Mislav Benić

P o sv o jn o st
kukljičkom g o v o ru
Nakladnik: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Zagreb, Ulica Republike Austrije 16

Za nakladnika: Željko Jozić

Urednica knjige: Ivana Kurtović Budja

Knjiga: Posvojnost u kukljičkom govoru

Autor: Mislav Benić

Recenzenti: Mate Kapović

Jurica Budja

Tehnički urednik: Damir Ralić

Naslovnica: Davor Milašinčić

Tisak: Grafomark d.o.o.

© Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, prosinac 2021.

Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati ni na bilo koji način reproducirati bez
pisanoga dopuštenja autora i nakladnika.

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 001114362
ISBN 978-953-7967-91-8

Tiskanje ove knjige financijski je pomoglo Ministarstvo znanosti i obrazovanja

Republike Hrvatske
 3

P O SV O JN O ST U K U K L JIČ K O M G O V O R U

M ISLAV BENIĆ

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Zagreb, prosinac 2021.

Zahvala

Zahvalan sam svima koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli knjizi: davanjem
podataka, tehničkom pomoći ili savjetom. To su u prvom redu moji brojni kukljički,
kaljski i prečki informanti, a zatim abecedno prema prezimenima: Diana Didulica,
NadaFilipin, Mate Kapović, Ivana Kurtović Budja, David Mandić, LiljanaMitkovska,
Violeta Moretti, Mihail Vladimirovič Oslon, Teo Radić i Mladen Uhlik.
Mislav Benić
Sadržaj

1. U v o d ................................................................................................................................ 7

2. Posvojnost: granice i osnovne podjele ........................................................................9

2.1. Eksplicitnai implicitna posvojnost ............................................................ 10
2.2. Otuđiva i neotuđiva posvojnost..................................................................17
3. Eksplicitna posvojnost u kukljičkom g o v o ru .......................................................... 21
3.1. Posvojne zam jenice.......................................................................................21
3.2. Posvojni pridjevi, posesor u genitivu, posesor s prijedlogom o d .........41
3.2.1. Posvojni pridjevi ...........................................................................44
3.2.2. Posesor u genitivu ........................................................................52
3.2.3. Posesor s prijedlogom o d ............................................................. 59
3.3. Posesor s prijedlogom u + g e n itiv ..............................................................68

4. Kukljički posvojni d a tiv ..............................................................................................70

4.1. Posvojni dativ i osnovni načini izricanja posvojnosti.............................70

4.2. Upotreba posvojnoga dativa .......................................................................78
4.3. Posvojni dativ i neka druga sredstva za izricanje posvojnosti............103
4.3.1. Posvojni dativ i nedativna atributna posvojnost .....................104
4.3.2. Posvojni dativ i subjekt glagola im a ti.......................................118
5. Vanjska i konsituacijska posvojnost u kukljičkom govoru ..................................121
5.1. Vanjska posvojnost..................................................................................... 121
5.2. Konsituacijska posvojnost......................................................................... 130
6. Zaključak ....................................................................................................................140

7. L iteratu ra..................................................................................................................... 143

IIoceCCHBHOCTb B KyKJIHL[KOM TOBOpe: pe3IOMe......................................................... 146

 7

1. Uvod
U ovoj se knjizi nastoji prikazati značenje i upotreba većine osnovnih sredstava
za izricanje posvojnosti u govoru mjesta kukljice na otoku Ugljanu. Iznimku čine
sredstva kojima se izriče predikatna posvojnost. Kukljička predikatna posvojnost
nije tema ove knjige, i ovdje se o njoj govori samo onoliko koliko je potrebno za
potpunije razumijevanje ostalih tipova posvojnosti u kukljičkom govoru.
Kukljički je govor čakavski govor. On, kao i svi ostali govori otoka Ugljana, pripada
tzv. rubnomu poddijalektu srednjočakavskoga dijalekta čakavskoga narječja. Za
srednjočakavske je govore tipičan ikavsko-ekavski odraz jata. Srednjočakavski
dijalekt obuhvaća otočke govore od Krka do Ugljana i Dugoga otoka (iznimka su
ekavski Cres i dio Lošinja te neki ikavski govori na Pagu), a od kopnenih mu govora
pripadaju neki govori u unutrašnjosti Istre, u Primorju, Gorskom kotaru i Lici, oko
Žumberka te u Dijaspori,. Rubni poddijalekt obuhvaća upravo navedene otočke
govore, a kopnene govore obuhvaćaju druga dva poddijalekta srednjočakavskoga
dijalekta: primorski i kontinentalni. Za većinu su govora rubnoga poddijalekta
srednjočakavskoga dijalekta karakteristični dvoglasi i/ili zatvoreni samoglasnici te
duljenja samoglasnika - osobine tipične i za ugljanske govore.1 Kukljica se nalazi
na jugoistočnom kraju otoka Ugljana i pašmanskim je mostom povezana s otokom
Pašmanom, a do sredine je 19. stoljeća između Ugljana i Pašmana bila pličina, koja
se mogla pregaziti. Pašmanski su govori već južnočakavski (ikavski), pa je kukljički
govor na samoj granici srednjočakavskoga dijalekta s južnočakavskim. Na Ugljanu
se od jugoistoka prema sjeverozapadu nalazi još šest mjesta: Kali, Preko, Poljana,
Sutomišćica, Lukoran i Ugljan. Svi se ugljanski govori danas ubrzano mijenjaju, a
dio je njih vrlo blizu izumiranju. Takav je i kukljički govor, kojim govori još samo
starije stanovništvo.
Ugljanski su govori međusobno dosta slični, a najviše se razlikuju u glasovima,
osobito u vokalizmu. Ovdje nije ni potrebno ni moguće detaljno opisivati osobine
ugljanskih govora, ali vrijedi ukratko navesti neke osobitosti glasovnoga sustava
kukljičkoga i nekih drugih ugljanskih govora (ponajprije kaljskoga i prečkoga) koje
čitatelju nedijalektologu mogu olakšati čitanje i razumijevanje primjera. Sustav
kukljičkih suglasničkih fonema sličan je odgovarajućemu sustavu u hrvatskom
standardnom jeziku. Ipak, kukljički ne razlikuje foneme c i ć, nego umjesto njih
ima samo jedan fonem č (čovik, noč). Isto tako, postoji jedan po mjestu tvorbe

v. Lisac 2009: 95 sqq.

odgovarajući zvučni fonem, koji bilježim kao đ. Fonetski su ti glasovi, kao i glasovi
š i i, nešto laminalniji (mekši) od standardnih glasova č, dž, š, ž. Ostali ugljanski
govori razlikuju č i ć, pri čem je glas koji ovdje bilježim kao ć, zapravo palatalni
okluziv Tako je i đ \\ ostalim ugljanskim govorima zapravo palatalni okluziv d ’.
Kukljički sustav samoglasničkih fonema sadrži pet standardnih samoglasnika (a, e,
i, o, u) i a (stražnje (ili zatvoreno) a (izgovor između a i oj). Glas a nastao je od dugoga
a, a kratko se a nakon toga većinom produljilo pod naglaskom, usp. grad i mati.
Dugo e i dugo o izgovaraju se u kukljičkom nešto zatvorenije (ponekad i donekle
diftonški), ali nisu posebni fonemi kao a. Kao što se vidi, kukljički nema fonoloških
diftonga, ali većina drugih ugljanskih govora ih ima. Odraz je općeslavenskoga glasa
e ikavsko-ekavski uglavnom po pravilu Jakubinskoga i Meyera, npr. belo mlTko.
U svim ugljanskim govorima postoji podizanje samoglasnika u slogu zatvorenu
nazalom, ali je ono u različitom stupnju prisutno u različitim govorima. U kaljskom
se podižu svi samoglasnici koji se mogu podići, tj. o (sirom = sinom), e (pišin =
pišem) i a (jedun = jedan), dok se u kukljičkom sustavno podiže samo staro o
(sinuti). Prozodemi su u ugljanskim govorima kratki i dugi silazni naglasak (misec,
sin) te prednaglasna duljina (mliko). Zanaglasne duljine u ugljanskim govorima
nema. Mjesto je naglaska staro: nema fonoloških inovacija u mjestu naglaska, ali su
brojne paradigmatske inovacije. Kraćenjem zanaglasne duljine kukljičko je a dalo
o, usp. kukljički glavu, ali na glovu sa štand. hr. glavu i na glavu. Novi se akut u
kukljičkom čuje sasvim rijetko od ponekoga od najstarijih govornika (npr. pišeri),
a u nekim je ugljanskim govorima nešto češći, ali nigdje više ne dolazi sustavno.
Slogotvorno je r u ugljanskim govorima uvijek kratko (krv, četvrtak), a a u pravilu
nema prednaglasnu duljinu (u kukljičkom je nema nikad). Za kukljički je i kaljski,
ali ne i za ostale ugljanske govore, karakteristično duljenje u naglašenom slogu
zatvorenu opstruentom, usp. kukljički plidak, ali plitka, dumboka, ali dumbok, a
tako i brati (braća), ali brat. Nešto detaljniji opis kukljičkih glasova (i prozodije)
zainteresirani mogu naći, primjerice, u Benić 2008, a iscrpno se kukljički glasovi i
morfologija opisuju u Benić 2014. Neke napomene o kukljičkoj morfologiji i sintaksi
daju se, kad je to potrebno, u kasnijim poglavljima ove knjige.
Posvojnost se u kukljičkom govoru opisuje ponajprije na temelju podataka dobivenih
iz svojevrsnoga korpusa kukljičkoga govora, u koji ulazi više desetaka sati živa
govora informanata rođenih većinom u četrdesetim i manjim dijelom u dvadesetim i
tridesetim godinama prošloga stoljeća. Većinom je riječ o ženama, koje su u Kukljici
u pogledu govora u pravilu znatno konzervativnije od muškaraca.
 9

Korpus je relativno opsežan jer je stvoren da bi poslužio kao glavni izvor podataka
za gramatiku kukljičkoga govora, koja je u nastanku (Gramatika govora Kukljice =
Benić uskoro). Za ovu se knjigu služim također podacima i primjerima dobivenim
ispitivanjem informanata, ali znatno manje nego podacima iz spontanoga govora,
tj. iz korpusa. Osim kukljičkih primjera daje se i pokoji primjer iz govora susjednih
mjesta Kali i Preka. Više o građi za kukljičku gramatiku i metodama njezina
proučavanja v. u Benić 2014.

Primjeriseizusmenogagovorazapisujurelativnovjerno.Takoseponekaduobičajenim
znakovima za fonološke naglaske i duljinu označava i nefonološka prozodija, stanka
se označava dvjema točkama (..), fonacija znakom šva (a), a samoispravljanje u
govoru znakom >. Osim znakova za četiri standardna naglaska, novi alcut i duljinu,
u primjerima dolazi i ^ (poludugi aloton dugoga silaznoga naglaska). Numeracija
primjera nije kontinuirana u cijeloj knjizi, nego u svakom poglavlju počinje od 1.
Pri upućivanju na primjer iz istoga poglavlja navodi se samo redni broj primjera
(npr. 20. primjer), a pri upućivanju na primjer iz drugoga poglavlja navodi se broj
poglavlja i primjera (npr. primjer 4.1.20), odnosno 20. primjer u poglavlju 4.1.

2. Posvojnost: granice i osnovne podjele

Posvojnost je kategorija koja se ne može precizno definirati. Prototipno se posvojnima

u svakodnevnom životu, a često i u lingvistici, smatraju odnosi vlasništva, pri čem
je vlasnik obično osoba. Međutim, sličnim se sredstvima kao i vlasništvo u jezicima
izražavaju i razni drugi odnosi među entitetima, tj. od vlasništva kao uvjetno uzete
jezgre proteže se kontinuum sve manje tipičnih posvojnih odnosa. U širu se jezgru
posvojnih odnosa obično svrstavaju i odnosi između cjeline i dijela2, bila cjelina živo
biće ili predmet3, te odnosi među rođacima i odnosi među svojtom. Na periferiji je
skupina sve manje posvojnih odnosa: od odnosa između entiteta i procesa kojega je
entitet glavni ili jedini sudionik (njegovo p'ivanje)4, preko jednostavno povezanosti
(njezin zubar) do odnosa predmeta i područja (vrh krova), brojivoga entiteta ili vrste

2 Riječ je o dijelu kao više ili manje jasno definiranu entitetu (noga, korijen, naslon), a ne
o području (vrh, strana) ili količini.
3 Ipak treba naglasiti daje tipičan posesor čovjek, često govornik i često određen, dok po-
sesum obično ima djelomično suprotne osobine, tj. obično je neživ, često neodređen i obično
konkretan pojam, usp. Stolz i dr. 2008: 20.
4 Manje je tipičan odnos entiteta s procesom u kojem entitet nije glavni ili jedini sudionik
npr. slikivanje Vdcislave (objektni genitiv).
 10

i količine {dva dela5 dana, l'itra vode) i dr. Više o shvaćanju granica posvojnosti
u lingvistici v. primjerice u Aikhenvald 2019: § 1 s ondje navedenom literaturom,
Plungjan 2016: 239 sqq., Stolz i dr. 2008: 17 sqq., Mićanović 2001 i Heine 1997a: 1
sqq. U ovoj se knjizi ne obrađuju svi spomenuti odnosi među entitetima. Relativno se
sustavno obrađuju samo odnosi u kojima je posesor/posjedovatelj živo biće (u pravilu
čovjek), a posesum/posjedovano dio tijela, rod, svojta ili stvar. Odnosi se s neživim
posesorima i posesumima drugačijim od navedenih spominju u određenim dijelovima
knjige, ali se ne obrađuju detaljno. Pojmovi posesor i posesum ne označavaju uloge
referenata u konkretnom posvojnom odnosu, nego uloge apstraktnih entiteta u
jednoj od mogućih apstrakcija njihova posvojnoga odnosa, koja, naravno, može
biti, i obično jest, povezana sa stvarnošću. To najbolje dolazi do izražaja u slučaju
relacijskih imenica6. Tako se, primjerice, posvojni odnos između dvaju konkretnih
referenata od kojih je jedan otac, a drugi sin, može jednom koncipirati kao njegov
tac (sinje posesor, a otac posesum), a drugi put kao njegov sin (otac je posesor, a sin
posesum).

2.1. Eksplicitna i implicitna posvojnost

Posvojni se odnosi mogu izricati na više načina. U literaturi o posvojnosti, spominje

se nekoliko osnovnih načina izricanja posvojnosti7. To su u prvom redu atributna
i predikatna posvojnost. Iako bi se prema tim nazivima moglo zaključiti da se
obje definiraju sintaktički, strogo se sintaktički zapravo definira samo atributna
posvojnost, dok se predikatna posvojnost definira prije semantički nego sintaktički.
Atributna je posvojnost takvo izricanje posvojnosti pri kojem se posesor i posesum
nalaze u istoj imeničkoj sintagmi, tj. posvojnost kao u primjerima moja mati, Šimina
mati, ŠTme Bilanova mati, od Čeda i Vojka mati, ja i mati mi,8 O konstrukcijama
kojima se izriče atributna posvojnost u raznim jezicima, v. Koptjevskaja-Tamm

5 Dvije trećine.
6 Relacijske su one imenice čiji se označenici definiraju kao odnos prema nekom drugom
označeniku, tj. nazivi za odnose jednih referenata prema drugima. To su imenice kao mati,
kći, sluga, gospodar, suradnik, susjed,početak, vrh, kraj, dno. Postoji i nešto šira, sintaktička
definicija, o kojoj v. Mićanović 2001: 186.
7 Usp. na primjer Baron i Herslund 2001: 4 sqq.
8 U Kuna 2012: 29 i MrmcoBcica 2014: 9 eksplicitno se kaže daje u slučaju atributne
posvojnosti atribut/zavisni član (uvijek) posesor. Međutim, u Stolz i dr. 2008: 12 stoji da
je o atributnoj posvojnosti riječ uvijek kad su posesor i posesum u istoj imeničkoj skupini.
Drugim riječima, Stolz i dr. u atributnu posvojnost ubrajaju i »obrnute« konstrukcije koje se
također mogu smatrati posvojnima (usp. štand. hr. čovjek duge brade {= čovjek koji ima dugu
2001 i FpameHKOB 2007. Predikatna je pak posvojnost prema istoimenoj monografiji
Leona Stassena9 takav način izricanja posvojnosti u kojem je odnos između posesora
i posesuma glavna asercija rečenice, a ne presupozicija. Drugim riječima, predikatna
je posvojnost prema Stassenu posrijedi u klauzama u kojima je najosnovnija
(najpovršinskija) obavijest da netko nešto ima ili d a je nešto nečije, za razliku od
klauza u kojima je to sporedna obavijest. Prema tome, o predikatnoj će posvojnosti
biti riječ u 1., ali ne i u 2. paru primjera jer je u primjerima 2. para osnovna obavijest
daje auto neispravan, dok je obavijest o posesoru sporedna.
1. a) Imon auto.
b) To auto je moje.
2. a) Moje auto ne radi.
b) Ne radi mi auto.10
Dok se atributna posvojnost izriče na razini imeničke sintagme, odnosno skupine11,
predikatna se posvojnost izriče na razini klauze, ali načini se izricanja predikatne
posvojnosti u jezicima svijeta formalno međusobno dosta razlikuju12, pa nije moguće
naći formalno-sintaktičke osobine koje bi im svima bile zajedničke i ujedno ih
razlikovale od ostalih osnovnih načina izricanja posvojnosti. Pokušaja formalnoga

bradu), zdjela spoklopcem (= zdjela koja ima poklopac)). O takvim konstrukcijama v. u Stolz
i dr. 2008: 406 sqq. i ApxnnoB 2004: 138. Te se konstrukcije u ovoj knjizi ne obrađuju.
9 Stassen 2009: 26.
10 Upravo rečenice kao »Samo, auto mi je na popravku.« i mnoge slične Branko Kuna
(Kuna 2012: 110 i drugdje) navodi kao primjere predikatne posvojnosti, ali prema Stasse-
novoj definiciji posvojnost u takvim primjerima nije predikatna, nego vanjska (v. dalje u
tekstu). Naime, rečenica »auto mije na popravku« prije odgovara rečenici »Auto koji imam,
(= moj auto) je na popravku«, nego rečenicama »imam auto koji je na popravku« i »auto koji
je na popravku, je moj«. Problem je u tom što Kuna u ovom slučaju dvije posvojnosti zapra­
vo razgraničava mehanički: gdje je kopula, posvojnost je predikatna, a gdje je puni glagol,
posvojnost je vanjska (usp. str. 108 s primjerima na str. 165). Takvo mehaničko razgraniča-
vanje pri kojem se predikati s kopulom tretiraju drukčije od predikata izraženih punoznačnim
glagolima, nije osobito produktivno. Za razliku od Kunine monografije, u kojoj se razlikuju
predikatna i vanjska posvojnost, iako nisu valjano razgraničene, postoje i radovi u kojima se
razlikuju samo atributna i predikatna posvojnost, pri čem se predikatna posvojnost shvaća
znatno šire nego u Stassena, usp. H bhIi 2005: 682.
11 Terminom se sintagma u ovoj knjizi označava konstrukcija ispod razine rečenice sa­
stavljena od dviju ili više punoznačnih riječi povezanih subordinacijom ili koordinacijom.
Terminom se pak skupina ovdje označava (punoznačna ili nepunoznačna) riječ koja može
funkcionirati kao glava, bilo sama, tj. neproširena, bilo proširena drugim riječima i/ili koor­
dinirana s drugim riječima. Skupina može biti i klauza i cijela rečenica, ali u takvim slučaje­
vima naziv skupina obično nije praktičan.
12 Usp. Stassen 2009: 48 sqq.
 12

određivanja predikatne posvojnosti ipak ima. U Stolz i dr. 2008: 14 se predikatna

posvojnost, primjerice, definira sintaktički kao način izricanja posvojnosti pri
kojem su posesor i posesum razdvojeni tako da je jedan unutar glagolske skupine,
a drugi izvan nje. Takva se definicija ne poklapa sa Stassenovom13, a uz to je i
dosta neprecizno formulirana, pa ne isključuje ni znatan dio vanjske posvojnosti
(o terminu v. niže), koju bi od predikatne posvojnosti valjalo jasno razgraničiti.
Doduše, ni Stassenova definicija ne rješava sve probleme. Tako u primjerima kao 3.
posvojnost nije atributna, ali ni posvojni odnos nije glavna asercija rečenice.
3. Ima je veliki nos.
Budući da se podrazumijeva da ljudi imaju nos, ima je veliki nos je, ako se ne uzimaju
u obzir parametri kao empatija i komunikativna struktura rečenice, skoro isto što i nos
mu je bi veliki. Takva posvojnost u kojoj se posesum podrazumijeva, obično se zove
obavezna posvojnost za razliku od opcionalne posvojnosti u kojoj je posesum moguć,
ali se ne podrazumijeva nužno.14 Glavna asercija rečenice može biti samo opcionalna
posvojnost, pa obavezna posvojnost po Stassenovoj definiciji zapravo ne može biti
predikatna. Asertivni je status samoga odnosa između posesora i posesuma upitan i
u slučaju dinamičke posvojnosti uz glagole kao dati, prodati, izgubiti, uzesti, ukrasti,
dobiti, čiji su participanti obično posesum te osoba koja postaje i osoba koja prestaje
biti posesor. I u prvom i u drugom je slučaju posvojnost vjerojatno najpraktičnije
smatrati predikatnom. Barem prvi slučaj (primjere kao 3.) obuhvaćala bi sljedeća,
semantičko-sintaktička, definicija predikatne posvojnosti: predikatna je posvojnost
eksplicitna posvojnost na razini klauze, tj. neatributna eksplicitna posvojnost.
Naime, atributna i predikatna posvojnost tipovi su eksplicitne posvojnosti, odnosno
posvojnosti u kojoj je posvojni odnos relativno nedvosmisleno naznačen. Atributna
se i predikatna posvojnost mogu kombinirati, npr. un imo svoj stan.
Postoji još jedan više ili manje osnovan15 način izricanja posvojnosti, koji se u
suvremenoj literaturi obično zove vanjska posvojnost. Vanjsku bi posvojnost, po

13 Teško da će se u dotičnu definiciju uklapati tematska predikatna posvojnost kao u man­

darinskom, s posesorom kao temom, a posesumom kao subjektom uz egzistencijalni glagol
(v. Stassen 2009: 57 sqq.). Zapravo, nije sasvim jasno ni što je za Stolza i suradnike izvan
glagolske skupine. Izvan glagolske skupine će svakako biti subjekt, a pitanje je, recimo, gdje
su razni posvojni dativi.
14 Kao obavezna ovdje prevodim termin necessary jer smatram da termin nužna u ovom
slučaju ne odgovara duhu hrvatskoga jezika. Detaljnije o razlici između dvije posvojnosti i
dragim mogućim nazivima v. Heine 1997a: 20 sq.
15 On, za razliku od atributne i predikatne posvojnosti, nije nipošto u svim jezicima prisu­
tan u podjednakoj mjeri (usp. Konig 2001: 973).
 13

mom mišljenju, najpraktičnije bilo odrediti kao nepredikatnu posvojnost u kojoj su

neki posesor A i posesum B zastupljeni u istoj, u pravilu jednostavnoj, rečenici,
ali ne i u istoj imeničkoj sintagmi ili u istoj riječi, pri čem posvojna interpretacija
odnosa između A i B u nezanemarivoj mjeri proizlazi upravo iz zastupljenosti dvaju
entiteta u istoj rečenici. Vanjski posesor uvijek zavisi neposredno od predikata, dok
»vanjski« posesum može, ali i ne mora od predikata zavisiti neposredno. Prema
tome, o vanjskoj je posvojnosti riječ u sljedećim kukljičkim primjerima.
4. a) Njemu se je mati razbolila.
b) Ruka me boli.
c) Posli smo ko njega na vikendicu.
d) Bili smo k'd njega na vikendici.
e) Udri ga je ii drob.
f) Čepa san ga za ruku.
5. a) Mati (tj. tvoja) te je pozdravila.
b) Pozdravi mater (tj. svoju).
c) Kazahu te materi (tj. tvojoj, svojoj ili našoj zajedničkoj).
d) Došo san is ženiin (tj. svojom).
e) Povezo san maloga o sestre (tj. svoje) ii gro.16
f) Žena je is manun / iš njin.
Navedena definicija i navedeni primjeri odražavaju upravo razumijevanje vanjske
posvojnosti u ovoj knjizi. To je bitno naglasiti jer razni autori vanjsku posvojnost
shvaćaju vrlo različito. Najuža je definicija vanjske posvojnosti vjerojatno sljedeća
iz Konig (2001: 971): konstrukcije s vanjskim posesorom su konstrukcije u kojima
je semantički posesor izražen osnovnim argumentom glagola (subjekt, izravni ili
neizravni objekt) koji ujedno nije pravi aktant17, pri čem se posesum nalazi u nekom
drugom konstituentu, tj. nije u istom konstituentu u kojem je posesor. Od gornjih
primjera vanjske posvojnosti navedenu definiciju zadovoljava samo primjer 4.a).
Mnogi bi autori ipak u vanjsku posvojnost uvrstili sve ili barem većinu rečenica
iz 4. primjera, ali ne i rečenice iz 5. primjera. Najčešće se izdvaja sljedećih šest
tipova vanjske posvojnosti18: 1. vanjski posesor kao neizravan objekt (4.a)), 2.

16 Tj. sestrina sina u grad. »Grad« je obično Zadar.

17 Za pojam v. pri početku poglavlja 4.1. Ovdje Konigovu definiciju prevodim na metaje-
zik kojim se ja služim.
18 Podjelu preuzimam iz Konig 2001: 973 sqq. To je osobito bitno napomenuti zato što
razni autori za pojedine tipove često imaju svoje nazive, pogotovo u radovima koji nisu
tipološki nego se bave pojedinim jezikom. Tako se u Rakhilina i Pođlesskaya 1999: 508
podizanjem posesora zovu konstrukcije s vanjskim posvojnim dativom (ovdje 1. kategorija),
a cijepanjem posesora ono što Konig zove podizanjem posesora i spuštanjem posesuma (4.
 14

vanjski posesor kao lokativni adjunkt19, 3. podizanje posesora20, 4. podizanje

posesora i spuštanje posesuma (4.e)) i 4.f)), 5. podizanje posesora i inkorporiranje
posesuma21 i 6. podizanje posesora i glagol u aplikativu22. Za europske je jezike
najtipičnija prva konstrukcija, a ostale su u Europi manje tipične ili sasvim rubne.23
Nazivi kao podizanje posesora i si. sa stanovišta funkcionalne gramatike sigurno
nisu besprijekorni, ali su »linijom manjega otpora« preuzeti iz (transformacijske)
generativne gramatike24i naveliko se upotrebljavaju i među funkcionalistima. Naime,
termin podizanje posesora potječe iz članka Keenan 1972 i izvorno označava upravo
transformaciju, dok se termin vanjski posesor, prema Konig 2001: 970, pojavio tek
20 godina kasnije u radu Vergnaud i Zubizarreta 1992. Loš se s funkcionalističkoga
gledišta utjecaj generativne gramatike po svoj prilici ne vidi samo u terminologiji,
nego i u tom što se i u neformalnim pristupima vanjska posvojnost obično ograničava
na slučajeve kao u 4. primjeru, koji se uz manje ili više truda mogu prikazati kao
podizanje posesora ili slična transformacija iz primjera s atributnom posvojnošću.25
Naravno, u neformalnim se pristupima za takvo ograničavanje navode semantički
razlozi: posesor se u rečenicama kao iz 5. primjera smatra samo implicitnim (pa se
takva posvojnost, za razliku od vanjske, često i zove implicitnom), a u rečenicama
kao iz 4. primjera (barem u dijelu njih: u prvoj svakako) više ili manje eksplicitnim.26
Međutim, u članku Seržant 2016 vrlo je dobro pokazano daje zapravo svaka vanjska
posvojnost implicitna, tj. da u slučaju vanjske posvojnosti posesor i posesum ne
dolaze u značenjskim ulogama posesora (i posesuma), nego u nekim drugim

kategorija). Brikina i syayTopn (EpbiKHHa i dr. 2006: 17) prve dvije Konigove kategorije
zovu konstmkcijama s ekstraponiranim posesorom, a četvrtu konstrukcijama s ekstraponira-
nim posesumom.
19 Rus. A y M e m , 6pam, cun noMep. (Ahtoh IlaBJiOBHu IlexoB: TocKa).
20 Konstrukcije s dvostrukim subjektima, odnosno objektima. Takav je korejski primjer
koji bi se doslovno mogao prevesti kao Marija je drvo (akuz.) grane (akuz.) odsjekla.
21 Cukotski primjer koji se može doslovno prevesti kao brkoobrijati sina.
22 Aplikativ ukazuje na to da argument ima funkciju benefaktiva, adresata ili doživljavate-
lja (Plungjan 2016: 274), a u ovom se slučaju odnosi na posesora. Po tom su takve konstruk­
cije na određen način srodne konstrukcijama s posvojnim dativom.
23 Detaljnije v. Haspelmath 1999: 119 sqq.
24 O proučavanju vanjske posvojnosti u okviru transformacijskih i netransformacijskih
formalnih (generativnih) pristupa v. u Deal 2017.
25 I posvojnost u rečenicama iz 5. primjera može se prikazati kao transformacija, ali ne kao
transformacija u kojoj se atributni posesor premješta u položaj argumenta predikata, nego
transformacija u kojoj se atributni posesor briše: brisanje posesora (npr. Digni ruku. < Digni
svoju ruku.).
26 Usp. Konig 2001: 971 iHeine 1997a: 171 sq. te MnTKOBCKa 2014: 110 i 113.
 15

značenjskim ulogama, a uloga se posesora (pa onda i posesuma) »podrazumijeva«,

odnosno dolazi kao dodatna uloga koja nije kodirana samim padežem ili nekim
drugim sredstvom kojim se u nekom konkretnom jeziku kodiraju značenjske uloge.27
Doduše, Seržant (str. 137 i 162) zaključuje da samo eksplicitnu vanjsku posvojnost,
ako postoji, ima smisla zvati vanjskom posvojnošću. Ja naprotiv smatram da je
termin vanjska posvojnost s tipološkoga gledišta vrlo praktičan kao pojam koji
obuhvaća sve slučajeve implicitne posvojnosti definirane na početku ovoga odjeljka
i sve rečenice u 4. i 5. primjeru.28 Definicija je vanjske posvojnosti u ovoj knjizi
relativno široka, ali nije najšira postojeća. Još šire, barem sudeći po njezinoj definiciji,
vanjsku posvojnost shvaća Maura Velazquez-Castillo (Velazquez-Castillo 1999:78),
koja vanjski posvojnima smatra sve konstrukcije u kojima je posesor kodiran29 u
sintaktičkom konstituentu različitu od onoga u kojem je posesum, u pravilu unutar
jedne klauze. Termin vanjska posvojnost upravo i označava da je posesor izvan
imeničke skupine u kojoj se nalazi posesum (Haspelmath 1999: 109). Ipak, ne može
se svaki slučaj kad se posesor i posesum nalaze u različitim konstituentima, smatrati
vanjskom posvojnošću. Naime, iz konstrukcija s vanjskim posesorom valja isključiti
konstrukcije s predikatnom posvojnošću i dva tipa konstrukcija u kojima se odnos
između dvaju entiteta kao posvojni ne interpretira zahvaljujući njihovoj zastupljenosti
u različitim konstituentima iste rečenice (uglavnom klauze): tip un voli svoju mater30,
u kojem je posvojnost eksplicitna i izriče se na razini imeničke sintagme, i tip mati
je donela dar za Marka, u kojem se o posvojnom odnosu zaključuje primarno na
temelju širega konteksta i situacije.

27 U Seržant 2016: 158 spominju se i slučajevi eksplicitne (po autorovoj terminologiji:

prave) vanjske posvojnosti, ali samo kao mogući, a ne kao potvrđeni. Smatram da su takvi
slučajevi, strogo gledano, malo vjerojatni jer ne vidim načina na koji bi atributni posesor
mogao prestati biti atributan, a da pri tom ne postane predikatni ili implicitni vanjski posesor.
Doduše, u kukljičkom postoje slučajevi kad je posvojni dativ formalno izvan skupine na
koju se odnosi, ali je pri tom slabo ili nikako semantički povezan s predikatom (v. poglavlje
4.2. pod b). Međutim, u takvim će slučajevima prije biti riječ o plutajućim atributima nego o
vanjskoj posvojnosti.
28 Teoretski, tj. ovisno o tom koliko široko shvaćamo posesora, spomenuta definicija može
obuhvaćati i primjere s krajnje perifernim vanjskim posesorima tipa Znoj je s nas curio u
potocima, (usp. S nas su curili potoci znoja.), kakvi se u sklopu vanjske posvojnosti obrađuju
u BptiKHHa i dr. 2006. Smatram da takve primjere ovdje nema smisla razmatrati.
29 Bez obzira na to što govori o kodiranju posesora, ona vanjskom smatra i posvojnost u
primjerima kao Digao sam nogu.
30 Doduše, Payne i Barshi (1999: 3) posvojnost smatraju vanjskom i u primjerima u kojima
je posesor zastupljen i kao atribut posesuma i kao argument u istoj klauzi.
 16

Naime, nije svaka implicitna posvojnost ujedno i vanjska. Tako se ponajprije uz

relacijske imenice uvijek kad se ne shvaćaju generički, tj. uvijek kad su konkretno
referentne, podrazumijeva posesor, pa makar ne bio zastupljen u rečenici, a tko je
nezastupljeni posesor shvaća se iz širega konteksta/situacije (obično je to posesor u
prvom licu), npr.:
6. a) Mati je u bolnici.
b) Dokle je tac bi zdrav, sve je bilo dobro.
Takvu implicitnu posvojnost pri kojoj posesor uz relacijske i druge31 imenice nije
zastupljen u istoj rečenici ilij e zastuplj en, ali to ne doprinosi razumij evanju posvojnoga
odnosa, u ovoj knjizi nazivam konsituacijskom posvojnošću. Doduše, na temelju
konsituacije identificira se posesor i u nekim slučajevima vanjske posvojnosti. Tako
u primjeru 5.c) bez širega konteksta nije jasno je li riječ o majci subjekta, objekta ili
i subjekta i objekta, ali je jasno daje riječ o majci jednoga od njih ili oboje32. Prema
tome, navedeni se primjer od primjera konsituacijske posvojnosti razlikuje po tom
što zastupljenost posesora i posesuma u istoj klauzi ipak doprinosi razumijevanju
posvojnoga odnosa. Ipak, između vanjske i konsituacijske posvojnosti nema oštre
granice. Konsituacijska je posvojnost zapravo proširena vanjska: posesor većinom
nije kao kod vanjske posvojnosti izrečen u istoj rečenici, nego je izrečen u širem
kontekstu ili je ustanovljiv iz situacije.
Konačno, implicitna je posvojnost posrijedi i u slučajevima kad su posesor i posesum
zastupljeni unutar jedne riječi kao u štand. hrv. rukopolažem i lat. manumitto. Taj
bi se tip posvojnosti mogao zvati intraleksemskom posvojnošću. Zapravo je riječ o
posvojnosti unutar pojedinih oblika, a ne unutar leksema kao apstraktne jedinice
koja uključuje sve oblike, ali termini koji bi to odražavali, iz raznih razloga nisu
osobito prikladni.
Iz dosad rečenoga proizlazi sljedeća sistematizacija načina izricanja posvojnosti:
eksplicitna posvojnost (atributna i predikatna) i implicitna posvojnost (vanjska,

31 Nije uvijek riječ o relacijskim imenicama, nego u obzir dolaze i neki drugi entiteti čvrsto
povezani s posesorom, npr. štand. hr. Evo ruke., ali to je rjeđe. U slučaju se većine nerelacij-
skih imenica u sličnim kontekstima, ako posesor nije eksplicitno naznačen, na nj obično ni
ne pomišlja, npr. štand. hr. U sobi se nalazio stol i nekoliko stolica.', i soba i stol i stolice su
vrlo vjerojatno nečiji, ali to nije bitno.
32 Štoviše, u nekim slučajevima bez konsituacije nije jasno ni je li riječ o vanjskoj ili o
konsituacijskoj posvojnosti, npr. došla je ocu na sprovod. U ovom je konkretnom primjeru
iz korpusa riječ o ocu dviju sestara u ulozi govornika i adresata (konsituacijska posvojnost),
a ne o ocu subjekta (vanjska posvojnost), ali to se moglo utvrditi samo na temelju konsitu­
acije.
 17

konsituacijska i intraleksemska). Smatram da termin implicitna posvojnost ima

najviše smisla upotrebljavati upravo u opisanom opsegu. Takav termin implicitna
posvojnost bit pojave koju označava, odražava bolje od hiponima vanjska i
konsituacijska posvojnost. Kao što je to obično u jeziku, i između implicitne i
eksplicitne posvojnosti postoji postupan prijelaz, a ne oštra granica. Takvi bi se
prijelazni slučajevi, ako bi ih bilo potrebno izdvojiti, mogli zvati polueksplicitnom
posvojnošću.
Eksplicitna je posvojnost eksplicitna uvelike zato što za njezino izražavanje postoje
više ili manje specijalizirana sredstva. Najspecijaliziraniji su za izražavanje
posvojnosti u kukljičkom posvojne zamjenice i posvojni pridjevi. Njima se izražavaju
češće atributna i rjeđe predikatna posvojnost. Genitiv je manje specijaliziran, a kad
dolazi kao posvojni genitiv, njime se uglavnom izražava atributna posvojnost. Slično
vrijedi i za prijedlog od, koji je za izricanje posvojnosti još manje specijaliziran.
I prijedlogom se u s genitivom između ostaloga izriče i posvojnost, uglavnom
predikatna. Za predikatnu je posvojnost najspecijaliziraniji glagol imati. Status
je posvojnosti uz glagole kao dati, dobiti i si., kao što je ranije rečeno, donekle
problematičan, ali ovdje se posvojnost uz takve glagole smatra predikatnom.
Posvojnim se dativom rjeđe izriče atributna (eksplicitna) posvojnost, a većinom se
izriče vanjska (implicitna) posvojnost. Općenito, o vanjskoj je posvojnosti riječ kad
je moguće pretpostaviti posvojni odnos između dvaju konstituenata unutar jedne, u
pravilu jednostavne, rečenice, a o konsituacijskoj kad se identitet posesora saznaje iz
širega konteksta ili situacije. Drugim riječima, u pravilu nema usko specijaliziranih
i lako izdvojivih sredstava kojima bi se izricala implicitna posvojnost. U idućim
se poglavljima tipovi eksplicitne posvojnosti obrađuju upravo prema sredstvima
(posvojne zamjenice, posvojni pridjevi itd.), a ne prema podtipovima (atributna i
predikatna posvojnost). Pri tom se atributna posvojnost obrađuje znatno detaljnije
od predikatne (glagol je imati obrađen samo rubno u sklopu posvojnoga dativa).
Posvojni se dativ izdvaja kao poveznica između eksplicitne i implicitne posvojnosti.
Ostatak se implicitne posvojnosti obrađuje prema tipovima: vanjska i konsituacijska
posvojnost.

2.2. Otuđiva i neotuđiva posvojnost

Prije samoga pregleda kukljičkih sredstava za izricanje posvojnosti valja još

spomenuti jednu podjelu s obzirom na izricanje posvojnosti u jezicima, koja je u ovoj
knjizi također od određene važnosti, iako nije u prvom planu: podjelu na otuđivu i
 18

neotuđivu posvojnost. Moglo bi se reći da sve bitne podjele posvojnosti imaju neku
semantičku i neku formalnu osnovu. Drugim riječima, u jezicima se uočava neka
formalna razlika koja se na ovaj ili onaj način može povezati s razlikom u značenju.
Tako podjela na atributnu i predikatnu posvojnost odražava u osnovi semantičku
razliku između eksplicitne posvojnosti kao glavne asercije i eksplicitne posvojnosti
kao presupozicije. Atributnu je posvojnost formalno lako odrediti (razina imeničke
sintagme / imeničke skupine), dok je predikatnu posvojnost, premda je jasno da se ne
izriče na razini imeničke skupine, nego na razini klauze, čisto formalno teško odrediti
na takav način da bi definicija vrijedila za sve jezike. Kod podjele na eksplicitnu i
implicitnu posvojnost značenje je i formu teško strogo razdvojiti. U jednom slučaju
postoje specijalizirana sredstva za izražavanje posvojnosti, a u drugom ne, a to
implicitnu posvojnost, sa semantičke strane, ograničava na kontekste i situacije u
kojima se posesor u većoj ili manjoj mjeri podrazumijeva, dok je sa sintaktičke
strane, ako ne potpuno, svakako uvelike, ograničava na razine iznad razine imeničke
skupine. Eksplicitna (atributna i predikatna) i implicitna (vanjska, konsituacijska i
intraleksemska) posvojnost u osnovi zajedno obuhvaćaju sve ili gotovo sve slučajeve
izricanja posvojnosti i međusobno se ne preklapaju, iako ih je ponekad teško
razgraničiti. Prema tome, s navedenom se podjelom podjela na otuđivu i neotuđivu
posvojnost ne nadopunjava, nego joj je paralelna i barem teoretski u nekim jezicima,
tj. ako u jeziku postoji jasna binarna opreka koja se nigdje ne neutralizira, također
može obuhvaćati sve slučajeve izricanja posvojnosti. U slučaju otuđive i neotuđive
posvojnosti relativno je jasno definirana semantička razlika, dok je za formu jedino
bitno da razlika postoji, a ne kakva je ta razlika.
Razlika između otuđive i neotuđive posvojnosti postoji u mnogim jezicima svijeta,
a temelji se na međusobnom odnosu posesora i posesuma. Ako je riječ o posesoru
i posesumu čija se veza doživljava kao čvršća/inherentna, posvojnost se izriče na
jedan način, a ako je riječ o posesoru i posesumu čija se veza doživljava kao labavija/
neinherentna, posvojnost se izriče na drugi način33. U prvom je slučaju riječ o
neotuđivoj, a u drugom o otuđivoj posvojnosti. Granica je između otuđive i neotuđive
posvojnosti različita u različitim jezicima34, ali može se reći da su najtipičniji
neotuđivo posjedovani entiteti dijelovi tijela i rođaci, tj. relacijske imenice koje
znače rod. Neotuđivi su posesumi češće ili rjeđe i područja (vrh, strana i si.), dijelovi
neživoga (grana, ručka), tjelesna i duševna stanja (snaga, strah), identifikacijski

33 Usp. Matasović 2002: 152.

34 Usp. Heine 1997b: 85, Mićanović 2001: 183 i 186, Matasović 2002: 153, Stolz i dr.
2008: 30 sq. te MuTKOBCica 2014: 51.
 19

parametri (glas, tragovi (otisci stopala), ime), glagolske imenice u odnosu na subjekt
glagola (pjevanje), neki predmeti s kojima je posesor osobito čvrsto vezan (kuća) i
još ponešto.35 Ako u jeziku postoji razlika između otuđive i neotuđive posvojnosti,
kao neotuđiva se tretira barem jedna od prve dvije navedene kategorije imenica, tj.
ili dijelovi tijela ili rođaci, a nerijetko obje kategorije i još neke imenice.36 Podjela
na otuđivu i neotuđivu posvojnost ima još neke bitnije osobine: neotuđiva se
posvojnost u pravilu izražava kraće/sažetije od otuđive37; oznake su posvojnosti u
slučaju neotuđive posvojnosti u pravilu arhaičnije; neotuđivo posjedovanih imenica
u jezicima ima znatno manje nego otuđivo posjedovanih, pa ih je znatno lakše
kategorizirati i nabrojati.38 Iako je u nekim jezicima više ili manje ograničena na
atributnu posvojnost, razlika se između otuđive i neotuđive posvojnosti općenito
očituje i na razini klauze.39
Kad se govori o razlikovanju otuđive i neotuđive posvojnosti, obično se ne misli na
indoeuropske jezike, nego na jezike iznešto egzotičnijih porodica kao što suabhasko-
adigejska, austronezijska, pamanjunganska i si.40 Međutim, još je Charles Bally u
svom članku iz 1926. »L’expression des idees de sphere personnelle et de solidarite
dans les langues indo-europeennes« primijetio da indoeuropske konstrukcije s
posvojnim dativom u određenoj mjeri odgovaraju načinima izricanja neotuđive
posvojnostiuneindoeuropskimjezicima41,arelativno je nedavno izdana i monografija
(Stolz i dr. 2008) uglavnom posvećena fenomenima u europskim jezicima koji više
ili manje odgovaraju podjeli na otuđivu i neotuđivu posvojnost. Na istom je tragu
članak Ranka Matasovića iz 2002, gdje se zaključuje da se razlika između otuđive
i neotuđive posvojnosti u hrvatskom očituje »prije svega na pragmatičkoj razini«
(tj. nije gramatikalizirana), i to kao vanjska/konsituacijska posvojnost s neotuđivim

35 Usp. Plungjan 2016: 244, Stolz i dr. 2008: 30, Heine 1997a: 10, Chappel i McGregor
1996: 4 te MimcoBCKa 2014: 50 sq.
36 Heine 1997a: 11.
37 Recimo, neotuđiva se posvojnost izražava jukstapozicijom, a za otuđivu posvojnost se
mora dodati još neki poseban morfem na posesum, ili za obje posvojnosti postoji poseban
morfem, ali je morfem za otuđivu posvojnost duži (sadrži više glasova) itd. Za primjere v. i
Aikhenvald 2019: § 2. Postoje i slučajevi kad se neotuđiva posvojnost izražava glomaznije,
usp. Nichols 1992: 118.
38 Ove su tri osobine navedene prema Heine 1997a: 172.
39 Usp. Heine 1997a: 12 sq. i Stassen 2009: 22 sq.
40 Matasović 2002: 152.
41
Usp. Bally 1996: 55.
 20

posesumima.421 u kukljičkom govoru postoji nekoliko fenomena koji se u određenoj

mjeri poklapaju s podjelom na otuđivu i neotuđivu posvojnost, tj. nekoliko slučajeva
u kojima se različito izriče posvojnost u slučaju tješnje i manje tijesne povezanosti
posesora i posesuma. Više o tom govorit će se u idućim poglavljima.
Na kraju valja upozoriti na dva osnovna problema u vezi s konceptom otuđive i
neotuđive posvojnosti. S jedne strane, u jezicima su moguće različite podjele s
obzirom na međusobni odnos posesora i posesuma. Ne samo da se jezici razlikuju
po tom što se u ovom ili onom jeziku smatra neotuđivim43, nego se razlikuju i
po broju podjela. Tako su, primjerice, moguće trostruke podjele u kojima postoji
dodatna podjela unutar onoga što se obično smatra neotuđivom posvojnošću.44
Osim toga, u nekim jezicima postoje i podjele ovisne o tipu posesuma koje nemaju
veze s otuđivošću/neotuđivošću, a mogu se i ne moraju kombinirati s podjelom na
otuđivu i neotuđivu posvojnost.45 S druge strane, različite podjele u raznim jezicima
mogu biti gramatikalizirane u različitom stupnju46 - od sasvim sporadična različita
tretiranja određenih slučajeva, do čvrsto regulirana obavezna razlikovanja - i mogu
istovremeno biti uvjetovane većim brojem parametara. Stoga ni ne čudi da otuđivu i
neotuđivu posvojnost razni autori shvaćaju različito: jedni uže, drugi šire, jedni kao
podjelu utemeljenu na značenju, drugi kao u osnovi strukturnu razliku.47 Smatram
da pri bavljenju otuđivom i neotuđivom posvojnošću te sličnim pojavama treba
razlikovati prototipne i njima bliske slučajeve od slučajeva udaljenijih od prototipa.
Podjele udaljene od prototipa vrijedi uspoređivati s »prototipom«, ali ih ponajprije
treba objašnjavati upravo u okviru konteksta u kojem su nastale i imenovati u
skladu s njihovim osobinama, a ne u skladu s osobinama mogućega prototipa. Kao

42 Ondje se (Matasović 2002: 154) ne govori o vanjskoj i konsituacijskoj posvojnosti,

nego se daju dva pravila: jedno o izostavljanju posvojnih zamjenica moj i svoj uz neotuđi­
ve posesume i drugo o »zamjeni« posvojnih zamjenica posvojnim dativom lične zamjenice
ponajprije uz nazive dijelova tijela. Doduše, pravila nisu sveobuhvatna, a prvo je i relativno
neprecizno, u prvom redu zato što se izostavljati mogu sve posvojne zamjenice (v. o pravilu
posesora i posesuma pred kraj poglavlja 3.1.).
43 Moguće su i takve podjele između otuđive i neotuđive posvojnosti u kojima se veći dio
bližnjih tretira kao neotuđiv, a manji dio bližnjih (sasvim bliske osobe kao supružnici i djeca)
kao otuđiv ili takve u kojima se većina organa tretira kao neotuđiva, ali ne i kosa i nokti, usp.
Heine 1997a: 11 sq., 15, 20.
44 Usp. Stolz i dr. 2008: 34.
45 Usp. poglavlje 1.2.2 u Heine 1997a i Stassen 2009: 19 sqq.
46 Stolz i dr. 2008: 6.
47 Usp. Nichols 1992: 117 te Stolz i dr. 2008: 6.
 21

zajednički je nazivnik za sve razlike u posvojnosti unutar jednoga sustava48 koje se u

većoj ili manjoj mjeri mogu svesti na međusobni odnos posesora i posesuma, dobro
upotrebljavati termin rascijepljena posvojnost, odnosno cijepanje posvojnosti, slično
kao što se čini u Stolz i dr. 2008.

3. Eksplicitna posvojnost u kukljičkom govoru

3.1. Posvojne zamjenice

Kukljičke se posvojne zamjenice po funkciji mogu podijeliti na pokazne, upitne,

odnosne i neodređene. Pokazne su posvojne zamjenice moj, tvoj, njegov, njezin,
naš, vaš, njihov i povratno-posvojna zamjenica svoj.49 Upitna je zamjenica čigov (u
najstarijih i čegov), a isti oblik imaju također odnosna i neodređena zamjenica, usp.
1. (upitna), 2. (odnosna) i 3. (neodređena zamjenica).
1. Ne znon čigova je va sreda: provjerite čigovo je vo.
2. Ki zna jesu li se minjali, nisu se minjali: i unda ti ostane na nin čigovo je bilo,
i vozi.
3. A, bože dragi, ki če znati sudbinu čigovu?
Neodređene su zamjenice i ničigov (ničiji), ničigovlnečigov (nečiji), ičigov,
svačigov, čigov bilo50 (novije bilo čigov), malo čigov, a ovamo se mogu dodati
i izrazi ki zna čigov i ne znon čigov.
Pokazne posvojne zamjenice posesora označavaju deiktički i anaforički te se mogu
promatrati kao lične i povratne zamjenice u obliku koji označava posesora, ali uz
to i kongruira s posesumom.51 U tom se smislu one nadopunjavaju s posvojnim
pridjevima, posvojnim genitivom i posvojnim konstrukcijama s prijedlogom od,

48 Misli se na razlike unutar jednoga govora, jezika i si. nasuprot razlikama među govori­
ma, jezicima i si.
49 Kvantiteta i kvaliteta sloga pojedinih zamjenica mijenja se prema glasovnim zakonima,
usp. ženski rod: moja, njegova (tako i čigov - čigova), naša itd. U njezin, ako nastavak nije
nulti, i može ispasti, npr. njez(i)na.
50 Čigov bilo, ali ne i bilo čigov, možda dolazi i kao opća odnosna posvojna zamjenica.
51 U Gramatici se govora Kukljice pokaznima zovu sve zamjenice koje imaju deiktičku,
tj. deiktičko-anaforičku, funkciju bilo da neposredno označavaju diskursne uloge (adresant,
adresat, treće lice) kao lične i posvojne, bilo da označavaju prostorni, vremenski itd. odnos
prema sudionicima i trenutku govornoga čina kao »klasične« pokazne zamjenice. Doduše,
povratno-posvojna zamjenica nema deiktičku funkciju (ona je prvenstveno anafora), ali se
ovdje svrstava u pokazne zamjenice radi jednostavnosti.
 22

koji posesora označavaju nominacijski. Kao što sve navedene konstrukcije stoje u
složenu odnosu s imenicama / imeničkim sintagmama u posvojnom dativu, tako
u još složenijem odnosu stoje pokazne posvojne zamjenice s ličnim zamjenicama
u posvojnom dativu. Detaljnije će se o tom govoriti u poglavlju 4.3.1. Pokazne
posvojne zamjenice gotovo uvijek označavaju živoga posesora, a u korpusu su to
u svim primjerima ljudi. Jedina je iznimka u korpusu u kojoj pokazna posvojna
zamjenica označava neživoga posesora, sljedeći primjer:
4. Biče i pokretniji, misina, nego sada, ali treba paziti i vrime neko dokle to
zareste i dokle to dojde na svoje m'isto.
Ostale su posvojne zamjenice (upitne, odnosne i neodređene), u odnosu na pokazne
posvojne zamjenice, sve zajedno u govoru relativno rijetke. One se s obzirom na
referenciju nadopunjavaju s imeničkim posvojnim konstrukcijama, posvojnim
pridjevima i pokaznim posvojnim zamjenicama.52 O odnosu se upitnih, odnosnih
i neodređenih posvojnih zamjenica s imeničkim identifikacijskim53 upitnim,
odnosnim i neodređenim zamjenicama u posvojnom dativu ne može gotovo ništa reći
jer navedene imeničke identifikacijske zamjenice u dativu koji bi izražavao koliko-
toliko eksplicitnu posvojnost, u korpusu nisu posvjedočene, a sasvim su rijetke u
dativu i u kontekstima u kojima bi označavale implicitnu posvojnost.
KukljiČke posvojne zamjenice dolaze u svim padežima osim vokativa. Iznimka
je od toga pravila zamjenica moj, koja u vokativu dolazi relativno često.54 Moj u
kukljičkom ne dolazi u pravom vokativu, tj. u vokativu u funkciji dozivanja, nego
u vokativu kada on služi regulaciji komunikacije i odnosa među sugovornicima
kao u primjerima 5.-10. Takva se upotreba vokativa u Gramatici govora Kukljice
zove regulacijskim vokativom.55 Značenje je posesora u slučaju zamjenice moj u
regulacijskom vokativu uvelike izblijedjelo. Moj u vokativu služi ponajprije kao
oznaka srdačnosti i donekle bliskosti/suosjećanja govornika prema adresatu, tj. kao

52 Osim toga, one su i međusobno vrlo različite po referenciji.

53 Identifikacijskima se u Gramatici govora Kukljice nazivaju zamjenice koje se odnose na
identitet, npr .ja, ki, nikor, za razliku, primjerice, od kvalitativnih {kakov, takov) i količinskih
{kolik, volik) zamjenica, koje se odnose na kakvoću i količinu.
54 Naš u molitvi oče naš ne ubrajam ovamo jer molitva nije na kukljičkom govora, iako
standardni izgovor Kukljičani donekle prilagođavaju svomu govora. Riječ tđc (otac) u ku­
kljičkom nema vokativ **oče (u kukljičkom bi se zapravo pravilno očekivao vokativ **oče,
usp. gen. oca i posvojni pridjev očev), nego ima supletivni vokativ čačo.
55 Osim u regulacijskom vokativu, zamjenica moj dolazi i u ekspresivnim vokativima
gospe moja i majko moja, npr. Majko, da je dite palo, bi se (sc. ubilo, tj. dobro izudaralo), a
kamoli na stara. Majko moja! Ekspresivni vokativ nema referenta ili mu je referencija upitna,
a služi za izražavanje emocija.
 23

oznaka emocionalne deikse. Budući da označava suosjećanje/bliskost, moj se obično

upotrebljava u komunikaciji među ravnima ili kad je govornik stariji od adresata,
a u slučajevima kad je govornik mlađi, dolazi rjeđe, npr. ponekad u komunikaciji
s majkom. Zamjenica moj uz neke regulacijske vokative obično ne dolazi, uz neke
dolazi fakultativno, a uz neke dolazi obavezno ili gotovo obavezno. U slučaju jednih
imenica ona stoji obavezno ili gotovo obavezno iza vokativa, a u slučaju drugih
može stajati i pred vokativom i iza njega. Uz vokative majo, čdčo, babo, d'ide, teto,
teče, ujna, ujče, strma, striče5657,santula, sđntule51 zamjenica moj, osim ponekad uz
majo, obično ne dolazi. Uz antroponime (pred njima ili iza njih) ona dolazi relativno
rijetko58. U slučaju vokativa kuma, kume, sestro?9, brate, ceri, sine, čerce, sinko60,
ženo, mužu61 zamjenica moj fakultativno dolazi pred imenicom ili iza nje. U slučaju
metaforičkih vokativa koji se upotrebljavaju pri srdačnu obraćanju mlađima i djeci,
kao dušo, dite, mišu, srce, sunce, zlato, zamjenica moj većinom stoji iza vokativa.
5. Bilo je, moj Mislave, prvo veselja i radosti, višje nemo ništa u Kukljici.
6. A, R'đtka moja, samo mi plakati grede.
7. Svašta je bilo, moj sinko: ne ponovilo se nika više!
8. (...) A nemo tebe Ja > nikor gljedati u stari dani: nikor, sinko moj.
9. Tako je, zlato moje, vidiš.
10. ‘K ako ste’, govori, ‘babo?’ A, dušo moja, lipo.
Povratno-posvojna se zamjenica u kukljičkom upotrebljava za sva tri lica, ali u
povratno-posvojnoj upotrebi62 dolaze i »obične« pokazne posvojne zamjenice svih

56 Gotovo svaka starija osoba u seoskoj četvrti {dvoru) zove se stric, odnosno strina. Na­
ime, nazivi stric i strina ne odnose se samo na očeva brata i njegovu ženu, nego i na očeva
bližega ili daljega bratića, djedova brata i bližega ili daljega bratića i si. i njihove žene. Ana­
logno su u kukljičkom prošireni i nazivi iijac i ujna te teta i tetac. S druge strane imenica
dvoranin, koja donekle odgovara standardnomu susjed, ne dolazi u vokativu.
57 Santu i santula su krsni kum i kuma, ali se te imenice upotrebljavaju i kad se obraća
starijima koji nisu rod ili svojta, i rjeđe kad se govori o njima.
58 Apsolutno to i nije osobito rijetko, jer su antroponimi u vokativu dosta česti.
59 Može se odnositi na sestru, ali tako su se obično u razgovoru obraćale jedna drugoj žene
podjednake dobi. Danas je takvo obraćanje rijetko.
60 Tako se obraća mlađoj muškoj ili ženskoj osobi, dok se vokativ čerce (obraćanje mlađoj
ženskoj osobi) danas gotovo ili uopće ne upotrebljava. Vokativi čeri i sine također su rijetki
jer se vlastitoj djeci obraća imenom ili sa sinko.
61 Oboje relativno rijetko.
62 Riječ je o upotrebi u uvjetima u kojima je u kukljičkom, općenito gledano, moguća
povratna/povratno-posvojna zamjenica. Naime, kukljička je povratna zamjenica anafora na
razini klauze koja se (u rečenicama u aktivu) odnosi na (logički) subjekt u nominativu, aku­
zativu ili dativu, ali ne i u genitivu, npr. im voli sebe, ni nju briga za se, njemu je ža sebe, ali
 24

triju lica. Doduše, posvojne zamjenice u povratno-posvojnoj upotrebi, najvjerojatnije

pod talijanskim utjecajem, prevladavaju u prvom licu, dok se povratno-posvojna
zamjenica za prvo lice upotrebljava relativno rijetko. U drugom je i trećem pak licu
uobičajena povratno-posvojna zamjenica, aposvojnezamjeniceupovratno-posvojnoj
upotrebi dolaze sasvim rijetko. Budući da dva treća lica unutar jednostavne rečenice
mogu biti i koreferentna i nekoreferentna, dok dva prva ili dva druga lica mogu
biti samo koreferentna (usp. štand. hr. uzeo je svoju čašu (subjekt i vlasnik čaše
su iste osobe) i uzeo je njegovu čašu (subjekt i vlasnik čaše su različite osobe) sa
uzeo sam svoju čašu i D.luzeo sam moju čašu), očekivalo bi se da razlika postoji
ponajprije između trećega i prvih dvaju lica. Ipak, korpus pokazuje da je najveća
razlika između prvoga i ostalih dvaju lica.

Posvojne zamjenice u povratno-posvojnoj upotrebi:

Prvo lice:
11. Lidija govori, ja san moju jenu (sc. kuču) prodola: ja ne mogu. Jer na imo
svoje dvi, i sa vamo je j e trefa i...
12. A viču, r'eču in ja ko mi ne odgova.ro: imon ja moji gosti i meni jo š usput la
naleti, i gotovo.
13. Ja govori®, platin sve moje obaveze najprije.
14. A un reko, doktore, govori ja nima mojima kurbetinama doma da mi ne
meču vode (sc. u vino).
15. Jel viš kako se mladi ne dižu, govori, kako smo se m i prije dizali. A zato vas
bolu noge, govori: mi zato čuvomo naše.
16. M i smo našu staru kuču prodoli, ali o strica sinu.
17. Ne moramo m i svaki dan raditi, ali pomalo se vatati, mahniti iz naše sobe
najprije, parketi staviti...
Drugo lice:
18. Daj mi tvojprovinč.6364
19. Strina, dajte mi nu vašu vričetinu.
Treće lice:

**nemo ga ko sebe. U sličnim ili istim uvjetima u kojima je obavezna povratna zamjenica,
povratno-posvojna je zamjenica moguća, npr. un voli svoje selo, ni nju briga za svoju fameju,
žđ mu je svojih šoldov, ali **nemo ga u svojoj huči. Povratno-posvojna je zamjenica obave-
znija uz nominativ nego uz dativ ili akuzativ.
63 1. lice jednine.
64 Toplomjer.
 25

20. A, znaš što, na se po njezinu drži uvik mddu i...

21.1 sa Plavija govori, vd je moje. Vode točno, na govori: ja se sičon i ve mocire
i vdga. I na sinja njezino, i ja u sredi, i vd v'ako je ostalo Davorovo.
22. (...) je r njoj je na deset (tj. desetoga) pojti na .. tamo na ni njezini pregledi.
U nekima je od prethodnih primjera povratno, a donekle i posvojno, značenje
oslabljeno. Riječ je o primjerima kao 14,, 17., 19. i 22., u kojima posvojna zamjenica
funkcionira kao svojevrstan dio termina i služi ponajprije za identifikaciju imenice
(ako stoji uz imenicu). Tako je u 17. primjeru riječ o sobi u kući u kojoj govornica
živi sama s mužem i u kojoj je svaka prostorija njihova, ali naša soba tu ima
slično značenje kao »soba u kojoj spavamo«, tj. »(naša) spavaća soba«. Slično je i s
ostalim spomenutim primjerima. Na specifičnost upotrebe ukazuje i poimeničenost
posvojne zamjenice u 21. primjeru i identifikacijska pokazna zamjenica u 14., 19. i
22. primjeru inima mojima kurbetinama, nu vašu vričetinu i na ni njezini pregledi).
Posvojne zamjenice drugoga i trećega lica uglavnom dolaze u primjerima s više
ili manje oslabljenim povratnim značenjem, dok zamjenice prvoga lica dolaze i u
takvim primjerima, ali i u primjerima u kojima povratno značenje nije oslabljeno.

Upotreba povratno-posvojne zamjenice:

Za prvo lice (relativno rijetki, ponekad i frazeologizirani, primjeri u kojima se

ponajprije izražava pripadnost; posvojna je zamjenica nerijetko poimeničena):
23. Bolje mi je ovo nego ništa: bar imon svoj dinar.
24. Ne daj bože da ti triba, imon ja 65 - Ne daj bože, a dojče dan, ali mislin,
volila bi da imon svoje.
25. Morđn zvati vdga za prebaciti: nemon ja svoj prevoz.66
26. Znaš što, svi mi volimo svojih.

Za drugo lice:
27. Kako ti sa nogun svojun?
28. Došli tamo, i govori, ajde, govori, S'ebura, donesi svoj kruh, po čemo malo
poisti i malood smokov.
29. Odi ti, zlato moje, za svojin poslun.
30. Vi podmirite svoje.

65 Rij eč j e o grobnom mj estu.

66 Ali također: Nemon ja moj prevoz. i Nemon ja moga prevoza.
 26

3 1 .67 (...) pomučiti se malo: misin: čuješ, ne dojde samo. Ali, imoš svoje ulje,
imoš svoje vino, imoš svoj kumpir. Bus zelja, po ko ča nemon, okiniču blitve, po
ču iskuvati.
Za treće lice:
32. Mile da če u subotu ovo gomile pokositi, po ni mogo upaliti onu .. kosilicu -
sa ja ne znon, ko ne bude moči doneti svoju, zazvaču kdgakoli da mi vo pokosi.
33. Na is svojun plđčun more živiti.
34. Govori: govori, ne voli na dojti ni doli, je r da je smeto klima, da je smeto ..
sve, govori, unda gori na po svojin, mislin, kako njoj odgovđro (...)
35. A ja boga mi sa neču kupovati, neka ni kupu po svojin guštu.
U nekim kontekstima u povratno-posvojnoj upotrebi mora doći povratno-posvojna
zamjenica. Tako je u bezličnoj konstrukciji s infinitivom.
36. Bolje je i plačati svdj stan nego postanarstvo.
Osim toga, povratno-posvojna je zamjenica obavezna bez obzira na lice ako je posesor
subjekt svak(i), a ona dolazi i kad je posesor svak(i) u dativu68. Pri tom posesum, a
prema tome i atributna povratno-posvojna zamjenica može doći (štoviše, i dolazi u
svim zabilježenim primjerima s dativom svakomu) i u padežu višega sintaktičkoga
ranga (nominativu ili akuzativu). Teško je točno odrediti uvjete ove pojave, ali se
čini daje ona uobičajena kad je posesum neživ i pacijentivan i kad kontekst i/ili opće
znanje isključuju dvoznačnost.
37 .A što moreš: neki vako, neki nako, reko un niki: svak imomo svoj križ, i bogu
jala.
38. Svak imo svoj križ i treba ga nositi, i fala ti bože.
39. Znaš što, i ovde narod ni spreman bi, ali boga mi isto, sada .. čistu svak ispri
svoje kliče.
40. E, a biče biče, svakomu svoje.
4 1 . 1 unda ja ponela in tri limuni (...) ja gor, evo van - svakomu svoj limun.
42. Bar ču vrči dva jaja (...) da ručomo i... Ja govorin njemu, znaš što, gren vrči
slanine i baci svakomu svoje jaje.
Zamjenica se svoj također upotrebljava i u značenju »bliska osoba«. Kad je riječ
o konkretnim situacijama, a ne o općim tvrdnjama, predikativno svoj u značenju
»bliska osoba« može doći samo u statičnom recipročnom značenju.Tako u primjeru
svoji smo 1. lice množine označava dvije strane koje, uvjetno rečeno, pripadaju
jedna drugoj, tj. rečenica označava nešto u smislu »mi smo njihovi, a oni su naši«,
67 Opće drugo lice.
68 To po svoj prilici vrijedi i za neke druge padeže te s nekim prijedlozima (barem za
objektni akuzativ), ali spontane primjere imam samo za dativ.
 27

a ne može označavati samo jednu stranu, tj. rečenica ne može imati značenje kao
»mi smo vaši« ili »mi smo naši«, tj. »mi smo isti koji ste i vi«. Isto tako povratno-
posvojna zamjenica ne može stajati umjesto posvojnih zamjenica u rečenicama kao
»ubili su ga njegovi«.69
43. Za ti je svoga da imo i sto godin: roditelj je roditelj, ali, m'islin, to su lipe
godine.
44. Četre dani je meni Ante na sprovod hodi, četre dani. I u Kukljicu... A vomu
ni bi je r je bi u Zagrebu, na Mirogoju; a svoji smo, i ni bi mu na sprovodu. E,
eto ti vidiš.
Međutim, nepovratno svoj u općim tvrdnjama u značenju »bliska osoba« ne mora
imati recipročno značenje. Usp. primjere iz kukljičkoga rječnika Tomislava Maričića
(Maričić 2000: natuknica svoj):
45. Svoj je svoj, a tuji tuji.
46. Svoja mati sve če dati.
Posvojne zamjenice dolaze kao atributi uz imenicu i uz nultu anaforu, kao pridjevski
predikativi i poimeničene. Predikatna i poimeničena upotreba znatno su rjeđe od
atributne i znatno ograničenije s obzirom na tipove posesuma na koje se zamjenice
odnose.
Kad je posvojna zamjenica pridjevski predikativ, ona je većinom kopulativ, tj.
dolazi sa sponom biti ili s nekim sponskim glagolom. U tom je slučaju bez sumnje
riječ o predikatnoj posvojnosti. Iznimke su u korpusu 51. i 52. primjer, u kojima
posvojna zamjenica dolazi kao rezultativni predikativ70 s punoznačnim glagolom.
U tom slučaju, ako se sam predikativ ne promatra kao klauza, posvojnost, barem
ona izrečena posvojnom zamjenicom, nije glavna asercija rečenice i, s tim u skladu,
nije predikatna. Međutim, takva posvojnost ne može biti ni vanjska ni atributna, pa
rezultativni predikativ u takvim primjerima vjerojatno ima najviše smisla smatrati
zasebnom klauzom. Posesum se uz posvojnu zamjenicu kao predikativ u gotovo
svim primjerima u korpusu može svrstati u kategoriju stvari (bez organa). Jedina
je iznimka u korpusu 44. primjer, koji je prilično specifičan. Uz predikativnu su
posvojnu zamjenicu teoretski moguće i druge kategorije posesuma, ali su statistički
vrlo malo vjerojatne. Osobito su malo vjerojatne kategorije relacijske imenice, organi,
stanja i aktivnosti pojedinca, s pojedincem povezane manifestacije kao rođendan,
sprovod i još neki entiteti jer se oni teško mogu zamišljati odvojeno od posesora, koji

69 U navedenim značenjima može doći rusko ceoii, usp. Ezo y6iuiu ceou. (ubili su ga nje­
govi), Ceou! (tj. mi smo naši, ne pucaj u nas - Chmohob: JKHBtie h MepTBtie).
70 Tradicionalni j e naziv proleptički predikat.
 28

bi im se onda naknadno dodavao u predikatu. I ta se razlika barem donekle može

smatrati svojevrsnom rascijepljenošću posvojnosti.71
47. Ono su kolodom unde nešto sinjali, a u intrđdi vraga: nisu bili nigdi. - A što
nisu u intrđdi onoga? -A d i... Ja sq i rekla: jđ-gor, ko čete poj ti, vaš je Velivrh,
Zdrelac, Jelenica...
48. Unda smo mi onoga rata bili prošloga po .. onin kotaru hođili is otima
siknjicami; unda mo mi hranu iskupili. Ako je sve tvoje, unda je šest ok; ako je
samo s- > dno sit, unda ti j e tri oke.
49. Po kliče je njezino: va nemo ni po.
50. Spremila se, uzela to što san imala, i na pijacu. I došla san doli, na ulazna
vrata. I na nin pragu od ulaznih vrat sto dinari. Ozbiljno, najozbiljnije. - Muko
gospina. - Ja govorin, majko... ja govorin, bože jala ti... E, jđ-govori, teško
nomu Iđ ih je izgubi, ali ne znon čigovi su.
51. Ali to nisu ni njoj dali njezino, nego na upotrebu.
52. Goran če na brod i .., bude živ i zdrav, i tđc i sve da mupomožu, po da čekoli
baš svoje kupu.
Poimeničene posvojne zamjenice najčešće dolaze u muškom rodu množine i srednjem
rodu jednine. U slučaju se muškoga roda množine (rjeđe muškoga i ženskoga roda
jednine te ženskoga roda množine) kao posesumi podrazumijevaju članovi obitelji,
rođaci, sumještani, zemljaci i si.
53. Što to imote gosti? - A Nada ovde: njezini u mlinu, po je svratila.
54. Rekla san ja, ona da je bila prava, na bi bila rekla, nemon mojih, po bi bar
bila iš njegovima.
55. Vode se ćelo selo zove (sc. na pir). Mislin, sada: užali su samo svojih, sa
svih se zove.
56. Kupilo se kuč ovih starih je r su naši pozidali nove, a unda su stare
poprodavali, i to su ljudi sa pokupovali.
57. Što je u Meriki, to su pričali naši, un je iz gori, Posedarja, Vlasi, tamo negdi,
ne znon izdokle je, što je pošla Pežina či va starija. A, ova naša je stoput rekla:
un je bi bomina.
58. O dvajst i prvi sedmoga do trisprvi mi je ovaj Starčevih, Slovenac - ni
Slovenac, un je naš, samo mu je žena Slovenka.
U slučaju se srednjega roda jednine kao posesum obično podrazumijeva zemljište,
pri čem o kontekstu ovisi je li riječ o jednoj čestici ili više njih, podrazumijeva li se
zajedno sa zemljištem i ono što se na njem nalazi, na njem raste i si.

71 U tom je smislu zanimljivo da Heine (1997a: 13) vanjsku posvojnost smatra jednim od
možda najčešćih načina sintaktičkoga markiranja razlike između otuđive i neotuđive posvoj­
nosti.
 29

59. A, bilo ti je muka što je istuklo12, ali sa što češ. A Grgica ti Karlova došla
gori i obahiđo komod po komod: ‘O bože jarče, nigdi nisi ima srati, nego po
mojin. ’
60. Čekojte, što ni Milovo unde do našega? -M ilovo je, ali i njegovo je isto.
61 .1 sa naše kaj črivo unde stoji bezveze - ne moreš zidati ništa je r je usko...
62.1ja govori posti materi, na govori ‘nene: ni to naše - naše je jo š namo. ’jeben
ti gospu. Sa, čigovo sq.ja sinja?.
Poimeničeni srednji rod jednine posvojne zamjenice može imati i više ili manje
općenito značenje. Uz idući usp. i 24. primjer.
63. A zašto bimo mi po njima (tj. brali masline kao Istrani), a zašto m i ne bimo
naše držoli?
Takvo je značenje i u izrazima po našu, po moju, po njegovu i si., u kojima je
zamjenica, dijakronijski gledano, u dativu jednine srednjega roda.
64. Govori Antica, dojdi blizu. A un: šad'ap. A govori Antica, muči ti: bar reci
po našu.
I poimeničeni se oblik može upotrijebiti kao predikativ, ali je većinom teško reći
radi li se o imeničkom ili pridjevskom predikativu.
65. (...) upisa se na masu stvari. - N i un se upisa, nego je njemu kaj i tebi, kaj i
njemu: tuje na tebi. I unda je d'dšo da je to njegovo, da un plačo porez.
pak, kad se posvojne zamjenice u srednjem rodu jednine predikativno upotrebljavaju
u rečenicama s upitnim i odnosnim identifikacijskim zamjenicama, možemo reći
da s oblicima stolca korelira pridjevski, a s oblikom ko imenički predikativ. Kada je
riječ o terenu, korelacija je s oblikom ko češća, osobito kod starijih govornika.
66. Sa mi triba čistiti, kad budu snimati12, da zna ča je moje.
61. U Sabuši sq hodla Anti kazati ko je naše.
68. (...) da se sve zabilježi ko je čigovo. —A to su govoriti da če ddjti, a samo
ka če to ddjti. Tamo su po Pašmanu i po nin miriti, po ki ni bi na svoji, ij'ope
ništa.
Kao atributi posvojne zamjenice obično stoje neposredno pred glavom. Upitne
i odnosne posvojne zamjenice kao atributi pred glavom stoje uvijek, a pokazne i
neodređene posvojne zamjenice ponekad stoje i neposredno ili posredno iza glave.
Najobičniji je takav slučaj već obrađena zamjenica moj u vokativu. U drugim
padežima posvojna zamjenica iza glave dolazi znatno rjeđe, a njezino pojavljivanje
iza glave nije tako predvidljivo kao u vokativu. Atributnu je posvojnu zamjenicu723

72 Tj. što j e tuča uništila grožđe.

73 Riječ je o snimanju terena iz zraka.
 30

iza glave izvan vokativa u dijelu primjera svakako moguće objasniti kao naknadno
dodavanje, tj. kao slučaj kad govornik prvo imenuje entitet kao istaknutiju pojedinost,
a zatim shvaća da bi taj entitet valjalo pobliže odrediti. Nije jasno može li se takvo
objašnjenje primijeniti na sve primjere. Na položaj zamjenice iza osobnih imena u
70. i 71. primjeru možda utječe i ustaljen položaj pridjevaka iza imena.74 Uz sljedeće
primjere v. i 3. primjer.
69. A jednu ženu su bili zatvorili.. našu, ..je r je je muž bi u partizanima.
70. (...) Po ne znon d, .. Lidiju bi našu zvala, vu .. Hrđbrovu, po kod čep o jt’ is
nami, pošla bi drugu sedmicu poviriti.
71. Srećku našemu, Bumbiničinomu, njemu se gubi krv.
72. (...) A da se je oženi... Ja znan da je teško ženi ostati bez muža, ali bar bi ima
i dite svoje, .. i bila bi u kući.
73. (...) Krše je Gučina: Krše, njegov tđc je Šime i Ante je bi brat mu, ali ne
zhq kako j e stari - j o š njegovoga oca su zvali Gučina. - Znači tri kolena. - Tri
kolena, e. A ja misin od s > je r staroga su Gučinu zvali, oca njegovoga.
74. I pošli su doli do mosta, namo do ove, do Zdreca, doli, da čeju ni istući
i uzeli njegove i naše mriže (imo četre-pet peč njegovih i naših). I došli su
dotamo (...)
75. A laje ima peči di se je kruh peko? - A, tamo, privatne kliče, naše.
76. Vaj gor da što šuško, a jđ-govori, ščapi njegovi padaju ča je unde nasloni
kra j.. vrat.
Atributno se posvojne zamjenice upotrebljavaju uz vrlo raznolike posesume. Te
je posesume praktično razvrstati u sljedeće četiri kategorije: a) bića, b) stvari, c)
organi, identifikacijski parametri i manifestacije, d) ostalo. Slijedi pregled upotrebe
posvojnih zamjenica uz navedene kategorije posesuma. Iz pregleda se izostavljaju
primjeri u kojima je pokazna posvojna zamjenica koreferentna nekom konstituentu
unutar iste jednostavne rečenice. Takvi se primjeri daju nešto niže. Da bi se
upotreba posvojnih zamjenica mogla uspoređivati s upotrebom drugih sredstava za
izricanje posvojnosti, u pregledu trebaju biti zastupljeni raznoliki primjeri. Zato je
pregled unutar pojedine kategorije strukturiran ponajprije prema padežu posesuma:

74 Pridjevak je svojevrsno domaće prezime, posvojni pridjev na -ov, -ev ili -in pomo­
ću kojega se identificira nositelj osobnoga imena, rjeđe referent relacijske imenice, npr.
Lidija Hrđbrova (odgovara službenomu prezimenu Hrabra), Srećko Bumbiničin (po supruzi
Bumbinici), ujna Bačokina (odgovara službenomu prezimenu Baćoka). U 70. i 71. primjem
posvojna zamjenica ima sličnu funkciju kao pridjevak: štoviše, pridjevak je u navedenim
primjerima naknadno dodan. Pridjevak u pravilu dolazi iza imenice, a posvojna zamjenica u
sličnoj funkciji ipak većinom stoji pred imenicom. Detaljno o sustavu kukljičkih antroponi-
ma v. u Benić 2014.
 31

nominativ kao subjekt, nominativ kao predikativ, akuzativ, genitiv, dativ, prijedlozi.
Primjeri s posesumima u pojedinim padežima biraju se tako da, ukoliko je moguće,
budu zastupljeni primjeri s raznovrsnim predikatima s obzirom na pogođenost
posesora i dinamičnost situacije. Osim primjera s izrečenom glavom, daju se i
primjeri u kojima posvojna zamjenica stoji kao atribut uz nultu anaforu. Slično kao
sljedeći pregled strukturirani su u pravilu i osnovni pregledi izricanja posvojnosti
drugim sredstvima (posvojnim pridjevima, posvojnim dativom i si.).

a) Bića. U većini primjera kao posesumi funkcioniraju relacijske imenice. Osim

toga, kao posesumi dolaze antroponimi i poneka opća nerelacijska imenica. Jedini
je neljudski posesum u korpusu imenica pas.

a) Bližnji (rod, svojta, kumovi).

77. I dno je sada zlo. Jer je, un je umra, tgc mu ni nego da je živ: vajk plače.
Mati mu je na Ugljanu, ne zno za se, sestra mu je okinila cicu, a njezin muž je
jepe šlagiron.
78. Više je moja mati podnela zla od nje nego od ikoga.
79. (...) A vis da naša teta i tetac kupili grob su Meriki po su jope htili da ih
vamo dovezu.
80. (...) ona snimila Božične sve pisme, ona je snimila... Kako sve zna u odnosu
na moju mater: moja mati ni znala ni televiziju upaliti. Ja bi rekla, užgi, majo,
televiziju (...)
81. (...) Jedan put je moja mati kazivala isto (...)
82. Kako na more reči da je je naša mati prodola zid?!
83. Trojica su bila u velildn apartmanu, u dvi sobe7576- sa jesu li ni muž i žena,
jeli je vo njezin brat, jeli njegov, je li ki in je, jeli prijatelj, ča ja znan što in je:
treti - je r lani su isto bili zajno - ovaj i vozi ča je treti.
84. A Baloči? - A Baloči je, to je naš kum, moj vjenčani kum...
85. (...) A un: ‘Gfgica, muči. Grgica, jeben ti mater u grobu, muči.’ A na vajk:
Jeben ja tvoju i 5ca i mater.'
86. Pošo bi16 na more - moju mater bi bilo sram poj ti (namo bi ljudi čekali), je r
je ono tđc je navigđ... Ni: a čuješ,.. sama ženska... unda bi tetac pokojni, Anđelo
kupidikoli (sc. ribe) (...)
87. Kosir - Kosir: a zašto, ja ne znon. Ali .. Tičora, njegovoga brata, znaš od
Denisa, od našeg Denisa oca, njega su zvali Tičor.
88. (...) I sa reci ti meni Tihovi: što ni znadu. ?: Tihova dica. - Ma vraga znadu.
- Sto Nevenova dica znadu. ? I računa, ovo je moje babe kuča.

75 Zapravo troje, tj. jedna žena i dva muškarca.

76 Opća upotreba drugoga lica, tj. »išlo se«.
 32

89. (...) Jer je moj svekar pošo navigati prije rata .. i četršeste, ka se je vrati
doma, unda je vu kuču uzida. (...) I nami su dali za vu > mislin za ve > to je,
momu svekru su dali no ko mlina.
90. (...) i ope trećina: trećina ovima našima rođocima, trećina nami, i sve.
91. (...) ona je is našun materun u godinama.
P) Ostale relacijske i neke nerelacijske imenice.
92. (...) Unda su ti bili piri ovako, Mislave. Unda su ti gosti od mladoženje
pir ovali doma (...) Unda bi navečer.. navečer, prije vičere bi poneli robu što je
mlada imala > skupila, tu robu bi skupili, i njezini dva gosta i l i .. > ona svata
ili dva bliža od roda bi to doneli kofe11 robe tamo kod njih.
93. Al Pavlova se je unda slavila veliko. (...) - Uža je > prije se popu nosilodoo...
- Vino: deset litor vina. - Svaki pu ka bi se mlado vino vako točilo, svaka kuća
je nosila jedan kablič vina. (...) Unda bi matere nas dicu povele za ruku tamo,
unda bi nan dala ona njegova sluškinja Icroštulov ili dvi-tri slane srdele.
94. (...) A govori, a jeli bereš, govori, jeli češeš? A govori un: A, ne-ne još: naši
stari su govorili, jeli, da se tek skale iznimlju prvi jedanaestoga (...)
95. (...) je r naša odvjetnica, va ča se prominila, aa imo... sutra je na zatražila
da jo š jena rasprava bude.
96. (...) i Ižanin njegov, ča je iš njj u Bagatu radi, .. lipo postavi (tj. parket): sto
kun po kvadratu smo jeftinije prošli.
97. Sve mi je vode su mi izgazili i ovu ospo fažolu pasi njezini.
98. (...) I grede policijski brod i viiči batanu. Ja govorin, vo je batana o moga
susjeda.
y) Antroponimi. Valja razlikovati upotrebu posvojne zamjenice u početnim
primjerima od upotrebe u dva zadnja primjera. Posesum je u početnim primjerima
član obitelji (u 99. i 101. primjeru sin, u 100. primjeru snaha, a u 102. primjeru muž).
Posvojna zamjenica nema osobito razlikovnu funkciju, a uz identifikaciju donekle
označava i prisnost. S druge strane, zamjenica naš u zadnja dva primjera označava
daje riječ o nešto daljem rodu ili svojti i ima sličnu razlikovnu funkciju kao pridjevak
(usp. također 70. i 71. primjer s b. 74).
99. Evo! Evo moj Gojmir!n
100. Ja san dala sve Vidi - moja Vida sve masline radi. Ona kaj da je čovik.
101. A boga ti, ako češ (tj. kad smo već kod nadimaka), unda moga Silva: Pačo,
Pačo - zašto Pačo?. - A Silva ti Pačo zovu?.78

77 Kofa - velika pletena košara s dvije manje ručke: po jednom sa svake strane.
78 Domaćica najavljuje gostima dolazak svoga sina.
 33

102. Hodile su Preške po pe-šes njih iz huče. Unda dojde gospodarici, govori:
a, govori, daj momu Tomici za vičem: mi gremo ča, ča čemo ovde. A na govori,
ovo ti. Nečemo mi sutra ddjti, govori, daj ti nami.
103. Imo un više (sc. godin). - Nemo, ne. Un je, ja misi, is našin Ivun.
104. Naša Silva je mršava i va Marija Antina, Ante Vojvodičeva, a imaju višu
masnoču nego ja.
b) Stvari. Ovamo svrstavam primjere u kojima u ulozi posesuma dolaze razne
konkretne imenice koje označavaju neživo: krajeve/mjesta, nekretnine, raznovrsne
predmete, hranu itd. Uz navedene primjere v. i 75. primjer.
105. Vo di je naša kiiča, to je bilo na Ljubezni.
106. Dobri je ovo, da su krivo (tj. majstori krivo ožbukali), a ovi zidi naši su
h'ivi i unda onoo .., a un gljedo svaku ishicu...
107. Ja govori, je H n 'o 11 televiziji (sc. zvoni) ili naš mobitel.
108. Na groblju nemo ništa, samo od Božiča moj un aražman je jo š bi, po san
ga sa bacila.
109. A brate mili, jeli greš zidati kliču: to ti je jedna velika stvar, to ti je kiiča,
čoviče božji. Sutra ti je more uzeti. Zato što je njezin teren, a ti si na tujin
zidala.
110. Da češ biti spremoš puricu s mlincima, a ja miz da su to kaj naši mlinci. -
A nisu kaj naši, ne.
111. Ona je njihovu kuču gljedala (tj. brinula se o njoj) i plela za njih79, miljeli
(tj. stolnjačiće, miljeiće) slala i...
112. (...) I sada, na bere nježne masline, a došla ti Nevenka. Naš kako je
Nevenka bila. Nevenka ti je kako i Tinka, a Nevenka je jo š bila oa .. n'ako jaka.
I Nevenka grede. Gljedo Nevenka nju, a na češe masline. A na: 5, ladro, vrag ti
sričupone, govori: a .. što moje masline bereš? A na gor’: odi k vrdgun: okreni
se i odi napri, i nisi me vidila.
113. (...) A d a je ono jo š mu produži: to je, boga ti, ćelo po Zavrha našega.
114. Ja sq iš njq > ja sq uru hodila od mlina do njezine kuče.
115. / nisu ništa točni oni stari nacrti. Jer ova parcela što je bila Nevenova, što
je ispod naše kuče: piše tristo pedese kvadrati (...)
116. (...) je r unde kraj njezinoga groba je Pašmđnkin.
117. (...) Mati je je Preška, a tqc,jq ne znon. - A dobro, znači iz naših krajov.
118. Ma nemo ulja boljega na svitu od našega.
119. Ali ja sq znala što q radi. - Da. - E. Jer un ti je ulje materi ukra i done u
moju kuču.80

19 Očekivalo bi se za nje.
80 Informantica tada nije boravila u kući.
 34

c) Organi, identifikacijski parametri i manifestacije.

Posesor se organa posvojnom zamjenicom označava sasvim rijetko. Pri tom gotovo
da nema primjera s nazivima organa u kojima pokazna posvojna zamjenica nije
koreferentna nekom konstituentu unutar iste jednostavne rečenice. Jedini je takav
primjer u korpusu sljedeći. U tom se primjeru upotreba posvojne zamjenice može,
i ne mora, shvatiti kao paralelizam prema izrazu s posvojnim pridjevom Kaičini
palac'i.
120. Un govori: ‘O grome, pucoj u Kaičini palači!’, a na: Ne, jarče, ne: u tvoj
nos. ’ - Ima je veliki nos.
U ostalim je primjerima u kojima je posesor organa izrečen pokaznom posvojnom
zamjenicom, ta zamjenica ili upotrijebljena povratno (posvojna ili povratno-posvojna
zamjenica koreferentna subjektu) ili je posvojna zamjenica koreferentna enklitičkoj
ličnoj zamjenici u dativu, tj. posesor se istodobno izriče posvojnom zamjenicom i
neatributnim dativom koji u skladu s ranije danom definicijom vanjske posvojnosti
neće biti posvojan, ali svakako graniči s posvojnim. Za primjere v. niže.
Identifikacijskim parametrima ovdje nazivam apstraktne entitete pomoću kojih se
može identificirati osoba, kao što su broj telefona, ime, dob i si.
121. A da ču, Ljubicu ču zazvati, ne znon imo li njezin broj, Ljubicu strminu,
tamo Frankovu.
122. Ja san rekla na Srečkovo ime, ni su zapisali na moje.
123. To je u našin naglasku, mi to govorimo...
124. Pregledala mu je, i to. 1 dmrene, govori, počd- > začetak, misin, i na je n i i
na drugin oku početak. Gor, to za naše godine ni...
Kad je riječ o posvojnim konstrukcijama s nazivima manifestacija, valja istaknuti da
posesora imaju ponajprije manifestacije povezane s pojedincem kao što su rođendan,
krštenje, sprovod, godišnjica smrti, svadba i si. Posesor može biti aktualan i u slučaju
manifestacija koje obilježava jedna skupina ljudi za razliku od druge, ali takvih
primjera u kukljičkom korpusu nema.
125. (...) I to mali govori da mu je to mati vajk govorila i govori, ‘S đntula,’- kad
mu je tđc umra san mu dala saučešče - ‘nego ko buden u Meriki ili u Njemačkoj,
ali vaš sprovod ne more projti bez mene’} 1
126. B i je njemu rođendan, nišan ni zvala. A što ču?. Moj je prije, po nisu me
zvali.
127. Ja govori, ka su bili vode, tobož G'oran da što ni na njegov rođendan. A
njemu je pokojna mati bila rođena isto na pet, a unda se je un žiro da možda
na pet rodi, a ovaj da če na sedan po... A ja govorin, da ne bi ti do moga. - 81

81 Tj. svakako će doći na sprovod ako ne bude u Americi ili Njemačkoj.

 35

Aha. A dno prešišala82 i tvoj. - A na i posli moga, eto ti vis. Pe dan posli moga.
Dvajstosan ga je danas? - Da, da: dvajstosan. - E, ja na dvajstri. A un na
dvajstosan, eto ti. - Prešišala je na i tvoj i... - 1 moj i njihov svih.
128. (...) I isto je, osta je mali normalno. - 1 oženi se je, boga ti: M azič je iimra
na njegovin piru odo .. radosti.
d) Ostalo. Ovamo svrstavam nekoliko primjera u kojima kao posesumi funkcioniraju
razne apstraktne i njima bliske imenice.
129. Čuješ, ni meni korist njezina smrt ni njezina bolest.
130. A ja nišan tila ništa reći je r što ču se sa pdjti ja petljati: to su njihove stvari,
pa neka...
131. Govori Ante, vo ni moj posij. - E. - Ja govorin, naučičeš se, naučičeš se.
132. Tote ne treba ničigovoga potpisa nego tvoga.
133. Radi njihovih .. gluposti ona neče da ddjde na pod (tj. na kat).
U vezi s atributnom upotrebom pokaznih (povratno-)posvojnih zamjenica
te upotrebom ličnih i povratnih zamjenica u posvojnom dativu, dolazile one
atributno ili ne, postoji jedno važno ograničenje. Naime, ako su unutar jednostavne
rečenice zastupljeni i posesor i posesum, posvojni se odnos između njih obično
ne naznačava dodatno atributnom posvojnom zamjenicom ili ličnom zamjenicom
u posvojnom dativu. Navedeno pravilo zovem pravilom posesora i posesuma ili,
rjeđe, neizricanjem koreferentnoga posesora. Po tom se pravilu posesor ne izriče
eksplicitno ili polueksplicitno ako je sama zastupljenost dvaju entiteta unutar klauze
(ili rijetko dviju bliskih klauza u rečenici) dovoljna da se zaključi o njihovu posvojnom
odnosu. Pravilo ima dva potpravila: 1. posesora uz posesum nije potrebno izreći
ni posvojnim dativom ni posvojnom zamjenicom ako je već zastupljen u klauzi;
2. ako je posesor uz posesum zastupljen posvojnim dativom, ne treba ga izricati
još i posvojnom zamjenicom. Tipični su primjeri toga pravila primjeri s vanjskom
posvojnošću kao sljedeći: 1. pozdravi mater (tj. svoju), Ante je došo viti oca (tj. svoga),
un leži u bolnici is nogun u gipsu (tj. svojom),pozdravila te je sestra (tj. tvoja), nešto
ga noga zafrkđje (tj. njegova), uze je je za noge (tj. njezine), baci ga je na glovu (kad
se pretpostavlja d aje iz konteksta/situacije jasno radi li se o glavi subjekta (svoju)
ili objekta (njegovu)), kazaču te materi (kad se pretpostavlja da je iz konteksta/
situacije jasno radi li se o majci subjekta (svojoj), objekta (tvojoj) ili i subjekta i
objekta (našoj)), ko njega je mali od brata (tj. njegovoga); 2. islomi mi je ruku (tj.
moju), oprala san mu auto (tj. njegov automobil).83 Isto se pravilo može pretpostaviti

82 Osječki utjecaj jer govornica duže vrijeme živi u Osijeku.

83 Odavde do kraja poglavlja uglavnom se govori o pivom dijelu pravila, a posvojni se
dativ detaljno obrađuje u 4. poglavlju.
 36

i u slučaju predikatne posvojnosti s glagolom imati kao u primjerima tmon kuču

ili ča nimaju ruke?, iako je u takvim primjerima, kao primjerima s eksplicitnom
posvojnošću, neizricanje posesora posvojnom zamjenicom ili posvojnim dativom
očekivanije. U primjerima se kao va kuča je moja. ili vo je očeva kuča, naravno, ni ne
očekuje neki dodatni posvojni dativ ili posvojna zamjenica uz posesum kuča. Pravilo
posesora i posesuma, odnosno vanjska posvojnost, samo donekle funkcionira i kad
su posesor i posesum u različitim klauzama, a tako i u sastavnoj vezi, npr. ja i
mati (mi), čekon da (mi) žena zaspe, ali reko je da mu žena ne more dojti.M Za
djelovanje pravila posesora i posesuma nije bitno je li posesor izrečen nominacijski
(imenicom i si.) ili je samo naznačen ličnom zamjenicom ili čak ličnim nastavkom
ili samo kontekstom (i rodom) (recimo, u slučaju optativa ili krnjega perfekta, gdje
je glagol jednak u svim licima). Međutim, bitno je da element koji zastupa posesora,
ne podrazumijeva još nekoga tko nije posesor, npr. pošla je kod matere, ali pošli
su kod njizine matere (tj. muž i žena su otišli k ženinoj majci). Slično vrijedi i za
posesum, npr. pošla je kod matere, ali pošla je ko svoje i njegove matere, pošla je ko
svoje matere i njegovoga oca / pošla je kod matere i kod njegovoga oca. Posesum
u slučaju pravila posesora i posesuma mora biti izrečen nominacijski jer se uz lične
zamjenice posvojna zamjenica ni ne očekuje, a uz nultu anaforu kao posesum mora
stajati eksplicitna oznaka posvojnosti.
Pravilo je posesora i posesuma najuočljivije i najdosljednije kad kao posesumi
funkcioniraju dijelovi tijela ili predmeta (npr. uzmi kogumu za ručicu (tj. džezvu za
ručku))8485 i relacijske imenice koje označavaju osobe, pri čem je uz dijelove znatno
dosljednije nego uz relacijske imenice. Uz navedene se posesume posesor uvelike
podrazumijeva: uz dijelove jer s posesorom čine jedinstven organizam, odnosno
jedinstvenu cjelinu, a uz relacijske imenice jer je za njihovo razumijevanje, tj.
određivanje njihove referencije u kontekstu, slično kao deiktički centar za shvaćanje
deiktika, većinom vrlo bitan aktualni posesor. Drugim riječima, ako se u nekom

84 U slučajevima kao došo je viti oca, gdje nema nikakvih smetnji djelovanju pravila po­
sesora i posesuma, najjednostavnije je pretpostaviti i posesora i posesum unutar male klauze,
tj. postulirati apstraktni nulti subjekt uz infinitiv (usp. TecTenen; 2001: 295 sqq.). Naime,
u slučajevima kad se subjekt infinitiva ne poklapa sa subjektom nadređene klauze, nema
djelovanja pravila posesora i posesuma između subjekta nadređene klauze i entiteta unutar
infinitivne klauze, što znači da ni u slučaju infinitiva pravilo u osnovi ne djeluje preko granice
klauze, usp. branila mi je viti oca (podrazumijeva se daje riječ o ocu osobe kojoj se branilo,
a ne osobe koja je branila - ako bi se eventualno mislilo na oca osobe koja brani, riječ bi prije
bila o konsituacijskoj posvojnosti nego o pravilu posesora i posesuma, odnosno vanjskoj
posvojnosti).
85 Što vrijedi za dijelove, u ovom slučaju vrijedi i za područja, npr. uzmi ščđp za vrh.
 37

kontekstu spominje interakcija dijela ili relacijske imenice s nekim drugim entitetom,
taj će entitet u većini slučajeva vrlo vjerojatno biti posesor. Interakcija je ovdje
samo uvjetni naziv za sve vrste odnosa između posesora i posesuma u kontekstima
primjene pravila posesora i posesuma. Prema tome, ovdje se interakcijom naziva i
odnos između subjekta i drugoga konstituenta u primjerima kao dite traži mater, mati
plače za ditetun, ležin is nogun u gipsu, glava me boli pa i odnos između akuzativa
i prijedložne skupine u primjeru držin ga za ruku. Ako dijelovi ili relacijske imenice
nisu u interakciji s posesorom, nego s nekim drugim entitetom, posesor se uglavnom
mora naznačiti eksplicitno ili barem neatributnim posvojnim dativom, npr. zagipsdli
su mi nogu, vidi san mu/njegovoga oca. Iznimku od toga pravila čine ponajprije neke
relacijske imenice uz koje se u određenim slučajevima posesor ne mora eksplicitno
naznačiti ni kad se ne spominje u istoj rečenici. U tom je slučaju riječ o još jednom
ograničenju upotrebe posvojnih zamjenica, tj. o neizricanju nekoreferentnoga
posesora, odnosno o konsituacijskoj posvojnosti, o kojoj v. 5.2.
Za djelovanje pravila posesora i posesuma vrlo je bitan stupanj vjerojatnosti da će
se interakcija dogoditi upravo između posesora i posesuma, a ne između posesuma
i nekoga drugoga entiteta. Tako pravilo posesora i posesuma beziznimno ili gotovo
beziznimno djeluje u primjerima kao islomi san nogu, brijen bradu, udri san ga
šakun. Naime, uobičajenije je da se lome vlastite noge nego tuđe, da se brije vlastita
brada nego tuđa (osobito u današnje vrijeme), a prilično je sigurno da će netko nekoga
udarati svojom šakom, a ne tuđom. Iz sličnih razloga posvojna zamjenica obično ne
dolazi ni u potrošila je ćelu plaču. S druge strane, u primjerima kao crton svoju glavu,
ne sviđaju mi se moje ruke, izračuna san sebi plaču pravilo posesora i posesuma ne
djeluje. To nije ni čudno jer crtanje vlastite glave nije nimalo očekivanije od crtanja
tuđe glave ili crtanja glave općenito, kao što ni činjenica da se nekomu ne sviđaju
vlastite ruke ili da netko plaću računa sebi nije nimalo očekivanija od činjenice da se
nekomu ne sviđaju tuđe ruke ili da netko plaću računa drugomu. Na pravilo utječu
još neki faktori, npr. kontrast {svoju mater poštivo, a njegovu n e f6, ekspresivnost/
emocionalna deiksa (usp. bi san ko matere, ali v'olin ja moju mater) i dr. (v. niže).
Što je veza između posesora i posesuma slabija, to je oznaka posesora (i deiktička
i nominacijska) uz imenicu koja označava posesum, općenito (nevezano s pravilom
posesora i posesuma) manje redovita (usp. i b. 31). Deiktička je oznaka posesora uz
posesume koji su s posesorom povezani vrlo slabo, uvjetovana na podjednak način u86

86 Za znatno slabiji kontrast usporedi i sljedeće primjere: moraču nohti okiniti (odrezati
nokte - rutinska radnja), ali pošla san rizati meso po san (sebi) prst oldnila (umjesto mesa
zarežala je prst).
 38

kontekstima primjene pravila posesora i posesuma i izvan njih. Zato u slučaju takvih
posesuma nema osobita smisla govoriti o pravilu posesora i posesuma. U slučaju
samorazumljivosti pojedinih posesora uz određene posesume riječ je o kontinuumu
u kojem jezgru čine nazivi dijelova (tijela i predmeta) i relacijske imenice koje
označavaju najbliže srodnike i supružnike, a prema periferiji su posesumi sve slabije
povezani s nekim određenim posesorom. U tom su smislu osobito zanimljive sljedeće
skupine imenica, općenito gledano, vrlo bliske jezgri: 1. nazivi za stvari s kojima
je posesor više ili manje tijesno fizički povezan, kao što su odjeća, obuća, nakit,
pomagala kao slušni aparat, naočale, bijeli štap i si. te objekti u kojima posesor trajno
boravi (kao nečija kuća, nečija soba) i još neke nekretnine i pokretnine (npr. grob i
osobni automobil), 2. nazivi nefizičkih karakteristika kojima se umjetno specificira
identitet pojedinca, kao što su ime, prezime, adresa, broj telefona i si. i 3. nazivi za
manifestacije tijesno vezane s pojedincima i specifične za njih, kao što su rođendan,
sprovod, svatovi i si. U slučaju je takvih posesuma općenito manje situacija u
kojima se podrazumijeva interakcija posesora i posesuma nego u slučaju dijelova
tijela te najbližih srodnika i supružnika. Doduše, znatan je dio navedenih posesuma
u korpusu slabo zastupljen, pa njihova upotreba u kontekstima djelovanja pravila
posesora i posesuma nije mogla biti detaljnije proučena, ali njihova je »graničnost«
potvrđena što podacima iz korpusa, što ispitivanjem informanata. Prema tome, i u
slučaju pravila posesora i posesuma entiteti se koji u raznim jezicima funkcioniraju
kao neotuđivi posesumi, u kukljičkom ponašaju nešto drukčije od ostalih entiteta.
To najviše vrijedi za dijelove tijela (v. niže).
Pravilo se posesora i posesuma krši uz sve posesume: uz neke više, uz neke manje. U
iznimkama od pravila posesora i posesuma u korpusu dolaze samo »neočekivane«
(povratno-)posvojne zamjenice, a ne dolaze »neočekivane« lične i povratne zamjenice
u posvojnom dativu.87 Kad bi se pravilo provodilo potpuno dosljedno, ne bi bilo
ni povratne upotrebe posvojnih i povratno-posvojnih zamjenica (primjeri 11.-43.).
Razlog je upotrebe (povratno-)posvojnih zamjenica u tim primjerima u pravilu veća
ili manja opreka prema onom što nije vlastito. Taje opreka ponekad relativno jaka,
tj. postoji kontrast između vlastitoga i tuđega (usp. 15. i 144. primjer88), ali uglavnom
je slabija, tj. posvojna zamjenica ima obavijesnu ulogu, odnosno služi da ne bi
eventualno došlo do nesporazuma osobito uz imenice koje nisu čvrsto povezane s
posesorom (usp. 14. i 28. primjer). Posvojna zamjenica može ostati zato što ima neku

87 Lične su zamjenice u dativu protiv pravila posesora i posesuma ipak moguće u rubnim
slučajevima, npr. ko njega je mali od brata mu.
88 Pri tom u vezi s 15. primjerom valja imati u vidu da uz posesum kao nultu anaforu iona­
ko nije moguće pravilo posesora i posesuma.
 39

specifičnu funkciju. Tako u 27. primjeru povratno-posvojna zamjenica funkcionira

kao svojevrstan određeni član, tj. ne pojašnjava daje riječ o adresatovoj nozi, nego
upravo o »onoj«, tj. o bolesnoj adresatovoj nozi. U nekim primjerima nije sasvim
jasno zašto se krši pravilo. U nastavku se daje još nekoliko primjera kršenja pravila
posesora i posesuma u povratnoj i nepovratnoj konstrukciji. Više primjera samoga
pravila v. pod 4 i osobito pod 5.1.
Pravilo je u slučaju relacijskih imenica relativno dosljedno i uočljivo, ali nisu tako
rijetki ni slučajevi kršenja. Uz sljedeće primjere v. i 72. primjer.
134. Dobro, sa če je lakše b'iti. - Sa je je lakše: sa se misli nježna mati za nju.
135 .Ja gori, ja nemon vrtla, ja kumpiri na moga brata (gen.) stavljon.
136. (...) Neće da se kurbe tamo širu. A na ne zno da če dati svomu sinu, a va
če dati svomu sinu. (...)<?. Ne da ti je interes i da ti > da češ zadovoljiti svoga
sina. Ne. Nego neče dati kurbama. Ma komu češ ti dati?. Tiš da svomu sinu, a
ne kurbi. E, ali što češ.
137.1 to je im došo svojima prijateljima?.
Uz nazive stvari pravilo posesora i posesuma može biti dosljednije i manje dosljedno,
ovisno o posesumu i tipu interakcije s posesorom.
138. Ja gori, r'eko je Dobri da un Belanjive nemo, da če mu ustupiti na Vrulji
svdj dio.
139. Jena prostorija^9, to je bilo ružno. A sada svak imo svoju bušu, kolika je,
je-
140. (...) a jđ-gor, kupovala san, al nišan imala ko sebe moju karticu.
141. (...) je r san učer malo razradila, učerje bilo vruče i sunce po san > po smo
bili izneli jogi naši8990 vanka i ono...
142. Sinoč san ko Slađane hodila, nosila san je ovaj moju osobnu, da če pdjti -
> osobnu, vrag odne: zdrastvenu91 - da če pdjti, je r nemo, ovaj a Čubelič više
ne radi, a moraš imati ginekologa.
143. M i nemomo ni hitne na našin otoku.
144. Uberi ti zelje u svojin vrtlu, uzmi ti našu žensku. (...) Svi ki su ubrali zelje
u svojj vrtlu, svi su se povratili u Kukljicu.
145. (...) A na dvoru san, pošla san ovaj: tapeti san jutros iz moje sobe oprola,
a nevera je, i sve.

89 Tj. kad su svi živjeli u kućama koje su se sastojale od jedne prostorije.

90 Tj. iz naše spavaće sobe (opreka nije prema tuđima).
91 Kad ne bi bilo posvojne zamjenice, bez širega konteksta ne bi bilo jasno je li posesor
govornica ili Slađana.
 40

Kao što je već rečeno, najdosljednije se poštuje pravilo posesora i posesuma kad
su posesumi dijelovi tijela. Dijelovi tijela kao posesumi obično dolaze s posvojnim
dativom ako on nije »eliminiran« po pravilu posesora i posesuma. S posvojnim
zamjenicama dijelovi tijela kao posesumi dolaze sasvim rijetko, ali kad dolaze s
posvojnim zamjenicama, uglavnom se krši pravilo posesora i posesuma, a primjeri
su kao 120., u kojima to nije slučaj, iznimni. Pravilo se krši u dvije konstrukcije: 1. u
povratnoj, kao u 15., 27. i 146. primjeru u kojima je (povratno-jposvojna zamjenica
koreferentna sa subjektom (eventualno s nekim drugim aktantom); 2. u konstrukciji
kao u 147. i 148. primjeru, u kojoj uz posvojnu zamjenicu dolazi enklitička lična
zamjenica u dativu koji se tradicionalno zove slobodni dativ92. U prvom se slučaju
krši prvi dio, a u drugom drugi dio pravila posesora i posesuma. Može se reći daje
uz nazive dijelova tijela kao posesume (posvojni) dativ toliko uobičajen da enklitika
u dativu često ostaje i kad se iz nekih razloga mora upotrijebiti posvojna zamjenica.
U povratnoj konstrukciji dativa nema zato što povratna zamjenica u dativu ima samo
naglašeni oblik sebi, a enklitičkoga dativa povratne zamjenice u kukljičkom nema.
Ovamo svrstavam i 149. primjer, iako on zapravo ne pripada u ovu skupinu: i savjest
se teško može smatrati organom, a i dativ je u ovom slučaju pravi aktant.
146. Kako reču u Slavoniji, svojima zubima si natuko (tj. sam si kriv što si de­
beo). - Svojima zubima, boga mi je je.
147. A neka sa malo trpi (o mužu, koji treba dobiti umjetno zubalo). - E, i ti s
trpila. - A i ja san trpila, samo .. moji jope, ovi donji mi ne vridu, a sve me je
strah (sc. otići k zubaru).
148. (...) A ja san ovo što je meni ovo gori pet zubi ovo na most stavila > na ti
.. no imo nebo ovo metalno i to. I samo pet zubi, a ovo napri su mi navlake na
mojima. Ali ovo je odo dvi tisuće i treće.
149. To ne mogu. Ja-govor, to mi ne > ne dozvoljivo mi najci moja savjest.
Uz identifikacijske parametre pravilo nekad djeluje, a nekad ne.
150. Govorin ti, meni je Vicislava dala svoj broj, govori da bi što slučajno bilo
i...93
151. (...) E, tri brati: jednoga Prodan, jenoga Saljanin, jendga Kušalo. A zašto
su... To svaki ima svdj nadimak.94

92 Ovdje se taj dativ zove neinherentnim (v. pri početku poglavlja 4.1.).
93 Ali i: daj mi broj.
94 Ali i: u Kali nemo noga ki nemo nadimka.
 41

3.2. Posvojni pridjevi, posesor u genitivu, posesor s prijedlogom od

Posvojni pridjevi, posesor u genitivu i posesor s prijedlogom od (skraćeno PGO)

po upotrebi se uvelike poklapaju s posvojnim zamjenicama. Osnovna je razlika u
tom što PGO posesora izražavaju nominacijski, tj. imenuju ga95, dok ga posvojne
zamjenice zastupaju na razne drukčije načine. One ukazuju na posesora kao na
nositelja diskursne uloge u govornom činu i/ili kao na entitet unutar diskursnoga
svijeta (pokazne zamjenice) ili ga pak određuju kao nepoznanicu (upitna zamjenica)
kao nešto nepostojeće u danom kontekstu (negativna zamjenica, tj. neodređena
zamjenica ničigov), kao svaki entitet koji dolazi u obzir u određenu kontekstu
(univerzalna zamjenica, tj. neodređena zamjenica svdčigov) i konačno kao nešto
na ovaj ili onaj način, više ili manje neodređeno (ostale neodređene zamjenice).
Strukturno se poklapanje posvojnih zamjenica s posvojnim genitivom i posvojnom
konstrukcijom s prijedlogom od očituje ponajprije u tom što u posvojnom genitivu
i posvojnoj konstrukciji s prijedlogom od ne dolaze lične zamjenice, a nisu
uobičajene96 ni ostale imeničke identifikacijske zamjenice (tj. upitne, odnosne i
neodređene), jer umjesto njih u pravilu dolaze posvojne zamjenice. Osim toga, PGO
imaju u osnovi iste sintaktičke funkcije kao posvojne zamjenice, iako PGO dolaze
i u nekim konstrukcijama s neizrečenim posesumom koje se donekle razlikuju od
tipičnih konstrukcija s posvojnim zamjenicama bez posesuma (detaljnije v. niže). Te
su sintaktičke razlike ipak relativno trivijalne. Relativno je trivijalna razlika između
posvojnih zamjenica i PGO i činjenica da su PGO svi zajedno u korpusu rjeđi od
pokaznih posvojnih zamjenica. Nešto su zanimljivije sljedeće dvije razlike između
posvojnih zamjenica i PGO. Prvo, iz korpusa se lako uočava da PGO, osobito
posesor sa od, relativno često dolaze kao atributi uz subjekt (rjeđe koji drugi aktant)
u rečenicama s nekim predikatima s kojima posvojne zamjenice po svoj prilici nisu
sasvim isključene, ali nisu ni posvjedočene u korpusu. Riječ je o predikatima koji
označavaju prekretnice u životu kao krstiti se,pričestiti se, oženiti se, udati se, roditi,
umriti, poginiti ili stanja povezana s takvim prekretnicama kao biti za nekin (biti
udana za nekoga), biti oženjen. Nominacijski se posesor uz takve predikate izriče
PGO i posvojnim dativom, dok se deilctičko-anaforički posesor uz takve predikate
izriče (gotovo) samo posvojnim dativom. O tom v. i u poglavlju 4.3.1. Druga se
razlika tiče samo genitiva i posesora sa od, ali ne i posvojnih pridjeva. Genitivom se
i konstrukcijama sa od neživi posesor označava, naravno, rjeđe nego živi, ali znatno
češće nego što se neživi posesor označava posvojnim zamjenicama. Konstrukcije se

95 Određene iznimke postoje u slučaju neživih posesora.

96 O iznimkama v. nešto niže.
 42

s genitivom i prijedlogom od kojima se označava neživi posesor, i formalno dosta

razlikuju od odgovarajućih konstrukcija kojima se označava živi posesor.
Konstrukcije su sa živim posesorom u znatnoj mjeri unificirane u pogledu reda
riječi. Drugim riječima, živi posesor u pravilu stoji pred posesumom ne samo u
slučaju posvojnih pridjeva {babina kuča), nego i u slučaju posvojnoga genitiva
i posvojne konstrukcije sa od (moje babe kuča, od Čeda i Vojka mati). Takav je
položaj posvojnoga genitiva i posesora sa od u kukljičkom po svoj prilici inovacija po
analogiji s posvojnim pridjevima i zamjenicama.97 Red je riječi donekle jedinstven
i u slučaju iznimaka. Tako i posvojni pridjevi i posvojni genitiv i posesor sa od
u pravilu stoje iza antroponima, ali u tom se slučaju mogu smatrati svojevrsnim
krnjim apozicijama. PGO u pravilu dolaze i iza poimeničenih pridjeva mala i mali
u značenju sin, odnosno kći (eventualno unuk i si.). Položaj iza antroponima te iza
mali i mala mogu se međusobno povezati. O tom v. niže. Kukljički se posvojni
genitiv i posvojni pridjevi nadopunjuju. Naime, u posvojnom genitivu dolaze
uglavnom sintagme u jednini, a »umjesto« neproširenih imenica u jednini u pravilu
dolaze posvojni pridjevi. Posvojni pridjevi, naravno, ne mogu zastupati imenice u
množini, ali su i imenice / imeničke sintagme u množini u posvojnom genitivu, a i
u konstrukciji sa od, sasvim rijetke jednostavno zato što se množinski nominacijski
posesori rijetko spominju. U kukljičkom je govoru, barem danas, sasvim malo
primjera neproširenih imenica u jednini u posvojnom genitivu, ali u kaljskom sam
i prečkom zabilježio više takvih primjera. Posvojni se pak pridjevi mogu proširiti
samo enklitičkom zamjenicom u posvojnom dativu, npr. uz očevu ti jamu, u pizdu ti
materinu. Štoviše, ni sastavne sintagme od posvojnih pridjeva uz posesum s istom

97 Da posvojni genitiv i posesor sa od u današnjem kukljičkom stoje pred posesumom

upravo zato što pred posesumom stoje i posvojni pridjevi i zamjenice, to je očito jer genitiv
i konstrukcija sa od u kukljičkom redovito stoje pred imenicom samo kad semantički odgo­
varaju posvojnim zamjenicama i pridjevima (o uobičajenoj ujednačenosti položaja raznih
nominacijskih (nezamjeničkih) atributnih posesora u jezicima v. i rpamemcoB 2007: § 2.2.).
Međutim, dvojbeno je treba li položaj posvojnoga genitiva pred posesumom smatrati arhaič­
nim (u tom bi slučaju posvojne zamjenice i posvojni pridjevi bili zaslužni za očuvanje arha-
izma) ili inovativnim. Prema Ivšić 1970: 303 sqq. taj bi genitiv bio arhaizam, dok bi posvojni
genitiv iza imenice (barem staroslavensko ero) bio inovacija, iako se ondje uzrok te inovacije
tumači krajnje neuvjerljivo. Genitiv pred posesumom može biti i arhaizam i inovacija pa čak
i arhaizam i inovacija istovremeno (ako je red riječi u starijem jeziku bio slobodniji), a osob­
no sam ga skloniji smatrati inovacijom nego arhaizmom jer u slavenskim jezicima - od sta­
roslavenskoga do suvremenih - općenito gledano genitiv obično stoji iza glave, a posvojne
zamjenice i posvojni pridjevi pred glavom, i jer je inovaciju prema posvojnim zamjenicama
i pridjevima (ili samo prema posvojnim pridjevima) vrlo jednostavno objasniti. U svakom
slučaju, položaj konstrukcije sa od pred glavom u kukljičkom mora biti inovativan.
 43

(jednom) referencijom (npr. Karlov i Kukov tac ili Čedova i Vojkova mati) nisu u
kukljičkom uobičajene, nego su od njih običniji posvojni genitiv i konstrukcija sa
od (npr. Karla i Kuka tac, od Čeda i Vdj'ka mati). Za posesora s prijedlogom od
ne vrijede strukturno-sintaktička ograničenja koja vrijede za posvojni genitiv, pa
on može biti, i često jest, i neproširena imenica u jednini. Međutim, za posesora
s prijedlogom od vrijedi jedno semantičko ograničenje. Naime, posvojni pridjevi
i posvojni genitiv najčešće stoje kao posesori uz nazive bližnjih (ponajprije rod,
svojta, supružnici i kumovi) i nazive nekretnina, a rjeđe uz neke druge entitete.
Posesor je pak s prijedlogom od također čest uz nazive bližnjih, uz koje konkurira
s posvojnim pridjevima i posvojnim genitivom, ali je uz nazive nekretnina sasvim
rijedak.
U slučaju neživoga posesora, tj. nežive cjeline kao posesora, i genitiv (genitiv cjeline)
i konstrukcija sa od dolaze iza posesuma, a ne pred njim kao u slučaju konstrukcija sa
živim posesorom (vrh brda, ručica od kogume). Ta razlika zapravo ne ovisi o samoj
živosti posesora. Naime, i živi posesor dolazi iza posesuma u nekim slučajevima
u kojima posvojnost graniči s opisnošću. Takvi su slučajevi posvojni genitiv kao
u primjerima crikva svetoga Pavla i parcela trih (parcela koja ima tri vlasnika)
te generički (nereferentan) živi posesor s prijedlogom od kao u primjerima mliko
od ovce. Prema tome, razlika je u redu riječi uvjetovana spomenutim pomicanjem
(ili zadržavanjem) posvojnoga genitiva i konstrukcije sa od ispred posesuma pod
utjecajem posvojnih pridjeva i zamjenica. Gdje se ne upotrebljavaju posvojni
pridjevi i posvojne zamjenice, genitiv se nalazi iza posesuma.98 Drugim riječima,
razlikuju se prototipna posvojnost s konkretno referentnim (individualnim), obično
ljudskim živim posesorom pri kojoj se posesor često izriče posvojnim pridjevima i
zamjenicama, i neprototipna posvojnost s neživim posesorima, generičkim živim
posesorima i ponekim slučajem s konkretnim živim posesorom, u kojoj posvojne
zamjenice u pravilu ne dolaze. Umjesto upitnih, odnosnih i neodređenih posvojnih
zamjenica u konstrukcijama s neživim posesorom dolaze odgovarajuće imeničke
zamjenice u genitivu i s prijedlogom od (na vrhu čega?, od čega je va ručica?),
dok pokazne posvojne zamjenice i lične zamjenice u takvim konstrukcijama
nisu uobičajene. Nominaciji u konstrukcijama s generičkim posesorom, u kojima
posvojnost graniči s opisnošću, odgovaraju kvalitativne zamjenice (kakovo mliko?),
a i u primjerima s »nepravim« živim posesorom u genitivu nominaciji odgovaraju

98 Generički posvojni pridjevi kao ovčji, kozji, mačji u kukljičkom se ne upotrebljavaju.

Doduše, postoje pridjevi pasji, božji i vražji (generički je samo prvi), koji dolaze u nekim
stalnim izrazima, npr. pasji život, pasja vručina (ali govno o pasa), majke ti božje, a je ti
vražji (o zločestom djetetu).
 44

identifikacijske i kvalitativne zamjenice (ka crikva?, kakova parcela?). Genitiv se i

konstrukcija sa od kao oznake neživih posesora međusobno bitno razlikuju. Genitiv
dolazi uz svojstva (kolur, visina) i područja (vrh, stran, srida) kao posesume, a
konstrukcija sa od dolazi uz posesum kad su posesumi dijelovi (ručica (ručka)) ili
dodaci (pbkrivo (poklopac)). Razlikovanje je svojstava i područja s jedne strane
te dijelova i dodataka s druge u slučaju atributne i implicitne posvojnosti prilično
dosljedno. Za atributnu posvojnost (nominacija te upitne, odnosne i neodređene
zamjenice) vrijedi opisana razlika između genitiva i konstrukcije sa od, dok se u
slučaju deikse i anafore" razlika ostvaruje drukčijim sredstvima. Detaljnije v. niže.

3.2,1. Posvojni pridjevi

Posvojni pridjev označava živoga posesora (obično čovjeka) u jednini. Kukljički se

posvojni pridjevi izvode gotovo isključivo iz osobnih imena i njihovih ekvivalenata
(skraćena imena i razne vrste nadimaka) te relacijskih imenica. Najčešći su posvojni
pridjevi izvedeni od antroponima, rjeđi izvedeni od naziva za rod i svojtu, a ostali
su još rjeđi (poneki pridjev izveden iz zoonima). Posvojni se pridjevi u kukljičkom,
kao i u hrvatskom standardnom jeziku, tvore sufiksima -ov-, -ev-, -in-. Slično kao i
u hrvatskom standardnom jeziku, sufiksom se -in- tvore posvojni pridjevi izvedeni
od imenica e-vrste i nekih njima bliskih nepravilnih imenica (teta > tetin99100, Batara
(muški nadimak) > Batarin, mati > materin, či > čerin), a pridjevi se na -ov i -ev
tvore od imenica muškoga roda a-vrste (Pauk (nadimak) > Paukov, stric > stričev).
Međutim, sufiksom se -ov-, unatoč pravilu, izvode posvojni pridjevi i od većine
muških antroponima na -ina i -ina radi uklanjanja dvostrukoga in (Sipina (nadimak),
Stražina (prezime), Bobušina (nadimak) > Sipinov, Stražinov, Bobusinov, ali Maslina
(muški nadimak) > Maslinin). Prijeglas je kod sufiksa-ov-/-ev- u kukljičkom redovit
samo pri izvođenju iz imenica na -c i antroponima na -ič, a u ostalim je slučajevima
iznimka (stričev, Poglavaričev, kraljev, Rđnjev, Kosirev, Baločov, Mišov, Tanjožov,
riborov, Carov). Postoje tri pridjeva izvedena iz imenica za (gramatički) neživo koji
bi se eventualno mogli razmatrati kao posvojni. To su: maslinov, ričinov (ričina
= ricinus) i smokvin101. Ti se pridjevi ovdje ne uzimaju u obzir ponajprije zato što

99 Doduše, i odnosne su zamjenice anaforičke.

100 Dulji se zatvoreni slog pod naglaskom - usp. tetina. Tako i stričev, ali stričeva.
101 Prva se dva pridjeva odnose na ulje, a inače se ne upotrebljavaju, npr. kita o masline
(maslinova grana), dok se treći pridjev uglavnom odnosi na list. Drugih posvojnih pridjeva
iz imenica za neživo, kao što su primjerice standardni Sunčev, Mjesečev, Zemljin, vodikov,
ugljikov, u kukljičkom nema.
 45

su rubni i zato što se njihova semantička razlika od tipičnih posvojnih pridjeva

formalno očituje kao razlika u sufiksima. Naime, maslinov i ričinov nemaju sufiks
-ov- po istom pravilu kao Bobušinov (to pravilo vrijedi samo za izvođenje iz imenica
muškoga roda), nego analogijom kao standardno jabukov. Osim toga, navedena tri
pridjeva imaju samo generičko značenje za razliku od kukljičkih posvojnih pridjeva
na -ov, -ev, -in, koji imaju individualno značenje (a generičko eventualno u ponekom
slučaju uz individualno), pa posvojnost u slučaju ta tri pridjeva uvijek graniči s
opisnošću. Doduše, izdvajanje na temelju generičnosti dijakronijski gledano nije
sasvim opravdano jer sufiksi kao -ov-, -in-, -j- ni danas u hrvatskom standardnom
jeziku nisu potpuno diferencirani na individualne/posvojne i generičke koji su prije
opisni (usp. štand. hr. čovjekov i čovječji), a u starijem je jeziku tumačenje znatno
više ovisilo o imenici iz koje se pridjev izvodi nego o sufiksu kojim se izvodi.102103
Referencija je kukljičkih posvojnih pridjeva (gotovo) uvijek određena jer se tvore
od manje ili više inherentno određenih imenica (imena i relacijskih imenica), a ne
mogu se proširivati oznakama neodređenosti/introduktivnosti kao niki,jedan.m
Kao što je rečeno, posvojni pridjevi stoje u komplementarnoj distribuciji s posvojnim
genitivom te u konkurenciji i komplementarnoj distribuciji s posesorom s prijedlogom
od. Uz nazive bližnjih kao posesume posvojni su pridjevi podjednako česti kao
posesor s prijedlogom od i otprilike dvostruko češći od posvojnoga genitiva. Uz
nazive nekretnina posvojni pridjevi i posvojni genitiv u korpusu dolaze otprilike
u odnosu 3:2, dok je posesor s prijedlogom od uz nazive nekretnina, kao Stoje već
rečeno, sasvim rijedak.
Posvojni pridjevi najčešće stoje kao atributi, rjeđe dolaze poimeničeno, a najrjeđe
dolaze kao kopulativi. Kao atributi posvojni pridjevi obično stoje uz izrečenu
imenicu, ali mogu stajati i uz nultu anaforu i elipsu. Termin je elipsa ovdje donekle
problematičan, pa je potrebno objasniti koje je njegovo značenje u ovoj knjizi.
Tradicionalno se elipsom smatra »izostavljanje« dijela teksta koji se smatra nužnim
za gramatičku potpunost.104 Već iz same definicije može se naslutiti da je elipsa
koja nije omogućena postojanjem antecedenta105 kao u primjeru Kaš za Zagreb?,

102 Ako se pridjev izvodi iz osobnoga imena čovjeka, vrlo je vjerojatno da će biti individu­
alan, a ako se izvodi iz opće imenice kojom se imenuje neka životinjska vrsta, sva je prilika
da će biti generički. Usp. i stsl. niuiamk (Pilatov) sa sufiksom -j-, a i štand. hr. sin Božji te
puževa kućica i pužev gel.
103 Usp. KonueBCKaa-TaMM i IIlMeJieB 1994: 217.
104 Usp. Simeon 1969: natuknica elipsa.
105 Nekad je riječ i o »postcedentu«, ali se to radi kratkoće obično ne spominje, nego se
samo podrazumijeva.
 46

tradicionalno zasluživala znatno veću pozornost nego nulta anafora kao u primjeru
More Božić dojti bez kolačov, ali ne bez bure. Stariji su gramatičari pretjerivali
s pretpostavljanjem elipse106, a to je pretjerivanje, slično kao i pretjerivanje s
dijakronijom, u konačnici dovelo do druge krajnosti. Tako Charles Bally u svojoj
knjizi Linguistique generale et linguistique frangaise elipsom smatra samo nultu
anaforu107, a takvo je shvaćanje elipse danas dominantno.108 Pri takvu se shvaćanju
elipse izostavljanje koje nije omogućeno antecedentom, u pravilu ignorira kao da
ne postoji, jer bez antecedenta nije jasno što se zapravo izostavlja, dok su autori
koji uviđaju da ni jedan ni drugi fenomen ne treba ignorirati, relativno rijetki.109
Upravo se »izostavljanje« bez antecedenta kao u primjeru Kas za Zagreb? ovdje
u skladu s tradicijom naziva elipsom, dok se »izostavljanje« s antecedentom kao u
primjeru More Božić dojti bez kolačov, ali ne bez bure. ovdje uglavnom zove nultom
anaforom, a može se zvati i koelipsom (= elipsa koja je u korelaciji s antecedentom).
Ni elipsa ni koelipsa nisu prava izostavljanja (rečeno je upravo ono što je rečeno i
što treba biti rečeno110), ali oba su fenomena bitna za opis pojedinih jezika i govora
te njihovu međusobnu usporedbu. Pri tom nije osobito bitno koji je točno glagol
izostavljen u rečenici Kas za Zagreb?, nego je bitno daje takva rečenica strukturno
specifična (u primjeru se nalazi futur I. bez infinitiva, iako on po definiciji mora
sadržavati infinitiv) te da se u njoj može domisliti infinitiv nekoga glagola kretanja,
koji se u sličnoj rečenici može i izreći. Elipsa atributnoga posesora može biti više ili
manje okamenjena. Sasvim se okamenjenom elipsom može smatrati i poimeničenje
kao u primjerima 3.1.59. sqq. Poimeničenja iz praktičnih razloga ovdje izdvajam
od ostalih slučajeva i ne nazivam ih elipsom. Od primjera kao što su navedeni, do
neokamenjene elipse postoji kontinuum. Tako se elipsa može pretpostaviti i u nekim
primjerima s posvojnim zamjenicama koji su opisani kao poimeničenje (usp. 57.
i 58. primjer pod 3.1.), a u slučaju je PGO raznolikost primjera u kojima se može
pretpostaviti manje ili više okamenjena elipsa, primjetno veća.

106 Usp. Kiihner i Stegmann 1992b: 549 sq.

107 BajuiH 1955: 175 sq,
108 Usp. pod natuknicom ellipsis u Cristal 2008 i članak Winkler 2006.
109 Takvi su primjerice Kiihner i Stegmann (1992b: 555), koji elipsu bez antecedenta zovu
elipsom, a elipsu s antecedentom brahilogijom, te BenbUHKOB (1990), kod kojega se za istu
podjelu upotrebljavaju ne osobito sretni termini situacijska i kontekstualna elipsa.
110 Usp. donekle nezgrapan primjer IMore Božić dojti bez kolačov, ali ne more Božić dojti
bez bure.
 47

Posesume je na koje se odnose posvojni pridjevi, praktično razvrstati u sljedeće tri

kategorije: a) bližnji (rod, svojta, kumovi), b) nekretnine, c) ostalo. Slijedi pregled
upotrebe posvojnih pridjeva koji se odnose na navedene kategorije posesuma.
a) Bližnji. Kad kao posesumi funkcioniraju bližnji, posvojni se pridjevi u većini
primjera mogu shvatiti kao atributi, bilo da dolaze uz izrečen posesum, bilo da
je posesum nulta anafora ili elipsa, a poimeničenih je posvojnih pridjeva uz koje
se zamišljaju bližnji kao posesumi, malo. Posvojni pridjevi koji bi se odnosili
na nazive bližnjih i funkcionirali kao kopulativi, u korpusu nisu potvrđeni, što
je i očekivano.
Tipičan su slučaj posvojni pridjevi kao atributi uz izrečene nazive bližnjih. Pri tom,
kao što je rečeno, posvojni pridjev obično stoji pred posesumom. Upozoravam na
početne primjere s glagolima koji označavaju životne prekretnice (uz prva dva usp.
i 3.1.57.), kakvi s posvojnim zamjenicama u korpusu nisu posvjedočeni, iako je
primjera s posvojnim zamjenicama u korpusu znatno više nego primjera s PGO. S
tim u vezi usp. također 17. i 18. primjer, koji su nešto drukčiji.
1. A sa su pošl'i u Meriku: .. se Vremenkova či udaje - ja ne znon, na
dvajščetire?
2. (...) To šušo .. o neviste je. Zeljkina či je za Lidijinin sinun.
3. Ča je tefino bilo, to je kupila Lidijina či.
4. (...) Un i Večeslavov sin da gredu na kompaniju, na Mediteran šiping, da gre
na brod.
5. Bili su tri brati, ali samo njega zovu Poglavarič. A i voga brata mu poneki
zazove Poglavarič, ali ovaj Rdjkov tac, un > njega nisu zvali.
6. Oni su isto > njoj je to sestra, ..ja mislin, .. ona .. Vunina žena.
7. ‘K urbin sin’, govori, ‘p iša je Vuni u Australiju da mu je un stavi zemlju na se:
što se to njega tiče?. ’
8. A stricod ovaj stari, Kunsu, ja se sičon njega, to je Simin did, nasuprot tebe
ovde.
9. Devet vas san ja ponela u crilcvuxn: tri Lenkine, .. aotri Lenkine, tebe,
Karaulina, letričarova brata, Milice Kaičine...
10. N i su... u gradu su: rekla je da če pojti onu niku viti je r je izošla iz bolnice,
ni je ni vidila, onu .. Marininu mater.
11 .A i d je to. - Td su zvali Siminoga oca: stari Maslina.
12. (...) Zato što su se oni zaminili, a ovaj ni prepisa na se, ostalo je na njin i
dalje: na ocu mu .. Davorovu. - I Kanelinu. - E.
13. (...) Unda da če pojti sa Ljiibičinun čerun naše - valjda če Ljubici či dojti.

Tj. imam devetero kumčadi (tebe i još osmero).

 48

14. Šangulin o va j.. Jakov is ženun je tote (o kukljičkom staračkom domu), i od

ove Matašinkine cere je svekaro tote...
15. (...) po j e umra ovajd taj Jašin Ante (...). - K l Ante Jašin? - Otaj od Darke
.. one Darke Filipove one Strkovičine jetrve.
Ponekadposvojni pridjev dolazi izaposesuma iz razlogapovezanih s komunikativnom
strukturom rečenice i si. Tako u sljedećem primjeru posesum sin dolazi pred
posvojni pridjev jer se ističe kao rema i kontrast prema Ljubovoj sestri o kojoj se
ranije pričalo.
16. A (fi je sin Ljubov? - 4 ? - A đi je sin Ljubov? - Ljubov sin? - E. - A un u
Kanadi žive, ali dojde.
Takav red riječi ipak znatno češće ima druge uzroke. Tako posvojni pridjev redovito
stoji iza antroponima. U tom slučaju on obično funkcionira kao pridjevak, tj. kao
drugi član dvočlanoga antroponima koji ponajprije služi olakšavanju identifikacije.
Takvi pridjevci mogu biti posvojni pridjevi izvedeni iz imena ili nadimka oca, muža,
majke ili žene i rjeđe drugih članova obitelji (obiteljski pridjevak), a mogu biti i
svojevrsna domaća prezimena izvedena po svoj prilici iz imena ili nadimka nekoga
nepoznata pretka (rodovski pridjevak). I rodovski su pridjevci nekad najvjerojatnije
bili obiteljski. Slijedi nekoliko primjera s rodovskim i obiteljskim pridjevcima
(rodovski su pridjevci označeni zvjezdicom).
17. E, Ljubica PTp'ina je umrla.
18. 1 Dinu Ljubičinu ni dobro.
19. Baš me je strina sa zvala malo p rije ,.. da je Ani oovoj.. Bozinoj svekar umra
u Meriki. -4M > ovoj čeri od... - Odo Bože, .. Bože mlađoj ceri.
20. Jesan ti bila rekla da je, Ivica *Benin je umra. - Nisi mi rekla. - E, Ivica je
umra, kada?, zakopali su ga prošlu sedmicu. (...) a sad je umrla Vilma Tašina u
Australiji.
21. Tamo je bila ona Gojislava *Bačdkina i onaj Kiko Bakitin.
22. A mislin, ujna *Bačokina je lani (sc. perirala kuk) i Zdravka Manjina.
»Obrnut« je red riječi uz antroponime u slučaju obiteljskihpridjevaka najjednostavnije
objasniti tako da se pretpostavi da obiteljski pridjevak uz antroponim funkcionira
kao krnja apozicija, tj. da se pretpostavi elipsa riječi kao sin, či, žena iza posvojnoga
pridjeva. Takva je elipsa u slučaju obiteljskih pridjevaka gotovo pravilo i u znatnoj
je mjeri okamenjena. U slučaju pak rodovskih pridjevaka takva bi elipsa bila
potpuno okamenjena, a mogla bi se pretpostaviti samo na dijakronijskoj razini,
tj. u vrijeme kad su rodovski pridjevci još bili obiteljski. Doduše, iza antroponima
mogu stajati i osobinski pridjevci kao debeli, gdje se elipsa ne može pretpostaviti
ni na dijakronijskoj razini. Međutim, osobinski su pridjevci sporadični, dok su
 49

rodovski i obiteljski pridjevci uz antroponime vrlo česti, pa je vjerojatno da položaj

rodovskih i obiteljskih pridjevaka utječe na položaj osobinskih.112 Zanimljivo je da
generacijski pridjevci stari i mladi uvijek dolaze pred antroponimom. Na kraju treba
spomenuti da posvojni pridjev izveden iz imena bliske osobe ipak ponekad stoji i
pred antroponimom.
23. Govori baš ona a asova 33 Mladenova Marija, govori, dogodine počinje u
školu troje diče.
Svojevrsnom bi se donekle okamenjenom elipsom mogao objasniti i gotovo
bezizniman »obrnut« red riječi uz mali i mala u značenju »sin«, »kći« kao u sljedećim
primjerima.
24. (...) Ki mi je reko?. A, Tinka, da je vidila di Krešoa - to mi je rekla, biče
misec dan -... A, govori, misla san, je li ti no mali bratov ni li - govori, karijolu
-, a j e je, pošo je u dvor, pošo je u dvor. - E. - A ja gor, biče radu.
25. Vidila san malu Anđelijinu.
Naime, iza riječi mali i mala kao pridjeva često se, iako ne uvijek, može zamisliti
ime djeteta kao eliptirana glava, iza kojega bi onda došao posvojni pridjev kao krnja
apozicija. U ovom bi slučaju bila riječ o dvostrukoj elipsi, tj. elipsi antroponima i
elipsi posesuma kao sin, či, bnuk, bniika uz posvojni pridjev. I ta elipsa kao takva
funkcionira na dijakronijskoj razini, a danas je, naravno, okamenjena.
U slučajevima kad posvojni pridjev ne stoji ni uz kakvu imenicu, a kao posesum se
podrazumijeva netko od bližnjih, nerijetko je teško jasno razlikovati nultu anaforu,
elipsu i poimeničenje. U sljedećim je primjerima drugo Ljubičina nulta anafora,
a Milova (sc. či) će prije biti elipsa, dok je Jadrankini i Marijini najjednostavnije
shvatiti kao poimeničenje jer je u slučaju pretpostavke elipse teško objasniti muški
rod.
26. A ja govorin, svi su velilci več: Ti i Ljubičina dica i... - Ljubičina, boga ti: či
je se kada udala - 33 unuka > mala je > ja misin da mala je u školu krenila. -
A je li je se sin oženi? - N i se venča, a ja miz da živu zajno, jo š unda. - A dobro
je, što imo veze. - E. - A je se Milova udala?
27. (...) i onu Mariju odaa .. ovusd .. Lidije Sklofove. - E. - Njima su dica velika.
- Boga t’, dica se poženili. - Eto vidiš. - Imo dvi blizanke i i sina, ali svi su
udđni. —E. —A J'đdranka je starija, a njezini se nisu... Jadrankini su... I na je
rodila... Njoj j e č i starija. - Ka J'đdranka? - J'đdranka, sestra je, .. Šklofova. - E .
- Ona je... Njoj če či imati trizdevet godin boj- > četrdeset, koliko: trizdevet. (...)
Ali kad je rodila Marija dvidd ove blizanke .. ženske, na je rodla dva blizanca.

112 Zanimljiv je i položaj pridjevaka u hrvatskom standardnom jeziku u imenima vladara

kao Petar Veliki, Andrija Dragi, ali takav položaj nije autohton.
 50

(... - duža digresija o tom kako se u njihovoj obitelji često rađaju blizanci) i tako
da je ovaj .. ovi su Marijini svi poženjeni, a Jadrankini ni nikor.
b) Nekretnine. Posvojni pridjevi uz nazive nekretnina obično dolaze kao atributi.
Zemljište se kao posesum osim toga može zamisliti uz poimeničeni srednji rod
posvojnoga pridjeva. Srednji je rod posvojnoga pridjeva koji podrazumijeva zemljište
kao posesum, u nekoliko primjera u korpusu potvrđen i kao kopulativ.
Kao atribut posvojni pridjev u pravilu dolazi pred nazivom nekretnine.
28. A tako: i po intradi su malo putov otvorili, i tako. (...) I vamo su kod a ono,
di je Tihova kuča po pugori do Velivrha, no preko Drag namo lipo sve probili.
29. D i ti je to Vanđelje, boga ti? - Znaš di je Vanđelje. Znaš di je povrh Benini
iin Mdtašin namo radij ona, di je Mirkova kuča gori. -A ,h q .- Po nuder se projde
po gori na Vanđelje. To ti je na brdu gori...
30. E, a dno > eno ti je sada stričeva kuvaricam koliko je ona, biče, kolko smo
mirili?: sedan i p o za .. četire. —Tri i po za s'edan i po. - Kolko ti je to kvadrati?
- A tripu sean dvajstjean: dvajspe kvadrati.
31 .Ja govori, znaš što: reci da to ni Dumičina čestica, potpiši i prodaj to dalje
i muči.
32. (...) Iu n nju, kako j e je tuko i vika na nju, uze j e j e za noge po j e j e na glovu
u v'rto ispri Anđinih vrat: unde je bila mindula, Livina mindula i modra.
33. Bi V ti verovala, od mlina, na je meni vode dvđpu pala, unda je pala .. unda
je pala ka smo došli dd .. ono ispod a > koda Heheričine kliče, unda j e pala ka
smo došli na vrata.
34. (...) Od Riižine kuče po namo Milan je nešto ispri vrat očisti, a ovo je kaj
komod leda.
Ovamo dodajem ijedan primjer s posvojnim pridjevom uz nultu anaforu.
35. Nečemo ih (riječ je o maslinama) škarati, nego unde samo di nismo. Na
Kogulišči nismo lani i vode na Ogradi strininu jenu. Drugo smo poškarali bili
sve.
Iza imenice koja znači nekretninu, posvojni pridjev stoji rijetko, a razlozi su takva
reda riječi komunikativna struktura rečenice, zabuna u govoru i si.
36. Tako Šonja govori, znaš što te ja zbven. Govori, no me > Ante me je zva -
je r Ante je to vodi ote parcele Vojvodičeve.
Kao i posvojne zamjenice, tako i posvojni pridjevi dolaze u poimeničenom srednjem
rodukoji označava zemljište, tip kojega se precizira tek na temelju konteksta i situacije.
Osim toga, u 38. je primjeru nepoimeničeni srednji rod pridjeva upotrijebljen kao
kopulativ. Za kopulativ koji se odnosi na nekretninu kao posesum v. i 3. primjer.13

13 Kuvarica je kuhinja izvan kuće.

 51

37. Što je Kanelino, to je isto njegovo. —Sve je njegovo: i Plavijino i Vuličevo i

sve.
38. Jeli imo no Davor unde na Ilovači d'i? ~ Davor? - E. - Je. Ona maslina mu
je (... - nerazgovijetno). Oma gori. - Gori, do Milovoga?
39. Unda vode na Ogradi na strminu nešto je (tj. ima nešto maslina), ali ja
san bez skal, ne mdgu, to un mora, a vd okolo što bude, to ču ja počešati bar
pomalo.
40. Ono je niska ona modrica ka se pojde prema našemu gori, po namo ko
Livijina.
41. A znaš kako ti je vamo, vamo di je Livino, unda ti je Seburina, Seburina ti
je dva kvadrata. (...) - E. Unde če biti, ako Livino i naše izuzmemo, unde more
biti jenu četrdese kvadrati: tote ih je pet.
c) Ostalo. Primjera je relativno malo. U svima osim zadnjega posvojni pridjev stoji
kao atribut uz izrečeni posesum, a samo u zadnjem primjeru dolazi kao kopulativ i
kao atribut uz nultu anaforu. Kao atribut uz izrečen posesum posvojni je pridjev pred
posesumom u svim primjerima osim prvoga, gdje je u psovci okamenjen »obrnut«
red riječi (tako i u pizdu materinu).
42. Ka su un i Maričič pokojni užali mitirati staroga Cota. - E. - Stari Coto
umiro - stari onaj - unda ovaj sin mu. - Ante. - Ante, .. pito ga di su mu šoldi.
‘D i su šoldi, čačo?’ Un muči, muči. D i su šoldi?’ Sebura je mitira Antu, a
Maričič staroga. D i su šoldi jeben ti Gospu?’ - Sebura. A ben ti mandalinu
Gospinu, sa san se siti: u kopi:.. u kopi su.’u4 (...)
43. Ja san rekla na Srečkovo ime (tj. naručila je vijenac u njegovo ime), ni su
zapisali na moje.
44. Marina je bila bolesna posli Tamarinoga pira.
45. (...) A i niki dan se je dizo. Za Dobrov ščap na vrh kauča se digne. Baš un
žilavac (o malom djetetu).
46. A govori Slađana: a, .. ko, govori, nečeš, ja ču... A nego, govori, .. sja bi
samo Milldn potpis, po bi ja prečinila ko neče.
47. E, reko je > a znaš da je men reko prošli puta - jesan ti rekla? - .. da san
ja Dobrov papar. - E. - Ja govori, jesan. Nišan glupa. Mozga imon.
48. N'ako mi je ko Benini (sc. pas izgazi vrto), po, govorin ti, da je Šekin: Šekin
vamo, Šekin namo. A njizin ni. - D i bi. - Da da. Ali reči ču je ja. Reči ču ja:
boga mi oka vi niste držoli konobu nemo Šekinoga ni ničigovoga.14

114 Informant oponaša govor krezuba starca. Kopa je stog sijena ili slame.
 52

3.2.2. Posesor u genitivu

Genitiv, kao što je rečeno, može označavati živoga i neživoga posesora. U ovom
se poglavlju obrađuju posvojni genitiv, koji označava relativno tipičnoga živoga
posesora, i genitiv cjeline, koji označava neživu cjelinu u odnosu na neko njezino
područje. Ostali se genitivi koji označavaju živoga i neživoga posesora u širem smislu
(genitiv sadržaja, genitiv subjekta i objekta, dijelni genitiv) te genitiv svojstva, koji u
nekim slučajevima označava posesum, ovdje ne obrađuju.
Posvojni je genitiv znatno češći od genitiva cjeline. Posesori su u posvojnom genitivu
u svim primjerima u korpusu ljudi. Iako nisu posvjedočene u korpusu, gramatički
su sasvim obične rečenice kao vo je gnjazdo nike velike tiče, u kojima posvojnost
graniči s opisnošću. U korpusu nisu posvjedočeni, a i ne pojavljuju se u govoru, ni
»posvojni« genitivi u kojima se imenice upotrebljavaju generički kao u štand. hr.
glava žene (= ženska glava).115Takvim je genitivima semantički blizak već spomenuti
genitiv parcela trih. U posvojnom genitivu, kao stoje ranije rečeno, najčešće dolaze
imeničke sintagme (većinom u jednini), a imenice bez dodatka su rijetke. Isto tako u
posvojnom genitivu kao ni u funkciji posesora s prijedlogom od ne dolaze imeničke
zamjenice. Doduše, imeničke su zamjenice, pa čak i lične, moguće u nekim rubnim
slučajevima, u kojima genitiv vjerojatno ne treba smatrati posvojnim. Takav je idući
primjer u kojem se na račun može shvatiti kao prijedlog.
1. (...) Ne ni ona nego čere, e. - E. - 1 to ne ona druga, nego va. Na na račun
sebe i nje.
Posvojni genitiv obično dolazi kao atribut. Atributni posvojni genitiv u pravilu stoji
pred posesumom. Posvojni je genitiv u osnovi jedini kukljički atributni genitiv koji
stoji pred glavom. Osim njega, pred glavom može stajati još samo poneki izraz u
genitivu svojstva {svake vrste/vrsti/šorte i eventualno još nešto).116 Prema tome,
u kukljičkom pred glavom stoje samo »najpridjevskiji« genitivi u tom smislu što
posvojnomu genitivu odgovara cijela klasa pridjeva (posvojni pridjevi), dok je
genitive svojstva svake vrste i si. lako zamijeniti nekom pridjevskom zamjenicom
tipa svakakov. S tim je u vezi zanimljivo da je u litavskom - za koji su, kao u osnovi
i za ostale baltijske jezike, karakteristični znatno šira upotreba genitiva i sukladno

115 Usp. Silić i Pranjković 2005: točka 742.

116 U kaljskom sam zabilježio u spontanom govom svake šudrte vuojske i bilo je svake
vrstie muke, a za kukljički informanti potvrđuju primjere kao bilo je svake vrste tča. Inače,
genitiv svojstva u kukljičkom rijetko dolazi atributno, a najčešći je kao kopulativ. Ipak, atri­
butni je genitiv svojstva uz iznimku navedenih izraza u pravilu iza glave, npr. mriže velikoga
oka.
 53

znatno uža upotreba pridjeva u usporedbi s indoeuropskim prosjekom te prilično

dosljedan položaj genitiva pred glavom imeničke skupine - jedini genitiv koji redovito
stoji iza glave, upravo onaj najmanje pridjevski, tj. dijelni genitiv, npr. titraš pieno
(litra mlijeka).117 Posesum uz koji bi kukljički posvojni genitiv stajao kao atribut,
može biti i izostavljen kao nulta anafora ili elipsa. Posvojni genitiv može doći i kao
kopulativ (npr. va kuca je moje babe), ali su takvi primjeri rijetki. Među primjerima
u korpusu kopulativ bi mogao biti genitiv u 40. primjeru. Iako je rjeđi od posvojnih
pridjeva, posvojni genitiv ima sličnu distribuciju po kategorijama posesuma kao i
oni. Stoga je posesume na koje se odnosi posvojni genitiv, praktično razvrstati u
iste tri kategorije kao i posesume na koje se odnose posvojni pridjevi: a) bližnji
(rod, svojta, kumovi), b) nekretnine, c) ostalo. Slijedi pregled upotrebe posvojnoga
genitiva uz navedene kategorije posesuma.
a) Bližnji. Uz nazive bližnjih sintagme u genitivu konkuriraju sa sintagmama
s prijedlogom od. Ta je konkurencija lako uočljiva jer često u istom primjeru uz
posesum dolazi čas posvojni genitiv, čas posesor s prijedlogom od.
Kada dolazi uz nazive bližnjih, posvojni genitiv obično stoji kao atribut uz izrečeni
posesum. U tom slučaju genitiv gotovo uvijek dolazi pred posesumom. Upozoravam
na početne primjere s glagolima koji označavaju životne prekretnice. U tom smislu
v. također 14., 18. i 19. primjer. Vrijedi upozoriti i na 8. primjer sa sastavnom
sintagmom u posvojnom genitivu.
2. Što imo novoga? - i bome baš, da ti pravo rečen... Umrla je ona .. Marija
Morovikina, danas je zvonilo > jutros. - Marija Morovikina, čekoj...? - Ona ..
Pave Meštrova žena. - 4 ^ 4 - Od Morovike či.
3. Prekučer je jedan od Slavine tete ča je u Zaglovu bila udana, Slave Kaičine,
Nedine sestre, sin u gradu čisti ribu i .. da je bi ko prijatelja i da su čistiti ribu
valja da čeju peči, ča ja znan, i da govori, ajme meni što je vo, probdio me i (Icroz
srce da ga je probolo), i čisti dalje i drugi put, i gotovo: umra, i falabogu.
4. (...) Što imo jo š novoga. - A, borme, .. a, onoga, dobili smo pozivnice. Onoj
> strine Željke se (tj. ženi se unuk strine Željke)...
5. Sto je ko vas? - A evo: sđntula došla ko mene zapitati za Dobroga, evo ..
sedimo. - K ije došo? - A sđntula, tije ne poznivoš: od Ljubice nevista, Marija,
.. pokojnoga Ante žena.
6. (...) B ije Ljubo, Mitar, ota Anka i Senijeo one ča je za Tomun Kljepinin, mati.
Na je rano umrla, Senijina mati je... Su bili dva brata i dvi sestre.
7. Puhalo je Jasnin svekar. - A pokojne Danke muž je bi drugi.17

17 Usp. OpBuaeHe 1975: 206 sq.

 54

8. Kalabardovi sud Bačini. - Bačini? - To je Karla i .. i ovoga .. i Kuka tđc:

Kalabđrdi.
9. Nju su zvali Tina, ona j e bila Krstina, a to ti je bila dopokojnoga Dinka,
čuvenoga ginekologa u Frankfurtu, mati...
10. Što govori Dobri - ku ste to zakopali? - To ti je, ona je is našun materun u
godinama. To ti je Lidije Martinove i Mladenke mati.
11. A neka stara da je umrla - zvonilo je učer > prekučer. Nikor ne zno ki je
umra, nikor ne zno, a to je jo š Mira Martinova sestra nika u Merild - sto dvi
godine.
12. (...) Maslina ili Maslina ili kako?-M aslina, Maslina. -M aslina ga zovu... -
E. - A k ije to. - To su zvali Šiminoga oca: stari Maslina. - Koga ŠTme? - ŠTme
Bilanova oca.
13. E, a koga zovu Popara? - A Popara, to su Milke Bačine muža zvali.
Kao i posvojni pridjevi posvojni genitiv dolazi iza antroponima i iza mali i mala.
Takav je red riječi najjednostavnije protumačiti na isti način kao i u slučaju posvojnih
pridjeva, tj. kao elipsu odnosno dvostruku elipsu. I posvojni genitiv uz antroponime
funkcionira kao svojevrstan pridjevak. Posvojni je genitiv kao pridjevak znatno rjeđi
od posvojnih pridjeva u istoj funkciji. On se upotrebljava kad se jednočlani pridjevak
ne smatra dovoljnim za identifikaciju. Između antroponima (točnije osobnoga imena
ili njegova ekvivalenta) i posvojnoga genitiva gotovo uvijek je stanka s još nekim
elementima koji ukazuju na domišljanje govornika (fonacija, pokazna zamjenica kao
poštapalica) ili bez njih, što također svjedoči o atipičnosti pridjevka u posvojnom
genitivu. Donekle je slična situacija i s prijedlogom od (v. niže).
14. (...) unda se ženi Krstina > udaje, iinda Goran, unda ovaj od 3 Šonje, ..
pokojnoga Renaus, .. Ddvor... - U boga ti, to... - Unda Rina dondga, ja miz da
je u sedmin ili u devetin, isto: jedan mu se sin oženi u trečin, a sa mu se drugi
ženi.
15. Naša Silva je mršava i va Marija Antina, Ante Vojvbdičeva, a imaju višu
masnoću nego ja.
16. Što imo u Kukljici? - A, učer smo Milku ovu zakopali. - Koga? - Milku onu,
kapetana Martinova, osanstosan godin.
17. Un je oženi onu Mariju oda .. .. ovus .. Lidije Šklofove.
18. A u nedilju se je, govorin ti, pričestila mala dovoga .. pokojnoga Alena, .. ta
.. odMirjam (...)
Među primjerima u kojima posvojni genitiv ne stoji ni uz kakvu izrečenu imenicu,
nego eventualno stoji uz pokaznu zamjenicu, valja razlikovati primjere u kojima je 18

118 Pokojnoga Rina se odnosi na Šonje, a ne na Davor. To proizlazi iz stanki i smanjene

dinamike. Reno i Šonja su Davorovi roditelji.
 55

posesum nulta anafora kao 19. i 20. od primjera u kojima je posesum eliptiran kao
ostali primjeri u nizu. Dvadeseti je primjer kaljski, a zanimljiv je po tom što je u
njem posvojni genitiv neproširena imenica, kao i u 21. primjeru, koji je kukljički.
19. A na neče dojti: na, da če se sada oženiti toj Zeljki sin petin misecu... - Koj
Željki? - Željke Maričine, te na Čkalji.
20. (...) A njuoj je tuđe komunista bi. - Cigudv? - Dobrile.
21. (...) i la je no jo š? m Četre muškiči su bili. Čekoj: Zeljkov, Bosankin, ..
Milkice119120... Ja ne znon boga mi ki je četvrti.
22. (...) Čekoj: Rosin svekar, Jasnin svekar, i ovaj i Gaj'd i ovaj četvrti - kije no
četvrti bi: četre brati su-... 4M-' ovdj Danke Lukine one ča je...
23. A.: I unda govori Njinjanin njemu... B.: A ki je to? A. Od Njinj- odss >
- -

iz Nina... - C.: Sipine... - B.: A o Sipine.?

24. Devet vas san ja ponela u crikvu: tri Lenkine, .. ootri Lenkine, tebe,
Karaulina, letričarova brata, Milice Kaičine...
25. Došla ti Marija Milanova... - Koga Milana?121 - Vojvodičeva, Marija
Vojvodičeva.
b) Nekretnine. Kao posesor uz nazive nekretnina posvojni genitiv, kao što je ranije
rečeno, dolazi znatno češće nego sintagme sa od.
Naziv je nekretnine kao posesum s posvojnim genitivom obično izrečen. U tom
slučaju genitiv u pravilu stoji pred posesumom. Uz sljedeće primjere v. i 3.1.88.
26. Njihovo je odo, ako se sičoš, di je, kako no zovu, di je Vinke Boškove kuča:
odunde, pa sve namo do naše Zdahove.
27. A vamo da je pita .. ovaj Ante di je dida Nike grob: ja govorin, unde kraj ..
bdrna potreso...
28. E, i napisa je: Vune Burčulova na se., njivu, Ivane njivu i i Milije njivu .. i
svoje. Tako je njegovo, ja misin, od pet iljod metri.
29. A.: Tamo u Rasovicije > daje Neven napravi neku kliču.- B.: E. - A.: Neven.
Pa unda da je > ooda đipun dojde dotamo, ali preko Dragoga Bilanovaosoo...
- C.: Maslin?. - A.: Terena, e.
30. A ki je sa u tete Danke kuči?
31. A ono di je bilo trsje što je Jadre čuva, iznad tete Milenke kuče, kolko tamo
imo terena? - A to je, > to tamo ni njihovo: tamo ti je Petrimirovo ko tete
Milenke kuče, ali (...)

119 Informantica se pokušava sjetiti tko se sve pričestio.

120 Informantica nešto ranije, spominjući isto dijete pri nabrajanju djece koja su se pričesti-
la, kaže: i mali od Milkice ove o keramičara ča je došo živiti ovde.
121 Ovdje je antroponim nulta anafora, ali relacijska imenica je u elipsi.
 56

Kao što se vidi, među prethodnim je primjerima samo jedan (28. primjer) u kojem
imenice u genitivu nemaju dodatka, ali i u tom su primjeru genitivi Ivane i Milije
umjesto posvojnih pridjeva po svoj prilici rezultat ujednake prema Vune Burčulova.
Prema obavijestima informanata imenice bez dodatka u kukljičkom danas nisu
uobičajene kao posvojni genitivi uz naziv nekretnine. Međutim, nekoliko sam takvih
genitiva zabilježio u kaljskom.
32. (...) No su sve užgali under. I sve kuću po kuću; unda pošl'i pugori, unda
Bubala kuću, unda svu onu kaletu Grzunovu: sve užgali.
33. Ka su Talijane došli > ka bi došli, unda bi ljudi vako jani se sakrivali. I ..
bunkeri su činili... Unda je jedan vrta bi, znuaš di: di je Rada kuća u Kolieginih
namoka ovoga, .. ča Livija sina ima i onoga... - 4- dua miz da znun di je to. -
Undeka. I sada, .. Šimujana kuća: .. i sa bi došli u Bežinov dvudr Talijane. I sa
će kroz Šimujana kuću, a tudte su bili stricu Joji tori, kuder će oni pruojti.
34. Jua sa namo ko crikve, .. kako b ’ va rekla: .. di je popa kuća, .. odma ispo
popa kuće.
Ovamo dodajem ijedan primjer s neizrečenom glavom.
35. Pokle smo mi vuode došli, unda smo sepodilili. Unda nuas je dopalo doli na
putu, a gori je dopalo Kova no. A Đenku je dopalo... Nuas je Đenke, a Đenku je
naše > Đenku je Kova, a Kova je naše.
U korpusu se nalaze samo tri kukljička primjera s posvojnim genitivom iza nekretnine
kao posesuma, od kojih je jedan sporan.
36. To je čestica đida Šime, vamo od oca njegovoga.
37. (...) Jer tobož, namo je bila kuča za trih malo, a ijje bi done nešto šoldov,
i unda su ni - ovo je bila parcela trih - > unda su ni spojili vu parcelu i dali
njemu vd (...)
38. (...) I unda ii je bi, misin, priča ka su nastale crikve, misin, .. ko Gospe i
svetoga Pđvla, i to.
Zašto je genitiv iza posesuma u 36. primjeru, nije sasvim jasno. Takav bi red riječi
bilo najjednostavnije objasniti kao inovaciju pod utjecajem dominantnih govora.
U 37. primjeru genitiv je više opisni nego posvojni i semantički se ne poklapa s
posvojnim zamjenicama i posvojnim pridjevima, pa zato i stoji iza imenice. Isto
vrijedi i za sintagmu crikva svetoga Pđvla, iako u 38. primjeru nije sasvim jasno
što bi trebalo smatrati posesumom uz koji stoji genitiv: izrečenu imenicu ili nultu
anaforu. Doduše, ovdje to nije ni bitno, a bitno je daje u kukljičkom neobilježen red
riječi crikva svetoga Pđvla.
Kukljički su primjeri s nekretninom kao neizrečenom glavom rijetki. Posvojni
genitiv u takvim primjerima odgovara poimeničenomu srednjemu rodu posvojnih
 57

pridjeva i posvojnih zamjenica. Doduše, naziv poimeničenje u slučaju nečega što

već samo po sebi jest imenička skupina, nije osobito prikladan, a prikladnijim se
čini termin okamenjena elipsa. Za genitiv u 40. primjeru nije sasvim jasno treba
li ga shvaćati kao okamenjenu elipsu ili kao kopulativ (dilema je ista kao u slučaju
srednjega roda posvojnih pridjeva i zamjenica u sličnim kontekstima).
39. (...) Tako je našega isto dvajspet kvadrati... Unda je namo Ive Štrkova, to što
ja znan, Ive Štrkova i od PeJani.
40. (...) A i ta čestica ni nami u babinin. - E. - Nego to je Vojvodičevo. To je
.. ne Vojvodičevo, nego to je babe Ortulanke. To mora b'iti Ortulana(?) je r na
Ortulan Vjekoslavu...
41. Ja gori, ja nemon vrtla, ja kumpTri na moga brata stavljon.
c) Ostalo. Posvojnih je genitiva uz ostale posesume malo. U 43. primjeru mora biti
genitiv, iako nije riječ o sintagmi, jer se iz imena Dragi, koje je formalno pridjev, ne
može tvoriti posvojni pridjev.
42. A znaš ti kad je ovaj odoos voga, kako se zove, .. Vihra došla žena iz Rike.
.. Pa stala u Šime Berlina brod: morali su se zatvoriti doli u santinu dokprdjde
onu kapitaniju namo.
43. A ni goluži, jadni gladni, sa činu Dragoga: Daj, Dragi, taj tvoj kruh, ajmo
ga poisti. ’, je r su gladni. I oni ti do Teson poidu celoga .. Dragoga kruh.
Ovamo dodajem i frazeologizirani primjer za čas boga (= za čas), koji je teško
svrstati.
44. A boga mi na je kopala dva dela, ja treti. Imala je nu capicu široku - ma
govorin ti, za čas boga.
Pregled posvojnoga genitiva zaključujem jednim prečkim primjerom, koji je
zanimljiv time što je imenica u genitivu neproširena. Sam je genitiv u primjeru koji
slijedi, blizak genitivu sadržaja.
45.1 sa, došli ti o n i.. ii o v i.. i stoji tumač na velika vroto, a ovi kije ne poznivo,
je na mola vroto i imo njezinu molu sliku. E sa vako vako malo vroto otvorena, i
kako su bila vroto otvorena, ona u crikvi, ko je bila do vrdt, je vidila Ivke sliku.
Njemu je vidila u ruci Ivke sliku .. i pošapurala po cieloj crikvi, vonka su Njemci
i držu Ivkinu sliku.
Genitiv se cjeline dosta razlikuje od posvojnoga. To je atributni genitiv, koji označava
cjelinu u odnosu na neko svojstvo ili područje na njoj (spontano su potvrđeni samo
primjeri s područjem kao glavom). Cjelina je u svim primjerima u korpusu neka
 58

stvar, tj. nešto neživo.122123Kao glava obično funkcioniraju svojstva kao kolur, visina,
dumblna te više ili manje strogo relacijske imenice za neživo kao početak, sreda,
kraj, stran, vrh, čošak, a uz drukčije su glave uobičajeni atributi s prijedlogom od
(osobito ako se cjelina ne shvaća konkretno, nego generički). Nabrojane se relacijske
imenice s genitivom cjeline shvaćaju apstraktno, tj. kao područje na predmetu, a ne
kao odjeljiv ili odijeljen dio predmeta. Ako se relacijska imenica shvaća kao dio, a ne
kao područje, a osobito ako je taj dio odijeljen od predmeta, mora doći konstrukcija
s prijedlogom od (v. niže). Relacijske imenice kao glava genitiva cjeline često dolaze
u prijedložnim izrazima koji se i sami mogu promatrati i kao višečlani prijedlozi,
a mogu doći i u instrumentalu koji se može promatrati kao prijedlog. Genitivom se
cjeline može smatrati i mjesec uz redni broj datuma. Genitiv je cjeline svojevrsna
granica između posvojnoga i dijelnoga genitiva. Za razliku od posvojnoga genitiva
on funkcionira isključivo kao atribut, uvijek stoji s izrečenom glavom i dolazi samo
iza nje. Cjelinu, tj. pojedinačan entitet, može označavati i dijelni genitiv, ali on
cjelinu uvijek označava u odnosu na neku količinu, dok je genitiv cjeline označava
u odnosu na područje na njoj. S tim u vezi možemo smatrati da dijelni genitiv, za
razliku od genitiva cjeline, i pojedinačan konkretan entitet označava prije kao vrstu
nego kao cjelinu jer odgovara na pitanje o količini čega je riječ. Primjera je genitiva
cjeline u korpusu relativno malo.
46. Govori za prvi m'isec nek učine kontrole i unda da zazbvemo .. tamo u ..
Icrdjun m'iseca, početkun veljače.
47. E, reci. - Ja mislin da je bi ili kraj trečega, za- prizadnji ili početak
četvrtoga.
48. Pošla san na četre dvanaestoga.
49. NI ti ležati, po ga Slađana > Tarnara okrenila potrbuške. I, a što?: potrbuške
un biži: na noge, na kolena i ode. I, kada je do kraja kauča, unda se izvrne a aa
prekrene se kajd riljm .
50. (...) A i n'iki dan se je dizo. Za Dobrov ščđp na vrh kauča se digne. Baš un
zilavac (o malom djetetu).

122 Prihvatljivi su primjeri kao glava ote ribe, ali ih nisam spontano zabilježio. U takvim
primjerima genitiv cjeline ipak označava dio cjeline koji može biti i odijeljen od nje, ali takvi
genitivi nisu uobičajeni. Običnije su oznake žive cjeline posvojni pridjevi te posvojne zamje­
nice (v. gore) i lične zamjenice u posvojnom dativu (§ 84,IV,B,l,a). Kad atribut označava
prije vrstu nego cjelinu, on ne može biti u genitivu cjeline, nego dolazi s prijedlogom od
(,glava od ribe = riblja glava).
123 Rilj je neki kukac koji, po kazivanju informanata, lako pada na leđa, a onda se teško
okreće na trbuh.
 59

51. Ja se dignen, po me preko pleč me drži da ču se slomiti. Preko sredu pleč

sobolovi dok se malo rashodin.
52. I stala na prag, ono na mi, kamik što su se dizali namo u konobu je r in je
bila ono na sredi konoba, po se iz ove strane kliče hodilo u konobu (...)
53. Namo iz druge strane stričeva nemo niti jene griblje: sve su .. doli, na
tlohu.

3.2.3. Posesor s prijedlogom od

Osnovno je značenje prijedloga od u kukljičkom odvajanje.124 Uz to značenje od ima

mnogo drugih značenja. Od značenja odvajanja do značenja statičnoga posesora
dolazi se preko značenja porijekla. Porijeklo i jest svojevrstan hibrid odvajanja i
pripadnosti posesoru u širem smislu. Posredništvo je porijekla važno za posesora s
prijedlogom od bez obzira na to što u razvoju posesora s prijedlogom od u kukljičkom
postoji određen romanski utjecaj. U skladu s dvojakom semantikom oznaka porijekla
može imati i različite sintaktičke uloge: priložna oznaka, aktant glagola, atribut.
Neatributna se oznaka porijekla ne može izraziti posvojnom zamjenicom, posvojnim
pridjevom ili posvojnim genitivom {dobiti pismo od 3ca nije isto što dobiti očevo
pismo), a atributna može ako se odnosi na živo biće i nije generička (čiton pismo
od oca je slično što i čiton očevo pismo). Općenito se može reći da je atributna
oznaka porijekla bliža »klasičnomu« posesoru nego neatributne oznake porijekla, pa
je, barem u kukljičkom, i nema smisla strogo razdvajati od »klasičnoga« atributnoga
posesora. Više je tipova posesora s kojima prijedlog od označava porijeklo.
Posesor/porijeklo može biti kuća ili institucija i si. u odnosu na svoje članove,
proizvode i si. Sintaktički status prijedložne skupine može biti različit. U prvom
je primjeru nedvojbeno riječ o priložnoj oznaci, drugi se primjer može i ne mora
shvatiti kao atribut uz elipsu, a treći je primjer vjerojatno atribut.
1. Govori Rajka Betinjanova .. gori, bome nemo, ja mislin, kliče od ke ni bar
jedan bi (sc. u sprovodu).
2. Govori Edo je li što radimo. Ja-or, bome ništa je r nemomo struje. A govori,
ka če dojti, što je? Unda je Dobri, vode su bili od Elektre, govori, to u gradu
nešto radu, neče prije tri ure.
3. (...) a sad je uzela suski, ova, što su je dodilili, misin, od suda .. odvjetnica...

124 Prvotno je značenje odgovarajućega indoeuropskoga prijedloga nešto drukčije (v.

<5acMep 1964: natuknica ot i Derksen 2008: natuknica *otr>).
 60

Posesor/porijeklo može biti i osoba ili institucija od koje se nešto prima, (pre)uzima
i si. Uobičajeni su primjeri u kojima su takvi entiteti aktanti glagola koji označavaju
dinamičku posvojnost, kao dobiti knjigu (pismo) od oca, primati šoldi od države,
preoteti od brata, krasti od nekoga struju i si. Mogući su i primjeri u kojima je
prijedložna skupina atribut uz imenicu kao knjiga od oca (pismo od oca), dar o
sestre. Glagoli su dinamičke posvojnosti zanimljivi zato što se uz neke posesor/
porijeklo može označavati na više načina. Uz glagole primanja kao dobiti, primiti
posesor/porijeklo dolazi samo s prijedlogom od. Uz glagole oteti i preoteti posesor/
porijeklo dolazi obično s dativom i rijetko s prijedlogom od. U slučaju prijedloga od
fokus je na izvoru kao takvu, a u slučaju dativa na izvoru kao oštećenoj strani125,
pa zato dativ i ne može stajati uz glagole kao dobiti i primiti jer su oni neutralni s
obzirom na interes davatelja. Uz glagole uze(s)ti, ukrasti posesor/porijeklo dolazi s
dativom (fokus na zainteresiranoj (ne nužno oštećenoj) strani) ili s prijedlogom u s
genitivom (fokus na izvoru)126, a sasvim rijetko s prijedlogom od. Posesor/porijeklo s
prijedlogom u + genitiv dolazi s glagolima uz koje se izvor općenito može koncipirati
lokalno (nešto se nalazi kod nekoga127, pa se odande uzima). Zato posesor/porijeklo
sa u ne može doći s glagolima kao primiti i dobiti, koji podrazumijevaju osobu
koja nešto samoinicijativno daje/šalje/donosi, a ni s glagolima kao (pre)oteti, gdje
lokalna koncepcija nije moguća jer je u fokusu osoba protiv čije volje se nešto uzima.
Prijedlog u s genitivom, i iznimno od, dolazi i uz neke druge glagole uz koje se
izvor može koncipirati lokalno i u slučaju kojih se pretpostavlja da posesor/izvor nije
oštećen, kao što su kupiti, zajđti (posuditi) i novije posuditi. Posesor s prijedlogom
od uz sve navedene glagole osim glagola primanja u kukljičkom možda nije autohton
jer sam ga uz njih čuo sasvim rijetko, i to samo od nekonzervativnih govornika. O
prijedlogu u s genitivom v. poglavlje 3.3.
4. A Marina imo mirovinu neku, jeli? - E , a imo ja... Od socijalnoga valjda, što
ja znan.
5. tjje tamo već kupi tri-četre-pet kilometri, što ja znan koliko. - Unje kupi tamo
odo Elze i od onih Martinovih .. braće. - Od Elze je kupi, kiipije od Ratka I...
Specifičan su slučaj generički posesori koji su ujedno i porijeklo, kao u primjerima
mllko o koze, vuna od ovce, govno od maške. Takvi se posesori izražavaju isključivo

125 Dativ je uz glagole uzimanja zapravo dativ interesa kao pravi aktant za razliku od tzv.
slobodnoga dativa interesa kao u razbiti Marku funestru.
126 Tako je u pravilu kad nema oštećene strane, npr. kad uzeti znači »kupiti« ili »posudi­
ti«.
127 Upravo »kod nekoga«, a ne »kod nečega« jer kukljički prijedlog u dolazi primamo s
gramatički živim entitetima.
 61

pomoću prijedloga od. Oni se ne mogu izraziti posvojnim genitivom ili tipičnim
posvojnim pridjevima, a u kukljičkom, kao što je rečeno, nisu uobičajeni generički
posvojno-opisni pridjevi kao štand, mačji, ovčji, dječji. Kad je riječ o vrstama mesa
uobičajene su imenice kao teletina, janjetina, praščevina, zečevina, pasovina (meso
morskoga psa) itd. ili metonimijski upotrijebljeni nazivi životinja kao kokoš, maska
(morska mačka). Kad je riječ o konkretnim životinjama, informanti daju primjere kao
mllko/vuna (od o)ve koze!ovce. Ako kao posesor funkcionira vlastito ime povezano s
konkretnim referentom ili relacijska imenica za osobu, kao atributni su nominacijski
posesor uobičajeni posvojni pridjevi i posvojni genitiv, npr. Milkini vlasi, materino
mlTko, mlikb naše matere. Od sintagmi kao mliko o koze i vuna od ovce, u kojima je
posesor zapravo porijeklo, do sintagmi kao k'ila od brava u 49. primjeru, u kojima
nije riječ o porijeklu nego samo o generičkom posesoru, sasvim je mali korak.
Porijeklo može biti i cjelina od koje se nešto odvaja ili iz koje se nešto izdvaja.
6. (...) je r je ostavila od otoga > od ote prostorije što je ostavila da če zahod
vamo vanka, .. od nje je uzela jedan zahod za u sobu > misin do sobe, .. ou tin
produžetku.
7. Ja govorin, nečemo pristati na pomirbu - ko čeju diliti, nek zove > izn'eme
advo- onoga a geodeta i nek izmiri i nek uzimlje četvrtinu odo parcel.
8. (...) I iinda .. račun činiti... Neznomo učiniti račun. M i to podilimo koliko je,
koliko nas je, T.. toliko djeljeno na nas pet (... - nerazgovjetno). ‘Od sto dinari..
ti dobiješ jedan, ti jedan, ti jedan, ti jedan. Sa je ostalo... LJnda sa ope svakomu
po jedan hahahahahahaha.
U korpusu nisu potvrđeni, ali su relativno česti primjeri povezani s kupovanjem
mesa kao okiniti po kila od buta, daj mi od butalprsijulfijanka {fijanak = bok (kao
mesarski termin)). Kad cjelina/porijeklo stoji atributno, ona je sasvim bliska cjelini
koja nije porijeklo.
9. Ja san misli da ko vas nemo toga (tj. peludne alergije). - Imo, imo svugdi.
Ovde bori cvetaju i iinda ono pelud od bora.
Od dosad obrađenih posesora s prijedlogom od koji su zapravo oznake porijekla,
češći su statički posesori s prijedlogom od za koje se može reći da ne označavaju i
porijeklo (iako to nije sasvim točno). Tipičan se statički posesor s prijedlogom od,
slično kao posesor u genitivu, može podijeliti na živoga posesora i neživu cjelinu
kao posesora.
Živi je statički posesor s prijedlogom od u pravilu osoba kojoj nešto pripada, za
razliku od posesora s prijedlogom od od kojega nešto potječe, obrađena u prethodnim
odjeljcima. Skupina s prijedlogom od većinom dolazi kao atribut uz izrečenu ili
 62

neizrečenu glavu. Doduše, taj atribut ponekad nije osobito čvrsto vezan s izrečenom
glavom (usp. 11. i 12. primjer). Posesor je s prijedlogom od kao kopulativ moguć,
ali rijedak. Takva je eventualno skupina s prijedlogom od u 48. primjeru. Živi se
statički posesor s prijedlogom od može zamijeniti posvojnom zamjenicom bio on
atribut ili kopulativ. Za razliku od posvojnih pridjeva, koji se obično ne proširuju, s
jedne strane i od posvojnoga genitiva, koji je obično proširen, s druge, imenica koja
dolazi kao posesor s prijedlogom od, kao što je već rečeno, može biti i proširena i
neproširena. Posesum je uz koji dolazi posesor s prijedlogom od, u većini slučajeva
bližnji, relativno rijetko nešto drugo, a sasvim iznimno nekretnina. Time se, kao
što je već spomenuto, posesor s prijedlogom od razlikuje ujedno od posvojnoga
genitiva i posvojnih pridjeva. Činjenica da skupina sa od nije rijetka uz bližnje
kao posesume, dok je uz nekretnine iznimna, dala bi se objasniti time što se od uz
pretke može shvatiti slično kao od koji označava porijeklo, a od predaka se takva
konstrukcija poopćila i na ostale bližnje, ali se nije poopćila na nekretnine. Slijedi
pregled upotrebe živoga statičkoga posesora s prijedlogom od podijeljen po tipu
posesuma u sljedeće dvije kategorije: a) bližnji, b) ostalo.
a) Bližnji. Skupina s prijedlogom od u ovoj upotrebi konkurira s posvojnim genitivom
i posvojnim pridjevima, pri čem su skupine sa od u današnjem kukljičkom govoru
otprilike dvostruko češće od posvojnoga genitiva u istoj upotrebi i podjednako česte
kao posvojni pridjevi u istoj upotrebi.
Kad je posesum izrečen, posesor s prijedlogom od u pravilu stoji pred njim. Takav je
položaj posesora s prijedlogom od karakterističan samo za ovu kategoriju (statički
živi posesori uz bližnje), a u upotrebi obrađenoj pod b je izniman, dok u ostalim
upotrebama posesor u Širem smislu (uključujući i porijeklo) s prijedlogom od stoji iza
posesuma. Ta bi se razlika mogla promatrati kao svojevrsno cijepanje posvojnosti,
ali cijepanje koje je uvjetovano raznim faktorima čiju ulogu nije lako preciznije
odrediti. Atributni je posesor s prijedlogom od osobito čest uz bližnje kao aktante
predikata koji označavaju životne prekretnice (uz početne primjere usp. također 19.
i 29. te 38. i nešto drukčiji 40. i 41. primjer kao i primjer 3.2.2.14.).
10. Anka je pošla je r njoj se je od sestre či venčala, ja mislin, po je na pošla radi
pira.
11. K l se jo š ženi? - A, od pokojnoga Vala či isto u devetin. - Koga Vala? -
Odsss ove .. Štrkove, od Vilmove neviste. Ona Krstina se udaje (...)
12. Strina je došla za sprovod. - A ki je umra? - Od Jadrina, no š san ti rekla,
u Strđliji sin.
 63

13. (...) Po je umra odo od Košte, od one Danice Koštine, od cere one mlađe (san
ti no bila rekla?) sin o triščetri godine. - O Isuse!
14. Šangulin ovaj .. Jakov is ženun je tote (o kukljičkom staračkom domu), i od
ove Matašinkine cere je svekars tote...
15. Sto je ko vas? - A evo: santula došla ko mene zapitati za Dobroga, evo ..
sedimo. - K i je došo? - A santula, tije ne poznivoš: od Ljubice nevista, Marija,
.. pokojnoga Ante žena.
16. Ka je to Ivanka? - To ti je od Marije Lunjine snevista, .. va Matašinkina
sestra.
17. Ante i Marija Blagdan, to su tiso 3 3 Blagdonovi, oni s- > od Čeda i Vojka
mati.
18. To ti je od Miroslave diver. - E e e e, znan. - E, un je umra.
19. (...). Voga drugoga su zakopali, od Jadrina sina, njega su prekučer zakopali
- ni prekučer, nego u prvidđnus.
20. Kosir - Kosir: a zašto, ja ne znon. A l i .. Tičora, njegovoga brata, znaš od
Denisa, od našeg Denisa oca, njega su zvali Tičor: da se je dobro penjo po
stablima.
21. (...) Tako su napravili kučusd stricu vdmu .. odd ovomu ods Kornelije ocu.
(...) njima su Talijani kuču napravili.
22. M i smo našu staru kuču prodoli, ali o strica sinu.
23. Vi znate is kin pričote? - Od Kume Mile nevistun.
24. A ne, nišan kupila ja u dučanu (sc. grah128129), nego san kupila u ve Ruže u
Neviđanama, ove od Milije na Gnjojišči čere.
Ponekad posesor s prijedlogom od stoji iza posesuma iz ne sasvim jasnih razloga
(najvjerojatniji su razlozi komunikativna struktura rečenice, domišljanje govornika
i inovacija pod utjecajem dominantnih govora). Tako je u sljedećim primjerima.
25. Kosir mu je i tac bi, od Tičora, znaš?. - Ne tđc, nego brat. - A i tac je bi.
Znaš da su užali reči Marica Kosireva. - E . - Znači da je tac... - Tac od Marice
.. mora je biti.13013
26. (...) i ona .. Saulova žena, Laura. - A nju ne znon. Tašinicu znan, ali tu
Saulovu ne znon. - To ti je oddd ove > sestra 3 3 Lucinkine. - E, Lucinku znan.
Danka, e, Lucink-... E, to je sestra od Danke.
27. (...) I to je bilo Rajkovo, pokojnoga Rajka, po Rajko darova dići od brata:
131

28. (...) I unda je 3 3 trevila, ta mala je bila sama is mužun oddd Ljubice...

128 prid a n j e ponedj elj ak.

129 Grah je sjetvena graholika, odnosno sjetvena kukavičica.
130 Govornice nisu osobito konzervativne.
131 Govornik nije osobito konzervativan.
 64

Posesor s prijedlogom od redovito stoji iza mali i mala. Takvih slučajeva u korpusu
ima desetak, dok je iznimka s posesorom sa od pred mali samo jedna. Položaj je
posesora s prijedlogom od iza mali i mala najjednostavnije objasniti pomoću
dvostruke elipse kao i u slučaju posvojnih pridjeva i posvojnoga genitiva.
29. A u ned'ilju se, govoriti ti, pričestila mala ovoga pokojnoga Alena od Mirjam
i mala od ve Nere od Vukovarca i mala od S'iptara (...) i mali od Bosanke od
Bojislava ovoga Lonina i mali od Milkice ove o keramičara ča je došo živiti
ovde, i mali od Ortulanova Željka, i lđ je no još... Četre muškiči su bili...
30. Niki pojačivo, niki skido (sc. gips), niki... A sve ruke, noge - ono kako je bilo
leda, narod popado. M i smo iz Kukljice bile: ja, po je Mladenka skinila danas
va Glavina, ča je u Kali. (...) Na riikun, ja riikun. Ona... Marija Skrokova - i
njoj desna ruka, unda mala od Dine Cotove, od Cotovoga sina.
31. (...) da je došo mali oovaj, ali, govori, is svima se tuče, ovaj mali od divera
je-
32. Ja ti > od Darija mali: .. ostavila meni ona Nediljka da pazin, da gre ko
strine. Ja govor, nemo problema, ja govori, ja č ti pojti poviriti. Da spi, govori,
un sa bez brige četre ure spi.
Posesor sa od dolazi i uz antroponime. U tom je slučaju red riječi nešto slobodniji
nego u slučaju posvojnoga genitiva i posvojnih pridjeva. Osim toga, ni veza posesora
sa od i antroponima uglavnom nije sasvim čvrsta, tj. takva da između antroponima
i prijedložne skupine ne postoji barem kratka stanka s fonacijom ili bez nje. Prema
obavijestima informanata, kad je veza posesora sa od i antroponima čvršća, posesor
sa od u pravilu stoji iza antroponima. Međutim, takvih primjera u korpusu nema. U
jedinom je primjeru sa sasvim čvrstom vezom posesor sa od pred antroponimom.
33. (...) 7 govori na meni da je dan piti. Odi’, govori, ‘neču ti dati.’ Jer primo
infuziju, na ne srni piti. I .. a na govori, ‘E, jako nečeš. Đače meni’, da če dojti
od Rina Marija po da če njoj dati piti.
U primjerima je s labavijom vezom posesor sa od većinom iza antroponima i ponekad
pred njim. Činjenicu da veza s antroponimom u primjerima potvrđenim u korpusu
većinom nije sasvim čvrsta, vjerojatno treba objašnjavati time da govornici, kad ne
moraju razmišljati o tom koga da naznače kao posesora, većinom upotrebljavaju
posvojne pridjeve, ako gramatika to dopušta, dok prijedložnoj skupini sa od nerijetko
pribjegavaju kao zgodnijemu načinu za popunjavanje stanki kad im posesor ne pada
na pamet spontano/automatski. Ako se pak govorniku još teže prisjetiti posesuma
nego posesora, posesor sa od dolazi pred antroponim. Vjerojatno je i u većini primjera
posesora s prijedlogom od uz antroponim moguće pretpostaviti elipsu relacijske
 65

imenice, iako je to manje sigurno nego u slučaju posvojnih pridjeva i posvojnoga

genitiva.
34. Jel znaš Vunu? Oda Dijane.
35. Un je oženi onu Mariju oda .... oviia .. Lidije Šklofove.
36. Ante se je oženi ovaj .. od Zbrane.
37. Govori baš dna a aaovđ aa Mladenova Marija, govori, dogodine počinje u
školu troje diče. - Jeben ti! - Govori naš aaovaj Šime iBrankina mala i b'djse
Duje odaa ove Ivone.
38. Ženi se ovaj, .. .. o bože, .. od o- Biserke... Duje.
39. (...) i tako boga mi, tako su obadvo ovdeu l. ~ Eto vidiš. - E, jedan i drugi.
Nemo ih ki, i što če. —E. - Užala i je p d jti ovaa a od Vlada Bl&gdonova... - E.
- ... Vlahnja kupiti iponeti, ali naš što: ne more na ostaviti fameju i...
Antroponim može biti i nulta anafora kao u 40. primjeru ili elipsa kao u 41.
primjeru.
40. (...) po je umra ovčja taj Jašin Ante (...). - K i Ante Jašin? - Otaj od Darke
.. one Darke Filipove one Stfkovičine jetfve.
41. Sedamnaes smo ih brojili. - Jelite? - Sedamnaest ih je umrlo ispod
sedandeset, svi: od Gvera, oda noga Kuričeva Tome, sve nemo ih...
b) Ostalo. Primjera je s ostalim posesumima malo, a posesumi su raznorodni.
Posesum je nekretnina samo u 48. primjeru. Posesuma je koji nisu ni bližnji ni
nekretnine, s prijedlogom od malo ponajprije zato što su takvi posesumi općenito
relativno rijetki. Konstrukcija se sa od u ovoj upotrebi dopunjava s posvojnim
pridjevima. Naime, posvojni se pridjevi, kao što je ranije rečeno, tvore u pravilu od
antroponima i relacijskih imenica za rod i svojtu, a od drugih imenica su rijetki. Isto
tako imenica s dodatkom (atributom, apozicijom ili kongruentnom poštapalicom) u
pravilu se ne može zamijeniti posvojnim pridjevom. Upravo u takvim slučajevima,
u kojima se ne može upotrijebiti posvojni pridjev, obično dolazi konstrukcija sa od
(posvojni je genitiv uz ovakve posesume u današnjem kukljičkom sasvim rijedak).
Kao što se vidjelo u prethodnim odjeljcima, konstrukcija je sa od »zgodnija« od
posvojnoga pridjeva i u slučajevima kad se govornik domišlja o posesoru. Zanimljivo
je i donekle neočekivano da je u ovoj upotrebi položaj posesora sa od u odnosu na
posesum sličan kao u hrvatskom standardnom jeziku. Skupina sa od je obično iza
posesuma, a u prva je dva primjera pred posesumom, ali u oba se primjera posesum
može smatrati dodanim naknadno, nakon promišljanja.
42. (...) A to su od ovoga Š- aŠtrkovoga Mira u Strđliji, njegovi neki prijatelji.132

132 O bračnom para koji je otišao u kukljički starački dom.

 66

43. Šonja me zvala da je dan od odvjetnice taj broj, je r ona je prodola

Potvorču.
44. JJnda su ti bili piri ovako, Mislave. Unda su ti gosti od mladoženje pirovali
doma, a divo- divo- o divojke ovaj kod njezinih.
45. (...) I grede policijski brod i vuče batanu. Ja govorin, vb je batana o moga
susjeda.
46. (...) I oni ti do Teson poidu celoga .. Dragoga kruh. I sa ostala ova pogača
odoss. - Sebure. - ...Sebure.
4 7 .1 ka je došla doli, da govori ona materi, .. ča si me sekrvi (tj. svojoj svekrvi)
kazala. A na govori Mariji, .. nišan, santula Marija, nišan. Je, govori, vrag mi
pone sriču o starijega sina ako nisi.
48. (...) Jer učer nisu spominjali šoldi je r smo mi d a li.. 333 što je od đida ši- >
to je čestica dida Šime, vamo od oca njegovoga.
Prijelaz između živoga statičkoga posesora s prijedlogom od, koji je obrađen u
prethodnim odjeljcima, i skupine s prijedlogom od u značenju nežive cjeline, čini
skupina s prijedlogom od koja označava živu cjelinu. Posesor kao živa cjelina s
prijedlogom od, prema obavijestima informanata, dolazi samo generički. Tako je
informantima prihvatljivo glava ve ribe, ali ne i **glava od ove ribe, pri čem se misli
na jednu konkretnu ribu. S druge strane, izraz je glava od ribe sasvim uobičajen i
znači »riblja glava«. Skupina s prijedlogom od koja označava živu cjelinu uvijek
funkcionira kao atribut.
49. (...) I to se je pohladilo, i njemu (tj. govomičinu sinu) je vako ispo kolena
visila ota popodnicam kako kila od brava velika.
Kad skupina s prijedlogom od označava neživu cjelinu u odnosu na neki entitet koji
joj pripada, gotovo uvijek dolazi kao atribut. Za razliku od genitiva cjeline, koji
cjelinu označava u odnosu na područje na toj cjelini, prijedlog od je označava upravo
u odnosu na neki konkretan entitet koji se na toj cjelini ističe nekim specifičnim
karakteristikama. Taj entitet može biti dio {kraj!sreda!kora od kruva), a može biti i
dodatak (vrata od zahoda). S tim se u vezi ovakva skupina sa od može odnositi na
znatno veći broj imenica nego genitiv cjeline. Neživa cjelina označena prijedlogom
od može biti konkretna i generička. Cjelina se označava prijedlogom od bez obzira
na to označava li ujedno i porijeklo ili ne. U nekim slučajevima glava ima količinsko
značenje. Tako je, na primjer, u zastarjelom izrazu koliko ga je od miseca? (koji
je datum?), ali i u izrazima kao dva komoda od kapusa. Ipak, i u tim primjerima
konstrukcija sa od, za razliku od dijelnoga genitiva uz oznaku količine, označava,
između ostaloga, odnos dijela i cjeline.13

133 Popodnica je nekakva oteklina.

 67

50. Jđ-gori... ‘Operi .. samo balkon od sobe.’13413567Ja gor, ne mogu na prašinu

izneti jogi vđnka.
51. (...) i unda ti je pila, pila - da se je d'igo onaj gori poklopac od elementa: i
unda ti je to lipi.
52. Spremila se, uzela to što san imala, i na pijacu. I došla san doli, na ulazna
vrata. I na nin pragu od ulaznih vrat sto dinari.
5 3 .1 un ti od plača prevuko glavu kroz rešetku od kune335.
54. Po na vo staklo sinoč od vetrine voljo je vidi sebe, unda: ‘E . E . ’136
55. (...) I došli su dotamo, i njemu je počod niko crveno svitlo od pumpe (...)
56. Digne se na prsti od ndg i na ruke: .. i un svas život drži gori.331
57. A.: Ka bmo pošli u polje, imali bimo uputnicu, unda bimo vako u rub od
travese zakrpali da je ne izgubimo.
Primjeri se s odijeljenim dijelovima mogu svrstati i u cjelinu kao porijeklo.
58. A iije zaveza, mdj sinko, dno odo bačve, po sve šulja za sobu.
59. (...) sričun imala u frižideru, Slađana bila donela dva komoda od kupusa,
dvipolovice isto.
Iako je neživi posesor svakako rubna pojava, upravo u slučaju neživoga posesora u
kukljičkom postoji jasno izraženo cijepanje posvojnosti koje zbog njegove relativno
velike dosljednosti ima najviše smisla povezivati s podjelom na otuđivu i neotuđivu
posvojnost. Naime, u slučaju se neživih posesora u kukljičkom neotuđivim
posesumima mogu smatrati u najvećoj mjeri svojstva i područja, a u manjoj mjeri
neki dijelovi, dok su drugi dijelovi i dodaci otuđivi. Svojstva su pojmovi kao
volumen, veličina, visina, dužina, širina, opseg, masa, težina, gustoća, viskoznost,
tvrdoća, oblik, boja itd., a područja su pojmovi kao površina (ako se shvaća kao
veličina, površina je svojstvo), sredina, strana, kut, rub, vrh, brid, ploha, početak,
kraj itd. Dijelovi su pojmovi kao ručka (šalice), noga (stola), slušalica (telefona),
bubanj (stroja za pranje) itd., a dodaci su pojmovi kao čep (boce), poklopac (zdjele),
daska (zahodske školjke) itd. Razlike su u konstrukcijama neživih posesora s
različitim posesumima sljedeće. Kad je posesor izrečen nominacijski, on uz
svojstva i područja dolazi u besprijedložnom genitivu, a uz dijelove i dodatke dolazi
s prijedlogom od. Doduše, u kukljičkom nije spontano potvrđen genitiv nositelja
svojstva (visina kauča) jer je rijedak (potvrđuju ga informanti), ali je dobro potvrđen
genitiv cjeline (vrh kauča). Deiktički su i anaforički posesori sasvim prihvatljivi uz

134 Tj. pregrađeni dio balkona na koji se izlazi iz sobe.

135 Kuna = dječji krevetić.
136 Riječ je o malom djetetu.
137 0 malom djetetu. Imenica život ima dva značenja: 1. život, 2. (u ovom primjeru) tijelo.
 68

svojstva i područja, i to upravo kao nenaglašene lične zamjenice u dativu (protmni

mu se boja (recimo, o plahti (lancun)), puko mu je vrh (recimo, o nožu), a mogući su
i uz neke dijelove (sreda mu se mrvi (o kruhu), razbilo mu se je uho (o posudici za
piće, tj, potii), puklo mu je drško (o krampu (capun)). Međutim, takve konstrukcije s
nenaglašenom zamjenicom u dativu, prema obavijestima informanata, nisu moguće
uz neke druge dijelove kao što su noga stola, telefonska slušalica, bubanj stroja
za pranje, a nisu moguće ni uz dodatke. Posesor se uz takve dijelove i dodatke ili
izriče nominacijski ili se ne izriče {razbila se je slušalica od telefona ili razbila se
je slušalica). Zanimljivo je da u različitim konstrukcijama s neživim posesorom do
cijepanja posvojnosti dolazi na različitim mjestima. U slučaju živih posesora granica
je između otuđivih i neotuđivih posesuma manje dosljedna, a osim toga ne prolazi
istim područjem kao u slučaju neživih posesora. Više o tom v. u poglavlju 4.3.

3.3. Posesor s prijedlogom u + genitiv

Kukljički prijedlog u s genitivom ima nekoliko značenja. Sva se ta značenja

sinkronijski daju izvesti iz značenja osobe ili živoga bića kao mjesta. Upotreba je
kukljičkoga prijedloga u s genitivom uz neživo vrlo ograničena i očito sekundarna.
Upotreba se prijedloga u s genitivom uz živo može ugrubo podijeliti na posvojnu i
prostornu, pri čem posvojna upotreba u pravilu ima stanovitu prostornu komponentu,
a prostorna stanovitu posvojnu komponentu. Pri prostornoj se upotrebi prijedloga u s
genitivom (slično kao i pri upotrebi prijedloga kod) kao orijentir koncipira područje
povezano sa živim bićem (točnije: osobom), tj. područje čiji je osoba posesor u širem
smislu. Posesor pak s prijedlogom u dolazi u dvije konstrukcije.
Prva je konstrukcija s dinamičkim posesorom, tj. posesorom kao porijeklom. O toj
je konstrukciji već bilo riječi u prošlom poglavlju. Imenica koja znači osobu, dolazi
s prijedlogom u u ulozi posesora-porijekla kao aktant uz glagole uze(s)ti (uzeti;
posuditi; kupiti), ukrasti, zajati (posuditi), posuditi (novija riječ), kupiti i možda
još koji glagol slična značenja.138 Riječ je o osobi od koje se nešto uzima, koja nešto
daje na traženje (ne samoinicijativno), posuđuje ili prodaje. Dinamički posesor s
prijedlogom u ne dolazi uz glagole kao (pre)oteti jer to nije u skladu s lokalnom

138 Ovo je značenje najbliže značenju odvajanja, koje je po svoj prilici izvorno značenje
ovoga prijedloga: usp. Derksen 2008 (natuknica *u) i OacMep 1964-1973 (natuknica^ (III)).
Sinkronijski se gledano sva značenja kukljičkoga u s genitivom mogu neposredno ili posred­
no izvesti iz značenja posesora.
 69

koncepcijom, a ni uz glagole kao dobiti, primiti iz istoga razloga, a i zato što se uz

te glagole podrazumijeva samoinicijativni davatelj.
1. To su žene onoga .. zajale bi jena u druge lužnicu139.
2. Unda u ..u ponediljak govori Dobri, ja bi na štake, a ne, govori, na hodalicu.
A, da je njemu onoga .. > da če posiiditiodd u kogakoli štake da nek...
3. (...) A jeli, znači, ni uze u Grzunovih ništa? - 24? —Nači, ni uze u Grzunovih.
- Ne, u Grzunovih ni uze.140
4. Prekučer san d .. uze je manu141 u Kaljke, ilnda san iskuvala zelja i polak
ispekla.
5. Prošli put je kupi u Nikole dva mola142, bilo je kil i dvajse deki.
6. Da je Rina kupila dva komoda u Vuliča, nemo ni karte ni ništa.143
Druga je konstrukcija sa statičkim posesorom. Imenica koja znači osobu, s
prijedlogom u dolazi u pravilu s glagolom biti u značenju statičkoga posesora,
tj. osobe koja nešto ima. Riječ je o upotrebi u kojoj je više ili manje predikatna
posvojnost bliska prostornomu značenju. Bliskost s prostornim značenjem osobito
dolazi do izražaja u posljednjim primjerima. Ova je konstrukcija znatno rjeđa od
konstrukcije s glagolom imati, koja se sasvim ukratko obrađuje u poglavljima 4.2. i
4.3.2. Koncepcija se s prijedlogom u od koncepcije s glagolom imati razlikuje svojom
konkretnošću i lokalnošću. Tako konstrukcijom s prijedlogom u nije moguće izraziti
posjedovanje koje se ne može shvatiti lokalno, i apstraktnije posjedovanje kao u
primjerima imon puno prijateljov, imon posla, imon gripu.
7. (...) I sa, gremo, ka je na na vratima, otvaro vrata. Nil ti gospu: gače po vešta
po reče Nevija na tri pođi -, a doli japanke i bosa:.. a noge šporke kaj Rudu.
- Jarca boga... -Jesa n ti oma rekla?, majko vidi noge: kaj i u Ruda.
8. (...) Unda je u mene bi papir od katastra, unda je Antica taj papir dala
( - ) 144
9. Govori Zdravica Bačina da ne zno oče li brati145, bolesna je, govori: lani
nišan, a oču li brati ve godine, ne znon, viti ču govori. A govori Branka, a ka

139 Lužnica je komad platna koji se stavljao na drveni kabao s prljavim rubljem. Na lužnicu
se sipao pepeo, koji se prelijevao vrućom vodom, pa se kroz lužnicu kalijeva lužina cijedila
po rublju.
140 Riječ je o čovjeku koji se priženio, pa od sestre i brata nije tražio svoj dio zemlje. Ovdje
glagol uzesti dolazi u značenju »uzeti«, a u idućem primjera dolazi u značenju »kupiti«.
141 Manula = gira oblica.
142 Mol = oslić.
143 Tj. kupila je od njega dva komada zemlje, ali nema potvrdu za to.
144 Opisuje se sudska rasprava.
145 O maslinama.
 70

čemo mi, vori. .. Na govori, imačemo, govori, more biti iljadu kili, govori ova ..
Zdravka. A govori Branka, 6, biče u nas i dvi.
10. 1 to, govori, 33 stopu su ni zvali da je tđc sve pone, da je pokret, da {je uze,
da je... Ja govori, a u koga je .. više, u njih ili u dca?
11. 1 govoru da ste vi najgoru zemlju imali. - E. - Kukljica i Kali. - E. Kali je
jo š više kaminjov nego u nas.
12 .A sama je bilo u Kukljici dvi sobe ..jednosobne146, .. sama dvi: ii mene i u
Jiirešldne Nade. Samo su u nas dvi bile te sobe.
13. (...) A stare bi žene vako sele i unda bi čekale dok bimo murve načupali na...
A .. u strica Viče je bila - u Mavrovice - je bila i crna i bela.
14. A mi smo imali vodu vajk. - E. - E. Jedan bunar ko crikve, jedan je namo
kod Kuričevih, jedan je u Ldniča, a jedan je vamo .. koda Lukinih... M i imomo
bunđrov.

4. Kukljički posvojni dativ

4.1. Posvojni dativ i osnovni načini izricanja posvojnosti

Kukljički je dativ formalno sličan dativu u hrvatskom standardnom jeziku. Spomena

vrijedne razlike postoje samo u oblicima ličnih i povratnih zamjenica. Sve lične
zamjenice u dativu imaju duži (naglašeni) i kraći (enklitički) oblik. Ti su oblici
slični kao u hrvatskom standardnom jeziku, a najveća je razlika u slučaju enklitičke
zamjenice trećega lica jednine ženskoga roda, koja u hrvatskom standardnom jeziku
glasi joj, a u kukljičkom govoru je, tj. jednako kao i odgovarajući akuzativni oblik.
Povratna pak zamjenica u kukljičkom duži i kraći oblik ima samo u akuzativu, dok
u ostalim padežima ima samo duži oblik, koji u dativu glasi sebi.
Posvojni je dativ jedna od upotreba kukljičkoga dativa. Neke od upotreba dativa s
posvojnim dativom nisu blisko povezane, ali jedna je od njih vrlo važna za posvojni
dativ jer se s njim u znatnoj mjeri preklapa. To je dativ interesa (1. i 2. primjer). Tako
se ovdje zove dativ koji označava zainteresiranu stranu, pa čak, radi jednostavnosti,
i neetički dativ koji označava osobu koja je samo uključena u situaciju, odnosno
povezana sa situacijom (dativ uključenosti (u situaciju)) kao u 2. primjeru.
1. A unda ču sutra svakomu izneti feticu od vrata po ču ispeči, a danas gren
učiniti malo pašte šute na pamidorima.

146 Tj. nekad prije su u Kukljici bile samo dvije osobe koje su primale turiste, pri čem je
svaka iznajmljivala samo jednu sobu.
 71

2. (...) Nisi srni. A je li sunce doli, .. nemo n'igdi nikoga. Ko bi te > ko te je našo
- unda su bili > fašisti su se zvali Talijane, fašisti -, unda, ko bi te un našo, fm bi
te > prebi bi i boga u tebi. A ko bi vid’li svitlo di ti gori, unda vajk viču: škuro,
škuro, škuro.
Zainteresirana strana može biti benefaktiv (primatelj koristi), malefaktiv (trpitelj
štete), a u tu se kategoriju može uključiti i onaj za koga se izričito kaže da od nečega
nema ni koristi ni štete, kao u primjeru sveisto mi je (= »svejedno m ije« kada dolazi
u značenju »meni ni iz džepa ni u džep«), U kukljičkoj gramatici postoji podrobnija
klasifikacija navedenih upotreba, ali za temu ove knjige ona nije bitna. Dativ koji
označava zainteresiranu stranu, sintaktički može biti pravi aktant {pomoći materi)
i sekundarni aktant {plesti ocu bičve). I pravi i sekundarni aktant su regirane
skupine, ali je pravi aktant participant (entitet koji popunjava semantičku valenciju),
a sekundarni nije. Participant je pojam bez kojega se riječ ili skupina čija se
semantička valencija određuje, ne može opisati. Tako glagol pomoći podrazumijeva
onoga tko pomaže i onoga komu se pomaže, i njegovo se značenje bez tih dvaju
sudionika ne može opisati. S druge strane, glagol plesti podrazumijeva onoga tko
plete i ono što se plete, ali ne i benefaktiv, tj. osobu za koju se plete, bez koje se
značenje glagola plesti može opisati.147 Pravi aktant u dativu ovdje radi kratkoće
zovem inherentnim dativom, a sekundarni aktant u dativu neinherentnim dativom.
Pri podjeli na inherentni i neinherentni dativ, problematični su dativi uz glagole kao
uze(s)ti, koji imaju više značenja, npr. uze san jaketu i pošo, uzmi mu čikaru (šalicu
malomu djetetu) da ne razbije. Dativ je osobe kojoj se nešto uzima/otima sličan
tipičnomu inherentnomu dativu, i ovdje se smatra inherentnim, tj. nužnim za opis
jednoga od značenja glagola uze(s)ti. Doduše, uz uze(s)ti može doći i neinherentni
dativ, npr. uzela mi je kil cukra u Sonika (kupila m ije u Soniku kilu šećera). Postoje
i neki drugi problemi povezani s podjelom na inherentni i neinherentni dativ, u koje
ovdje nema smisla ulaziti. Dovoljno je napomenuti da se pod pojmom neinherentni
dativ ovdje ponajprije podrazumijeva dativ interesa koji nije pravi aktant, kao u 1. i
2. primjeru.
U većini je primjera tzv. posvojnoga dativa riječ o vanjskoj, odnosno implicitnoj
posvojnosti. U tim primjerima obično neinherentni dativ primarno zastupa značenjske
uloge kao što su malefaktiv, benefaktiv i si., ali se uz te uloge podrazumijeva i uloga
posesora. Riječ je o dativu kao u sljedećim primjerima: Tonu je makina okinila ruku,
srušili su mi kuću, sta si mi na nogu. Rosi sutra gosti gredu ča, ne radi mi auto, vidu
ti se noge, glava mu viri. Postoje i primjeri u kojima se vanjska posvojnost izriče

147 Detaljnije v. Tecienen 2001: 157 sqq.

 72

inherentnim dativom, ali oni su rijeđi. Takvi su primjeri daj mu u ruke, ukrali su
mi kapot, a donekle su slični i primjeri iz oka bi ti uzela (o pohlepnoj osobi) te da če
Ljubici či ddjti.m Prema tome, dativi koji su istodobno i tradicionalni posvojni dativi
i dativi vanjskoga posesora, zapravo su uglavnom dativi interesa148149, ali se po pravilu
posesora i posesuma (kraj poglavlja 3.1.) na njihovo osnovno značenje zainteresirane
strane i/ili entiteta uključena u situaciju automatski dodaje/implicira značenje posesora
na sličan način kao i kod konstituenata izraženih drugim padežima ili prijedložnim
skupinama.150 Upravo zbog toga što je u slučaju takvih posvojnih dativa značenje
posesora uvjetovano na sličan način kao u slučaju drugih padeža i prijedložnih
skupina kao vanjskih posesora, nema mnogo smisla u tom da se ono promatra kao
značenjska uloga specifična za pojedini padež. Činjenicu da se u takvim dativima,
a tako i u drugim padežima, značenje implicitnoga posesora dodaje na specifično
padežno značenje, dobro pokazuju sljedeći primjeri (padež označen podebljanim
slovima u primjerima pod a ima samo osnovno značenje, a u primjerima pod b isto
ili slično osnovno značenje s dodanim (implicitnim) značenjem posesora).
3. a) Zagori mi je tvoj brudet.
b) Zagori mi je brudet.
4. a) Ukrali su mi bratovo auto.
b) Ukrali su m i auto.
5. a) Ti sam uvatiti lupeža (tj. lopova), ali mi je pobigo.
b) Pobigo mi je sin.
6. a) Nerviro me buka.
b) Boli me noga.
7. a) Držin ga.
b) Držin ga za ruku.
8. a) Ivan je došo viti novi dućan.
b) Ivan je došo viti oca.
Upravo zato što se vanjska posvojnost samo implicira, imenički posesum uz koji
stoji dativ vanjskoga posesora, može se zamijeniti ličnom zamjenicom, pri čem dativ
prestaje biti posvojan, usp.
9. a) Tđc mi je bolestan. / Moj tđc je bolestan.
b) Un mi je bolestan. / **M6j un je bolestan.

148 Usp. i štand. hrv. reći!smijati se nekomu u lice. Od ovakvih primjera vanjske posvojnosti
valja razlikovati primjere dinamičke predikatne posvojnosti kao daj mi ključ.
149 Za takvo shvaćanje usp. također Stolz i dr. 2008: 40.
150 Doduše, značenje je uključenosti u situaciju samo po sebi prilično blisko posvojnomu,
pa je ta dva značenja ponekad teško razgraničiti.
 73

Naime, tipične zamjenice predstavljaju/zamjenjuju (potpune) skupine, a ne riječi, i

zato se u pravilu dodatno ne specificiraju, usp. i spontani primjer sin ča mi je umra,
gdje atribut ne može stajati uz odnosni veznik kao što može stajati uz imenicu (umra
mi je sin / umra je moj sin).
Ipak, točno je da je posvojni dativ slučaj u kojem je implicitna posvojnost rubna
i u kojem ona graniči s eksplicitnom posvojnošću. Naime, nije svaki posvojni
dativ ujedno dativ vanjskoga posesora, nego je kukljički posvojni dativ kontinuum
između dvije krajnosti, od kojih je jedna dativ kao manje ili više tipičan implicitni
posesor (primjeri kao mogo mi je glavu osiči, sin ti151je pokret ulje), a druga dativ
kao atributni posesor, koji nipošto nije implicitan (primjeri kao ja i mati mi, bila je
ova (sc. či) od brata je ča je no umra). Posesor je u dativu u primjerima poput dvaju
prethodnih eksplicitan, a dativ u takvim primjerima ima posvojno značenje, ali ne
i značenje interesa. Atributni je posvojni dativ u kukljičkom posvjedočen samo uz
nazive bližnjih. Nejasnost se granice između implicitnoga i eksplicitnoga posvojnoga
dativa u kukljičkom očituje semantički i sintaktički. Semantički se ona očituje u
nekim primjerima u kojima dativ označava povezanost (uključenost u situaciju) koja
ne uključuje zainteresiranost (uz 2. primjer usp. i a je, vami je slatka voda i vami
nemo toliko kamenca152). Naime, kao što je već ranije rečeno, između povezanosti
i posvojnosti nema oštre granice, pa u takvim primjerima nemaju smisla pokušaji
da se utvrdi znači li sam dativ povezanost, pri Čem funkcionira i kao implicitni
posesor, ili je značenje posesora sadržano u samom dativu. Sa sintaktičkoga je
gledišta problematično to što se neki posvojni dativi prilično slična značenja
sintaktički ponašaju različito, tj. za razliku od, na primjer, posvojnih zamjenica,
koje imaju ili ulogu atributa ili su dio predikata, oni su s imenicom formalno nekad
povezani čvršće, a nekad nešto slabije, pri čem između čvršće i slabije veze ne postoji
drastična semantička razlika (usp. Ante je čuva sestru i brat mu, prije če Garin
dojti nego ti brat, eno strini mati, devedeset i osmu godinu je, sestra je Miri bila i
ja do nje (tj. na nekom sprovodu), njemu je vode i tđc i mati i sin i svi). Na probleme
pri određivanju koji je posvojni dativ u hrvatskom atributan, a koji ne upozorava i
Motoki Nomaći153. Ipak, može se reći da se kukljičkim dativom izriču i atributna i
implicitna (vanjska) posvojnost, iako se granica među njima ne može jasno odrediti
(detaljnije v. niže). Na činjenicu d aje vanjski posesor u dativu bliži unutrašnjemu

151 Sin j e ukrao ulj e vlastitih roditelj a.

152 Tj. kod vas je voda slatka / vaša voda je slatka i kod vas nema toliko kamenca, pa vam
zato bojleri dugo traju.
153 Nomachi 2016: 455 sq.
 74

posesoru nego vanjski posesori u ostalim padežima, mogle bi ukazivati i sljedeće

dvije razlike između jednih i drugih vanjskih posesora.
Prva je razlika semantička. Naime, zahvaljujući specifičnosti dativnoga značenja/
upotrebe argument u dativu interpretira se kao posesor lakše nego drugi argumenti.
Tako nije teško naći kontekste u kojima bi se dativ lako interpretirao kao posesor
uz imenice koje se relativno rijetko promatraju kao posesumi, kao što su voda, ulje,
tikula (cigla), npr.
10. Prdli si mi vodu.
11. Prova san ti ulje: ni loše.
12. Složi san ti tikule.
U ovim se i sličnim primjerima argument u dativu ne može s potpunom sigurnošću
odrediti kao posesor ako nema širega konteksta koji bi to omogućavao, ali se on i bez
širega konteksta lako interpretira kao posesor, tj. interpretacija dativnoga argumenta
kao posesora se nameće jer je statistički najvjerojatnija. Međutim, kontekste u kojima
bi se nedativni argument uz imenice kao voda, ulje, tikula i si. lako interpretirao kao
posesor, znatno je teže naći, usp.
13. Zali si me vodun.
14. Nosin ulje.
15. Spremi san tikule.
U 13. primjeru ništa ne govori o tom da bi subjekt ili objekt bio posesor, a u iduća dva
pr imjera iz konteksta bi se moglo naslutiti da bi subj ekt eventualno mogao biti posesor,
ali je ta implikacija zanemariva. Neizrečeni ili izrečeni nominativni subjekt se više
ili manje obavezno smatra posesorom uz glagole kao imati, ali u tom je slučaju riječ o
eksplicitnoj, odnosno predikatnoj, a ne o implicitnoj, odnosno vanjskoj posvojnosti.
Druga je razlika sintaktička, a očituje se u sljedećem. Pravilo posesora i posesuma ne
odnosi se samo na posvojne zamjenice, nego i na lične zamjenice u neinherentnom
dativu interesa jednako kao i na lične zamjenice u atributnom posvojnom dativu, ali
se ne odnosi na lične zamjenice u drugim padežima i prijedložnim skupinama, barem
u većini slučajeva. Doduše, u slučaju izostavljanja neinherentnoga dativa zapravo
ne bi trebalo govoriti o pravilu posesora i posesuma, nego o pravilu poništavanja
koreferencije, jer se pravilo o izostavljanju koreferentnoga argumenta ne odnosi samo
na posvojni dativ, nego upravo na neinherentni dativ interesa i posesora općenito.154
Tako u sljedećim primjerima neinherentni dativ, bio on posesor ili ne, izostaje ako

154 Nazivom dativ interesa i posesora ovdje obuhvaćam dativ interesa koji jest i nije vanjski
posesor, i posvojni dativ koji nije dativ interesa, tj. atributni posvojni dativ, tj. dativ ekspli-
citnoga posesora.
 75

je koreferentan s nekim drugim argumentom, a ne izostaje ako koreferentnoga

argumenta nema.
16. a) Razbi mu je glavu.
b) Razbi je glavu.155
17. a) Mati mu je pošla ča.
b) Mati ga je pozdravila)56
18. a) Obuko mu je majicu.
b) Obuko je majicu.
19. a) Kupi san ti majicu.
b) Kupi san majicu.
U slučaju drugih padeža, pa tako i inherentnoga dativa, bili entiteti u tim padežima
posesori ili ne, poništavanja koreferencije nema.
20. Poslala je sina prida se (o majci čiji je sin umro prije nje).1571589
21. Zapustila je sebe radi dice)5S
22. a) Gljedon ga.
b) Gljedon se.
23. a) Vrgo je pijat prida me.
b) Vrgo je pijat prida se.
24. a) Naškodičeš mi / meni češ naškoditi.
b) Sebi češ naškoditi.
25. a) Pomažu mi.
b) Sebi pom ažu)59
Upravo je s ovim pravilom, po svemu sudeći, povezano nepostojanje nenaglašene
povratne zamjenice u dativu u mnogim govorima, pa tako i u kukljičkom. Uzrok
se djelovanja ovoga pravila u neinherentnom dativu može pokušati protumačiti na
nekoliko načina. S jedne strane, moguće ga je povezivati s posvojnošću, a njegovo
djelovanje u slučaju manje tipičnih deiktičkih oznaka posesora, pa i ličnih zamjenica

155 U a) je implicitni posesor označen samo dativom, a subjekt je druga osoba. U b) je po­
sesor neizrečeni subjekt (označen glagolskim oblikom), a kad bi u rečenici bio i dativ (Irazbi
je sebi glavu), implicitni bi posesor bio dvostruko zastupljen: kao subjekt i kao dativ.
156 U a) je implicitni posesor označen samo dativom, a u b) je označen akuzativom, pa dativ
izostaje, tj. nemoguća je rečenica s dvostrukim implicitnim posesorom kao **mati mu gaje
pozdravila.
157 Implicitni je posesor zastupljen i kao subjekt i kao koreferentna prijedložna skupina.
158 Implicitni je posesor zastupljen i kao subjekt i kao koreferentni akuzativ.
159 U 24. i 25. primjera pod b) koreferentni dativ ne izostaje jer nije riječ o neinherentnom
dativu interesa, nego o inherentnom dativu, tj. inherentni se dativ u tim primjerima ponaša
jednako kao akuzativ i prijedložna skupina u 22. i 23. primjera.
 76

koje uopće ne označavaju posesora, smatrati poopćavanjem. Takvo bi poopćavanje

išlo preko dativa uključenosti u situaciju / povezanosti jer je povezanost posvojnosti
vrlo bliska, a zatim bi se proširilo na još neke neinherentne dative. S druge strane,
ovo se pravilo može povezivati s predvidljivim i/ili ne osobito bitnim značenjem
argumenta koji se izostavlja. Po tom bi se tumačenju ponovljeni (koreferentni)
argument160 izostavljao ako se lako podrazumijeva iz konteksta, odnosno ako
njegovo izostavljanje ne bi osobito štetilo informativnosti iskaza161. Koje je od tih
tumačenja točnije, tek bi trebalo istražiti.
Rečeno je da se kukljičkim posvojnim dativom izriču vanjska i atributna posvojnost.
Valja još odgovoriti na pitanje izriče li se neinherentnim dativom u kukljičkom i
predikatna posvojnost. Kao kandidati za predikatnu posvojnost mogu se razmatrati
isključivo neke konstrukcije s glagolom b'iti. Takve su: 1. konstrukcije s debitivom162
kao složiti mi je drva, 2. konstrukcije s nazivima manifestacija i si. kao njemu je
rođendan na petnaest, 3. konstrukcije uz nazive nekih anomalnih fizičkih stanja
živoga bića kao tlak mi je (visok mi je tlak), oganj mi je (imam temperaturu), da
je je upala pluče (navodno ima upalu pluća) i 4. konstrukcije s oznakama količine
(izrečenim ili neizrečenim) kao Ani je nešto dopusta bilo, do utorka mi je i ovih
k'apsul. Postoje i nešto drukčiji primjeri, ali su oni ili rubni ili rijetki. Posvojnost
je u navedenim konstrukcijama, po mom mišljenju, bolje smatrati implicitnom iz
nekoliko razloga. Naime, kukljičkim se posvojnim dativom s glagolom biti ne izriče
nedvojbena predikatna posvojnost, kao, primjerice, u latinskoj rečenici »si ei viro
mater familias esset«163, što upućuje na to da dativ u prikazanim konstrukcijama
primarno ne izražava posvojnost, nego nešto drugo. Na to upućuje i činjenica da
se samo dio primjera iz navedenih konstrukcija može parafrazirati kao nedvojbena
predikatna posvojnost. Tako dativu uz debitiv u kukljičkom u primjeru kao što
je gornji, može odgovarati subjekt uz imati (imon složiti drva), ali ima i primjera
s debitivom u kojima ta zamjena nije moguća (usp. ili mi je leci ili mi je stati -
govornica se žali da je boli kad sjedi), a slično je i s dativom uz nazive događaja

160 Tj. argument izražen ličnom ili pokaznom posvojnom zamjenicom koji je koreferentan
argumentu u nekom drugom padežu ili neizrečenomu subjektu iste (rijetko susjedne) klau-
ze.
161 Tako se lako »izostavlja« posvojni dativ u **boli me ruka mi (> boli me ruka) jer nije
osobito informativan, ali se ne može izostaviti prida se u poslala je sina prida se jer bez toga
ne bi bilo jasno kamo je sin poslan.
162 Debitiv je glagolski način kojim se označava nužnost, npr. složbti mi je drva = moram
složiti diva.
163 Kiihner i Stegmann 1992a: 308.
 77

(usp. tecu je bila misa, njemu je sprovod u ned'ilju). Prema tome, uz debitiv i u
konstrukcijama s događajima dativ primarno označava uključenost u situaciju.
Dativ se s nazivima anomalnih stanja i imenicama uz oznake količine, ako se strogo
ograniči, u gotovo svim slučajevima može uspješno parafrazirati rečenicama sa imati.
Ipak, dativ uz nazive anomalnih stanja kao u gornjim primjerima najvjerojatnije ima
isto značenje kao i dativ u primjerima što ti je? i meni je slabo, tj. značenje dativa
uključenosti i doživljavatelja, dok se dativ uz oznake količine može tumačiti kao
dativ uključenosti u situaciju (koji može i ne mora označavati samo povezanost)
ili dativ etalona164 (usp. puno mi je posla, meni je malo vrimena bilo (nisam imala
dovoljno vremena)). Nadalje, u parafraziranim je primjerima u svim slučajevima
osim uz oznake količine riječ o upotrebi glagola imati u značenju koje svakako nije
najtipičnije za posvojnost općenito (usp. imati rođendan, imati temperaturu), a u
nekim se slučajevima i relevantnost predikatne sastavnice može vrlo lako dovesti
u pitanje (usp. njemu je rođendan na petnaest = on ima rođendan petnaestoga /
njegov je rođendan petnaestoga). Konačno, ni sama mogućnost parafraziranja
rečenicama s nedvojbenom predikatnom posvojnošću ne mora značiti da je i ono
što se parafrazira, predikatna posvojnost jer parafraziranje općenito nije pouzdan
pokazatelj osobina onoga što se parafrazira. Da bi se dokazalo da se dativom u
prikazanim konstrukcijama izriče upravo predikatna posvojnost po Stassenovoj
definiciji, trebalo bi nedvojbeno pokazati da je u njima posvojnost glavna asercija
rečenice, a to je teško moguće. Ako neki dativi eventualno mogu pretendirati na
status sredstva za izricanje predikatne posvojnosti, to su onda neki dativi uz oznaku
količine i dativi u nekim sličnim kontekstima (primjeri kao Anije nešto dopusta bilo,
i a čuješ, ko je i sunce, tebi ni vrtla ni ništa165). Ipak, dativom se u konstrukcijama
s glagolom biti, barem većinom, izriče implicitna (vanjska) posvojnost, ali takva
implicitna posvojnost koja u nekim slučajevima više odgovara predikatnoj nego
atributnoj eksplicitnoj posvojnosti.

164 Tako se u kukljičkoj gramatici naziva kompleks upotreba dativa u kojem se dativ može
smatrati etalonom za neku relativnu vrijednost, npr. gače su mi male (naime, dotične hlače
nisu male same po sebi nego u odnosu na nekoga tko služi kao etalon, dok nekomu dragomu
iste hlače mogu biti po mjeri, odnosno velike).
165 Tj. tebi nije važno je li kiša ili sunce kad nemaš vrt i tome slično, odnosno ne moraš
raditi na zemlji.
 78

4.2. Upotreba posvojnoga dativa

I u slučaju je posvojnoga dativa pregled upotrebe praktično podijeliti po kategorijama

posesuma uz koje on dolazi. Riječ je o sljedećih pet kategorija: a) dijelovi tijela,
b) bližnji, c) predmeti (većinom nekretnine), d) identifikacijski parametri, e) razne
imenice obuhvaćene uvjetnim nazivom »pojave«, uz koje je posvojni dativ izdvojen
po sintaktičkom kriteriju. Uz nabrojane kategorije posesuma posvojni dativ dolazi
najčešće, ali ponekad dolazi i uz neke druge posesume koji se u spomenutih pet
kategorija ne uklapaju. To su ponajprije neke apstraktne imenice kao život, sriča i
dr.
1. Vidiš kako na je bi život: vražji.
2. A ja, kako ste vi, kako van zdravlje? A, .. a, govori, na tabletama živen, i to je
to.
3. K vragu in sriča svima.
4. A ne ga navijaju. Navijo ga Milika: Šime, o Šime, di ti je vrag sriču pone. Un
muči, un muči. IJnda zove ona: striče, a striče, striče. Biče mu vrag sriču pone,
govori, u intradu. I onda ti pošle valja obahiđati, navijaju ga, čuje se odoli ono
di zveči. Vratile se naše: zove ga Milika: Šime, vrag ti svaku sriču pone, govori,
a di si pošo!?
5. (...) Ja se siti, ali štos kad meni Radenka oma prekine besidu po ona govori.
Neživ je posesor u posvojnom dativu rubna pojava. Međutim uz takva posesora
zastupljena nenaglašenom ličnom zamjenicom posesumi, kao stoje već spomenuto
na kraju poglavlja 3.2.3., mogu biti i imenice koje znače svojstva te područja i neke
dijelove, npr. boja mu se je prominila (o plahti (lancun)), vrh mu se je osuši (o cvijetu
i si.), puko je je čošak / čošakje je slomljen (o plastičnoj kartici), sreda mu se mrvi (o
kruhu), pukla je je ručica (o džezvi (koguma)). Naglašene lične zamjenice i imenice
u dativu kao neživi vanjski posesori s ovakvim posesumima u pravilu ne dolaze,
npr. (sreda o kruva se mrvi). Naravno, moguće je da u kukljičkom dativu sporadično
dolazi pokoji imenički neživi vanjski posesor kao u štand. hrv. biti svakom loncu
poklopac, ali takvih primjera u korpusu nema. Dok uz nežive posesume dolaze u
osnovi samo nenaglašene lične zamjenice u posvojnom dativu, uz žive posesume
nisu nimalo neuobičajene naglašene lične zamjenice i imenice u posvojnom dativu.
Ipak, i uz žive je posesume posvojni dativ nenaglašenih ličnih zamjenica znatno
češći nego posvojni dativ naglašenih ličnih zamjenica, dok je posvojni dativ imenica
najrjeđi. O tom će se govoriti i kasnije.
Kao što je već rečeno, između posvojnoga i neposvojnoga dativa ne postoji jasna
granica nego kontinuum. Tako su granični između ostaloga slučajevi u kojima
 79

dativ uključenosti/povezanosti dolazi u besubjektnim, tj. bezličnim, rečenicama i

rečenicama s više ili manje analognim nepostojanjem drugih argumenata u kojima se
dativ može shvatiti kao vanjski posesor onoga što se podrazumijeva pod nepostojećim
argumentom. Takvi bi dativi, ako bi se smatrali posvojnima, bili donekle usporedivi
s poimeničenim srednjim rodom posvojnih zamjenica i pridjeva.
6. A nekomu je rodilo, nekomu ni.
7. A .. govori, a .. ni nan platilo, govori, niti sedan litor. - Kako to? - Ae, da
i je slabo platilo, govori: govori, dvisto tridese kili (sc. maslin) - šesnaes litor
uljo.
8. (...) Ija govori, ma grqjq viti do kuće da ni meni nisu ostavili otvoreno je r če
mi poneti ono što sm- > u čufitu smo metali ono za vodu.
9. Ja sq u vrtlu bila, ka je na meni: a da mi je pas prošox66, a kumpiri su ti
prispili (...)
Slično bi se u sljedećim primjerima kao posesumi mogli shvatiti pojmovi mati, otac
i brat sadržani u pridjevima materin, očev i bratov.
10. (...) a ka bi ga pita, unda bi, za dašpetbi pitali, ‘Santule, đigrete?’—‘Upizdu
ti materinu. ’, i okrene se i piidome, nemo da če pdjti. - E, ako ga je > ki se javi,
nemo ribe.161
11. Kako je podiljend dčevo ti i Carovo, nako je > i oni su se skoro dilili sve
napolak. (...) I sad, onaj vdsikm i ono uz očevu ti jamu - vašu, kako očeš... —E.
- Ono je sa Kosir prodo dalje.
12. (...) K i mi je reko?. A, lirika, da je vidila di Krešoo - to mi je rekla, biče
misec dan -... Ae, govori, masla san, je li ti no mali bratov ni li - govori, karijolu
-, a je je, pošo j e u dvor, pošo je u dvor.
Sljedeći j e primj epu koj em bi se na sličan način u prilogu doma moglo podrazumij evati
značenje kuća, sporan, ali ne zbog izvođenja značenja kuća iz priloga doma, nego
zato što se dativ meni u tom primjeru teško može razumjeti kao moj.
13.1 unda je ovaj, dd počo, no oče-neče, govori Slađana ‘ajmo’, no počoli lupati
pašđdama no po pijatu. A na uzela perun: amo ja i ti, govori, amo ja i ti. A un
gljedo, umiri se, unda .. trđži-trđži, unda je uze perun, unda un sam. Govori
Anđelija, nemoj ga, to če un meni doma učiniti.1678

166 Sc .po vrtlu ili nešto slično. U ovom je slučaju možda riječ i o svojevrsnoj nultoj anafori
a ne o nepostojećem argumentu.
167 Riječ je o praznovjerju da ribar neće ništa uloviti ako mu se netko javi putem dok ide u
ribolov.
168 Vosik je svojevrsna staja: malena prostorija u kojoj se obično držala po jedna svinja ili
ovca.
 80

Dativ uz lične zamjenice kao u 14. i 15. primjeru neće biti posvojni, nego (samo)
dativ uključenosti jer se, kao što je već rečeno, uz ličnu zamjenicu kao potpunu
skupinu, koja se ne može proširivati, ne može podrazumijevati posesor.
14. Ajme meni,jđor, bolje b bilo da ti j e m bog digne.
15. (...) Zato što ti je sin pokrđ: ja san ti ga jutros vidi na trajektu di nosi ulje.
eđutim, dativ se uz nultu anaforu i antroponim svakako može smatrati posvojnim
u većini slučajeva kad je zastupljen imenicom i naglašenom zamjenicom (pri
kontrastu i si.), a slučajevi su kad je zastupljen nenaglašenom zamjenicom, nešto
problematičniji (za primjere v. niže).
U sljedećem se pregledu upotrebe posvojnoga dativa u tri prve od pet skupina, u
mjeri u kojoj je to moguće, odvajaju primjeri s nenaglašenim ličnim zamjenicama,
naglašenim ličnim zamjenicama i imenicama u posvojnom dativu. Budući da u
primjerima često ne dolaze samo jedne zamjenice ili samo imenice, »mješoviti«
se primjeri svrstavaju u slabije zastupljenu skupinu, tj. prednost pri svrstavanju
mješovitih primjera imaju imenice, a zatim naglašene zamjenice. Četvrta je skupina
relativno malena, pa je nije potrebno usitnjavati, a petu je skupinu praktičnije dijeliti
po drukčijim kriterijima.
a) Dijelovi tijela. Uz dijelove tijela, uz koje su tipični atributni eksplicitni posesori
rijetki, posvojni je dativ sasvim uobičajen.
U svim je velikim skupinama, pa tako i u ovoj, najviše primjera s nenaglašenim
zamjenicama u posvojnom dativu. Omjer niže navedenih primjera ne odražava
omjer primjera u korpusu. U 16. primjeru (posvojni?) dativ stoji i uz nultu anaforu.
16. Ruke mi trnu: vu zimu su mi ledene bile kaj led}10
17. Oteko mu je ziib, nikakov je.
18. Za B ožić.. boga mi, ono mi se srce uzlupalo.
19. A na meni govori, naš, Ivana: glava mi je kaj da san pijana što nišan spala
ćelu noć.
20. Ja-o, bome neću faco ni iznimati, nego san u facdlu no došla, jđ-gor, biž
biži, bar mi je glava pokrivena.
21. Važno je da je un .. da je zdrav. - Je, to i ja govorin, nek je zdrav. Slad- >
ddTamara, ‘a lebra mu se znadu’, ja govori, pušti ga, glavno da je zdrav.
22.1.. uvečer, ka zvoni zdrava Marija, mora si biti doma. Ko nisi došo doma,
ima si i po plećima i po glavi, i kose su ti se gulile, i sve je mati činila.16970

169 Misli se na teško bolesnu majku osobe kojoj je adresiran iskaz.

170 Posesum je u koelipsi i u sljedećem primjera: Obula san štmmple, i bičve su mi ozgor, i
ledene su mi.
 81

23. I što ču ja, ostavi vodu i iš njim u gro: zavežen je ruku, i ii gro jena i
druga.
24. (...) Ja gor baš večeras da ču Nediljku zazvati daposli šes tamo ka izpivanja
izajde oče li mi kosu oprati da ne gre ujtro rano.
25. A, govori, ja ne znon kako se ne polomi, govori, s razbijen kolena, vajk su
mi flasteri po kolenima (...)
26. M islim .. prije nišan mogla .. atakniti nogu nozi u .. u postelji ili o no:.. kaj
da mi je rana između kolena i...
Nisu rijetki ni primjeri s naglašenim ličnim zamjenicama u posvojnom dativu.
27. (...) Jer se je meni upalilo i grlo i .. i kašalj i sve živo.
28. I un je ima aavaljda, njemu je pošla jetra, cirozu jetre, što ja znan. (...)
29. Znaš što, stumak mi se digo. —Tako i meni, ka me kašalj uvati, meni se oma
stumak diže. —Stumak mi se diže i ja bi sve živo povratila.
30. A njdj je počola kosa resti, ono je prvi put ništa ni bilo ispalo. - Jeli?! -
Unda drugi put ka je primala, unda je je sve ispalo.
31. A kako njemu noga? - Komu?
32. I un ti od plača prevuko glavu kroz rešetku od kline. (...) raširivon, a ne mogu
ja njemu glavu staviti unutra. E makakvi: ono je oštro, ono žilavo, ne moreš ti
to.
3 3 .1 to se je pohlađilo, i njemu je vako ispo kolena visila ota popodnica kako
kila od brava velika.
Ni primjeri s imenicama u posvojnom dativu nisu neobični, iako su rjeđi od ostalih
primjera. U nekim se primjerima kao u 34. i 35. antroponim u dativu izdvaja kao
tema i s tim u vezi dolazi na početak rečenice, a onda se ponovno izriče naglašenom
ličnom zamjenicom. Uz sljedeće primjere v. i 7. primjer u poglavlju 3.3. Trideset
deveti je primjer donekle hibridan, tj. reče da je vjerojatno naknadno ubačeno.
Kao što se vidi, dativ je imenica relativno čest u poredbenim konstrukcijama kao u
primjerima 36.-38.
34. A što Grzun? - A Grzunu je > njega su operirali, njemu je bilo debelo crivo,
čiripukli, a svašta. (...)
35. Srečku našemu, Bumbiničinomu, njemu se gubi krv.
36. Noge je se raškvartale (tj. rasklimale) kaj Gfgici ono...
37. Grq sa vrči noge močiti po ču nohti okiniti - meni su kaj babi Miliki: moraš
močiti.
38.171 Imun i jenu kua zluata vridi ča se tiče posla, ali jazik jo j je ko kravi riep.17

171 Kaljski primjer (informanti potvrđuju i analogne kukljičke).

 82

39. Tako Jordani Isto reče da ne more izneti (sc. krv), po da su je ozgor izsd...
- Iznad šake.
40. To je izgovorila da ne bi tovaru iz > iz >iz one > ispo repa palo .. što je na
izgovorila.
b) Bližnji. Ovdje se obrađuje ponajprije posvojni dativ koji stoji uz relacijske imenice
koje označavaju rod i svojtu. Sličan dativ stoji i uz imena bližnjih, ali takvi su primjeri
rjeđi (u prva je tri primjera riječ o djeci, a u četvrtom o mužu).
41. E, a sad je umra, a ne poznivoš ti njega, to je Bačin. - E, rekla mi je Ratka
taj Marinko Bačin da je umra. - E, umra je. Uemra je i ovaj .. Bisero Meštrov.
A, četre dani je meni Ante na sprovod hodi, četre dani.
42. A čuješ... N i tebi ni Slađana baš bila za isti (tj. slabo je jela).
43. Dogodine in se Ana venčivo, po nek bude: ajde neka je unuk i unukov.
44. (...) I sama u kuči, da je je 33, da je je un Blaženko u bolnici.
Što su bližnji koje označava imenica bliži i što je upotreba imenice striktnije
relacijska, to je posvojni dativ uz nju uobičajeniji. Tako je posvojni dativ češći uz
imenice kao tac, mati, sin, či, did, baba112, brat, sestra nego uz imenice kao stric,
strina, ujac, ujna, tetac, teta. Uz ovu drugu skupinu imenica češće nego uz prvu
dolaze posvojne zamjenice za množinu (naša ujna i si.) i nulti posesor izvan pravila
posesora i posesuma (konsituacijska posvojnost - poglavlje 5.2.). Naime, imenice te
skupine ne označavaju tako jasno definiranu vezu kao većina imenica prve skupine.
Tako se nazivi stric i strina upotrebljavaju i za starije susjede, a i općenito se imenice
ove skupine mogu odnositi i na bliže i daljnje tete, strine, ujake itd., i uz njih često
dolaze antroponimi kao apozicija. Isto tako, žena će o muževoj ujni ili strini govoriti
kao o ujni ili strini, iako joj ona nije rod nego svojta, a slično se ujnama, strinama
itd. zovu i praujne, prastrine itd. Zato će uz takve imenice posvojni dativ u odnosu
na drukčije oznake posesora biti rjeđi nego uz imenice prve skupine. Međutim, iz
istoga će razloga posvojni dativ uz imenice druge skupine biti rjeđi nego uz imenice
kao svekar, sekrva, diver, jetrva itd. Budući da se uz imenice kao strina posesor
nerijetko uopće ne izriče, ponekad je upitno treba li dativ uz takve imenice smatrati
posvojnim. Tako u sljedećem primjeru zapravo nije riječ o govorničinoj strini, nego
o strini njezina muža, pa već zbog toga zamjena dativa sa moja nije osobito umjesna
u neutralnom kontekstu.172

172 Uz imenice did i baba u značenju punac i punica oznake su posesuma rijetke. Ako se iz
situacije zna o kom je riječ, može se reći naš did, ali kad je potrebno precizirati o kom je riječ,
reći će se njezin tac, ženina mati i si.
 83

45. A ne, nišan kupila ja u dućanu (sc. grah), nego san kupila u ve Ruže u
Neviđanama, ove od Milije na Gnjojišči čere. Ona je prodavala, po je strina mi
uzela dva-tri kili: dva kila, ja misin.
ok dativ u prošlom primjeru vjerojatno ne treba smatrati posvojnim (referencija
bi imenice strina mogla ostati ista i kad u dativu ne bi bila govornica, nego neka
osoba kojoj referentica imenice strina nije ni rod ni svojta), dativ je u sljedećem
primjeru vjerojatno posvojni jer je riječ o pravoj teti i jer je posesor treće lice, što za
konsituacijsku posvojnost nije uobičajeno.
46. (...) Unda ti njemu teta > unda bi njemu teta umisila taj kruh .. za na ribe.
Posvojni dativ nije osobito čest ni uz imenice mali, mala kada označavaju sina i kćer
zato što su to ipak apsolutne, a ne relacijske imenice. Uz imena i uz imenice mali i
mala, za razliku od pravih oznaka bližnjih kao mati, strina pa i dica, dativ ne može
stajati atributno.
Kao što je rečeno, atributni posvojni dativ stoji samo uz nazive bližnjih, a uz druge
skupine imenica ne dolazi. Posvojni dativ za razliku od većine atributa ne kongruira
s imenicom, a isto tako, u slučaju posvojnoga dativa, za razliku od, recimo, genitiva,
postoji kontinuum između atributne i aktantne upotrebe, što uvelike otežava
precizno određivanje atributnoga posvojnoga dativa. Prema tome, premda ima
smisla postulirati atributni posvojni dativ, treba priznati d aje često ne samo teško,
nego i nemoguće odrediti je li određeni posvojni dativ atributan ili ne. Osobito je
teško odrediti o kakvu je posvojnom dativu riječ, u slučaju imenica i naglašenih
zamjenica u dativu, dok je posvojni dativ nenaglašenih zamjenica u pravilu lakše
sintaktički odrediti. Pri sintaktičkoj odredbi posvojnoga dativa donekle pomažu
sljedeća četiri kriterija. Dativ se može smatrati atributnim: 1. kad se odnosi na
imeničku (pod)skupinu koja sama po sebi ne ovisi neposredno o glagolu/predikatu173
(došo je un i mati mu174175,Eno strini mati, devedeset i osmu godinu j e 115, bila je ova
od brata je ); 2. kad se nenaglašena lična zamjenica u posvojnom dativu odnosi na
imeničku skupinu koja je izravno podređena glagolu/predikatu, ali stoji izravno iza

173 Pri tom se prijedlozi kao glave ne broje. U kukljičkoj se gramatici sintaktička jedinica
koja odgovara skupini uz tu razliku da glava mora biti punoznačna, zove jednostavno jedini­
ca, ali taj termin zbog njegove neuobičajenosti u ovoj knjizi izbjegavam.
174 Konstrukcija se un i mati može promatrati kao sastavna sintagma koja u ovom slučaju
zavisi od glagola dojti u perfektu. Sam se dativ ne odnosi na cijelu sintagmu, nego samo na
imenicu mati, a ta imenica sama po sebi, za razliku od cijele sintagme, ne zavisi neposredno
od predikata.
175 Dio rečenice je izdvojen (rečenica je parcelizirana), pa se može smatrati formalno neza­
visnim.
 84

nje, iako bi se prema uobičajenom pravilu o smještaju enklitika očekivalo da stoji

posredno ili neposredno ispred nje (Ante je bi brat mu176); 3. ako uz ličnu zamjenicu
ne može stajati u onom značenju u kojem stoji uz imenicu177 {prije če Garin dojti
nego ti brat, rekla ti je meni mati učer (tj. tvoja mati)17817980), 4. ako kontekst u kojem
je upotrijebljen, ne dopušta izdvajanje dativa kao teme, fokusa kontrasta i si, pri
kojem bi se dativ bez promjene značenja rečenice mogao shvatiti kao svojevrstan
sudionik situacije {došla mi je mati > meni je došla mati (= meni se dogodio majčin
dolazak) - dativ nije atributan; rekla ti je meni mati učer > **tebi je rekla meni mati
učer - dativ je atributan; slično i: to je je mati izvrnila (to je porušila njezina mati)
> INjoj je to izvrnila matim - dativ je atributan). Prvi je kriterij najuži, tj. određuje
jezgru atributnoga posvojnoga dativa, a ostali kriteriji zahvaćaju šire područje
upotrebe posvojnoga dativa i međusobno se ne poklapaju. S tim je u skladu prvi
kriterij relativno neupitan, dok su ostali donekle problematični. Drugi je kriterij
donekle problematičan zato što u kukljičkom i neatributno upotrijebljene enklitičke
zamjenice mogu doći iza imeničke skupine bliže kraju rečenice, iako se to događa
znatno rjeđe nego u slučaju atributnoga posvojnoga dativa.
47. (...) Da un ni... Govori un da n imo ispo sebe ih, da ni un odgovoran što
ni.m
48. (...) Došla je Slađana, hodla je iš njin kupiti koleno za .. tamo niku cjev
minjo. - E . - Id ig n iti.. Ijekove mu u Preko (...)
49. (...) I nešto če donet-, meni je rekla, govori, ja san tila špaher ti na drva
kupiti.
Prema tome, drugi kriterij nikako nije primjenjiv ako se ne uzima u obzir i značenje,
a procjena je značenja često subjektivna. Zbog toga su problematični i treći i četvrti
kriterij. Ako se pri zamjeni u slučaju trećega kriterija dobivaju dativi drugoga

176 Za razliku od neatributne upotrebe u Ante mu je bi brat.

177 Ovaj kriterij ne vrijedi kad se dativ odnosi na nereferentnu imenicu kao dio predikata
(primjeri kao na je njemu sestra) jer se tako upotrijebljene imenice ne mogu zamijeniti za-
mjenicama. Navedeni kriterij vjerojatno ne vrijedi u još nekim slučajevima.
178 Usp. **prije če Garin dojti nego ti un (nemoguća rečenica) ili Irekla ti je meni ona
(rečenica je moguća, ali značenje dativa se drastično razlikuje). Ovaj kriterij potječe odatle
što zamjenica, kao stoje rečeno, stoji za potpunu skupinu i s tim u skladu u pravilu ne može
imati atribut.
179 Iz širega konteksta je jasno da se ne želi reći da se nešto dogodilo referentici zamjenice
u dativu, nego je ona isključivo posesor referentice imenice mati. Ako bi se primjer Injoj je
to izvrnila mati mogao shvatiti drugačije, posrijedi bi bila promjena značenja u odnosu na
izvornu rečenicu.
180 Tj. Željko Kerum odgovornost za zimski prometni kolaps u Splitu prebacuje na podre­
đene.
 85

značenja, da bi se kriterij smatrao valjanim mora se dogoditi drastična promjena

značenja (kao posvojni dativ > etički dativ), a neznatne promjene značenja se ne
uzimaju u obzir, iako je, naravno, teško jasno odrediti koje su razlike u značenju
dopustive, a koje ne. Kad se zamjenom dobivaju nemoguće rečenice, kriterij je
relativno pouzdan. Četvrti je kriterij još podložniji subjektivnoj procjeni jer je teško
naći granicu između izdvojivosti i neizdvojivosti posvojnoga dativa. Osim toga, ako
pri određivanju atributnoga posvojnoga dativa primjenjujemo treći i četvrti kriterij,
dolazi do problema plutajućih atributa. Naime, obično je da atribut stoji uz imenicu,
a ne da se između atributa i imenice nalazi još nešto kao u primjerima poput je
li je to mati izvrnila i ili je samo či dovede pasam , u kojima je posvojni dativ po
trećem i četvrtom kriteriju atributan. Iako takvi atributi nisu uobičajeni, u slučaju
posvojnoga dativa ih vjerojatno treba postulirati, tim više što su se u ovoj knjizi već
navodili i primjeri s nedativnim atributima odvojenima od imenice (69. i 70. primjer
u poglavlju 3.1. i 54. primjer u poglavlju 3.2.3.).
Sljedeći je pregled strukturiran slično kao pregled pod a) s tom razlikom da se prvo
daju primjeri neatributnoga, a zatim primjeri atributnoga posvojnoga dativa. Podjela
je na primjere s neatributnim i atributnim posvojnim dativom, naravno, u određenoj
mjeri proizvoljna, a osnovna joj je svrha olakšavanje orijentacije u primjerima.
Među primjerima je neatributne upotrebe, kao i općenito, najviše primjera posvojnoga
dativa enklitičkih oblika ličnih zamjenica. Specifičan je 71. primjer jer se u njem
nalazi svojevrsna relacijska imenica koja ne označava bližnjega. U sljedećem je nizu
dosta primjera u kojima upotreba dativa graniči s atributnom. Takvi su primjerice:
53 , 57.-59, 64, 66, 75. i 77.
50. Dok mi ni muž imra, ja san vajk bila .. nosila Icriž ka bi ki iimra.
51.1 kad jeo svekar mi umra, mi smo to tražili je r te čestice nisu bile u ostavštini
(...)
52. Ka su je se rodili jedno i drugo dftem , (...) mi smo pošli dno .. viti i poneli
dar i sve (...)
53. Nevista in je rodila sada curicu - u godinu dan je dvoje rodila.
54. Ljiibičina, boga ti, či je se kada udala: unuka, mala je > ja mislin da mala
u škdlu kreče. - A je li je se sin oženi?
55. A, kad mi je sekrva, govorin ti, bila, ono kad je ruku islomila, ja san rekla
(...) 281

181 Iz širega se konteksta vidi daje u oba primjera riječ o čisto posvojnim dativima bez zna­
čenja interesa, tj. značenje je »je li to prevmula njezina mati« i »ili samo njezina kći dovede
psa«. V. 104. i 106. primjer.
182 Rij eč j e o unucima.
 86

56. A zet je se operira nazo dvajse dan: m ni dvajse dan.

57. (...) Jer ona je rekla - jor, kako moreš lagati? na je rekla da je mati ni
facol'iča dobila, .. nego da ja lažen. (...) I sad, .. govorin ti. Ona da je mati ni ni
facolič dobila.
58. Tđc mu ni nego da je živ: kostur. —E. —Mati mu je na Ugljanu, ne zno za
se. Sestra mu je ok'inila cicu. - E. - A .. otaj .. muž je je .. šlagirđ.
59. A svi su van bolesniji od vqs.m
60. (...)Talco, ja baš san pitala vd Veto Lidiju i Mladenku kad smo hodli na
pivanje, govori, kako ti mati? Ae, govori, nako, govori, ni loše, ali (...)
61. Strina nan je Marija u bdlnici.
62. Sin je se je oženi... A nevista da je je neka .. bože sačuvoj...
63. Zauzet je meni apartman (...) O dvajstiprvi sedmoga do trisprvi mi je ovaj
Starčevič, Slovenac - ni Slovenac, un je naš, samo mu je žena Slovenka.
64. A govori, znate kad mi je, govori, či došla, po je > Opačič je dubo kumpiri
namo. Govori, m i prošli, govori, po un je oni sitni ostavi po zemlji. Govori
na, da me ni sram, ja bi pošla pokupiti. - Hehehehehe. Mogla je, boga ti: Mje
brani? - E, govor, dica je volu, 333 govori, oni čudo volu.
65. (...) Kako su skale doli male, gori visoke. E, ali un je mora stati vamo di
su niske, je r je un bi mali, a mati mu je bila velika. E. Unda, kako bi un reso,
tako mu je mati dubla doli zemlju. Ijam a je, tote je jam a još, i un me je vodi da
vidin.
66. Mati {je bila lažljiva i lupežica, a oni su i duplo.
67. Izdokle mu je cura?
68. (...) A un govori, a jeli van muž zna kuvati? A ja govorin, slabo.
69. To mu je brat bi, Baklja, jeli? - Bakija mu je bi brat, e ..i Krševan ijo š jedan
ča je u Meriki.
70. Un osičo da mu je to mati.
71. Ja govorin, ne mogu je reči da je bog pomilovo. Jđ-gor, to ne mogu. Reči ču
je samo da je ja nišan sudac, neka je bog sudi...
72. Un njoj, muči, jeben ti mater u grobu. A na vajk, jeben ja tvoju i oca i
mater.
73. Zna da mu oca boli. Da je im zazvo ‘kako ste...
74. (...) I s- > ja 33 sanjom .. i da san u Kali, da san pošla ko Fauštine. —E . —I
da sa- > da govorin Fauštini, ja ču ti sekfvu gljedati, samo m i.. samo mi daj, >
zaduži me.183184
75. D a n i je mater ki ima braniti, a ka su se ni dilili na je imala tridese godin,
na bila jača od konja: na i muž je mladi.

183 Tj. sva vaša obitelj.

184 Tj.: ja ću ti se brinuti za svekrvu, samo mi posudi novaca.
 87

76. Sa valjda da se to > radi zemlje da čeju pojti, po izgljeda da in ništa ni na

ocu, po ja ne znon,
77. A na imo, sa nisu je is materun, ali njih je osan.
Primjera je s naglašenim ličnim zamjenicama u neatributnom posvojnom dativu
manje, iako nisu neuobičajeni. Upotreba dativa u nekim primjerima (82.-84.) graniči
s atributnom.
78. Anka je pošla je r njoj se je od sestre či venčalaja mislin, po je na pošla radi
pira.
19. A njoj se je či udala. - A udala je se či? - Udala je se či i rodila je bojse, ja
mislin, maloga.
80. (...) a, na govori, ajme, kako je meni mati - a njoj je mati (sc. pala) nazo ..
godinu dan, dvi, kolko je bilo, govori, oporavila se je dobro... A čuješ, osandeset
i osan godin.
81. Oče, doveščeju ga: oni imaju vode grob, njemu je vode i tac i mati i sin i svi
(tj. svi su pokopani u Kukljici).
82. Ja govori, ka su bili vode, tobož Goran da što ni na njegov rođendan. A
njemu je pokojna mati bila rođena isto na pet, a unda se je un žiro da možda na
pet rodi, a ovaj da če na sedan po... A ja govorin, da ne bi ti do moga.
83. Ja gori, ja nemon vrtla, ja kumpiri na moga brata stavljon. A da je njemu
mati staram po da eno mi. Ja govori, neču ni ja kopati više: ko van je mati
stara, i ja san. Ja gori, eto vami vaše.
84.1 sa ona se digla, na je bila u Šim i Štrkova. E. Na se digla i pito ovu Lešinku,
govori: Gospođo, di je klozet. (...) A na govori: Nemo, govori, kod nas koz. A
moja baba je bila namo u dvoru, po je čula. A na govori: Marija, govori, ne
traži na tebi koze ni mlikb, nego na traži zahod. - Zahod? - E, govori, zahod na
traži. A govori je Trlica: Ti gospu, govori, a, lako je, govori Maričinki znati, ka
je njoj, govori, zet po svitu, po je je kaza.
85. Tome .. od Mladena. - 4, Mladena. —E. - A čekoj, je li p njemu zet ili sin?
- Tome mu je sin, a Damir je zet. - A unda onaj što je tamo konobari, ki je un?
- Tome. To je Tome. - To je njemu sin, jeli?
86. Preška je njoj mati, a tac je je... Ja boga mi ne znon... Je li iz Kožina?... Ne
iz Kožina... Matim je je Preška, a tac, ja ne znon.
Ni primjeri s imenicama u neatributnom posvojnom dativu nisu neobični, iako su
rjeđi od primjera s nenaglašenim ličnim zamjenicama. U nekim primjerima upotreba
graniči s atributnom. Takvi su 93. i osobito 94. primjer.1856

185 Govornica vjerojatno oponaša govor osobe koju citira.

186 Drugo mati je subjekt, a za prvo je teško odrediti je li subjekt ili predikativ.
 87. A ovoj Milojki je .. > i Milojki je umra. - E, to mi je rekla Slađana da je
Milojki muž umra.
88. Baš me je strina sa zvala malo prije, .. da je Ani aovoj.. Božinoj svekar umra
u M'eriki. - 4 ^ 4 ovo/ ceri od... - Oda Bože, .. Bože mlađoj čeri.
89. A na neče dojti: na, da če se sada oženiti toj Zeljki sin petin misecu... —Koj
Željki? - Željke Maričine, te na Škalji.
90. A onoga, čekoj: a njoj je samo ta či > Milevi je sin oženjen i ova jena udana
či, a druga?... - E , a jena je ni. - A Lidiji su obadva? - Lidiji su obadva.
91. U Nediljke .. Nediljki je či rodila ova mlađa tretu čer: boga ti, po je bilo i
pršuta, sira, kolačov: svi smo bili tamo.
92. Ugarkoviču sin došo i nevista, po ne znon, i dica. Ne znon kako su ni to sa
došli. A biče za Uskrs.
93. Bili su doli Eciji muž i i sin ovaj stariji i zet: voljo su čistili - vode konobu
spremaju.
9 4 .1 dala je saučešče Miri i čeri je, i bila je ma- ova .. oda Ljubice či na jenoj
strani, i ovaj pošla je, nako iz druge strane Franko i Ljubica bili i na Slavka od
.. Miličeva, a mi smo bili vamo - sestra je Miri bila i ja do nje —, i unda je na
pošla i nešto je Ljubici govorila.
95. Znaš da ovoj .. Šonji ni muž dobro: Šonji ovoj .. Sladički?
96. Fiš, Mladenka je več baba, a... —Ee. A boga ti, Mladenki je unuka velika.
97. A, Marija je umrla, to je Bradonji i Raji bila sestra.
98. A je se sičoš ka je došo niki Balđtin rođok aovaj a doktor - to je bi ujac, ja
mislin, Bakiti -, kad je došo cipiti nas .. ii školu (...)
99.187 (...) Jena se zovie Ni- > aa Nižić Ingrid, a druga Nižić Jadranka. Sad,
Jadranka se je udola, a ova Nižić Ingrid, ona je i denas Nižić još. Ova je Nižić
Ingrid javni tužioc, a ova .. Jadranka, ona je namo u Ljepotici, ona je ovi za ..
dsuca za prekršaje. Tud su mi unuke mojemu bratu ča je poginu.
Za posvojni se dativ u sljedećim primjerima može reći da se upotrebljava atributno,
iako među njima ima i primjera u kojima dativ graniči s neatributnim. Prvo se daju
primjeri s nenaglašenim ličnim zamjenicama u dativu, zatim s naglašenim ličnim
zamjenicama, a na kraju s imenicama.
100. Unda na govori, da kako je se muž zove. Ja govorin, ja mislin, Šango
Marin.
101 .A njdj se je i sin oženi i či udala, jeli? - Je. Sin imo jenu malu, a či je dvi-
> dva sina.
102. A na kuču imo? - Muž je imo. Un je ima is prvun ženun kuču valjda, po su
podilili svakomu polak, što ja znan: tako da na imo te po kuče > muž je.

187 Prečki primjer.

 89

103. A zašto, zašto ih dube?m Ja ne znon zašto. A niti ne kopo. —Nišan ni vidi
da ih je dubla: što ja znan. - A je li je to mati izvrnila, ja ne znon, ali sad, kad
je čisto, sa se vidi.
104. Mati je ni tražila dok je bila živa. —E . —E. Vidila je da se ziđu kuče, vidila
je sve, dobila je svoje...
105 .A što, na imo pasa ili je samo či dovede pasa? - A nanio imaju, valja in se
i izlego.
106. Rekla ti je mati meni prekučer: za me ni triba, ja imon, ja san moje
zaradila.
107. Govori, prije če Garin ddjtim nego ti brat.
108 .Ja misin da je im bi n iz a k - A ne čak un, nego did mu v'alda.
109. Sa ti je ova naša uzela bratu de. - E, nevista mi.
110. Ante Karđulin je umra danas. - Milevin muž? - Nen'ene, diver je.
111. Jesu ih uvatili? - Jeje. - Uvalili su ih? - Kako ne. ? Dvojica .. prijatelji mu,
boga ti. Bili su zdjno u kajiču i dočekali ga lipo pri kuču: i istukli ga is palicun
onun .. bezbol.
112. Da znaš koliko mi mati ti fali. - A je, a što čete.
113. Ajme, bila bi se ja smijola: govorio a da je brat mu Slavko ostavi jedan dan
godišnjega jer, kad Tamara rodi, ko se napije, neče moči na posa.
114. Po rekla je i ona sama .. da je bolji im prema njima nego či je.
115. Bili su tri brati, ali samo njega zovu Poglavarič. A i voga brata mu poneki
zazove Poglavarič, ali ovaj Rdjkov tac, un > njega nisu zvali.
116. (...) A učer ka san pošla > prekučer, u petak u gro, unda trevila Marija
Grgičina (pratila Radu i muža je - valja su bili ovde: blagdani) (...)
117. Nek se mislu, nek se odvajaju i neka {je lašje materi.
118. A Mile pošo sinoč je r da mu je materi god (tj. godišnjica smrti), unda da
čeju pojti danas na groblje, a sutra je je misa.
119. A kako je ime Giičini staromu? - Giičini? —E. —Ovomu Slm'e, a kako mu
je ocu bilo ime...
120. (...) je r mi smo svi bilios čeri mu, bili smo mu sinu (sc. na piru).
121. (...) a Ecija je došla u kapelu - sama je bila -. - A i nđ je bila? - 1 dala je
saučešče Miri i čeri je (...)
122. (...) a mati mi se bojala oca ti i matere, .. a ja tebe neču da si jo š triput
tolika.
123. ^4 na imo, sa nisu je is mđterun, ali njih je osan.
124. (...) Zato što su se oni zaminili, a ovaj ni prepisa na se, ostalo je na njin i
dalje: na ocu mu .. Davorovu. - 1 Kanelinu. - E.189

188 Tj. zašto ruši međe.

189 Tj. Garin j e sklonij i dolascima u Kuklj icu.
 90

125. (...) Ni, bi je ovaj drugi brat, ovaj što nemo diče, i bila je ova od brata je
ča je no umra... Bili su je i unuci.. i sin i ona...
126. A da je došo mali o d .. divera je.
127. Njoj je did radi spomenici - ono pokojni tac ča je napravi spomenik, nje-
njezin did.
128. Imala na dva tumora. Na j imala jenoga na mđlin mozgu naše, a drugoga
na hipofizi. - E. - Di > di se ne more ni operirati. - A jeben ti. - Da. I to je, ha,
ha čuješ, znala je njoj či i za to.
129. Eno strini mati, devedeset i osmu godinu je, pošla je u desetin misecu u
devestosmu. Pet miseci učinila Bijograda, sa je u postelji doma, i što: što je to
život, ajde reci mi, što?
130. Govori, ja nju ne poznivon. Gor Gojislava, p s190 ti mene stvarno ne
poznivoš? Govori, ne. A ja govorin, tvoja ma- > njezina mati i tvoj tac brat i
sestra. Da kako. O majke ti božje, ja govorin, je l ti poznivoš ssovoj .. Gojiš lavi
Bačokinoj mater? Da ne zno.
c) Predmeti. Predmetima se ovdje skraćeno nazivaju razne konkretne imenice koje
znače neživo. U korpusu su to većinom imenice koje znače nekretnine: imenica kuča,
nazivi raznih prostorija u kući i uz kuću, zatim imenice kao vrto, zemlja, prticela
(i novije čestica), imenica grob i si. U korpusu su rjeđi nazivi dijelova nekretnina
kao vrata, krov te većih i manjih pokretnih predmeta i njihovih dijelova kao auto,
špaher, krma, mriža, kušin, bojler, ščap, firalica (cipelica), knjižica. Iznimno se
ovamo svrstavaju i primjeri s manje ili više apstraktnim imenicama put, misto i
vrime. Ovamo se mogu i ne moraju svrstati i dativi uz zamjenicu sve kao u sljedećim
primjerima.
131. (...) Tako da bi se preselili, samo da in plin spoju. Nisu in spojili plin, unda
govori, špaher mi je na plin... (...) Sve mi je, govori, na plin, i unda ne mogu:
dokle mi ne spoju plin, ne mogu ništa.
132. (...) Ne znon: .. sa vu sedmicu ko buden moči da vo kuče spremin je r mi je
sve šporko.
U ovakvim je primjerima implikacija posvojnosti slabija nego u sličnim primjerima
s imenicama, pa se dativ u njima ne mora smatrati posvojnim. Naime, kao stoje već
više puta rečeno, između posvojnoga i neposvojnoga dativa postoji kontinuum. Uz
to je posvojni odnos između predmeta i vlasnika općenito manje stabilan/važan od
posvojnoga odnosa između bića i dijelova njegova tijela i od posvojnoga odnosa među
bliskim osobama191 te se s interesom poklapa u manjoj mjeri od tih dvaju posvojnih

190 Brzo izgovoreno po što.

191 Osim toga stabilnost/važnost posvojnoga odnosa između predmeta i vlasnika znatno
varira ponajprije ovisno o predmetu (usp. poglavlje 5.1. pod c.)
 91

odnosa. Zato je posvojni dativ uz ove imenice često znatno manje posvojan od dativa
uz dvije prethodne skupine imenica. Usp. i sljedeći primjer, u kojem dativ označava
prvenstveno interes, dok se posvojnost implicira relativno slabo.
133. DošTi su dotamo, i njemu je počo 93 9 n'iko crveno svitlo od pumpe 339 vode
ovaj. (...) Ništa, Dobri govori, puko je sigurno rotor. (...) Ka što: sve je njemu
voljo vđliga i najloni, što ja znadq, sve cjevi zafangalo - jedva je un to, i gumu
id3 izd Punte vode izs .. ovoga .. hidranta uključi gumu i to je jedva očisti.
Naime, vlasnici su čamca koji se pokvario i govornica i njezin muž, ali je njezin muž,
koji čamac vozi192 i popravlja, pogođeniji nezgodom te se zato i upotrebljava dativ
njemu, a ne nami/nan. Slična je upotreba moguća i u slučaju posvojnih zamjenica, ali
je u slučaju dativa uobičajenija.
Kontinuum između neposvojnoga i posvojnoga dativa osobito dobro dolazi do
izražaja u slučaju predmeta kao posesuma kad takav posesum nije jasno izrečen,
nego se samo može pretpostaviti s većom ili manjom vjerojatnošću.
134. Sto imo novoga. - A borme ništa nemo. A eno namo bratu otvorili
funestru.193
135. Da vidin da mi se ne ugasi194. - A ti špaher. - E nego: špaher, špaher.
136. Nek obuči bar dvl majice, ča govorin (o osobi koja tada nije imala jaknu).
- M a , oče un... - A što, jeli mu195 se vidi, boga ti? - Aj njemu dokaži.
Kontinuum između neposvojnoga i posvojnoga dativa dobro dolazi do izražaja i u
primjerima u kojima se dativ može tumačiti dvojako, kao stoje sljedeći.
137. To je kupila na njima u kužinu onaj dvosjed: to je novo.
Za predmetne je posesume specifična višeznačnost i u nekim slučajevima u kojima
je posvojnost dativa uz predmete kao posesume relativno neupitna. Naime, ako u
rečenici dolazi više takvih predmeta u različitim značenjskim ulogama, često je
nejasno na koji se predmet odnosi posvojni dativ i odnosi li se on samo na jedan
predmet/ulogu ili na više njih. Opisana situacija također ukazuje na to da je
posvojnost izrečena posvojnim dativom većinom implicitna.
138. Pod krovun su mi grede.

192 Kad je uočen kvar, govomičin muž nije bio na moru s njom, nego s nećakom.
193 Tj. ljudi koji imaju zajednički zid s bratom infonnantica, probili su u tom zidu prozor.
194 Može se samo nagađati ima li se kao subjekt u vidu oganj ili špaher ili nešto treće, ako
se uopće išta određeno ima u vidu kao subjekt.
195 Ovo će prije biti tipičan dativ uključenosti (povezanosti) nego dativ graničan s posvoj­
nim. Naime, kao subjekt se oblika vodi se po svoj prilici podrazumijeva izrična rečenica tipa
da imo dvi majice, a ne imenička jedinica kao druga majica.
 92

139. (...) A i ta čestica ni nami u babinin. —E. —Nego to je Vojvodičevo.

Najviše je primjera s enklitičkim ličnim zamjenicama u dativu. Uz sljedeće primjere
v. i 131. primjer.
140. A sa če valjati... Lani nan se je bi prebužđ - s a .. drži, a li .. ka dojde leto...
Gori se prebužđ jedan bojler.
141. (...) došla Slađana ‘ajme što ti kvasina > sva kuča ti po kvasini smrdi’.
142. (...) ma un ni d'čšo: a da mu auto nešto ni dobro, a da ne zno... Ja govori,
a: koš dojti autobusun, ko češ... Kako očeš: kako ti je drago.
143. Ja-gor, lancuni su mi čisti.
144. Vđj je napravi ništa. - A ništa je napravi. - Ae. Tako je mogo oma reči da
neče - j a sq računala da je im sve pretreso i da > ja govori, sa ti je krov za puno
godin...
145. (...) a doli je napravila jenu sobu za konobu, a jenu je napravila za spati,
jenu a .. dno namo isto do .. do Lukini, namo do .. Beloga. A vamo napri je je
garaža i ulaz i ovdgao kužinica i dnevni boravak un mali.
146.1 stala na prag, ono na nu, kamile što su se dizali namo u konobu je r in je
bila ono na sredi konoba, po se iz ove strane kuće hodilo u konobu (...)
147. (...) I došo, jednostavno došo u društvo .. di mu ni misto.
148. ‘K urbin sin’, govori, ‘p iša je Vuni u Australiju da mu je un stavi zemlju na
se: što se to njega tiče?. ’
149. A sinoč se smijo didu... —E. —...unda mu ščđp čepivo, unda se kolo ščapa
penje, ajme...
150. (...) ne treba, govori, funestre i vrata i to... Ja govorin, a boga mi, najbolje
da ti ja sa i vrata peren.
151. Jesu van brzo gotovi kupatilo doti?
152. M i smo hođili u gro - znaš što: nami vude ni moglo projti: tražiti smo užju
(se. škrinju).. tobož ka nan more kroz vrata prdjti.
153. Ja san njima tila pojti pomoći, ja govor, ču van pomoći ka čete metati
kumpiri - je r no mi je bi u vrtlu izoro. (...) Tako su došli obodvđ popodne, i ja
san bila iskrižala jenu onih desetak kili Monalize, tako su mi u vrto vrgli...
Među primjerima s naglašenim zamjenicama u posvojnom dativu u korpusu nema
nijednoga s posesumom u akuzativu, ali i takvi su primjeri mogući. Upozoravam
na 157. primjer u kojem naglašena zamjenica u posvojnom dativu stoji u kontrastu s
posvojnom zamjenicom.
154. Ono sa > di je meni stara kuča, sa nemo ni- > to su sve tuji sada.
155. Jel ti za grob poslala? - Je, je, poslala mi je dvi uplatnice po pedese kun. E,
je r meni je po dvajspet, je r je > nami je zajednički grob, unda sa je ja lani rekla.
 93

Ja govorin. > poslala bila sve na me. (...) N i meni za uplatnicu, .. ja govorin,
nego grob ni samo naš.
156. Kako je vami. - A, kako je nami: sniga i zima. (...) Vode se je nešto > na
cesti se je rastopilo, ali sastrane: eno meni je vfto pun.
157. A kušini (sc. su šporki), no kako se oznojiš... Meni i od boje ovo ča stavin,
ovo (... - nerazgovjetno) i njegovi o znoja.
158. A.: Tamo u Rasovici je > da je Neven napravi neku kliču. - B.: E. -
A.: Neven. Pa unda da je > doda đipun dojde dotamo, ali preko Dragoga
Bilanovadood... - C.: Maslin?. - A.: Terena, e. Po je Dragi zazida i riko mu je,
ni tebi vude put.
159. Ja znan, na Bisagama, ja i Radenka (... - nerazgovijetno), a Ratkopokojni
Ivoš, naj što je kapitaniju vozi... - E. - dojde, veže se nami za krmu... —E. - s
ženun, u batani. - E. - Čoviče božji, mi lovimo, oni dva ništa. Govori da salatu
diže {...- nerazgovijetno) za dno. Čoviče božji!
160. Sa nan je Matašin učini onaj kamik šari i oni čeju nan naviiči ono kako je
Slađana na zid stavila. Ne znon kako se zove: kako se no zove? .. Ne znon. No
je kaj zrno ono... Kaj no što su tebi u kliču bjelo vrgli, samo je vb škurije.
161. (...) I Slađana mu je rekla: .. govori, nečete moči (tj. donijeti kamin iz ka­
miona u kuću), stavite ga dvde. .. K a d .. un pošo, da oče. Da čemo mipredržati
tobož a svaka svoj > ono da je teški teret (...) E, un ti okreni. I sriča što je okreni,
što je udri - udri je njoj u vrata ona di je no rezervar. Malo je vrata no ukoči.
162. I govori sinoč, .. sa sa in podilila svakomu ča je ostalo: svakomu polak
mesa, .. Goranu dala aaa sipe i manestre ča je od subote, .. ka su došli, .. a
Tamari juhe ono ča je ostalo od mesa. Govori, tako da meni ne ostaje u kuči.
163. I vodu smo ti provale po san u zahodpuštila i u kužini... Ma ne: ni valja,
misi, ni zaleđeno: ka ni nami na dvoru, unda ni...
164. Ja znan da su ni njdj na knjižicu metali.196
Slijede primjeri s imenicama u posvojnom dativu.
165. Tamo su se sušile mriže .. riborima.
166. Vode je Mijodragu kuča.
167. Unda su ni spojili vil parcelu i dali njemu vb, a vode, .. di je Renu kuča,
ovo je na tri podiljeno (...)
168. A kako, je l ona bila rekla babi da traži cipelu? - E , e, ona ona. Ka je je
Ddbra bila mala, unda je no iz rive veza vozila. Unda je na pokojnoj materi,
mati je to stopu kazivala. Govori .. da neka pojde ko toga i toga kaligera. Ne
znon di je s- > bi taj postolar: unda su zvali kaliger. I Dobro- > Dobroj san
dala načiniti f- > firalicu’ - cipelicu tu - ‘i ti reci > un če ti reči da ni ko njega,
a ti reci da je .’ (...)

196 Tj. da su stavljali novac na njezinu štednu knjižicu.

 94

169. (...) je r san tila poj ti po cviče, da ču poj ti na grob sekrvi, niša j e ni bila.
(...) Ocu san bila na grobu (...)
170. Gorana se ljuti, Gorana bi pošla, a da je čekomo do ure popddne. A .. oni
svi govoru, to je kasno i ka ćemo dojti. Diš ti u ponoče tujemu narodu po kuci.
171. Hođili su no za božič po kućama onima ženama ča su same, udovice, i
tako.
d) Identifikacijski parametri. Identifikacijski parametri kao posesumi najčešće
dolaze u konstrukcijama koje nisu osobito tipične za tri prethodne skupine posesuma.
Riječ je o konstrukcijama u kojima kao subjekt dolazi naziv za tip identifikacijskoga
parametra (u korpusu su potvrđeni parametri ime, prezime i broj)197, dok predikat
čini spona biti i vrijednost parametra za konkretnu osobu ili nepoznanica.
172. A kako j e ime Giičini staromu? - Gučini? - E. - Ovomu Sime, a kako mu
je ocu bilo ime...
173. Kako je prezime Dinki Štrkovoj? - Dinki? - E . - Štrk. A Livi? - A isto > os
Ma- Martinovič. - A Livi je Martinovič: vis, govorin ja, m'en se čini da je Livi
Martinovič.
174. A Štefic- ona Št-... Kako je je ime? N i Štefs-... Kako je ime ndj .. Antina,
oni su namo .. u Maričini.
175. A.: tjmra je im ča je no ko Garina namo učini kliču, onaj .. kako se no
zove? —B.: Što, Kukljičanin ili? - A . : N i un Kukljičanin, Vinko mu je ime, a kako
mu je no prezime.
176. Ja gor, znaš što: daj mi broj > Iđ broj ti je, po ču te zazvati.
Konstrukcije su tipične za tri prethodne skupine imenica u korpusu rjeđe.
177. Pitoj jo š ča znaš .. da ti fali: ja, ko z n a n ja č ti kazati sve. —E. —E, a samo
mi nemoj ime vfči u knjigu, znaš.
Ipak, kad se identifikacijski parametri upotrebljavaju bez konkretnih vrijednosti,
oni relativno često dolaze s posvojnim zamjenicama (v. 121., 122. i 150. primjer
u poglavlju 3.1.) i u drukčijim konstrukcijama s glagolom imati, kao u sljedećim
primjerima, ponajprije kad se posjedovanje identifikacijskoga parametra ne
podrazumijeva.
178. (...) E, jednoga brata, a drugoga Saljanin. (...) E, tri brati: jednoga Prodan,
jenoga Saljanin, jenoga Kušalo. A zašto su... To svaki ima svoj nadimak.
179. U Kali nemo noga k i nemo nadimka.
e) Pojave. Termin se »pojave« ovdje upotrebljava kao konvencionalan kratak naziv
za nekoliko skupina posesuma koji se teško mogu objediniti u jednu semantičku

197 Potvrđene su, naravno, i godine, tj. dob, kao identifikacijski parametar, ali primjeri se
izricanja dobi obrađuju pod e,§.
 95

kategoriju. Kriterij je po kojem su ovi posesumi objedinjeni u kategoriju, prvenstveno

sintaktički. Naime, za posesume je ove skupine tipično da uz posvojni dativ često
dolaze kao nominativ ili njegov ekvivalent198 u konstrukcijama s glagolom biti i
samo jednim nominativom ili njegovim ekvivalentom, koji se najčešće može
smatrati predikativom, iako u takvim konstrukcijama između predikativa i subjekta
nema oštre granice. Posesum se u takvim posvojnim konstrukcijama, za razliku
od posesuma u većini slučajeva obrađenih u prethodna četiri tipa, u pravilu199
interpretira vrlo slično kao posesum s glagolom imati.200 Bez obzira na to, u slučaju
će ovih konstrukcija s posvojnim dativom, kao što je ranije rečeno, barem većinom,
ipak biti riječ o implicitnoj posvojnosti koja je semantički bliska eksplicitnoj
predikatnoj posvojnosti. S tim je vjerojatno povezana i činjenica da je dativ u
takvim konstrukcijama općenito češće nego u prethodnima zastupljen imenicom
ili naglašenom zamjenicom. Posesumi ove skupine, naravno, dolaze i u drukčijim
konstrukcijama s posvojnim dativom, ali su opisane konstrukcije najtipičnije za
njih. Riječ je o sljedeće četiri skupine posesuma: a) infinitiv u sklopu debitiva201,
P) nazivi događaja u čast pojedinih osoba (manifestacije, obljetnice i si.), y) nazivi
nekih anomalnih fizičkih stanja pojedinca, 8) razne imenice (imeničke skupine) u
dijelnom genitivu. Ovamo bi se mogao dodati još poneki posesum kao što je imenica
ručenje u sljedećim primjerima, osobito u 181. primjeru.
180. U jedanaest uri je misa: ja govori, ko pojden u crikvu, kasno mi je
ručenje.
181. Evo mi smo taman sa ručali, jo š san za stoUj, jđ-gor, ki sada: jedva san se
došuljala do .. do telefona. - Vidiš, unda ti ni slabo ručenje bilo, boga ti, ka s-
> ka si se nail-... - A boga mi... E > a lako > ni radi ručenja, nego radi nog, ča
ne mogu.
Doduše, u ovim je primjerima ručenje subjekt, ali dativ dolazi i u primjerima kao u
podne na je ručenje, gdje se ručenje može smatrati predikativom. Posvjedočeni su i
primjeri s imenicom ručenjelručak i glagolom imati.

198 Infinitiv ili dijelni genitiv koji se, barem u teoriji, mogu zamijeniti nominativom.
199 Donekle su iznimni ponajprije nazivi manifestacija i si., dok za drage skupine posesuma
tvrdnja uglavnom vrijedi.
200 Za konstrukcije je s glagolom imati karakteristično da je posvojnost u njima predikatna
(npr. za razliku od konstrukcija s atributnim posvojnim zamjenicama), i to takva predikatna
posvojnost u kojoj je polazište posesor (za razliku od predikatne posvojnosti s posvojnim
zamjenicama, u kojima je polazište posesum).
201 Infinitiv svakako nije tipičan posesum, iako ima svojevrsno imeničko značenje i funkci­
ju, ali tipičnim se posesumima teško mogu nazvati i predstavnici ostalih triju skupina.
 96

182. Da gren namo, da idu. Jđ-gor, bome neču. Ja govori, šporki smo i mi
gremo doma, imomo ručenje.
183. (...) I sa, sutradan da čeju imati zajednički ručak.
a) Debitiv. Ova knjiga nije mjesto prikladno za detaljnu obradu debitiva, pa se u
nastavku daje samo nekoliko osnovnih obavijesti. Debitiv je bezlični oblik (logički
je subjekt, ako je izrečen, u dativu) koji se u kukljičkom može, ali i ne mora, smatrati
glagolskim načinom. Debitivom se izriče da se nešto ima/treba (debitiv sadašnji) ili
imalo/trebalo (debitiv prošli) (u)činiti. Tvori se od atematskoga prezenta202, odnosno
od perfekta pomoćnoga glagola biti i infinitiva glavnoga glagola.203 Negacija se
odnosi samo na finitni glagol.
184. Ka ti je raditi?
185. Bilo mi je pojti ko likara.
186. Staču doma: ni mi (ne moram) danas hođiti nidera.
Kao što je ranije rečeno, dativu uz debitiv u kukljičkom može odgovarati subjekt s
glagolom imati kao u sljedećim primjerima.
187. Što s ti u crikvi bila? - A jesan: evo sa san došla i stavila juhu: ja-gor, sa
gren pozvati koga imon zvati.
188. M i imomo raditi još...204
Konstrukcije sa imati i »posesorom« u nominativu znatno su rjeđe od konstrukcija
s debitivom i »posesorom« u dativu. Osim toga, debitiv se u nekim slučajevima ne
može zamijeniti konstrukcijom sa imati, osobito u slučaju rastavnih konstrukcija.
189. Hođiti ne mogu, siđiti ne mogu, k vragu, ja govori, što ču sada. Ili mi je
leči ili mi je stati.
P) Manifestacije i si. Pod ovim su zajedničkim nazivom obuhvaćene imenice
kao pir, sprovod, rođendan, god (godišnjica smrti), venčanje, krst, krizma (danas
obično krizma), priprema (za brak), misa (za pokojnika) i dr. Navedene imenice u
konstrukcijama s posvojnim dativom funkcioniraju kao kopulativi i, s prijedlozima,
kao priložne oznake. Konstrukcije se s ovim imenicama od tipičnih konstrukcija
s posvojnim dativom razlikuju i po tom što je posvojni dativ u njima, sudeći po

202 Tradicionalno se taj prezent zove nesvršenim, ali budući daje smatranje prezenta budem
svršenim u najmanju ruku sporno, ovdje se preferiraju nazivi prema formalnim osobinama:
atematski i tematski prezent. Detaljnije o tom v. u Benić i Moretti 2020.
203 Primjeri su s debitivom budućim, tvorenim od futura glagola biti i infinitiva (koncepcija
da će se nešto tek trebati (u)činiti) sasvim rijetki. U korpusu je zabilježen samo eliptični pri­
mjer: sa če i vami skoro na pir biti?.
204 Informantica renovira kuću. Dovršila je glavni posao, ali je ostalo još dosta manjih ra­
dova.
 97

korpusu, češće predstavljen imenicom nego zamjenicom. Sličnoznačnih primjera s

ovim tipom imenica i glagolom imati u korpusu nema.
Kao kopulativi u konstrukcijama s posvojnim dativom mogu funkcionirati gotovo
sve navedene imenice.
190. Lidija me zvala, naša ovaoo Bačina, da .. ča nismo došli u Zablače. Ja
govorin, nismo mogli, .. avu subotu je jopeto Krstini krizma, ja govorin, vičemo,
po čemo dojti.
191. Ona je umrla, .. a posli Gete. U jedan > omisin, .. Geti je bi sprovod u
subotu, a u subotu j- > u subotu je i na umrla.
192. A Mile pošo sinoč je r da mu je materi gdd, unda da čeju pojti danas na
groblje, a sutra je je misa.
193. (...) je r san ja rekla ka je - ne znon: sprovod je bi nekomu. K i je ono bi
ilmra .. zadnji? Ne znon.
194. A, vdmu je ..rođendan, ja govorin...
195. Bi je njemu rođendan, nišan ni zvala.
196. 1 sa i je priprema, i tako ti je.
197. Sa i je p ir dvajsprvoga.
Samo kao priložna oznaka u konstrukciji s posvojnim dativom funkcionira imenica
kist, koja zapravo ni nema nominativ, nego dolazi samo u prijedložnim skupinama
na kist i na krstu (posljednja i dolazi s posvojnim dativom). Priložno s posvojnim
dativom funkcionira i većina ostalih navedenih imenica, a iznimke bi mogle biti
imenice gdd i misa. U korpusu su u ovim konstrukcijama posvjedočene priložne
oznake cilja i smještaja koje sadrže posesum.
198. Dobro je, rekla je bila da ma- > materi neče na sprovod, ali ope su došle.
199. A u subotu je nami bilo pojti na pir Rusinu, .. po nismo ni pošti.
200. (...) je r mi smo svi bilioo čeri mu, bili smo mu sinu (sc. na piru).
201. Baš ka smo bili u sprovodu vdmu dlvici, govori kuma Rosa (...)
202. (...)A vdmu ni bi je r je bi u Zagrebu, na Mirogoju; a svoji smo, i ni bi mu
na sprovodu. E, eto ti vidiš.
y) Anomalna stanja i si. U konstrukcijama s nazivima anomalnih stanja i sličnih
pojava dativ obično funkcionira kao logički subjekt koji doživljava neko anomalno
stanje. O kojem je anomalnom stanju riječ, u takvim slučajevima govori imenička
skupina u predikativnom nominativu (kopulativ). Dativ je u ovim konstrukcijama
srodan dativu uključenosti i neinherentnomu dativu doživljavatelja. Moglo
bi se čak reći da čini prijelaz između jednoga i drugoga dativa. On je od dativa
doživljavatelja odvojen ponajprije po formalnom kriteriju: u ovim je konstrukcijama
predikativ imenička skupina u nominativu, a u konstrukcijama s tipičnim dativom
 98

doživljavatelja predikativ nije imenička skupina.205 Predikativ u nominativu često

nije tipičan posesum, a u nekim gaje slučajevima vrlo teško shvatiti kao posesum.
U ovim su konstrukcijama s glagolom biti najuobičajenije imenice koje označavaju
prolazna anomalna tjelesna stanja kao oganj/temperatura (povišena tjelesna
temperatura), tlak (visok krvni tlak), drhtavica i si.
203. Nas je ovu zimu porozalo: sa na je temperatura jendmu i drugomu.
204. Znaš ti ka je teta Milenka ka je bi Ante mali i Zujla. I unda Antu uvatila
gripa. (...) A unda je teta Milenka iskuvala žitine206 i Anti usupala kruva. A
govori je Zujla, što meni nisi? A govori teta, jo, sinko, nimo, niša nego malo
imala. To je, govori, vis da imo oganj, oganj mu je. - E. - Oganj mu je, govori:
pusti ga, im je bolestan. A Zujla: dabogdo se i ja razbolila.
205. Da gren u vrto malo .. ovde, ali .. ne osičon se baš, po unda grq izmiriti
tlak, je li mi tlak.
206. Ono mi je u petak malo curi nos i što mi je samo ono .. drhtavica, ledeno.
N i baš daso puno, ali ledeno, samo je ledeno. - A je, ledeno.
Nešto je drukčiji sljedeći primjer.
207. Ka san došla tamo, ni mi bi visok tlak, ali mi srce.
Kao što se vidi, ovdje se u sličnoj konstrukciji upotrebljava i imenica srce, iako je
pitanje kako konstrukciju s tom imenicom treba tumačiti. Ponekad se slično kao
prethodni primjeri konstruiraju rečenice s nazivima bolesti.
208. Povezli su je u bolnicu: da je je upala pluče.
209. Ne more na jedanput ni projti. Znaš što: ono je meni ispočetka bronhitis
i... - To je. - I to malo .. malo .. aduže če trajati.
Moguće su i slične konstrukcije s imenicama koje ne označavaju fizičko stanje
pojedinca.
210. To neču ni platiti, .. to nek me tužu. —Ja govorin, njima je recesija, po di
moru, tdte i oni (sc. uzimlju).
U konstrukcijama s ovim dativom mogu doći i neke imenice koje same po sebi ne
znače tjelesno stanje, ali imaju veze s njim.
211. Sa meni, govorin ti, .. longeta i... - A dobro je, ajde boga ti. - A, projče,
ajde.

205 U primjerima kao muka mi je riječ je, naravno, o tipičnom dativu doživljavatelja, ali
riječ muka u takvim primjerima ne smatram imenicom nego predikativom (o predikativima
kao vrsti riječi v. npr. JIeTynHH 2017). Usp. i bila mi je (visoka) temperatura (imenica) i bilo
mi je (jako) muka (predikativ).
206 Žitina je ječam, pržen i samljeven, od kojega se kuhala »bijela kava«.
 99

212. Sad, kad mi je longeta, ne mogu iš njim je r je otečena ruka.

213. Meni je ovaj aparat (tj. digitalni Holter-uređaj), po ne mogu... Jđ-gor ružno
mi je vyti - sinoć san travesu nako .. vrgla u naručoj po san pošla zaliti namo
vrto: je r mi je napri ovaj, po no diže, na majici - ne moreš... Mislin, ružno mi
je viti, ja govorin.
Jasno je da su s ovim konstrukcijama usko povezane i slične konstrukcije sa
zamjenicama tipa što, ništa (što ti je?, njemu ni ništa), ali zamjenica se u takvim
konstrukcijama ne može smatrati posesumom.
Kad je riječ o nekoj usko lokaliziranoj anomaliji na tijelu s prijedložnom skupinom
u funkciji oznake smještaja, posrijedi je slučaj graničan s tipom obrađenim pod a), a
kao svojevrsni posesumi (doduše, različita tipa) mogu se promatrati i imenica unutar
oznake smještaja i imenica u nominativu. Uz sljedeće primjere v. i 26. primjer.
214. (...) njoj je bi kaj čira, čir vdljo na želu- > na dvanaestercu, što ja znan
(...)

215. A što mu je? - A da mu je bi tiimorič, opet na mihurii.

Nazivi stanja, bolesti i si. dolaze s dativom i izvan konstrukcija s glagolom biti.
216. Bila san na djeti, unda mi se je digo tlak, po san fermala, po sa jope nišan
na djeti.
217. (...) Jer znan da je pokojnoj sekrvi troja jenu pe-šes miseci kđšalj. S ničin
ni rnbgo projti, po sq je kuvala tripu na don kadulju i med..
Obrađene su konstrukcije s glagolom biti relativno česte s imenicama kao oganj!
temperatura i tlak, a uz nazive su bolesti rjeđe, uz takve konstrukcije s dativom
i glagolom biti upotrebljavaju se u više ili manje istom značenju i konstrukcije s
ličnim glagolom imati. Štoviše, uz većinu su naziva akutnih i kroničnih poremećaja
konstrukcije s glagolom imati danas češće, a u nekim slučajevima i jedine. Doduše,
postoje i slučajevi u kojima konstrukcija sa imati nije moguća. Takav je, recimo, 210.
primjer, a glagol imati, naravno207, nije moguć ni sa zamjenicama tipa što, ništa. U
nastavku se daje nekoliko primjera češćih konstrukcija s nazivima bolesti i njima
bliskih konstrukcija. Jezgra su tih konstrukcija glagol imati i neki drugi glagoli.
218. Nismo imali temperature, nego samo malo prehlade.
219. A je li Ivo jo š doma. - Jeje. Doma je: baš jeaoa Tčrnara zvala prekučer,
po govori da je mali temperaturu ima... (...) I tako da je ovaj .. da je mali bi
temperaturu dobi, sa ja ne znon kako mu je, nišan ja p'dsli ni...

207 Doduše, to i nije samo po sebi razumljivo: usp. njem. was hast da? u značenju »što ti
je?«.
 100

220. ‘Zašto van je to?’A ja govori, imon tlak20*, po unda dikod uzmen, misin, ne
pijen ja to...
221. Bome ni mu se na guzici ni znalo da je noliko prdliv ima.
222. Kako me je dfžo ovo .. prdliv, nako nismo ni pili (sc. kaju).
223. Nikakor se rišiti ove gripe. - Znači, gripa vas vato. - A ne vato, nego drži.
- Drži, drži, e, to san tila reci.
224. I un je ima dovaljda, njemu je pošla jetra, cirozu jetre, što ja znan.
S) Imenice u dijelnom genitivu. Ovamo se svrstavaju dvije konstrukcije s
»posesumom« u dijelnom genitivu i »posesorom« u dativu. To su konstrukcija s
dativom i glagolom biti u kojoj se izriče kontekstualizirano postojanje koje graniči s
pripadanjem, i konstrukcija izricanja dobi s dativom osobe čija se dob izriče.
O kontekstualiziranom je postojanju riječ ponajprije kad govorimo da nešto
postoji u vezi s nečim (u nekom određenom vremenu, u nekom određenom užem
prostoru), a ako govorimo da nešto postoji u vezi s nekom osobom, tj. tako da
se tiče te osobe, onda kontekstualizirano postojanje graniči s pripadanjem. Ako,
primjerice, kažemo da netko ima dvoje djece ili pijanino, riječ je o više ili manje
čistom pripadanju208209, ali ako kažemo da netko ima posla ili prljava suda, riječ je o
kontekstualiziranom postojanju koje graniči s pripadanjem. Naime, nije riječ o tom
da je netko vlasnik posla ili prljava suda (osoba može biti vlasnik dotičnoga suda,
ali to nije osobito bitno), nego da postoji određena količina posla ili suda koja se tiče
određene osobe (posao treba obaviti, a suđe oprati). U primjeru se s prljavim suđem
situacija koncipira kao kontekstualizirano postojanje uvelike zato što se zaprljanost
u dotičnom slučaju promatra kao prolazna osobina (za razliku od vlasništva, koje se
obično promatra kao trajno stanje), a tako se promatra ponajprije zahvaljujući tomu
što se prljavo suđe koncipira kao neka količina, tj. dolazi u dijelnom genitivu. Dijelni
je genitiv, tj. količinska koncepcija, bitan i pri razlikovanju kontekstualiziranoga
postojanja i smještenosti. Kada je riječ o prototipnoj smještenosti, entitet se ne
koncipira kao količina, nego se samo imenuje (npr. pivo je u hladnjaku), dok se
u slučaju kontekstualiziranoga postojanja entitet obično koncipira kao količina
(npr. u hladnjaku ima piva). Prema tome, dijelni je genitiv jedna od važnih
osobina kontekstualiziranoga postojanja kojom se ono obično razlikuje od nekih
bliskih koncepcija. U kukljičkom govoru postoje dva osnovna načina za izricanje
kontekstualiziranoga postojanja koje graniči s pripadanjem: bezlična konstrukcija

208 Informanti tvrde da se izraz tlak mije većinom odnosi na akutno povišenje tlaka, dok se
izraz imon tlak većinom odnosi na visok tlak kao kroničnu pojavu.
209 Ne govori se da postoje dva djeteta koja se nekoga tiču, odnosno pijanino koji se nekoga
tiče, nego se govori daje netko roditelj dvoje djece ili vlasnik pijanina.
 101

s glagolom biti i dativom i lična konstrukcija s glagolom imati i nominativom (u

dativu, odnosno nominativu dolazi osoba koje se kontekstualizirano postojanje tiče,
dok ono što postoji, dolazi u dijelnom genitivu). Ličnom se konstrukcijom s glagolom
imati izriče i čisto pripadanje, a konstrukcijom s glagolom biti i dativom načelno
ne. Sudeći prema korpusu, što je situacija bliža kontekstualiziranomu postojanju, a
udaljenija od pripadanja, konstrukcija je s glagolom biti češća, i obratno. Doduše,
teško je točno odrediti područje upotrebe konstrukcije s dativom i glagolom biti.
Približno se ono može odrediti pomoću sljedeće tri smjernice: 1. konstrukcija s
dativom ne izriče čisto pripadanje, iako je pripadanje u nekim primjerima dosta
istaknuto; 2. za osobu zastupljenu dativom kontekstualizirano postojanje ima, u
pravilu kratkoročno, neko značenje210; 3. ako je naglasak (tj. rema ili fokus kontrasta)
na finitnom glagolu, u prezentu se preferiraju oblici glagola imati u odnosu na treće
lice jednine atematskoga prezenta glagola biti.
U korpusu je konstrukcija s dativom i glagolom biti kojom se izriče kontekstualizirano
postojanje, potvrđena gotovo isključivo u jesnim rečenicama. Jedini je primjer s
negacijom sljedeći.
225. Kiša pado, unda moreš ležati. - E. - A čuješ, ko je i sunce, tebi ni vrtla ni
ništa. - E, ni mi vrtla, ni m i.. kopanja, ni mi ništa.
Ovo je ujedno primjer u kojem je kontekstualizirano postojanje u izrazima tebi ni
vrtla i ni mi vrtla vrlo blisko pripadanju. Ipak, iz konteksta se vidi da nije toliko bitno
da sugovornica ne posjeduje vrt, nego daje naglasak na činjenici da ne mora raditi u
vrtu, što pokazuje i nastavak ni mi kopanja. Samo ako se vrto ovdje shvati apstraktno,
tj. kao rad u vrtu, genitiv se može tumačiti kao dijelni, a inače ga treba smatrati
slavenskim. U sljedećim je primjerima pripadanje slabije izraženo. U 226. i 227.
primjeru postoji oznaka smještaja, pa kontekstualizirano postojanje u tim primjerima
ne graniči samo s pripadanjem, nego je također donekle blisko smještenosti. Osim
toga, posvojni se dativ u tim primjerima teoretski može povezivati s imenicama vrto
i frižider. Veza je s imenicom frižider nešto vjerojatnija nego s imenicom vrto, ali u
oba slučaja zapravo ima više smisla posesumima (ili bar prioritetnim posesumima)
smatrati imenice blitva i kvas (kvasac).
226. A baci ja unde gori u Velikus, po meni bude blitve. A bude meni i u vrtlu
blitve.

210 Ono joj je korisno ili štetno ili označava da osoba može ili treba nešto učiniti (usp. i dativ
uz debitiv). Pod kratkoročnošću se podrazumijevaju situacije u kojima se nešto treba ili može
obaviti/obavljati u relativno kratkom roku od neke referentne točke.
 102

227. A ja san s'inoč umisila, bilo mi je kvasa u nin 3 špaheru - ‘u špaheru’, u

frižideru, jeben ti i unda, ja govorin, ma gren provati je li dobar. Ma gren, o
kil brašna, imon, ma ujtro najci Dobri da ne gre po kruh.
228. Ja, očeš isti, da neće, da je ila fažola i da se iskru odmorila; o, ča s ’ činila,
da je je robe... A, znaš što: uvik je ili kopati ili prati ili...
229. (...) Jer tikvice san no imala u škrinji i sve, i unda bi vrgla, govorin ti, i
tikvic i... - Svega. - Svašta, e, i orza (tj. ječma), i tako bi a iskuvala teču, nami
bi bilo za dva-tri dani.
230. I ja san to učinila na komodi, i tako j e meni za tri-četre puta pomišati.
231. A di su je čere? - ?A, Rajna radi, Ana je bila > imala je nešto osustva,
Rajna je isto bila došla ka su je operirali, ali na je radi maloga pošla i radi
posla, je r mali u školu i... (...) Tako, Ani je nešto dopusta bilo, i unda je stala
sedmicu više, i unda je pošla i ona.2U
232. Misli te je pitati neke stvari ono iz kukljiškoga 33 nešto što ja ne znon... -
E. - I unda... - A je li mu puno? - A imo, imo toga.
233. (...) a sadje uzela aa stiski ova što su je dodilili, misin, od suda odvjetnica...
Sa ona ni upoznata sa svin. I unda je jo š za ovu parnicu odbila, da neka se>
neka prouči, govori, meni je malo vrimena bilo21212, i ja nišan to uspila sve...
234. Još san se ja bojola, ja-or, vraga češ > ka češ ti vb izgoriti. ? Boga mi je
no gorilo... - A sa da ti je jo š.213
235.1 tako, rekla mi je do utorka neka... Do utorka mije i ovih kapsul - četrnaest
ih je.
Već iz nekih prethodnih primjera vidi se da konstrukcija s ličnim glagolom imati
može doći u sličnoj funkciji. U nastavku se daje još nekoliko primjera konstrukcije
s glagolom imati.
236. (...) E, a ne zng kolko un imo posla.
237. (...) A centralno ni ne uključivoš? - Centralno ne uključivomo. - A što? -
A sve dok imomo drv, .. što?
238. (...) A vamo napri san stavila malo biži. I unda bi ovaj .. > malo kumpiro
jo š ovih starih imon, po ču samo da ni trave: samo iskopati da ni trave .. i
ostaviti malo za salatu ubosti i malo ču vrči fažola.
Jedna je od mogućnosti izricanja dobi također bezlična konstrukcija s glagolom
biti, dativom osobe i količinom godina (broj i imenica godina/godišče u dijelnom

211 Upozoravam na paralelnu upotrebu izraza imala je nešto osustva i Ani je nešto dopusta
bilo.
212 Nisu moguće konstrukcije tipa ka mije vrimena, meni je vrimena bez konkretne oznake
količine kao malo, puno. U takvim slučajevima mora doći glagol imati (imon vrimena, kad
imon vrimena).
213 Tj. dobro bi ti došlo da imaš još tih greda za ogrjev.
 103

genitivu). Ta je konstrukcija u korpusu zastupljena samo jednim primjerom, ali u

konzervativnih govornika nije iznimna: sasvim su obične rečenice kao koliko ti/vq
je godin?, njdj je pedeset godin, njemu če biti dvdjset. Ipak, konstrukcija sa imati je
danas znatno češća.
239 . A znaš što: ona je is tobun u godinama, na je pedeset i prve, a un je
pedesete: reko bi da su stariji od mene i Dobroga bar dese godin. (...) Ajme
majko, izgljedaju kaj da su, govorin ti, kaj da {je osandese godin.
240. A kolko imoš godin? - A kolko bite mi vi dali? - Jel imoš dvajstipet?
241. (...) Ali imo q lipe godine. Imo i ona, imo i if.. - To više ni ni za žaliti. -
A, ki... - A dobro, za ti je svoga. - Za ti je svoga da imo i sto godin: roditelj je
roditelj, ali, mislin, to su lipe godine.
Jedan je od načina izricanja dobi u kukljičkom i konstrukcija s glagolom biti i
nominativom osobe kao u sljedećem primjeru.
242. (...) po je umra ovajs taj Jašin Ante (...). - K i Ante Jašin? - Otaj od Darke
.. one Darke Filipove one Štrkovičine jetrve. Un je pedeset i šest godin.

4.3. Posvojni dativ i neka druga sredstva za izricanje posvojnosti

Kukljički posvojni dativ stoji u prilično složenu odnosu s raznim tipovima nedativnih
atributnih posesora (posvojne zamjenice, posvojni pridjevi, posvojni genitiv,
konstrukcije sa od) i u nešto manje složenu odnosu sa subjektom uz glagol imati
u nekim specifičnim konstrukcijama.214 Prvi je odnos karakterističniji za posvojni
dativ uz prve tri od pet kategorija posesuma obrađenih u prethodnom poglavlju,
a drugi za dativ uz petu kategoriju, dok za dativ uz četvrtu kategoriju ni jedan
ni drugi odnos nisu osobito karakteristični. Posvojni dativ i spomenute posvojne
konstrukcije u nekim slučajevima konkuriraju, ali njihovo preklapanje nipošto
nije potpuno.215 Osnovna je razlika u tom što posvojni dativ većinom čuva izvorno
značenje zainteresiranosti i uključenosti u situaciju (kraće: značenje interesa), a
posesora označava više ili manje implicitno (iznimka je atributni posvojni dativ),
dok su donekle konkurentni načini izricanja posvojnosti eksplicitni, tj. označavaju
upravo posvojnost, a ne nešto drugo. Moglo bi se reći da iz te osnovne razlike i
dijakronijski i sinkronijski gledano proizlazi i većina ostalih. Općenito se odnos

214 Postoji i djelomična konkurencija s posesorom s prijedlogom u (usp., recimo, primjer

3.3.7.), ali se ona zbog ograničenosti upotrebe posesora s prijedlogom u ovdje može zanema­
riti.
2,5 S ostalim načinima izricanja posvojnosti, kao što su predikatna i poimeničena upotreba
posvojnih zamjenica i pridjeva, posvojni dativ ne konkurira ili gotovo ne konkurira.
 104

između posvojnoga dativa i nedativne atributne posvojnosti ipak dosta razlikuje

od odnosa između posvojnoga dativa i subjekta glagola imati, pa detaljnije ta dva
odnosa valja razmatrati zasebno.

4.3.1. Posvojni dativ i nedativna atributna posvojnost

Pri razmatranju se odnosa posvojnoga dativa i nedativne atributne posvojnosti kao

svojevrsno polazište sam po sebi nameće članak Martina Haspelmatha External
possession in a European areal perspective (Haspelmath 1999). U tom se članku
obrađuje ponajprije europski dativ vanjskoga posesora jer su upravo posvojni dativ
i analogne pojave tipični za romanske i slavenske jezike te njemački, nizozemski,
albanski i grčki i atipični za neeuropske jezike. Jednim od uzroka takva stanja
Haspelmath smatra relativno veliku desemantiziranost dativa u jezicima u kojima
on funkcionira kao vanjski posesor. S europskim je vanjskim posvojnim dativom po
Haspelmathu vrlo usko povezan i doživljaj pogođenosti, tj. činjenica da se posesor
u slučaju vanjskoga posvojnoga dativa u pravilu shvaća kao netko tko se osjeća
pogođenim opisanom situacijom. Upotrebaje vanjskoga posvojnoga dativa, naravno,
različita u različitim europskim jezicima, ali te razlike nisu sasvim nepredvidljive.
Osnovne pravilnosti u vezi s vjerojatnošću upotrebe vanjskoga posvojnoga dativa u
europskim jezicima opisuju sljedeće četiri implikacijske hijerarhije, koje su na ovaj
ili onaj način povezane s pogođenošću posesora (Haspelmath 1999: 113)216.
a) Hijerarhija živosti - konstrukcije su s vanjskim posesorom očekivanije ako je
posesor: zamjenica 1./2. lica > zamjenica 3. lica > vlastito ime > neki drugi izraz
za živo > neživo.
b) Hijerarhija situacija - konstrukcije su s vanjskim posesorom očekivanije ako
je predikat: pogađajući pacijensa > dinamički nepogađajući > statički.
c) Hijerarhija neotuđivosti - konstrukcije su s vanjskim posesorom očekivanije
ako je posesum: dio tijela > odjeća > nešto drugo.
d) Hijerarhija sintaktičkih uloga - konstrukcije su s vanjskim posesorom očeki­
vanije ako je posesum: prijedložna skupina > izravni objekt > subjekt neakuza-
tivnoga glagola > subjekt neergativnoga glagola217 > subjekt prijelaznoga gla­
gola.

216 Hijerarhije zapravo potječu iz jednoga ranijega rada Ekkeharđa Koniga i Martina Has­
pelmatha.
217 Neakuzativni su jednovalentni (neprelazni) glagoli s pacijentivnim subjektom (npr. po­
ginuti,pasti), a neergativni su jednovalentni glagoli s agentivnim subjektom (npr. trčati, ska­
kati). Nazivi potječu iz relacijske gramatike (usp. TecTenen 2001: 647). Glagoli se tako zovu
 105

Što je element na ljestvici ljevije, to je vanjski posesor očekivaniji. Osim toga,

ako neki element ljestvice dopušta konstrukciju s vanjskim posesorom, onda je
dopuštaju i svi postojeći ljeviji elementi. Upravo zbog toga se hijerarhije i zovu
implikacijskima. Hijerarhije se temelje na materijalu iz europskih jezika, točnije:
ponajprije na posvojnom dativu i njegovim djelomičnim ekvivalentima u europskim
jezicima. U članku se tvrdi da one, koliko je poznato, u europskim jezicima vrijede
beziznimno te da se po svoj prilici mogu primijeniti i na jezike izvan Europe, iako bi
ih, da bi se doista mogle smatrati implikacijskim univerzalijama, ipak valjalo ispitati
na uzorku relevantnu za cijeli svijet i po potrebi revidirati. Doduše, jasno je da
Haspelmathu nije mogla biti poznata svaka pojedinost o vanjskoj posvojnosti u svim
europskim jezicima i govorima, pa nije naodmet ni provjeriti koliko su navedene
implikacijske hijerarhije i neke druge tvrdnje iznesene u njegovu članku u skladu s
upotrebom posvojnoga dativa u kukljičkom govoru, tim više što će takva provjera
nesumnjivo doprinijeti i boljemu razumijevanju upotrebe kukljičkoga posvojnoga
dativa. Pri tom valja imati na umu da se kukljički posvojni dativ samo djelomično
poklapa sa središnjom temom članka Haspelmath 1999. Naime, kukljičkim se
posvojnim dativom ne izražava samo vanjska posvojnost nego i atributna. Osim toga,
implikacijske se hijerarhije i s njima povezane tvrdnje iz članka odnose ponajprije
na neatributni posvojni dativ obrađen u poglavlju 4.2. pod a)-c), dok se na upotrebe
obrađene pod d) i e) svakako odnose u manjoj mjeri, pa se Haspelmathov članak i
ne uzima u obzir pri razmatranju odnosa kukljičkoga posvojnoga dativa i subjekta
glagola imati.

Tvrdnju o povezanosti desemantiziranosti ili, točnije, proširenosti značenja/upotrebe

dativa s njegovom posvojnom funkcijom kukljički govor može samo dodatno
potkrijepiti. Upotreba je neposvojnoga dativa u kukljičkom šira nego u većini
europskih jezika, a isto je tako, po svoj prilici s tim u vezi, šira i upotreba posvojnoga
dativa. Tako kukljički posvojni dativ ne samo da nije ograničen na slučajeve kad
se posesor osjeća pogođenim, nego uz dativ vanjskoga posesora koji se ne osjeća
pogođenim, u kukljičkom postoji i atributni posvojni dativ, koji nikako neće biti
uvjetovan pogođenošću posesora. Doduše, premda je za prototipnu europsku vanjsku
posvojnost uvjet neposredne pogođenosti posesora prilično bitan (Haspelmath 1999:
110), iznimke postoje i u njemačkom, koji bi Haspelmathovu prototipu trebao biti

zato što aktant neakuzativnoga glagola ima značenjsku ulogu tipičnu za akuzativ, iako nije u
akuzativu, a aktant neergativnoga glagola ima značenjsku ulogu tipičnu za ergativ, iako nije
u ergativu. Nedostatak je tih termina neintuitivnost i povezanost s nazivima padeža umjesto
s nazivima značenjskih uloga, a prednost im je to što su relativno kratki.
 106

vrlo blizak, ako ne i najbliži.218 U slučaju kukljičkoga posvojnoga dativa više nego
o doživljaju pogođenosti u posesora ima smisla govoriti o kompleksu pogođenosti i
uključenosti u situaciju / povezanosti, koji se ovdje, donekle neprikladno, skraćeno
naziva interesom, ali ni interes, naravno, nipošto ne odlikuje sve posesore u
kukljičkom posvojnom dativu. Međutim, to nikako ne znači daje važnost interesa u
slučaju kukljičkoga posvojnoga dativa zanemariva. Tako u primjeru l.a), gdje je riječ
o kosi na glavi, u osnovi mora stajati posvojni dativ, dok u primjeru l.b) posvojni
dativ nije moguć, pogotovo ako je riječ o tom da se netko ošišao i otišao ne brinući
o kosi koja je ostala iza njega.
1. a) Popravljon mu vlasi.
b) Meten njegovi vlasi.
Pri tom nije osobito bitna fizička povezanost ili nepovezanost kose i vlasnika, nego
je znatno bitnija činjenica da za posesora u primjeru l.b) ošišana kosa ne predstavlja
nikakav interes: ona je jednostavno otpad. S tim u vezi usp. i sljedeća dva primjera,
u kojima je posvojni dativ sasvim na mjestu, iako nije obavezan.
2. a) Oprala san je majicu.
b) Složi san mu torbu.
Premda je interes vrlo važan, on nije jedini parametar, nego stoji u složenu odnosu
s nekim drugim parametrima, koji mogu omogućiti upotrebu posvojnoga dativa i
u slučajevima kad interesa nema. U Haspelmath 1999: 111 kaže se da ograničenje
na pogođenost u europskom prototipu objašnjava i ograničenost na prijedložne
skupine, izravne objekte i neakuzativne subjekte u tom istom prototipu jer se tim
sintaktičkim ulogama obično izražavaju pogođene značenjske uloge. T aje tvrdnja
donekle problematična, iako nije jasno je li riječ o pogrešci ili nedorečenosti.
Naime, kad se govori o pogođenosti, govori se o posesorima, a kad se govori o
ograničenju sintaktičkih funkcija, govori se o posesumima (v. zadnju implikacijsku
hijerarhiju), iako je sigurno da pogođenost posesuma u nezanemarivoj mjeri
korelira s pogođenošću posesora. Kukljički posvojni dativ dolazi uz posesume svih
sintaktičkih uloga spomenutih u četvrtoj Haspelmathovoj ljestvici. U korpusu je
daleko najviše primjera posvojnoga dativa uz neakuzativni subjekt, manje ih je uz
prijedložnu skupinu, zatim uz izravni objekt, a najmanje uz subjekt prijelaznoga
glagola i neergativni subjekt. Takva je opća slika, ali od kategorije do kategorije

218 Usp. Gerit sah der Frau an der Nasenspitze an, dass die Erleuterung ikre Venvunde-
rung eher noch anfachte. (Katharina Peters (Manuela Kuck): Deichmord). Naime, Haspel-
mathov je prototip europske vanjske posvojnosti svojevrsna apstrakcija, kojoj su konkretni
europski jezici više ili manje bliski.
 107

posesuma postoje velike razlike. Kao što se i može očekivati, najspecifičniji su

posesumi bližnji. Upravo bližnji kao subjekti, većinom neakuzativni, dolaze osobito
često, a znatno rjeđe kao objekti i prijedložne skupine.219 Jasno je da samo bližnji
dolaze kao subjekti prijelaznih glagola i neergativni subjekti. Doduše, posvojni se
dativ u mnogim primjerima u kojima bližnji funkcioniraju kao subjekti prijelaznih
glagola, može smatrati atributnim.220 Inače atributni posvojni dativi ne utječu
osobito na statistiku. U slučaju je ostalih kategorija posesuma (dijelova tijela i
predmeta) i dalje najviše subjekata, ali je prijedložnih skupina samo neznatno manje,
a izravnih je objekata malo manje nego prijedložnih skupina. Subjekti su, naravno,
samo neakuzativni jer su dijelovi tijela i predmeti neživi. Kukljički posvojni dativ
dolazi i uz sve situacije/predikate iz druge ljestvice. Najbolje su zastupljeni upravo
statički predikati, koji su na Haspelmathovoj ljestvici posljednji221, zatim predikati
pogađajući pacijensa, a najmanje su zastupljeni dinamički nepogađajući predikati.
Doduše, razlike u zastupljenosti općenito nisu osobito velike. Ni izdvajanje atributnih
posvojnih dativa ne mijenja osobito statistiku: statički predikati i dalje ostaju vrlo
dobro zastupljeni.
U vezi s hijerarhijom živosti Haspelmath (1999: 113 sq.) kaže d aje po svoj prilici
u svim europskim jezicima konstrukcija s vanjskim posesorom (zapravo se misli
samo na vanjskoga posesora u dativu i njegovim ekvivalentima) ograničena na žive
posesore, i daje sljedeći njemački primjer:
3. Der Stein falit dem Mann a u f dem K opf / **dem Auto aufs Dach.
Kao što je već rečeno na kraju poglavlja 3.2.3. i pri početku poglavlja 4.2., u
kukljičkom su mogući i sasvim prihvatljivi neživi posesori. Neživi posesori u
posvojnom dativu nisu nimalo neuobičajeni ni u hrvatskom standardnom jeziku,
što primjećuje i Branko Kuna (Kuna 2012: 133), iako je primjer koji navodi tomu u
potvrdu (ovdje 4. primjer; riječ je o svojevrsnoj parafrazi Haspelmathova primjera),
po mom jezičnom osjećaju na granici prihvatljivosti, osobito ako se ograničimo na
razgovorni jezik:
4. 1Kamen je razbio automobilu krov.

219 Objekata je nešto više, ali razlika je zanemariva.

220 Haspelmathu primjeri sa subjektom prijelaznoga glagola kao posesumom u europskim
jezicima nisu poznati (Haspelmath 1999: 115), ali pri tom nije jasno kako Haspelmath raz­
graničava vanjski i atributni posvojni dativ.
221 Usp. i Haspelmath 1999: 114: »(...) usually only verbs denoting an event may occur in
this construction in Europe, i.e., States are generally excluded.« Ipak, na str. 132 Haspelmath
spominje iznimke sa statičnim predikatima u portugalskom i talijanskom.
 108

Premda je u hrvatskom standardnom jeziku upotreba neživih posesora u dativu nešto

šira nego u kukljičkom, jezgra je te upotrebe ista kao u kukljičkom, pa primjeri kao
krov mu je oštećen, pri čem se misli na automobil, u hrvatskom standardnom jeziku
zvuče sasvim prihvatljivo, dok već primjeri kao kamen mu je pao na krov zvuče
nešto manje prihvatljivo. U kukljičkom govoru za nežive posesore u dativu vrijede
sljedeća osnovna pravila. Prvo, posesor mora biti zastupljen nenaglašenom ličnom
zamjenicom, a posesumi mogu biti svojstva, područja i neki dijelovi. Stoje posesum
inherentnijiposesoru,dativjeprihvatljiviji. Nadalje, odsituacijasneživimposesorima
u dativu najkarakterističnije su promjene posesuma i rezultati takvih promjena.
I konačno, najprihvatljiviji su primjeri s neživim posesorom u kojima je posesum
subjekt. Primjeri u kojima subjekt nije posesum nego neki drugi entitet, osobito
ako je on agens, manje su prirodni jer se u takvim primjerima nameće koncepcija
neživoga posesora kao doživljavatelja. Upravo činjenica da se uz statičke predikate
posesor u pravilu ne shvaća kao doživljavatelj, vjerojatno omogućava i upotrebu
živih posesora u dativu koji se ne mogu smatrati pogođenima, uz takve predikate.
Osobito je zanimljivo ograničenje neživoga posesora u dativu na nenaglašene lične
zamjenice, pogotovo ako se uzme u obzir da pravilo karakteristično za mnoge naše
govore, pa s tim u vezi i za hrvatski standardni jezik, da se neživo obično ne zamjenjuje
naglašenim ličnim zamjenicama, u kukljičkom vrijedi u znatno manjoj mjeri nego
u spomenutim govorima222. Može se pretpostaviti da se u kukljičkom, a tako i u
hrvatskom standardnom jeziku, upotreba nenaglašenih ličnih zamjenica, budući da
je uvelike mehanička (misli se ponajprije na pravila o smještaju enklitika) te da su
nenaglašene lične zamjenice vrlo kratke i kao tipične oznake velike dostupnosti223
entiteta ionako vrlo česte, širi na neke slučajeve u kojima se ona ne bi očekivala. O
tom će biti riječi i nešto kasnije.
Da bi se koliko-toliko precizno opisao odnos kukljičkoga posvojnoga dativa i
konkurentnih sredstava za izricanje posvojnosti, Haspelmathovoj bi hijerarhiji
živosti, u kojoj se, vjerojatno svjesno, ne uzima u obzir ni činjenica da lične zamjenice
trećega lica mogu zastupati i živo i neživo, valjalo dodati još neke parametre.
Fenomen koji objedinjuje živost i neke druge parametre, a ujedno je vrlo koristan
za opis odnosa posvojnoga dativa i nedativne atributne posvojnosti, već postoji. Taj
je fenomen empatija. Empatija je svojevrsna govornikova identifikacija sa živim
ili neživim entitetom koji sudjeluje u situaciji koja se opisuje u rečenici.224 Riječ
222 Nešto detaljnije o tom v. u Benić uskoro: § 38,1 ,b.
223 Ukratko o teoriji dostupnosti v. u poglavlju 5.2.
224 Moglo bi se reći i daje empatija posjedovanje osobina govornika u većem ili manjem
stupnju. O empatiji v. detaljno u Kuno 1987: 203 sqq. i ukratko u TecTenen 2001: 463 sqq.
 109

je prije svega o identifikaciji s obzirom na perspektivu iz koje se situacija opisuje.

Naime, govornik situaciju opisuje ponajprije iz vlastite perspektive, tj. identificira se
s entitetom koji zastupa njega samoga, ali je može opisivati u većoj ili manjoj mjeri
i iz perspektive nekoga od ostalih sudionika, usp.
5. a) N i se grlu. (neutralno225),
b) Un se grli iš njim.,
c) Na se grli iš njin. (u b) i c) je veća empatija s entitetom u nominativu);
6. a) Marko i Marija su došli, (više ili manje neutralno),
b) Došla je Marija is mužun.,
c) Došo je Marko is ženun. (u b) i c) je veća empatija s entitetom izraženim
osobnim imenom).
U klauzi može biti više entiteta s različitim stupnjem empatije, ali samo jedan od
njih može imati najveći stupanj empatije. Takav se entitet zove fokus empatije. Na
stupanj empatije utječe više parametara, kao što su lice (1. > 2. > 3.), živost (čovjek
> ostala živa bića > stvari), aktivacija u kratkoročnom pamćenju (dano (anafora)
> novo), komunikativna uloga (tema > rema), služba u rečenici (subjekt > ostalo),
semantička samostalnost imenice (apsolutna imenica > relacijska imenica). Prema
navedenim parametrima posvojni dativ općenito ima veći stupanj empatije od
nedativnih atributnih posesora. Tako je prvo lice jednine u odnosu na treće lice
u prosjeku češće u slučaju ličnih zamjenica u posvojnom dativu nego u slučaju
posvojnih zamjenica. Neživi su pak entiteti podjednako rijetki u slučaju posvojnoga
dativa, posvojnih zamjenica i posvojnih pridjeva, dok su u genitivu i konstrukcijama
sa od uobičajeni, iako su takvi genitivi i konstrukcije sa od daleko od prototipnih
posesora. Posvojni dativ većinom funkcionira kao deiksa i anafora, a kao nominacija
je relativno rijedak (među imenicama u dativu daleko su najčešći antroponimi).
Nominacija je i u slučaju nedativnih atributnih posesora rjeđa od deikse i anafore,
ali je zamjetno češća nego u slučaju posvojnoga dativa. Vanjski posvojni dativ ovisi
0 predikatu i u vezi s tim je prihvatljiviji kao tema nego atributni posesori, koji ovise
isključivo o imeničkoj jedinici, usp.
7. a) Meni je mati iz Benini, a tebi tđc. i
b) **Moja mati je iz Benini, a tvoj tđc.
Kontrastiranje je moguće i u konstrukcijama s nedativnim atributnim posesorom kao
1 u konstrukcijama s posvojnim dativom. U slučaju nedativne atributne posvojnosti
kontrastiraju se u prvom redu posvojne imeničke sintagme, tj. njihovi referenti, iako

225 No se ovdje promatra kao jedan entitet (izražen je jednom imeničkom skupinom), iako
zastupa dva referenta.
 110

se, kad posvojna zamjenica stoji uz iste imenice, naizgled suprotstavljaju posesori
zato što se preko njih određuje referencija sintagme, usp.
8. a) To ni bilo u mojoj kuči, nego u njegovin dvoru.
b) Ta zemlja ni na tvojin ocu, nego na mojin.
U slučaju pak posvojnoga dativa, koji je i sintaktički i semantički samostalniji,
kontrast polazi od entiteta u dativu, a na nj se može nadovezati i kontrast cijelih
situacija povezanih s tim entitetima, usp.
9. a) Ta zemlja je meni na ocu, a i tebi je na ocu.,
b) Ta zemljaje meni na ocu, a tebi na materi, (u mom slučaju: u tvom slučaju),
ali:
c) ?Ta zemlja ni meni na ocu, nego tebi.226
Pojednostavnjeno bi se moglo reći da se naglašenim imeničkim zamjenicama
kontrastiraju posesori, a posvojnim zamjenicama posesumi. Naime, ako se posvojna
zamjenica ne upotrebljava imenički ili kao predikativ, ona je svojevrstan atribut,
bilo da stoji uz stvarnu imenicu ili uz nultu anaforu imenice227, dok je imenička
zamjenica u posvojnom dativu većinom aktant, pa se uz nju ne zamišlja primarno
posesum kao nulta anafora. Upravo »aktantnost« vanjskoga posvojnoga dativa
vjerojatno najviše doprinosi tomu da entitet u posvojnom dativu općenito ima veći
stupanj empatije nego nedativni atributni posesor. Kako se kombinacijom dviju vrsta
nepredikatne posvojnosti u kukljičkom razlikuje stupanj empatije, dobro pokazuje
sljedeći primjer:
10. 1 dno je sada zlo. Jer je, im je umra, tđc mu ni nego da je živ: v'ajk plače. Mati
mu je na Ugljanu, ne zno za se, sestra mu je ok'inila cicu, a njezin muž je jepe
šlagiron. I tako vidiš: njih bolje da ni, i sa gljedoj kako ti je.

226 O samostalnosti posesora u vanjskom posvojnom dativu u odnosu na atributne posesore

v. i MnTKOBCKa 2014: 157 sqq.
227 Budući da posvojna zamjenica ima gramatička obilježja (rod, broj i padež) imenice uz
čiju nultu anaforu stoji, ona je u tom slučaju sama po sebi ne samo deiksa ili anafora poseso­
ra, nego i anafora posesuma. Zahvaljujući tim gramatičkim obilježjima posvojna zamjenica
ima znatno veće mogućnosti reprezentiran]a neizrečene imenice (anafore) nego lična ili koja
druga imenička zamjenica u dativu. Štoviše, u rečenicama s više od jednoga posesuma u
različitim padežima ponekad nije moguće točno odrediti odnosi li se imenička zamjenica u
dativu na ovaj ili onaj posesum ili na više njih istovremeno, dok je posvojna zamjenica uvijek
jasno povezana s posesumom/posesumima u jednom padežu / jednoj značenjskoj ulozi. Isto
tako, posvojne se zamjenice mogu odnositi samo na imenice (izrečene ili u nultoj anafori),
dok se posvojni dativ rijetko odnosi, kao što je pokazano pod 4.2., također na priloge i pridje­
ve u kojima je sadržano imeničko značenje.
 111

U fokusu je empatije većine navedene dionice čovjek koji je nedavno umro, a njegova
sestra se spominje uzgred i ima niži stupanj empatije228, pa se zato upotrebljava
zamjenica njezin, a ne dativ je ili njoj, iako je i ona svakako zainteresirana za stanje
svoga supruga. Doduše, u korpusu su zabilježena još dva primjera slična sadržaja
u kojima je sestra preminuloga zastupljena posvojnim dativom. Deveti primjer
potječe od iste govornice kao i osmi, ali je rascjepkaniji i može se smatrati nešto
manje jasnim od osmoga. Deseti pak primjer potječe od druge govornice. U njem
tijekom izlaganja fokus empatije sasvim očekivano prelazi na sestru preminuloga,
a promjena se uvodi vlastitim imenom. Promjena je fokusa empatije očekivana jer
obje sudionice komunikacije sestru preminuloga relativno dobro poznaju.
11. Tac mu ni nego da je živ: kostur. - E. - Mati mu je na Ugljanu, ne zno za se.
Sestra mu je okinila cicu. - E. —A .. otaj .. muž je je .. šlagirđ.
12. As, mati mu od, misin, ona imo tu sklerozu, ne zno za se. Tac je počo > ajde,
jo š je un,još more, ali nemo, ni ni un. - E .- A ? h , Zdenka, ona je cicu operirala,
kada, ndzo dvi godine. Ona je isto imala raka na cici. - O bože! - A , .. muž je je
šlagiron .. kizna otkada, mlad čovik... I tako, govorin ti, baš da nikor nisu...
Vanjski je posvojni dativ primaran u odnosu na atributni, koji se razvio od vanjskoga.
Na razvoj atributnoga dativa od vanjskoga ukazuje i činjenica da uz vokativ, koji
je rečenični ekvivalent strogo odvojen od predikata, može doći samo posvojna
zamjenica, a ne i atributni posvojni dativ. Prema tome, osim samoga interesa na
izbor između posvojnoga dativa i nedativnoga atributnoga posesora sinkronijski i
dijakronijski utječe i izvorna aktantnost, odnosno neatributnost dativa kao takva.
Među faktorima koji utječu na odnos posvojnoga dativa i nedativne atributne
posvojnosti, jedan je od najvažnijih svakako neotuđivost. Ipak, neotuđivost u
slučaju živih posesora taj odnos u kukljičkom određuje za nijansu drukčije nego što
to sugerira Haspelmathova hijerarhija neotuđivosti. Naime, ta hijerarhija govori da
je vanjski posvojni dativ očekivaniji uz neotuđive posesume nego uz otuđive, tj. da
je u pojedinim jezicima moguće da se vanjski posvojni dativ upotrebljava uz neke
neotuđive posesume i istovremeno ne upotrebljava uz neke otuđive. U kukljičkom
se pak posvojni dativ upotrebljava uz većinu posesuma, ali postoji jedna kategorija
posesuma uz koje su nedativni atributni posesori sasvim rijetki, a i kad uz njih dolaze,
nerijetko dolaze zajedno s posvojnim dativom. To su dijelovi tijela, a u nešto manjoj
mjeri i neki njima bliski posesumi (imenice kao duša, život, zdravlje). Osim toga,
postoji jedna kategorija posesuma koja je specifična upravo s obzirom na upotrebu

228 Smatram da se empatija može promatrati i na nadrečeničnoj razini, iako je činjenica da

se fokus empatije lakše mijenja iz rečenice u rečenicu, nego unutar rečenice.
 112

posvojnoga dativa. Riječ je, naravno, o nazivima bližnjih, koji u kukljičkom jedini
dolaze s atributnim posvojnim dativom. Jedan je od razloga atributne upotrebe
posvojnoga dativa uz nazive bližnjih vjerojatno u tom što su bližnji posesumi čiji su
referenti po živosti i agentivnosti ravnopravni s posesorom. Ipak, to neće biti jedini
razlog jer postoje i nazivi bližnjih uz koje dativ ne dolazi atributno (usp. poglavlje 4.2.
pod b). Drugim se razlogom, naravno, može smatrati »visok stupanj neotuđivosti«
većine naziva bližnjih, povezan s jedne strane sa samim odnosom među bližnjima,
a s druge sa strogo relacijskom prirodom većine naziva za bližnje. Kao što se vidi,
osobitu specifičnost s obzirom na upotrebu posvojnoga dativa pokazuju upravo dvije
osnovne kategorije neotuđivo posjedovanih entiteta: dijelovi tijela i bližnji. Onako
kao što to predviđa Haspelmathova hijerarhija neotuđivosti, ponaša se posvojni dativ
koji zastupa neživoga posesora. Naime, upravo u slučaju neživih posesora posvojni
dativ dolazi samo uz posesume najinherentni]e povezane s posesorom: svojstva,
područja i neke dijelove. Kad je pak riječ o živim posesorima, o tipu posesuma ovisi
samo udio posvojnoga dativa u odnosu na nedativne atributne posesore. Tako je
najveći udio posvojnoga dativa u odnosu na ostale posesore uz nazive dijelova tijela
(slično je i s imenicama kao duša. i u manjoj mjeri s imenicama kao život, zdravlje
i još nekima), a slijede nazivi rodbine i svojte, nazivi bitne pokretne i nepokretne
imovine te konačno nazivi entiteta koji se obično ne koncipiraju kao čvrsto povezani
s nekim (npr. potrošni materijal) i nazivi entiteta koji mogu biti nedvosmisleno
povezani s nekim, ali je na njih teško neposredno djelovati, a i takvo se djelovanje
obično ne koncipira kao nešto što neposredno pogađa posesora (takve su mnoge
apstraktne imenice: glagolske i dr.). Jasno je da navedena ljestvica odgovara ljestvici
zainteresiranosti posesora za pojedini posesum. Naime, dijelovi su tijela inherentni
dio jedinke, pa se podrazumijeva daje u njihovom slučaju najzainteresiranija strana
ili jedina zainteresirana strana obično upravo posesor, a vrijedi i obratno: zbog
inherentne se veze posesor većinom smatra zainteresiranim za dijelove svoga tijela,
što god se s njima događalo. Relacijske pak imenice uvijek pretpostavljaju posesora s
višim stupnjem empatije, pa ako je netko u njihovu slučaju zainteresiran, to je obično
posesor, ali obratno ne vrijedi, tj. zaposesora se ne očekuj e da je redovito zainteresiran.
I u slučaju imenica kao kuča, auto, čali zainteresirana, točnije najzainteresiranija, je
strana obično ujedno i posesor, iako rjeđe nego u slučaju organa i bližnjih, ali posesor
ne mora biti ujedno i zainteresirana strana. Međutim, u slučaju entiteta čiji posesor
nije osobito važan, zainteresiranost često ne podrazumijeva posjedovanje, usp.
 113

13. Pukla mi je brukva / puko mi je frmilanat / izgori mi jefrmilanat. (onaj komu

je pukao čavao / pukla ili izgorjela šibica ne mora biti vlasnik229);
14. Pukli su mi čali. (osoba kojoj su pukle naočale je vrlo vjerojatno njihov vla­
snik);
15. Izgorila mi je kuča, (oštećeni je sigurno bilo vlasnik bilo više ili manje trajni
stanar).
Konačno, u slučaju glagolskih i nekih drugih apstraktnih imenica, posesor se obično
ne shvaća kao zainteresirana strana. Posvojni se dativ, po svemu sudeći, iz upotreba
kao uz dijelove tijela, gdje se posvojnost i interes poklapaju u najvećoj mjeri, iz
određenih razloga poopćio na druge kontekste, pa tako i na neke kontekste u kojima
ne označava interes nego samo posvojnost, kao što je atributni dativ uz nazive
bližnjih ili dativ u konstrukcijama tipa kako mu je ime?. Prema tome, na upotrebu
posvojnoga dativa uz određene tipove posesuma utječu i neke ustaljene norme.
Prethodni pregled Haspelmathovih i nekih s njima povezanih parametara, naravno, ne
daje potpunu sliku o odnosu posvojnoga dativa i nedativnih atributnih posesora. Taj
je odnos prilično složen i zapravo gaje teško opisati »bez ostatka«. Radi ilustracije u
nastavku se daje po nekoliko paralelnih primjera jedne i druge posvojnosti za svaku
osnovnu kategoriju posesuma s kratkim komentarima.
a) Dijelovi tijela i si. Dijelovi su tijela najpovezaniji sa živim posesorom, pa je
posvojni dativ uz njih najčešći, ali ne i jedini tip posesora.
16. Dativ:
a) Vidu ti se noge.
b) Viri ti glava.
c) Viri ti gučica.
17. Nedativna atributna posvojnost:
a) Volin tvoji vlasi.
b) Sviđaju mi se nježni nohti.
c) Sviđaju mi se / lipe su mi tvoje šandele.
Ali:
d) Lipe su ti šandele.
Tipične se situacije u 16. tiču posesora, tj. posesor je obično zainteresiran vidi li
mu se neki dio tijela ako se, recimo, nastoji sakriti. Ako mu se u tom slučaju vidi
neki dio tijela, to je zapravo isto kao da se vidi posesor kao takav, tj. dio se tijela

229 Naravno, gotovo svaki odnos može se tumačiti kao posvojnost, pa je dovoljno da netko
samo ima posla sa šibicom da bi se ta šibica smatrala »njegovom« u odnosu na neku šibicu s
kojom posla ima netko drugi. Bez obzira na to smatram da ovdje dativ posvojnost označava
svakako u manjoj mjeri nego uz nazive bližnjih ili imenice kao kuča, čalo.
 114

u tom slučaju ne promatra zasebno od posesora, pa je posesor uključen u situaciju.

Posesora se isto tako obično tiče viri li mu neki dio odjeće koji je na njem, ili ne jer
taj podatak govori nešto o samom posesoru. Takav se posvojni dativ pod utjecajem
tipičnih situacija može »po inerciji« upotrebljavati uz iste predikate i posesume i u
atipičnim situacijama, u kojima je posesoru očito sasvim nebitno vidi li mu se nešto
ili ne, npr. ako je posesor mrtav. Tipične se situacije u 17. posesora tiču znatno manje
od onih u 14. Kad netko kaže da voli nečiju kosu ili da mu se sviđaju nečiji nokti,
sam posesor nije direktno pogođen, a kosa i nokti se promatraju relativno neovisno
o posesoru: ako netko voli posesorovu kosu ili neki njegov odjevni predmet, to ne
mora značiti da na isti način voli i posesora, i u tom smislu posesor nije uključen u
situaciju.230 Doduše, posvojni dativ u primjerima b) i c) ne može doći uvelike ni zbog
problematičnoga dvostrukoga dativa, tj. nemogućih rečenica kao **svlđaju mi ti se /
lipe su mi ti šandele231. U primjeru se pak d) radi o pohvali, koja se shvaća kao nešto
što bi se trebalo ticati posesora. Osim toga, ako posesor nosi neku lijepu obuću, to se
u određenoj mjeri koncipira kao daje lijep i sam posesor. Posvojni će dativ u primjeru
d) doći i kad je pohvala neizravna, tj. kad je posesor u trećem licu. Zahvaljujući
takvim više ili manje atipičnim upotrebama, nenaglašene zamjenice u posvojnom
dativu donekle poprimaju ulogu nenaglašenih posvojnih zamjenica, čiji naglašeni
parnjaci mogu biti prave posvojne zamjenice232. Dojmu uparenosti posvojnih
zamjenica s nenaglašenim ličnim zamjenicama u dativu doprinosi i činjenica da
se posvojne zamjenice moraju upotrebljavati pri kontrastiranju imeničkih sintagmi,
odnosno posesuma, kako je to opisano nešto ranije.
b) Bližnji. Nazivi su bližnjih entiteti čiji su referenti po živosti i agentivnosti
ravnopravni s posesorom, i to ih razlikuje od posesuma ostalih kategorija. To je,
kao što je rečeno, vjerojatno jedan od razloga tomu što su nazivi bližnjih jedina

230 Slično kao voloti funkcioniraju i neki drugi mentalno-emocionalni glagoli, npr. misliti.
Ali: poznala san ti glas jer je to slično što i prepoznati nekoga, pa se i češće govori poznala
san te po glasu.
231 Uz nazive za bližnje kao posesore mogu doći dvije nenaglašene lične zamjenice u dati­
vu jer se posvojni dativ uz njih može upotrebljavati atributno, a u tom slučaju za enklitičku
zamjenicu vrijede nešto drukčija pravila o redu riječi, usp. rekla mi je mati ti. Kao što je
ranije pokazano, sličan je položaj enklitičkih zamjenica moguć i pri neatributnoj upotrebi uz
imenice koje ne znače bližnje, ali je on manje uobičajen.
232 Ipak, valja imati na umu da u posvojnom dativu ne dolaze samo nenaglašene lične
zamjenice, iako su one najčešće, nego i dmge imeničke i imenički upotrijebljene pridjevske
zamjenice i imenice.
 115

kategorija posesuma u kukljičkom uz koje posvojni dativ može stajati i atributno233.

S druge strane, relacijske su imenice koje znače bližnje prilično nesamostalne jer je
posesor vrlo bitan za određivanje njihove referencije.
18. Dativ:
a) Da ču pojti u sprovod: umrla je nomu Zvunku Kur'ičevu žena.
b) (...) dok mi ni muž iimra (...)
c) Anka je pošla je r njdj se je od sestre či venčala.
d) Jena je je sestra udana.
e) Muž je je šlagiron.
f) Njemu je vode i tac i mati i svi.
g) To je Ljubu sestra. - A sestra je na Ljubu?
h) Jel se sičoš ka je došo niki Bakitin rođok: to je bi ujac, ja mislin, Bakiti
( ...)
i) Rekla ti je mati meni prekučer (...)
j) Kako je se muž zove?
19. Nedativna atributna posvojnost:
a) No san ti rekla, no je umrla Kuričeva, od Zvunka žena.
b) K ije iimra? - Od Jadrina, no što san ti rekla, u Strđliji sin.
c) A boga ti, jo š ka se je Mari- > ova od Ljubice či venčala, je rekla da imo
osandeset i četire (sc. godine).
d) Željkina či je za Lidijinin sinun.
e) (...) njezin muž je jepe šlagiron.
f) I od Matašinkine čere svekar je tdte.
g) To ti je od Miroslave diver: e un je iimra.
h) To je naš kum vjenčani.
i) Un je bi mali, i govori moja mati da neka iskrižo ga.
j) Zašto su tvoga đida Lojo zvali?
Kao što se vidi iz primjera, posvojni dativ i neatributni dativni posesori mogu
dolaziti u mnogim vrlo sličnim kontekstima. U nekim je slučajevima odabir između
tipa posesora prilično jasan, a u drugima manje. Interes je bitna sastavnica dativa
implicitnoga posesora. S tim u vezi on u pravilu označava posesore koji nešto
doživljavaju, dok doživljavanje za nedativne atributne posesore nije bitno. Tako je u
slučajevima kad se govori daje nekomu umro bližnji, taj netko u pravilu osoba koja je
bližnjega nadživjela, a u slučaju je kad se govori daje umro nečiji bližnji, podjednako
vjerojatno daje taj netko umro još ranije kao i daje bližnjega nadživio. Isto tako, kad

233 Naime, za njih je jedine prirodno da se zajedno s posesorom odvajaju od ostatka rečeni­
ce u konstrukcijama kao ja i mati mi i nekim drugima.
 116

se govori o rođenju djeteta, roditelji u pravilu dolaze u posvojnom dativu jer se dijete
ne rađa neovisno o njima. Drugim riječima, u slučaju rođenja o roditelju se gotovo
uvijek može reći daje dobio dijete, dok se u slučaju smrti o roditelju može reći daje
izgubio dijete samo ako gaje nadživio. Osim toga, već je u poglavlju 3.2. više puta
rečeno, a i vidi se iz netom navedenih primjera, da uz predikate koji označavaju
životne prekretnice i njihove rezultate kao krstiti se, umriti, biti za nekin itd. u
posvojnom dativu dolaze i imenice i zamjenice, dok je u slučaju tipičnih atributnih
posesora uobičajena nominacija (posvojni pridjevi, posvojni genitiv, prijedlog
od), a nisu uobičajene posvojne zamjenice. Naime, izražavanje zamjenicama već
označava relativno velik stupanj empatije, a budući da je riječ o predikatima koji
podrazumijevaju veliku zainteresiranost posesora, posvojni je dativ pri višem
stupnju empatije u pravilu umjesniji od posvojne zamjenice. U slučaju nominacije
posesor često služi samo kao orijentir koji pomaže pri određivanju referencije (to se
vrlo dobro vidi iz primjera 18.c)), a tada je njegov stupanj empatije osobito malen,
pa su najumjesniji tipični atributni posesori: posvojni pridjevi, posvojni genitiv
ili konstrukcija sa od. I razlike se između ostalih primjera pod 18. i 19. većinom
mogu objasniti razlikama u stupnju empatije. Općenito vrijedi da se u primjerima
pod 18. situacija izlaže iz perspektive posesora, dok u primjerima pod 19. posesor
pretežno služi kao pomoć pri određivanju referencije. Razlika u primjerima pod i)
je vjerojatno barem djelomično uvjetovana izbjegavanjem homonimije posvojnoga
dativa i dativa adresata. Razlika se između primjera j) djelomično može tumačiti
kao razlika između primjera s naglašenom i nenaglašenom posvojnom zamjenicom.
Doduše, sasvim je moguća sljedeća rečenica:
20. Meni su dida Lojo zvali.
Međutim, zamjenu tvoga sa tebi u rečenici 19.j) informanti ne smatraju osobito
prihvatljivom. Razlog je u tom što je naglašena zamjenica u posvojnom dativu
tematična te se zato lakše uklapa u rečenice kao 20. nego u rečenice kao 19.j).
c) Predmeti.
21. Dativ:
a) Unda mu ščđp čepivo...
b) Ja ču ti sekrvu234 gljedati (...)
c) Da gren materi na grob.
d) Hodili su po kućama nima ženama ča su same.
e) Da mu auto nešto ni dobro.

234 Jasno je da svekrva nije predmet, ali primjer navodim jer je spontan i dobro odgovara
primjeru 22.b). U primjeru 21.b) moglo bi stajati i kuču ili nešto slično.
 117

f) Meni je vfto pun (sc. sniga).

g) Di je meni stara kuča, to su sve tuji.
h) Vode di je Renu kuča, ovo je na tri podiljend.
22. Nedativna atributna posvojnost:
a) I sada, na bere nježne masline (...) 6, ladro, ča moje masline bereš?
b) Na je njihovu kiiču gljedala i plela za njih miljeli (...) njihovo je povezala,
oplila (...), a njihovo je gljedala isto, a moje, sve u > kaj pusto.
c) Sakrila se na ispo naše postilje.
d) Ja san uru i po hodila od mlina do njezine kuče.
e) A vi naši zidi su krivi.
f) Sčapi njegovi padaju ča je unde nasloni kraj vrat.
g) Vo di je naša kuča, to je bilo na Ljubezni.
h) I vamo su ono, di je Tihova kuča po pugori do Velivrha, no preko Drag
namo lipo sve probili.
I uz ovu kategoriju posesuma posvojni dativ i nedativni atributni posesori često
dolaze u sličnim kontekstima, a uzrok je odabira jednoga ili drugoga tipa posesora
nekad jasniji, a nekad manje jasan. Na različit odabir u primjerima a) utječe više
faktora, ali su vjerojatno najvažniji sljedeći: 1. dativ je uz brati zbog semantike
toga glagola najlogičnije doživljavati kao dativ koristi, tj. benefaktiv, a u primjeru
je 22.b) posesor oštećen; 2. posvojnom se zamjenicom jasnije ističe kontrast između
maslina jedne i druge vlasnice, tj. jasnije se naglašava svojina. U primjeru 21.b)
naglašava se interes entiteta u dativu, a u primjeru 22.b) kontrast između odnosa
prema »njihovom« i »mom«. U primjerima c) i d) razlika je u tom što se u paru pod
21. radnja prezentira kao nešto što se obavlja u interesu posesora (bez obzira na to
što mati nije živa), dok se u paru pod 22. nema u vidu ni korist ni šteta posesora. U
21.e) se situacija koncipira kao nešto što ometa posesora (automobil mu se pokvario,
pa ne može putovati), a u 22.e) se više koncipira kao trajna osobina zidova u kući
posesora, iako i ona zapravo smeta posesorima. U 21.f) se posesor pomoću lične
zamjenice tematizira i kontrastira prema osobama koje nisu u sličnoj situaciji, dok
se pomoću posvojne zamjenice u 22.f) samo utvrđuje o kojim je štapovima riječ.
Zanimljiva je i usporedba 22.f) s 21.a). U 21.a) unuk prisutnom djedu dira štap, >
a u 22.f) vlasnik je štapova (ista osoba kao u 21 .a)) odsutan. Vjetar ruši štapove, a
govornica upotrebljava zamjenicu njegovi samo da bi objasnila o kojim je štapovima
riječ, tj. olakšala određivanje referencije. U primjerima g) i h), čini se, nema neke
bitne razlike između posvojnoga dativa i nedativne atributne posvojnosti.
 118

U slučaju osobnih podataka na izbor između posvojnoga dativa i nedativne atributne

posvojnosti ponajviše utječe tip konstrukcije u kojima se pojavljuju, usp. poglavlje
3.1. pod c) i poglavlje 4.2. pod d).

4.3.2. Posvojni dativ i subjekt glagola imati

Od konkurencije je posvojnoga dativa i nedativnoga atributnoga posesora, kao stoje

već rečeno, nešto drukčija konkurencija između konstrukcija s posvojnim dativom
(riječ je o konstrukcijama u kojima je posesum u nominativu (subjekt ili predikativ), a
jezgru predikata čini glagol biti) i konstrukcija s glagolom imati. Taje konkurencija,
kao stoje ranije rečeno, ponajprije karakteristična za posvojni dativ uz nazive pojava
(peta kategorija posesuma), a o njoj v. u poglavlju 4.2. pod e). Dotična je konkurencija,
osim toga, u znatno manjoj mjeri karakteristična za posvojni dativ uz posesume
prvih triju kategorija: dijelove tijela, bližnje i predmete. Djelomično se prividna
konkurencija uz posesume tih triju kategorija javlja u rečenicama s predikativom koji
označava osobinu/stanje ili atributom uz posesum (sve tri kategorije), s priložnom
oznakom smještaja (uglavnom predmeti) i u još nekima. Osnovna je razlika između
konstrukcija s glagolom imati i s posvojnim dativom sljedeća: u konstrukcijama
je s glagolom imati posvojnost predikatna i s tim u vezi u pravilu glavna asercija
rečenice, dok je u konstrukcijama s posvojnim dativom i glagolom biti posvojnost
vanjska i nije glavna asercija rečenice. Iz te osnovne razlike proizlazi i većina ostalih.
Doduše, u nekim slučajevima, kao što je već rečeno u poglavlju 2.1., posvojnost uz
glagol imati nije glavna asercija rečenice. U takvim je slučajevima teže uočiti neku
razliku između posvojnoga dativa i subjekta glagola imati.
a) Predikativ osobine/stanja ili atribut.
1. Dativ:
a) Gre sa vrči noge močiti po ču nohti okiniti — meni su kaj babi Miliki:
moraš močiti.
b) Ja nišan bila je r nišan mogla; nišan ni učer bila. Dobri je bi sam: ja
govori, kosa mi je za čudo, kašljen, di ču pojti. D i ču pojti: a pošla bi ko Nediljke
je r mi je u torak pojti za otu osteoporozu, a kosa mi je kaj da san divlja. Po bi
odma dala i trajnu, ja-govorn, ma što ču munjesati ka mi je drita: ne moreš ti iš
njun na kraj.
c) Vidiš kako na je bi život: vražji.
d) Mladenki je unuka velika.
e) Njima su dica velika.
f) (...) je r nami je zajednički grob, unda sa je ja lani rekla.
 119

g) Sa ja govorin, vb d o li.. kuca mi je kaj štala.

2. Imati:
a) Un govori: ‘O grome, piicoj u Kaičinipalači!’, a na: ‘Ne, jarce, ne: u tvoj
nos. ’ - Ima je veliki nos.
b) Kako ja imon nevistu, to malo la imo.
c) Ženska udovica da je. - Jeli? -M u ž je je poginios devezdruge. - O, jeben
ti. - E. D vi cere imo .. velike.
d) Kolko diče oni imaju, boga ti? - A bolje da nikoga. - A što?... -Im o voga
pijanca .. i jednu rastavljenu I (...)
e) Da su ljudi pametni, po se izminjati: ‘ajmo o- .. tako da ja imQjedan veliki
komod, da ti imoš jedan veliki’, nego sve na dvđ-tri metri.
U konstrukcijama je s glagolom imati u prvom planu tvrdnja da netko nešto posjeduje,
a u konstrukcijama s posvojnim dativom je u prvom planu osobina posjedovanoga,
dok se odnos posvojnosti podrazumijeva (presuponira). S tim je u vezi konstrukcija s
posvojnim dativom to očekivanija stoje osobina posesuma manje inherentna i što se
posvojni odnos više podrazumijeva. Tako je u primjerima l.b) i l.g) riječ o trenutnoj
osobini/stanju posesuma: presuponira se da posesum kao takav postoji, a u prvom
je planu (u aserciji) to kakav je on trenutno. Kada se navodi takva neinherentna
osobina (osobina koja se lako može promijeniti), ona će najvjerojatnije i biti u
aserciji jer je najinformativnija i relativno neovisna o samom posesumu (iznimke
su primjeri kao 2.d), gdje je imo (...) jednu rastavljenu uvjetovano kontekstom235).
U slučaju više ili manje inherentnih osobina moguće su obje konstrukcije, pri čem
je u konstrukciji s glagolom imati naglasak na posvojnom odnosu, a posesum se sa
svojom osobinom uzima kao jedno ili se osobina dodaje naknadno kao u 2.c). Koja
će se konstrukcija upotrijebiti ovisi o namjeri govornika (ako se govornik fokusira
na detalje na pojedinoj osobi, upotrebljavat će posvojni dativ, a ako se fokusira u
prvom redu na osobu, a tek preko osobe na detalje, upotrebljavat će konstrukciju s
glagolom imati), o samorazumljivosti postojanja posesuma (očekivanije je un imo
veliku čer nego un imo staru mater jer majku ima svatko (obavezna posvojnost),
a djecu ne (opcionalna posvojnost), ali samorazumljivost može ovisiti i o situaciji
(recimo, ako se pretpostavlja d aje adresatu dobro poznato da posesum postoji)), o
čvrstoći veze između posesora i posesuma (u slučaju dijelova tijela i bliskih srodnika
je dativ očekivaniji nego u slučaju nekretnina - ipak, glagol se biti s dativom kao
svršen često upotrebljava u značenju pripasti, npr. neka tebi bude / njemu je bi vaj

235 Osim toga bračno stanje je svakako inherentnija osobina od, primjerice, čistoće mku ili
suda.
 120

veliki komođ) i konačno, o pravilima kukljičkoga govora (u kukljičkom je dativ

općenito češći nego u hrvatskom standardnom jeziku).
b) Priložna oznaka smještaja.
3. Dativ:
a) Obiila san štrample, i bičve su mi ozgor, i ledene su mi.
b) A bude meni i u vrtlu blitva svugdi.
c) Sa valjda da se to > radi zemlje da čeju pojti, po izgljeda da in ništa ni
na dcu, po ja ne znon.
d) Tamo je bila kužina di je sa Bozi.
e) (...) a doli je napravila jenu sobu za konobu, a jenu je napravila za spati,
jenu o .. ono namo isto do .. do Lukini, namo do .. Beloga. A vamo napri je je
garaža i ulaz i ovogad kužinica i dnevni boravak un mali.
f) Na je stala u kuču - vidin skaline su je u kuči -: ja govorin, majko moja,
kako nako more, jope sama u kući, jedva se digne, jedva leže.
g) A govori strina, vode je Miodragu kuča ,236
4. Imati:
a) Ja pošla, un meni govori, sa č ti ja kazati di sq jđ ima kužinu.
b) A di na imo kuču: Nediljka.
c) A ja govori Srećko je r'eko da bi ono u polju zamini, jđ-gor, namo iza
kuče ča imote usko...
d) (...) E. Ali unde ozgora ni imaju isto vrto: unde su mogli posaditi četre
masline isto, tri-četire masline.
e) M i tamo imomo gori što jedd > dva stupa gori u .. brdu. Ma briga je mene
za to: neka se upiše ki oče, ko če Talijani.
Što se posjedovanje manje podrazumijeva (kao u posljednjim primjerima pod 4236237),
to je manje očekivan posvojni dativ, a očekivanija je konstrukcija sa imati. Kad je
riječ o nekretninama, ove dvije konstrukcije često dolaze u vrlo sličnom značenju u
istim kontekstima. Kad nije riječ o nekretninama konstrukcija sa imati u ovom tipu
rečenica nije uobičajena.
c) Ostalo.
5. Kiša pado, unda moreš ležati. - E. - A čuješ, ko je i sunce, tebi ni vrtla
ni ništa. - E, ni mi vrtla, ni m i.. kopanja, ni mi ništa.
6. Ja gori, ja nemon vrtla, jđ kumpiri na moga brata stđvljon.

236 V. i primjere 19.g i 19.h u poglavlju 4.3.1.

237 Podrazumijeva se da će netko imati kuću i kuhinju, ali se ne podrazumijeva da netko ima
dva stabla maslina.
 121

U 5. se primjeru o vrtu ne govori kao o posjedu, nego kao o obavezi (»u tvom slučaju
ta obaveza ne postoji«), a u 6. kao o posjedu. Doduše, konstrukcija sa imati, naravno,
ne označava uvijek daje riječ o posjedu, usp. sljedeće primjere.
7. (...) vori, ka imoš trajekt: očeša što kupovati ili di češ? Ja govoriti, ništa, ja ..
povezi me, kUpiču, po ču u uru i po adbrna, jđ-gor kiipiču bar malo voča.
8. Ka to ti Edo. Ja gor čini me je da san i zaplakala. Loše vrime imo, po iinda...
(...) A baš Slađana govori da je reko da oka naviga, da ni nakovoga mdra.
U istom se značenju može reći i ka ti je trajekt?, odnosno loše mu je vrime.

5. Vanjska i konsituacijska posvojnost u kukljičkom govoru

5.1. Vanjska posvojnost

U ovoj se knjizi, kao što je rečeno u poglavlju 2.1., vanjska posvojnost shvaća kao
nepredikatna posvojnost u kojoj su neki posesor A i posesum B zastupljeni u istoj, u
pravilu jednostavnoj, rečenici, ali ne i u istoj imeničkoj sintagmi ili u istoj riječi, pri
čem posvojna interpretacija odnosa između A i B u nezanemarivoj mjeri proizlazi
upravo iz zastupljenosti dvaju entiteta u istoj rečenici. Takva je definicija vanjske
posvojnosti šira od uobičajene, ali, po svemu sudeći, nije najšira postojeća definicija
vanjske posvojnosti. Najslabija je karika navedene definicije njezin zadnji dio jer je
teško precizirati kada posvojna interpretacija između dvaju entiteta u nezanemarivoj
mjeri proizlazi iz njihove zastupljenosti u istoj rečenici, a kada ne. Ipak, razliku
između jednoga i drugoga slučaja relativno dobro pokazuju sljedeći primjeri.
1. Došo je is ženim.
2. Mati je donela dar za Marka.
U 1. je primjeru i bez konteksta prilično sigurno da je posesor neizrečeni subjekt u
trećem licu (on je došao sa svojom ženom), dok je u drugom primjeru bez konteksta
čak vjerojatnije daje posesor govornik, tj. entitet nezastupljen u rečenici, nego Marko,
a ako nam upravo širi kontekst jasno pokazuje d aje posesor Marko, tj. daje riječ o
Markovoj majci, onda takvu posvojnost nema smisla smatrati vanjskom, nego je treba
smatrati konsituacijskom, bez obzira na to što se posesor i posesum nalaze u istoj
rečenici. Problem je s takvom podjelom u tom što se između jedne i druge krajnosti,
kao i inače u jeziku, nalazi kontinuum, koji je potrebno negdje umjetno presjeći.
U poglavlju 2.1. spomenuto je da se u literaturi obično izdvaja šest tipova vanjske
posvojnosti: l.posesorkao neizravni objekt, 2. lokativniposesor, 3. podizanjeposesora,
 122

4. podizanje posesora i spuštanje posesuma, 5. podizanje posesora i inkorporiranje

posesuma i 6. podizanje posesora i glagol u aplikativu. Dva posljednja tipa vanjske
posvojnosti u kukljičkom ne postoje. Posesor kao neizravni objekt, tj. posvojni dativ,
obrađen je u 4. poglavlju. Više ili manje tipičnim primjerom s lokativnim posesorom
mogao bi se eventualno smatrati primjer 3.3.7. Većina primjera koji se obrađuju
u ovom poglavlju, ne pripadaju nijednoj od navedenih šest skupina jer ih većina
autora ne smatra vanjskom posvojnošću, nego implicitnom posvojnošću, odnosno
slučajevima brisanja posesora. Uz takve su primjere najzastupljeniji primjeri s tzv.
podizanjem posesora i spuštanjem posesuma. Primjeri toga (četvrtoga) tipa nipošto
nisu egzotični, ali ih je u korpusu relativno malo. Upregledu koji slijedi, taj tip primjera
ne izdvajam jer smatram da za to nema osobita razloga. Naime, u kukljičkom je riječ
o klasičnim europskim primjerima spomenute kategorije238, koji su u osnovi prilično
slični većini ostalih primjera vanjske posvojnosti koji se obrađuju u ovom poglavlju.
Međutim, postoji jedna malena skupina primjera koju svakako vrijedi izdvojiti zbog
njihove specifičnosti. Riječ je o primjerima 3. kategorije (podizanje posesora), tj. o
primjerima s posesorom i posesumom u objektnom akuzativu. Takvih primjera nema
u hrvatskom standardnom jeziku, a i za europske su jezike općenito egzotični.239
Doduše, i u kukljičkom se govoru oni čuju sasvim sporadično, a i nije sasvim jasno
mogu li se i, ako da, u kojoj mjeri, promatrati kao svojevrsna nemarnost u govoru.
U korpusu sam našao samo sljedeća tri primjera. U zabilježenim primjerima odnos
posesora i posesuma odgovara odnosu cjeline i dijela ili je vrlo blizak tomu odnosu,
a posesor uvijek neposredno ili posredno prethodi posesumu.240
3. A mali smišan: brbljo, smije se. A ne stoji u miru, majko! Kd ga držiš > a ko
ga staviš a prema sebi pleća, unda se zakitči kaj i un: noge i glavu.
4. (...) da mu je istukla banane polak. Na govori, svega ga je namazala, majicu,
a no pocrni, ne more se izneti.
5. Ko je neki radi kuću, po biju one škartoci (tj. papirnate vreće) - ni to ništa
propadalo. Škartoci, onu sredu bi sve povadili za zamotati i za sve je to bilo.
O još nekim donekle specifičnim konstrukcijama s vanjskom posvojnošću u
kukljičkom govoru v. pod b.

238 U neeuropskim se jezicima takva kategorija obično upotrebljava znatno šire nego u
Europi (konstmkcije kao ukrao me u novcu u značenju ukrao mi je novac), usp. Haspelmath
1999: 119 sq.
239 Haspelmath (1999: 121 sq.) navodi homerski grčki kao jedini slučaj u Europi s takvim
tipom vanjske posvojnosti.
240 Uz sljedeća tri primjera s dvostrukim objektom u akuzativu zabilježen je ijedan primjer
s dvostrukim nominativnim subjektom u pasivu: Govorin ti, mramorni su se dvi-tri fetice
poile.
 123

Vanjska posvojnost u kukljičkom konkurira ponajprije s atributnom posvojnošću

izraženom zamjenicama, a u znatno manjoj mjeri s nekim drugim načinima izricanja
posvojnosti. Konkurencija posvojnoga dativa s drugim oblicima posvojnosti
obrađena je u poglavlju 4.3. O konkurenciji se ostalih slučajeva vanjske posvojnosti
s atributnom posvojnošću izraženom posvojnim zamjenicama ukratko govori u
zadnjoj četvrtini poglavlja 3.1. (pravilo posesora i posesuma). U ovom se poglavlju
odnos vanjske posvojnosti u kukljičkom i drugih načina izricanja posvojnosti ne
obrađuje. U sljedećim se odjeljcima daje samo kratak pregled vanjske posvojnosti
bez posvojnoga dativa u kukljičkom govoru. Primjeri se dijele u tri skupine prema
tipu posesuma: a) dijelovi tijela, b) bližnji i c) predmeti. Unutar tih skupina primjeri
se dijele prema padežu posesora i posesuma.
a) Dijelovi tijela. Dijelovi su tijela u pravilu čvrsto povezani s posesorom, pa se
gotovo uvijek doživljavaju kao posesumi. Ipak, postoje slučajevi u kojima se dijelovi
tijela shvaćaju više ili manje generički, pa ih vjerojatno ne treba promatrati kao
posesume.
6. A?h, morali bimo pojti do grada, i njemu je pojti po mast za oči što je
naruči...
Prethodnomu su primjeru donekle slični slučajevi u kojima dijelovi tijela dolaze
u nekim stalnim izrazima kao u sljedećem primjeru.
7. Ajme kako smo no na noge hodili u Kali, u Preko i u... - E, ni bilo pruge ni...
Samo na noge. - Po n'ima putima...
Takvi se primjeri s dijelovima tijela ne navode u sljedećim odjeljcima,
a) Posesor u nominativu.241
a.l. Posesum u akuzativu
8. Na je imala na > ja ne zng je li > cicu je na bila ok'inila, čini mi se.
9. Kako je na operaciju pošo, zubi242je 'izne.
10. Sve san noge izranila kako da san bila u ratu .. ča su me .. izb'dle zdrače.
11. Oprola san kosu.
12. (...) A da je pametan, mogo je biti profesor i .. držati jezik za zubima.
13. (...) E, a one druge bi sve glavu potulile, samo da ih ne zove.
a.2. Posesum u instrumentalu.
14. Da san glavun udr'ilci, bilo bi mi gore.

241 Riječ je zapravo o slučajevima kad je posesor subjekt. On ne mora biti izrečen nomina­
tivom, nego može biti zastupljen i ličnim nastavkom i si.
242 Riječ je, naravno, o zubnoj protezi.
 124

15. A ja znan, meni je vratna ovo u > misin, boli me, po rukun dikoli kad
okrenen, po po > u ramenu, ne mogu vrčititi (...)
a. 3. Posesum s prijedlozima. Usp. i 12. primjer.
16. N isqjq više ni gljedala da ču češati, nego lipo uzela no maslin na rame i
ode.
17. N i ti ležati, po ga Slađana > Tamara okrenilapotrbuške. I, a što?: potrbuške
un biži: na noge, na kolena i ode.
18. Jer očuješ, ka bi pošla doktoru i sve, stala bi pas- > dva dela dana na
nogama.
19. Ona je isto imala raka na cici.
20. Malo mi je manje, ali ne mogu makniti. Pod > pod cicu se pogodila (tj. uda­
rila se) i ono okolo.
21. Na nosi šarpu po unda kolo glave onu traku po kapu po, .. ka pojde raditi,
vrže dvi kape (...)
22. A što, ne nos- > ne more ležati is zubima? —A more un ležati is zubima, a Ja
če mu ih prat’ iznimati.
23. E, i unda bi se tote sastali mušlđ i ženske i unda bi se uvatili za ruku.242
P) Posesor u akuzativu.243244
b. l. Posesum u nominativu.
24. Neka ni gredu, neka, lako ču ja. Jo, samo da me vako nisu noge izdale.
25. A di ti je Dobri. - A, Dobri evo vode: stumak ga baš nekakor zafrkaje. - A
stumak ga zafrkaje. - Stumak ga zafrkaje, po baš ni, reko un niki, dobre volje.
26. Boli me koleno, ne mogu ga saviti.
b.2. Posesum s prijedlozima. Svi se primjeri u ovom odjeljku osim 27. teoretski
mogu lako analizirati kao podizanje posesora i spuštanje posesuma. Dvadeset sedmi
se primjer ne može tako analizirati jer nitko nije vodio ruke, nego djecu. Drugim
riječima, ako bi netko htio 27. primjer analizirati kao podizanje posesora i spuštanje
posesuma, morao bi ga izvesti iz nečega kaopovele držeći nas za ruku.
27. Unda bi matere nas dicu povele za ruku tamo.
28. Unda ni ti ni školu završiti svu - niti sedmi razred-, je r ga je meštrovica (tj.
nastavnica) čepala za kose.
29. (...) Pošla san u dužan i gren - ali badalo me je u kosti, a ne mogu -, a
govori mi Ruža .. va aLovričeva, a što ti je? A, ja govor, ajme meni, ii nogu me
probado.

243 U ovom je primjeru posesor zapravo u nominativu i akuzativu.

244 Primj eri u koj ima i posesor i posesum stoj e u akuzativu obrađeni su ranij e (3 .-5. primj er
u ovom poglavlju).
 125

30. Ujtro te u oči gljedo kaj da ništa ni bilo.

b) Bližnji. Relacijske imenice koje označavaju bližnje, često dolaze kao posesumi u
konstrukcijama s vanjskom posvojnošću, ali, za razliku od drugih posesuma, nisu
rijetke ni u konstrukcijama s konsituacijskom posvojnošću. U ovom se poglavlju,
naravno, obrađuje samo vanjska posvojnost, a konsituacijska se posvojnost ukratko
obrađuje u idućem poglavlju. Bližnji su, osim toga, kao što je ranije rečeno,
specifični i po tom što su po živosti i agentivnosti ravnopravni s posesorom. Upravo
zahvaljujući tomu oni, za razliku od drugih posesuma, mogu sa svojim vanjskim
posesorom tvoriti sastavne sintagme kao u sljedećim primjerima.
31. (...) I sa, ka smo mi pošli, ja točno znan: di je na počinila, di smo ja i brat
zeca > pokojni > uvatili - jedan ranjen zec bi, m i drčoli za njin, i i i...
32. Ajme, užali smo mi dok smo bili mlađi, ajme meni i: i po ribama, ja i muž
i...
33. A došla je Iška prodavati čipnje .. i lopiži. Nju i muža su .. šcike pod nohti
zabijali i utopili su ih.
34. (...) i unda san dalas 3, ja govori, evo ti tebi i sestri, po kupite svaki čekoli,
i gotovo.
U prethodnim je konstrukcijama vanjski posesor izražen ličnom zamjenicom,
ali moguće su i sastavne sintagme s dvjema relacijskim imenicama u uzajamno
posvojnom odnosu. U takvim konstrukcijama eksplicitna oznaka posesora u pravilu
izostaje.
35. A kako je no .. muž i žena. ka seadd ki če poj ti na vodu. Muž poteže da če un
po vodu, a žena poteže, ja ču po vodu, a nevista govori, koga vraga se natežete:
jedan dan poj te jedan, driigi dan drugi.245
Posvojni odnos u ovom primjeru ne postoji samo između entiteta zastupljenih
relacijskim imenicama unutar sastavne sintagme, nego i između entiteta
zastupljenih relacijskim imenicama koje se nalaze u različitim surečenicama. Takva
vanjska posvojnost već graniči s konsituacijskom. Slična je situacija i u sljedećim
primjerima.
36.246 Po rekla je i ona sama .. da je bolji un prema njima nego čije. Da je bolji.
I da bi je bolje učini nego či.
37. A oni se popeli na grede, > govori (sc. mati), ajde vi, dica, na tavan, i unda,
govori, čete viti kako je materi iš njima.

245 Donekle je slična situacija i kad se srodstvo izriče samo jednom imenicom, npr. Znaš
kako je između bratov, (tj. kakvi su bratski odnosi: aludira se na svađe i si.).
246 Posesor se u formalno jednakom kontekstu prvi put izriče eksplicitno, a drugi put ne.
 126

Slijede tipičniji primjeri vanjske posvojnosti.

a) Posesor u nominativu.
a.l. Posesum u akuzativu.
38. Boga mi, ja san se mučila i radila i sticala i gljedala sekfvu i svekra...
39. Si brata zvala? - Jesan.
40. Rekla mi je .. Nevena, govori... Ja govorin, pozdravi sina, jako ga ne
poznivon; na govori, more biti da ga čete i upoznati.
41. Pozdravičeš mi mater241puno.
42. Da je mater dala u dom.
43. Znaš kako .. kako je bila jena stđrasss izreka da je s sekrva služila neviste?.
I unda, sinima bi rekla da služi neviste i da ne nju tiraju, as > a oni nisu
verovali.
a.2, Posesum u dativu. Usp. i prethodni primjer. Dativ koji funkcionira kao
posesum, može u isto vrijeme funkcionirati kao vanjski posesor u odnosu na neki
treći entitet.
44. (...) je r san tila pdjti po cviče, da ču pojti na grob sekrvi, niša je ni bila. (...)
Ocu san bila na grobu (...)
45. Ja načas sanjon, ja govorin, da .. da Jakova držin i da Jakov govori: amo,
govori, gren didu popiti vino.
46. Sa ti je ova naša uzela bratu di.
47. A sinoč se smijo dadu... - E. - ...unda mu ščap čepivo, unda se kolo ščapa
penje, ajme...
a.3. Posesum u genitivu.
48. Nešto smo se spominjali oca.
a.4. Posesum s prijedlozima.
49. Ja vo platin kad mi je zgodno, sve, i ne moru mi nika reči da san dužna nešto.
- Da, da. - Misin, ne bi ja to ni radi oca pokojnoga ni radi...
50. Unda san zapisala (riječ je o misama zadušnicama) za babu Dumicu i dida
Šimu na dvajščetire veljače i unda san za s s pokojnoga 6- onoga za pokojnu
mater zapisala na šesnaest i ss za svekra na trideset.
51. Un je ima is prvun ženun kiiču valjda, po su podilili svakomu polak, što ja
znan.
52. (...) A ni na dida Peru bi?. - N i un, ne. Un je na oca.
53. Da je je mati pošla ko sestre u Varšavu, po je zabolilo.
54. A kako to da na sa tamo ko sekrve živi? 247

247 Govornica po adresatu pozdravlja njegovu majku. Dativ mi nije posvojni, nego etički.
 127

55. Unda je na došla is Krstinun pri mater i pri očuha.

(3) Posesor u akuzativu. Posesum je u svim primjerima osim zadnjega, u kojem je s
prijedlogom, u nominativu.
56. (...) a brat mi ni dobro, govori, po me nevista zvala da b'i li mu ja koštanu
srž dala.
57. I tako, govori, un se je vrati, ali da bi Im došo, a da ga žena ne puščo
samoga, a bojse na ne more, ja ne znon.
58.248 Un (tj. jedan Bračanin) pričo, govori: ka ono, govori, su mlađiči pošti
bnoo na žrn&tu. —E. - I unda... Kopati u trsje. - Da. - Isvaki svoj red. A govori,
a mati voga jenoga uči: govori, sinko nemoj se ti tamo puno umoriti.
59. (...) A nju ni ima ki braniti. A govori siitkinja, od kogaoo > od koga braniti?
‘Od bratov. ’249
y) Posesor u dativu. Za razliku od posesora u neinherentnom dativu obrađenih u
4. poglavlju, ovdje je riječ o posesorima u inherentnom dativu, tj. o posesorima u
dativu kao pravim aktantima. Posesum je većinom u nominativu. U predzadnjem
je primjeru u genitivu, a u zadnjem, ako je uopće u pitanju vanjska posvojnost, s
prijedlogom.
60. (...) Ko će reči vd, vo mi je baba dala, ko neče (tj. nije me briga hoće li reći
ili ne).
61. Ja nišan imala ni šoldi ni plače, reko un niki (...), mati ko bi mi dala pet
jđ j ili kil kumpiro, zelja bi mi donela ko bi došla do grada, po san ila kosti i d i
slizenu i .. sve ča san ono najjeftinije mogla.
62. 3. (...) Da neka ga poveden ja. Ja govori, je, ja govori, i bi, da znaš da bi,
ali did je da tebi sve, a meni ni.
63. Kako je, reko, živi, tako je i završi: .. kaj lutalica, i eto ti. To mu je učinla i
mati i sestra.
64. Nišan radila za de ni da ču in uzesti nego san pomogla eto: žđ mi je bilo
matere.
65.250 (...) rodi se je mali R'anj. - E . - E , Ivo, Ivo. - A Ivo je? - E, a da čeju ma
Ivo dati, govori. - Biče po đidu, po Ivanu?
8) Posesor s prijedlogom. Posesum je u prva dva primjera u nominativu, a u
posljednjem s prijedlogom.

248 Posvojnost graniči s konsituacijskom. U ovakvim slučajevima posvojna zamjenica nije

moguća. Naime, posesum ovdje stoji pred posesorom koji se spominje prvi put i upravo se
uvodi u priču, pa posvojna zamjenica trećega lica, kao anafora, nije moguća pred posesu-
mom, tj. u trenutku kad je posesor još sasvim nepoznat.
249 Neizrečeni se dio rečenice može smatrati nultom anaforom.
250 Dio se rečenice može smatrati neizrečenim, tj. nultom anaforom.
 128

66. 1 muž je uza te bi.

67. I nisi smi ostaviti samih: uvikje vako stala mati Icraj tebe - ili baba ili mati:
čuvala oče li te poljubiti.
68. A što bi un, prene tobož? - Prene bi, čuješ: vjerojatno bi prene. - A ja miz
da to gre iz oca odma na nj.
c) Predmeti. Kao što je već ranije rečeno, posvojni je odnos između predmeta i
vlasnika relativno nestabilan. On je u svakom slučaju nestabilniji i manje važan od
posvojnoga odnosa između bića i dijela tijela i od posvojnoga odnosa među bliskim
osobama kao što su rod i svojta. S tim se u vezi odnos s dijelom tijela i srodnikom u
pravilu uvijek podrazumijeva bio on eksplicitno naznačen ili ne, dok se na posvojni
odnos predmeta i vlasnika, ako on nije eksplicitno izražen, često ni ne pomišlja ili
se on podrazumijeva u znatno manjoj mjeri nego druga dva spomenuta posvojna
odnosa. Zbog toga je u slučajevima kad posesor predmeta nije eksplicitno naznačen,
često upitno treba li ga pretpostavljati i ako da, u kojoj mjeri. To dolazi do izražaja
već u slučaju posvojnoga dativa, ali osobito dolazi do izražaja u slučajevima kada
nema ni dativa koji bi se mogao smatrati posvojnim. Ipak postoje slučajevi u kojima
se vanjski posesor može pretpostaviti s većom ili manjom vjerojatnošću. Naime,
kao što je već rečeno, posvojni je odnos između vlasnika i kuće/automobila/naočala
stabilniji od posvojnoga odnosa između vlasnika i čekića/zdjelice251/šibice. U iduće se
odjeljke uvrštavaju samo primjeri s posesorima i posesumima između kojih se može
pretpostaviti relativno stabilan odnos (posesum je najčešće kuća). Ipak, ni u takvim
primjerima pretpostavljanje vanjske posvojnosti nije podjednako opravdano za sve
slučajeve. Najmanje smisla ima pretpostavljati vanjsku posvojnost kad se posesum
shvaća više ili manje generički kao u 74. i 75. primjeru. Ovdje ipak navodim i takve
primjere radi potpunijega pregleda.
a) Posesor u nominativu.
a.l. Posesum u akuzativu.
69. Ali ono di je Večeslav uzida kuču, unde je, vode je bi laz na more.
70. Na reče > arekla je na m en ija > znaš što, govori: stala bi ja vode; un pojde
ča, a ja u Meriki uzmen auto i ja pojden di mene volja.
71,252 Ja gor, znaš što: daj mi broj > ki broj ti je, po ču te zazvati.
a.l. Posesum u genitivu.

251 Ako nije riječ o nekoj zdjelici kojom se netko stalno služi, osobito ako se njom služi
isključivo taj netko za razliku od, recimo, drugih ukućana.
252 Telefonski broj, naravno, nije predmet nego identifikacijski parametar, ali primjer iz
praktičnih razloga uvrštavam ovamo.
 129

72. (...) A u četvrtak smo no prošli kumpiri: jedva smo ih vrgli. Vfto je sve
šporko, kuče se uvati: a ne moreš.
73. Da mi je samo vd kučetine spremiti.
a.3. Posesum u instrumentalu.
74. Ka posli Gorana Bđrbina došla... Ka smo se, > ja govorin, ne znon je li
Gorana autun .. ili če ostati raditi.
75. (...) Unda san iš njima:ponela cviče - je r je Dankopošo lipo gori do groblja
autun, a na bi na cesti bila doli.
a.4. Posesum s prijedlozima.
76. M i smo doneli vodu do kuče, ali mi gusternu duperamo.
77. Na je to uredila, sve kolo kuče.
78. Ja san rekla .. mu i prije bila: zašto ne načineš, zašto ne zarađivoš na
kuči?
79. Pošla bi u vrto bus zelja uporiti.
80. I stala na prag, ono na nu, kamik što su se dizali namo u konobu je r in je
bila ono na sredi konoba, po se iz ove strane kuče hodilo u konobu (...)
81. Sto je mati rekla: ‘i u grobu bi vas kljđla ko bite in dali’.
p) Posesor u akuzativu.
82. (...) Tako san pošla, boga ti, nikoga nišan trevila. - Nikoga? - Nikoga:
nego što je Milan ono onđjso radi namo onoj Mirandi, po je valja došo nešto
vitio autun, Milan Šuškov. Njega san autun trevila, drugo nikoga nišan vidila.
Nikoga.
83. Un njoj, muči, jeben ti mater u grobu.
84. (...) Bili su zajno u Icajiču i dočekali ga lipo pri kliču: i istukli ga is palicun
onim .. b'ezbol.
y) Ostalo.
85. Ja znan, mi smo njiman .. > njemu nosili - svaki ki je trsje ima - deset litor
vina ka bi istoči;.. a un bi tebi da sarde slanih i kolđčov koliko vas j e u kuči.
86. Ona govori - vidila je di je Dobri pošo u gostijonu - gor, češ s nami, češ vi
ča smo napravili.253 Tako san bila s njima unde u kuči, po san okolo uza Slađanu
prošla doma.

253 Tj. hoćeš li vidjeti našu novu kuću.

5.2. Konsituacijska posvojnost

Termin je konsituacijska posvojnost smišljen pri pisanju ove knjige da bi označio

implicitnu posvojnost u slučaju koje se o posesoru zaključuje na temelju konteksta
širega nego u slučaju vanjske posvojnosti i/ili na temelju situacije u kojoj se diskurs
odvija i nekih općenitijih znanja. Prema tome, u slučaju konsituacijske posvojnosti
posesor obično nije u rečenici u kojoj se nalazi posesum kao u slučaju vanjske
posvojnosti, ali je rubno i to moguće, iako se takvi primjeri u ovom poglavlju ne
obrađuju. Uz navedene osobine konsituacijska posvojnost imajoŠ dva bitna obilježja.
Prvo, tipični su posesumi za konsituacijsku posvojnost određene relacijske imenice
koje označavaju osobe. Riječ je ponajprije o dijelu naziva za rod i svojtu (detaljnije
v. niže), ali moguće su i neke druge relacijske imenice, kao susjedi u sljedećem
primjeru na hrvatskom standardnom jeziku.
1. Susjedi se svađaju.254
Vjerojatno bi samo konsituacijsku posvojnost s relacijskom imenicom kao
posesumom trebalo smatrati konsituacijskom posvojnošću u užem smislu, a
donekle slične primjere s drukčijim posesumima rubnim slučajevima konsituacijske
posvojnosti. Iz navedenoga je primjera vidljivo i drugo bitno obilježje konsituacijske
posvojnosti. Naime, konsituacijski je posesor u velikoj većini slučajeva govornik -
sam ili s još nekim osobama. Drugim riječima: konsituacijski je posesor obično prvo
lice jednine ili množine, tj. u 1. se primjeru svađaju po svoj prilici »moji« ili »naši«
susjedi. Posesor može biti i adresat ili treće lice, ali takvi su slučajevi rjeđi i manje
uobičajeni. Prihvatljivost se posesora u drugom i trećem licu može razlikovati s
obzirom na jezik, govor i stil. Bez obzira na specifičnosti konsituacijske posvojnosti,
između vanjske i konsituacijske posvojnosti, kao što je već ranije napomenuto, nema
oštre granice, nego je zapravo riječ o kontinuumu od slučajeva u kojima je posesor
vrlo jasno naznačen u najužem kontekstu, preko slučajeva u kojima se o posesoru
zaključuje na temelju širega konteksta i situacije, do slučajeva u kojima adresat
posesora identificira ponajprije na temelju nekih znanja koja dijeli s govornikom.
U ovoj knjizi nije moguće detaljno obraditi konsituacijsku posvojnost u kukljičkom.
Zato se u nastavku navode i oprimjeruju osnovne odlike kukljičke konsituacijske
posvojnosti s relacijskim imenicama koje označavaju bližnje, kao posesumima, a na
kraju se poglavlja daje samo nekoliko primjera u kojima su posesumi dijelovi tijela
i predmeti.

254 Na primjera zahvaljujem Liljani Mitkovskoj.

 131

Od relacijskih su imenica kao konsituacijski posesumi u mom kukljičkom korpusu

potvrđeni samo nazivi bližnjih. Međutim, ni sve relacijske imenice koje označavaju
bližnje, nisu u kukljičkom uobičajene kao konsituacijski posesumi. Tako u tom
svojstvu u korpusu gotovo ne dolaze imenice sin, či, muž, žena, brat, sestra. S
druge strane, kao konsituacijski posesumi dobro su posvjedočene imenice kao
tac, mati, did, baba, svekar, sekrva, stric, strina, tetac, teta, ujac, ujna, tj. imenice
koje označavaju bližnje starijih generacija. O ostalim je relacijskim imenicama
teško suditi jer su u korpusu relativno rijetke.255 Razlika se među imenicama prve i
druge skupine može objasniti time što nazivi bližnjih starijih generacija imaju više
osobina vlastitih imena nego nazivi bližnjih jednake i mlađih generacija.256 Naime,
imenice sin, brat, žena i si. drugi članovi odnosa (roditelj, brat/sestra, suprug i si.)
upotrebljavaju naizmjence s imenima sina, brata, žene i si., dok u slučaju imenica
mati, stric i si. drugi članovi odnosa (kći, sinovac i si.) imena ili gotovo uopće ne
upotrebljavaju257 ili ih, ako ih upotrebljavaju, upotrebljavaju s relacijskom imenicom
(npr. stric Tome). S tim se u vezi može pretpostaviti da će se u kontekstima u
kojima dolazi konsituacijska posvojnost, umjesto imenice kao muž ili či upotrijebiti
ime muža ili kćeri, dok se u slučaju imenica kao tac ili strina neće upotrebljavati
samo ime, nego će se upotrijebiti ili sama relacijska imenica ili relacijska imenica
s imenom. Drugim riječima, relacijske su imenice tipa did, strina sklonije donekle
nerelacijskoj upotrebi nego imenice tipa muž, či, a odatle i konsituacijska posvojnost
u nekim kontekstima.
Nameće se, naravno, pitanje koji su to »neki konteksti« u kojima se upotrebljava
konsituacijska posvojnost. Konsituacijski posesor stoji u relativno složenu i donekle
konkurentnu odnosu s pokaznim posvojnim zamjenicama i ličnim zamjenicama
u posvojnom dativu. Zahvaljujući tomu konkurentnomu odnosu možemo govoriti
o stanovitoj asimetriji lica u slučaju relacijskih imenica kao posesuma. Naime,
pokazne posvojne zamjenice i lične zamjenice u posvojnom dativu prvo lice »dijele«
s konsituacijskim posesorom, dok ostala lica s njim u kukljičkom gotovo i ne »dijele«
jer konsituacijski posesor, kao što je rečeno, dolazi uglavnom u prvom licu. Već
zbog toga je konsituacijska posvojnost bitna i vrijedna proučavanja. Ovdje se ne

255 Čini se daje s imenicama koje označavaju krsne (santu, santula) i vjenčane (kum, kuma)
kumove, situacija nešto drukčija nego s imenicama koje označavaju rod i svojtu.
256 O bliskosti naziva za rod s vlastitim imenima u raznim jezicima v. Dahl i Koptjevskaja-
Tamm 2001: 205 sqq.
257 Tako je u slučaju relacijskih imenica kao mati, tac, svekar, sekrva, koje u pravilu mogu
označavati samo jednu osobu povezanu s drugim članom odnosa (jedan čovjek može imati
samo jednog oca i u pravilu ima samo jednog svekra i svekrvu).
 132

može detaljno opisati odnos konsituacijskoga posesora s posvojnim zamjenicama

i posvojnim dativom, ali se mogu navesti i ukratko opisati glavni faktori koji taj
odnos određuju. Ti se faktori mogu podijeliti u tri skupine: sintaktički, diskursni i
pragmatički faktori.
Sintaktički faktori izdvajaju posesume u predikativnom nominativu i vokativu u
odnosu na sve ostale, a uz to ih i međusobno razlikuju. Predikativni nominativ kao
konsituacijski posesum u mom korpusu nije posvjedočen, ali je u kukljičkom moguć.
Ipak, čini se da u slučaju predikativnoga nominativa konsituacijska posvojnost
funkcionira nešto drukčije nego u slučaju argumenata. Informanti daju sljedeće
primjere.
2. Ki zna ki je tq cP %
3. T isi mati258259: sigurno da ćeš mu pomoći.
4. K i je to? To je tac.260
Prvo što upada u oči, jest činjenica da ni u jednom od tri navedena primjera posesor
nije prvo lice, što je sasvim neobično za konsituacijsku posvojnost. Osim toga,
specifični su i pragmatički konteksti u kojima dolazi predikativni konsituacijski
posesum. U vezi s vokativom je već ranije rečeno da posvojne zamjenice ne dolaze
u pravom vokativu, nego samo u regulacijskom vokativu, u kojem zapravo nemaju
posvojnu funkciju, nego označavaju bliskost i srdačnost govornika prema adresatu.
Ako se u vokativu upotrebljava relacijska imenica, samo je po sebi razumljivo daje
drugi član odnosa govornik. O vokativu usp. i poglavlje 3.1. U nastavku se govori
samo o konsituacijskoj posvojnosti s posesumima koji se mogu smatrati argumentima
ili, rijetko, adjunktima.
Diskursni su i pragmatički faktori u osnovi obuhvaćeni teorijom dostupnosti, čija
je autorica Mira Ariel261. Teorija dostupnosti upotrebu različitih tipova referentnih
izraza u diskursu povezuje s različitom dostupnošću njihovih referenata, tj. različitom
mogućnošću adresata (naravno, prema govornikovoj percepciji) da identificira
njihove referente. Misli se ponajprije na mogućnost koja ovisi o vanjskim faktorima,
a ne na mogućnost koja ovisi o intelektualnim sposobnostima adresata. Ovisnost
tipa izraza o dostupnosti referenata može se ukratko opisati ovako: što je referent
dostupniji, to je izraz manje informativan, manje rigidan i sažetiji. Informativnost

258 Komentar o nekom djetetu: ne zna se tko mu je otac ili se sumnja u to daje otac onaj za
koga se tvrdi da mu je otac.
259 Upotreba je bliska generičkoj ili se čak može shvatiti kao generička.
260 Recimo, kad se malomu djetetu pokazuje očeva fotografija.
261 Usp. Ariel 2006 s literaturom.
 133

je semantička detaljnost izraza (opća imenica s nekoliko restriktivnih atributa bit

će informativnija nego ista opća imenica bez dodatka), rigidnost je ograničenost
klase referenata koje izraz može označavati (vlastita imenica je rigidnija nego opća,
a oboje je rigidnije od zamjenica, koje se, ovisno o kontekstu, mogu odnositi na bilo
što), a sažetost odgovara dužini i naglašenosti/nenaglašenosti izraza (enklitička je
zamjenica sažetija od naglašene jer je kraća i jer nema naglasak). Iz rečenoga slijedi
da upravo nula kao konsituacijski posesor označava najdostupnije jedinice. Sama
pak dostupnost ovisi o nizu faktora. Jedan od hitnijih je istaknutost, koja može biti
fizička (ako je riječ o entitetu koji adresat može opaziti za vrijeme komunikacije),
inherentna (govornik i adresat su istaknutiji od trećih lica, čovjek je istaknutiji od
neživoga, poznate osobe od nepoznatih) i diskursna (najistaknutija je opća tema
diskursa, zatim lokalna tema, a najmanje su istaknuti netematski elementi). Ostali su
važniji faktori: udaljenost antecedenta (i čisto vremenska/prostorna, ali i s obzirom
na fragmente diskursa (odjeljke i si.), pri čem je posljednja važnija), broj konkurentnih
jedinica (što ih je više, dostupnost je manja) i kontekstna predvidljivost (npr. ako
se priča o studentskom domu, vrlo je vjerojatno da će osobe koje se spominju biti
studenti, pa to nije potrebno dodatno objašnjavati). Većina se spomenutih faktora
odnosi na referente koji se ne spominju prvi put. Za identifikaciju je pak referenata
koji se spominju prvi put najvažnije predznanje, tj. podaci koji se znaju otprije,
neovisno o trenutnoj komunikaciji, a manje je važna situacija u kojoj se komunikacija
odvija.262
U korpusu je relativno malo primjera u kojima je konsituacijski posesum osoba
koja se ne spominje prvi put u diskursu. U takvim primjerima na početku priče
uz relacijsku imenicu dolazi posvojna zamjenica, a nakon toga se iste i/ili neke
druge relacijske imenice upotrebljavaju kao konsituacijski posesumi. Pri tom je
pitanje u kojoj mjeri konsituacijsku posvojnost omogućuje antecedent s posvojnom
zamjenicom, a u kojoj činjenica da su adresati u međuvremenu uvedeni u kontekst
priče. Sedmi je primjer svojevrstan uljez jer je u njem posrijedi prije tipična koelipsa
nego konsituacijska posvojnost.
U svim je sljedećim primjerima riječ o konsituacijskoj posvojnosti s posesorom u
prvom licu jednine ili množine. Prvo se lice množine može shvatiti u više značenja:
1. naš = moj i tvoj; 2. naš = moj i još nečiji, ali ne i tvoj; 3. naš = moj, tvoj i još nečiji;
4. naš = njegov/njezin, pa prema tome i moj (u slučajevima kad je naša ujna zapravo
muževa ujna i si.). Ovdje se ne naznačava o kojem je prvom licu riječ jer to nije ni

262 Ariel 2014: 169.

 134

osobito relevantno. Primjeri se s posesorom u ostalim licima daju na kraju pregleda

konsituacijske posvojnosti s relacijskim imenicama kao posesumima.
5. (...) A i unda došla ona (tj. Marija Kaičina) - un je bi mali -, i došla, i govori
moja mati da neka s aa iskrižo ga. (...) I sada, došla na i krizo ga. A pokojna
baba je ležola: no je na zadiihu imala, na je ležola dokasna i sve. I sad, na go­
vori, gren ja... Nešto je je baba zvala, i na je pošla gori, da če je dati tobož (...),
hođila je je ulja dati, ulja... - - ...piti, ne znon ni ja ča. - Biče vina, vina.
- E. A govori pokojna baba > da govori, Ja ti je to d o li.. is tobun? Na govori,
mučite, mučite: Marija Kaičina. Sa, govori, nispje ja ni rekla, ni na mene mogla
čuti je r na podu... I ka je došla doli, da govori ona materi, .. ča si me sekrvi (tj.
svojoj svekrvi- vanjska posvojnost) kazala. A na govori M ariji,.. nišan, sđntula
Marija, nišan. Je, govori, vrag mi pone sriču o starijega sina ako nisi.
6. Moja pokojna baba, ka su se dilili, - mi nismo se dilili zato što moj tđc ni ima
brata > (ima je brata, ali je umra)... Ali na primjer dbaba, kad su se dilili naši,
oni Hrđbrovi, govori, ma nemojte učiniti glupost: dajte vđj vrto jednomu, ko
Blđgdonovi drugomu kod moje > naše kuče dajte jendmu, vode doli drugomu, i
unda more zidati svaki na svojin.
7. (...) ni bilo antibijotika, unda od upale pluče su puno dica umirala. - A kako
neče umirati, sđntula, ja se sičon aa dio .. moja mati, a sve stare, i baba .. a, po
bi dicu ‘a obuci ih, ne smiš ih isvuči. Vrućina, dica bi se od vrućine ispotila.
Unda bi se sva osula: sve bi bilo ona > one pristići (...)
8. Pošo bi263 na more - moju mater bi bilo sram poj ti (namo bi ljudi čekali), jer
je ono tđc je navigđ... Ni: a čuješ, .. sama ženska... unda bi tetđc pokdjni, Anđelo
kupi dikoli (sc. ribe) (...)
Međutim, zabilježen je i jedan primjer u kojem se ponavlja relacijska imenica s
posvojnom zamjenicom.
9. (...) Jer je moj svekar pošo navigati prije rđta .. i četršeste, ka se je vrati
doma, unda je vu kuću uzida. (...) I nđmi su dali zđ vu > mislin za ve > to je,
momu svekru su dali no ko mlina.
U većini se primjera konsituacijski posesum spominje prvi put. Za glavninu se
takvih primjera može tvrditi daje posesum u njima iz određenih razloga dostupniji
nego u primjerima s posvojnim zamjenicama i posvojnim dativom, u ponekom se
primjeru mogu pretpostaviti drugi razlozi, a u relativno malom broju primjera, čini
se, nema razlike između konsituacijske posvojnosti i konkurentnih konstrukcija.
Razlika u dostupnosti je vrlo jasna u sljedećem primjeru, u kojem je konsituacijska
posvojnost svakako jedina mogućnost.

263 Opća upotreba drugoga lica, tj. »išlo se«.

 135

10. Govori 3d Goran da je reko, govori Slađana: ajme meni, govori, ćelo vrime
baba kašlje.264
Razlika je velika i prilično jasna i u sljedećem primjeru.
11 .Ja n'ika nišan ni kopa tote niti sq.ja ništa, nego je mati užala pojti brime drv
doneti - to je kraj mora - i povela bi mene ujtro - evo sa vako u va doba —, rano
bi se digla - jo š je škuro i da ni sama, ja bi pošo iš njun.265
Posvojne zamjenice i posvojni dativ uz relacijske imenice u znatnoj mjeri olakšavaju
određivanje referencije. Međutim, uz dio se relacijskih imenica, kao što je već
rečeno, upotrebljava još jedno učinkovito sredstvo za određivanje referencije:
vlastito ime. Gotovo ni u jednom primjeru iz korpusa u kojem uz relacijsku imenicu
stoji vlastito ime, uz relacijsku imenicu s antroponimom ne stoji posvojna zamjenica
/ posvojni dativ prvoga lica.266 Očito je da antroponim uz relacijsku imenicu znatno
umanjuje potrebu za posvojnom zamjenicom u prvom licu, iako je vjerojatno ne
ukida (informanti tvrde da već u nekom većem društvu relativno poznatih ljudi ne bi
bilo čudno upotrijebiti posvojnu zamjenicu prvoga lica uz posesum s apozicijom).
12. Baba Zlata bi umisila kruh po bi pošla na Vršak u tete Milenke nabrati islam
s za opaliti Čipnju.
13. Znaš ti ka je teta Milenka ka je bi Ante mali i Zujla. I unda Antu uvalila
gripa. (...) A unda je teta Milenka iskuvala žitine i Anti usupala kruva. A govori
je Zujla, što meni nisi? A govori teta, jo, sinko, nimo, niša nego malo imala.
(...)
14. A sada, Potvorča .. ni na babi Dumici: to je, mora biti, Vojvodičevo. Sa, je li
to stric Tome, je li to njemu.. Vidno un vrgo na se je li kako, samo nemo nikoga,
nego na njin.
15. A?, Lidija mi je, to san ti tila reči, Lidija je bila vode na Tri kralji, po mi
govori da je strinu Mariju šlagiralo, da je čula u Sonika.
U slučaju većine ostalih primjera s konsituacijskom posvojnošću sugovornici su
govorniku vrlo bliske osobe, dok su u slučaju posvojnih zamjenica i posvojnoga
dativa sugovornici u pravilu nešto manje bliski govorniku. Te osobe ne moraju biti
govorniku rod ili svojta, ali ako to nisu, bitno je da često komuniciraju i da se dobro
poznaju.

264 Goran je baku vozio u bolnicu. Po povratku svojoj majci, koja je dobro znala za vožnju
u bolnicu, govori daje baka cijelo vrijeme kašljala. To je majka prenijela baki, a baka prenosi
svojoj sestri.
265 Govomikova mati j e prisutna u vrij eme razgovora.
266 Jedina je iznimka 35. primjer. Osim toga, u jednom primjeru dolazi posvojna zamjenica
drugoga lica: tvoja teta Milenka.
 136

16. A kako, je l dna bila rekla babi da traži cipela? - E, e, ona ona. Ka je je
Dobra bila mala, unda je no iz rive veza vozila. Unda je na pokojnoj materi,
mati je to stopu kazivala. Govori.. da neka pojde ko toga i toga kaligera. (...)
17. Viš da je na falso ono auzela, da je je did prodo ispo kliče, po su no polak
podiTili.267268
18. Što imo novoga. - A borme ništa nemo. A eno namo bratu otvorili
funestru.26%
19. Viču, večeras ču ove .. kadulje i mlika iskuvat’ i malo meda. —E. - Jer znan
da je pokojnoj sekrvi traja jenu pe-šes miseci kašalj, .. is ničin ni mogo projti,
po sq_je kiivala tripu na don kadulju i m e d .. i ovaj .. mliko.
20. (...) Ka se vrati, ja govorin, .. strina je rekla da Dđnko danas na Ugljanu
melje. Ja-gor, ti si vi dani zva, gor, ča nisi zazvo (tj. da pita ima li mjesta u mli­
nu za masline)?269
21. Eno strini mati, devedeset i osmu godinu je, pošla je u desetin misecu u
devestosmu. Pet miseci učinila Bijograda, sa je u postelji doma, i što: što je to
život, ajde reci mi, što?270
22. Ma, svako zlo je činila. (...) Nek je bog sudi. I nek je un da .. ono što mirita.
Sto put je... Ma... Mater bi bila svakin imenun nazvola, ajme meni...
23. Misa je je (tj. sekrvi) bila u gradu u šest uri navečer, ja govorin, sa, vako je
i ocu bila, ja govorin, di ču: ne mogu pojti.
Međutim, postoje i rjeđi primjeri u kojima se konsituacijska posvojnost iz više ili
manje jasnih razloga upotrebljava i u razgovoru s manje bliskim osobama.
24. (...) Ka je m eni.. sin ča mi je umra: un je ima, da prostiš, na guzici čirjoci:
na svakoj strani. A ja san bila u Smiljčiču, a kratke gačice, a ki zna kako je dite
hodlo, mati stara, ča je na hodla za njin? —E. —E. I to se je pohlađilo, i njemu
je vako ispo kolena visila ota popodnica kako Tala od brava velika.
25. (...) A.: Tako su napravili kučuos stricu271 vomu .. odo ovomu odo Kornelije
ocu. -N jim a su... - B.: Umrla je, Korneliju su sa zakopali. - C.: E. - A.: ...kuču,
kuču su > njima su Talijani kliču napravili.
26. Namo iz druge strane stričeva nemo niti jene griblje: sve su .. doli, na
tlohu.
U 24. primjeru konsituacijska posvojnost vjerojatno dolazi zbog sažetosti izraza u
nabrajanju (kratke gačice (...) mati stara), a djelomično vjerojatno i zato što je nekada
bilo sasvim uobičajeno da svekrve ili majke čuvaju djecu dok mlađe žene rade u

267 Riječ je o djedu govornice i sugovornice.

268 Riječ je o bratu govornice i njezine sugovornice.
269 Govornica sestri prepričava razgovor s mužem.
270 Adresat je govomičina sestra, kao i u sljedeća dva primjera.
271 Očito je riječ o nekom dalekom stricu, ali dodani opis znatno povećava informativnost.
 137

polju. Označavanje zemljišta poimeničenim srednjim rodom posvojnoga pridjeva

kao u 26. primjeru vjerojatno je donekle okamenjeno, iako je uz takav poimeničen
posvojni pridjev posvjedočen posvojni dativ 2. lica jednine (v. primjer 4.2.11.).
S druge strane, moguća je i posvojna zamjenica prvoga lica u razgovoru s bliskijim
osobama, a razlozi su upotrebe također nekad jasniji, a nekad manje jasni.
25. Više je moja mati podnela zla od nje nego od ikoga.212
26. Kako na more reći da je je naša mati prodola zid?! A ne bi je bila da ni za
kruh imala.
27. Sto govori Dobri - ku ste to zakopali? —To ti je, ona je is našun materun u
godinama. To ti je Lidije Martinove i Mladenke mati.
Uz to:
28. Kolko je na imala godin? - A imače na dobrin godin. —E. - Ja m iz da je na
..ja ne znQ je li is materun je li malo mlađa.
29. (...) A viš da naša teta i tetac kupili grob ou Merilcipo su j'dpe htili da ih
vamo dovezu.
30. (...) A naša ujna, ti boga, na kaj angir. - E, eto vidiš. - Na je operirala,
ono je bilo ispri leta... Na se je u šestin misecu svako jutro > svaki dan hodla
kupati.
Može se pretpostaviti da posvojna zamjenica u 25. primjeru ima donekle ekspresivnu
funkciju. Slična je situacija vjerojatno i u 26. primjeru (naša vjerojatno podvlači
kontrast između osobina pokojnice i onoga što joj se imputira). Nije jasno u čem
bi bila razlika između 27. i 28. primjera. Za 29. primjer se može pretpostaviti da
se pokojni tetak i teta shvaćaju kao relativno malo aktivni u svijesti govornica.
Kad bi to bili živi tetak i teta koji bi živjeli nedaleko od govornica i s njima često
komunicirali, umjesna bi bila konsituacijska posvojnost. U 30. primjeru za osobu se
upotrebljava izraz naša ujna, a u jednom drugom se primjeru ista osoba naziva ujna
Bačokina, dok ista govornica jednu drugu osobu uvijek zove samo strina (za razliku
od drugih strina u slučaju kojih uz imenicu strina u pravilu dodaje vlastito ime).
Naime, govornica dotičnu ujnu spominje znatno rjeđe (a vjerojatno s njom i rjeđe
komunicira) od strine koju naziva samo strina, s kojom komunicira često.
Odnos konsituacijskoga posesora s posvojnim dativom ne razlikuje se osobito
od odnosa konsituacijskoga posesora s posvojnim zamjenicama. Kao i u slučaju
posvojnih zamjenica, nekad je razlika između posvojnoga dativa i konsituacijskoga27

272 Ovaj i sljedećih pet primjera potječu iz razgovora dviju sestara.

 138

posesora jasnija, a nekad manje jasna. U 31. je primjeru riječ o razgovoru suseljanki273
na putu iz crkve, tj. osoba koje nisu međusobno jako bliske. Da su razgovarale dvije
sestre, uz imenicu mati bi se očekivao nulti (konsituacijski) posesor. Osim toga,
naglašena zamjenica u dativu upotrijebljena je da bi kontrastirala ono što namjerava
ispričati govornica, s onim što su prije nje pričale njezine sumještanke. Donekle je
slična situacija i u 34. primjeru, samo što nema kontrastiranja s ranije rečenim. U
32. i 33. primjeru je riječ o razgovoru dviju sestara. Dativ bi u 33. primjeru mogao
i izostati kad bi se uz imenicu sekrva upotrijebilo neko sredstvo koje bi povećalo
informativnost/rigidnost, npr. atribut pokojna. Isto tako, d aje u 32. i 33. primjeru
riječ o roditeljima sudionica komunikacije, dativ ne bi bio potreban. U 35. primjeru
također razgovaraju sestre. Dativ bi svakako mogao i izostati, tim više što uz
imenice kao strina, ujna i si. posvojni dativ nije osobito čest. Dativ se vjerojatno
ovdje upotrebljava kao uobičajena oznaka pogođenosti/suosjećanja.
31. (...) a, na govori, ajme, kako je meni mati - a njoj je mati (sc. pala) nazo ..
godinu dan, dvi, kolko je bilo, govori, oporavila se je dobro...
32. I kad jeo svekar mi umra, mi smo to tražili je r te čestice nisu bile u ostavštini
(•••) _
33. A, kad mi je sekrva, govorin ti, bila, ono kad je ruku islomila, ja san rekla
(...)

34. Govorin ti, govori na da če pojti (sc. ko matere), govori: a što ču, govori:
mati mi je sama, a ja iš njih dvoje, što ču - ćelo leto morđn u kuči biti, ne mogu
ndjci vanka izajti.
35. Strina nan je Marija u bolnici. - A što je je, boga ti?
Primjera je u kojima se može pretpostaviti posesor u drugom ili trećem licu uz
relacijsku imenicu, u korpusu sasvim malo, a i u tim se primjerima drugo i treće lice
često mogu svesti na prvo lice ako se zanemare neki sekundarni deiktički pomaci.
36. Smije se Tamara, govori > zove Slađana, govori, što je babi i đidu reko (sc.
doktor)?274275
37. A rekla san ja bila njemu, ka je un reko da što ga bolesnoga pravin, da >
invalida, da je tobož did dobro: ja govori, je, sinko, je: godine su > imo dvdjse
godin did, .. po je dobro.215

273 U dotičnom i nekim drugim primjerima posrijedi je upravni govor ili neki dragi tip pre-
pričavanja diskursa, ali tu činjenicu uglavnom zanemarujem jer smatram da ne utječe bitno
na izricanje posvojnosti.
274 Slađana svoju kćer pita o svojim roditeljima, odnosno o njezinom djedu i baki. Pri tom
relacijske imenice deiktički prilagođava kćeri (babi i đidu umjesto materi i ocu), ali pri tom
upotrebljava konsituacijsku posvojnost kao da govori (materi i ocu).
275 Did je djed citiranoga govornika, a govornici je otac.
 139

38. I T'đmara me je zvala. Da što radin; ja govorin, št- što ti; a, .. da mora ko
doktorapojti, po da čeko, da če .. mama216 dojti (...)
39. A kako je no .. muž i žena ka seooo ki če pojti na vodu. Muž poteže da če un
po vodu, a žena poteže, ja ču po vodu, a nevista govori, koga vraga se natežete:
jedan dan poj te jedan, drugi dan drugi.111
40. A večeras me Jordana zove, taman je Slađana ovde došla, da je umra Ljubo
Rđnjev. (...) Govori vd dva dana u bolnici. (...) Govori, da tobož ni slabo, kadoo
ovaj večeras da je bolnica zvala zeta, valjda da je je zet ja v i iz grada (...) I
govori da je je zet zva da je bolnica javila da je umra.
Na kraju dajem nekoliko primjera svojevrsne konsituacijske posvojnosti s nazivima
za dijelove tijela i predmete kao posesumima.
U slučaju je dijelova tijela riječ o primjerima koji se mogu smatrati krnjima ili se
referencija u njima može smatrati oslabljenom, i o ponekom primjeru s bezličnim
pasivom. U prva je tri primjera posesor govornik, a u ostalima treće lice.
41. Baš govori Slađana, ja zdrava, ka pojden us, misins, vđnka, odma nos
zatvoren.
42. N i mi bilo modro, ne. A govori mi doktorica, ni sada, govori, ddčiče. I ništa,
za dva dana tri izbila ti ona modrica na bedri, i to kakova modrica. I od ote
modrice na koleno modrice, ispo kolena modrice, doli: sve je to valjo kapilare
kako se spuštalo.
43. (...) I ono san bila preklani na ultrazvuk kolena... —E. — Tako i je, ali ruke
trnu, kralježnica...
44. Dobri je no bi hodi (sc. doktorici), njemu su suzile oči, ma isto mu sada, isto
suzu ono, po mu je bila dala ova (... - nerazgovjetno) mast i ovaj .. i kapi neke
da mu vfžen samo uvečer, govori, to izgljedo da je to ono kako je un bi ras'iko,
po da je to nočun otvoreno po da je suho oko.
45. Pregledala mu je, i to. I smrene, govori, počs- > začetak, misin, i na je n i i
na drugin oku početak. Gor, to za naše godine ni...
46. A što je samo na suncu tako sušiš (sc. ražu). - E, a no izneme drob i raslče
je i vrže iskricu šibe da se ne stisne i unda je suši na suncu.
47. A što je putilja? —Putilja je kad bi se stavilo na ruku onaj .. jaje i i ova, ..
kako bi ti rekla, stupci218.2768

276 Tj. Tamarina mama, koja je kći osnovne govornice.

277 Ovaj je primjer svojevrstan uljez. Posesori neviste su muž i žena iz prethodnih surečeni-
ca, pa je posvojnost bliska vanjskoj.
278 Stupa je kudjelja. Putilja je kudjelja natopljena bjelanjkom: domaće sredstvo za m obi­
lizaciju prijeloma.
 140

Konsituacijska je posvojnost s predmetom kao posesumom dosta problematična.

Slijede tri primjera u kojima se ona može pretpostaviti s većom ili manjom
vjerojatnošću. U svim je primjerima posesor ili jedan od posesora govornik.
48. A ka bi proso uz kuću, .. svaki puta bi pfni ili bi, ako ni mogo prniti, unda bi
.. prr (vibriranje usana, među kojima prolazi zrak); ovako na ruku.
49. A tako: un je .. onoga, piturivaje na vrata .. ono zalipi- u kužini seje bilo
diglo, po je odlipi ono, m'isin, pilicun i zalipi elemenat.
50. (...) je r namo na cesti je manje poleđeno, a vamo iza kliče219, di je valja
ledenije i di bura onoga .. brije, tamo je bilo poleđeno.

6. Zaključak

U ovoj sam knjizi nastojao opisati veći dio kukljičke posvojnosti. Iz opisa je
isključena predikatna posvojnost, o kojoj se daje samo nekoliko napomena, a od
posesora se uzimaju u obzir uglavnom samo živi posesori, iako se daje i poneki
podatak o neživim posesorima. Glavni su rezultati ovoga rada poneka teorijska
inovacija i niz zanimljivih detalja o kukljičkoj posvojnosti. U nastavku navodim
samo neke najvažnije spoznaje.
Teorijskom se inovacijom može smatrati prijedlog revizije sistematizacije načina
izricanja posvojnosti. Predlaže se osnovna podjela posvojnosti na eksplicitnu i
implicitnu. Eksplicitna se posvojnost dalje dijeli na atributnu i predikatnu, a implicitna
na vanjsku, konsituacijsku i intraleksemsku. Pri tom se vanjska posvojnost shvaća
relativno široko jer obuhvaća i fenomen koji se tradicionalno zove brisanjem posesora.
Najvažnijim potencijalnim teorijskim doprinosom ove knjige smatram uvrštavanje u
navedenu podjelu konsituacijske posvojnosti, načina izricanja posvojnosti u kojem se
o posesoru zaključuje iz širega konteksta i/ili situacije. Konsituacijska se posvojnost,
koliko m ije poznato, dosad nije razmatrala ravnopravno s ostalim načinima izricanja
posvojnosti (nije, koliko znam, postojao ni termin za fenomen), iako se pisalo o
nekim pojavama povezanima s njom.
U sklopu eksplicitne posvojnosti obrađene su kukljičke posvojne zamjenice, posvojni
pridjevi, posvojni genitiv, posvojne konstrukcije s prijedlogom od i posvojna
upotreba prijedloga u s genitivom. Zatim je detaljno obrađen posvojni dativ kao279

279 Ovdje je hitnije daje riječ o kući u kojoj se govornica trenutno nalazi, a da je ona vla­
snica kuće, nije osobito bitno.
 141

prijelaz između eksplicitne i implicitne posvojnosti, a na kraju su ukratko obrađene

preostala vanjska posvojnost i konsituacijska posvojnost.
Obrađeno je više problema koji se tiču posvojnih zamjenica. Utvrđeno je da se uz
vokativ pojavljuje isključivo zamjenica mdj, da ona ne dolazi uz pravi vokativ, kojim
se doziva, nego samo uz regulacijski vokativ, koji služi regulaciji komunikacije i
odnosa među sugovornicima, daje položaj (red riječi) posvojne zamjenice uz vokativ
relativno čvrsto reguliran i da ponajprije ovisi o imenici uz koju zamjenica stoji.
U povratno-posvojnoj upotrebi dolaze i povratno-posvojna zamjenica i posvojne
zamjenice. Pri tom posvojne zamjenice prevladavaju u prvom licu (povratno-
posvojna zamjenica u prvom licu dolazi uglavnom u više ili manje stalnim izrazima),
a u ostalim licima prevladava povratno-posvojna zamjenica. Povratno-posvojna
zamjenica ima i neke specifične upotrebe, pa se tako na zamjenicu sv'đk odnosi i kad
nije subjekt. Posvojne i povratno-posvojne zamjenice u pravilu izostaju kad u rečenici
već postoji entitet koreferentan posesoru (vanjska posvojnost ili pravilo posesora i
posesuma). Pravilo vrijedi i za posvojni dativ, ali i za slobodni dativ koji nije posvojan
(poništavanje koreferencije). Pravilo posesora i posesuma ne djeluje beziznimno,
nego njegovo djelovanje ovisi o raznim faktorima: vjerojatnosti interakcije između
posesora i posesuma, potrebi za kontrastiranjem vlastitoga i tuđega, ekspresivnosti,
vezi posesora i posesuma ((ne)otuđivost) i nekim specifičnim upotrebama posvojnih
zamjenica.
Posvojni pridjevi, posvojni genitiv i posvojna konstrukcija sa od (PGO), kad
označavaju živoga individualnoga (negeneričkoga) posesora, u atributnoj funkciji
imaju (vjerojatno pod utjecajem posvojnih pridjeva) prilično unificiran položaj u
odnosu na posesum. Naime, PGO u pravilu stoje pred posesumom, a ako je posesum
antroponim ili poimeničeni pridjev mali (tj. sin) odnosno mala (tj. kći), oni u pravilu
stoje iza posesuma. Takvi se posesori iza posesuma mogu tumačiti kao svojevrsne
krnje apozicije. PGO uz predikate koji znače životne prekretnice i njihove rezultate
(krstiti se, udati se, umrlti, biti za nekin) dolaze svakako češće nego posvojne
zamjenice (posvojne zamjenice u opisanom kontekstu u korpusu nisu posvjedočene)
jer deiktički/anaforički posesor uz takve glagole stoji u posvojnom dativu. To se
objašnjava kao spoj interesa izražena samim predikatom i empatije povišene u
slučaju deikse/anafore. Posesor s prijedlogom od za razliku od posvojnih pridjeva i
posvojnoga genitiva vrlo rijetko dolazi uz nazive nekretnina. Ta se asimetrija može
protumačiti izvođenjem posvojnoga značenja prijedloga od iz značenja porijekla.
Neotuđiva i otuđiva posvojnost bolje se razlikuju u slučaju neživih nego u slučaju
živih posesora. Tako se neživi posesor uz svojstva i područja kao posesume izriče
 142

genitivom, a uz dijelove i dodatke prijedlogom od. Isto tako, svojstva, područja i

samo neki dijelovi, ali ne i drugi dijelovi i dodaci, jedini su posesumi uz koje može
doći neživi posesor u posvojnom dativu, i to samo kao nenaglašena lična zamjenica.
Uz žive se posesore razlikuju dijelovi tijela i nazivi bližnjih kako međusobno, tako
i u odnosu na sve ostale posesume. Tako uz nazive dijelova tijela većinom dolazi
posvojni dativ dok su posvojne zamjenice sasvim rijetke, a i kad dolaze uz dijelove
tijela, nerijetko dolaze zajedno s posvojnim dativom. Nazivi su bližnjih i neke slične
relacijske imenice jedini posesumi uz koje posvojni dativ može stajati atributno.
Dijelovi su tijela i nazivi bližnjih i u ostalim oblicima vanjske posvojnosti uobičajeniji
nego drugi posesumi. Osim toga, gotovo samo nazivi bližnjih dolaze kao posesumi
u konsituacijskoj posvojnosti.
Posvojni dativ se u kukljičkom upotrebljava šire nego u većini Europe. Općenita je
specifičnost kontinuum između vanjskoga i atributnoga posvojnoga dativa. Osim
toga, kukljički vanjski posvojni dativ može označavati nežive posesore, čest je uz
statičke predikate, može dolaziti uz sasvim raznolike posesume, pri čem je posesum
vrlo često subjekt, u nekim slučajevima i neergativni. Odnos posvojnoga dativa i
tipičnih atributnih posesora reguliraju brojni faktori, od kojih su najvažniji: interes,
živost, empatija i tip posesuma.
Ostatak je vanjske posvojnosti vrlo sličan odgovarajućoj posvojnosti u hrvatskom
standardnom jeziku. Ipak vrijedi izdvojiti rijetku kukljičku konstrukciju u kojoj i
posesor i posesum dolaze u akuzativu.
U slučaju je konsituacijske posvojnosti posesor u pravilu govornik (sam ili s drugima),
a posesum u pravilu bližnji iz jedne od starijih generacija, označen relacijskom
imenicom. Činjenica da je konsituacijski posesor u pravilu govornik dovodi do
fenomena koji možemo nazvati asimetrijom lica, tj. do toga da konsituacijski
posesor s konkurentnim posesorima (posvojnim zamjenicama i posvojnim dativom)
»dijeli« gotovo samo prvo lice. Odnos konsituacijskoga posesora s konkurentnim
posesorima određuju tri skupine faktora: sintaktički, diskursni i pragmatički. Druge
su dvije skupine faktora, koje su i važnije od prve, u osnovi obuhvaćene teorijom
dostupnosti. Drugim riječima, konsituacijski je posesor najdostupniji posesor.
 143

Literatura

Aikhenvald, Alexandra Yuryevna. 2019. Expressing possession: motivations, meanings and

forms. Possession in the languages of Europe and Northern and Central Asia. Ur. Johanson,
Lars; Nevskaya, Irina Anatolyevna; Mazzitelli, Lidia Federica. John Benjamins. Amster­
dam: 7-26.
Ariel, Mira. 2006. Accessibility theory. Encyclopedia of language and linguistics. Gl. ur.
Brown, Keith. Elsevier Science. Oxford: 15-18.
Ariel, Mira. 2014. Accessing noun-phrase antecedents. Routledge. London - New York.
Bally, Charles. 1996. The expression of concepts of the personal domain and indivisibility
in Indo-European languages. The grammar of inalienability: a typological perspective on
body part terms and thepart-whole relation. Ur. Chappel, Hilary; McGregor, William. Mo-
uton de Gruyter. Berlin -New York: 31-64.
Baron, Irene; Herslund, Michael. 2001. Dimensions of possession. Dimensions of posse­
ssion. Ur. Baron, Irene; Herslund, Michael; Sorensen, Finn. John Benjamins. Amsterdam
- Philadelphia: 1-25.
Benić, Mislav. 2008. O antroponimima u Kukljici u 20. stoljeću. Folia onomastica Croatica
17: 1-18.
Benić, Mislav. 2014. Opis govora Kukljice. Doktorski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu. Zagreb. 466 str.
Benić, Mislav, (uskoro). Gramatika govora Kukljice. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Zagreb.
Benić, Mislav; Moretti, Violeta. 2020. On the aspect of the two present tense paradigms of
the verb biti ‘to be’ in Croatian. Suvremena lingvistika 46/90. 175-203.
Chappel, Hilary; McGregor, William. 1996. Prolegomena to a theory of inalienability. The
grammar of inalienability: a typologicalperspective on body part terms and thepart-whole
relation. Ur. Chappel, Hilary; McGregor, William. Mouton de Gruyter. Berlin - New York:
3-30.
Cristal, David. 2008. A dictionary of linguistics and phonetics. Blackwell publishing.
Oxford.
Dahl, Sven Osten; Koptjevskaja-Tamm, Maria Nikolaevna. 2001. Kinship in grammar. Di­
mensions o f possession. Ur. Baron, Irene; Herslund, Michael; Sorensen, Finn. John Benja­
mins. Amsterdam - Philadelphia: 201-224.
Deal, Amy Rose. 2017. External possession and possessor raising. The Wiley Blackwell
companion to syntax. Ur. Everaert Martin, Riemsdijk, Hendrik Cornelis van. Wiley Blac-
kwell. Hoboken. linguistics.berkeley.edu/~ardeal/papers/Deal-syncom.pdf (pristupljeno 8.
lipnja 2019.).
Derksen, Rick. 2008. Etymological dictionary of Slavic inherited lexicon. Brill. Leiden-
Boston.
 144

Haspelmath, Martin. 1999. External possession in a European areal perspective. External

possession. Ur. Payne, Doris; Barshi, Immanuel. John Benjamins. Amsterdam: 109-135.
Heine, Bernd. 1997a. Possession. Cognitive sources, forces and grammaticalization. Cam-
bridge university press. Cambridge.
Heine, Bernd. 1997b. Cognitive foundations o f grammar. Oxford university press. Oxford.
Ivšić, Stjepan. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Školska knjiga. Zagreb.
Keenan, Edward Louis. 1972. Relative clause formation in Malagasy. The Chicago which
hunt: papers from the relative clause festival. Ur. Peranteau, Paul; Levi, Judith; Phares, Glo-
ria. Chicago linguistic society. Chicago: 169-189.
Konig Ekkehard. 2001. Internal and external possessors. Language typology and language
universals (volume 2). Ur. Haspelmath, Martin i dr. Walter de Gruyter. Berlin - New York:
970-978.
Koptjevskaja-Tamm, Maria Nikolaevna. 2001. Adnominal possession. Language typology
and language universals (volume 2). Ur. Haspelmath, Martin i dr. Walter de Gruyter. Berlin
- New York: 960-970.
Kiihner, Raphael; Stegmann, Carl. 1992a. Ausfiihrliche Grammatik der lateinischen Spra-
che (dritter Teil, erster Abschnitt). Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt.
Kiihner, Raphael; Stegmann, Carl. 1992b. Ausfiihrliche Grammatik der lateinischen Spra-
che (dritter Teil, zweiter Abschnitt). Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt.
Kuna, Branko. 2012. Predikatna i vanjska posvojnost u hrvatskomejeziku. Filozofski fakul­
tet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Osijek.
Kuno, Susumu. 1987. Functional syntax. Anaphora, discourse and empathy. The University
of Chicago press. Chicago-London.
Lisac, Josip. 2009. Hrvatska dijalektologija 2. Čakavsko narječje. Golden marketing - Teh­
nička knjiga. Zagreb.
Maričić, Tomislav. 2000. Rječnik govora mjesta Kukljica na otoku Ugljanu. Matica hrvatska
Zadar. Zadar.
Matasović, Ranko. 2002. Otuđiva i neotuđiva posvojnost u hrvatskome jeziku. Rasprave
Instituta za hrvatski jezik ijezikoslovlje 28: 151-160.
Mićanović, Krešimir. 2001. Posvojnost. Suvremena lingvistika 51-52: 173-190.
Mitkovska, Liljana. 2011. Competition between nominal possessive constructions and the
possessive dative in Macedonian. The grammar of possessivity in south Slavic languages:
sinchronic and diachronic perspectives. Ur. Nomachi, Motoki. Hokkaido university, Slavic
research centre. Sapporo: 83-110.
Nichols, Johanna. 1992. Linguistic diversity in space and time. The University of Chicago
press. Chicago.
Nomachi, Motoki. 2016. Dative of external possession in Croatian: from an areal-typologi-
cal perspective. Jezikoslovlje 17/1-2: 453-474.
Payne, Doris; Barshi, Immanuel. 1999. External possession: what, where, how, and why.
 145

External possession. Ur. Payne, Doris; Barshi, Immanuel. John Benjamins. Amsterdam:
3-32.
Plungjan, Vladimir Aleksandrovič. 2016. Opća morfologija i gramatička semantika. Uvod
u problematiku. Srednja Europa. Zagreb.
Podlesskaya, Vera Isaakovna; Rakhilina, Ekaterina Vladimirovna. 1999. External posse­
ssion, reflexivization and bođy parts in Russian. External possession. Ur. Payne, Doris;
Barshi, Immanuel. John Benjamins. Amsterdam: 505-521.
Seržant, lija Aleksandrovič. 2016. External possession and constructions that may have it.
Sprachtypologie und Universalienforschung 69 (1): 131-169.
Silić, Josip; Pranjković, Ivo. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učili­
šta. Školska knjiga. Zagreb.
Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Matica hrvatska. Za­
greb.
Stassen, Leon. 2009. Predicativepossession. Oxford universiti press. Oxford.
Stolz, Thomas i dr. 2008. Split possession: an areal-linguistic study o f the alienability corre-
lation and related phenomena in the languages o f Europe. John Benjamins. Amsterdam.
Velazquez-Castillo, Maura. 1999. Body-parts EP constructions: a cognitive/functional anal-
ysis. External possession. Ur. Payne, Doris; Barshi, Immanuel. John Benjamins. Amster­
dam: 77-108.
Vergnaud, Jean-Roger; Zubizarreta, Maria Luisa. 1992. The definite determiner and the
inalienable constructions in French and English. Linguistic inquiry 23: 595-652.
Winkler, Susanne. 2006. Ellipsis. Encyclopedia o f language and linguistics. Ur. Brown,
Keith. Elsevier Science. Oxford: 109-113.
ApxnnoB, AneKcaHflp BjiaflHMupoBHH. 2005. Tunonozun KOMumamueHux KoncmpyKnuu.
Magistarski rad. <J>HJiojtorHHecKHH (j)aKym>TeT MocKOBCKoro rocynapCTBeHHoro
yHHBepcHTeTa hm. M. B. JIoMonocoBa. MocKBa. 190 str.
EaitJiH, Ulapjit 1955, 06man jiunzeucmuKa u eonpocbi cppam(y3CKozo R3bim, H3#aTejiB-
CTBO HHOCTpaHHOH JIHTepaTypbI, MocKBa
EejiMHKOB, lOpHH A6paMOBHH. 1990. DmiHncHC. JIuHzeucmmecKuu 3HifUKJionedunecKuu
aioeapb. Gl. ur. RpneBa, Brncropna HHKOJiaeBHa. CoBeTCKaa OHitHKJioneflna. MocKBa:
396.
EpBiKHHa, Mapna MHxaHJioBHa i dr. 2006. PyccKHe noceccHBHBie KOHCTpyKitHH b CBeTe
KopnycHO-CTaTHCTHttecKoro nccjiertoBanna. Bonpocu R3biK03Hamin 1: 16-45.
TpameHROB, IlaBeji BanepBeBHU. 2007. Tunojiorna noceccHBHBix KOHCTpyKUHH. Bonpocbi
a3BiK03HaHHa 3: 25-54.
HBHh, MnjiKa (ur.). 2005. IIpujio3u zpaMamuifu cpncKoza je 3um. Cunmama caepeMenoza
cpncKozje3una. Tlpocma penenuifa. Marana cpncica. Eeorpatt.
KonueBCKaa-TaMM, Mapna HHKOJiaeBHa; UlMejieB, AjieKceil /(MHTpneBHu. 1994. AneuiH-
Ha c Mameii CTaTBa (o HeicoTOpBix CBOHCTBax pyccKHX »npHTa)KaTejiBHBix npHJiaraTenB-
 146

hhx”). Scando-Slavica 40: 209-228.

JIeTyHHH, AjieKcaH^p Eophcobhh. 2017. IIpe/iHicaTHB. Ilpoeion Kopnycmzo onucmun pyc-
ckou zpaMMamuKu. http://rusgram.ru/ (pristupljeno 28. travnja 2019.).

MuTKOBCKa, JIunjaHa. 2014. H3pa3yBas>e npncBojHocT bo MaicertOHCKHOTj a3tuc. BHaTpeuiHH

u HanBopeniHH npucBojHH KOHCTpyKUHH. MaicedoHUcmuKa 13: 9-176.
OpBHaeHe, Smhjihu floMHHHKOBHa. 1975. yne6H.UK jiumoecKoeo n3UKa. H3flaTeJibCTBO
«Mhhthc«. Braibinoc.
TecTeneu, -Hkob FeoprHeBHH. 2001. Beedenue e o6u}uu cmmaKCuc. Pocchhckhh rocynap-
CTBeHHBiH ryMaHHTapHBiH yHHBepcnTeT. MocKBa.
OacMep, MaKC. 1964-1973. 3 muMOJiozmecKuu cnoeapb pyccKozo H3UKa. Ilporpecc. Mo-
CKBa.

JIoceccueHocmb e KyKJiuu,KOM zoeope

Pe3K>Me
B HacToameit KHHre onucMBaioTCJi Bce rjiaBHbie cnoco6bi Biupa/KenHa noceccHB-
HbIX OTHOIIieHHH (3a HCKJIIOUeHHeM npe^HKaTHBHOH nOCeCCHBHOCTH) B CpeflHeua-
kubckom roBope cejia KyKJiHna Ha ocTpoBe Vranu.

B bbojihoh, TeopeTHuccKofi uacTH /taioTcti KpaTKHC onpeflejieHHH ochobhbix cno-

co6ob Bbipa>KeHHH noceccHBHbix OTHomeHHH, a TaioKe ocHOBHbie CBenemin o He-
OTLiy>KttaeMOH h OTuy>i<aaeMOH npHHazuie>KH0CTH. KpoMe Toro, aejiacTCH nonbiTKa
uacTHHHO nepecMOTpeTb CHCTeMaTnaanmo cnocoSoB Bbipa>KeHna noceccHBHOCTH.
n p e a jiara e io i noceccHBHOCTb cHauana pa3.zie.nHTb Ha 3KcnjiHu;itTHyio h hmhjih-
PHTHyio, noTOM >ice 3KcnjiHxtHTHyio noceccHBHOCTb pasaeiiHTb Ha aTpH6yTHBHyio
h npejtHkatubhyio, a HMnjiHUHTHyio cooTBeTCTBeHHO Ha BHeniHioK), KOHCHTya-
THBHyio h uhTpajie kccmaxHueckyio. Bcjieri 3a BejiacKea-KacTHjTbo bo BHemHtoio
noceccHBHOCTb Mbl BIUIIOHaCM TaiOKe TO, UTO TpapHUHOHHO Ha3bIBaeTC5I CTHpa-
HneM noceccopa. KoHCHTyaTHBHaa >ice noceccHBHOCTb - s to npn;:iyMaHHbiH hbmh
TepMHH, oSosHauaioniHH HMnjinnHTHyio noceccHBHOCTb, b cjiyuae tcoTopon no-
ceccop BbiHHCJiaeTca H3 6ojiee urapoKoro KOHTeiccTa h/hjih cnTyannH.

B nocjie/TyioutHX rjiaBax paccMarproaiOTCH no otacjibhocth 3kcti h h mi tti uh no-

ceccHBHOCTb (npHTHacaTeubHbie mect on mehhn, npHTtDKaTejibHbie npHJiararejib-
Hbie, po/iHTejibHbin npHiiaaJiOKHOCTii, noceccHBnaa KOHCTpyKnna c npepjioroM od
h noceccHBHoe ynoTpe6jieHne npepjiora u c poflHTejibHbiM na/ietKOM), naTenbi-ibiH
npHHa/iJioKHOCTH (Kax HBJieHne, o6beziHHHiomee 3KCiijmnnTHyio h h mn u u ii ii t h y io
noceccHBHOCTb) H HMnJIHPHTHaa noceccHBHOCTb (BHeiUHUa H KOHCHTyaTHBHau) B
KyKJIHPKOM TOBOpe.
 147

B paMKax TeMM «nph xa>Kaxejibhae MecTOHMeima» yqejiaeTca Sonane Bcero bhh-

MaHH«: ynoTpe6jieHHio I1M npn 3BaTenBHOM nane>i<e, B03BpaTH0My ynoTpe6jie-
hhk) B03BparrHbix h HeB03BpaTHbix IIM, c h HxaKCMa cckom cj)yHKixnn IIM, onynje-
HHH) nM H JIHHHOrO MCCTOUMCIIMa B nOCeCCHBHOM flaTeJIbHOM KOpe(J)epeHTHI>IX
oflHOMy H3 HJieHOB toh >xe KJiay3bi (HMeeTca TaioKe onymenne KopecjiepenTHoro
HenoceccHBHoro #aTejiBHoro).

B CBH3H C npHXH>KaTeiIbHbIMI-I npHJiaraTeJIBHMMH, pOflHTeJIbHblM npHHa/Uie'/KHO-

cth h noceccHBHOH KOHCTpyKpneH c npefljioroM od o6Hapy>KHBaexca HecKOJibKo
HHTepecHBix cjiainoB: cxo>Kecxb Bcex Tpex thiiob noceccopoB b (J^hkiihh axpH6yxa
b JiHHeflHOM nopjiAKe, onei-ib pe^Koe ynoTpe6jieHHe noceccopa c npennoroM od
npn Ha3BaHi-mx he/ibu>khmoro HMymecxBa n pacxo>K/ieHHe Me>Kay HeoaynieBJieH-
hbimh noceccopaMH b poflHTejibHOM naneace n c npenJioroM od.
B cjiynae KyKjinmcoro iiaTeiibnoro npHHanneaa-iocTH oco6chho nonpoSno pason-
paioxca ma. ocHOBHbix nyHKTa: mnpoTa ynoTpe6jienna (fln ynoTpe6jiaeTca Kai<
BHeniHHH noceccop n aTpn6yTHBHo; icaK BHeniHHH nocecop oh yriOTpe6jiaexca b
tom HHCJie npn CTaTajibHbix raarojiax h MoaceT ooosnaMaTb na>Ke HeoayraeBJieH-
hoto noceccopa (tojibko 6e3ynapHbie mect ohmehh ji)) h OTHomeHne k ranHHHbiM
aTpn6yTHBHbiM noceccopaM (onpenejiaeTca MHoronncjieHHbiMn (JiaKTopaMH, bb>k-
HenmHe H3 kotopmx — 3anHTepecoBaHHOCTb, OAymeBJieHHOCTb n CTeneHb OMna-
thh noceccopa, a TaK>Ke Tnn noceccyMa.
Ilpn pa36ope nponnx cnynaeB Bneumen noceccHBHOCTH HHTepec Bbi3biBaiOT Jinnib
HecKOJibKO npnMepOB c noceccopoM n noceccyMOM b BHHHTenbHOM nane>Ke.

B cjiynae KOHCHTyaTHBHon noceccHBHOCTH noceccopoM b KyKnnn;KOM nonTH Bcer-

m BbicTynaeT roBopamiiH, a noceccyMOM — po,xctbehhhk cTapraero noKOJieHna
Bbipa>KeH pejiapnoHHbiM hmchcm. ynoTpe6jieHne KOHCHTyaTHBHoro «nyjieBoro»
noceccopa onpenejiaexca cnHTaKcnnecKHMH, nncKypcnBHbiMn n nparMaranecKH-
mh (jiaKTOpaMH. flBe nocjie^Hne (6onee Ba>KHae) rpynnbi cJiaicropoB b ochobhom
oxBaneHbi Teopnen nocxynHocxn: KoncHTyaTHBHbie noceccopa — oto caMbie no-
CTynHbie noceccopa.