio?«
»Nisam.«
»A jesi li mogao?«
»Jesam.«
»I nisi?«
»Nisam.«
Ako Grabovac nije u sprezi s neprijateljem, ako nije
potkupljen, što ne bi ubio Ramu Nadžakovića? Što se na
njemu ne bi iskalio? Što se ne bi time pred nama
ponosio? Jer, znali smo da je Ramina četa poražena, ali
da on među mrtvima nije pronađen. Zašto se Grabovac
nije pojavio na povratku s Raminom glavom u ruci?
Meni je postupak s Ramom najbolji dokaz što Grabo­
vac radi: on se još jednom pretplatio kod Rame da u
prvoj prilici svi njegovi drugovi budu pobijeni, a on sam
da se vrati kući.

Oko Šuplje stijene, gdje se Sulejman Kopčić usproti­

vio da pošalje poruku paši, primjećivali su se tragovi
borbe, tri izgubljena opanka, dvije kape i četiri mrtvaca.
317
Mrtvi nisu bili opljačkani jer su ih satnije pregazile
ostavljajući plijen za povratak, a njihovi ih, zabavljeni
slavljem, još nisu došli sahraniti, pa je Grabovac s
jednog skinuo oružje. Suvišne stvari iz bensilaha, kao
mašice za žeravu, kresivo, trud, duhan i lulu bacio je, a
zadržao je nož, mađarsku sablju, prah, naboj i krešev-
sku pušku... Mračilo se. Legao je na zemlju između
kamena koji će ga grijati čitavu noć i stabalca divlje
kruške. Probudio se pred zoru kad se kamen ohladio, a
po kruški pala rosa.
Na Trnovim se poljanama našao u doba dana kad
poskoci padaju s grana baš na mjestu gdje je jučer
poskok pao u grivu konja Josipa Ozidžije. Počev od
rašlji drvera, slijedio je putanju zmijskog pada, a kad
dođe do zemlje, pogled mu se zaustavi na dračevu grmu
obraslu travom. Iza grmčića se nešto skiupčalo, nešto
prebijeno kao zmija kad ju je Ozidžija istezao iz grive.
- Tko si? — viknu onaj iza drače kad vidje da je
zapažen. Imao je natečene usne, ali žeđu nije bio izmo­
ren, jer je uza nj od sve ratne opieme bila samo drvena
čutarica s vodom, koju je vjerojatno štedljivo pio. Pitao
je drsko, kao da je u položaju da pita i sudi. Taj zna
zapovijedati, pomisli Matija, skide s ramena pušku i
kaza mu svoje ime.
- Nikad čuo za tebe! Čekaj, reče li ti Antun ili
Matija?... — Šteta! Pomislih da si Antun Grabovac,
serdar vrlički. Pa, gdje je on? Je li ti štogod u rodu?
- Nije.
- Gdje je pijanica Luka Moči vuna, gdje bijesni Božo
Vučković, gdje serdar Janko Tomašević, gdje vitez Ivan
Grčić, što Sinj brani i obrani, gdje je kurva Ivan Čulić
što ga i u svom gunju nađeš? Gdje su ostali cetinski i
kotarski junaci?
- Što će ti?
- Da me jedan od njih ubije. Nego, vidiš na što sam
spao, na nekog Grabovca za koga nitko čuo nije!
- A što možeš! Meni si pao u dio. A tko si ti?
- Glavom Ramo Nadžaković.
318
 Niotkuda nije bilo vjetra i sunce je brzo zagrijevalo
Trnove poljane. Od zagrijana kamena potekle su uzgon-
ske struje, pa kud god oko sebe pogleda, sve treperi kao
da od zemlje k nebu teku prozirne vode. Čudno je što
tamo teku u doba dana kad odozgo padaju zmije. Od
treperenja u oku, Ma ti j i se nešto pokreće u duši. Prvi
put poslije Velikog ponora osjeća da nešto može. Na
primjer, ubiti, ispraviti krivine, sprati uvredu. Zar vri­
jeme zračnih struja i zmijske kiše ne uzbuđuje čovjeka i
ne čini ga onim što on nije?
- A gdje si se krio, Ramo?
- Eno tamo, iza grabova grma našla se rupa u stijeni.
- Šteta što si se tamo zavlačio. Da si ostao ondje gdje
si s konja pao, jučer te je mogao ubiti Luka Močivuna,
najbolji vojnik koga znam. Ako je razmak od rupe
dovde put što si ga za noć i pola dana prepuzio, do kraja
života dopuzit ćeš do Tenžerinih torova. Zamisli život
sveden na puzenje od Trnovih poljana do Tenžerinih
torova! Za to puzenje nije ti se isplatilo skrivati.
- Nisam znao, čovječe, da mi je donji dio oduzet.
Mislio sam, zatrnulo od udaraca. Da sam znao da mi je
ostalo puzenje, prepustio bih se pijanici Luki Močivuni
neka me dotuče. Da me junačina ubije. A ovako, tko će
za moju smrt znati, tko će me opjevati kad me ti ubiješ!
Tvoja se djela ne spominju ni u pjesmi ni u priči.
- Možda će me pjesme o tebi spominjati.
- Ama, kako da neće spominjati! Tu si siguran. Nego
bih želio da i one o tebi spominju mene. E, sretan si,
čovječe, što si na mene naišao. Dovijeka ćeš se hvaliti
svom namjesniku i duždu mletačkomu da si ubio zname­
nitog Ramu Nadžakovića. Pa onda, pred djevojkom:
zagrliš je oko vrata i kažeš joj: »Mala, ova ruka što te
grli ubila je Ramu Nadžakovića.« Pa onda, kad komu
prijetiš, kažeš: »Pazi ti tamo što govoriš, gledaj, ova je
Rami grlo presjekla.« Pa onda, unucima kad ostariš:
»Ova je smežurana ruka Rami sunce s neba skinula.« I
gdje se sve nećeš hvaliti, gdje sve nećeš raznositi moju i
svoju slavu. A da si bar tkogod poznat, nego nitko i
ništa.
319
 - Kovač, Ramo, običan kovač.
- Ja, moguće je da si sada kovač i nitko i ništa, ali ćeš
uskoro biti velik i glasovit junak. Šta znaš? Tako je sa
mnogima bilo.
- A otkuda znaš, Ramo, da ću ja tebe ubiti?
- Ne budali, nije se još desilo da se ostavi lovina po
kojoj će te pjesma spominjati i po kojoj ćete svak častiti.
- Dobro, recimo da nije! Recimo da sam ja, Ramo,
malo na tebe ljut, ali kako ti znaš da ću ja pričati da sam
te ubio? Možda ću ja to zatajiti.
- Ubiti jednog Ramu, pa zatajiti! Tko je to ikad
učinio. Ubiti, pa vikati: »Šatro sam velikog junaka,« i
dati da se n tom niesma snieva. e. to sam vidio, ali one
-
--
--
--
--
-- -
-
--
- _ _ _ -
--
--
--
--
--
--
--
--
--
--
--
--
--
j r J-
--
--
--
-- ~L'J
- ' ' '

šutljive ne vidjeh.
- Sad ga gledaš.
Matija je izvadio nož i pošao prema Raminim prsima.
- Je li istina da se nećeš hvaliti da si me ubio?
- Istina je.
- Što radiš, čovječe!
- Ljut sam malo na tebe, Ramo, pa hoću da ti
napakostim, neću se hvaliti ni da sam te ni kako sam te.
A ljut sam na tebe što si se krio i što je zbog tvog
skrivanja poginuo Luka Močivuna. I što se zbog Moči-
vunine smrti ja sam vraćam prološkim putom iznad
planine, a svi moji drugovi odoše kud i ponornice, ispod
planine. Ljutim se na tebe. Takav junak pa se u rupu
skriva! Kad si se krio, onda i smrt odgovarajuću zaslužu­
ješ.
Sagnuo se i nožem prerezao gajtan na kojemu je o
ramenu visila Ramina čuturica s vodom. Uzeo je i pošao
s njom na zapad. Ramo je ostao na Trnovim poljanama
da žedan pogleda u oči suncu. Bio je siguran da će u tim
vrućim očima prije smrti vidjeti pravo lice slave, one što
je o čovjeku dok pobjeđuje stvaraju njegove pristaše i
istomišljenici, i one koju o njemu kao silniku i zlotvoru
nakon konačnog poraza šire njegovom smrću proslav­
ljeni protivnici.
320
 Vidio sam da iz tvrdokornog Grabovca neću ništa
izvući, da on neće razvezati jezik prije nego što ga
suočim s Vučkovićem. Premda sam iz iskustva znao da
Pavle Vučković običava ispovijedi, u kojima mu se ljudi
do kraja otkrivaju, proglasiti ispovjednom tajnom i
vlastima ne reći ništa ili vrlo malo, vidio sam da nema
izlaza nego, ili Grabovca voditi u Imotski, gdje je Vuč­
ković bio s vojskom, ili Vučkovića pričekati dok dođe u
Split. Prevagnula je ova druga mogućnost jer je Vučko­
vić ispod Imotskog krenuo u Makarsku, a odatle bro­
dom pod Herceg-Novi vodeći pojačanje namjesniku
Mocenigu, koji je s malim trupama, čim je Imotski pao,
opsjeo ovaj grad da skrene pažnju bosanskog begler-
bega s krajeva koje su mu Mlečani uzeli na one, još
važnije, koje se spremaju zauzeti. O slanju Grabovca u
Herceg-Novi na suočenje s Vučkovićem nisam ni pomiš­
ljao, pogotovo kad dođe vijest da je veliki vezir poražen
kod Grocke, jer se ubrzo očekivao ili pad Herceg-
-Novog ili ponuda mira s turske strane. Rekoh, neka
Grabovac čeka, i onako, dok inkvizicija ne počne istra­
živati pojedine slučajeve, ono što zna svejedno je, ležalo
arhivirano u njemu ili u mom ormaru.
Što vojnih bjegunaca, što nasilnika, što prekršitelja
vojne discipline, u zatvoru pretorske straže polovicom
kolovoza našlo se više od četrdeset ljudi. Sva ishrana što
smo je imali, išla je vojsci na frontu i vojsci iz gradske
posade, pa su nam ovi ljudi bili na velik teret, a ni njima
nije bilo lako s jednim obrokom dnevno. Većina muška­
raca iz Splita i okolice bila je na Herceg-Novom, radovi
oko sabiranja ljetine brojni, pa su nam dolazili domaćini
iz grada i sela da im, kako se to uobičajilo, dajemo
zatvorenike u najam. Vidjeli smo u tomu korist i počeli
smo primati narudžbe. Dnevnica jednog zatvorenika
iznosila je tri lire i naručilac ju je uplaćivao u pretorskoj
palači prilikom narudžbe. Naručioci su morali primiti u
najam, na koliko dana požele, najmanje pet zatvore­
nika, jer nam se ne bi isplatilo da šaljemo jednog
čovjeka i uz njega jednog stražara. Želo se, kosilo,
kopalo, preoravalo i zidale kuće. Bilo je posla koliko
21 Duše robova 321
hoćeš. Zarađenim novcem mogli smo hraniti i zatvore­
nike i pretorsku stražu. Uostalom, zatvorenike nismo ni
hranili kad su u najmu, jer je u pogodbi stajalo da im
užinu daje onaj kod koga rade.

37

Grabovac je, nakon petnaestak dana tamnovanja, sa

još tri zatvorenika u jednog seljaka kopao cisternu pod
stražom svog starog poznanika Zuanne Gliubauza zva­
nog Grimani. To nikako nije bio njihov prvi susret
otkako je Grabovac ponovo u Splitu. Sreli su se prvi
dan, tako rekuć, na vratima pretorske palače. Grimani
je bio u društvu bučnih vojnika na podestu prvog kata,
kad su stražari predvodili kapetanu vezanog Grabovca.
Kako je u društvu, kao i uvijek, vodio glavnu riječ,
prišao je ogradi podesta, zagledao se u Matiju pogledom
»kurbinih sinova« za kojim stoji poruga, i kojim se oni
ponose kao velikom vještinom komedijanja. Pri tom je
verglao:
- Koga to vide moje oči? Vidi, vidi, došla ptica na
gožđica. E, znao sam ja. Pa, kako Morlače? Kako djeca i
žena? Pa, kako još?
I ostalih dana, kad su stražari vodili Grabovca na
razgovor s Priulijem, malo koji put ne bi vidio Grima-
nija. Stalno se vrzmao po dvorištu, portiku, stubištu i
sobama. Otkako je uspio ući među stražare pretorske
palače i tako se spasiti od pohoda na Imotski, htio je da
se nagleda i nauživa te kuće u koju za mira nije smio
ulaziti po želji. Ponašao se kao da je postao splitski
kapetan. Što kao? On je doista mislio da u očima glupog
Grabovca ne može biti ništa manji od kapetana, kad ga
zateče na prvom podestu na kojemu je i Priulijeva soba.
Pri tim susretima u prolazu Grimani mu je uvijek nešto
dobacivao, ali se Grabovac na njegove upadice nije
osvrtao, jedno, što je bio zaštićen pratiocima, a drugo,
što ga tih dana nije ništa ni vrijeđalo ni oduševljavalo.
Gledao je kako se Grimani je ve usne otvaraju i zatva­
322
raju, čuo nekakav glas, nekakvo cerekanje, znao da je to
»kurbin sin« iz Biska, ali kao da se nije sjećao kakav je
udio taj čovjek imao u njegovoj sudbini.
Ta ravnodušnost razdraživala je Grimanija. On je
mislio da je to način obrane, da se Morlak kao i u logoru
kod Biska pravi pametan. Težio je da ga slomi, a slomit
će ga kad se počne buniti ili opravdavati. Što god da
kaže, dat će se preinačiti u glupost, pa je Grimani
društvu, da Grabovac čuje, prepričavao događaje iz
Biska, izvrtao, prekrajao, onako kao što je i na tom
logorovanju činio. Pričao im je o »usranom robu«, o
tomu kako su sva petorica drugova kojima se on izrugi­
vao zbog gluposti ovoga Grabovca gotovo dospjeli na
galiju, kako im je on zapaprio, i uopće, kako Morlaci
nisu dorasli »kurbinim sinovima«, i kako oni ništa ne
znaju, i kako ih je lako vući za nos. Matija je na njegove
priče ostajao neosjetljiv. Zašto i da ne bude? To što taj
gavran grakće toliko je bijedno malo prema onomu što
je gledao na Velikom ponoru.
Tako je bilo sve dok Priuli nije odlučio da Grabovca
više ne saslušava i da ga ne šalje nikud iz Splita. Uvrstio
ga je među obične zatvorenike, pa je kao i ti zatvorenici
morao u najam da zaradi dnevni obrok hrane. Dva su ga
dana na rad vodili stražari koji ga nisu poznavali, a
trećeg je dana upao u Grimanijevu četvorku, pošto je
Grimani najsnažnijeg iz svoje grupe mijenjao za njega. I
počelo je kako je već počelo od susreta na pragu pretor-
ske palače, a potrajalo je punih pet dana.
Grimani je kao obalski trhonoša imao dvokolicu sa
dvije rukunice koju može lako voziti i jedan čovjek.
Palo mu je na pamet da se do gradilišta cisterne, koja je
bila u jednom vinogradu prema Špinutu, malo provoza.
Četiri zatvorenika, po dva za svaku rukunicu, lako su
vozila Grimanija na njegovim trijumfalnim kolima, dok
je on otpozdravljao lijevo i desno, slavodobitno kao
kakav cezar. Neka se pamti, kad jednom rat prođe, kako
je Grimani, dok se negdje gore ginulo, u svoja kola
prezao četiri Morlaka i jurio ulicama kao da ga u
karocama voze četiri bijelca! E, valja se snaći.
21* 323
 Grimani se i na radilištu snalazio. Između naručioca
posla, niska i debela čovjeka, sijedih brkova koje je
njegovao samo na uskoj traci iznad usne i dnevno dva
puta podrezivao i zabrijavao rubove, postojali su dogo­
vori o kojima se moglo doznati iz Grimanijevih aluzija
na svoju snalažljivost. Grimani nije zatvorenicima do­
puštao odmor, dolazio je na rad rano, odlazio kasno, pa
je jamačno za tjeranje da se radi i uradi od gazde
dobivao koju liru. To se naslućivalo, a ostalo se vidjelo.
Gazda je Grimanija nudio jelom tri puta na dan. Jaja sa
slaninom, riba na žaru i riba lešo, pojio ga crnim vinom,
a njima četvorici donosio jednom dnevno lonac bobova
variva i okrugao kmščić od prosova brašna.
r».,^ ~~ ~u:i~ ~u:i~ a— ..i u;— —— s .. „
wjlivj oto ac zgulio, ZjUllkj at ptu uan ^jvuiuiiia piiav o
dvokolicom, u vinogradu nad neiskopanom cisternom.
Matija i još jedan zatvorenik u jami su krampom,
lopatom i grabljicama čupali, cijepali i drobili kamen, a
potom ga skupljali i trpali u košaru od pruća. Iznad jame
druga su dvojica na dva kraka užeta izvlačila šljaku i
bacala je u udolinicu iznad budućeg bunara, koju je
trebalo uzdići, popločiti kao krov i od nje napraviti sljev.
Grimani, pošto mu je gazda na porculanskom tanjuru
za večeru donio tri pečene bugve s blitvom, posute
lukom, paprom i peršunom, sjeo je na rub jame, noge
ispružio prema kopačima, na jedan kamen prostro
ubrus, svrh njega stavio tanjur, kraj tanjura kruh i lončić
vina, i uz nekoliko je primjedaba, kao da ni jesti nije
lako tri puta na dan a kamoli kopati od zore do mraka,
počev od riblje glave, počeo skidati komadić po koma­
dić mesa, a svaki put bi, obliznuvši se, rekao Grabovcu
da i ne sluti kako je to ukusno, neka ne bude tupoglav i
neka mu ovoga puta vjeruje na riječ.
Pred Grimanijem su sjedili brci od pet dlaka i svemu
se ucifrano smijali, uspješno dokazujući da oni koji u
mladosti nemaju dovoljno pameti pod starost postaju
budale.
Grimani je i pri jelu držao pušku uza se. Kundak je
oslonio na kamen između nogu, pa inu je cijev stršila
visoko iznad kape. Dobro je znao da mu puška daje
324
pravo da govori kad hoće i što mu padne na pamet. Kad
se najeo, otpio čašu i postao govorljiviji, za toliku
govorljivost trebala mu je građa, pa je brku sa pet dlaka
pričao nadugo i naširoko o svojim podvizima u logoru
kod Biska. Brčić se grlato smijao i stalno ponavljao:
»Vrag si ti«, »Ej, jesi berekin«, i druge mudre zvečke
mandrilskog porijekla.
- Je li s tobom u toj jebenoj hrvatskoj pukovniji bio i
glavonja? - upitao je Grimani kad je brk sa pet dlaka
ispričao sve o čovjeku koji je hodao kao ciganski med­
vjed, a imao glavu koja ne bi stala na zlatni novac kad bi
kojim slučajem postao kralj.
Grabovac nije ništa odgovarao, samo je snažnije gre­
bao grabljicama i brže šljaku ubacivao u škip koji mu je
bio na stopalima.
- Šutiš, a? - rekao je Grimani. - Progovorit ćeš ti ili
ćeš krv propišati!
Onda je brku sa pet dlaka ispričao svoju posljednju
šalu u ovom sumornom svijetu, koji se sa Grimanijem
čitavog života surovo šalio da bi ga na kraju kaznio što
nikad nije znao što za šalu jest, a što nije niti smije biti.
- Taj njegov glavati drug imao je glavurdu kakvu ja
u životu nisam vidio. Ako su ga Turci uhvatili i ako su je
oderali, onako ispunjena slamom, nije mogla stati ni u
koš ni u arar, jer je veća i od jednoga i od drugoga. Bit
će im najpametnije da su umjesto u arar u nju natrpali
normalne glave punjene slamom. Ta bi ih deset progu­
tala.
Matiji su tri slike proletjele kroz glavu.
Nasmijano lice Josipa Ozidžije slično našaranom
kruhu ispod peke. Znao je biti dobar kao kruh i voljeti
druge ljude.
Tatarin ispirač koji iz brzaka na Velikom ponoru vadi
ispranu kožu lica Josipa Ozidžije i baca je onomu što
stoji nad loncem soli i hrpom slame daje posoli i napuni.
Vrh handžara Josipa Ozidžije kako kao zmija u grivi
sikće pred očima uplašenog Grimanija. Taj se nije dao
ponižavati jer od poniženja nije htio nikakvu dobit.
325
 Te su ga tri slike pokrenule. Ne na riječ. I dalje je
šutio. Bez prijetnje i upozorenja grabljicama je zakvačio
nogavicu Grimanijevih zelenih hlača i potegnuo ga sebi,
na dno jame.
Grimani se pokušao zadržati na rubu pa se rukama
prihvatio za kamenje, ali puška, koja mu je bila među
nogama, skliznula je niz iskop po zemlji, kamenju i
žilama. Kad je vrh puščane cijevi pao na Grimanijeve
grudi, a tijelo mu počelo kliziti za oružjem jer su pod
vučom grabijica prije popustile ruke nego tvrdo veneci­
jansko sukno, jedna žila od vinove loze zakvačila je
otponac i cijev je planula, a Grimani i sve što je bilo na
njemu stropoštalo se na dno jame. Sačma je Grimaniju
osuls grlo i podbradak a izbila na tjeme.
Brčić sa pet dlaka, koji je morao dobiti koje zrno jer
je bio blizu mlaza iz puščane cijevi, potrčao je preko
vinograda zapomažući: »Ajme, ajme«.
— Nisam ga htio ubiti - rekao je Matija kad se prašina
slegla, a od pucnja ostao samo smrad baruta. - Htio sam
ga istući. Ali, tko će mi vjerovati!
U jami Se naoružao Griminijevim oružjem, uspeo se
uz ljestve i krenuo kroz vinograde. Noć ga je zatekla
pokraj Vranjica, ali da i nije, u zelenim poljima, u
travnatim živicama, u jarugama punim grmlja, potjera
od desetak ljudi, koja je za njim krenula, pa bila i na
konjima, ne bi ga našla.

38

Naša potjera koja je krenula čim smo saznali za

ubojstvo stražara - pisao je Priuli serdarima i seoskim
rondama - po splitskoj okolici ostala je bezuspješna, pa
sam je obustavio prenijevši nadležnost za hvatanje ovog
»banđekina« na sve vas i na ljude koji će zbog »nagrade
za kožu« u tome sudjelovati. Ako ne bude išlo sa
sadašnjom visinom nagrade, vi je povisite, a mi ćemo je i
tako povišenu isplatiti, jer se bojimo da je ovaj izdajica
spreman počiniti još mnogo nedjela.
326
 Jedini trag o kretanju ovog »banđekina« pokazao
nam je njegov otac koji se osmi dan nakon zlikovčeva
bijega, sa još dva suseljana, da posvjedoče kako je sve
istina što će otac reći, pojavio preda mnom u pretorskoj
palači i ispričao kako se njegov sin noću približio očevoj
kući, i što se tada dogodilo, i što je on rekao, i što sin
njemu, uglavnom hrpa riječi u koju ja zasad ne vjeru­
jem, pa vam ih i ne saopćavam. Sve mi se čini da ovdje
vrijedi poslovica kako jabuka ne pada daleko od stabla.
Sin lupež nagovorio je oca lupeža da ode k meni i skine
sa sebe sumnju. Zato i jesam u početku pisma rekao da
mi nitko do sada nije javio kuda se »banđeni« Grabovac
kreće, jer ono što mu je otac učinio ne držim pouzda­
nim, pa vas posebno upućujem da imate na oku kuću
Grabovaca i sve njihove rodbine, mladićevu djevojku i
njegove drugove.

Zgoda između oca i sina o kojoj je Šimun Grabovac

pričao kapetanu zbila se u sitne sate jedne kolovoske
noći, pred ulazom u kuću koja je nekada pripadala
Salihu Zulaliji, dok je uz Cetinu u vrbama jablanova
treperilo lišće.
Pred očevim vratima stajao je dugo dok se nije usudio
zakucati, a zakucao je člancima prstiju, kao da ulazi u
sobu, jer je znao da njegova oca, otkako su stigle vijesti
o njegovu bijegu iz Splita, i grebanje mačke po dvoriš­
nim vratima budi iz najtvrđeg sna.
- Tko je? - javio se otac iz sobe nad vratima, koja je
imala dva prozora nešto veća od strijelnica kroz koje su
ukućani nadzirali prilaz s ulice i branili se ako je trebalo.
— Matija.
Otac se motao po kući, valjda se oblačio. Spremanje
mu je bilo dugo. Čulo se šaputanje i kretanje po svim
sobama. Svjetlo se nije palilo niti se čula škripa stepe­
nica po kojima bi Šimun morao sići u prizemlje da mu
otvori vrata. Matija napusti svod širokih kolskih vrata,
krenu prema cesti i rijeci, na nekoliko koraka od ulaza
zaustavi se, okrenu se kući i nastavi čekati očev odgovor.
327
 Znao je da ga otac neće dočekati raširenih ruku, zato
je i oklijevao toliko dana da mu se javi. Čak mu se činilo
mudrim da ga lijepo ne dočekuje. Ali sad, kad je stao
pred svoja vrata, teško mu je bilo prihvatiti činjenicu da
ni ovoga puta neće na njih ući s mirom u duši, kao što
nije ušao ni jednom otkako je počeo rat, a on ponio
puške na Prološko jezero.
U kući je prestao žamor. Šimun je otvorio prozor i,
prije nego što će mu išta reći, na njega uperio puščanu
cijev.
- Zašto dolaziš ovamo? - upitao je nakon duže
stanke.
- Dolazim svojoj kući, ćaća.
— Ti nemaš više kuće, kao što je nema nijedan »ban-
đekin«. Danas su došli iz Sinja i s domaćom rondom sve
pretresli. Rekli su mi: ako se pojaviš pred kućom, ako te
ne primim i njima ne javim da si tu, da će me optužiti za
potpomaganje »banđekina« i, dokaže li se, da će mi
država oduzeti zemlju i kuću. Kud ćemo mi, tvoja braća
i ja, ako nas s ognjišta potjeraju! Rekao sam im: dobro,
prijavljivati ga neću, ali ću ga sam ubiti, kao što bih ubio
svakog drugog tko mi dođe raskućiti kuću.
Zatim je uslijedila šutnja duga kao i svaka pred
puščanom cijevi, pa bila ta cijev i u ruci rođenog oca.
— Nisam kriv, ćaća.
— Što znači ne biti kriv. Nevin jesi, kako sam čuo, i u
ovoj prilici. I to mi je drago. Ali si i kriv jer si postupao
mimo druge. Kad si bio dobar Zuniću, budi dobar i
nama. Odlazi dok te netko nije vidio, i više se ne vraćaj!
- Otići ću, ćaća, i neću se vratiti. Samo bih te molio
da mi baciš malo kruha. Danima nisam ništa krušno
okusio, samo kupine i grožđe.
Opet je zavladao muk, ničim neusporediv, pun tuge
rastanka na vijeke vjekova, nešto teže od smrti, ili baš
tako teško. U kući su se čuli koraci, ali svjetlo se nije
palilo, pa je bilo odviše sudaranja s pokućstvom u
potrazi za kruhom i slaninom.
328
 Onda su u jednoj od kuća prema sjeveru zalajala dva
psa. Netko im je otvorio vrata i psi su, lajući, istrčali na
ulicu. Negdje su zaškripali prozori, negdje vratnice. Na
rijeci su se krikom javile noćne ptice. I Šimun je, ne
dočekavši kruh što su ga trebali donijeti ukućani, sav
izvan sebe zbog straha za obitelj i dom, povikao da ga
čuju i probuđeni pozaspali:
- Ne prilazi! Pucat ću! - i tako nekoliko puta.
Onda je planula puška. Iz jedne i druge cijevi.

Ovaj Šimun Grabovac - pisao je Priuli serdarima i

rondašima - za koga je pametno misliti da nas lažima
obmanjuje, ispričao mi je da je njegov sin, pošto ga je
ranio, ne zna u koji dio tijela, otišao nizvodno Cetinom
prema selu Čaporicama. On i dvojica iz seoske ronde,
koji jamče da Šimun govori istinu, svojim su očima
vidjeli kako je mladić bježao niz selo i sami su za njim
pucali, a sutradan su na putu u prašini vidjeli kapi krvi
koje su bile rasijane na svakih deset koraka, pa bi se
moglo suditi da mu rana nije ni smrtna ni teška. Bila
istina ono što otac govori ili ne bila, obratite pažnju na
područje iznad Omiša i pripazite na kretnje seoskih
vidara. Obratite im se za suradnju. Ako je ranjen,
vjerojatno će tražiti pomoć od travara i ranarnika.

39

- Kažeš da je iz obje cijevi opalio - rekao mu je Jure

Brdarić, onaj isti koji je liječio i Mesuda, kad je došao
njegovoj kući u Budimir. Vidar mu je zadigao košulju
da vidi ranu koja je bila negdje oko pupka. - Onda te je
jedan hitac promašio, a od drugoga te je dohvatilo samo
jedno zrno od deset koliko ih najmanje ima u jednom
naboju. I to ispod pupka. Ako jedan hitac nije bio
ćorak, a u drugom samo jedno zrno, ne znam što je
drugo moglo biti. Ne vjerujem da je Šimun tako loš
strijelac, niti vjerujem da se jedno zrno rastaje i putuje
samo.
329
 Pri svjetlosti svijeće u kutu staje, u kojoj su za ja­
slama preživale dvije krave, Jure mu je ranu isprao u
rakiji i pokazao rez kroz koji je zrno ušlo u tijelo. Rekao
mu je neka legne na slamu i neka se odmara do svitanja,
jer se sačma može vaditi samo na danjem svjetlu. Kad je
svanulo, on je došao, odriješio krave i otjerao ih nekud
na ispašu, čini se daleko, jer se vratio tek kad je sunce
poskočilo, noseći drvenu kutiju koju je pažljivo položio
na osunčani prozorski prag, kao da su u njoj neki
osobito krhki predmeti. Ispod kravljih jasala, na prostor
ispred prozora gdje je padala sunčana svjetlost, dovu­
kao je dasku pribijenu na dva trupca koja je sličila klupi
bez naslona. Na tu je dasku Matija legao nauznak, a
Ture pa ie motaiući
j ~ >
uže~ ~oko klnne i niepova tiiela
----------------- j ~-j ~ —J —
--------- --------------- ------------- r _ ~ '• *

vezao za svoj operacioni stol. Otkrio je ranu, uzeo

sjajnu britvu i, klečeći sa strane suprotne prozoru, da
mu svjetlost pada na prste, sa dva reza otvorio mu
trbušnu šupljinu.
— Dobar si - rekao je vidar kad je kroz razrez izvu­
kao ranjeno crijevo i vidio da je sačma probila stijenku i
ostala unutra. - Rekao bih da ti je ćaći više trebala tvoja
krv u prašini ispred kuće, nego tvoje rane. A ovdje nije
mnogo nedostajalo pa da zapneš nogom o ledinu. Da si
bio sit kao što si bio gladan, ode Matija. - Govorio je da
govori ali nije prestajao raditi.
Kad je s ranjenog crijeva krpicom izbrisao griz, sa
dvije je male drvene štipalice uštinuo crijevo na jednom
i na drugom kraju bolesnog mjesta i razrez, što ga je
napravila sačma, prilično ravno, kao da je olovo bilo
plosnato, sljubio kao što se sljubljuju usne. Otišao je do
prozora po drvenu kutiju i otvorio čep na njenu po­
klopcu. Domalo, na otvoru se pojavi crni mrav, velike
glave i jakih čeljusti za svoj rast i snagu. Bio je to jedan
od onih što jure po njivama, prave velike mravinjake i
legu krupna bijela jaja. Zatvorio je rupu na kutiji, a
mrava uhvatio palcem i kažiprstom tako da je mravu
glava stršila slobodno, zadak bio među jagodicama a
nokat palca, velik i oštar, na mravljem vratu između
glave i prvog pršljena. Mrav je širio čeljusti da ugrize
330
napadača, a kad ga je vidar primaknuo rani i namjestio
tako da će, čim osjeti dodir, zatvoriti kliješta i pri tom
zakvačiti obje usne rane, mrav je brzo reagirao, a vidar
jednako brzo, kad je vidio da je rana ukliještena, nok­
tom palca prerezao mravu vrat. Na rani je ostala mravlja
glava kao prirasla. Odmah zatim Jure je posegnuo za
drugim mravom i njegovu glavu na isti način prilijepio
na otvor rane, a kad je to ponovio još četiri puta, rana je
bila zašivena mravljim šavom. Otkvačio je štipalice,
vratio crijevo u trbušnu šupljinu, koncem zašio vanjsku
ranu i pokrio je bijelom krpom.
- Diži se lagano i ne miješaj crijevima, da se rana ne
bi trla i mravlje glave spale - rekao mu je Jure kad ga je
odriješio od klupe.
Potom je lopatom razgrnuo balegu i šušanj na kojemu
su se krave noćas odmarale. Dolje je bila daska a ispod
nje otvor. U trap je sam prvi sišao, a onda pozvao
Matiju da pođe za njim. Pomogao mu je sići niz pet
stepenica, polegao ga na postelju, izišao, na otvor trapa
ponovo navukao drveni kapak i svrh njega nabacao isti
onaj šušanj.
Matija je ostao u grobnom mraku, s ranom koja ga je
poslije obrade boljela sto puta više nego što je boljela na
putu od Trilja do Budimira. U nosu je osjećao vonj
mokraće, a u ušima nikako da prestane odjekivati jeka
očeva pucnja. Ta ga je jeka njihala od brda do brda, kao
da je on sam klatno u velikom zvonu svijeta, pa je uz
zvonjavu, odjeke pucnja i njihanja čvrsto zaspao. Spa­
vao je sve do neko doba noći, kad se na otvoru pojavio
Jure s luči u ruci.
— Jest ćeš samo ove oraščiće, sviđali ti se ili ne sviđali,
otprilike trideset na dan. Vodu pij često, ali pomalo. Ni
u oraščićima ne treba pretjerivati, bolje manje nego
više. Kad bi obilno jeo, crijeva bi ti nadimali vjetrovi pa
bi mogao pući mravlji šav — učio ga je Jure.
Nije zatajio ni od čega su oraščići. Zečja dlaka pomi­
ješana s raženim brašnom, zamućena u vodi i pržena na
ulju, kao što se prže uštipci. Dok se hrana probavlja,
dlake ostaju na stijenkama crijeva, gdje su kvrgava i
331
resasta, pa će od zečje mješine, koliko mora pojesti,
nešto zapeti i za ranu, začepiti je iznutra i spriječiti hrani
i nadimanju da je otvore. Za mravlje glave neka ne
brine: kad rana zacijeli, one će već istrunuti i nestati u
trbušnoj šupljini kao bezopasna stvar.
- Brzo ćeš ozdraviti — rekao mu je Jure nakon pet­
naest dana. - Posvuda te traže. Nije ni meni lako. Ocu
nećeš ponovo na nišan. Kamo bi želio poći?
- Ne znam.
— Vanjska je rana zarasla, unutarnja zarasta još brže,
sad si zdrav, a u ovoj je rupi smrdljivo i opasno. Osim
toga, na ovu bolnicu mnogi računaju.
— Što sam ti dužan? — upitao ga je Matija.

imao, bit ćeš mi dužan koliko tvoje čovještvo procijeni

da mi duguješ.
- Odlučio sam krenuti. Dobro se ,os ječam - rekao je
Matija dvadesetog dana. — Što mi savjetuješ?
- Da nije rat, put za granicu! Prijeđi Bosnu i prepli­
vaj Savu, naći ćeš plodna polja. Ali bih te nešto molio,
da se prije odlaska sastaneš s njima. Bilo bi jao po mene
da doznaju da sam te liječio, a zdrava te nisam odveo
njima na razgovor. Shvati me, ja liječim tko mi dođe da
ga liječim. Dolaze i oni jer rana zadobiju više nego
drugi. I tako su mi oko kuće i kad treba i kad ne treba.
- O komu to pričaš?
- O »banđekinima« kao što si i sam. Imaju nekakvu
družinu i zasad im nitko ništa ne može.
- Da li moram s njima?
- Ne, oni te neće siliti. Ponuditi će ti i, pošto te
isprobaju na sto načina, prihvatiti ako im se dopadneš.
Ti bi mogao od mene krenuti s njima, pa ako ti se ne
svidi društvo, kidaj sutradan. Ti ćeš biti slobodan, a ja u
njihovim očima neću biti onaj koji im ne regrutira
podmladak. Znaš, glavešine su u družini blizu četrde­
sete, a taj posao traži mladiće.
- Kada?
- Noćas na Padinama kod Vučjeg solila.
332
 40

Po Matiju su došla dva mlađa »banđekina«, sasvim

pristojni i pristali momci. Jedan je »banđen« jer je u
svatovima ubio mladoženju koji mu je, prema njegovu
mišljenju, spletkama preoteo djevojku, a drugi je ubio i
orobio jednog preprodavača konja iz Omiša. Nisu bili
nimalo opakiji od vojnika konjičke pukovnije. Znali su
mnogo šala, pričali su od čega i kako žive - najviše tako
da od vremena do vremena orobe bogatu karavanu, ili
odlaze u Bosnu, hvataju ljude i djevojke i preko svojih
povjerenika prodaju ih u ropstvo. Za taj posao govorili
su da je najčistiji, a dobit sigurna. Kad orobe karavanu,
učestaju potjere i tjednima nigdje ne nalaze mira, a kad
prodaš ljude, ni list s grane ne padne.
O »didu« su govorili često, ali nepotpuno, u nagovje­
štajima, u odlomcima, uz smijeh i namigujući i ciljajući
na neku njegovu osobinu, za koju Matija nikako da
pogodi koja je, pa ih je i upitao tko im je »did«.
- Ivan Balaš, bivši harambaša Blata na Cetini. Onaj
što ga znaju po crvenoj dolami.
- On?
- Zar ga poznaješ?
- Jednom sam ga susreo na tržnici robija u Makar -
skoj.
- Jednom? Onda si samo jednom tamo bio.
- A zašto je »banđen«?
- Zbog onih stvari. Ako si ga jednom sreo, i ako ti je
tko rekao da je to Balaš, mora da ti je kazao i njegovu
manu: za dobro žensko sve će dati; kad nema dobra,
uzima sreda; još se ni jedna nije izvukla na koju je
njegova sjena pala.
Momci nisu čuvali tajnu »divova« odmetništva, nisu
se ni zgražali nad njom, pričali su o njoj s mnogo
pikantnih sličica, uz smijeh i pocikivanje, kao što se
pričaju masni vicevi koji razveseljavaju i uzbuđuju.
Iznijeli su onu verziju koja je postala službena, a ne
Balaševu verziju punu obrane i nedužnosti, jer bi često
333
ubacivali: - Ih, da nas on čuje! - pa je njihovo pričanje
imalo nešto od podsmijeha, nešto od drskosti kojom
mladost popraćuje posvećenost starijih, i nešto od ra­
spo jasanosti koja im je u prisutnosti Balaševoj uskra­
ćena. Evo, ukratko, njihova kazivanja.
One godine kad je Ana Bartulović otišla iz Blata,
nađeno je u Cetini osmoro novorođenčadi. Sumnja je
pala na djevojke i udovice, jer su one, kad ih ostave
ljubavnici, najčešće postajale čedomorke, premda se
događalo da ubojice svoje djece postanu i majke s
brojnim porodom i žene koje zanesu u poznim godi­
nama, kad su im i unuke dorasle za udaju, pa ne mogu
od stida otkriti da još izvode ludorije. Na djevojke prije
nego na udovice i zrele žene upućivalo je > mjesto
čedomorstva. Zrela žena zna da tajnu najsigurnije čuva
zemlja, pa leš novorođenčeta zakopa, a mlade, nevjeste
rađanju i pobačaju, biraju mjesta zločina gdje će se
najlakše osloboditi djeteta, a ništa lakše nego ga živa
baciti u maticu, i gdje će biti vode da operu tragove na
tiielu i odieći One. ne vode hripii što će leš uzbuditi
duhove i pruzročiti mnoga ogovaranja, ne znajući da
hajka čini svakoga sumnjivim i da su u hajci svi proka­
zani unaprijed.
Neka starica koja se pomalo bavila vraćanjem, pričalo
se, i pobačajima, predlagala je župniku način otkrivanja
čedomorki, koji se, kad je ona bila djevojka a čedomor­
stva zaredala isto kao danas, pokazao sto posto pouz­
dan. Trebalo je ubiti zmiju otrovnicu, odsjeći joj glavu i
zakopati je u vrt, a nad njom posaditi tri zrna boba. Kad
bob izraste, zrna i dozri, sjemenje mu se samelje a od
brašna umijesi u kolačić veličine prstena. Na djevojku
koja je sumnjiva stavi se vijenac od bijela cvijeća,
jednim se okom zaškilji a drugim pogleda kroz bobov
kolačić. Ako nije djevica, oko glave će joj, umjesto
vijenca od cvijeća, biti trnov vijenac, a ako je čedo-
morka, oko glave će joj se vijati zmije. Taj bi se način
provjere vjerojatno iskušao da nije bilo dugo čekati od
sadnje boba do pečenja kolačića, i da je bilo lako
odrediti onoga tko će gledati kroz bobov kolač. Otprije
334
se znalo da neki kroz takve obruče vide zmiju i cvijeće,
neki zmiju bez cvijeća, a neki da ne vide ništa.
Drugu mjeru sprečavanja čedomorstva zamislio je
blaćanski župnik Bariša Čagljević, a razradio i potvrdio
makarski biskup. Bariša, gorljiv čovjek skromne nao­
brazbe, pravilno je zaključio da ne bi bilo ni čedomor­
stva kad ne bi bilo ljubakanja muškarca sa ženama, pa je
zamolio biskupa da donese mjere koje će tu navadu
sasjeći u korijenu. Bariša nije kazao što bi trebalo
zabraniti. Mislio je, biskup je iskusniji, on će znati što se
može, što ne može, on će znati gdje treba nožicama
prerezati nevidljivu nit koja privlači muško i žensko da
prave djecu koju ne kane odgajati. Biskup se našao u
čudu što da uradi. Tolika čedomorstva! U dogovoru s
Barišom, zabrani da momci i djevojke u kolu igraju
jedno do drugoga i drže se za ruke, jer da je dodirivanje
prvi korak do grijehu. Ako igraju, što se ne preporu­
čuje, neka igraju ne držeći se za ruke, muški na jednoj,
ženske na drugoj strani. Oni koje župnik uhvati da
igraju kolo držeći se za ruke, moraju za pokoru na golim
koljenima obići oko crkvenog dvorišta, onoliko puta
koliko su se puta za ruke hvatali i ulazili u kolo. Bili su
božični blagdani, kola i pjesme na sve strane, ali i
ispovijedi i pokore. Tek tada se ustanovilo da se pokora
ne može izvršiti. Bariša je molio biskupa da kaznu
ublaži: umjesto oko dvorišta, oko kojega se ne može ni
obuven hodati jer je sve ljuti krš, neka pokornici laže po
pločama uz temelje crkve. Biskup ga posluša. Ali, kad
su blagdani prošli, kola se nastavila igrati, a momci se i
cure lazući oko crkve dodirivali i nogama i rukama,
Bariša se prestrašio da je pokora sablažnjivija od kola i
upitao biskupa pod hitno je li mislio na zabranu držanja
za ruke samo za božične blagdane ili uvijek. Biskup je
shvatio što se u Blatu događa, pa je ukinuo zabranu.
Neko je vrijeme potraga za čedomorkama malaksala.
Bila je zima. Ali, kad je došao travanj, kad su uz obale
Cetine procvjetali lopoči i očekivalo se da iz njihova
lišća ispliva mrtvo novorođenče, Bariša Čagljević je
javio biskupu radosnu vijest da se u harambaši Ivanu
335
Balašu našao čovjek koji je u posljednji trenutak prona­
šao novih osam mogućih čedomorki u osmom mjesecu
trudnoće, natjerao ih da kažu s kim su dijete začele, a
momke i njihove obitelji prisilio da djevojke vode svo­
jim kućama. Svih osam su se vjenčale treće nedjelje u
travnju, a jedna je već i rodila zdravo muško dijete.
Momci se nešto mršte, nije im pravo što ne mogu više
berekinati, ali je čitavo selo zadovoljno i odobrava
Balašu što sprečava smrtni grijeh zbog kojega krupa
tuče njive.
Netko se anonimno požalio biskupu da je harambaša
Balaš ne samo strog, što je dobro, nego i drastičan i
vulgaran. A kako je na te njegove osobine u biskupovim
rukama otprije bila čitava svescica pntuzaba, on je od
župnika Bariše zatražio da mu opiše kako to Balaš
otkriva potencijalne čedomorke i kako ih odvraća od
tog zlog nauma. Bariša je bio loš pisac i u pojedinosti
nije ulazio, a čini se da do sitnica nije ni držao, pa je
biskupu, umjesto opisa kako se otkrivaju čedomorke,
onisao
x
slučai dviiu dievoiaka koie ie Balaš notvorio
J JJJ Jo x
da
su trudne.
Župnik je po nalogu harambaše s propovjedaonice
saopćio kako se po selu šuška da su dvije djevojke u
drugom stanju, pa slijedeće nedjelje sve djevojke bez
iznimke moraju doći na misu i tu će harambaša uprti
prstom u one u koje sumnja. Poštene će djevojke otići
svojim kućama, a one će dvije na pregled pred komisiju,
u kojoj su Balaš kao ispitivač i tri starije žene kao
svjedokinje i savjetodavci. Druge nedjelje, kad su se
djevojke skupile, župnik je s oltara prozvao Pa vicu
Bartulović i Maru Milivojević. Pavica je pognula glavu i
otišla u kućicu iza crkve, gdje je čekala komisija, a Mara
nije htjela da ide, bunila se, vikala, htjela pobjeći, ali su
je djevojke, kivne na one koje im krnje ugled, uhvatile
među se, zderale joj gornju odjeću i polunagu je dovele
pred Balaša. Ona je stala uspravno kao stup i bez straha
mu pogledala u oči. Na bijelim sisama Pavice Bartulović
i žene iz komisije i Balaš lako su otkrili znakove tru­
dnoće, nabrekle sise i plave žilice što ovijaju mliječne
336
žlijezde, a kad su joj otpasali tkanicu i ispod nje otkrili
obilat trbuh, ona je rekla ime momka koji joj je nanio tu
štetu. Bariša je zapisao njegovo ime i preuzeo na se
obvezu da pozove momka i njegova oca. Pavica je otišla
čednija nego što je došla. Došla je kao moguća čedo-
morka, otišla kao poštena nevjesta.
Pred komisijom je ostala goropadna Mara Milivoje-
vić, stasita cura tamne puti, debele kose, lijepa pogleda,
ponosna i odrješita. Kad su joj rekli da se do pasa
oslobodi poderane bluze i prsluka, učinila je to bez
otpora, a kad su joj prišli Balaš i žene da joj izbliže po
sisama traže znakove trudnoće, rekla im je neka gledaju
koliko hoće, ali da je nisu dotakli jer će nožem koji drži
u potaji probosti onoga tko je opogani svojim dodirom.
Komisija je bila neodlučna. Mara je imala crne brada­
vice i crni kolobar oko njih, pa je Balaš rekao da su to
»crni bilježi buduće čedomorke«, neka kaže s kim je, a
ako neće reći ona, reći će on, jer mu se javio momak s
kojim je ova obijesna ždrebica zgriješila, koji bi je uzeo,
ali ga ona neće, radije će dijete ugušiti. Dvije su žene iz
komisije rekle da crne sise nisu kod svake žene znak
trudnoće, da neke žene jednostavno imaju crne sise, i da
bi bilo dobro pogledati trbuh. Mogu, rekla je Mara, ali
ne onako kako su ga gledali Pa vici, da zavlače ruku i
pipkaju je do pupka i ispod pupka. Nju, rekla je, nitko
neće pipkati osim njenog zakonitog muža, a gledati je
mogu koliko hoće. Raspasala je tkanicu, odriješila dva
uzla, i sve što je na njoj bilo od odjeće ispod kukova
palo je na zemlju. Objema je rukama pomilovala tijelo
od stidnih dlaka do vrha sisa i rekla im neka pogledaju
dobro može li žena s takvim strukom nositi u sebi dijete.
Imala je jake kukove, snažna bedra, jedre grudi i lijepu
glavu, a struk joj je bio tanak kao u mrava. Treća žena iz
komisije rekla je da se po tom trbuhu zasad ništa ne vidi,
da treba pričekati sedam tjedana i da će dotle, ako je što
u njemu, nabubriti. Balaš se s time složio, čak je zakazao
i dan ponovnog pregleda, na blagdan svetog Josipa, ali
je otkrio ime mladića koji je oplodio to lijepo, prkosno
tijelo. Svi su se u čudu zgledali, a Mara je vrisnula i
22 Duše robova 337
počela oblačiti ostatke svoje odjeće. Taj mladić je bio
peti sin jednog siromaška, ne baš sasvim lud jer ništa
ludo nije činio, ali toliko siromašan, i toliko stidljiv da su
ga svi u selu držali prilično blesavim.
- Vidjet će se jesam li, i doznat će se s kime sam. Ali i
s njim prije nego s tobom - rekla je Mara Balašu i otišla,
a na Josipovo se nije pojavila pred komisijom. Nisu je ni
očekivali. Od dana pregleda nestala je iz sela, a roditelji
su joj tvrdili da ne znaju gdje je.
Mara je otišla u Omiš, tužila Balaša sudbenom stolu
za uvredu časti, tražila odštetu i našla odvjetnika. Sud ju
je dodijelio jednoj bogatoj obitelji da kod njih, dok
bude pod nadzorom, za hranu i krevet služi tri mjeseca,
Irorl pp Kiti rlruipcpno nroci irlo R o 1 o c ip i moo nlotiti
ivuv* w i'i n vtv/nvovnu jL/i vuuuu^ i—»umu jv unuv/ j'iLtim

petnaest reala parničkih troškova i petnaest Mari Mili-

vojević za uvredu časti. Ona se prve nedjelje nakon
presude vratila u Blato i otišla u crkvu, gdje je našla
skršena župnika. Biskup mu je naredio da odmah s
Balašem dođe u Makarsku.
Biskup ih je primio jednog po jednog. Balašu je
uputio prijekor što je potvorio nevinu djevojku, i zabra­
nio mu da više u Blatu ili bilo gdje drugdje traži čedo-
morke. S tim je, što se njega tiče, rekao je biskup,
svršeno, a ostalo što se ima riješti u vezi s tim Balaš će
rješavati kod omiškog sudbenog stola i kod omiške
kancelarije.
- Što ja imam s njima! Ćudoređe je u nadležnosti
crkve! S tim vlast nema ništa.
U odvojenom razgovoru, dok je ljutiti Balaš hitao u
Blato, biskup je rekao župniku kako je došlo do toga da
o ćudoređu brigu preuzme vlast. Dok je Mara Milivoje-
vić bila u Omišu, svom je odvjetniku ispričala sve što
zna od drugih kako Balaš sprečava čedomorstva, a žene
o ženama sve znaju kad hoće da kažu. Tako je odvjetnik
u Blatu našao osam novih klijenata u sporu protiv
bogatog harambaše, obećavajući im da će ih zaštiti od
zulumćara i da će im pribaviti pristojnu naknadu za
pretrpljenu štetu.
Onda, kako je Balaš sprečavao čedomorstva?
338
 Mara Milivojević pouzdano zna da je od osmoro
udavljene djece četvoro bilo Balaševih. Nastavi li sijati
svoje sjeme i djevojke ostavljati bez zaštite, da se same
snađu kako znaju, jedna će jednom progovoriti. Taj ga
je strah natjerao da smisli igru u kojoj će ga župnik
braniti kao zaštitnika ćudoređa, a on će biti taj koji će to
ćudoređe prvi kršiti. Djevojku na koju bi se naoštrio
svladao bi milom ili silom, a onda bi joj predložio da
poželi za kojeg bi se momka udala, on je harambaša, on
će je za njega i udati. Kad bi djevojka zatrudnjela,
savjetovao bi je kako da dade znak momku koga hoće,
uvijek sasvim slobodno, jer je malo momaka koji će
odbiti ijednu curu kad im ona sama kaže da dođu tamo i
tamo, da se neće braniti i da će imati što budu htjeli
uzeti. I kad se nađu tako dvije-tri trudne, da lov na
čedomorke bude masovan, Balaš je na župnikova usta
izgovarao imena djevojaka koje su u drugom stanju,
dovodio ih pred komisiju i »silio« da kažu s kim su
začele. Činilo mu se da će to tako dugo potrajati:
muževi, koji su spoznali da im je žena nešto kratko
nosila dijete, nisu se na to žalili od stida, iako su neki od
njih batinama iz supruge iscijedili tko je otac prvorođe-
nom. Šutjeli su, oštrili zube, a kad ih je odvjetnik iz
Omiša pozvao da dođu i kažu što ih peče, izlili su svoje
jade i istakli zahtjeve za novčanu naknadu, koju je
mogla namiriti samo prodaja svega što je Balaš imao.
To je biskup saopćio zbunjenom župniku i preporučio
mu da ubuduće drži stranu oštećenih žena i muškaraca,
da od progona zaštiti njihove obitelji, da utješi Maru
Milivojević i surađuje s vlastima u procesu protiv Ba-
laša. Kad on ode iz Blata, s njim neće otići svako zlo,
neće ni čedomorstva prestati, ali će biti manje svakoja­
kih nepodopština. Sud će djelovati brzo i strogo jer je
stvar potekla od harambaše, čovjeka bliska vlasti, i
prijeti nemirima širih razmjera. S početka strogo u
nadležnosti ćudoređa, kao što može biti samo ono što se
između muškarca i žene događa u mraku, stvar se pre­
tvorila u sablazan i pokazala da politika i kurvanje ne
stoje u bliskoj vezi, kako se misli kad se ima na umu da
22* 339
političari pola radnog vremena govore o ženama, a onu
drugu polovicu o koječemu, nego da je zajedništvo toga
dvoga mnogo veće, da su kurvanje i politika smjesa
usuta u isti lonac, pa nikad ne znaš dokle je jedno
doprlo, a odakle drugo teče.
Otkriće da se u blaćanskim čedomorstvima radi o
sprezi politike i kurvanja prva je platila Mara Milivoje-
vić. Kako ju je silovao i kako ju je silovanu udavio,
Balaš je pokazao da nema milosti prema svojim protiv­
nicima.

41
Može se pouzdano utvrditi da svaka vlasi i svaki njen
dio, koji se izdaju kao javne institucije bez natruha
subjektivizma, u sebi sadrži institucionaliziranu mržnju
čiji je nosilac u svom najprivatnijem dijelu bića osoba
koja ima izvršnu vlast. Ako se prizna da bez toga nema
uprave jer je obavljaju ljudi podložni strastima, valja
težiti da institucionalizirane mržnje bude što manje. A
što reći za vlast koja je samu sebe izgradila na osobnoj
mržnji? Što nego da je najgora vlast i najnesnošljivija
mržnja? Čak i kad se u neko vladanje ugrađuje ljubav i
pravednost, ona se u poganim vremenima lako izvrgne u
mržnju i nepravdu. Što nego ludost pod krovom očeki­
vati kad su nekoj kući sljepilo mržnje i temelji i zidovi?
U predvorju svake institucije trebale bi biti kupke za
ispiranje naslaga mržnje, da čovjek u instituciju ne bi
unio gubu. U takvoj kupki nijednom se nije okupao
Ivan Balaš otkako je od haram'baše Blata postao haram-
baša »banđekina«, jer njega takva voda ni do tada nije
prala.
Pećina pred koju su dva momka dovela Matiju bila je
u stijeni četiri koplja viša od platoa koji je bio posut
velikim kamenjem, da se tragovi ne bi poznavali. U nju
su ušli kroz okrugao otvor promjera čovjekova rasta,
pred kojim je iz jedne pukotine rasla rujevina i djelo­
mično zatvarala ulaz iza kojega se u stijeni proširila rupa
veća od ijedne kuće u Katunima.
340
 U velikoj rupi koja je bila suha i na podu i na svodu,
što je rijetkost za pećine u ovim krajevima sa čijih
svodova uvijek nešto kaplje, bio je red kao u kasarnskoj
spavaonici. Uz sjeverni zid na sohama su bili podignuti
kreveti. Na daskama ražena slama, a svrh nje toliko
biljaca, sukanaca, gunjeva, mješina svih domaćih i div­
ljih životinja ovoga kraja koliko ih se nije moglo vidjeti
ni u mlinima na Rudi, gdje se sukno stupa, biljci peru i
suše, a kože štave i briju. Kakva god bila zima, a u
Bihorini nije blaga, pod tim pokrivačima nije bilo hla­
dno ljudima koji su se mogli izležavati do besvijesti.
Kuhali su noću na zidanoj peći čiji je dim ulazio u
pukotinu i izlazio na vrh ćuvika kroz rupu nad kojom je
rastao hrast. Pećina je bila puna brašna i mesa, vina i
rakije. Jedino je trebalo izlaziti po vodu, koju su uzimali
s jednog izvora, prilično daleko, i nosili u mjehovima, i
po drva koja su bila ljetos usječena i složena u uvali
ispod pećine. Za njih sedmoricu, koliko je družina bro­
jala, bilo je u ovoj rupi i hrane i topline za nekoliko zima
dvaput jačih od ove.
Matija je cijelu zimu, sve dok nije ozelenjela gora, bio
pećinski iskušenik, nešto kao novak u redovnika i »gu­
šter« u vojsci. Morao je ići po drva, ložiti vatru, paliti luč
i držati je dok drugi jedu, morao je prati suđe, mijesiti
kruh, morao je sušiti opanke onima koji su dolazili s
puta. Grijao im je vodu za pranje promrzlih nogu,
Balašu je i noge prao, morao se dizati noću ako je
tkogod bio bolestan, morao je sve što drugi nisu htjeli,
sve što je ponižavalo. A rekli su mu da će morati raditi
sve dok u družinu ne dođe novi iskušenik, koji će ga
zamijeniti i na komu će on iskaliti sva poniženja koja
sada na njemu iskaljuju prethodni iskušenici. Po tomu
kako izdrži kušnju ocijenit će se je li dostojan ovoga,
ove rupe, ovih biljaca, ovoga blaga božjeg, ili će morati
otići. A odavde put vodi samo na nebo i na galiju.
S početka su ga radom pokušali poniziti, koreći ga da
se nije sjetio ugasiti vatru kad je svanulo, da bakru mora
ponovo prati jer su u njoj ostale mrve, pokušali su mu
izmišljati sitne posliće, sve da u njemu izazovu otpor, a
341
onda da se pomalo sprdaju, pa da im dani budu kraći.
Ali, kad su vidjeli da njemu nije teško ni dva puta
ponoviti isti posao, ni baviti se sitnicama, da ne čeka kad
će mu biti zapovjeđeno, da sam sebi pronalazi posao, da
skida rđu s oružja i maže ga maslinovim uljem, da
kundake u kojima se čuje crv peče pokraj vatre da uguši
crva u drvu, da pričvršćuje mehanizme za okidanje, da
vije fišeke, da plete opanke, kroji potplate i oputu, da
šije i krpa, kad su vidjeli da uživa u poslu i da je nesretan
kad ga nema, da ga nitko nijednim poslom ne može
poniziti i da sve radi kako valja, družina je promijenila
ponašanje: nisu se prema njemu odnosili kao prema
iskušeniku koji trpi da bi zaslužio pristup jednakima,
rlr'Tnll nil on «n««n*v\n Irn n 1 -— - -
U1Z-UU OU OV_. HJ^illU IVCUJ pi bllld 11JCL1VU tUVJClkU IV U JI

sve zna i koji može sve što hoće, jer ima strpljenje kakvo
se rijetko sreće.
Još u toku zime, kad je otoplilo i snijeg okopnio,
Balaš je s jednim »banđekinom« odlazio nekamo i
vraćao se nakon tjedan dana, pa i dva, ako se u među­
vremenu pogoršalo vrijeme. Što je gora bila zelenija. to
su njegovi izlasci bili učestaliji, a zadržavanja duža. Oni
momci što su s njim odlazili kao pratnja pričali su da
hvata vezu s drugim »banđekinima« i da ih nagovara na
suradnju u drugoj polovici ljeta i na jesen. Neke su
grupe pristale, neke se opiru, a do nekih još nije došao.
Ali, okupi li ih do druge polovice ljeta, kad seljaci
potjeraju stoku i poljodjelske proizvode na pazare a
trgovci se uskomešaju putovima, turme će presretati
prava vojska »banđekina«. Sve do srpnja turme se ne
isplati robiti, jer narod ne putuje što ima pa hoće da
proda, nego što ništa nema pa traži da štogod dobije.
U svibnju je Balaš i Matiju poveo sa sobom. Bili su u
nekoj kući, u nekom selu. Ne sjeća se da je harambaša
domaćinu govorio išta značajnije, bar pred njim nije.
Ležali su u pojati, razgovarali nisu ni o čemu, i Matija se
vratio u Bihorinu u uvjerenju da se ovo »banđekinsko«
proljeće ni po čemu ne razlikuje od prošlog proljeća,
kad ga je Močivuna oko Vrane vježbao sječi sabljom s
konja u trku, da se sve živo zazelenjelo kao i lani, da se
342
ore tamo gdje se i lani oralo, i da iz panjeva rakite rastu
uspravne šibe. Samo je jedna razlika, kažu, sklopljen je
mir, ali se to ne vidi ni po rastu trave ni po zelenilu gore.
Tri dana pred Svetog Ivana Krstitelja družina se
spremila na dalek put i duže izbivanje iz pećine, pa su
rupu pospremili a sobom ponijeli više hrane i nešto
lakših pokrivača. Putovali su noću, a danju su spavali u
gajevima, i do odredišta, koje je bilo u Turiji, ne bi se
bilo ništa dogodilo da pred drugi mrak, kad su pošli, na
stazi što iz Basta preko Biokova vodi u Zagvozd blizu
sela Dedića, ne susretaše deset ljudi s torbama u kojima
je bilo ulje što su ga u primorju dobili u zamjenu za žito.
Rekli su da neće daleko, tu u Zagvozdu ili oko njega
svima su im kuće. Ulje se »banđekinima« nije nosilo u
Turiju, a drugo od ljudi nisu imali što uzeti i, taman da
im kažu: »Odlazite!« kad se Balaš kao nečega sjeti:
- Dobro bi bilo da se pomolite Bogu.
Jedan po jedan kojim su redom sami poželjeli, dola­
zili su pred njega i molili Očenaš i ispovijed. Osmorica
su položili ispit, dvojica molitve nisu znala. Koji su
izmolili, otišli su u sumrak, one dvije neznalice stale su
pred Balaša i čekale noć. Dobro, kad ne znaju Očenaš i
ispovijed, znat će neku drugu molitvu, nudio im je Balaš
izlaz. Ali nisu znali ni jednu drugu. Jedino što su od
vjeronauka znali — znali su se prekrstiti.
- Kakvi su vam to roditelji bili kad vas nisu naučili? -
rekao je Balaš.
- Nikakvi, harambašo! Goveda, ni oni nisu znali
moliti - rekao je onaj krupniji i hrabriji.
- A gdje je bio svećenik?
- Daleko, harambašo! Mi živimo u zabiti, pa ni sve­
ćenik nama ni mi njemu.
- Ljudi, pa što vi mislite, hodati zemljom a ne moliti
se Bogu! Ako vam je to dopuštala majka i otac, ako vam
je to dopustio svećenik, neću vam dopustiti ja. Ako Bog
na vas pošalje krupu, ona će obiti i moj vinograd.
- Što možemo, harambašo, nismo imali prave učite­
lje. A sad kad si nas ti podučio, drugi put pitaj, znat
čemo sve molitve.
343
 - A kako da te poznam koji si? Sumrak je, priđi, ne
vidim te dobro. Dobro, sad mi okreni leđa da ti vidim
potiljak.
Čovjek se okrenuo. Balaš je izvukao nož, uhvatio
čovjeka za uho i jednim mu rezom odsjekao usnu
školjku. Kad je onaj niži i strašljiviji vidio što mu Balaš
uradi drugu, nije mogao odoljeti da ne počne bježati.
Tako dođe do niska zida i, taman da će se uspeti na nj,
kad mu Balaš sačmu iz kubure sasu u leđa. Čovjek s
torbom na leđima, iz koje je istjecalo ulje jer je olovo
probilo posudu, ležao je nepomično u kupini a da se nije
znalo je li se pritajio, je li mrtav ili samo ranjen.
- Ti ćeš mi i za njega naučiti molitve - rekao je Balaš
čovjeku odsječena uha. — A dobro je da i drugima kažeš
da uče moliti ako misle ići ovim putovima.
Usput, kad se zanoćalo i između pojedinaca se zavr-
gao tih razgovor, pa se činilo da putnici iz Basta padaju
u zaborav, Matija je pitao jednoga od one dvojice
momaka što su ga doveli od Jure vidara zašto je Balaš
one putnike maltretirao molitvama.
- Pitaj ga! - rekao je onaj osorno, a domalo dodao: -
Njegova stvar. Ali mi se čini da će ovo i nas i njega
stajati glave.
Na noćnom putovanju prema Turiji Matijinu se sjeća­
nju nametnula priča o đavolovoj crkvi. Nije to bila neka
među crkvama izdvojena crkva, zgrada drukčijeg sloga i
druge boje kamena, već crkva kao i svaka druga kakve
odavna poznajemo i posvuda nalazimo. A kako je mo­
guće da se vrag uvuče u crkvu koja ga je protjerala?
Priča kazuje da je neki čovjek o svom novcu podigao
prelijepu crkvu i pozvao biskupa da je blagoslovi i da
mu svečano uruči ključe. Biskup dođe i, kad stupi u
crkvu, ugleda na oltaru đavola u misnoj odjeći. Upita ga
što radi ondje gdje mu nije mjesto. »Upravo mi je ovdje
mjesto«, reče vrag, »ovo je u tvojoj crkvi moja crkva
koju podiže čovjek novcem što ga je zgrnuo pljačkom i
razbojstvima, a najviše progonom ljudi za svoje zado­
voljstvo.«
344
 Da li Balaš pod biokovskim svodom pravi đavolovu
crkvu? Nije znao odgovoriti jer nije znao što se zapravo
zbilo na stazi od Basta do Zagvozda, kao što nije znao ni
za rasprostranjenu pojavu da ljudi u vjeru ili nešto
drugo isto tako utješno i opće prihvaćeno kao vjera, u
nešto čime se ponosimo i u čemu nalazimo spas, ugra­
đuju sebe same, sa sobom svoj jad i svoj otrov, pod
sobom postament, nad sobom kameni baldahin - tipičnu
arhitekturu đavolove crkve. Ne samo ovdje na Turiji,
tako rade posvuda i u svemu.

42

Turija je visok prijevoj na stazi od Zagvozda prema

Župi i prostran predio na sjevernoj strani Biokova, koji
tvore bregovi, nekako niski i pitomi kad gledaš svakog
za se, ali kad sagledaš sve što ih moraš proći od Za­
gvozda dotle, i divlji i neugodni. Staza koja se još od
Zagvozda lagano penje zaobilazeći rubom dubodoline,
ovdje se ustremijuje prema vrhovima praveći zavoje uz
podnožja brojnih bregova, pa se u čovjeku i kad je
»banđekin« u toj pustoši, u tom kraju vuka i hajduka,
javlja umor i tjeskoba.
Uoči Svetog Ivana Krstitelja, o podne, kad je zapeklo
i trebalo se skloniti u hlad, izbili su na sam vrh prijevoja,
na Mašni dolac. Ovdje, na sedlu Turije, nalazi se neko­
liko većih i mnogo manjih vrtača u kojima rađa dobro
proso. Zemlja u tim dubodolinama ili je ilovača, teška
za obradu ali plodna i otporna na sušu, ili je sipki humus
nastao spiranjem istrunulog lišća, zemlja koju mještani
zovu buavica i vole, jer se lako trijebi od korova i jer na
njoj rađa sve što u njoj proklija. Kako su ta mala plodna
zemljišta daleko od naselja, pa ih lopovi bez smetnje
mogu obrati usred dana, vlasnici su u svakoj vrtači
sagradili po nekoliko koliba, pred njima u škrapama
iskopali bunare, a u njima držali alat i osnovni pribor za
život preko ljeta.
345
 U jednu od tih vrtača, koja je imala tri kolibe i bila
podijeljena na tri njive, najbližoj Mašnom dolcu, gdje su
se imale sastati »banđekinske« grupe, Balaš je svratio
da tu prenoći i sutradan sa čitavom družinom pođe na
ročište. Kolibe su zidane jedna do druge, od klesana
kamena koji je čupan iz njive, pod visokom liticom kao
štitom od bure. Sve tri su imale zajednički bunar i u
njemu mnogo vode, jer je bio prostran a imao sljev sa tri
krova.
Sutradan je osvanuo blagdan Ivana Krstitelja. Sasta­
nak na Mašnom dolcu bio je zakazan u sunčev osvit ako
se sve pozvane družine okupe, a ako koja ne dođe, pred
zalazak sunca, kad se više neće čekati one koji nisu

dočekali dvije družine. Još su dvije najavile dolazak a

nije ih bilo, pa su se dogovorili da svatko ode u svoj
bivak i predani, a u sumrak će se opet naći na Mašnom
dolcu pod tri jablana. Već i odziv dviju družina, ako se
one druge dvije i ne pojave, velik je uspjeh Balaševih
zimskih odlazaka. Kad turmu nanadai trideset liudi. J '
napada je vojska od koje se ni najveća turma ne može
obraniti. Svojim planovima i optimizmom Balaš je zara­
zio i ostale, pa su se krajem u kojemu im ništa ne prijeti
vraćali u vrtaču pjevajući.
Matiju, iako je bio radostan kao i ostali, nisu zanosili
Balašovi planovi, jedva da je što slutio o njima. Znao je,
kakvi god bili, da njemu ne pristoje. Po njegovu vlada­
nju, pokornosti, radišnosti i posluhu, svi su se zavaravali
da je »banđekinsku« družinu prihvatio kao svoju, pa će
mu biti bliski i njeni planovi koji će puniti džepove
novcem, a sa džepovima punim novca moći će kamo god
htjedne. Međutim, Matija se veselio nečemu drugom,
tome što je gora olistala, što su se putovi osušili, što bi
na put, za koji ne zna kamo ga vodi, mogao krenuti sam,
doći tamo negdje, zatajiti tko je i otkuda je i započeti
novi život. Nije znao gdje bi mogao biti vrt i kuća u
kojoj bi on živio, kovačnica u kojoj bi kovao, zemlja
kuju bi orao. Da li u dolini, u prisoju, ili možda u
brdima, u vrtačama, kao što su ove u Turiji, tako pitome
346
i tako slične planinskim očima. Kad bi birao, izabrao bi
baš njih. Zašto?
Da oko njega miriše jasenov cvijet kakvog nigdje
nema do na Turiji, jer nigdje i nema tako mlada jasenja
kao što je tu, ni takva jasenova cvijeta kao što je u
turijskog jasena. Šentija je ludovao za jasenom, klenom
i javorom. Ni pored jednog nije prošao a da ga ne bi
pomilovao dlanom i pogledao mu deblo, krošnju i zem­
lju u kojoj raste. Ali, da je Šentija osjetio miris turijskog
jasena, sada u lipnju, kad docvjetava, jasenje bi još više
milovao, jer to nije samo drvo od kojega se izrađuju
kanori, vretena i preslice za pas mladim preljama i
pletačicama, to je i najljepši cvijet naših brda, opojan
nosu, mazan jagodicama, ne cvijet koji miriše na metar
udaljenosti nego cvijet čijim dahom dišu i mirišu prodo-
lja, vrhunci i obronci naše kamenite zemlje.
I tako, jasenov je cvijet probudio Matiju i obradovao
ga-
Miris cvijeta odveo ga je u Vranu. S njima je jahao
ispod procvalog jasenja, pokraj jezera na komu se dizala
izmaglica, u svitanje kad se na rubovima neba reljefno
ocrtavaju brda. Močivuna govori: »Dobar si ti, Gra-
bovče, mudar si, radin si, ali, brate, kad listaš, ti samo
cvijetom listaš, gdje su ti bodlje, čovječe!« Ako je istina
da će ikad ičim procvjetati, ne bi htio da bude ni ruža, ni
maćuhica, ni šipak, htio bi procvjetati cvijetom jasena,
od koga bi bar dva dana na godinu mirisao lapat hrvat­
ske zemlje od Zrmanje do Neretve, i od Rame do mora,
po kojemu on kao crv na listu šara tragove svojih
lutanja, i da kroz taj jasenov cvijet projašu njih šesto­
rica. Predvodi ih Močivuna, pije iz tikve i nadlanicom
briše smočeni brk; za njim na vrancu jaše tužna sjenka
Matije Grabovca, tvorca svih nesreća; onda nailazi
Ozidžija na kulašu koji se lašti kao zmija i sve ih
nadvisuje za glavu; za njim na bijelcu Šentija, u sedlu
rezbari kanor, kaže, i žene putujući pletu, pa što ja ne
bih rezbario; za njim opet ide Bukiša i svira u dvojnice,
a putalj mu pleše; i, napokon, na konju mišje dlake ide
Leovac, diše duboko i klikti, ispunjen tolikim mirisom.
347
Samo dva dana na godinu da procvjeta i da s njima
projaše!
Sve to tako biva, sve to tako teče, dok Matija na repu
družine hoda kroz jasenje, a kad idući po tragu ostalih
»banđekina« dođe nad vrtaču, kad ugleda dva orača i
dva unajmljena volčića, Balaša koji im žurno prilazi i
družinu koja ga prati u stopu, sjeti se putnika iz Basta,
protrnu i stade, zaklonjen jasenovim grmom.
Močivuna potegnu sablju iz toka, ona ciknu kao
gavran koji se nadvio nad njivu, i kaže Matiji: »Ti,
Matija, ako ti se cvjeta, cvjetaj i u ovoj planini, a ja s
njima idem tamo kamo se ide, cvjetao-ne cvjetao.«
— Oremo, a! — rekao je Balaš i stao pokraj orača što
uizj.
—x:— „i.,.____
i uutc piuga.
— Pa, htjeli smo, orno je, a zemlja traži zrno - reče
onaj kod volova.
— Zar vi ne znate koji je danas svetac? - upita Balaš.
Ona se dvojica zgledaše. Nešto predugo. Kad će
jedan kao iz puške:
— Tvania. Ivania!
— Znači, poznato vam je da je danas Sveti Ivan
Krstitelj! Zašto onda orete? Što ne svetkujete? Što niste
na misi gdje i ostali narod? Nego oru!
— Nužda, harambašo - rekao je plužar.
— Kažeš nužda! A što ćeš reći kad te u pakao gurnu,
kad te grom ubije, kad ti sjeme prosa pojedu mravi!
Opet, nužda mi je bila! Dobro, kad niste u crkvi, onda
mi ovdje kleknite i pomolite se. Tu u brazdu. I ti, volaru.
Dođi ovamo. Tako! Sad ti, plužaru, počni Očenaš!
— Ne znamo — rekoše uglas oba orača.
— Ni to! Ajme, žalosti s vama! Kako ćete znati kad u
crkvu ni. na ovako velikog sveca kakav je današnji ne
idete.
— Bijeda, harambašo!
— Šuti! Znamo se, ptico! Nije me briga što ne znate
molitve, nije me briga što ste gori od vaših volova. Ali,
nećete vi orati na moj imendan! Mene vrijeđati! Vi?
— Nemoj, harambašo, ako Boga znaš. Dječica, žena,
na siročad se našu smiluj!
348
 — Nikomu ne praštam tko moj imendan ne slavi -
reče i jednom jednu, drugom drugu, u lice im ispali obje
svoje kubure. Onda ih dade prvom »banđekinu« do
sebe da ih ponovo nabije i krenu prema kolibama i
bunaru uvrh njive.
Tada je Grabovac odlučio da napusti Balaševe »ban-
đekine«.
Ponovo je jutros, budući da mu putnici iz Basta nisu
izlazili iz glave, pitao drugog »banđekina« koji ga je
Vodio od vidara zašto Balaš ubija ljude koji ne znaju
moliti. Ovaj mu je prijateljski savjetovao da se više
nikad ne raspituje za Balašov »misionarski posao«. Čuje
Ii on, pomislit će da mu ne odobrava. To se već jednom
dogodilo, negdje iznad Aržana. Počelo je bezazleno,
jedan je »banđekin« rekao Balašu da to ne bi trebalo
raditi, i on ga je... ama, takav kraj čovjek ni psu ne bi
trebao poželjeti.
Ako je to tako, da družina šutke prelazi preko Bala-
ševa »misionarskog rada«, Grabovac s takvim ljudima
neće dijeliti kruh i sol.
Krenuo je'šumovitim rubom vrtače u namjeri da se
popne na liticu iznad koliba, a od litice kroz gusto
raslinje krene prema vrhu Orline, da pogleda kakvi se
vidici odande steru na sjever, vide li se putovi i je li teren
prohodan. Na liticu je došao nešto kasnije nego Balaš i
družina pred kolibe, pa nije znao gdje su se oni susreli s
djevojčicom od trinaestak godina, koja nije mogla biti
ničija nego kći, sinovka ili sestra izginulih volara. Jesu li
je našli skrivenu, jesu li je uhvatili na bijegu, ili im je
ona iz kolibe izišla u susret kad je čula pucnjeve i vidjela
grupu ljudi kako idu prema njoj, a ona nema kud bježati
jer je za leđima stijena. Grabovac ne htjede otići prema
Orlini, nego se smjesti iza kamena i osluhnu što Balaš
razgovara s djevojčicom. Bilo mu je kao da s krova
svoje kuće sluša one što razgovaraju u dvorištu.
— Ni ti ne znaš moliti? O jadna mene s vama, sve sami
neznabošci.
— Naučit ću - rekla je djevojčica.
349
 - Svi vi tako kažete. A što bude od vašeg nauka?
Ništa. Postajete gori nego ste bili.
- Ja znam mnoge koji su se prekrstili i naučili moliti.
- Znao sam i ja, curo. Ali, kakva korist od njihove
molitve. Šuplja! Nema u njoj duše. Ti me na jednu
takvu podsjećaš, zvala se Mara Milivojević. Njeni su bili
rišćani, došli u Blato odnekud iz Hercegovine i prekrstili
se. Mara je naučila Očenaš, moli, ali suho, škripi. Ja joj
kažem, ovako, Maro, moli, ona neće da sluša. I trpim ja
nju, ali trpi danas, trpi sutra, neću valjda dovijeka slušati
njene krive molitve. I nađem ja nju jednom u vrbaku
kraj Cetine. Tu sam je naučio moliti. Ako je odatle nisu
odnijeli, i sad tamo moli.
- Ja neću biti takva.
- Ne znam ja kakva ćeš ti biti. Ali, da bi bila dobra,
neće škoditi da te ja naučim moliti, kao što sam naučio
onog nekrsta Maru Milivojević. Uđi u ovu kolibu, u njoj
je bolji ležaj. Izuj opanke i skalaj bječve, a ostala odjeća
može na tebi ostati, to ne smeta mojoj molitvi. Ajde,
ajde, uđi, nemoj se plašiti. Evo, skidam oružje sa sebe, i
koporan. Ajde, uđi, lijepa curo! Ni Mara nije lako
pristala, ali kad je pristala, do danas moli.
Više nije morao pitati zašto Balaš usput ubija ljude.
Isto tako nikoga nije morao pitati što će biti s djevojkom
koja je ušla u kolibu i svlači čarape, misleći da je i to
lakše nego smrt na njivi. Možda ga se ne tiče Balaševo
»misionarstvo«, možda bi valjalo krenuti prema Orli-
nama, a Balašu ostaviti da svlači odjeću, otpasuje oružje
i ulazi k djevojčici. Može otići i nikada ga više ne
susresti. Nikada? Zar tako već jednom nije mislio u
mlinu iznad Makarske? Ipak ga je ponovo našao u
Bihorini. Možda će danas otići od njega ne zamjerivši
mu se, a do godinu ili deset godina susresti ga u drugoj
ulozi? Više neće biti ni otimač bubnjareva imanja, ni
prodavač naivnih ljudi, ni »misionar«, bit će nešto
drugo, ali koliko god se puta bude promijenio, svaki put
će ostati staro zlo u novom ruhu. I ako je istina da se
takvi ljudi s vremena na vrijeme preobrću u druga lica
čija narav ostaje ista, ima li Grabovac pravo da sada,
350
kad mu je harambaša na nišanu, pusti toga čovjeka da u
zemlji jasenova cvijeta gradi svoju đavolsku crkvu?
Matija se ne sjeća da je ikad hladnokrvnije uradio
tako krupnu stvar kao što je skinuo pušku s ramena,
položio je na kamen i odozgo nanišanio u Balaševa prsa
na kojima je bila samo bijela košulja. Puška je planula,
a on je još preko nišana gledao predmet u koji je gađao.
Balaš se povio na leđa kao da će pasti nauznak, ali se
snažni muškarac nije lako predavao zemlji i uspio je da
se održi na nogama. Tako se Matiji i moglo učiniti da
krv na košulji, koja probija iz mnogih rana što ih je
napravila sačmarica, na vrhu puščane cijevi izrasta u
rumenu ružu. Onaj koji je prije nekoliko minuta htio
cvjetati cvijetom koji bi dva dana godišnje zamirisao na
zemlji od Rame do mora, sad se prestrašio crvenog
cvjetanja, skočio na noge i, ne bježeći jer potjere nije ni
bilo, krenuo prema Orlinama.

Na Orlinama je sjedio Močivuna, u ruci je držao tikvu

s vinom i šutio, pogleda uprta u zemlju. »Što je, Gra-
bovče, nešto si mi tužan«, rekao je. »Ne luduj! Koliko se
puta meni dogodilo da me od takvog cvjetanja glava
zaboli! S vremenom sam se navikao. Vidio sam da i
takvo cvjetanje može dati cvjetnu livadu.
Znam da se ne mučiš samo zbog cvijeta na vrhu
puške, znam da je nešto bolnije u tebi. Taj nesretni
misionar bio je posljednji od tvog roda koji ti je dao
ruku. Dobro je što si mu je odbio, nije dobro što je
posljednji. Tko je još tvoj među tvojima, tko još tebe od
tvojih drži svojim? Nitko živ. Tebe to rastužuje, Moči-
vunu brine. Tebi se dogodilo najgore što se živu čovjeku
može dogoditi: da si sve što imaš uložio u ljubav prema
svojima, a požnjeo progon. Pa se bojim da svoje ne
zamrziš. Je li da to nećeš učiniti svom satniku Močivuni?
Kad ti bude najteže, zamisli da je posvuda oko tebe
jasenov cvijet i da nas šesterica jašemo ispod jasenova
granja.
I moraš vjerovati da će ova zemlja roditi nove jahače
kroz zore i svanuća. Ne trebaš biti sebičan, pa voljeti
351
život samo onoliko i ono što je tebi dano da proživiš.
Ničiji život nije bogzna što da se u njeg zaljubljujemo.
Život treba voljeti kao što se voli veliko ništa, sveobuh­
vatno ništa. Smisao svega što imamo ispunjen je besmi-
slenošću svih stvari koje su nam dane da ih imamo. Od
ničega neće biti ništa, sve što imamo propast će, svi koje
volimo nestat će, ali će trajno ostati to da posjedujemo i
volimo, da smo posjedovani i voljeni, da gradimo krat­
kotrajno i propadljivo. Tako zidamo kuću, tako osni­
vamo obitelj, tako se držimo svoga naroda - od ničega
ništa, ali ništa u svemu sve je što imamo i bez čega ne
možemo.
Dosta priče, Grabovče, vrati se tamo otkuda su ti otac
i d jed došli, u Ramu, u selu Varvaru. Tamo ćeš i Zunića
naći, ako je ostao živ. Hodaj po Varvari i traži mjesto
gdje je rasut gar i kovačka troska koja lako ne propada.
Kad je nađeš, stani, tu ti je djed imao kovači ju, i ti je tu
podigni, i kuj plugove i handžare!«

43
Grabovac je trojicu mještana pitao za kuću Mesuđa
Zunića i oni su ga upućivali od zaseoka do zaseoka, dok
mu posljednji ne pokaza prstom drvenjaru u voćnjaku
kraj samog puta i blizu strmine ispod koje je tekla
Rama, jer se Varvara, počev od polja prema brdu,
sterala kosinom na lijevoj obali rijeke, koja je tu iz
hridina ispod kuća izvirala iz nekoliko otvora, pjenila se
i okretala vodenička kolesa. On pred kuću, a iz kuće
iziđe žena u šarenim dimijama, u crnoj košulji, zabra-
đena u velik rubac, ali bez žara, valjda je držala da je
njeno ženstvo prošlo. Bila je sitna, spečena lica i živih
očiju, kao kakva ptičica koja je odnekuda doskakutala
na kućni prag. Imala je rukave zagrnute do lakata,
brašnjave ruke, kao da je došla od naćava u kojima je
mijesila kruh.
— Tko si božji? - zapitala je kad ju je Grabovac
pozdravio.
352
 - Što?
- Jedan drugomu povratiti duše.
- Zašto?
- Tvoja je duša od našeg rastanka na Livanjskom
polju do sada u smrtnoj opasnosti bila tri puta. Sva tri
puta uspio sam je spasiti, jednom sam pobjegao a u dva
navrata sam ubio. Hoću li je spasiti i četvrti put? I kakva
je tebi korist da ti ja nosim dušu kad na mene pucaju
moji, a ne tvoji, kad ti nikad ne možeš doći u priliku da
spašavaš svoju dušu u meni ni ja da spašavam svoju u
tebi kad bi ti sutra pao u ropstvo, jer ja kod svojih ne
vrijedim ništa, jer sam za njih odmetnik.
Matija mu je ispričao što se dogodilo nakon njegova
odlaska s Livanjskog polja. Priču je Zunić lako shvatio
jer je dobro poznavao tri ključna sudionika u njoj, oca
Šimuna, Grimanija i Balaša, bar onim dijelom njihova
života koji se pomiješao s njegovim. Za oca nije znao
što da kaže, je li morao pucati ili nije, je li ga htio raniti
ili ubiti, je li branio kuću ili je bio kukavica, ostavio je
Matiji da o tomu sam razmišlja, a za onu dvojicu, koji su
mu iz razumljivih razloga bili najmrži ljudi koje je ikada
susreo, odobravao je Matiji što ih je sredio. A kad je
došlo da se izjasni o povratku duša, ušutio je, uzeo drvce
i njime šarao po travi, kao da želi nešto ispisati ili
sračunati.
- Gledaj ovo - rekao je Matija - ja sam skitnica pa
ako mene sutra zatuku na putu, zašto si ti upropastio
svoju dušu? A evo što se još može dogoditi: sada je mir,
vlasti se međusobno uvjeravaju u iskrenost preko naših
leđa, pa oni iz Splita mogu zatražiti da me se izruči, a ovi
ovdje pristanu, mene odvedu i sa mnom ravno na vje­
šala! Zašto bi tek tu izgubio dušu?
Iza kuće u šljiviku klekli su jedan naspram drugoga i
dugo se rukovali, sve dok sunce nije dodirnulo vrh
Proslapske planine, a onda je Grabovac prvi rekao:
- Vraćam ti neoštećenu dušu, Mesude Zuniću, da je
sam čuvaš i uščuvaš i neokaljanu doneseš pred svog
Boga. Nisam ti ostao ništa dužan.
23* 355
 — I ja tebi vraćam dušu, Matija Grabovče, da je
hraniš i sahraniš i da je bijelu kao snijeg dovedeš pred
lice Svemogućega. A od duga, kod mene ništa tvoga
nema rekao je Mesud.
Zagrlili su se, duhnuli jedan drugomu u usta i duše su
im ponovo sjele svaka u svoje tijelo. Uto je sunce zašlo i
na Ramu je pala velika sjena. Sve što je maloprije
živjelo na suncu, sad je venulo u tami. Grabovac se
obazreo oko sebe, ugledao promijenjen svijet i osjetio
neizmjernu zebnju. Možda tako mora biti kad se nakon
dugo vremena ponovo u istom tijelu nađeš sam sa
svojom dušom.

U suton, kad se Mesud izgubio negdje oko kuće, a

Matija ostao sam, iz korita Rame pojavio se Močivuna.
Jahao je na svom vrancu, komu su u međuvremenu
pobijeljeli rep i griva, mirno, kao čovjek komu se ni­
kamo ne žuri, koji jaše samo da pokaže sebe i svog
čudnog konja. Kad je došao blizu Matije, uhvatio se
l UkaiTia Za OiaiiOVU giaDU, i koiij jč StaO. PiCudCiO jč

sablju preko unkaša pa kažiprstom šara po kani jama,

kao da briše prašinu i ispod nje traži zapis koji je sakrilo
vrijeme i rđa.
»Razumijem te, Grabovče,« rekao je, »pada mraka ti
sam, u tuđem voćnjaku, pred tuđom kućom. Samoća i
ne bi bila tako teška da ne postavlja pitanja: tko si, čiji
si, komu trebaš i za koga živiš? Došao sam iz Moreje u
Maškovića han gol i pust. I tako je trajalo dok vas
petorica ne dođostc. I drugih je bilo prije i poslije vas,
ali ste mi se vi posebno svidjeli. I rekao sam sebi,
Močivuna, ne cmizdri više, prigrli te momke, oni će
imati tebe, ti njih, i nauči ih što znaš, a ne znaš bogzna
što, kurve obljubljivati, vino piti i sabljom sjeći. Samo
sam vas ovo posljednje naučio, za vino i kurve bili ste
mladi i nevini, ali bi i to došlo na red da smo poživjeli. I
ti se okreni oko sebe i pogledaj koga bi mogao učiniti
svojim, a sebe njegovim. Bez svojih izjest će te strah,
sumnje i stalno jadanje: čemu, za koga i zašto... Gore
glavu, Grabovče, nisi od pijeska građen da te vjetrovi
356
raznesu. Ima način da se vratiš svome ocu, Pavlu Vučko-
viću i nama petorici. Ima pouzdan način.«
Konj se propeo na prednje noge, zanjištao i poletio, a
sablja ciknu u kanijama kao zmija u grivi Ozidžijina
konja. I konj i jahač pretvoriše se u oblačak na suton-
skom rumenilu zapadnog nebosklona nalik na čičkov
cvijet. Iz tisuću vunastih tučkova čičkovine stršila je
isturena Močivunina sablja pokazujući na izvor Rame,
kao da se dolje na brzacima te bistre rijeke nalazi ono
što će Matiju osloboditi samoće i pitanja u samoći.

44
Kuća Mesuđa i njegove majke podijeljena je pregra­
dom od pletera i žbuke na dva jednaka dijela. Čađavica
s ognjištem u sredini, policom, vješalicom i suđem, sa
stolicama i sinijom, sa mnoštvom potrepština za život
preko dana, kuhanje i pranje, ostala je nepregrađena, a
druga polovica kuće pregrađena je na tri jednaka dijela,
od kojih svaki ima vrata što vode iz čađavice i prozorčić
na vanjskom zidu koji gleda u polje i na izvore Rame.
U dvije sobice spavaju Mesud i njegova majka, a u
trećoj, gdje su odlučili smjestiti Grabovca, bijahu po­
hranjene vreće ječma i nekoliko pokrivača, pa su Mesud
i majka mu počeli to iznositi u čađavicu, ribati pod,
skidati paučinu, brisati prašinu, žurno jer je dolazila
večer pa će uz luč biti teže. Majka je mijenjala slamu u
krevetu, vadila iz škrinje lanene plahte i, vazda onako
tiha, zdušno namještala krevet. Navukla je čistu navlaku
na jastučnicu s perjem, a potom navjesila vodu nad
vatru da se umlači i da se u njoj gost opere pred
spavanje. U sobu mu je unijela dva čilima, jedan postrla
pored kreveta, drugi podno nogu, a na prozorčiću na-
brala čistu zavjesicu, cvijeće metnula u drvenu vazu i
položila ga na prozorsku dasku. Napokon je donijela
porculansku kutiju s mirisima, iz nje u tri navrata kaži­
prstom zagrabila tanak sloj i nanijela ga na jastuk, od
čega je soba izgubila reski miris ječma a dobila nešto
357
blago, kao da je s mrakom u nju ušao i dah okolnih
livada, otkuda miris u kutiji po svoj prilici i potječe.
Grabovcu se činilo da se previše i nepotrebno trude,
pa im je to i rekao, dosta mu je i gola daska, samo da se
na njoj ispruži. Ali ga njih dvoje nije poslušalo, ne, dugo
nisi, spavao u postelji, dugo hodaš, moraš osjetiti ljeko­
vitost čistih plahti i za dušu i za tijelo, nagovorili su ga da
opere noge, to krijepi, to zacjeljuje, ako je znoj nagri­
zao kožicu među prstima, to omekšava tabane koji mora
da su mu natečeni kad su opanci, koje će Mesud noćas
pokrpati, poderani na petama, pa su mu dali neko ulje
da njime maže otekline na stopalima, pa su ga ostavili u
čađavici samog da i tijelo opere i obuče čistu košulju, a
njegovu ce košulju majka oprati, pokrpati i sutra cc ga
dočekati čista i suha, pa su ga tako okupana i u bijelo
obučena otpratili do vrata sobice, pa su mu rekli laku
noć i dobro spavaj, pa je on legao među plahte i sve je
oko njega zamirisalo na lopočev cvijet jer i lan raste uz
rijeku, pa je počeo plivati snom koji je bio pjenušav kao
voda pod slapom, pun šumova, pun uznošenia u visine i
spuštanja niz brzak.
Spavao je, a činilo mu se da je budan. Sama je sebe
gledao u lopočevoj bjelini plahta i govorio: »Dobro je
ovom ovdje, na sigurnom je.« A biti spavač i biti onaj
koji promatra tog spavača, oboje u istoj osobi, može
doživjeti samo umoran čovjek koji se danima klatio i
krio po bespućima, kad se dohvati ugodne postelje i
sigurna skloništa, u čiju se sigurnost uvjerio razumom,
ali se u to nisu uvjerili svi strahovi u njemu kojima
razum ne gospodari.
Ne zna koje je doba bilo, duboka noć, pred zoru ili je
spavao kraće vrijeme. Nešto je lupnulo u vrtu, i on
ugleda kako se spavač budi, kako osluškuje gdje to
škripe vrata, gdje to šuška i tko se to prikrada po travi
što šušti i suhim grančicama što pucketaju. Onda su se s
treskom otvorila vrata na čađavici, netko je ušao u kuću
i rekao:
— Daj mi nož da ga zakoljem!
358
 Lijepo je vidio kako spavač skače iz postelje i kako,
dok na nogama spava tapkajući mrakom, u glavi kao da
mu je predio sličan Vranu, u kojemu jeka od brijega do
brijega luta po nekoliko minuta, odzvanja ono Daj mi
nož da ga zakoljem! Za razliku od jeke u dolinama
Vrana koja postaje slabija što prostorno i vremenski
više odmiče od svog izvorišta, ova jeka u spavaču posta­
jala je sve bliža i sve glasnija. Da spriječi onoga što
prodire u njegov san, spavač je naslonio leđa na vrata i
odupro se nogama o pod, pa je tako naslonjen nastavio
spavati. Onda je, taman kad se jeka noža iscrpla u svojoj
bučnosti, kao da je planula, nešto tresnulo i začuo se
lepet, kao da netko krilat slijeće iz visina. Neka ptiču-
rina? Ne, čovjek je jer je rekao:
- Nećeš daleko! Ovoga su te puta spasila vrata.
Drugi put neće.
Grabovac promatrač vidio je kako Grabovac spavač
misli: »Ovdje je opasno, ne da mi se probuditi, hajde da
odsanjam bijeg.« Prozor je bio otvoren, noć topla, pa ne
uze ništa ni na noge ni na ramena. I kao što u snu biva,
jedva se izvuče kroz uzak otvor, stade bosom nogom na
travu i osluhnu oko sebe nisu li u blizini progonitelji.
Nije bilo nikoga, kao da su već godinama pomrli. Sad,
što god da je bilo, misli Grabovac promatrač, dobro je
da ovaj što spava i spava i bježi, jer tako odjednom bere
dvije stvari, sigurnost i odmor.
Neko je vrijeme besciljno hodao i tako bi nastavio da
ga Grabovac promatrač nije podsjetio na smjer Močivu-
nine sablje. Tamo je pošao livadom, a potom se spustio
puteljkom do vode u mraku, jer je dolje, gdje je bučalo i
pjenilo se, ugledao svjetiljku dobrog duha koji bdi nad
vodotocima rijeka.
- Pazi - rekao mu je Grabovac promatrač - sad si
blizu vode i upast ćeš u nju ne budeš li oprezan. Bilo bi
šteta jer bi se rasanio. Tamo, pored ovog panja, preko
ovog mostića, pred tobom je mlinica u kojoj i noću
melju, zakucaj i otvorit će ti se. Zapamti, koga god
ugledao, ne daj se probuditi, ja o tebi vodim brigu, ja
govorim u tvoje ime.
359
 Vrata mu je otvorila mlada žena. Na sebi je imala
bijelu lanenu košulju s vezom na skutima, na ovratniku i
na razrezu oko prsa što ga je zakapčala crvenim dugma-
dima. Kad ga je ugledala bosog u dugoj bijeloj košulji, u
kojoj poneki spavaju, a osim veza potpuno je slična
haljini u koju je sama odjevena, umjesto da se prestraši,
nadušila se smijati kao luda.
- Tiho - rekao je Grabovac promatrač - probudit ćeš
ga, on je uplašen čovjek, ima tanak san.
- Koga ću probuditi?
- Toga što hodajući spava.
- O bože - smijala se žena - on sebe zove ti, kao
komšiju.
- Tako ga i drugi zovu, pa ga tako i ja zovem.
- Bože, pa ti si neki šaljivčina.
- Nije istina! On bježi. Bio je na konaku kod nekog
nazoviprijatelja i začuo viku: Nož... Nećeš uteći...
Ustao je iz postelje i pobjegao u svoj san. Znaš, on nije
ovdje. Tebe i tvoju mlinicu on samo sanja.
- Ma, ti si lud — rekla je žena i nastavila se smijati. —
A kako ti je ime?
- Meni? Ne znam. Ali je ovomu ovdje što spava u
košulji ime Matija Grabovac, nekada je bio sin Šimu-
nov, sada više nije, otkako ga se otac odrekao. A imao
je nekad i selo, i narod je bio neki komu je pripadao,
sada nema nikoga, hoda svijetom sam u lanenoj košulji i
bježi, bježi i u snu.
- Grabovac? Čekaj, odnekud mi je poznato to pre­
zime. A, da, pokojni je otac za nekoga tko zna sve
napraviti rukama govorio: »Taj je od Grabovčeve loze.«
Pričao je da su tu gore na brijegu ti Grabovci imali kuću
dok se nisu odselili. Da nisi njihov?
- Mene pitaš? Ja ne znam tko sam. A on, on jest od
tih Grabovaca, samo više nije ni njihov, odrekli su ga se.
- Morali su te se odreći kad si budala.
- Ti vazda o meni. Ne radi se o meni.
- Nego o komu?
- O ovomu što tu pred tobom spava i šuti.
360
 - Dobro, o tebi i o njemu se radi. Valjda ste jedno
kad mi isti odgovara i isti drijema preda mnom?
- Nemoj tako! I jesmo i nismo jedno, više nismo
nego što jesmo. Ja sam budan dok on spava, ja mu
moram čuvati san i prisebnost, moram ga savjetovati, i
uglavnom ja govorim dok on šuti. Ukratko, on je moj
štićenik, siroče, nema nikoga osim mene. Da, ima je­
dnog satnika koji mu se povremeno javlja. Taj ga je i
poslao tebi.
- Ne bi li ti spavao?
- Ja ne bih. Ali on bi. Daj, prostri mu nešto tu u
kutu... E, tako! Tu će mu biti lijepo. Još samo kozju
mješinu pod glavu. Tako! Kao u krevetu... Kako ti je?
Zahvali se ovoj dobroj ženi. Ništa. Kad šuti, taj šuti.
- Vraga ti šutiš! Otkako si došao ovamo, samljeo si
više od ovoga mlina. A sad spavaj, ti i taj što ga čuvaš!
Obojicu ću vas ja čuvati.
O klinovima je visilo desetak torba od kozjih mješina.
Žena bi jednu skinula, sasula iz nje zrnje u koš pa
sjedala, uzimala pletivo i plela spram svjetlosti luči dok
se ne bi samljelo ono što je iz mješine izasula. Potom bi
ponovo uzela praznu mješinu, u nju povratila njen
sadržaj, sada brašno iz mučnice, objesila je na klin i
odmah u isti postupak uzimala novu mješinu sa zrnjem.
- Spavaš li još? - pitala je nakon tri samljevene
mješine.
- Ja ne spavam, ali on spava.
- Zar se još niste sjedinili?
- I nećemo.
- E pa, kad si budan, mogao bi mi pomoći oko mlina.
- Neću noćas, ali me sutra možeš u mlinu ostaviti
samog čitav dan. Sada moram čuvati njegov san.
- Izvlačiš se, lijenčino.
- Ja jesam lijenčina, ali on nije. Taj je od Grabovaca.
- Hoćeš reći da bi meni jedan takav trebao?
- Pa sad, ne znam ni što imaš ni što nemaš, a ni što bi
ti trebalo. Ali, istinu da ti kažem, čudim se što to nemaš,
ako nemaš. Čudim se i što si sama i što noću radiš. Ako
361
je tebi čudno što ovaj moj spava i hoda, nemoj misliti da
si ti njemu manje čudna.
- Na udaju misliš? Udala bih se, ali neće da me
prose.
- Takvu djevojku?
- A tek kako imućnu! I neće!
- Što im smeta kod tebe?
- Svašta. Prvo, iz obitelji sam Martinovića. Prije
šesnaest godina bilo ih je dvadesetoro, sad sam ostala
samo ja. Sve poumiralo od sušice, i ono što je u kuću
dovedeno, i ono što je tu niklo i ostalo, i ono što se iz
kuće poudavalo. Otac mi je umro lani, u četrdesetoj,
jedva se vukao zadnjih godina, i otada sve kućne po-
siove radim sama. Da sam muško, za mene se nitko ne bi
udao. Za žensko se zna, ni jedna je kuća neće, i kad je
mladić iz te kuće želi. Vrijeme leti, sad mi je dvadeset.
- Kao i ovomu što mu čuvam san.
- Misle da ću ovako izdržati pet godina, a onda ću
propljuvati krv i onemoćati. Rod, ako se tkogod nađe,
uzet će mene i polja pod svoje, meni će donosili hranu
dok budem brojala zadnje dane u kući sušičavaca u koju
nitko neće navraćati. Gore od kuge, kažem ti, kuga kosi
jedno ljeto, pa prestane, i tko preživi, taj preživi, a
sušica prelazi s koljena na koljeno i davi polako. Mr­
cvari!
- Zar baš i mlin moraš uzdržavati?
- E, baš hoću, za prkos. Jesi li vidio koliko ovdje ima
mlinova? Nisi. Ti spavaš pa ne možeš ništa ni vidjeti.
Pet, i svi hoće da kupe moj mlin, svi hoće da mi preotmu
pomlijevce. E, nećete, makar ja i po noći mljela! A
mnogi su me i napustili, kažu, sušica je i u Martinovića
mlinu. Znam, sve će me više napuštati dok me svi ne
napuste, ali dok mogu, ne dam ni ovoliko Martinovića
imovine. Ni ovoliko! Još pet godina, pa što! Pet je
godina kao pet vjekova.
- I kažeš, neće da te uzmu?
- Vrag će uzeli mrlvo čeljade, a mene već pokapaju.
- Tebe? Pa vide li oni ta stegna, te kukove, te prsi, to
362
široko lice, te mesnate usne i tu jaku kosu. Zar ne vide
da je to dugotrajno?
- Vide, ali kažu, lažno rumenilo, lažna debljina, lažni
sjaj, nju iznutra glođe sušica i sve će to uskoro splasnuti
kao ispražnjen mijeh. - Onda se uspravila pred Mari­
jom, digla nogu na mučnicu, zahihotala se kao onda kad
ga je ugledala, i rekla: — Pitaš vide li oni, a vidiš li ti? Zar
ti nisi muško?
- Ne ja. Ja nisam ni muško ni žensko. Ali ovaj moj
što spava, on je muško, iako to nijednoj ženi nije
dokazao. Bilo je nekih pokušaja u Zadru, ali upao
Ramo Nadžaković i prekide. Koliko ja znam o njemu,
on zapaža sve što ti na sebi imaš.
- Kad je tako, dimni ga i neka ti kaže vidi li on bijele
brčiće na mojim usnama. Te maljice koje svi zapažaju
kao da su brci Smoljana Smiljanića.
- Kako da ih ne vidi! I poljubiti bi ih hito.
- Lažljivče! A zbog tih maljica sto jada jadujem, sto
gorkih pijem, i sto poniženja doživljavam. A što je to!
Evo, kad ih malo pobijelim brašnjavim maškom, ništa se
ne vidi. Ili ljeti, kad ih izložim suncu, i boja kože i
njihova boja se izjednače, ama, ništa se ne vidi. Ali,
vidjeli-ne vidjeli, kažu što kažu!
- A što kažu takvoj djevojci, Bog ih vidio?
- Kažu, ima naušnice, to je mora. Mladići se bude iz
sna i idu materama, otkrivaju prsi i pokazuju natekle
sise, i kažu, noćas me je sisala Martinovićka, živa me je
izmučila, ne mogu, majko, na posao. A majka prođe
kraj mene i kaže: »Kujo, ne sisi mi sina, on nije za tebe,
neće on leš uzeti«. Zašto mi to čine, što ti misliš?
- Što ulaziš u snove ljudima koji su te jednom vidjeli,
a znaju da te neće i ne smiju imati, što se tvoji mirisi ne
smiju mirisati jer se s njima udiše smrt.
- A, tako! Jesam li kriva ja ili su krivi oni što ih mora
Martinovićka noću siše?
- Nitko.
- Kako?
- Ovaj moj što spava šapuće mi: »Reci, nitko. Jer,«
kaže, »i meni je ona u san ušla, a ja za to nisam kriv.«
363
 - Neće li i taj tvoj, nećeš li i ti sutra pričati kako sam
te ovamo dovela vradžbinama i kako sam te isisala?
- Ni ja ni ovaj moj pospanaC.
- Još nisi čuo najgore. Vjeruje se da će ta što kao
mora dolazi da siše mladiće, kad se uda, biti vještica.
Zato jao onoj koju u isto vrijeme sanja njih dvadeseto­
rica. To je gore nego kurva. Radim li ja išta nevaljalo s
tobom ovdje? Ne radim. A kad te sutra mlinari vide da
izlaziš od mene, reći će da se mora kurva. Tako je, mene
bi uzeli oni koji me sanjaju, mene će oni i dalje sanjati,
ali nitko od njih neće da uzme leš i moru koja će se
pretvoriti u vješticu. Bože, zašto si mi dao ovako težak
križ!
- Ovaj moj pospanac šapuće da bi te on uzeo kad
neće nitko bolji od njega.
- Hoće, dok se ne probudi, kao i ostali. Mnogi dok
spavaju htjeli bi me uzeti. Neće kad se probude.
Danje je svjetlo neprimjetno zamijenilo svjetlost luči
i mlinica se ispunila suncem i cvrkutom ptica. Djevojka
je u koš istresla žito iz još jedne kozje mješine. Marija se
rasanio i prvi put ugledao mlinaricu na danjem svjetlu.
- Ista si kakvu sam te sanjao.
- Je li, lažljivče! Jesi li se sada ti i onaj tvoj udružili ili
si ti još uvijek ti, a on on?
- I dalje smo rastavljeni. Samo, sada s tobom govori
onaj koji je spavao i sanjao ono što ti je onaj budni
govorio.
- Lažljivče! I što si odlučio, hoćeš li se mnome ženiti?
- »Koja ti u san dođe, ona neka ti i prag prijeđe«,
učio me čovjek što i mrtav jaše vrana konja bijele
grive... Ipak, pričekaj me, moram po svoju odjeću i
oružje, tu mi je gore na brijegu, u jednoj kući.
Išao je uza stranu. Djevojka je, krijući se, pošla u
stopu za njim. Našao je Mesuda u šljiviku. Udarao je
štapom po jednom grmu kao da nešto istjeruje iz njega.
Odjednom je bacio štap i pao potrbuške, nešto se pod
njim koprcalo, a kad je ustao i ugledao Mati ju, u
rukama je držao bijelog pijevca. Zbunio se što Matiju
364
vidi u bijeloj košulji, bosa, pa da ga ne pita gdje je bio i
kako je iz kuće izišao, rekao je:
- Siromah! Sinoć mi je iz ruku pobjegao i sakrio se
ovamo.
Grabovca je oblio stid.
- Je li, Mesude, koji ti je ovaj? Da li ga uopće
poznaješ? - pitala je mlinarica koja je došla po Matijinu
tragu.
- Prijatelj mi je. A što ti je učinio kad se ljutiš? -
rekao je Mesud.
- Ne ljutim se nego pitam. Došao k meni oko ponoći,
spavao i pričao koješta. Na kraju mi ponudi da će me
uzeti za ženu. I ode.
- Je li to istina, Mati ja?
- Kad ona kaže, istina je. Za mene je sve to san.
- I uzet ćeš je - reče Mesud.
- Kaže da nitko drugi neče. E, ja hoću! Ako su njeni
dani odbrojani, ni ja ih nemam bogzna koliko.
- Uzmi je - govorio je Mesud - uzmi je, dobra je
djevojka. Ljudi joj čine nepravdu. A i ona je malo
osorna, i onda brus po kosi pa sijevaju varnice.
- Mesude, udade ti mene!
- Nemaš oca, nemaš majke. Nema ih ni Matija.
Njemu sam pobratim, tebi komšija - tako vam dođem
najbliži rod. Tko će vas ženiti ako neću j a . . . Nane,
nane! — zvao je Mesud majku. — Daj nož da ga zako­
ljem! I peci novu pitu. Ana se udaje. - Još uvijek s
bijelim pijevcom u rukama, okrenuo se Matiji i upitao
ga: - Otkuda ti u mlinu?
- Providnost, Mesude. - Htio je reći: »Ruka s ispru­
ženom sabljom«.
- Jest - povlađivao je Mesud. - Samo Bog zna što
nas gdje očekuje.

Iduće noći pojavio se roj iskrica i išao od brijega do

brijega. Kad su došle nad Varvaru, osvijetlile su Matijin
prozor. On, koji je ležao miran u čistu krevetu, osjetio
se kao jedna od tih lutajućih vamica, koja se odvojila od
jata, prošla mimo zastora što ih je na prozor nabrala
365
Mesudova majka, pala na jastuku i sad u noć gleda sa
dva otvorena oka. A Močivuna je dolazio dugo, kao da
je pošao s kraja svijeta. Već u prvom snu čuo je kopita
njegova konja, ali u daljini, pa je produžio spavati. U
drugom snu kopita su se bolje čula, ali i tada iz daljine,
dakle, još se jedan san može preturiti. U trećem snu
iskrice su osvijetlile Varvaru, kopita su zvonila kao
gvožđe na nakovnju, a on je bio tu, s licem u sjeni, i
gledao kroz prozor ne silazeći s konja.
»Osramotio si se noćas, Grabovče«, rekao je. »Pob­
jeći čovjeku iz kuće kroz prozor poslije onakva dočeka!
Srami se! Nemoj se izvlačiti da ti se učinilo, da si bio
umoran. Ako čovjek sa čovjekom živi u susjedstvu,
mora u njega imati povjerenje želi ii da mu povjerenjem
bude uzvraćeno. I to ne bilo kakvo povjerenje, nego
povjerenje koje će te svega prožeti, s kojim ćeš računati
u budućnosti i koje ćeš prenijeti na potomstvo. A ne,
obdan se grli, nazdravljaj i bratimi, a noću zatvaraj vrata
da onaj s kojim si se grlio ne dođe i ne ubije te. Em ti
takvo pobratimstvo!
Gledaj što se moglo dogoditi! Kad bi Mesud doznao
kako si pomislio da će klati tebe, a ne pijevca, i njegovo
bi se povjerenje u tebe poljuljalo, rekao bi: da su mu
namjere čiste, na to ne bi ni pomišljao, pa bi od svog
povjerenja otkinuo komad. Onda bi i ti u prvoj zgodi
primijetio da ni on nije do kraja iskren, pa bi i ti od
svoga odlomio komad. I tako bi, od prilike do prilike,
kidaj on, lomi ti, ostali bez povjerenja, ostali na praznoj
riječi ispod koje zijeva raka u kojoj zlodusi pripremaju
sukob u prvoj zgodi.
Ništa lakše, moj Grabovče, nego sumnjičiti ljude i
optuživati ih za izmišljene gadosti, i ništa teže nego
vjerovati im opraštajući grijehe koje su počinili. Zato
neznalice propovijedaju sumnjičavost i vjeruju da time
brane pobratimstvo, a zapravo potpiruju niske strasti, a
pametni ljudi zagovaraju snošljivost, povjerenje, strplji­
vost i poštivanje drugog i različitog, jer se jedino na
lomu može zasnivati suživot ljudi različita porijekla i
drukčijih uvjerenja.
366
 Kad smo te gledali kako si se noćas u mlinici udvojio,
smijali smo se do suza. Ozidžija je rekao: ,Znao sam da
štošta zna, ali nisam znao da se ovako znade pretvarati’.
Sad kad si Anu upoznao, oni su ti po meni htjeli poručiti
nešto, ali sam im rekao:,Ne prenosim poruke, recite mu
sami’. Obećali su, ali se stide pred tobom pojaviti. I boje
da ih nećeš prepoznati. Kao što znaš, lica su im otišla u
Stambol i, pošto se blagajnik državne blagajne osvjedo­
čio da su pogubljeni i isplatio glavarinu od dva dukata,
bačena su u more, pa nema nikakve nade da ih ikada
pronađu. Biti bez svoga lica u ovom svijetu nije nikakva
rijetkost, na tisuće takvih hoda tokovima ponornica.
Zato, kad neke od njih vidiš, ne prepadni se, to su oni
čiji si veliki dužnik.
To s Anom sredi koliko sutra! U Šćitu nema samo­
stana i neće ga dugo biti, ali u Podboru živi fratar koji je
došao iz Fojnice i stanuje u kolibi ispred pećine, usred
vrta punog malina. Vjenčat će vas u pećini gdje je
sagradio nekakav oltar. A za kumove se ne brini. Ima on
u susjedstvu dva čovjeka koji su bili kumovi svima koji
su se bez kumova došli vjenčati. Za kumove neka mlada
ponese čarape, to im je tarifa. A za fratra jednu kozju
mješinu brašna. Toga u Ane ima, a on čovjek nema što
jesti. Kad budemo gledali tebe i Anu kako u Podbor
idete na vjenčanje, bit će smijeha: ona nosi zavežljaj, ti
mješinu brašna - ala mi svatova! Sreća pa ti je Me sud
okrpao opanke, Mesudova majka oprala košulju a Ana
darovala nove hlače, bili bi svatovi i gori!
Kad se s vjenčanja vratiš, ne idi u kuću Martinovića,
idi u mlin i tamo se nastani. Ana ima nešto šume, sijeci,
teši, pravi novu kuću tu gore iznad mlinova, gdje je trag
od djedove ti kovačnice, a Martinovića kućište spali,
tamo je sušica u svakoj gredi, u svakoj dasci, tamo je
pod sušičav, tamo su škrinje sušičave. Nemoj se polako­
miti za pokućstvom, za odjećom, sve predaj vatri, a ti
gradi novo! Jedno bi morao kupiti odmah, nakovanj,
čekić, dlijeto i mijeh, sve ostalo gradi sam.
Je li, kad namjeravaš u Prusac? Nemoj da se uljuljaš u
dobru i zabaviš svojim poslom, pa zaboraviš na druge.
367
Čim ti Mesuđ kod svog jarana Sulejman-bega izradi
dozvolu trajnog boravka, a to je gotova stvar, ima da
odeš u Prusac i kod Ramina se roda raspitaš gdje je taj
Vidaković i kolika mu je sada cijena. Novac sam steci ili
prodaj nešto Anino. A Vidakovića možeš zadržati kod
sebe godinu dana, neka ti odradi otkup. Ali, i kad ti ne
bi mogao sve odraditi, Ani reci:, Moram, ženo, kad to
ne bih učinio siromahu Brajimu, drugovi bi mi teško
zamjerili. A ja sam njima mnogo dužan. Sto ja po
svijetu hodam sa svojim neokaljanim licem, zaslužni su
oni koji su ostali bez njega. Zato je moj obraz i njihov
obraz!«

45

Sobica u kojoj će provesti prvu noć nakon povratka iz

Podbora sagrađena je u produžetku mlina, bliže rječnoj
matici, s podom od debele jelovine koji su pokrivale
kozje kože i prozorčićem koji gleda na onaj izvor Rame
iz kojog voda kulja kad se tope snjegovi.
Postelje nije bilo, bio je ležaj širok dva metra, koliko i
sobica, od hrpe biljaca što su ih pomlijevci donijeli prati,
a Ana ih je za noćašnju noć posudila i pokrila janjećim
kožama koje su bile šivene u velik pokrivač namijenjen
upravo bračnoj postelji.
Noć je mlaka, oni pregrijani od putovanja i, da nije
svježine koju kroz prozorčić i raspore na jelovu podu
donosi voda, u ovoj bi tijesnoj prostoriji bilo vruće. Ali,
s vodom ispod sebe, sa svježim daškom na prozoru, soba
je takav prostor u kojemu se po ljetnoj noći dva tijela
mogu dodirivati a da se ne uznoje, gdje se može jednako
ugodno hodati i odjeven i razodjeven, i gdje možeš
ležati gol u krznu a ne osjetiti vrućinu. Je li ovaj kutak
slučajan ili je to Ana unarijed pripremila? Malo je
prostora za slučajnost kod žene koja je na ovu mlaku
noć dugo čekala, koja i večeras, čim sjede na rub niske
postelje da izuje čarape s onom Ijupkošću obnaživanja
koja je poznata svim putenim ženama, postupi isto
368
onako, samo u skromnijem obliku, kao što postupaju
žene u takvim prilikama, pod baldahinima, u bogatim
odajama, između svijećnjaka čija sjenila boje svjetlo u
nadražljive rumene tonove.
Dok se ona svlačila, Matija je gledao kroz prozorčić i
micao usnama.
— Primijetila sam da sam sa sobom razgovaraš - reče
Ana.
— Otkada?
— Od prvog dana.
Ako je istina, morat ćeš se na to navići.
— Već sam se navikla.
— Kud brže!
— Odranije mi je to poznato. Kad je otac umro i ja
ostala sama, zatjecala sam sebe kako s njim razgovaram
kao da je kraj mene. Čula sam ga kako kašlje, davala
mu čaj od ive trave i pitala ga što valja, a što ne valja da
radim, pričala mu što mi podmeću, jadala se i dobivala
od njega upute i češće i točnije nego dok je bio živ. Živ
je znao mnogo bolovati, pa i ne bi uvijek mario za moje
brige, a mrtav mi je bio spreman pomoći kad god sam
pomoć željela. I tako je bilo dok se ti nisi pojavio. Onda
je nestao. Hoću da ga prizovem i da ga pitam. Javio mi
se samo jednom, kaže: »Ostavi me na miru, imaš njega
pa se s njim savjetuj.« Htjela bih da mi odobri ovo što
sam s tobom učinila.
Zašto ne dopustiti, mislio je Grabovac zagledan u
proljetni Ramin izvor, da samo sebični, mrzovoljni i
nezasitni ljudi ostaju sami, da samo njih izgriza čamoti­
nja. Ljudi koji su imali ili imaju svoje voljene, i kad su
napušteni, i kad su osirotjeli, i kad su fizički doista
osamljeni, nikad nisu niti mogu biti sami, jer je ono što
su drugima dali i što je od drugih njima ostalo trajno pri
njima i jer samoća nije osamljenost, nego pustoš i
duhovna neimaština. I zašto ne dopustiti da je blazirani
pogled na činjenicu da sve što imamo jednom moramo
izgubiti, ljubav i imovinu, rod i zemlju po kojoj hodamo,
kao tobožnje pljuckanje po besmislu života, u stvari
24 Duše robova 369
iskrivljen pogled i obezvređivanje jedinog smisla u ži­
votu: da smo, na našu sreću, rođenjem uključeni u dug
lanac gdje se posjeduje i voli, gdje smo posjedovani i
voljeni, gdje imamo svoje i gdje smo bogatstvo drugih.
Matija se okrenuo Ani i zatekao je s bosim nogama
na kozjoj dlaci. Micala je prstima i to ga je razveselilo.
Od stopala je preko gležnjeva krenuo prema listovima,
koji su joj, kao i naušnice, bili pokriveni maskom bijelih
maljica, pa otuda na koljena i tu stao. Ono dalje prekrio
je vezeni rub ramske suknje. Glasno se nasmijala smije­
hom koji nije potjecao od smiješnog, već smijehom čiji
je pokretač užitak. Smijati se jest užitak, ali se i užitak
nekad oglasi kao smijeh.
- Sviđa ti se? - upitala ga je Ana.
Uslijedi potvrdan odgovor za koji, iako je glasom
izrečen, u hrvatskom jeziku nema glasova.
- Sve što je iznad toga, ljepše je od ovoga.
- Hitio bih se sam u to uvjeriti.
- A što plaćaš?
- Koliko tražiš, toliko i naplati.
Kad je Ana svukla suknju i košulju, skinula ukosnice,
spustila kosu i legla u postelju, Matija je zaključio kako
bi se, da su je imali prilike vidjeti takvu u janjećem
krznu, još više mladića tužilo materama da ih noću
posjećuje i iz njih siše snagu. Upravo je onakva kakvu ju
je posljednjih dana i sam nekoliko puta pred san zamiš­
ljao i u snu gledao, ali da ju je ovakvu i u stvarnosti
vidio, san bi je tri puta proljepšao, pa bi tek tada doživio
pravo snoviđenje. Sigurno je, kad dosad uz nju ne bi
lijegao svaku večer, kao moru bi je doživljavao svake
noći, a po danu bi je vidio u zjenici sunca, u mirisu
metvice kad se suši na otkosu, u vrbovoj grani kad se
nadnosi nad rijeku, osjetio bi je u dahu što izbija iz
izvora i vidio u krilima vodencvijeta što nadlijeće rijeku,
i šaputao joj: »Moro moja, vještice moja!«
- Vještice moja - rekao joj je kad se i sam svalio na
janjeća krzna, priljubio se uz nju i zagrlio je oko vrata. -
Vještice moja, kakvim li ćeš cvijetom procvjetati?
370
 - Jasenovim ću cvijetom cvjetati, ljubljeni! I od sje­
menja će toga niknuti mnogo jasenje. Prekrit će svu
zemlju, od Vrana do mora.
- O voljena moja, da mi je jednom projahati s njima
ispod toga jasenja pjevajući ispod glasa:

Kad kažu: kurva te je na svijet dala

I kopile si majke svoje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: dušu prodaj,

Za dušu kupci novce broje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: ti si bijeda,

Sudbinu tvoju drugi kroje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Što god da kažu, što god da htjeli,

Sa mržnjom ne daj da te spoje,
I cvijetom cvjetaj, srce moje.

24* 371
 NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB
UL. SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE 17
ZA IZDAVAČA: DRAGUTIN BRENČUN
RECENZENTI: MILAN SELAKOVIĆ, MIGNON MIHALJEVIĆ
KOREKTOR: ŠTEFICA KONJEVOD
TEHNIČKI UREDNIK: SREĆKO JOLIĆ
TISAK: ČGP »DELO«, LJUBLJANA, TITOVA C. 35
NAKLADA: 10000 PRIMJERAKA
ISBN 86-313-0143-4
1Q8R