T-4 Dejtonski sporazum

Dejtonski sporazum je nastao kao sinteza ukupnog pregovaračkog procesa od februara 1992. do
decembra 1995. godine. Određeni elementi iz jednog plana prenošeni su u naredni i tako do
Dejtonskog sporazuma kao sveobuhvatnog plana za Bosnu i Hercegovinu.

Vašingtonski sporazum je postao integralni dio Dejtonskog sporazuma i prestao je da važi kao
poseban sporazum i ne može se posmatrati izvan okvira Dejtonskog sporazuma.
Bitni elementi Dejtonskog sporazuma usaglašeni su ranije, tokom pregovora u Ženevi i Njujorku
i oni su ugrađeni u Dejtonski sporazum. Ženevski i Njujorški sporazumi su prvi akti koje su
priznali predstavnici sve tri nacije u Bosni i Hercegovini i obuhvatali su principe iz ranijih
sporazuma, naročito odluke Kontakt grupe.
Dejtonski sporazum je parafiran 21. novembra 1995. u Dejtonu, a potpisan 15. decembra 1995.
godine u Parizu.

Osnovni ciljevi koji prožimaju cijeli Dejtonski sporazum mogu se svrstati u osnovne grupe:
Uspostavljanje trajnog mira u Bosni i Hercegovini, očuvanje međunarodnog subjektiviteta,
nezavisnosti i integriteta Bosne i Hercegovine.
Unutrašnje preuređenje države na federalističkim osnovama.
Izgradnja demokratskog političkog sistema na osnovi konsocijalizma, vladavine prava i balansa
etničkih i građanskih vrijednosti.
Integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Dejtonski sporazum je složen sistem i ujedno osnovna determinanta političkog sistema u Bosni i
Hercegovini, u nekoliko osnovnih aspekata. Objedinjava druge determinante i faktore uticaja u
jednu cjelinu, koja predstavlja osnovu daljeg funkcionisanja društva i države u Bosni i
Hercegovini, čime se iskazuje kao sistem. Pojam „sistem” ne znači cjelinu u kojoj su strukturalni
elementi usklađeni, nego znači okvir u kome djeluju protivrječni elementi njegove strukture.

Dejtonski sporazum je nastao kao sinteza ranijih procesa, realizuje se u procesu i nije statičan
dogmatski pravni dokument. Sporazum je fokusiran na spajanje dimenzija prošlosti, sadašnjosti
i budućnosti i ima složenu strukturu, u aspektima normi i principa. Norme su u funkciji
sadašnjeg funkcionisanja Bosne i Hercegovine, a principi sadrže programske ciljeve koje treba
ostvarivati u budućnosti.
U dejtonskoj arbitraži predmet rasprave su bili planovi o statusu države, koje su kreirali
predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka. S obzirom na to da su planovi bili međusobno suprotni i
isključivi, usaglašavanje se odvijalo uz arbitriranje velikih sila.

Dijelovi srpskih, hrvatskih i bošnjačkih planova i interesa ugrađeni su u Sporazum, kao njegovi
integralni dijelovi, pa stoga nije prihvatljiva teorija da se radi o nametnutom, oktroisanom
ustavnom sadržaju koji je uvezen u Bosnu i Hercegovinu.

Dejtonski sporazum je sastavljen od domaćih srpsko−bošnjačko−hrvatskih sadržaja, a „uvozni”

sadržaji odnose se na ulogu NATO pakta, instituciju Savjeta za primjenu mira, OEBS, OUN i
evropske kodifikovane akte o ljudskim pravima.
Međunarodno pravo je integrisano u jednu cjelinu, zajedno sa domaćim pravom. Zato Dejtonski
sporazum ima karakter procesa i osobine programskog akta, koji se nadograđuje iz svoje
potencijalne osnove.

Vitalni interesi Srba, sadržani u srpskoj ustavnoj ponudi, bili su: entitetsko uređenje države,
pravo specijalnih veza sa Srbijom, etničko pravo veta, dvodomna skupština na nivou BiH,
ravnopravna državotvornost naroda, državne nadležnosti Republike Srpske u svim oblicima
vlasti. Navedeni sadržaji ugrađeni su u Dejtonski sporazum, to nisu anglosaksonski oktroisani
sadržaji, nego izvorni srpski sadržaji, koji su kroz Ustav postali opšte-obavezujući za cijelu
državu.
Bošnjački vitalni interesi bili su: da se očuva integritet, nezavisnost i teritorijalni integritet
države, da se na nivou Bosne i Hercegovine ustanove državne institucije koje će održati državu,
aktivno prisustvo međunarodne zajednice koje će obezbijediti mir i sigurnost. Vitalni sadržaji
bošnjačkog ustavnog paketa ugrađeni su kao integralni dio Dejtonskog sporazuma, i takođe su
postali obavezujući za cijelu državu. Nije bilo nametnutih sadržaja, nego su izvorni vitalni
interesi Bošnjaka ugrađeni u ustavni sistem države, u mjeri u kojoj je to bilo moguće u
konkretnom arbitražnom procesu.

Vitalni interesi Hrvata: da imaju ravnopravnu državotvornost, da imaju svoj entitet, posebne
veze sa Hrvatskom, da država bude decentralizovana, takođe, ugrađeni su u Dejtonski
sporazum. Problem sadašnje umanjene ravnopravnosti Hrvata ne proizilazi iz Dejtonskog
sporazuma, nego iz politika koje vode vladajuće partije i koalicije u Bosni i Hercegovini.
Strane sporazuma
Pregovarački proces.
U pregovaračkom procesu od 1992. do 1995. godine subjekti pregovaranja mogu se svrstati u tri
grupe.
Prvu grupu su činili predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, koji su nastupali
sa različitim formalnim statusima na nivou Bosne i Hercegovine i na nivou entiteta i nacionalnih
zajednica.
Drugu grupu su činile susjedne države Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i
Hrvatska koje su imale uticaj na Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Treća grupa bila je međunarodna zajednica: Evropska zajednica, OUN, Sjedinjene Američke
Države, Kontakt grupa (SAD, Rusija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija).
Parafiranje i potpisivanje.
Dejtonski sporazum je parafiran 21. novembra 1995. u Dejtonu, a potpisan 15. decembra 1995.
godine u Parizu. U Dejtonskom sporazumu i jedan i drugi datum su jednako bitni i ne treba ih
odvojeno tumačiti. Značaj 21. novembra je u tome što je na taj dan postignuta saglasnost o
tekstu Sporazuma, i što su tri šefa država u ime tri nacije iz BiH parafirali taj tekst. Značaj 15.
decembra je u tome što je Sporazum nakon ovog datuma zvanično stupio na snagu.

Parafiranje i potpisivanje su bile dvije faze istog procesa, ali ih treba odvojeno posmatrati radi
razumijevanja pitanja ko su bili subjekti - „Strane“ u parafiranju i potpisivanju Dejtonskog
sporazuma.
Sporazum o parafiranju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini su u Dejtonu
21. novembra 1995. godine potpisali: Franjo Tuđman za Republiku Hrvatsku, Slobodan
Milošević za Saveznu Republiku Jugoslaviju i Alija Izetbegović za Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Potpisi Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića:

predstavljali su saglasnost Bošnjaka, Srba i Hrvata na Sporazum i
predsjednici Tuđman i Milošević su u ime Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije prihvatili
obavezu da će djelovati na primjeni Dejtonskog sporazuma.

Strane u Dejtonskom sporazumu su u suštini Hrvati, Srbi i Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Srbije je predstavljao Srbiju, Jugoslaviju i Srbe iz Bosne i Hercegovine koji su 29.
avgusta 1995. godine na njega prenijeli ovlaštenje da ih zastupa u dejtonskim pregovorima i da
parafira Sporazum.

Predsjednik Hrvatske je predstavljao Republiku Hrvatsku i neformalno hrvatski narod u Bosni i

Hercegovini.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović predstavljao je formalno Bosnu i

Hercegovinu i Bošnjake iz BiH, ali je posredno predstavljao i Federaciju BiH. Delegacija BiH je
bila sastavljena od dvije delegacije, Federacije BiH i Republike BiH. Entiteti u dejtonskim
pregovorima nisu imali status državnog subjekta, nego su funkcioneri entiteta bili u sastavu
jedinstvenih delegacija SR Jugoslavije i Republike Bosne i Hercegovine.
Opštim okvirnim sporazumom za mir u prvoj rečenici su navedene Republika Hrvatska, SR
Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina kao „Strane“ i one su parafirale Dejtonski sporazum
21. novembra 1995. godine.
Osim Dejtonskog sporazuma, 21. novembra je zaključen i Sporazum o njegovom parafiranju
kojim se obezbijedilo da se usaglašeni sadržaji ne mogu mijenjati od parafiranja do potpisivanja.
Strane su definisane kao neki drugi subjekti koji predstavljaju entitete i oni se obavezuju da će
potpisati sve dijelove sporazuma u Parizu i preuzimaju obavezu u ime entiteta da će i oni
potpisati sporazume u Parizu bez izmjena., osim eventualnih tehničkih prenumeracija.
Međunarodni subjekti: Evropska unija, Francuska, Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno
Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države su u Dejtonu imali
ulogu kreatora Sporazuma i svjedočili su njegovom parafiranju, ali bez potpisivanja.
U Parizu 14. decembra navedeni međunarodni subjekti su bili svjedoci potpisivanja i sami su
potpisali Sporazum.
Strane koje su u Parizu potpisale anekse Dejtonskog sporazuma su Republika Srpska, Federacija
BiH i Bosna i Hercegovina.
Od jedanaest aneksa Dejtonskog sporazuma samo u aneksima o Arbitraži u sporu između
entiteta (Aneks 5) i osnivanju zajedničkih korporacija (Aneks 9) dva entiteta su potpisnici bez
BiH, a u ostalim aneksima su potpisnici tri Strane (Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i
Federacija Bosne i Hercegovine).
Entiteti su postali subjekti - strane prilikom potpisivanja Sporazuma u Parizu 14. decembra
1995. godine, ali nisu bili sami, jer osim njih kao „Strana“ bila je i Bosna i Hercegovina. Entiteti
svojim potpisima nisu odlučivali o Sporazumu, nego su prihvatili obaveze da će ga poštovati i
provoditi onako kako je usaglašen u Dejtonu.
Primjena Sporazuma.
Međunarodni subjekti koji su kreirali Dejtonski sporazum i bili svjedoci njegovog potpisivanja
formirali su Konferenciju - Savjet za primjenu mira u Londonu 8. i 10. decembra čime su
institucionalizovali međunarodni nadzor nad provođenjem Dejtonskog sporazuma.
Sporazum se sastoji od sledećih dokumenata:
Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rešenja
Dodatak B Aneksu 1-A: Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i NATO pakta o
statusu NATO-a i njihovih članova.
Aneks 1-A: Sporazum između Republike Hrvatske i NATO pakta o statusu NATO-a i njihovih
članova.
Aneks 1-A: Sporazum između SRJ i NATO pakta o tranzitnim aranžmanima za operaciju
mirovnog plana.
Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji
Aneks 2: Sporazum o međuetničkoj granici i povezanim pitanjima
Aneks 3: Sporazum o izborima
Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine (odnosno Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima
koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II. Prelazne odredbe sa izjavama)
Aneks 5: Sporazum o arbitraži
Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima (odnosno Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima
koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini)
Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama
Aneks 8: Sporazum o komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika
Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini
Aneks 10: Sporazum o civilnom sprovođenju mirovnog rješenja
Aneks 11: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama
Sporazum o parafiranju Opšteg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Dodatni dokumenti su:
Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključen u Dejtonu 10.11.1995.
Aneks na Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine zaključen u Dejtonu -
Dogovorena načela za prelazni statut za grad Mostar
Sporazum o uspostavljanju zajedničkog veća o saradnji
Sporazum o početku povratka prognanih u gradove Jajce, Bugojno, Stolac i Travnik
Sporazum o povratku izbjeglica u područje Velike Kladuše i Cazina
Elementi dogovorenih principa za Sarajevo
Sporazum o odnosima strana
Prema sadržaju Dejtonskog sporazuma Ustav Bosne i Hercegovine se može poimati kao Ustav u
užem i širem smislu. U užem smislu to je Aneks 4, a u širem smislu ustav BiH čini svih jedanaest
aneksa.
Očigledan je procesni karakter Dejtonskog sporazuma u smislu da će vremenom svi aneksi (osim
X) biti obuhvaćeni u jedan Aneks 4 koji bi predstavljao novi nadograđeni Ustav Bosne i
Hercegovine.

Pored navedenih aneksa, Sporazum obuhvata i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i njene
Protokole koja se direktno primjenjuje i ima pravnu suprematiju u odnosu na druge zakone.

S obzirom na to da je Sud za ljudska prava u Strazburu sastavni dio Konvencije, tada i presude
ovoga suda imaju ustavnu pravnu snagu u Bosni i Hercegovini kao i druge norme Konvencije.
Integralni dio Dejtonskog sporazuma su i Dodatni sporazumi o ljudskim pravima od četrnaest
međunarodnih konvencija i jednom poveljom koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

Dejtonski sporazum je po svojoj strukturi sinteza normi unutrašnjeg i međunarodnog prava i

obuhvata bitne međunarodne akte o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Izražen udio
međunarodnog prava u ukupnom sadržaju Sporazuma ima za posljedicu i snažno prisustvo
subjekata međunarodne zajednice u funkcionisanju političkog sistema u Bosni i Hercegovini.
Pravna priroda Sporazuma predmet je teorijskih i političkih sukobljavanja. Rasprave se
uglavnom vode oko pitanja: da li je to akt međunarodnog javnog prava u formi ugovora, ili je to
mirovni ugovor privremenog karaktera kojim je zaustavljen rat?

Jedan pristup polazi od osnove da Sporazum, prema svojoj formi, spada u „akte međunarodnog
javnog prava... (konvencije)...i to u specifičnu vrstu... tj. sporazume kojima se okončava rat”.
(Snežana Savić) Navedeni pristup zahvata jedan od aspekata Sporazuma kojim se ne iscrpljuje
njegov ukupni kapacitet i svrha, jer je okončavanje rata bio samo jedan od ciljeva Sporazuma
(Aneks 1‐a i 1‐b).
Za određivanje pravne prirode Sporazuma bitan je aspekt njegovih izvora. U pregovaračkom
procesu došlo je do obuhvatanja različitih i suprotstavljenih izvora. Srbi su imali svoje zahtjeve i
planove, Hrvati svoje i Bošnjaci svoje, i svi su nastojali da u Sporazum ugrade što više svojih
prijedloga i interesa. Osim ovih domaćih izvora, uvažavane su i norme međunarodnog javnog
prava, vrijednosti Evropske unije, principi OUN, interesi velikih sila itd.

Drugi bitan aspekt je način donošenja, jer je Sporazum bio akt volje velikih sila o državnom
pitanju Bosne i Hercegovine, a njihove usaglašene volje postale su pravni sistem u ovoj državi.
Takođe, bitna karakteristika za određivanje pravne prirode Dejtonskog sporazuma je definisanje
Ustava, kao integralnog dijela Sporazuma, pri čemu i drugih deset dijelova imaju ustavnu
pravnu snagu. Ustav Bosne i Hercegovine, bez obzira na način donošenja, ima svojstvo opšteg i
najvišeg političko‐pravnog akta.

Kod Ustava, takođe, trebamo imati u vidu dva aspekta: formalno‐pravni i sadržajno‐suštinski, a
teoretičari različito naglašavaju bitnost jednog i drugog. „Takozvani Dejtonski ustav je, ustvari,
multilateralni međunarodni ugovor. To što je jedan međunarodni ugovor proglašen Ustavom ne
mijenja karakter osnovnog akta, ugovora”. Navedenim formalno‐pravnim tumačenjem karakter
pravnog akta se izvodi iz načina na koji je donesen, a ne iz sadržaja, ciljeva i interesa koje
obuhvata.
Druge teorije Ustav Bosne i Hercegovine poimaju kao „nametnuti, podareni”, koji je „stavljen u
funkciju i proizvodi pravno dejstvo”. Prema ovom shvatanju, Ustav je oktroisani, podareni,
nametnuti akt, ali u Bosni proizvodi ustavno pravno dejstvo.
Trebamo imati u vidu činjenicu da su, u vrijeme donošenje Dejtonskog sporazuma, postojala tri
nacionalna državna entiteta s tri ustavna sistema i da nije postojala saglasna ustavna osnova za
donošenje Ustava Bosne i Hercegovine. U navedenoj realnosti međunarodna arbitraža bila je
neophodna. Izostajanje izjašnjavanja građana i parlamenata entiteta uslijedilo zbog toga što se
oni nisu htjeli i nisu mogli izjasniti o jednom Ustavu Bosne i Hercegovine, nego su se izjašnjavali
u okvirima svojih nacionalnih entiteta.
Teoretičari iz srpskog naroda preferiraju formalno‐pravni aspekt procedure donošenja Ustava,
pa iz forme nastanka Ustava izvode njegovu suštinu. Po njihovom, preovladavajućem, shvatanju
Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor, kao akt međunarodnog javnog prava.
Pozadina navedenog pristupa je fundiranje konfederalne osnove države, po kojoj su entiteti kao
subjekti međunarodnog prava zaključili međunarodni ugovor o tome kako organizovati
zajedničku državnu vlast u Bosni i Hercegovini.
Teoretičari iz bošnjačkog naroda takođe poimaju Dejtonski sporazum kao međunarodni ugovor,
ali iz sasvim drugih razloga. „Ključni generatori krize u Bosni i Hercegovini su susjedne zemlje.
Zbog toga Mirovni sporazum ima karakter međunarodnog ugovora, koga zaključuju Republika
Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija”.

Formalno potpisivanje u ime Bosne i Hercegovine, od strane Alije Izetbegovića, ne znači da je on

legitimno zastupao cijelu državu, jer suštinski on je zastupao interese samo bošnjačkog naroda.
Drugi akteri Sporazuma, Hrvati i Srbi iz Bosne, imali su drugačija i suprotstavljena politička
polazišta. Bosna i Hercegovina je od aprila 1992. godine imala jedan međunarodni državni
subjektivitet, ali nije imala jednog državnog subjekta koji bi bio nosilac unutrašnjeg i spoljnog
suvereniteta i zato je međunarodna zajednica komunicirala s više etničko‐nacionalnih
subjekata.
Prema poimanju teoretičara i političara iz reda bošnjačkog naroda, susjedne zemlje se
označavaju kao ključni generatori krize. S obzirom na to da je u Bosni bio rat, prema navedenoj
teoriji, susjedne zemlje su odgovorne za taj rat. Činjenica da je Bosna i Hercegovina vodila
proces pred međunarodnim Sudom pravde protiv Srbije i Crne Gore potvrđuje da bošnjački
političari i teoretičari negiraju međunacionalni karakter proteklog rata, nastojeći da ga prikažu
kao međunarodni sukob dviju država.
Dejtonski sporazum, kao multilateralni međunarodni ugovor, prema navedenoj teoriji i nije
Ustav, već međunarodni akt za zaustavljanje oružanog sukoba i stabilizaciju mira. Ako je ukupna
svrha, „duh” i kapacitet Dejtonskog sporazuma, kao međunarodnog ugovora, bila da se samo
zaustavi oružani sukob i uspotstavi mir, tada je Dejtonski sporazum prevaziđen, jer mir je već
odavno uspostavljen i njegova svrha trebala bi biti ostvarena.
S obzirom na to da je Sporazum „prevaziđen”, Bosni treba „novi” ustav na „funkcionalnoj”,
„građanskoj” osnovi, „mehaničkog” zbira „jedan čovjek−jedan glas“ (prema kojem odlučuje
brojčana većina). Pozadina navedenog pristupa je državni unitarizam, gdje se entiteti poimaju
kao privremena kategorija.

Pravna priroda Dejtonskog sporazuma je predmet različitih tumačenja, u zavisnosti od interesa

vladajućih političkih elita. U ustavnoj i politikološkoj teoriji u Bosni i Hercegovini preovladava
stanovište da je Dejtonski sporazum međunarodni multilateralni ugovor, kao akt
međunarodnog javnog prava.
Određivanje prirode Dejtonskog sporazuma otežano je složenošću odnosa njegove suštine i
forme, koja obuhvata nekoliko elemenata:
akt je kojim se jedan konfliktan proces zaustavlja i uspostavlja mir;
sveobuhvatan je i uključuje bitna pitanja društvene i državne krize u Bosni i Hercegovini;
ima složenu strukturu, prema kojoj svi dijelovi imaju ustavnu snagu, ali je četvrti dio (Ustav)
okosnica cijelog sadržaja;
predstavlja akt međunarodne arbitraže u kojem su norme i subjekti primjene objedinjeni u
jedinstvenu cjelinu;
kompromis je suprotstavljenih etničkih političkih ciljeva, s jedne, i vrijednosti civilizovanog
svijeta, s druge strane;
suština mu je u trajanju, u procesu: nije statični akt, nego se pojedini ciljevi iz njegovog sadržaja
aktiviraju u skladu s pojedinim fazama razvoja društva i države;
akt je koji štiti osnovna ljudska prava i demokratski je balans između evropskih građanskih
vrijednosti i istorijskog nasljeđa etničke nacije;
predstavlja sintezu ranijih prijedloga međunarodnih planova za Bosnu i Hercegovinu;
sveobuhvatan je i složen sistem koji uključuje više podsistema koji međusobno djeluju
višesmjerno.

Nije moguće da se dio navedenih karakteristika objedini jednom definicijom, jer je Dejtonski
sporazum arbitražni sistem u koji su „kompresijom” ugrađeni skoro svi bitni bosanski nacionalni
i državni problemi, njihova rješenja i osnovni pravci održanja države i daljeg razvoja njenog
političkog sistema.
Principi predstavljaju ciljeve koje treba postići Sporazumom, a oni su na različite načine sadržani
u njegovim dijelovima: princip mira, princip ravnopravnosti tri državotvorna naroda, princip
ljudskih prava, princip arbitraže, princip demokratije, princip održivosti države, principi
tumačenja i primjene.

PRINCIP MIRA.
Primarni cilj Dejtonskog sporazuma bio je uspostavljanje mira i stabilizacija bezbjednosti na
prostoru Bosne i Hercegovine. Navedeni princip iskazan je kroz sadržaje: ANEKS 1‐A, Sporazum
o vojnim aspektima mirovnog rješenja, DODATAK ‐ A Aneksu 1‐A, Mapa teritorijalnog
razgraničenja, DODATAK ‐ B Aneksu 1‐A, Sporazum između NATO i Republike Bosne i
Hercegovine o statusu njegovog osoblja na njenoj teritoriji, Sporazum između NATO i Republike
Hrvatske i Sporazum između NATO i bivše SR Jugoslavije i ANEKSOM 1‐B, Sporazum o
regionalnoj stabilizaciji.
Obaveze iz Aneksa 1‐ A, o prestanku oružanih akcija i neprijateljstava, potpisale su tri zaraćene
strane u Bosni i Hercegovini, kao i Jugoslavija i Hrvatska. Tri bosanske ratujuće strane se
definišu kao direktni subjekti rata, dok su susjedne zemlje definisane kao faktori koji mogu i
imaju obavezu da obezbijede mir između zaraćenih strana u Bosni.

Ovaj princip ima dva aspekta: uspostavljanje mira i regionalna stabilizacija.

Uspostavljanje mira. Radi postizanja mira Sporazumom je definisana uloga IFOR-a. IFOR je
predstavljao multinacionalne intervencionističke snage sastavljene iz 32 države, uglavnom od
članica NATO saveza, ali i drugih država koje nisu članice i ove snage su uspostavljenje
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti.
Ova vojna komponenta je djelovala s legalitetom Ujedinjenih nacija tokom 1995. i 1996. godine
u kapacitetu od oko 60.000 vojnika.
IFOR je zamijenio dotadašnje snage UNPROFOR-a koje su djelovale od 1992. godine na osnovu
Rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Komandantu IFOR-a dato je u nadležnost da bude vrhovni tumač vojnog dijela Dejtonskog
sporazuma. IFOR je djelovao na osnovu ovlaštenja koja su mu data u Aneksu 1A - vojna pitanja
(član XII, Aneks 1 A).
Od 1996. godine ulogu IFOR-a preuzeo je SFOR koji je nastavio da osigurava mir i bezbjednost
od 1996. do 2004. godine.
Ulogu i nadležnosti SFOR-a preuzeo je EUROFOR od decembra 2004.godine.
U proteklom periodu vojni kapaciteti stranih vojski su smanjivani i ojačavana je uloga domaćih
vojnih i bezbjednosnih snaga u Bosni i Hercegovini koje zajedno sa stranim snagama osiguravaju
mir i bezbjednost u ovoj zemlji.
*NATO je imao ulogu u uspostavljanju mira kao posebna organizacija koja je bila pod
komandom Savjeta sjevernoatlanskog pakta u Briselu.

Uspostavljanje regionalne stabilnosti. Da bi se obezbijedio mir u Bosni i Hercegovini bila je

potrebna stabilnost u odnosima između Savezne Republike Jugoslavije, Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. U tom cilju je zaključen poseban Sporazum o regionalnoj stabilizaciji koji je
obuhvatao aktivnosti za jačanje bezbjednosti, povjerenja, kontrole naoružanja, razmjene
informacija.
Strane su prihvatile da će aktivnosti i mjere za očuvanje regionalne stabilnosti i bezbjednosti
provoditi u saradnji sa Organizacijom za evropsku bezbjednost i saradnju - OEBS.
*Status oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Oružane snage u Bosni i Hercegovini u vrijeme
potpisivanja Dejtonskog sporazuma nisu postojale, jer su bile tri vojske: Vojska Republike
Srpske, Armija BiH i Hrvatsko vijeće odbrane.

Dejtonskim sporazumom je posredno definisano postojanje jedinstvenih oružanih snaga Bosne i

Hercegovine. U ustavnim normama se direktno ne navodi postojanje jedinstvenih oružanih
snaga, ali se navodi jedinstvena civilna komanda nad oružanim snagama.

Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ustavom je dato u nadležnost da komanduje oružanim

snagama. Predsjedništvo je bilo definisano kao najviši civilni komandant i koordinator oružanih
snaga, ali bez nadležnosti za njihovu vojnu upotrebu.
S druge strane, mandat IFOR-a bio je održanje mira što znači da je svaka aktivnost oružanih
snaga u BiH morala biti u skladu sa ovim mandatom.

S obzirom na to da su dvije posebne vojske bile pod komandom institucija entiteta,

Sporazumom su entiteti prihvatili sljedeće obaveze: „Nijedan entitet neće prijetiti upotrebom
sile niti upotrijebiti silu protiv drugog entiteta i ni pod kojim uslovima oružane snage bilo kog
entiteta neće ući niti boraviti na teritoriji drugog entiteta bez pristanka Vlade tog entiteta i
Predsjedništva Bosne i Hercegovine“.
PRINCIP RAVNOPRAVNOSTI TRI DRŽAVOTVORNA NARODA.
U Aneksu IV definisana je ravnopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda. U
preambuli se tri naroda navode kao ustavotvorni subjekti koji svojom saglasnom voljom donose
Ustav.

U organizaciji državnih institucija ugrađeni su instrumenti zaštite vitalnih interesa i

ravnopravnosti tri etničke nacije i u Parlamentu BiH (Dom naroda i Predstavnički dom) odlučuju
kvalifikovanom većinom koja je ustavom definisana.
U Predsjedništvu Bosne i Hercegovine postoji institut entitetskog veta koji može pokrenuti član
Predsjedništva.
Nakon ustavnih promjena iz 2002. godine princip ravnopravnosti naroda je definisan i u
Ustavima entiteta i kantona i institucionalizovan u organizaciji državne vlasti.

Dejtonskim sporazumom valorizovan je princip ZAVNOBiH-a da „Bosna i Hercegovina nije ni

muslimanska, ni srpska ni hrvatska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska“.

Suverenost je zajednička za sve tri etničke nacije i one su ravnopravne u organizaciji i vršenju
državne vlasti. Tri etničke nacije su državotvorni subjekti Bosne i Hercegovine, a ne dva entiteta.
Parlamentarna skupština BiH nema dom entiteta, nego Dom naroda. „Funkcioneri naimenovani
na položaje u ustanovama Bosne i Hercegovine predstavljaće, uopšte uzevši, narode Bosne
Hercegovine...” Bosna i Hercegovina je decentralizovano organizovana država s ciljem da se
takvom organizacijom obezbijedi ravnopravnost tri državotvorna naroda.
PRINCIP VLADAVINE LJUDSKIH PRAVA.
Dejtonskim sporazumom ljudska prava su definisana kao suverena vrijednost. S obzirom na to
da su u međunacionalnom oružanom sukobu sva ljudska prava bila ugrožena, bilo je neophodno
uspostaviti novi, sigurniji sistem koji će obezbijediti zaštitu ljudskih prava u nekoliko elemenata:
Međunarodne norme iz oblasti ljudskih prava (Evropska konvencija o ljudskim pravima i svi
njeni Protokoli) neposredno se primjenjuju kao ustavne norme i imaju suprematiju nad drugim
zakonima (Ustav BiH, član II);
U dodatku na Ustav navode se međunarodna kodifkovana akta o ostvarivanju i zaštiti ljudskih
prava koja su obavezujuća za institucije Bosne i Hercegovine na svim nivoima;
U Aneksima 6. i 7. definisna su ljudska prava, posebno prava izbjeglica;
U Ustavnom sudu troje članova imenuje Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava koji su,
između ostalog, fokusirani na ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava. Nadležnost u zaštiti i
ostvarivanju ljudskih prava ima i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u nekoliko aspekata:
– apelacionu nadležnost po presudi bilo kog drugog suda u državi u sadržaju ljudskih prava,
– nadležnost da sve donesene pravne akte uskladi sa normama ustava, ali i sa normama
međunarodnog kodifikovanog prava i
– u okviru njegove strukture, nakon ustavnih izmjena iz 2002. godine, djeluje Komisija za ljudska
prava.
Normativno su ustanovljena ljudska prava kao suverena vrijednosna kategorija, državna vlast ih
ne može nulificirati, redukovati ili ugroziti na legalan način. Ljudska prava se ugrađuju u
organizaciju države i politički sistem, a imaju izvor u opštim i univerzalnim civilizacijskim
vrijednostima koje su iznad posebnih državnih interesa.

Kroz sadržaje ljudskih prava i direktnu primjenu kodifikovanih međunarodnih normi i njihovu
suprematiju, u odnosu na druge zakone, ustanovljen je princip vladavine prava, a nadležnost u
zaštiti i ostvarivanju ljudskih prava ima i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Reforma pravosuđa i
uspostavljanje sudstva i tužilaštva na nivou Bosne i Hercegovine proizašli su iz potrebe
ostvarivanja principa vladavine prava što ima svoju ustavnu osnovu u članu II Ustava Bosne i
Hercegovine. Vladavina prava, po suštini drugog člana Ustava, treba biti ista na području cijele
Bosne i Hercegovine i na svim nivoima državne vlasti.
Sve institucije državne vlasti na nivou entiteta i na nivou Bosne i Hercegovine su obavezne da
poštuju vladavinu prava kao suverene norme i vrijednosti bez diskriminacije. Navedeni princip
se odnosi i na sve međunarodne subjekte u Bosni i Hercegovini, jer kodifikovane međunarodne
norme o ljudskim pravima imaju suprematiju i nad njihovim ovlaštenjima. Ostvarivanje
vladavine prava je problem u Bosni i Hercegovini, jer se ovaj princip krši od strane i domaćih i
stranih subjekata. Ustavna garancija ljudskih prava je najbitniji element vladavine prava, ali nije
dovoljan bez čvrstih institucionalnih mehanizama za njihovo ostvarivanje.

Organi za realizaciju ljudskih prava (Komisija za ljudska prava − čine je Kancelarija ombudsmana
i Vijeće za ljudska prava; nakon ustavnih promjena 2002. godine Vijeće za ljudska prava
transformisalo se u Komisiju pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine) imenovani su od strane
međunarodnih organizacija.
Ombudsmana je imenovao predsjedavajući OEBS‐a, a Vijeće za ljudska prava imenovao je
Komitet ministara Savjeta Evrope, u kvoti koju popunjavaju međunarodni članovi, dva iz RS,
četiri iz Federacije BiH i osam međunarodnih predstavnika.

Pored precizno i sistematično navedenih postupaka, oblasti i nadležnosti pomenutih organa u

zaštiti ljudskih prava, nisu preciznije definisane procedure provođenja odluka organa za ljudska
prava.

Dakle, kao mehanizam ostvarivanja vladavine ljudskih prava, Aneksom VI predviđeno je

postojanje Ombudsmana za ljudska prava i Suda za ljudska prava Sud za ljudska prava bio
ustavna kategorija, njegovo praktično djelovanje nije dalo adekvatne rezultate.
PRINCIP ARBITRAŽE.
Arbitraža je kao model rješavanja sporova između entiteta definisana u Aneksu II ( arbitraža oko
statusa i teritorije opštine Brčko) i u Aneksu V kojim su se entiteti obavezali da će eventualne
sporove rješavati arbitražom.
Princip arbitraže je primijenjen i u rješavanju međuentitetske linije u Sarajevu.
Prihvatanjem arbitraže kao modela rješavanja spornih pitanja entiteti su prihvatili i odluke koje
proisteknu iz arbitražnih postupaka. Navedene odluke su obavezujuće za entitete i imaju
suprematiju u odnosu na njihovo zakonodavstvo kao akti međunarodnog prava. Entiteti nemaju
pravo da svojom nadležnošću mijenjaju sadržaje odluka donesenih arbitražom. Na primjer,
Republika Srpska i Federacija BiH nemaju pravo da pojedinačno ili zajedno mijenjaju sadržaj
Konačne arbitražne odluke za Brčko, jer se ta odluka može mijenjati samo novom odlukom
arbitražnog tribunal.
PRINCIP DEMOKRATIJE.
Ovaj univerzalni pojam pojavljuje se kao: civilizacijska vrijednost savremenog društva, ukupnost
postupaka kod izbora nosilaca državne vlasti, legitimna volja naroda, forma usaglašavanja
različitih interesa, način vladanja, ustavnost itd.

Pitanja ko ima koristi od vršenja državne vlasti i ko ima legitimno pravo da vrši državnu vlast,
ključna su pitanja za opstanak države Bosne i Hercegovine i za funkcionisanje njenog političkog
sistema.

Međunarodna arbitraža je, od svog početka 1992. godine, polazila od „demokratskog

dvokoraka” u pribavljanju većinske odluke, legitimne za cijelu državu. Ponuđeni planovi i modeli
su upućivani legitimnim nacionalnim organima, koji su djelovali kao entitetski, a neprihvatanje
plana, od strane predstavnika jedne od tri nacije tumačeno je kao nepostojanje legitimne
demokratske saglasnosti.
Prihvatanjem osnovnih principa i sadržaja ženevskih i njujorških sporazuma 1995. godine, od
strane predstavnika sve tri nacije pribavljen je legitimni pristanak većine u Bosni i Hercegovini,
što je bila osnova za donošenje trajnog i sveobuhvatnog sporazuma o rješenju državne krize.

Dejtonskim sporazumom demokratija je definisana kao izvorno svojstvo naroda koji samostalno
ili sa drugima stvara državu, a državotvorno pravo naroda je istovremeno i njegova obaveza.
Preambulom Ustava Bosne i Hercegovine definiše se nacionalna konstitutivnost tri naroda kao
pravo, ali se istovremeno njome definišu i demokratske vrijednosti koje narodi treba da ostvare
kao obavezu. Kod demokratskog konstitutivnog prava se, uz narode kao nacionalne
kolektivitete, definišu i građani Bosne i Hercegovine, što znači da se etnička i građanska
konstitutivnost smatraju jedinstvenom kategorijom. Narod kao etnička nacija stvara državu, ali
je uređuje tako da se u njoj mogu nesmetano ostvarivati i razvijati vrijednosti građanskog
društva.
Narodi kao konstituanti, odnosno njihovi legitimni politički predstavnici u državnoj vlasti,
obavezni su i odgovorni za izgradnju takvog političkog sistema u kojem će se vještačka
suprotstavljenost građanskog i etničkog prevazilaziti kroz demokratski proces.

Princip demokratije je u Dejtonskom sporazumu sadržan kao: jedinstvo konstitutivnih prava i

obaveza naroda, demokratski balans etničkih i građanskih vrijednosti, složen proces
usaglašavanja kroz forme konsocijativne demokratije.

Jedno od slabih mjesta u demokratskom sistemu Bosne i Hercegovine je otuđenost vlasti od

naroda i nedovoljna mogućnost kontrole i ograničavanja vlasti. Dejtonski sporazum je postavio
široku demokratsku osnovu za izgradnju države i njenog političkog sistema, ali nije utvrdio
garancije za ograničavanje i ustavnost vlasti.
PRINCIP ODRŽANJA DRŽAVE.
Modaliteti unutrašnjeg preuređenja Bosne bili su različiti, ali su nezavisnost, teritorijalni
integritet i međunarodni subjektivitet države ostali nepromjenljivi elementi ukupnog procesa.
[Svi predloženi planovi, osim Oven-Stoltenbergovog, polazili su od principa održanja Bosne i
Hercegovine kao države.]

U preaumbuli Ustava konstitutivni narodi (njihovi ovlašteni predstavnici) su prihvatili obavezu

„privrženosti suverenitetu, teritorijalnom integritetu i političkoj nezavisnosti Bosne i
Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom”. Ustavom se definiše kontinuitet nezavisnosti
i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Održivost Bosne kao države, osim međunarodnog priznanja, zavisi i od prihvaćenosti države od
strane njenih naroda. Stabilna ustavna osnova za održanje države zavisi od odnosa tri etničke
nacije prema Bosni i Hercegovini. Kada narodi imaju zajedničku suverenost ona je nedjeljiva, ne
mogu jedan ili dva naroda da je separatno koriste. Konstitutivnost - državotvornost je jednaka,
pa nema dominacije jedne etničke zajednice nad drugom, a zajednički suživot i konsocijativna
demokratija postaju nužni oblik održanja države.
Kada bi entiteti bili nosioci suverenosti oni bi u određenom trenutku iskoristili to svojstvo i
otcijepili se od države čime bi se država raspala. Kada bi institucije na nivou Bosne i Hercegovine
bile nosioci suverenosti oni bi ustavnim promjenama mogle da redukuju status i nadležnosti
entiteta.
Državotvorna ovlaštenja tri etničke nacije, koja su ustavom definisana znače da ove nacije imaju
pravo da ostvaruju svoja prava, ali istovremeno znači i njihovu obavezu da obezbijede održanje
države. Državotvornost je pravo i obaveza u jednakoj mjeri i ne mogu se razdvajati kao posebne
kategorije.
PRINCIPI TUMAČENJA I PRIMJENE.
Savjet za primjenu mira i Upravni odbor kao njegovo izvršno tijelo vrši nadzor nad primjenom
Dejtonskog sporazuma. Savjet predstavlja institucionalnu formu djelovanja velikih sila, koje su
bile ključni faktori zaključivanja Dejtonskog sporazuma i drugih bitnih međunarodnih subjekata.

Po Aneksu 10 Visoki predstavnik je tumač Sporazuma na terenu i institucija zadužena za

njegovu primjenu i on predstavlja izvršni organ Savjeta za primjenu mira. Kod Aneksa 4 (Ustava
BiH) organ tumačenja i primjene je Ustavni sud, pa se u praksi pojavljuje problem: Ko je vrhovni
tumač ustava BiH Ustavni sud ili Visoki predstavnik?
Ustavni sud BiH je vrhovni tumač Ustava i Visoki predstavnik nema pravo da drugačije
protumači odredbe Aneksa 4 u odnosu na tumačenja ustavnog suda.
Vrhovni tumač vojnog dijela Sporazuma (Aneks 1) bio je komandant IFOR-a, zatim komandant
SFOR-a i sada je komandant EUFOR-a.
Vrhovni tumač Aneksa 10 - uloga Visokog predstavnika, je Savjet za primjenu mira, a vrhovni
tumač ostalih osam aneksa je Visoki predstavnik i on je zajedno sa Savjetom za primjenu mira i
tumač odredbi Opšteg okvirnog sporazuma.

Tumačenje Dejtonskog sporazuma vrši više subjekata, svaki u okvirima svojih nadležnosti.
Problem odnosa Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH nastaje kada ustavni sud treba da
ocijeni da li su neke odluke - akti Visokog predstavnika u skladu sa Ustavom.

Kada Visoki predstavnik svoju odluku zasniva na opštoj nadležnosti za Dejtonski sporazum i na
aneksima izvan ustava tada ustavni sud nije nadležan, jer je njegova nadležnost ograničena IV
aneksom. Kada bi Visoki predstavnik donosio odluku na osnovu konkretne norme iz ustava BiH
tada bi Ustavni sud bio nadležan da ocjenjuje ustavnost donesene norme.
Koliko je obaveza izvršenja Sporazuma bila njegov suštinski cilj, ukazuju i mehanizmi koji su
definisani da bi se osigurala njegova primjena.
Prvi mehanizam: obavezujući karakter donesenih normi u aneksima, posebno normi u aneksu IV
(Ustavu). Osim Ustava, kao opšteg i najvišeg političko‐pravnog akta, svi drugi dijelovi Sporazuma
imaju karakter ustavnih normi. U širem smislu riječi, kompletan Sporazum, sa svim dijelovima
(aneksima), može se smatrati Ustavom Bosne i Hercegovine.
Drugi mehanizam: uvođenje u Ustav normi međunarodnog prava, naročito Evropske konvencije
o ljudskim pravima, tako da navedene norme predstavljaju kogentno pravo u odnosu na druge
norme. Ustavom je regulisano (član II, stav 2) da sve međunarodne norme o ljudskim pravima,
koje su integralni dio Ustava, imaju pravnu suprematiju u primjeni u odnosu na druge zakone i
ne podliježu ustavnim amandmanima.

Treći mehanizam: uvođenje međunarodnih organizacija, kao spoljnih faktora političkog sistema
u Bosni i Hercegovini (OEBS, NATO, OUN). Međunarodno institucionalno prisustvo u pojedinim
oblastima političkog sistema (pravosuđe, policija, vojska, finansije) ima ulogu starateljskih
institucija, koje nadgledaju domaće institucije radi postizanja ciljeva Sporazuma.
Četvrti mehanizam: prisustvo međunarodne zajednice u državnim institucijama (Ustavni sud,
Sud Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, i bivša Komisija za izbjeglice, i
Komisija za ljudska prava).

Peti mehanizam: Savjet za primjenu mira i njegov Upravni odbor, kao i institucija Visokog
predstavnika (koja je Aneksom 10 dobila ulogu nadgledanja i pomoći u provođenju Sporazuma).
Šesti mehanizam: potpisi susjednih država, Srbije i Crne Gore i Hrvatske, kojima se obavezuju da
će djelovati na primjeni Sporazuma. Garancija velikih sila (SAD, Francuska, Njemačka, Rusija,
Velika Britanija, Evropska unija). Velike sile i susjedne države (Hrvatska i Srbija) nemaju
identičan status u primjeni Sporazuma. Velike sile su imale presudnu ulogu u kreiranju
Sporazuma i odgovornost da se on primijeni. Susjedne države imaju, u prvom redu, obavezu da
utiču na Srbe i Hrvate u Bosni da primijene Sporazum, a ispunjavajući ovu obavezu susjedne
države imaju i pravo da utiču na njegovo dosljedno poštovanje.

Sedmi mehanizam: NATO, kao trajna garancija da tri nacije u Bosni i Hercegovini neće ponovo
stupiti u međusobni oružani sukob.
Brojni mehanizmi za primjenu Sporazuma, ugrađeni su u njegov sadržaj, što je dodatni
argument da je to akt međunarodne arbitraže.
Sporazum je, takođe, objedinjavao realnost i programske ciljeve daljeg razvoja društva i države
u Bosni i Hercegovini i zato ima složenu strukturu: norme, izvršne faktore primjene, civilizacijske
vrijednosti, trajne i privremene sadržaje, stalne i promjenljive elemente, principe itd.

Činjenica, da je svaki dio Sporazuma posebno potpisan od strane predstavnika tri strane u Bosni
i Hercegovini i dvije susjedne države, ukazuje na obaveznost potpisnika da primijene svaki
njegov dio bez rezervi, revizije i opstrukcije.
Savjet za primjenu mira – Peace Implementation Council-PIC formiran je u Londonu 8. i 9.
decembra 1995. godine i obuhvatao je Kontakt grupu proširenu sa drugim međunarodnim
subjektima (uključeno je oko 50 država i međunarodnih organizacija).

Radi operativnijeg djelovanja formiran je i Upravni odbor – Steering Board kao izvršno tijelo
Savjeta u koji su uključeni: SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Italija, Japan, Kanada,
Njemačka, Predsjedništvo EU, Predstavnik Evropske komisije i Turska kao predstavnik
organizacije islamskih zemalja.
Osnovni cilj Savjeta i Upravnog odbora je provođenje Dejtonskog sporazuma i ova tijela djeluju
zajedno sa Visokim predstavnikom.

Kada se razmatraju bitnija pitanja provođenja Dejtonskog sporazuma Upravni odbor zasjeda na
nivou ministara spoljnih poslova. Najmanje dva puta u godini, a obično svaka tri mjeseca
Upravni odbor zasjeda na nivou političkih direktora i razmatra aktuelna pitanja i procese u
provođenju Dejtonskog sporazuma.
Savjet za primjenu mira je po funkciji integralni dio Dejtonskog sporazuma i njegova uloga nije
morala biti ni definisana ovim sporazumom iz nekoliko razloga:
Dio država članica Savjeta bile su i potpisnice - garanti Dejtonskog sporazuma kao što su: SAD,
Rusija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Predsjedništvo Evropske unije. Subjekt koji je
potpisnik i garant Sporazuma ima pravo i obavezu da vrši nadzor nad njegovom primjenom.
Oblik ovog kontinuiranog nadzora svjedoka-garanta je Savjet za primjenu mira i u tome se
iskazuje arbitražni karakter Dejtonskog sporazuma. Da se radi o međunarodnom ugovoru tada
Savjet za primjenu mira ne bi postojao;
Savjet za primjenu mira je naslijedio Konferenciju o Jugoslaviji koja je bila prihvaćena od svih
subjekata kao oblik međunarodnog posredovanja u jugoslovenskoj krizi. Nakon raspada
Jugoslavije Konferencija je nastavila rad kao Konferencija za bivšu Jugoslaviju i bila je uglavnom
fokusirana na državnu krizu u Bosni i Hercegovini. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Konferencija o bivšoj Jugoslaviji se transformisala u Konferenciju za primjenu mira, u suštini u
konferenciju za primjenu Dejtonskog sporazuma. Na sastanku u Londonu 8-10. decembra 1995.
godine izmijenjen je naziv konferencije u savjet, pa je tako nastao Savjet za primjenu mira.
Savjet nije bio neki ad hoc formiran organ s ciljem nametanja protektorata, nego je sukcesor
Konferencije o bivšoj Jugoslaviji. [Od pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija
četiri su u Savjetu i Upravnom odboru (svi osim Kine). Turska predstavlja Organizaciju islamskih
zemalja (57 država islamskog svijeta). Institucije Evropske unije predstavljaju 28 država Evrope.
Broj država uključenih u djelovanje Savjeta i Upravnog odbora potvrđuje kredibilitet
angažovanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini];
Savjet je proizašao iz arbitražne prirode Dejtonskog sporazuma, jer je bilo potrebno razriješiti
pitanje njegove primjene. Koji subjekt bi nadzirao primjenu Dejtonskog sporazuma da nema
Savjeta i Upravnog odbora?
Vladajuće političke elite u Bosni i Hercegovini to ne bi mogle da urade, jer nisu mogle same, bez
posredovanja međunarodne zajednice da zaključe mirovni sporazum i usaglase državni status i
uređenje Bosne i Hercegovine.
Organizacija ujedinjenih nacija bi mogla biti legalni garant Dejtonskog sporazuma, jer ovaj akt
nije usvojen u okviru njenih organa, Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine.
Evropska zajednica - Unija je učestvovala u arbitražnom procesu i predložila je Kutiljerov plan,
ali u Dejtonskom sporazumu je bila jedan od subjekata, pa tako ova državna zajednica ne bi
mogla sama biti garant i nadzirati primjenu Sporazuma.
Susjedne države Srbija i Hrvatska takođe ne bi mogle nadzirati primjenu mira, jer su tokom
državne krize u Bosni i Hercegovini bile direktno-indirektno uključene i imale su političke
interese. Susjedne države su takođe potpisnice Dejtonskog sporazuma, ali nisu članice Savjeta
za primjenu mira i njegovog Upravnog odbora. Srbija i Hrvatska imaju nadležnost kao potpisnice
u tri aspekta: a) da utiču na Srbe, odnosno Hrvate da oni primjenjuju Dejtonski sporazum, b) da
brinu o statusu Srba i Hrvata u pogledu njihove ravnopravnosti, i c) da poštuju i pomažu
teritorijalni i ustavni integritet Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Srbija ima i dodatno
pravo na specijalne i paralelne veze sa entitetom Republika Srpska, ali u okviru teritorijalnog i
ustavnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Formiranje Savjeta za primjenu mira u Londonu, nakon parafiranja, a prije potpisivanja
Dejtonskog sporazuma značilo je podrazumijevajuću saglasnost potpisnika - „Strana“ da je
Savjet za primjenu mira sukcesor Konferencije za bivšu Jugoslaviju i da on predstavlja
kontinuitet međunarodnog angažovanja. Savjet za primjenu mira je donosio preporuke,
smjernice, principe, prijedloge u svrhu primjene Dejtonskog sporazuma.

Na Ministarskoj konferenciji za primjenu mira u Londonu (8-9. decembra 1995. godine)

potvrđena je koordinišuća uloga Visokog predstavnika, ali mu je istovremeno utvrđena
nadležnost za davanje preporuka vlastima u Bosni i Hercegovini u kontekstu primjene
Dejtonskog sporazuma.
Na Ministarskom sastanku Upravnog odbora Savjeta za primjenu mira u Sintri (30. maja 1997.
godine) ojačana je uloga Visokog predstavnika posebno u aspektima: uticaj na imenovanje
ambasadora BiH; uticaj na donošenje zakona; ovlaštenja da može suspendovati ili zabraniti bilo
koju medijsku mrežu ili program, ukoliko ocijeni da njeno djelovanje nije u skladu ili je štetno po
duh ili normu Dejtonskog sporazuma. Ovlaštenjima iz Sintre Visoki predstavnik mogao je
ostvariti kontrolu nad djelovanjem medija, donositi odluke i uticati na rad izvršnih i drugih
državnih organa. Bio je to početak uvećavanja njegovih ovlaštenja.
Na Ministarskoj konferenciji Savjeta za primjenu mira u Bonu (10.decembra 1997. godine),
Visoki predstavnik je dobio podršku za svoj mandat i Savjet mu je dodijelio dodatna ovlaštenja u
cilju provođena Dejtonskog sporazuma poznatija kao Bonska ovlaštenja. Usvajanje dodatnih
ovlaštenja za Visokog predstavnika bilo je u funkciji vršenje mandata Savjeta za primjenu mira, a
to je primjena Dejtonskog sporazuma i izgradnja pravnog i političkog sistema u Bosni i
Hercegovini u skladu sa tim sporazumom. Uvećavanjem ovlaštenja Visokog predstavnika Savjet
za primjenu mira je na njega prenio dio svojih ovlaštenja kako bi on mogao efikasnije uticati na
primjenu Dejtonskog sporazuma što je suštinska nadležnost Savjeta.
Na Ministarskoj konferenciji Savjeta za primjenu mira u Madridu, decembra 1998. godine,
potvrđeni su zaključci Bonske konferencije i definisani su novi prioriteti u primjeni Sporazuma:
pitanje izbjeglica, vladavina prava, pravni sistem, vojna pitanja, bezbjednost, Brčko, pitanja
sukcesije SFRJ i integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Madridska konferencija je
značajna zbog zaključka o uspostavljanju suda na nivou Bosne i Hercegovine u cilju ostvarivanja
principa vladavine prava.

Na Ministarskoj konferenciji u Briselu maja 2000.godine potvrđena je podrška mandatu Visokog

predstavnika i njegovim Bonskim ovlaštenjima.
Pod ulogom međunarodne zajednice podrazumijevamo ukupne procese i oblike djelovanja
međunarodnih faktora s ciljem razrješenja državne krize u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini.
Međunarodna zajednica imala je ključnu ulogu u procesu definisanja državnog statusa Bosne i
Hercegovine u nekoliko faza.

Prva faza bila je medijatorska, gdje su sukobljenim stranama nuđene dobre usluge,
posredovanje i modeli prevazilaženja krize. U početku je navedeni angažaman obuhvatao cijelo
područje Jugoslavije (Konferencija o Jugoslaviji), a nakon njene disolucije 1992. godine,
međunarodni angažman je fokusiran na Bosnu i Hercegovinu.
Druga faza obuhvatala je kombinovani proces dobrih usluga i arbitriranja u periodu od 1992. do
1995. godine, kada je sukobljenim stranama u Bosni nuđeno više varijanti mirovnih planova
(Kutiljerov, Vens−Ovenov, Oven−Stoltenbergov, Vašingtonski sporazum, plan Kontakt grupe).
Treća faza odnosi se na proces zaključivanja Dejtonskog sporazuma, pri čemu dogovori iz
Ženeve i Njujorka u septembru 1995. godine predstavljaju osnovu i njegov integralni dio. Ova
faza bila je ključna, jer je njome prestao rat i uspostavljen je mir i stekli su se uslovi za
organizaciju i funkcionisanje države. Trebamo imati u vidu tri suštinska elementa kada je riječ o
ovoj fazi djelovanja međunarodne zajednice:
Definisanje mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. godine, kojim su obuhvaćeni sadržaji
međunarodnog prava i interesi tri etničke nacije u Bosni i Hercegovini, kao i institucija nadležna
za primjenu Sporazuma (Visoki predstavnik − Aneks 10).
Osnivanje međunarodnog institucionalnog okvira za nadgledanje primjene Sporazuma (Savjet
za primjenu mira i Upravni odbor Savjeta) u Londonu 8−9. decembra 1995. godine.
Prihvatanje Sporazuma i Savjeta za primjenu mira od strane predstavnika etničkih nacija iz
Bosne, koji su formalno nastupali kao predstavnici entiteta i predstavnici Bosne i Hercegovine u
cjelini (Strane u Sporazumu).
Četvrta faza je obuhvatala primjenu Sporazuma od 1995. do 2002. godine, u kojem je
međunarodna zajednica djelovala na više načina: a) kroz Savjet za primjenu mira, b) kroz
nadležnost Visokog predstavnika, c) kroz institucije BiH − Ustavni sud, Komisija za ljudska prava,
gdje su međunarodni predstavnci članovi ovih institucija, d) kroz arbitražni sud za područje
Brčkog i za područje dijela Sarajeva.

Peta faza odnosila se na primjenu odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti tri etničke nacije
na cijelom području Bosne i Hercegovine, što je predstavljalo prvu radikalnu nadogradnju na
prethodne sadržaje Dejtonskog sporazuma.
Šesta faza se odnosi na uspostavljanje ugovornog odnosa Bosne i Hercegovine i Evropske unije
kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, i ova faza će trajati sve dok Bosna ne postane
članica Evropske unije.

Savjet za primjenu mira, Upravni odbor i Visoki predstavnik predstavljaju jednu cjelinu koja
usaglašeno djeluje u primjeni Dejtonskog sporazuma kao njegov integralni dio. Prema
zaključcima Upravnog odbora Savjeta za primjenu mira i mišljenju Venecijanske komisije
prestanak rada Visokog predstavnika uslovljen je sposobnošću vladajućih elita u Bosni i
Hercegovini da same upravljaju državom. Sve dok se sposobnost domaćih vlasti ne ostvari
nužno je međunarodno prisustvo u političkom sistemu Bosne i Hercegovine.
Evropski faktori uticaja su Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju – OEBS, Savjet
Evrope - SE i Evropska unija - EU.

Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju

Prema Dejtonskom sporazumu OEBS je dobio mandat za organizaciju i provođenje
demokratskih i slobodnih izbora. Nakon usvajanja Izbornog zakona Bosne i Hercegovine izborni
proces su od OEBS-a preuzele institucije na nivou Bosne i Hercegovine i entiteta. Djelovanje
OEBS-a u Bosni i Hercegovini odvija se u okvirima njegovog mandata za oblasti: transparentnost
i kontrola naoružanja, ekonomska pitanja, ekologija, ljudska prava, prava manjina, obrazovanje,
bezbjednost, mirno rješavanje sporova, sloboda medija, slobodni i pošteni izbori, ekologija,
borba protiv korupcije, rodna ravnopravnost, uprava itd.
Savjet Evrope
Ova međunarodna organizacija evropskih država djeluje u oblastima: ljudskih prava,
demokratije, saradnje, slobode, evropske kulture, vladavine prava, ukidanja diskriminacije itd.
Zajedničko djelovanje Bosne i Hercegovine i Savjeta Evrope odvija se u nekoliko oblika.

Bosna i Hercegovina kao član Savjeta Evrope ima parlamentarnu delegaciju u Konsultativnoj
skupštini Savjeta Evrope, i djeluje kroz ovu instituciju. Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine bira delegaciju iz reda poslanika od pet članova i pet zamjenika iz reda pozicionih i
opozicionih političkih partija.
Najveći uticaj Savjeta Evrope na Bosnu i Hercegovinu odvija se kroz primjenu Evropske
konvencije o ljudskim pravima Savjeta Evrope koja je integralni dio Ustava Bosne i Hercegovine i
ima pravnu suprematiju u odnosu na druge zakone.
Evropski sud za ljudska prava je integralni dio Konvencije, pa tako i odluke ovog Suda mogu da
se tumače u okviru člana II Ustava. Izvršavanje presuda suda u pojedinačnim apelacijama ima
ustavnu pravnu snagu. Izvršavanje presuda Suda za ljudska prava ima za posljedicu promjene u
političkom sistemu koje mogu da zahvate i organizaciju vlasti.
S obzirom na to da je pravna komisija „Venecijanska komisija“ stručno tijelo Savjeta Evrope,
njene odluke i tumačenja imaju uticaj na oblike i sadržaje primjene Konvencije o ljudskim
pravima u Bosni i Hercegovini.
Svi protokoli Konvencije su takođe integralni dio Ustava Bosne i Hercegovine pri čemu je ovaj
član najobimniji po sadržaju u Ustavu Bosne i Hercegovine
Savjet Evrope podržava i zalaže se za primjenu i Dodatnog sporazuma o ljudskim pravima koji je
dio Ustava BiH i sadrži 15 međunarodnih kodifikovanih akata o ljudskim pravima.
U cilju ostvarivanja evropskih i međunarodnih akata o ljudskim pravima, Ustavom je definisano
da u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine bude troje sudija koji posredno predstavljaju Evropski
sud za ljudska prava. Strane sudije u Ustavnom sudu BiH imaju funkciju da obezbijede primjenu
i zaštitu ljudskih prava sadržanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i drugim
međunarodnim aktima o vladavini prava.

T-5 institucija visokog predstavnika

Visoki predstavnik – Office of the High Representative (OHR)

 Savjet za primjenu mira, Upravni odbor i Visoki predstavnik predstavljaju jednu cjelinu
koja usaglašeno djeluje u primjeni Dejtonskog sporazuma kao njegov integralni dio.

 Prema zaključcima Upravnog odbora Savjeta za primjenu mira i mišljenju Venecijanske

komisije prestanak rada Visokog predstavnika uslovljen je sposobnošću vladajućih elita u
Bosni i Hercegovini da same upravljaju državom. Sve dok se sposobnost domaćih vlasti
ne ostvari nužno je međunarodno prisustvo u političkom sistemu Bosne i Hercegovine.

ANEKS 10 – Civilna implementacija mirovnog sprazuma

Republika BiH, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija BiH i Republika
Srpska ("strane") su se sporazumjele kako slijedi:

ČLAN 1 – VISOKI PREDSTAVNIK

1. Strane se slažu da će primjena civilnih aspekata mirovnog rješenja sadržavati široki
dijapazon aktivnosti, uključujući nastavak humanitarne pomoći za period koliko to bude
potrebno; obnova infrastrukture i ekonomska obnova; ustanovljavanje političkih i
ustavnih institucija u BiH; unaprjeđenje poštovanja ljudskih prava i povratka raseljenih
lica i izbjeglica; održavanje slobodnih i fer izbora tokom vremenskog perioda u Aneksu 3
na opšti okvirni sporazum. Značajan broj međunarodnih organizacija i agencija biće
pozvan da pomaže u ovome.
2. S obzirom na kompleksnosti sa kojima se sreću, strane zahtijevaju imenovanje visokog
predstavnika. koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama SB UN, da bi pomogao
kako bi olakšao vlastite napore strana i mobilizirao, kako bude potrebno, da se koordiniraju
aktivnosti organizacija i agencija koje su uključene u civilne aspekte mirovnog sporazuma
provođenjem, kako mu povjeri rezolucija SB UN, zadataka koji su dole navedeni.
ČLAN 2 – MANDAT I METODE KOORDINACIJE I VEZE
1. Visoki predstavnik će:
a) nadzirati implementaciju mirovnog sporazuma;

b) održavati bliske kontakte sa stranama da bi unaprjeđivao njihovo puno pridržavanje svih

civilnih aspekata mirovnog rješenja i visoki nivo saradnje između njih i organizacija i agencija
koje učestvuju u tim aspektima;
c) koordinirati aktivnosti civilnih organizacija i agencija u BiH, da bi se obezbedila efikasna
implementacija civilnih aspekata mirovnog rješenja. Visoki predstavnik će poštovati njihovu
autonomiju unutar njihovih sfera rada, ako je to potrebno, dajući im opšte smjernice o uticaju
njihovih aktivnosti na implementaciju mirovnog rješenja. Od civilnih organizacija i agencija se
traži da pomažu visokom predstavniku u sprovođenju njegovih ili njenih odgovornosti,
obezbjeđujući sve informacije relevantne za njihov rad u BiH;

d) olakšati, kako visoki predstavnik procjeni da je potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje
proizilaze u vezi sa civilnom implementacijom; e) učestvovati na sastancima organizacija
donatora, posebno u vezi sa pitanjima sanacije i rekonstrukcije;

f) vezano za zadatke koji su navedeni u sporazumu izvještavati periodično o progresu u

implementaciji mirovnog sporazuma (vezano za sporazum) Ujedinjene Narode, Evropsku Uniju,
SAD, Rusku Federaciju i druge zainteresovane vlade, strane i organizacije;

g) obezbjeđivati uputstva i primati izvještaje od komesara međunarodnih policijskih snaga,

ustanovljenih u Aneksu 11 uz opšti okvirni sporazum.
2. U obavljanju njegovog ili njenog mandata, visoki predstavnik će sazivati i predsjedavati
komisijom (zajednička civilna komisija) u BiH. Ona će se sastojati od visokih političkih
predstavnika strana, komandanta IFORa ili njegovog predstavnika i predstavnika onih civilnih
organizacija i agencija koje visoki predstavnik bude smatrao da su potrebne.

3. Visoki predstavnik će, kako to bude potrebno, ustanoviti subordinirane zajedničke civilne
komisije na lokalnim nivoima u BiH.
4. Zajednički konsultativni komitet će zasjedati s vremena na vrijeme ili kako to bude
dogovoreno između visokog predstavnika i komandanta IFORa.
5. Visoki predstavnik ili njegov imenovani zastupnik će ostati u bliskom kontaktu sa
komandantom IFORa, ili njegovim imenovanim predstavnicima i uspostaviće odgovarajuće
sisteme veze sa komandantom IFORa, kako bi se omogućilo sprovođenje njihovih odnosnih
odgovornosti.

6. Visoki predstavnik će razmjenjivati informacije i održavati vezu na stalnim osnovama sa

IFORom, kako je dogovoreno sa komandantom IFORa i putem komisija opisanih u ovom članu.

7. Visoki predstavnik će prisustvovati ili biti zastupan na sastancima zajedničke vojne komisije i
davaće savjete, posebno o pitanjima političko-vojne prirode. Zastupnici visokog predstavnika će
takođe prisustvovati subordiniranim komisijama zajedničke vojne komisije, kako je navedeno u
Članu 8, Aneksa 1a, uz opšti okvirni sporazum.
8. Visoki predstavnik može takođe osnovati druge civilne komisije unutar ili van BiH, da bi
olakšao izvršenje njegovog ili njenog mandata.

9. Visoki predstavnik neće imati uticaj nad IFOROom i ni na koji način se neće miješati u vođenje
vojnih operacija ili u lanac komande IFORa.
ČLAN 3 – OSOBLJE
1. Visoki predstavnik će imenovati osoblje, kako on ili ona budu smatrali potrebnim, da bi
obezbijedili pomoć u sprovođenju zadataka koji su ovde sadržani.

2. Strane će olakšati rad visokog predstavnika u BiH, uključujući obezbeđivanje odgovarajuće

pomoći, kako bude traženo, vezano za transport, sredstva za život, smještaj, komunikacije i
ostale potrebe prema uvjetima jednakim onima koji se obezbjeđuju prema sporazumima koji se
primjenjuju za IFOR.

3. Visoki predstavnik će uživati, prema zakonima BiH, takvo pravno ovlaštenje koje bude
potrebno za sprovođenje njegovih ili njenih funkcija, uključujući ovlaštenje da dobiva i raspolaže
otuđuje nekretnine i ličnu imovinu.
4. Privilegije i imuniteti će se uskladiti kako slijedi:
a) strane će odobriti uredu visokog predstavnika, njegovim prostorijama, arhivu i drugoj imovini
iste privilegije i imunitet kakve uživa diplomatska misija i njene prostorije, arhiv i ostala imovina
prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima;
b) strane će odobriti visokom predstavniku i profesionalnim članovima njegovog ili njenog tima
(osoblja) i njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski predstavnici i
njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima;
c) strane će odobriti drugim članovima osoblja visokog predstavnika i njihovim porodicama iste
privilegije i imunitete koje uživaju članovi administrativnog i tehničkog osoblja i njihove
porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
ČLAN 4 – SARADNJA
Strane će u potpunosti sarađivati sa visokim predstavnikom i njegovim ili njenim osobljem, kao i
sa međunarodnim organizacijama i agencijama, kako je predviđeno u članu 9 Opšteg okvirnog
sporazuma.

ČLAN 5 – KONAČNI ORGAN ZA TUMAČENJE

Visoki predstavnik je konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o
implementaciji mirovnog rješenja.

ČLAN 6 – STUPANJE NA SNAGU

Ovaj sporazum će stupiti na snagu nakon potpisivanja.
Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor Savjeta za primjenu mira, a prijedlog potvrđuje
Savjet bezbjednosti OUN. Visoki predstavnik nema nadležnosti nad vojnim aspektima primjene
Dejtonskog sporazuma i u toj oblasti sarađuje sa NATO paktom i EUFOR-om.
Do sada, funkciju Visokog predstavnika obavljali su:
Karl Bilt (1995—1997), Švedska;
Karlos Vestendorp (1997—1999), Španija;
Volfgang Petrič (1999—2002), Austrija;
Pedi Ešdaun (2002—2006), Ujedinjeno Kraljevstvo;
Kristijan Švarc-Šiling (2006—2007), Njemačka;
Miroslav Lajčak (2007—2009), Slovačka;
Valentin Incko (2009—2021), Austrija;
Kristijan Šmit (od 2021), Njemačka
Za funkcionisanje Visokog predstavnika, pored Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, značajne su
Ministarske konferencije/sastanci/ Savjeta za primjenu mira.

Na Ministarskoj konferenciji za primjenu mira u Londonu (8-9. decembra 1995. godine)

potvrđena je koordinišuća uloga Visokog predstavnika, ali mu je istovremeno utvrđena
nadležnost za davanje preporuka vlastima u Bosni i Hercegovini u kontekstu primjene
Dejtonskog sporazuma.
Na Ministarskom sastanku Upravnog odbora Savjeta za primjenu mira u Sintri (30. maja 1997.
godine) ojačana je uloga Visokog predstavnika posebno u aspektima:
uticaj na imenovanje ambasadora BiH;
uticaj na donošenje zakona o državljanstvu, banci, carinama, spoljnoj trgovini;
pravo neposrednog donošenja odluka koje su u funkciji primjene Sporazuma (o jedinstvenim
registarskim tablicama, telefonskom saobraćaju itd.) ;
ovlaštenja da može suspendovati ili zabraniti bilo koju medijsku mrežu ili program, ukoliko
ocijeni da njeno djelovanje nije u skladu ili je štetno po duh ili normu Dejtonskog sporazuma.
Ovlaštenjima iz Sintre Visoki predstavnik mogao je ostvariti kontrolu nad djelovanjem medija,
donositi odluke i uticati na rad izvršnih i drugih državnih organa. Bio je to početak uvećavanja
njegovih ovlaštenja.
Na Ministarskoj konferenciji Savjeta za primjenu mira u Bonu (10.decembra 1997. godine),
Visoki predstavnik je dobio podršku za svoj mandat i Savjet mu je dodijelio dodatna ovlaštenja u
cilju provođena Dejtonskog sporazuma poznatija kao Bonska ovlaštenja. Usvajanje dodatnih
ovlaštenja za Visokog predstavnika bilo je u funkciji vršenje mandata Savjeta za primjenu mira, a
to je primjena Dejtonskog sporazuma i izgradnja pravnog i političkog sistema u Bosni i
Hercegovini u skladu sa tim sporazumom. Uvećavanjem ovlaštenja Visokog predstavnika Savjet
za primjenu mira je na njega prenio dio svojih ovlaštenja kako bi on mogao efikasnije uticati na
primjenu Dejtonskog sporazuma što je suštinska nadležnost Savjeta.
Na Ministarskoj konferenciji Savjeta za primjenu mira u Madridu, decembra 1998. godine,
potvrđeni su zaključci Bonske konferencije i definisani su novi prioriteti u primjeni Sporazuma:
pitanje izbjeglica, vladavina prava, pravni sistem, vojna pitanja, bezbjednost, Brčko, pitanja
sukcesije SFRJ i integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Madridska konferencija je
značajna zbog zaključka o uspostavljanju suda na nivou Bosne i Hercegovine u cilju ostvarivanja
principa vladavine prava.
Na Ministarskoj konferenciji u Briselu maja 2000.godine potvrđena je podrška mandatu Visokog
predstavnika i njegovim Bonskim ovlaštenjima.
Struktura dokumenta sa Ministarske konferencije Savjeta za primjenu mira u Bonu
(10.decembra 1997. godine) bila je: Rezime zaključaka; I. Ljudska prava, pravna reforma i ratni
zločini; II. Ustavna i pravna pitanja; III. Izbjeglice i raseljene osobe; IV. Javni red i policija; V.
Mediji; VI. Izbori; VII. Ekonomska rekonstrukcija i reforma; VIII. Brčko; IX. Sigurnost i kontrola
naoružanja; X. Regionalni aspekti; i ono najznačajnije XI. Visoki predstavnik.

Upravo „Bonska“ ovlaštenja Visokog predstavnika predmet su sporenja vlasti u Bosni i

Hercegovini, a naročito ih osporavaju vlasti iz Republike Srpske.
XI. Visoki predstavnik
1. Vijeće pohvaljuje napore Visokog predstavnika i njegovog osoblja na radu na implementaciji
Mirovnog sporazuma. Vijeće ističe važnu ulogu Visokog predstavnika u osiguranju stvaranja
uvjeta za samoodrživi mir u Bosni i Hercegovini, kao i njegovu odgovornost u koordiniranju
aktivnosti civilnih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini.

Vijeće ponavlja da će Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira omogućiti da Visoki

predstavnik dobije političke smjernice za implementiranje mira. Upravni odbor će i dalje
nastaviti da se sastaje jednom mjesečno, pozivajući predstavnike relevantnih međunarodnih
organizacija da prisustvuju kao što to bude dogovoreno.
Vijeće pozdravlja pristanak Visokog predstavnika da nastavi sa izvještavanjem u skladu sa
članom II. 1. (f) Aneksa 10 Mirovnog sporazuma.

Vijeće podržava Visokog predstavnika u redovnom podnošenju izvještaja o tome koliko se

pojedine općine pridržavaju odredaba Mirovnog sporazuma.

2. Vijeće pozdravlja namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlaštenja u regiji u
vezi sa interpretacijom Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma, u cilju
olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka, kad on smatra za
neophodno, o sljedećim pitanjima:
a) vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija;
b) privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje
ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu sa
Mirovnim sporazumom;

c) druge mjere pri osiguranju implementiranja Mirovnog sporazuma u cijeloj Bosni i Hercegovini
i njenim entitetima, kao i neometanog rada zajedničkih institucija. Takve mjere mogu
uključivati aktivnosti protiv osoba koje obavljaju javnu službu ili funkcionera koji izostaju sa
sastanaka iz neopravdanih razloga ili za koje Visoki predstavnik smatra da narušavaju pravne
obaveze uspostavljene Mirovnim sporazumom ili rokove za njihovo implementiranje.
Nakon isteka mandata Pedija Ešdauna, počele su pripreme za zatvaranje Kancelarije Visokog
predstavnika.

Uslijedila je odluka iz Brisela, koja je poznata pod nazivom Program „5+2“. Ruska Federacija
tada je insistirala da se institucija OHR ukine. Mandat je produžen na godinu dana, uz obećanje
da se „bonska ovlaštenja“ više neće koristiti, međutim ta godina traje i danas.
Politički direktori Upravnog odbora Savjeta za primjenu mira su na sastanku u Briselu 26. i 27.
februara 2008. godine utvrdili zahtjeve koje organi BiH treba da ispune prije zatvaranja OHR-a.
Ovi zahtjevi su jasno postavljeni i odobreni od strane Upravnog odbora Savjeta za primjenu
mira, a organi Bosne i Hercegovine već su ih prethodno prihvatili. Ciljevi koje organi BiH treba
da ispune prije zatvaranja OHR-a su:
Prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih nivoa vlasti;
Prihvatljivo i održivo rješenje za vojnu imovinu;
Potpuna implementacija Konačne odluke za Brčko;
Fiskalna održivost (promovisana putem Sporazuma o utvrđivanju stalne metodologije za
utvrđivanje koeficijenata za raspodjelu sredstava UIO-a i osnivanje Nacionalnog fiskalnog
vijeća); i
Zaživljavanje vladavine prava (demonstrirano putem usvajanja Državne strategije za ratne
zločine, donošenjem Zakona o strancima i azilu i usvajanjem Državne strategije za reformu
sektora pravosuđa).
Pored ovih ciljeva, Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira je takođe utvrdio dva uslova
koje treba ispuniti prije zatvaranja OHR-a:
Potpisivanje SSP-a; i
Pozitivna procjena situacije u BiH od strane Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira
zasnovana na punom poštovanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira je redovno na svojim sastancima od februara

2008. godine vršio uvid u pomake ostvarene u pogledu realizacije programa 5+2. OHR je stava
da iako su u nekim oblastima ostvareni pomaci, hronično neslaganje vodećih političkih stranaka
dovelo je do zastoja koji je spriječio punu realizaciju programa.
U prethodnom periodu Visoki predstavnik/ci su donosili brojne odluke i tako uticali na politički
sistem Bosne i Hercegovine. Izdvojićemo najbitnije.

Karlos Vestendorp je 1998. nametnuo jedinstvenu državnu valutu, konvertibilnu marku, zastavu
i grb Bosne i Hercegovine te registarske tablice. Godine 1999. godine smijenio predsjednika RS-
a Nikolu Poplašena zbog odbijanja da imenuje Milorada Dodika mandatarom za sastav vlade.

Volgang Petrič i Pedi Ešdaun upamćeni su po amandmanima na ustave FBiH i RS, a cilj je bio
provođenje odluke Ustavnog suda BiH (U-5/98) koja se odnosila na konstitutivnost naroda. Do
tada, u RS konstitutivni su bili Srbi, a u FBIH Hrvati i Bošnjaci. Odlukom se od dva entiteta,
Federacije BiH i Republike Srpske (RS), tražilo da izmijene svoje ustave kako bi se osigurala puna
ravnopravnost tri konstitutivna naroda na čitavom području BiH.
Pedi Ešdaun je u jednom danu (30. juna 2004. godine) smijenio 59 funkcionera RS i to 12 trajno,
a 47 dok se ne uhapsi Radovan Karadžić, kada bi se mogli vratiti na funkcije. Među smjenjenim
funkcionerima bili su i Dragan Kalinić (predsjednik Narodne skupštine RS), Zoran Đerić (ministar
unutrašnjih poslova RS), Milan Bogićević (ministar privrede, energetike i razvoja RS-a), načelnici
opština gdje je bio izražen uticaj SDS-a (Bijeljina, Pale, Istočno Sarajevo, Han-Pijesak, Sokolac,
Modriča), poslanici iz reda SDS-a u NSRS. Zvaničan razlog za smjenu jeste „nesaradnja sa Haškim
tribunalom, pomaganje osobama osumnjičenim za ratne zločine i neprimanja BiH u Partnerstvo
za mir“. Smjenio je i Dragana Čovića sa funkcije člana Predsjedništva BiH u martu 2005. godine
zbog optužnice protiv njega zbog zloupotrebe položaja i primanje mita za vrijeme dok je bio
ministar finansija FBiH 2000. Za vrijeme njegovog mandata formirane su i Oružane snage BiH.
Kristijan Švarc Šiling je u februaru 2007. godine zaprijetio predsjedniku Republike Srpske
Miloradu Dodiku da će iskoristiti bonske ovlasti i suspendovati implementaciju aneksa o
posebnim i paralelnim odnosima Republike Srpske i Srbije. Time je Schwarz-Schilling, uz podršku
SAD-a izravno kršio ustavno pravo entiteta da uspostave odnose sa susjednim državama, a sve
zato što se Dodikova retorika nije poklopila s američkim interesima u Bosni i Hercegovini zbog
njegovog pojavljivanja u javnosti s predsjednikom Vlade Srbije Vojislavom Koštunicom, traženja
referenduma o nezavisnosti Republike Srpske i njegovih stavova o Kosovu i podržavanju ideje
trećeg, većinskog hrvatskog, entiteta zbog neravnopravnosti Hrvata u BiH.
Miroslav Lajčak je u svom mandatu smijenio direktora policije RS-a Dragomira Andana i
zaposlenika (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA) Predraga Ćeranića.

Valentin Incko je funkciju visokog predstavnika vršio od 2009. do 2021. godine.

Prvi je put upotrijebio Bonnska ovlaštenja 8. juna te godine i smijenio Himzu Đonku s položaja
policijskog komesara Hercegovačko-neretvanskog kantona, jednog od deset u Federaciji BiH.
Dva dana kasnije smijenio je i Radislava Jovičića, načelnika Službe za operativnu podršku
Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) BiH. Ujedno je to bila i posljednja odluka OHR-a o
smjeni nekog imenovanog ili izabranog dužnosnika. OHR od te 2009. godine nije smijenio
nijednog.
Najvažnija Inzkova odluka, koja se ujedno smatra i najkontroverznijom, posebno među
političkim predstavnicima stranaka s hrvatskim predznakom u BiH, suspenzija je odluke
Centralne izborne komisije (CIK) BiH o legalnosti uspostave vlasti u entitetu Federacija BiH od
27. marta 2011., nakon Opštih izbora održanih u oktobru 2010.
Incko je 10. juna 2011. donio odluku kojom su prestale da važe blokade bankovni računi iz 2008.
godine za osobe navodno povezane sa Ratkom Mladićem. Na spisku su bilo 34 imena, na čelu sa
Momčilom Mandićem i Milovanom Bjelicom.
Takođe, isti dan je ukinuo još neke zabrane koje su javnim zvaničnicima uvedene ranijim
odlukama visokih predstavnika. Odluke su se odnosile na smjene sa funkcija i zabrane da
obavljaju bilo koju službenu, izbornu ili imenovanu javnu funkciju, kao i da se kandiduju na
izborima. U pitanju je bilo spisak od 58 imena, iz SDS ili bliskih u to vrijeme SDS. Takođe, tada je
ukinuo nalog da im se oduzmu putne isprave. Prije toga, 2009. godine ukidao je ranije zabrane
Draganu Kaliniću i drugima.
Inzko je donio i ukupno 13 odluka kojima je izmijenio i/ili dopunio zakone u BiH. Izmijenio je 18.
septembra 2009. Zakon o državljanstvu BiH i Zakon o državljanstvu Federacije BiH i Zakon o
državljanstvu Republike Srpske. Sve se tiču entitetskog državljanstva stanovnika Brčko distrikta
BiH.
Izmijenio je 14. decembra 2009. Zakon u Sudu BiH, te Zakon o tužilaštvu BiH čime je završen
mandat stranih sudaca i tužitelja u tom sudu.
Obustavio je 5. januara 2011. primjenu Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na
teritoriji Republike Srpske i koja je pod zabranom je raspolaganja.
Incko je 27. maja 2021. podnio ostavku koju je prihvatio Upravni odbor savjeta za provođenje
mira u (PIC) BiH koja stupa na snagu 1. avgusta, kad će na dužnost stupiti novi visoki predstavnik
Kristijan Šmit. Ipak, prije odlaska nametnuo je zakon o negiranju genocida, odnosno nametnuo
je dopune Krivičnog zakona BiH, kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida.
Narodna skupština Republike Srpske je odgovorila tako što je usvojila na 20. posebnoj sjednici
Zakon o neprimjenjivanju odluke visokog predstavnika koja se donosi na Zakon o dopuni
Кrivičnog zakona Bosne i Hercegovine, uz jedan amandman koji je postao sastavni dio Zakona, i
Zakon o dopuni Кrivičnog zakonika Republike Srpske.

T-6 ZAKONODAVNA VLAST U BIH

Zakonodavna vlast u Bosni i Hercegovini vrši se na tri nivoa organizacije države: na nivou Bosne
i Hercegovine; na nivou dva entiteta Republike Srpske i Federacije BiH i na nivou kantona u
Federaciji BiH.

Zakonodavna vlast je na različite načine nastala i organizovana u entitetima Republika Srpska i

Federacija BiH.
U Republici Srpskoj je Narodna skupština od 1992. godine vršila zakonodavnu vlast, a nakon
odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda iz 2002. godine upostavljeno je i Vijeće
naroda kao drugi dom i dio zakonodavne vlasti.
U Federaciji BiH zakonodavna vlast je uspostavljena Ustavom Federacije iz 1994.godine i nakon
odluka Ustavnog suda 2002. godine Dom naroda kao drugi dom je proširen klubom srpske
nacije. Na osnovu ustavne podjele nadležnosti u Federaciji BiH zakonodavna vlast se vrši i na
nivou deset kantona kao federalnih jedinica u Federacije BiH.
Zakonodavnu vlast na nivou Bosne i Hercegovine vrši Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine.

Parlamentarna skupština je nadležna za:

Donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija
Skupštine po Ustavu.
Odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za
međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine.
Odobravanje budžeta za institucije Bosne i Hercegovine (na prijedlog Predsjedništva).
Odlučivanje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora.
Ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena
zajedničkim sporazumom entiteta.
Postoji nekoliko funkcija Parlamentarne skupštine.
Osim zakonodavne, Parlamentarna skupština ima i finansijsku ulogu, s obzirom da je u njenoj
nadležnosti odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za
međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, te odobravanje budžeta za institucije Bosne i
Hercegovine. Ne ulazeći u suštinu, dovoljno je naglasiti da se prilikom donošenja budžeta
primjenjuju iste odredbe kojima se reguliše osnovni zakonodavni postupak.

U direktnoj vezi sa finansijskom ulogom Parlamentarne skupštine je njena nadzorna uloga, koja
se ogleda i u obavezi izvršne vlasti da Parlamentarnoj skupštini podnese izvještaj o izvršenju
budžeta i u pravu Parlamentarne skupštine da taj izvještaj prihvati ili odbije.
Parlamentarna skupština ovlašćena je i da izvršnoj vlasti da ili uskrati saglasnost za ratifikaciju
međunarodnog ugovora ili sporazuma, odnosno njegovo otkazivanje. Ovo ovlašćenje ukazuje da
Parlamentarna skupština, uz navedene, ima i kontrolnu ulogu.
Kontrolna uloga Parlamentarne skupštine izražena je i kroz rad njenog Doma naroda, čiji je
zadatak da štiti interese tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, odnosno da vodi računa
da ne dođe do povrede tzv. vitalnog nacionalnog interesa jednog od tri konstitutivna naroda.
Kontrolna uloga Parlamentarne skupštine ogleda se i u njenom ovlašćenju da potvrđuje
imenovanje Savjeta ministara BiH (koje vrši Predstavnički dom), prati i kontroliše njegov rad
putem različitih mehanizama i izglasa mu nepovjerenje, ako to ocijeni potrebnim.
U primjeni ovih ovlašćenja, a što se može zaključiti iz navedenog, kontrolna uloga nadopunjena
je izbornom ulogom, koja je naročito došla do izražaja formiranjem Komisije za pripremu izbora
Savjeta ministara BiH sredinom 2006. godine.
Komisija je nadležna da ispituje i analizira sve dostupne informacije koje joj dostave Centralna
izborna komisija BiH i Državna agencije za istrage i zaštitu radi ocjenjivanja i utvrđivanja
podobnosti kandidata za obavljanje dužnosti predsjedavajućeg i članova Savjeta ministara BiH –
dakle, za iste poslove koje je do formiranja Komisije obavljala Kancelarija visokog predstavnika
za Bosnu i Hercegovinu (OHR). Svojim mišljenjem Komisija daje preporuku Domu za
potvrđivanje kandidata imenovanih na dužnosti predsjedavajućeg i članova Savjeta ministara
BiH, iako, treba napomenuti, njeno mišljenje nije obavezujuće.
U primjeni ovih ovlašćenja, a što se može zaključiti iz navedenog, kontrolna uloga nadopunjena
je izbornom ulogom, koja je naročito došla do izražaja formiranjem Komisije za pripremu izbora
Savjeta ministara BiH sredinom 2006. godine.
Komisija je nadležna da ispituje i analizira sve dostupne informacije koje joj dostave Centralna
izborna komisija BiH i Državna agencije za istrage i zaštitu radi ocjenjivanja i utvrđivanja
podobnosti kandidata za obavljanje dužnosti predsjedavajućeg i članova Savjeta ministara BiH –
dakle, za iste poslove koje je do formiranja Komisije obavljala Kancelarija visokog predstavnika
za Bosnu i Hercegovinu (OHR). Svojim mišljenjem Komisija daje preporuku Domu za
potvrđivanje kandidata imenovanih na dužnosti predsjedavajućeg i članova Savjeta ministara
BiH, iako, treba napomenuti, njeno mišljenje nije obavezujuće.
Konačno, kada je riječ o ulogama Parlamentarne skupštine, treba pomenuti i da je ona jedina
ovlašćena za davanje autentičnih tumačenja akata koje donosi, što znači da ima i ulogu tumača
važećeg zakonodavstva.

Delegati i članovi ne mogu biti pozivani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu bilo
kojeg čina izvršenog u okviru dužnosti u Parlamentarnoj skupštini.

Parlamentarna skupština ima dva doma: Dom naroda (nacionalna predstavljenost) i

Predstavnički dom (građanska predstavljenost). I jedan i drugi dom će biti sazvani u Sarajevu,
najkasnije 30 dana nakon njihovog izbora.
DOM NARODA.
Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet
Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba). Nominovane hrvatske,
odnosno bošnjačke delegate iz Federacije biraju hrvatski odnosno bošnjački delegati u Domu
naroda Federacije. Delegate iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske.
Devet članova Doma naroda sačinjava kvorum, pod uslovom da su prisutna najmanje tri
bošnjačka, tri hrvatska i tri srpska delegata.
Dom naroda na nivou BiH nema četvrti klub (klub Ostalih – nacionalne manjine), a entiteti imaju
klubove Ostalih.
Dom naroda bira među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata za
predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg, s tim da će mjesto predsjedavajućeg rotirati
između ova tri lica, svakih osam mjeseci.
DOM NARODA.
Dom naroda ima tri komisije.
Savku komisiju čini šest članova i to dva Srbina, dva Bošnjaka i dva Hrvata.
Komisije:
Ustavnopravna komisija
Komisija za vanjsku i trgovinsku politiku, carine, saobraćaj i komunikacije
Komisija za finansije i budžet Doma naroda
PREDSTAVNIČKI DOM.
Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije,
a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske. Članovi Predstavničkog doma biraju se
neposredno iz svog entiteta, u skladu sa izbornim zakonom kojeg donosi Parlamentarna
skupština.
Većina svih članova izabranih u Predstavnički dom sačinjava kvorum.
Predstavnički dom bira među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata
za predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg, s tim da će mjesto predsjedavajućeg rotirati
između ova tri lica na period od osam mjeseci.
PREDSTAVNIČKI DOM.
Predstavnički dom ima sedam komisija.
Svaka komisija ima po devet članova.
Ustavnopravna komisija
Komisija za spoljnje poslove
Komisija za spoljnju trgovinu i carine
Komisija za finansije i budžet
Komisija za saobraćaj i komunikacije
Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti polova
Komisija za pripremu izbora Savjeta ministatra BiH
RASPUŠTANJE DOMOVA.
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine ne može biti raspušten od strane Predsjedništva
BiH niti može sam sebi skratiti mandat.

Dom naroda se može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je
odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje
dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog. Dom naroda koji je izabran u prvim izborima
poslije stupanja na snagu Ustava nije mogao biti raspušten.
PROCEDURE U PARLAMENTARNOJ SKUPŠTINI BIH.
Procedure donošenja odluka u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine su definisane kao
ustavna materija, što znači da se ne mogu mijenjati niti redukovati zakonima ili podzakonskim
aktima (poslovnici o radu na primjer).
Poslanici i delegati imaju nadležnost da kao izabrani predstavnici ocjenjuju da li će glasati za
neku odluku.
Odluka ne može biti donesena bez saglasnosti najmanje trećine poslanika i delegata izabranih u
jednom od entiteta. Ovdje se ne radi o pravu entiteta na veto, nego je riječ o mehanizmu za
sprječavanje preglasavanja i majorizacije poslanika iz jednog entiteta od strane brojnijih
poslanika iz drugog entiteta.
Sve zakonodavne odluke moraju biti odobrene od strane oba doma.
ODLUČIVANJE U PREDSTAVNIČKOM DOMU.
Donošenje odluka u Predstavničkom domu
U skladu s Poslovnikom Predstavničkog doma, odluke u Domu donose se većinom glasova
poslanika koji su prisutni i glasaju. "Suzdržani" glasovi ubrajaju se u kvorum i ne dodaju se
glasovima "za", odnosno "protiv". Ako se poslanik prilikom glasanja ne izjasni "za", "protiv" ili
"suzdržan", a prisutan je u sali prilikom glasanja, smatra se "suzdržanim".
Poslanici ulažu napore kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu poslanika s teritorije
svakog entiteta, osim ako je drugačije predviđeno Ustavom BiH i poslovnikom. U svim
slučajevima, broj prebrojanih glasova mora biti najmanje jednak kvorumu koji prema
Poslovniku čine 22 poslanika, uz uslov da je prisutna najmanje po jedna trećina poslanika iz
svakog entiteta, osim ako za odlučivanje o pojedinim pitanjima Ustavom BiH ili Poslovnikom nije
drugačije određeno.

Procedure kada većina ne sadrži jednu trećinu glasova s teritorije svakog entiteta
Ako većina glasova ne sadrži 1/3 glasova s teritorije svakog entiteta, predsjedavajući može
odrediti pauzu u trajanju do 60 minuta, tokom koje Kolegij (predsjedavajući + dva
potpredsjedavajuća), u saradnji s predsjedavajućim klubova i nezavisnim poslanicima, pokušava
naći rješenje.
Ako sporno pitanje nije riješeno nakon pauze, predsjedavajući saziva Kolegij, koji, radeći kao
komisija, nastoji u roku od tri dana postići saglasnost. Ako Kolegij uspije postići saglasnost, o
tome se obavještava Dom, nakon čega se glasa u skladu s navedenim principima. Ako Kolegij ne
uspije postići saglasnost ili ako postigne saglasnost novim rješenjem koje nije bilo predmet
glasanja u Domu, odluku donosi većina od ukupnog broja poslanika koji su prisutni i glasaju, uz
uslov da glasovi „protiv“’ ne sadrže 2/3 ili više poslanika izabranih iz svakog entiteta.
U slučaju nedostatka kvoruma, ako nakon pauze predsjedavajući utvrdi ili glasanje pokaže da i
dalje nema kvoruma, razmatrano pitanje odgađa se za drugu sjednicu.
ODLUČIVANJE U DOMU NARODA.
Donošenje odluka u Domu naroda
Kvorum neophodan za odlučivanje u Domu naroda čini devet delegata, uz uslov da su prisutna
najmanje tri bošnjačka, tri hrvatska i tri srpska delegata, a prema Poslovniku doma, odluke u
Domu donose se većinom glasova delegata koji su prisutni i koji glasaju.
Ako se delegat prilikom glasanja ne izjasni ''za'', ''protiv'' ili ''suzdržan'', a prisutan je u sali
prilikom glasanja, smatra se da je ''suzdržan''.
Delegati ulažu napore kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu delegata izabranih s
teritorije svakog entiteta, osim ako je drugačije predviđeno Ustavom BiH i Poslovnikom. U svim
slučajevima, broj prebrojanih glasova mora najmanje biti jednak kvorumu, osim ako Ustavom
BiH i Poslovnikom doma nije drugačije predviđeno.
Odlučivanje u slučaju nedostatka glasova jednog entiteta
Ako većina glasova ne sadrži jednu trećinu glasova s teritorije svakog entiteta ili ako se utvrdi da
nema kvoruma, predsjedavajući može odrediti pauzu u trajanju do 60 minuta, tokom koje se
pokušava naći rješenje.
U slučaju da nedostaje većina, ako sporno pitanje nije riješeno nakon pauze, predsjedavajući
saziva Kolegij u roku od naredna tri dana kako bi se postigla saglasnost i o postignutoj
saglasnosti odmah obavještava delegate.
Ako Kolegij ne uspije postići saglasnost, odluku donosi većina ukupnog broja delegata koji su
prisutni i koji glasaju, uz uslov da glasovi protiv ne sadrže dvije trećine ili više delegata izabranih
iz svakog entiteta. Dom se saziva radi glasanja u najkraćem mogućem roku nakon sjednice
Kolegija, a u svakom slučaju najkasnije do tri dana.
Ako Kolegij uspije postići saglasnost, o tome obavještava Dom, nakon čega se glasa u skladu s
Poslovnikom.
U slučaju da nema kvoruma, ako nakon pauze predsjedavajući utvrdi ili glasanje pokaže da i
dalje nema kvoruma, razmatrano pitanje odgađa se za sljedeću sjednicu.

Vitalni nacionalni interes

Predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH u Domu naroda može biti proglašena
destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova
bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata.
Takvu predloženu odluku mora odobriti u Domu naroda većina bošnjačkih, hrvatskih i srpskih
delegata koji su prisutni i glasaju.
Ukoliko većina bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata stavi primjedbu na pozivanje na zaštitu
vitalnog interesa, predsjedavajući Doma naroda odmah će sazvati zajedničku komisiju, koja se
sastoji od tri delegata, od kojih je svaki izabran između bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata,
s ciljem razrješenja tog pitanja.
Ako to komisija ne uspije u roku od pet dana, predmet se upućuje Ustavnom sudu BiH koji će po
hitnom postupku preispitati proceduralnu ispravnost slučaja.
Odluke Parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije nego što budu objavljene.

Parlamentarna skupština, kao zakonodavna vlast na nivou Bosne i Hercegovine donosila je

zakone na dva načina:
zakonodavnim procedurama na osnovu Ustava i
verifikacijom zakona koje je nametnuo Visoki predstavnik na osnovu Bonskih ovlaštenja.

U periodu od januara 1998. do marta 2005. godine visoki predstavnici su nametnuli, a

Parlamentarna skupština BiH bez izmjena usvojila oko pedeset zakona. Osim navedenih, Visoki
predstavnik je donio i oko petnaest zakona koji su stupili na pravnu snagu, a nisu naknadno
potvrđeni u Parlamentarnoj skupštini.
Zakonodavnu vlast u Republici Srpskoj vrši Narodna skupština i Vijeće naroda.

Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog
interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću
naroda.

Poslanici u Narodnoj skupštini i članovi Vijeća naroda neće biti krivično ili građanski odgovorni
za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Narodnoj skupštini, odnosno Vijeću
naroda.
Narodna skupština počela je sa radom 24.oktobra 1991. godine pod nazivom Skupština srpskog
naroda Bosne i Hercegovine. U to vrijeme, administrativno sjedište skupštine bilo je u Sarajevu.
Neposredno nakon izbijanja ratnog sukoba, sjedište skupštine izmješteno je u Pale. Od 1998.
godine, administrativno sjedište Narodne skupštine je u Banjaluci, gdje se nalazi i danas.
Prvi poslijeratni izbori održani su 1996. godine. Do tada, skupštinu su činili poslanici koji su bili
izabrani na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. godine, kao poslanici tadašnje Skupštine
BiH.

Do 2002. godine, narodni poslanici birani su na mandat u trajanju od dvije godine. Od 2002.
godine, poslanici se biraju na četvorogodišnji mandat.

Narodna skupština:
odlučuje o promjeni Ustava;
donosi zakone, druge propise i opšte akte;
donosi plan razvoja, prostorni plan, budžet i završni račun;
utvrđuje teritorijalnu organizaciju Republike;
raspisuje republički referendum;
raspisuje republički javni zajam i odlučuje o zaduženju Republike;
raspisuje izbore za narodne poslanike i za predsjednika Republike;
bira, imenuje i razrješava funkcionere, u skladu sa Ustavom i zakonom;
vrši kontrolu rada Vlade i drugih organa koji su joj odgovorni, u skladu sa Ustavom i zakonom;
daje amnestiju;
obavlja i druge poslove, u skladu sa Ustavom i zakonom.
Narodna skupština takođe:
bira delegate iz Republike u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine;
ratifikuje sporazume koje Republika zaključi sa državama i međunarodnim organizacijama uz
pristanak Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Narodna skupština, u skladu sa Ustavom i zakonom, proglašava vanredno stanje za Republiku ili
dio Republike u slučaju ugrožavanja bezbjednosti, usljed elementarnih nepogoda (poplava,
zemljotresa i požara), prirodnih katastrofa, epidemija, povreda ljudskih prava i sloboda i
normalnog funkcionisanja ustavnih organa Republike. Odredbe se ne odnose na upotrebu
vojske i druge mjere iz nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
Narodna skupština ima 83 narodna poslanika, koji se biraju na period od 4 godine. Izbor i
prestanak mandata narodnih poslanika i obrazovanje izbornih jedinica uređuju se zakonom.

Izbornim zakonima se utvrđuju izborne jedinice i sistem podjele mandata kojima se obezbjeđuje
da sve opštine budu na odgovarajući način zastupljene u Narodnoj skupštini.

Najmanje četiri člana jednog konstitutivnog naroda će biti zastupljeno u Narodnoj skupštini.

Narodna skupština ima predsjednika i dva do četiri potpredsjednika koje bira na period od četiri
godine.
Na prijedlog najmanje 30 narodnih poslanika, Narodna skupština može, dvotrećinskom većinom
glasova od ukupnog broja poslanika, skratiti svoj mandat. Skraćivanjem mandata Narodne
skupštine prestaje i mandat Vlade.
Predsjednik Republike može, pošto sasluša mišljenje predsjednika Vlade i predsjednika Narodne
skupštine, odlučiti da Narodna skupština bude raspuštena.
U slučaju da Narodna skupština skrati svoj mandat ili bude raspuštena, izbori za novu Narodnu
skupštinu moraju se održati u roku od 60 dana od dana donošenja odluke o skraćivanju
mandata. Izbore raspisuje predsjednik Republike.

Za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti mandat Narodne skupštine se produžava
dok to stanje traje. Narodna skupština ne može skratiti svoj mandat za vrijeme ratnog stanja i
neposredne ratne opasnosti.
Narodna skupština radi u stalnom zasjedanju. Sjednice Narodne skupštine saziva i predsjedava
im predsjednik Skupštine. Predsjednik je dužan sazvati sjednicu na zahtjev jedne trećine
narodnih poslanika, predsjednika Republike i Vlade.

Narodna skupština odlučuje većinom glasova svih narodnih poslanika, ako Ustavom nije
predviđena posebna većina.

Pravo predlaganja zakona, drugih propisa i opštih akata imaju predsjednik Republike, Vlada,
svaki narodni poslanik ili najmanje 3.000 birača.
Narodna skupština može odlučiti da o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti odluku donese
nakon prethodnog izjašnjavanja građana na referendumu.
Vijeće naroda Republike Srpske konstituisano je 29. aprila 2003. godine, na osnovu Odluke
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-5/98, poznate kao Odluke o konstitutivnosti naroda.

Vijeće naroda ima četiri kluba delegata koji broje po osam delegata iz klubova delegata
konstitutivnih naroda i četiri delegata u klubu delegata Ostalih naroda, odnosno ukupno 28
delegata. Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja. Svaki
klub ima predsjednika i zamjenika predsjednika.

Takođe, Vijeće naroda ima predsjedavajućeg i tri potpredsjedavajuća koji su predstavnici sva tri
konstitutivna naroda u Republici Srpskoj, predstavnika Ostalih naroda, te generalnog sekretara
koji rukovodi Službom Vijeća naroda, koji je i naredbvodavac za finansijsko i materijalno
poslovanje Vijeća naroda.
Članove Vijeća naroda bira odgovarajući klub poslanika u Narodnoj skupštini. Ni jedan poslanik
u Narodnoj skupštini/ opštinskoj skupštini ne može vršiti dužnost delegata u Vijeću naroda

U slučaju da broj članova jednog kluba delegata u Vijeću naroda bude veći od broja
predstavnika u odgovarajućem klubu Narodne skupštine, dodatni broj delegata će birati klub
koji će se formirati u tu svrhu iz reda odbornika u skupštinama opština u Republici Srpskoj.

Mandat članova Vijeća naroda traje četiri godine. Skraćivanjem mandata Narodne skupštine i
raspuštanjem Narodne skupštine prestaje i mandat Vijeća naroda.
Osnovna funkcija Vijeća naroda Republike Srpske ogleda se u tome da štiti vitalni nacionalni
interes konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj. Zakoni, propisi i drugi opšti akti koje izglasa
Narodna skupština, ali pod uslovom da tim zakonima, propisima i opštim aktima nisu
povrijeđeni vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda.

Vijeće naroda donosi odluke većinom glasova ukupnog broja delegata u Vijeću naroda, ako
Ustavom, zakonom i poslovnikom nije drugačije utvrđeno. U Vijeću naroda odluke se donose
javnim ili tajnim glasanjem.
VITALNI NACIONALNI INTERES.
Zaštita vitalnog nacionalnog interesa nad izglasanim zakonima, propisima i drugim opštim
aktima je dvojaka, a ogleda se u tome da predsjedavajući i potpredsjedavajući mogu donijeti
odluku da je zakonom, propisom ili opštim aktom povrijeđen vitalni nacionalni interes nekog od
konstitutivnih naroda ili da tu odluku donese dvotrećinskom većinom jedan od klubova
delegata konstitutivnih naroda.
Klub delegata Ostalih naroda, učestvuje u radu Vijeća naroda i ima pravo glasa, ali nema pravo
pokretanja postupaka za zaštiti vitalnog nacionalnog interesa.
Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sljedeći način (Amandman
LXXVII):
ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim,
izvršnim i pravosudnim organima vlasti;
identitet jednog konstitutivnog naroda;
ustavni amandmani;
organizacija organa javne vlasti;
jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;
obrazovanje, vjeroispovest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe;
teritorijalna organizacija;
sistem javnog informisanja;
i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako
smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Vijeću naroda.
A) Procedura za zakone u vezi sa vitalnim interesima kako je definisano u listi iz Amandmana
LXXVII.
Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština će se dostaviti i razmatrati od
strane Vijeća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes definisan u Amandmanu LXXVII.
Ukoliko više od jednog predsjedavajućeg ili potpredsjedavajućeg Vijeća naroda smatra da zakon
spada u pitanja od vitalnog interesa definisana u Amandmanu LXXVII zakon će biti uvršten na
dnevni red Vijeća naroda kao pitanje od vitalnog interesa.
Ako samo jedan predsjedavajući ili potredsjedavajući tvrdi da zakon spada u pitanja od vitalnog
interesa dvotrećinska većina odgovarajućeg kluba može proglasiti da je riječ o pitanju sa liste
vitalnih interesa. U tom slučaju će se slijediti procedura opisana u stavu ,,B“ u daljem tekstu.
Predsjedavajući i potpredsjedavajući moraju doneti odluku u roku od jedne sedmice.
Ukoliko većina svakog kluba koji ima delegate u Vijeću naroda glasa za takve zakone ili druge
propise ili akte, smatraće se da su oni usvojeni.

Ukoliko se u Vijeću naroda postigne saglasnost o amandmanima takav zakon, propis ili akt se
ponovo podnosi Narodnoj skupštini na odobravanje.

Ukoliko saglasnost nije moguća u Vijeću naroda ili ukoliko se na prijedlog amandmana ne dobije
saglasnost formiraće se zajednička komisija od predstavnika Narodne skupštine i Vijeća naroda.
Zajednička komisija je sastavljena na paritetnom osnovu i odluke donosi konsenzusom.
Zajednička komisija usaglašava tekst zakona. Ukoliko se tekst zakona usaglasi zakon se smatra
usvojenim. Ukoliko se ne postigne saglasnost, zakon neće biti usvojen, te se isti vraća
predlagaču na novi postupak. U tom slučaju predlagač ne može ponovo podnijeti isti tekst
zakona, propisa ili akta.
B) Procedure za zakone koji se odnose na vitalni nacionalni interes ukoliko je odlučeno 2/3
većinom jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda.
U slučaju da 2/3 jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda odluči da se zakon,
akt ili propis odnosi na vitalni interes, zakon će razmatrati Vijeće naroda.
Ukoliko većina svakog kluba zastupljenog u Vijeću naroda glasa za taj zakon, drugi propis ili akt,
isti se smatra usvojenim.
Ukoliko se Vijeće naroda usaglasi o amandmanima, zakon, propis ili akt se ponovo dostavlja na
odobrenje Narodnoj skupštini.
Ukoliko zajednička komisija ne postigne saglasnost, pitanje se prosljeđuje Ustavnom sudu
Republike Srpske da donese konačnu odluku da li se predmetni zakon odnosi na vitalni interes
jednog od konstitutivnih naroda.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu Republike Srpske odlučuje o prihvatljivosti
takvih slučajeva 2/3 većinom u roku od jedne sedmice, a u roku od mjesec dana odlučuje o
meritumu slučajeva koji se smatraju prihvatljivim. U slučaju da proceduru prema pokrene 2/3
većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi sud odlučio da se radi
o vitalnom interesu.

Ukoliko Sud donese pozitivnu odluku o vitalnom interesu, taj zakon se smatra neusvojenim, te
se dokument vraća predlagaču koji treba pokrenuti novu proceduru. U tom slučaju predlagač ne
može ponovo dostaviti isti tekst zakona, propisa ili akta.
U slučaju da Sud odluči da se predmetni zakon ne odnosi na vitalni interes, smatra se da je
zakon usvojen / biće usvojen prostom većinom.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu Republike Srpske odlučuje o prihvatljivosti
takvih slučajeva 2/3 većinom u roku od jedne sedmice, a u roku od mjesec dana odlučuje o
meritumu slučajeva koji se smatraju prihvatljivim. U slučaju da proceduru prema pokrene 2/3
većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi sud odlučio da se radi
o vitalnom interesu.

Vijeće naroda Republike Srpske u dva slučaja, utvrđena Ustavom Republike Srpske,
ravnopravno sa Narodnom skupštinom Republike Srpske, učestvuje u donošenju odluka o:
promjeni Ustava Republike Srpske i
izboru sudija Ustavnog suda Republike Srpske.

Zajednička komisija Narodne skupštine Republike Srpske i Vijeća naroda Republike Srpske za
usaglašavanje zakona, propisa i akata
Zajednička komisija ima po pet članova iz obe institucije. Predsjedavajući Vijeća naroda, je po
funkciji, stalni član komisije, a ostali članovi iz Vijeća naroda biraju se na sjednici Vijeća naroda
za svaki slučaj posebno, i to iz svakog kluba delegata po jedan član.
Predsjedavanje Zajedničkom komisijom utvrđeno je Poslovnikom o radu Zajedničke komisije
Narodne skupštine i Vijeća naroda na način da u periodu od 1.1. do 30.6. komisijom
predsjedava predsjednik Narodne skupštine, a u periodu od 1.7. do 31.12. predsjedava
predsjedavajući Vijeća naroda.
Na sjednici Zajedničke komisije usaglašavaju se sporni akti, odnosno izglasani zakoni, propisi i
opšti akti u Narodnoj skupštini i predloženi amandmani u Vijeću naroda. Ako dođe do
usaglašavanja, akt se smatra usvojenim i šalje se na objavljivanje u Službeni glasnik Republike
Srpske, u suprotnom akt se upućuje Vijeću za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu
Republike Srpske na razmatranje i donošenje konačne odluke.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu Republike Srpske
Ustavni sud Republike Srpske je 14.3.2005. godine formirao Vijeće za zaštitu vitalnog interesa
čija je nadležnost da razmatra predmete iz domena vitalnog interesa, a čije su odluke konačne.
Vijeće broji sedam sudija, i to iz svakog konstitutivnog naroda po dva i jedan sudija iz reda
Ostalih naroda.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa odlučuje dvotrećinskom većinom glasova o tome da li se
predmetni zakon odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda. Kako bi Vijeće
odlučilo da li se radi o povredi vitalnog interesa, potreban je glas najmanje dvojice sudija.
U roku od jedne sedmice, Vijeće odlučuje o prihvatljivosti predmeta. Ukoliko Vijeće za zaštitu
vitalnog interesa odluči o prihvatljivosti predmeta, ima rok od mjesec dana da odlučuje u
meritumu. Ukoliko Sud donese pozitivnu odluku o vitalnom interesu, taj zakon se smatra
neusvojenim, te se dokument vraća predlagaču koji treba pokrenuti novu proceduru. U tom
slučaju predlagač ne može dostaviti isti tekst zakona, propisa ili akta. U slučaju da Sud odluči da
se predmetni zakon ne odnosi na vitalni interes, smatra se da je zakon usvojen.
ZAKONODAVNA VLAST
Na nivou Federacije BiH zakonodavna vlast vrši se na dva nivoa: nivo Federacije i nivo kantona.
U podjeli nadležnosti primijenjen je klasični federativni princip: isključivih i zajedničkih
nadležnosti.

Osnovna karakteristika zakonodavne vlasti u Federaciji BiH je njena decentralizacija što ima
negativne i pozitivne posljedice. Dobra strana ove organizacije je što nema političkog monopola
ni apsolutizma vlasti, veći je demokratski kapacitet u donošenju odluka, veći pluralizam
interesa, veća javnost rada, princip subsidijarnosti vlasti. Slaba strana organizacije zakonodavne
vlasti je veliki broj poslanika, teže usaglašavanje interesa, sporost u donošenju odluka i brojan
administrativni aparat.
Na nivou Federacije zakonodavnu vlast vrši Parlament Federacije koji čine Predstavnički dom i
Dom naroda.

Nadležnosti Parlamenta Federacije se mogu podijeliti u više grupa.

Ustavotvorna nadležnost: donošenje i promjene ustava, pokretanje postupka pred ustavnim
sudom, zaštita vitalnih nacionalnih interesa, zaštita ljudskih prava definisanih međunarodnim
konvencijama.
Zakonodavna nadležnost: donošenje zakona, propisa, akata.
Izborna nadležnost: izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije, izbor Vlade, razrješenje
Vlade i drugih funkcionera.
Predstavničko ‐ politička nadležnost: donošenje budžeta, davanje ovlaštenja kantonima.
Međunarodna nadležnost: odobravanje međunarodnih sporazuma u skladu sa Ustavom BiH.
Kontrolna nadležnost: nadzor nad radom izabranih funkcionera i organa.
PREDSTAVNIČKI DOM
Sastoji se od 98 poslanika, koji se biraju demokratskim putem na neposrednim izborima, tajnim
glasanjem, na teritoriji cijele Federacije, u skladu sa Ustavom Federacije i Izbornim zakonom
Bosne i Hercegovine, a najmanje četiri poslanika jednog konstitutivnog naroda treba biti
zastupljeno u ovom građanskom domu. Mandat poslanika u Predstavničkom domu je četiri
godine, ukoliko Predstavnički dom ne bude raspušten, u skladu sa Ustavom Federacije.
Predstavnički dom ima predsjedavajućeg i dva potpredsjedavajuća koji se biraju se iz reda
poslanika na sjednici Predstavničkog doma poslije izvršene verifikacije mandata poslanika u
Predstavničkom domu, a koji ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih.
Prijedlog za izbor predsjedavajućeg Predstavničkog doma i dva potpredsjedavajuća
Predstavničkog doma podnose klubovi poslanika.
Predstavnički dom ima sekretara, koji se postavlja u skladu sa zakonom.
U Predstavničkom domu se odlučuje većinom glasova, a kada je Parlament u funkciji
ustavotvorne vlasti, dvotrećinskom većinom.
DOM NARODA
Dom naroda sastoji se od 58 delegata i to po 17 delegata iz reda svakog od konstitutivnih
naroda i 7 delegata iz reda ostalih. Delegate u Dom naroda biraju kantonalne skupštine u broju
koji je proporcionalan nacionalnoj strukturi stanovništva na teritoriji kantona.
Do ustavnih promjena 2002. godine, delegati su birani iz redova poslanika u kantonalnoj
skupštini, a nakon promjena iz 2002. godine, poslanici u kantonalnim skupštinama i vijećnici
opštinskih vijeća ne mogu biti birani za delegate u Dom narod.
Dom naroda Parlamenta FBiH iz reda svojih članova bira predsjedavajućeg i dva
potpredsjedavajuća, koji ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda.
Svi akti Parlamenta zahtijevaju odobrenje u oba doma.

Vitalni nacionalni interes je normiran na identičan način u Ustavu Federacije BiH kao i u Ustavu
Republike Srpske. O vitalnim nacionalnim interesima, Dom naroda odlučuje po istim
procedurama kao i u Vijeću naroda Republike Srpske.

Uočljiv je isti problem legitimiteta kao i kod Vijeća naroda u Republici Srpskoj: vitalne
nacionalne interese zastupaju delegati koji nisu birani od strane birača one nacije čije interese
zastupaju.
Na nivou kantona zakonodavnu vlast vrše jednodome kantonalne skupštine u koje se
neposredno biraju poslanici proporcionalno broju stanovništva, broje od 30 do 50 poslanika.

Kantonalna skupština zakone i druga akta donosi natpolovičnom većinom, a dvotrećinskom

većinom odlučuje kada djeluje kao ustavotvorni organ. Prilikom donošenja i izmjena ustava i
prenosa nadležnosti sa kantona na opštinu, grad ili Federaciju, skupština odlučuje
dvotrećinskom većinom.
Sadržaj vitalnog interesa nacije je na identičan način definisan kao i u Ustavima Republike
Srpske i Federacije BiH u kantonima koji su uskladili ustave sa Odlukom Ustavnog suda BiH o
konstitutivnosti naroda.

Kod procedura pokretanja zaštite vitalnog interesa postupak se razlikuje od entiteta, jer su
kantonalne skupštine jednodome. Kada se glasa za akt, koji je u proceduri po osnovi vitalnog
nacionalnog interesa, poslanici skupštine dijele se u tri nacionalna kluba radi glasanja. Akt je
donesen ako je dobio većinu u svakom nacionalnom klubu posebno, a ako nije tako izglasan,
upućuje se Ustavnom sudu Federacije BiH na dalji postupak.
Kantonalne skupštine imaju posebno bitnu ulogu prilikom izbora delegata u Dom naroda
Parlamenta Federacije BiH. Ukoliko kantoni ne izvrše zakonske obaveze definisane Izbornim
zakonom tada se ugrožava konstituisanje Parlamenta Federacije BiH, jer ne može da se formira
Dom naroda. Izborni zakon (u članu 10.13) definiše „Izbor delegata u Dom naroda Parlamenta
Federacije BiH se vrši odmah po sazivanju kantonalne Skupštine nakon izbora za kantonalne
skupštine, a najkasnije mjesec dana nakon ovjere izbora u skladu sa članom (5.32) ovog
zakona.”

Uloga kantonalnih skupština u izboru delegata predstavlja bitan faktor koji utiče i na formiranje
Doma naroda na nivou Bosne i Hercegovine, jer hrvatski i bošnjački klub iz Doma naroda
Federacije bira hrvatske i bošnjačke delegate u Dom naroda na nivou Bosne i Hercegovine.
Kada kantonalne skupštine u svom sastavu imaju najmanje po jednog izabranog zastupnika iz
jednog od tri konstitutivna naroda (Srbi, Bošnjaci, Hrvati) smatraće se da postoje tri nacionalna
kluba u ovim skupštinama. Delegate u Dom naroda Federacije BiH biraju kantonalne skupštine
proporcionalno sastavu stanovništva, ali će izabrati najmanje po jednog delegata iz
konstitutivnih naroda ukoliko oni u kantonalnoj skupštini imaju makar i po jednog zastupnika.

Problem formiranja Doma naroda na nivou Federacije BiH desio se nakon opštih izbora 2010.
godine, kada neki kantoni sa hrvatskom većinom nisu izabrali delegate za Dom naroda na nivou
Federacije BiH. Problem je riješen intervencijom Visokog predstavnika koji je implicitnim
ovlaštenjima odlučio da je zakonodavna vlast u Federaciji BiH konstituisana iako nije u cjelosti
popunjen broj delegata u Domu naroda.

T-7 izvršna vlast

Zakonodavna vlast u Bosni i Hercegovini vrši se na tri nivoa organizacije države:
na nivou Bosne i Hercegovine – Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Savjet ministara;
na nivou dva entiteta Republike Srpske i Federacije BiH – upravno-izvršnu vlast u Republici
Srpskoj čini Vlada i predsjednik Republike. U Federaciji BiH upravno-izvršnu vlast čine
predsjednik i potpredsjednici Federacije i Vlada.
na nivou kantona u Federaciji BiH – predsjednik i potpredsjednici kantona i Vlada.

Izvršna vlast vrši se i u jednicama lokalne samouprave.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je kolektivni šef države, čine ga tri neposredno izabrana
člana, iz tri konstitutivna naroda: Srbin se bira na području Republike Srpske, a Hrvat i Bošnjak
na području Federacije BiH, u skladu s izbornim zakonom koji je donijela Parlamentarna
skupština. Svako upražnjeno mjesto u Predsjedništvu popunjava se iz dotičnog Entiteta u skladu
sa zakonom koji je usvojila Parlamentarna skupština.

Mandat članova Predsjedništva izabranih je četiri godine. Članovi imaju pravo biti birani na još
jedan uzastopni mandat, a nakon toga četiri godine neće imati pravo biti birani.
Predsjedništvo je organizovano tako da se svaki od tri člana rotiraju na funkciji
Predsjedavajućeg u periodu od osam mjeseci. Predsjedavanje u novom sazivu Predsjedništva
Bosne i Hercegovine po automatizmu preuzima član Predsjedništva prema slijedu rotacije
predsjedavanja prethodnog saziva Predsjedništva, ukoliko članovi Predsjedništva konsenzusom
ne odluče drugačije.

NADLEŽNOSTI. Predsjedništvo ima sljedeće nadležnosti:

Vođenje spoljne politike Bosne i Hercegovine;
Imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, od kojih se
sa teriorije Federacije ne može izabrati više od dvije trećine;
Predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i ustanovama i
traženje članstva u organizacijama i ustanovama;
Pregovaranje, proglašavanje i, uz pristanak Parlamentarne skupštine, ratifikacija ugovora Bosne
i Hercegovine;
Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine;
Predlaganje, na preporuku Savjeta ministara, godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini;
Podnošenje izvještaja, na zahtjev, ali najmanje jednom godišnje, Parlamentarnoj skupštini o
izdacima Predsjedništva;
Po potrebi, koordinacija sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini;
Obavljanje drugih funkcija koje mogu biti nužne za obavljanje njegovih dužnosti ili koje može da
mu stavi u zadatak Parlamentarna skupština ili o kojima se slože entiteti.
Osim navedenih ovlaštenja Predsjedništvo je po Ustavu nadležno i za:
Imenovanje predsjednika Savjeta ministara;
Komandovanje oružanim snagama Bosne i Hercegovine;
Imenovanje Upravnog odbora Centralne banke Bosne i Hercegovine;
Konsultativna uloga prilikom imenovanja troje stranih sudija u Ustavnom sudu Bosne i
Hercegovine;
Koordinišuća uloga među entitetima, ako se entiteti slože;
Nadležnost za poslove koji su nužni za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta,
političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine;
Nadležnost za pokretanje entitetskog veta.
Svi članovi Predsjedništva su također, po prirodi svoje dužnosti, zaduženi za:
proglašenje neke odluke destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje su
izabrani;
pokretanje sporova pred Ustavnim sudom BiH;
obavljanje drugih zadataka povjerenih članu Predsjedništva na osnovu zakona Bosne i
Hercegovine.
DONOŠENJE ODLUKA I VETO.
Predsjedništvo će nastojati da usvoji sve odluke Predsjedništva putem konsenzusa. Odlučivanje
konsenzusom odnosi se na pitanja:
spoljna politika,
imenovanje ambasadora,
predstavljanje BiH u međunarodnim odnosima i iznošenje stavova u ime države,
pregovori, ratifikacija i otkaz međunarodnih ugovora,
sprovođenje odluka Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine,
odluke u vezi sa oružanim snagama.
Takve odluke (gdje treba konsenzus) mogu, pod uslovima stavljanja veta od strane jednog
člana, usvojiti dva člana ukoliko svi pokušaji da se dostigne konsenzus ne uspiju.
Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti
destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini
u roku od tri dana po njenom usvajanju.
Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu
dao član sa te teritorije; bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije; ukoliko je tu izjavu
dao bošnjački član; ili hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član.
Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po
upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.
SLOJEVITA REPREZENTATIVNOST. Članovi Predsjedništva imaju slojevitu reprezentativnost u
nekoliko osnovnih aspekata:
Državotvornost etničke nacije. Član Predsjedništva predstavlja konstitutivnost etničke nacije u
instituciji šefa države iako ih formalno ne biraju birači nacija, nego birači entiteta. Kada se
presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura primijeni i ukine nacionalno obilježje u
izboru, opet će suštinski članovi Predsjedništva predstavljati jednu od konstitutivnih nacija.
Člana Predsjedništva iz jedne etničke nacije ne bi trebalo da biraju birači iz druge etničke nacije,
jer tako izabran član Predsjedništva nema legitimitet u zastupanju nacionalnih interesa.
Interes entiteta. Član Predsjedništva ima ustavno pravo da u roku od tri dana uloži veto na
odluku Predsjedništva, ukoliko smatra da je ta odluka destruktivna po vitalni interes entiteta.
Prema sadašnjim ustavnim rješenjima postoji asimetričnost između dva entiteta kada se
odlučuje o vetu koji je uložio jedan od članova Predsjedništva. Ukoliko član Predsjedništva ulaže
veto radi zaštite interesa entiteta, konačnu odluku o tome donose zakonodavne institucije u
entitetima. U Republici Srpskoj Narodna skupština, kao građanski dom i dio zakonodavne vlasti,
donosi konačnu odluku dvotrećinskom većinom. U Federaciji BiH konačnu odluku o uloženom
vetu donose nacionalni klubovi u Domu naroda Parlamentarne skupštine takođe dvotrećinskom
većinom. Problem je legitimiteta kako jedan član Predsjedništva, iz jedne nacije, može ocijeniti
vitalni interes entiteta u kome žive tri nacije.
Integritet države. Predsjedništvo je kolektivni šef države Bosne i Hercegovine i ima ovlaštenja
vezana za međunarodni subjektivitet, teritorijalni integritet, nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Predsjedništvo ima vrhovnu civilnu komandu nad oružanim snagama u Bosni i Hercegovini, što
ga čini glavnom institucijom za bezbjednost na teritoriji cijele države. Ovaj aspekt je bitan, jer on
predstavlja suštinu prava i obaveza šefa države bilo da je to pojedinac ili kolektivno tijelo.
Osnovna ustavna obaveza i pravo i jeste obezbjeđivanje mira, sigurnosti, prevazilaženja
problema u funkcionisanju države i njen integritet (ustavni, teritorijalni, međunarodni itd.). U
ovom dijelu izražena je obaveza i pravo šefa države da svoju funkciju obavlja u skladu sa
Ustavom.

Interes građana. Iako je etničnost osnova legitimiteta, to ne znači negiranje kategorije

građanske osnove, jer član Predsjedništva, bez obzira na pripadnost etničkoj zajednici,
predstavlja i sve građane Bosne i Hercegovine.
Savjet ministara je organ izvršne vlasti Bosne i Hercegovine koji vrši svoja prava i dužnosti kao
vladine funkcije, u skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine.

Predsjedavajući i ministri zajedno sačinjavaju Savjet ministara i odgovorni su za sprovođenje

politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima koje su u nadležnosti institucija Bosne i
Hercegovine, o čemu podnose izvještaj Parlamentarnoj skupštini (uključujući, najmanje jednom
godišnje, izvještaj o rashodima Bosne i Hercegovine).
Ustavom nije posebno definisana nadležnost Savjeta ministara nije posebno, nego je
pozicionirana u okviru ustavnih normi koje se odnose na Predsjedništvo Bosne i Hercegovine,
zbog:
Kompromisom suprotstavljenih stavova (Bošnjaci su se zalagali za snažniju centralnu vladu, a
Srbi za slabiju izvršnu koordinaciju na nivou Bosne i Hercegovine) u Dejtonu je određena
pozicija Savjeta ministara koji nije vlada u klasičnom smislu, ali nije ni koordinacija bez izvornih
ovlaštenja. Zbog političkih neslaganja Savjet ministara je definisan kao organ koji se će se
postepeno formirati.
Savjet ministara je definisan kao institucija-upravno-izvršne vlasti koja je u funkciji izvršavanja
nadležnosti Predsjedništva kao šefa upravno-izvršne vlasti. Navedena pozicija Savjeta ministara
potvđuje namjeru ustavotvorca da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine definiše kao snažnu
državnu instituciju, kao „motor“ primjene Dejtonskog sporazuma i izgradnje političkog sistema
u Bosni i Hercegovini i integraciju ove države u međunarodnu zajednicu, prije svega u Evropsku
uniju.
Ministarstva koja djeluju u okviru Savjeta ministara su:
Ministarstvo spoljnih poslova,
Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa,
Ministarstvo finansija i trezora,
Ministarstvo komunikacija i transporta,
Ministarstvo civilnih poslova,
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice,
Ministarstvo pravde,
Ministarstvo bezbjednosti,
Ministarstvo odbrane.
Savjet ministara ima Generalni sekretarijat i pomoćna tijela kao što su: Direkcija za evropske
integracije, Kancelarija za zakonodavstvo i Kancelarija za saradnju sa Distriktom Brčko.
IMENOVANJA.
Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Savjeta ministara koji će preuzeti dužnost po
odobrenju Predstavničkog doma. Ako Predstavnički dom ne potvrdi odluku Predsjedništva BiH o
imenovanju predsjedavajućeg Savjeta ministara, Predsjedništvo BiH je dužno u roku od osam
(8) dana da imenuje drugog predsjedavajućeg Savjeta ministara i da takvu odluku dostavi na
potvrdu Predstavničkom domu.

Radi boljeg i efikasnijeg izvršavanja vladinih funkcija, predsjedavajući Savjeta ministara ima
ovlaštenja da imenuje dva ministra za zamjenike predsjedavajućeg Savjeta ministara, koji
stupaju na dužnost nakon što njihovo imenovanje odobri Predstavnički dom. Predsjedavajući
Savjeta ministara i zamjenici predsjedavajućih su iz različitih naroda.
Predsjedavajući će imenovati ministra spoljnih poslova, ministra spoljne trgovine i druge
ministre po potrebi, a koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma. Ako
Predstavnički dom ne potvrdi odluku predsjedavajućeg Savjeta ministara o imenovanju ministra
ili zamjenika ministra, predsjedavajući Savjeta ministara dužan je da u roku ne dužem od osam
(8) dana imenuje drugo lice na to mjesto i da takvu odluku dostavi na potvrdu Predstavničkom
domu ili da podnese ostavku. Najviše dvije trećine svih ministara mogu biti imenovani sa
teritorije Federacije.
Predsjedavajući će, takođe, imenovati zamjenike ministara (svaki ministar ima jednog
zamjenika, osim ministra odbrane koji ima dva zamjenika; zamjenici nisu iz istog konstitutivnog
naroda kao i njihovi ministri), koji će preuzeti dužnost nakon odobrenja Predstavničkog doma.

Radi boljeg i efikasnijeg izvršavanja vladinih funkcija, predsjedavajući Savjeta ministara ima
ovlaštenja da imenuje dva ministra za zamjenike predsjedavajućeg Savjeta ministara, koji
stupaju na dužnost nakon što njihovo imenovanje odobri Predstavnički dom. Predsjedavajući
Savjeta ministara i zamjenici predsjedavajućih su iz različitih narodaPredsjedavajući će, takođe,
imenovati zamjenike ministara (svaki ministar ima jednog zamjenika, osim ministra odbrane koji
ima dva zamjenika; zamjenici nisu iz istog konstitutivnog naroda kao i njihovi ministri), koji će
preuzeti dužnost nakon odobrenja Predstavničkog doma

SMJENA.
Predsjedništvo BiH može predložiti smjenu predsjedavajućeg Savjeta ministara. Ako
Parlamentarna skupština BiH izglasa nepovjerenje predsjedavajućem, Savjet ministara daje
ostavku u cjelini, ali dužnost obavlja do potvrde novog predsjedavajućeg i članova Savjeta
ministara.

Parlamentarna skupština takođe može, na svoju inicijativu, izglasati nepovjerenje Savjetu

ministara.
ODLUČIVANJE U SAVJETU MINISTARA.
Savjet ministara donosi akta iz svoje nadležnosti većinom glasova od ukupnog broja svojih
članova o svim pitanjima i temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna
skupština Bosne i Hercegovine.
O ostalim pitanjima Savjet ministara po pravilu odlučuje konsenzusom, a naročito o propisima,
imenovanjima i postavljenjima iz djelokruga Savjeta ministara, Poslovniku i njegovom
tumačenju. U slučaju da se konsenzus ne postigne, predsjedavajući Savjeta ministara saziva
člana odnosno članove Savjeta ministara koji je (su) protiv kako bi se postiglo rješenje. U slučaju
da konsenzus ne bude postignut u roku od sedam dana ni na taj način, odluku donosi Savjet
ministara većinom glasova koja podrazumijeva i po najmanje jednog člana iz svakog
konstitutivnog naroda.
ODNOS SA PARLAMENTARNOM SKUPŠTINOM BIH, PREDSJEDNIŠTVOM BIH I VLASTIMA
ENTITETA I DISTIRKTA.
Savjet ministara redovno informiše Predsjedništvo BiH o odlukama i drugim aktivnostima
Savjeta ministara. Savjet ministara može predložiti tačke za dnevni red Predsjedništva i
Predsjedništvo može predložiti tačke za dnevni red Savjeta ministara. Predsjedništvo može
predložiti sazivanje sjednice Savjeta ministara na kojoj bi se raspravljalo o pitanju od posebne
važnosti za Predsjedništvo.

Savjet ministara sarađuje u okviru svoje nadležnosti sa izvršnim i zakonodavnim organima

Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Savjet ministara najmanje jednom godišnje podnosi izvještaj Parlamentarnoj skupštini,
uključujući i izvještaje o budžetu. Parlamentarna skupština može zatražiti da joj Savjet ministara
podnese i vanredni izvještaj o određenom pitanju.
Savjet ministara Parlamentarnoj skupštini predlaže zakone i druge akte u okviru svoga
djelokruga. Na zahtjev Parlamentarne skupštine, Savjet ministara pripremiće prijedloge zakona,
drugih akata i potrebnih materijala.
Savjet ministara može predložiti sazivanje sjednice bilo kojeg doma ili radne komisije domova
Parlamentarne skupštine, koja će na takav prijedlog postupati u skladu sa poslovnikom
odgovarajućeg doma. Članovi Savjeta ministara imaju pravo i dužnost da učestvuju na
sjednicama domova i radnih komisija Parlamentarne skupštine BiH.
Na pitanja članova Parlamentarne skupštine postavljena Savjetu ministara, Savjet ministara daje
odgovore, u skladu sa poslovnicima domova Parlamentarne skupštine i svom poslovniku.
Predsjednika i potpredsjednike Republike biraju građani neposrednim i tajnim glasanjem na
period od četiri godine. Nakon donošenja ustavnih amandmana iz 2002. godine osim
predsjednika Republike biraju se i dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, a
konstitutivni narodi su zastupljeni i u strukturi Vlade Republike Srpske.
Predsjednik Republike i potpredsjednici Republike direktno se biraju sa liste kandidata za
predsjednika Republike Srpske, tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći
broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji
imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike.
Isto lice može biti izabrano za predsjednika ili potpredsjednika Republike najviše dva puta
uzastopno. U slučaju neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, mandat predsjednika
Republike produžava se dok takvo stanje traje, odnosno dok se ne stvore uslovi za izbor
predsjednika Republike.
Nadležnosti prema Narodnoj skupštini:
može da raspusti Narodnu skupštinu nakon što sasluša mišljenje predsjednika Vlade i
predsjednika Narodne skupštine;
ukazom proglašava usvojene zakone (Predsjednik Republike ukazom proglašava zakon u roku
od sedam dana od dana njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini. U tom roku predsjednik
Republike može zahtijevati od Narodne skupštine da ponovo odlučuje o zakonu. Predsjednik
Republike je dužan da proglasi zakon koji je ponovo usvojen u Narodnoj skupšini);
predlaže kandidate za sudije i predsjednika Ustavnog suda;
predlaže kandidata za predsjednika Vlade;
raspisuje izbore kada Skupština sama sebi skrati mandat;
predlaže zakone.
Nadležnosti prema Vladi:
predlaže mandatara;
postavlja i opoziva šefove predstavništava RS u inostranstvu na prijedlog Vlade;
zahtijeva da Vlada na dnevni rad stavi neko bitno pitanje;
može tražiti od Vlade da izloži stavove o pojedinim pitanjima od značaja za Republiku;
može da zatraži od predsjednika Vlade da podnese ostavku, može da razriješi predsjednika
Vlade;
odobrava promjene u sastavu Vlade koje predlaže premijer;
može sazvati sjednicu Vlade.
Nadležnosti prema Ustavnom sudu:
pravo pokretanja postupka pred Ustavnim sudom;
predlaže Narodnoj skupštini sudije i predsjednika Ustavnog suda sa liste koju je utvrdio Visoki
sudski i tužilački savjet BiH. Navedena nadležnost omogućava predsjedniku da za Ustavni sud
predloži sebi lojalne i odane ljude čime može da ostvari uticaj na ovu instituciju.
Nadležnosti prema pravosuđu:
daje pomilovanja osuđenim licima;
Nadležnosti prema Senatu Republike Srpske:
imenuje članove Senata, saziva i predsjedava sjednicama Senata.

* Savjetodavno tijelo najviših ustavnih institucija Republike Srpske je Senat. Senat razmatra
pitanja od posebnog značaja za politički, nacionalni, ekonomski i kulturni razvoj Republike
Srpske i najvišim ustavnim institucijama daje mišljenje o pitanjima iz njihove nadležnosti. Senat
ima do 55 članova koje imenuje predsjednik Republike. Za članove Senata imenuju se istaknute
ličnosti iz javnog, naučnog i kulturnog života. Sjednice Senata saziva i predsjedava im
predsjednik Republike. Organizacija i način funkcionisanja Senata uređuju se zakonom.
Nadležnost prema potpredsjednicima Republike:
odlučuje koji će ga potpredsjednik zamijeniti u slučaju privremene spriječenosti da obavlja
funkciju. Ustavom Republike nije obezbijeđen ravnopravan status tri konstitutivna naroda kada
je riječ o najvišoj izvršnoj funkciji. Dva izabrana potpredsjednika nemaju definisana ustavna
ovlaštenja i njihova nadležnost zavisi od volje predsjednika koliko će svojih ovlaštenja prenijeti
na njih.

Nadležnost u međunarodnim odnosima:

predstavlja Republiku Srpsku, usmjerava rad predstavništava;
sarađuje sa državama i međunarodnim organizacijama u skladu sa Ustavom Bosne i
Hercegovine.
Nadležnosti u vanrednim okolnostima: vanredno stanje, nepogode, usmjerava djelovanje
Civilne zaštite, donosi mjere i podzakonske akte itd.
Predsjednik Republike za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja, kojeg proglase institucije
Bosne i Hercegovine, ako Narodna skupština ne može da se sastane, na prijedlog Vlade ili po
sopstvenoj inicijativi i nakon što sasluša mišljenje predsjednika Narodne skupštine, donosi
uredbe sa zakonskom snagom i o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine i imenuje i
razrješava funkcionere, koje bira, odnosno imenuje i razrješava Narodna skupština. Ove uredbe
odnosno odluke o imenovanju i razrješenju predsjednik Republike podnosi na potvrdu Narodnoj
skupštini čim ona bude u mogućnosti da se sastane.
Aktima Narodne skupštine, odnosno aktima predsjednika Republike ako Narodna skupština ne
može da se sastane, za vrijeme ratnog stanja koje proglase institucije Bosne i Hercegovine i
vanrednog stanja mogu se, izuzetno, dok to stanje traje, obustaviti pojedine odredbe Ustava
koje se odnose na donošenje zakona, drugih propisa i opštih akata i preduzimanja mjera
republičkih organa i na pojedine ljudske slobode i prava, mijenjati organizacija i ovlašćenja
izvršnih, upravnih i pravosudnih organa i njihov personalni sastav, kao i teritorijalna organizacija
u Republici.;

Ostale nadležnosti:
dodjeluje odlikovanja i priznanja, obrazuje stručna i savjetodavna tijela itd.
Karakteristično je da Ustavom nije definisana odgovornost predsjednika Republike u smislu
obaveze poštivanja Ustava i mogućnosti odgovornosti pred Ustavnim sudom za eventualno
kršenje Ustava. Umjesto ustavne odgovornosti predsjednik ima odgovornost prema građanima i
oni ga mogu opozvati na način kako su ga i birali. Ustavom je definisano da će se postupak
predlaganja, izbora i opoziva predsjednika urediti zakonom, ali ovaj akt još uvijek nije usvojen.

Prema ustavnim ovlaštenjima predsjednik Republike je ključna institucija u fukcionisanju

Republike Srpske. U cjelini, predsjednik Republike Srpske ima moć koja ga svrstava u šefa
izvršne vlasti sa polupredsjedničkim sistemom. Uz ustavna ovlaštenja predsjednika neophodno
je uzeti u obzir i odnose snaga među političkim partijama, jer poklapanjem ustavne i partijske
moći u određenom mandatnom periodu može da ima za posljedicu apsolutnu vlast
predsjednika Republike Srpske.
Poslije svakog konstituisanja novoizabrane Narodne skupštine bira se nova Vlada. Kandidat za
predsjednika Vlade (kojeg predkaže Predsjednik Republike) izlaže Narodnoj skupštini program
Vlade i predlaže njen sastav. Vlada je izabrana ako je za njen izbor glasala većina od ukupnog
broja narodnih poslanika (Ako jedan od nacionalnih klubova u Vijeću naroda pokrene pitanje
vitalnog nacionalnog interesa, Vlada nije izabrana sve dok se ne završi ustavna procedura u vezi
s tim.).

Vlada se bira na period od četiri godine.

Vlada ima predsjednika Vlade, koji ima dva zamjenika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se
biraju iz reda ministara. Vladu sačinjavaju predsjednik, potpredsjednici i ministri.

Najmanje 15% članova Vlade mora biti iz reda jednog konstitutivnog naroda. Najmanje 35%
mora biti iz dva konstitutivna naroda. Osam ministara je iz reda srpskog, pet iz reda bošnjačkog
i tri iz reda hrvatskog naroda. Predsjednik Vlade može imenovati jednog ministra iz reda Ostalih,
ali on ulazi u kvotu najbrojnijeg naroda.
Nadležnosti Vlade su:
predlaže zakone, druge propise i opšte akte;
predlaže plan razvoja, prostorni plan, budžet i završni račun;
obezbjeđuje provođenje i izvršava zakone, druge propise i opšte akte;
donosi uredbe, odluke i druga akta za izvršavanje zakona;
daje mišljenje o prijedlozima zakona, drugih propisa i opštih akata koje Narodnoj skupštini
podnosi drugi predlagač;
utvrđuje načela za unutrašnju organizaciju ministarstava i drugih republičkih organa uprave i
upravnih organizacija, postavlja i razrješava funkcionere u ministarstvima, drugim republičkim
organima i upravnim organizacijama;
Nadležnosti Vlade su:
usklađuje i usmjerava rad ministarstava i drugih republičkih organa i upravnih organizacija;
vrši nadzor nad radom ministarstava i drugih republičkih organa i upravnih organizacija i ukida
ili poništava njihove akte koji su u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade;
Vlada odlučuje o obrazovanju predstavništava Republike u inostranstvu
obavlja i druge poslove u skladu sa Ustavom i zakonom.
ODNOS VLADE I NARODNE SKUPŠTINE RS, PREDSJEDNIKA RS.
Vlada i članovi Vlade odgovaraju Narodnoj skupštini (ali ne i Vijeću naroda).

Narodna skupština može izglasati nepovjerenje Vladi. Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja

Vladi može podnijeti najmanje 20 narodnih poslanika.
Narodna skupština može za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti izglasati
nepovjerenje Vladi većinom glasova na sjednici kojoj prisustvuje većina poslanika.
Vlada može postaviti pitanje svog povjerenja u Narodnoj skupštini.

Predsjednik Vlade može predložiti Narodnoj skupštini razrješenje člana Vlade. Odluka o
razrješenju Vlade ili člana Vlade smatra se usvojenom ako je za nju glasala većina od ukupnog
broja narodnih poslanika.
Vlada i član Vlade mogu Narodnoj skupštini podnijeti ostavku. Ostavka ili razrješenje
predsjednika Vlade povlači ostavku Vlade.

Vlada kojoj je izglasano nepovjerenje, koja je podnijela ostavku ili kojoj je prestao mandat zbog
raspuštanja Narodne skupštine, ostaje na dužnosti do izbora nove Vlade. Predsjednik Republike
predlaže kandidata za predsjednika Vlade u roku od 10 dana od dana usvajanja ostavke,
izglasavanja nepovjerenja ili prestanka mandata prethodnoj Vladi zbog raspuštanja ili
skraćivanja mandata Narodne skupštine, a nova Vlada mora biti izabrana u roku od 40 dana od
dana predlaganja kandidata za predsjednika nove Vlade.
Za vrijeme trajanja mandata Vlade, predsjednik Vlade može, na osnovu mišljenja predsjednika
Republike i predsjednika Narodne skupštine, vršiti promjene u sastavu Vlade, o čemu
obavještava Narodnu skupštinu.

Ako ocijeni da je došlo do krize u funkcionisanju Vlade, predsjednik Republike može, na

inicijativu najmanje 20 poslanika i pošto sasluša mišljenje predsjednika Narodne skupštine i
predsjednika Vlade, zatražiti od predsjednika Vlade da podnese ostavku. Ukoliko predsjednik
Vlade odbije da podnese ostavku, predsjednik Republike ga može razriješiti.
Oblik parlamentarne vlade u političkoj praksi Republike Srpske, pokazao se kao proces jačanja
izvršne vlasti na uštrb zakonodavne.
U situaciji kada na izborima vlast dobije jedna politička partija i kada lider te partije postane
premijer, dolazi do koncentracije tri moći u rukama jedne ličnosti: partijska moć, zakonodavna
moć i upravna moć.
Kada predsjednik partije postane predsjednik Republike, a njegova stranka postane vladajuća
tada se u rukama jedne ličnosti koncentrišu moći: partijska, zakonodavna, predsjednička i
izvršno-upravna.
Demokratija se na legalan način transformiše u apsolutizam i kult ličnosti čime se derogira njena
suština.
Predsjednik i dva potpredsjednika Federacije biraju se posredno u Parlamentu Federacije na
mandat od četiri godine i samo jedan može biti izabran iz jednog konstitutivnog naroda.

Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH biraju se na sljedeći način:

Najmanje po jedna trećina u nacionalnim klubovima u Domu naroda predlaže kandidate za
predsjednika i potpredsjednike. Zajednička lista od tri kandidata upućuje se Zastupničkom
(Predstavničkom) domu koji odlučuje većinom glasova. Ukoliko se prihvati zajednička lista, tada
se izjašnjava i Dom naroda duplom većinom (većina glasova u sva tri nacionalna kluba
posebno). Prihvatanjem zajedničke liste u oba doma izabran je predsjednik i potpredsjednici
Federacije BiH. Ukoliko lista ne dobije većinu, postupak se ponavlja, a ako u ponovljenom
postupku opet ne bude većine, smatraće se izabranim oni kandidati koji su dobili većinu u
jednom od domova. Nacionalni klubovi, sastavljeni od delegata predhodno izabranih u
kantonalnim skupštinama, imaju odlučujuću ulogu u izboru ovog dijela izvršne vlasti.
Predsjednik predstavlja Federaciju, šef je izvršne vlasti i njegova ovlaštenja obuhvataju:
imenovanje Vlade, šefova diplomatskih misija, sudija Ustavnog suda Federacije na prijedlog
kandidata od strane Visokog sudskog i tužilačkog vijeća;
vođenje konsultacija u vezi sa imenovanjem Ombudsmana i sudija;
potpisivanje odluka Parlamenta Federacije nakon njihovih donošenja;
potpisivanje i ratifikovanje međunarodnih sporazuma u ime Federacije;
uz saglasnost potpredsjednika može da raspusti jedan ili oba doma Parlamenta Federacije, ako
ne donesu potrebne zakone i ako ne donesu budžet prije početka budžetske godine;
uz saglasnost potpredsjednika može da smijeni Vladu;
razrješava ministre na prijedlog premijera;
daje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima, osim za ratne zločine, zločine protiv
čovječnosti i genocida.
Kao šef izvršne vlasti ima opšte ovlaštenje prema radu Vlade Federacije i ukupne upravne vlasti.
Potpredsjednici Federacije nadležni su za:
zamjenjivanje predsjednika Federacije; saradnju sa predsjednikom Federacije u onim
situacijama u kojima je potrebno da predsjednik zatraži njihovu saglasnost; i izvršavanje onih
dužnosti povjerenih od predsjednika ili Parlamenta Federacije

Zanimljivo je da predsjednik i potpredsjednici mogu biti smijenjeni odlukom Ustavnog suda, uz

traženje i prethodnu odluku Parlamenta koja se donosi dvotrećinskom većinom u svakom
nacionalnom klubu posebno.

Predsjednik i potpredsjednici mogu da raspuste jedan ili oba doma ukoliko Parlament ne vrši
svoju funkciju u oblasti zakonodavstva, a predsjednik Federacije može sam raspustiti oba doma,
ukoliko ne uspiju da usvoje budžet prije početka budžetske godine.
Vlada Federacije BiH kao drugi dio izvršne vlasti, konstituiše se tako što predsjednik Federacije,
uz saglasnost dva potpredsjednika imenuje mandatara, a zatim predsjednik i potpredsjednici
zajedno s mandatarom imenuju Vladu od šesnaest ministara. Imenovanu Vladu potvrđuje
Predstavnički dom većinom glasova, a ukoliko izbor ne bude potvrđen, postupak se ponavlja.

Vitalni nacionalni interesi i ravnopravnost su definisani kroz ustavnu odredbu o broju ministara
iz pojedinih konstitutivnih naroda [8 ministara Bošnjaka, 5 Hrvata, 3 Srbina. Iz najbrojnijeg
naroda (Bošnjaci) bira se premijer, a dva potpredsjednika su iz druga dva naroda. Ova ustavna
odredba važi dok se ne provede Aneks 7 (izbjegličko pitanje), a nakon toga 15% ministara u
Vladi mora biti iz jednog naroda, najmanje 35% iz druga dva konstitutivna naroda, a jedan
ministar iz reda manjina], a Vlada Federacije ima manji obim nadležnosti u odnosu na Vladu
Republike Srpske, jer značajan dio upravno-izvršnih poslova vrše vlade u kantonima.
Predsjedavajući skupštine kantona vrši ulogu predsjednika kantona i on zajedno sa dva
potpredsjednika imenuje premijera, a premijer zatim imenuje ministre.
Vladu potvrđuje Skupština kantona natpolovičnom većinom. Ako dva konstitutivna naroda u
određenom kantonu čine više od 30% stanovništva, prema posljednjem popisu, tada Skupština
bira vladu 2/3 većinom. Vlada ima odgovornost prema kantonalnoj skupštini i ima definisane
ustavne nadležnosti u Ustavu Federacije i u ustavima kantona koji trebaju biti u skladu sa
Ustavom Federacije.

Problem izvršne-upravne vlasti u kantonima je u tome što je administracija prekobrojna i

neadekvatna ekonomskoj snazi pojedinih kantona, veličini teritorije i brojnosti stanovništva.

T-8 PRAVOSUDNI SISTEM i ustavotvorna vlast u bih

Pravosudni sistem Bosne i Hercegovine je kompleksan i čine ga:

Na nivou Bosne i Hercegovine – Visoki sudski i tužilački savjet; Sud BiH; Tužilaštvo BiH.
Na nivou Republike Srpske – sudovi opšte i posebne nadležnosti, okružna i Republičko
tužilaštvo.
Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine – opštinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud;
kantonalna i Federalno tužilaštvo.
VSTS BiH definisan je kao najviša pravosudna vlast u BiH nezavisna od drugih vlasti.
Članovi VSTS su osobe visokih moralnih kvaliteta i profesionalne nepristrasnosti, poznate po
djelotvornosti, stručnosti, te su nezavisni i nepristrasni u obavljanju svojih dužnosti.
Međunarodna zajednica je putem Visokog predstavnika nametnula Zakon o VSTS BiH 2002. god.
Parlamentarna skupština je usvojila ovaj zakon i on je uveden u pravni sistem BiH 2004. god.
Osnovni razlozi za uspostavljanje VSTS zasnovani na postizanju profesionalnosti i nezavisnosti
ove najviše pravosudne vlasti.
VSTS ima 15 članova, od čega je jedan član predsjednik i dva potpredsjednika iz tri konstitutivna
naroda.

Članovi Savjeta imaju mandat od četiri godine i mogu imati najviše dva uzastopna mandata od
četiri godine, nakon čega osoba ne može ponovo biti izabrana za člana prije isteka četir godine
od kraja prethodnog mandata.
Mandat člana Savjeta prestaje:
prestankom funkcije na osnovu koje je član imenovan u Savjet;
nakon isteka perioda na koji je član izabran ili imenovan;
podnošenjem ostavke;
ako ne obavlja svoje dužnosti na pravilan, djelotvoran ili nepristrasan način;
ako ne ispunjava obaveze koje proističu iz funkcije koju obavlja zbog bolesti ili drugih razloga;
kada počini djelo zbog kojeg ne zaslužuje da obavlja dužnosti u Savjetu ili
kada je pravosnažno osuđen za krivično djelo za koje zakon predviđa kaznu zatvora te u tom
slučaju mandat automatski prestaje pravosnažnošću osuđujuće presude.
Članovi Savjeta i njegovih komisija, kao ni osoblje Savjeta ne smiju obavljati funkciju niti bilo
kakvu dužnost u političkoj partiji, kao ni u udruženjima ili fondacijama povezanim sa političkim
partijama.
Ove osobe dužne su suzdržati se i od učestvovanja u aktivnostima političkih partija.

Za kvorum je neophodno prisustvo najmanje 11 članova.

VSTS odlučuje većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju, ukoliko nije drugačije
propisano zakonom.
Nadležnosti VSTS-a BiH definisane su Zakonom o VSTS-u BiH i odnose se između ostalog na:
imenovanje nosilaca pravosudnih funkcija na svim nivoima u BiH, disciplinsku odgovornost
sudija i tužilaca,
stručno usavršavanje sudija i tužilaca,
predlaganje godišnjih budžeta za sudove i tužilaštva,
pravosudnu upravu i nadzor,
koordinaciju i nadzor nad korišćenjem informacijske tehnologije u sudovima i tužilaštvima,
davanje mišljenja o nacrtima zakona, propisa i važnim pitanjima koja mogu uticati na
pravosuđe, i
pokretanje postupka usvajanja zakona i drugih propisa u oblastima značajnim za pravosuđe.

Isključivo daje prijedloge nadležnim organima u vezi sa njihovim predlaganjem i izborom sudija
Ustavnog suda Republike Srpske i imenovanjem sudija u Ustavni sud Federacije Bosne i
Hercegovine. Prilikom izvršavanja svojih nadležnosti iz ovog stava Savjet, prije davanja
prijedloga, traži pismeno mišljenje odgovarajućeg ustavnog suda.
Prilikom davanja prijedloga nadležnim organima u vezi sa predlaganjem i izborom sudija
Ustavnog suda Republike Srpske i odabirom sudija Ustavnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine, kako je propisano važećim Ustavom, VSTS u obzir uzima sljedeće kriterije: godine
radnog iskustva koje kandidat ima u radu kao sudija, tužilac, advokat ili drugo relevantno
pravno iskustvo nakon položenog pravosudnog ispita; akademsko iskustvo i dostignuća
kandidata; ostale informacije koje VSTS smatra relevantnim za podobnost kandidata da radi
kao sudija datog ustavnog suda.

Takođe, VSTS može predložiti da profesori i docenti pravnih fakulteta u BiH iz predmeta
Ustavno pravo, Međunarodno pravo, Krivično pravo ili Krivično procesno pravo, Građansko
pravo ili Građansko procesno pravo, Upravno pravo, Privredno pravo ili Porodično pravo budu
imenovani za sudije ustavnog suda bez položenog pravosudnog ispita, pod uslovom da imaju
najmanje 10 godina iskustva u radu kao profesori ili docenti.
Prema zakonu, VSTS imenuje sudije, uključujući predsjednika Suda i dodatne sudije u Sudu BiH.
VSTS objavljuje javni konkurs za upražnjena mjesta koji prethodi imenovanju.

Sudije Suda BiH moraju imati najmanje 8 godina iskustva u radu kao sudije, tužioci, advokati ili
drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita, a imenuju se
doživotno, s tim što im mandat može prestati u slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu
dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu smijenjeni s dužnosti iz razloga utvrđenih
zakonom.

VSTS imenuje predsjednika Suda BiH. Predsjednik Suda BiH jedan je od sudija imenovanih u Sud
BiH, koji ima dokazane rukovodeće i organizacione sposobnosti bitne za rad Suda BiH.
Predsjednik se imenuje na mandat od 6 godina i može biti ponovno imenovan.
Sudije entitetskih vrhovnih sudova moraju imati najmanje 8 godina iskustva u radu kao sudije,
tužioci, advokati ili drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita.
Sudije se imenuju na mandat neograničenog trajanja s tim da im mandat može prestati u
slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili
budu razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.

Predsjednik vrhovnog suda je jedan od sudija imenovanih u vrhovni sud, koji posjeduje
dokazane rukovodeće i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog suda. Predsjednik se imenuje
na mandat od 6 godina i može biti ponovo imenovan.
Sudije okružnih sudova u Republici Srpskoj i kantonalnih sudova u Federaciji Bosne i
Hercegovine moraju imati najmanje 5 godina iskustva u radu kao sudije, tužioci, advokati ili
drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita. Sudije se imenuju na
mandat neograničenog trajanja, s tim što im mandat može prestati u slučaju da podnesu
ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu razriješeni
dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.

Predsjednik okružnog odnosno kantonalnog suda je jedan od sudija imenovanih u taj sud, koji
ima dokazane rukovodeće i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog suda. Predsjednik se
imenuje na mandat od 6 godina i može biti ponovo imenovan.
Sudije osnovnih sudova u Republici Srpskoj, Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i
Hercegovine, te opštinskih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine moraju imati najmanje 3
godine iskustva u radu na pravnim poslovima, nakon položenog pravosudnog ispita. Sudije se
imenuju na mandat neograničenog trajanja s tim što im mandat može prestati u slučaju da
podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu
razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.

Predsjednik osnovnog, odnosno općinskog suda je jedan od sudija imenovanih u taj sud, koji
ima dokazane rukovodeće i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog suda. Predsjednik se
imenuje na mandat od 4 godine i može biti ponovo imenovan.
Glavni tužilac i zamjenici glavnog tužioca moraju imati najmanje 8 godina iskustva u radu kao
sudije, tužioci, advokati ili drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog
ispita, kao i dokazane rukovodne i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog tužilaštva. Glavni
tužilac i zamjenici imenuju se na mandat od 6 godina i mogu biti ponovo imenovani, s tim što im
mandat može prestati u slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za
obavezan odlazak u penziju ili budu razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.

Tužioci Tužilaštva Bosne i Hercegovine moraju imati najmanje 5 godina iskustva u radu kao
sudije, tužioci, advokati ili u radu na sličnim pravnim poslovima, nakon položenog pravosudnog
ispita. Tužioci se imenuju na mandat neograničenog trajanja, s tim što im mandat može prestati
u slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili
budu razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.
Glavni tužilac Republike Srpske, glavni tužilac Federacije Bosne i Hercegovine, zamjenici glavnog
tužioca moraju imati najmanje 8 godina iskustva u radu kao sudije, tužioci, advokati ili drugo
relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita, kao i dokazane rukovodne i
organizacijske sposobnosti bitne za rad tog tužilaštva. Glavni tužilac i zamjenici glavnog tužioca
imenuju se na mandat od 6 godina i mogu biti ponovo imenovani, s tim što im mandat može
prestati u slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u
penziju ili budu razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.
Tužioci entitetskih tužilaštava moraju imati najmanje 5 godina iskustva u radu kao sudije,
tužioci, advokati ili drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita.
Tužioci se imenuju na mandat neograničenog trajanja, s tim što im mandat može prestati u
slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili
budu razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.
Okružni i kantonalni glavni tužioci i zamjenici glavnih tužioca moraju imati najmanje 5 godina
iskustva u radu kao sudije, tužioci, advokati ili drugo relevantno pravno iskustvo nakon
položenog pravosudnog ispita. Glavni tužilac i zamjenici glavnog tužioca imenuju se na mandat
od pet (5) godina i mogu biti ponovo imenovani, s tim što im mandat može prestati u slučaju da
podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu
razriješeni dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.

Okružni i kantonalni tužioci moraju imati najmanje 3 godine iskustva u radu na pravnim
poslovima, nakon položenog pravosudnog ispita. Okružni i kantonalni tužioci se imenuju na
mandat neograničenog trajanja, s tim što im mandat može prestati u slučaju da podnesu
ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu razriješeni
dužnosti iz razloga utvrđenih zakonom.
VSTS svojim Poslovnikom o radu uređuje postupak imenovanja i može zahtijevati korišćenje
standardnog prijavnog materijala.

Javni konkurs za upražnjena mjesta, koji provodi VSTS, prethodi imenovanju sudija, uključujući i
predsjednike sudova, dodatnih sudija, glavnih tužilaca, zamjenikâ glavnog tužioca i tužilaca.

Konkurs se objavljuje u cijeloj Bosni i Hercegovini na način koji odredi Savjet.

Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine, koji je nametnut odlukom Visokog predstavnika, usvojila je
Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine 2002. godine.

Prvobitni Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine, iz 2002. godine, predviđao je samo Opštu sjednicu
i tri sudska odjeljenja – Krivično, Upravno i Apelaciono.

Izmjenama Zakona iz 2002. i 2004. godine usložnjena je dotadašnja organizaciona struktura.

Ovim izmjenama unutar postojećeg Krivičnog i Apelacionog odjeljenja uspostavljeni su novi,
posebni odsjeci – prvo Odsjek II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju, a potom
i Odsjek I za ratne zločine.
Uspostavljanje novih sudskih odsjeka bilo je propraćeno uspostavljanjem posebnog sistema
podrške novoformiranim odsjecima.

U decembru 2004. godine potpisan je Sporazum između Predsjedništva Bosne i Hercegovine i

Visokog predstavnika za BiH kojim se uspostavlja Kancelarija registrara kao međunarodna
organizacija sa mandatom za upravljanje i pružanje podrške novouspostavljenim odsjecima
Suda BiH, Odsjeku I i Odsjeku II Krivičnog i Apelacionog odjeljenja.

Odsjeku III Krivičnog i Apelacionog odjeljenja i Upravnom odjeljenju podršku je nastavio pružati
Zajednički sekretarijat.
Sud ima Zajednički sekretarijat i Kancelariju registrara Odsjeka I i Odsjeka II Krivičnog i
Apelacionog odjeljenja.

Kancelariju registrara Suda koja je unutrašnja organizaciona jedinica Suda treba razlikovati od
Kancelarije registrara koji je postojao kao međunarodna organizacija.

Nadležnosti koje su 2004. godine, uspostavljanjem Kancelarije registrara njemu date kao
međunarodnoj organizaciji, Sud je od 2006. godine, tj. od početka perioda tranzicije, postepeno
preuzimao.

Istovremeno sa preuzimanjem nadležnosti u Sud, tj. u Kancelariju registrara Suda, postepeno su

integrisana odjeljenja koja su prvobitno uspostavljena u okviru međunarodne Kancelarije
registrara, zajedno sa zaposlenima koji su u tim odjeljenjima obavljali poslove.
Nadležnosti Suda BiH su propisane Zakonom o Sudu BiH i odnose se na: krivičnu, upravnu i
apelacionu nadležnost.

U okviru krivične nadležnosti Sud BiH postupa u predmetima koji se odnose na krivična djela
propisana zakonima BiH, a to su, između ostalog, djela ratnih zločina, organizovanog i
privrednog kriminala, te korupcije.
Pod određenim, zakonom preciziranim uslovima, Sud BiH je nadležan i za krivična djela
propisana zakonima entiteta i Brčko Distrikta BiH.
Upravna nadležnost podrazumijeva da Sud BiH odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih
akata koje u vršenju javnih ovlašćenja donose institucije BiH.

Sud BiH odlučuje o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom BiH,
kada su ta prava i slobode povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom institucija BiH, pod
uslovom da nije osigurana druga sudska zaštita.

Takođe, Sud BiH rješava imovinske sporove između države BiH, entiteta i Brčko Distrikta BiH,
imovinske sporove između institucija BiH koje vrše javna ovlaštenja, imovinske sporove
proistekle iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave i drugih institucija BiH i
službenih lica tih organa i institucija, kao i druge imovinske sporove kad je nadležnost Suda
utvrđena zakonima BiH ili međunarodnim ugovorom.
U okviru apelacione nadležnosti Sud BiH odlučuje po žalbama protiv odluka donesenih u okviru
Krivičnog odjeljenja i Upravnog odjeljenja i odlučuje po prigovorima koji se odnose na kršenje
izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Osnovni problem Suda BiH je njegova organizacija i način rada kojim se ne obezbjeđuje
pravičnost i nezavisnost, jer isti sud sudi u prvostepenom i drugostepenom postupku.

Sud BiH nije tijelo koje rješava žalbe na presude entitetskih sudova.

Sud, po pravilu, sudi u vijećima, a samo izuzetno, u zakonom tačno određenim slučajevima
(fazama postupka), postupa sudija pojedinac. Sudska vijeća se sastoje od troje sudija. Dodjela
predmeta vijećima vrši se na osnovu sistema automatske dodjele predmeta.
Sudsku vlast u Republici Srpskoj vrše sudovi opšte i posebne nadležnosti.
Sudovi opšte nadležnosti su osnovni sudovi, okružni sudovi i Vrhovni sud.
Osnovni sudovi osnivaju se za područje jedne ili više opština.
Okružni sudovi osnivaju se za područje dva ili više osnovnih sudova.
Vrhovni sud je najviši sud u Republici Srpskoj, koji obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona.
Sjedište Vrhovnog suda je u Banjoj Luci.
Sudovi posebne nadležnosti su okružni privredni sudovi i Viši privredni sud.
Okružni privredni sudovi, kao prvostepeni, osnivaju se za područje koje pokrivaju okružni
sudovi.
Viši privredni sud, kao drugostepeni, osniva se za teritoriju Republike Srpske. Sjedište Višeg
privrednog suda je u Banjoj Luci.
Vrhovni sud nadležan je da:
odlučuje o redovnim pravnim ljekovima protiv odluka okružnih sudova, ako je to zakonom
određeno;
odlučuje o vanrednim pravnim ljekovima protiv pravosnažnih odluka sudova, kada je to
zakonom određeno;
odlučuje o pravnim ljekovima protiv odluka svojih vijeća, ako zakonom nije drugačije određeno;
zauzima načelne stavove radi usaglašavanja sudske prakse o pitanjima za koja ocijeni da su od
značaja za jedinstvenu primjenu zakona u Republici Srpskoj:
zauzimanju načelnih stavova Vrhovni sud odlučuje na opštoj sjednici;
način rada opšte i proširene sjednice uređuje pravilnikom predsjednik Vrhovnog suda;
rješava sukobe nadležnosti između sudova, ako zakonom nije drugačije određeno;
odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti s jednog suda na drugi sud, kada je to određeno
zakonom i
razmatra aktuelna pitanja sudske prakse, analizira potrebe za stručnim usavršavanjem sudija,
stručnih saradnika i viših stručnih saradnika i obavlja druge poslove određene zakonom.
Na nivou FBiH postoje opštinski, kantonalni i vrhovni sud.
Opštinski sudovi obrazuju se za područje jedne ili više opština u kantonu.
Kantonalni sudovi obrazuju se za područje jednog kantona.
Vrhovni sud Federacije je najviši žalbeni sud u Federaciji.
Vrhovni sud Federacije može imati i izvorne nadležnosti, ako su utvrđene federalnim zakonima.
Vrhovni sud Federacije nadležan je:
da odlučuje o redovnim pravnim ljekovima protiv odluka kantonalnih sudova, ako je to
zakonom određeno;
da odlučuje o vanrednim pravnim ljekovima protiv pravosnažnih odluka sudova kada je to
zakonom određeno;
da odlučuje o pravnim ljekovima protiv odluka svojih vijeća, ako zakonom nije drugačije
određeno;
da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih sudova sa područja različitih
kantona, ako zakonom nije drugačije određeno;
da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi sud kada je to određeno
zakonom i
da obavlja druge poslove utvrđene zakonom, osim onih iz nadležnosti Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine.
Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je u oktobru 2003. godine usvojila Zakon o
Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, koji je donesen odlukom Visokog predstavnika u avgustu 2002.
godine.

Ustav Bosne i Hercegovine uspostavio je nadležnost tužilaštava na entitetskom nivou, dok je

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine uspostavljeno naknadno kao institucija s posebnom nadležnošću
za postupanje pred Sudom Bosne i Hercegovine u krivičnim djelima propisanim Zakonom o
Sudu BiH, Zakonom o Tužilaštvu BiH, Krivičnim zakonom BiH, Zakonom o krivičnom postupku
BiH, Zakonom o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju Tužilaštvu BiH.

Tužilaštvo BiH je sui generis institucija, te nije nadređeno entitetskim tužilaštvima nego je
njegova nadležnost ograničena na procesuiranje krivičnih dla propisanih gore navedenim
zakonima.
Javna tužilaštva su samostalni državni organi koji u okviru propisanih prava i dužnosti
preduzimaju zakonom određene mjere u pogledu otkrivanja i gonjenja učinilaca krivičnih djela i
ulažu pravne ljekove radi zaštite zakonitosti.
Tužilaštva vrše svoju funkciju na osnovu Ustava i zakona.
U okviru svojih nadležnosti, tužilaštva štite ostvarivanje ljudskih prava i slobode svih,
zagarantovanih Ustavom i zakonom, i obezbjeđuju ustavnost i zakonitost.
Funkciju tužilaštva vrši glavni republički javni tužilac, zamjenik glavnog republičkog javnog
tužioca, zamjenik glavnog republičkog javnog tužioca – specijalni tužilac i republički javni tužilac
u Republičkom javnom tužilaštvu.
Funkciju tužilaštva vrše i glavni okružni javni tužilac, zamjenik glavnog okružnog javnog tužioca i
okružni javni tužilac (u daljem tekstu: okružni tužilac) u okružnim javnim tužilaštvima.
Tužilaštva su:
Republičko tužilaštvo osniva se za teritoriju Republike Srpske;
okružna tužilaštva za područje okružnih sudova, a postoje i područne kancelarije okružnog
tužilaštva u određenim opštinama.
Tužilaštva u ostvarivanju svojih funkcija nadležna su da postupaju, i to:
Republičko tužilaštvo – pred svim sudovima Republike Srpske, a pred Ustavnim sudom
Republike Srpske glavni republički tužilac pokreće postupak za ocjenu ustavnosti zakona
Republike Srpske koji se primjenjuju u krivičnim postupcima, ukoliko se u praksi postavi pitanje
ustavnosti;
okružna tužilaštva – pred osnovnim i okružnim sudovima.
Tužilaštva su:
Federalno Tužilaštvo Federacije BiH koje se osniva za teritoriju Federacije BiH;
kantonalna tužilaštva koja se osnivaju za područje kantona FBiH.

Tužilaštva su samostalna državna tijela koje, u okviru prava i dužnosti Federacije Bosne i
Hercegovine i kantona preduzimaju zakonom određene mjere u pogledu istražnih radnji i
gonjenja potencijalnih počinilaca krivičnih djela i privrednih prestupa i vrši druge poslove
određena zakonima.

Ustavotvorna vlast u bih

Ustavotvorna vlast Bosne i Hercegovine je usaglašena volja tri etničke nacije (Hrvati, Srbi i
Bošnjaci) koja je institucionalizovana na dva nivoa ( entitetskom i nivo BiH).

Na nivou Bosne i Hercegovine ustavotvornu vlast čine: dvotrećinska većina poslanika u

Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH koja uključuje jednu trećinu izabranih
poslanika sa područja entiteta, plus većinu u Domu naroda, koja uključuje većine u sva tri
nacionalna kluba posebno i Ustavni sud BiH.
Na nivou Republike Srpske ustavotvornu vlast čine: dvije trećine od ukupnog broja poslanika
izabranih u Narodnoj skupštini, plus većina u Vijeću naroda koja uključuje većinu u svakom
nacionalnom klubu posebno i Ustavni sud RS.
Na nivou Federacije BiH ustavotvornu vlast čine: dvotrećinska većina poslanika u Zastupničkom
domu i većina u Domu naroda koja uključuje većinu u svakom nacionalnom klubu posebno i
Ustavni sud FBiH.

Bosna i Hercegovina ima tri ustavna suda: Ustavni sud BiH, Ustavni sud RS i Ustavni sud FBiH.

Ne postoji hijerahijski odnos između ovih sudova, jer svaki sud radi na primjeni konkretnog
ustava, ali postoji hijerarhijski odnos između samih ustava, jer se entitetski ustavi moraju
usklađivati sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Postojanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predviđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine.
Sud je ustanovljen nakon izvršenih procedura izbora i imenovanja, prvom sjednicom Ustavnog
suda u maju 1997. godine.
Ustavni sud sačinjava devet sudija, od kojih šest sudija biraju parlamenti entiteta (Predstavnički
dom Federacije Bosne i Hercegovine bira četiri, a Narodna skupština Republike Srpske dva), dok
preostalu trojicu bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, nakon konsultacija sa
Predsjedništvom Bosne i Hercegovine.
Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu da budu državljani Bosne
i Hercegovine niti bilo koje susjedne države.
Za sudije Ustavnog suda mogu da budu izabrani istaknuti pravnici visokog moralnog ugleda.
Svako ko udovoljava takvim kvalifikacijama i ima pravo glasa može da bude sudija Ustavnog
suda.
Mandat sudija imenovanih u prvom sazivu je pet godina, izuzev ako prije toga ne podnesu
ostavku ili ne budu s razlogom razriješeni konsenzusom ostalih sudija.

Sudije kasnijih saziva mogu da obavljaju svoje dužnosti do 70 godina starosti, izuzev ako prije
toga ne podnesu ostavku ili ne budu razriješeni konsenzusom ostalih sudija.
Sudija može da bude razriješen dužnosti prije isteka mandata ako to sam zatraži, ako bude
osuđen na zatvorsku kaznu, ako trajno izgubi sposobnost da obavlja svoju funkciju, ili ako
obavlja javne ili profesionalne dužnosti nespojive za funkcijom sudije Ustavnog suda.

Sud utvrđuje da li postoje razlozi za razrješenje sudije prije isteka mandata s obzirom na
činjenicu da sudije mogu da budu razriješeni dužnosti na osnovu konsenzusa ostalih sudija.
Ustavni sud tajnim glasanjem bira predsjednika i tri potpredsjednika iz reda sudija.
Predsjedništvo suda, tj. predsjednik i tri potpredsjednika biraju se po principu rotacije.
Mandat predsjednika Suda traje tri godine.
Pravila Suda takođe sadrže i odredbe o nepodobnosti i imunitetu.
Funkcija sudije je nespojiva sa članstvom u političkoj stranci ili političkoj organizaciji u Bosni i
Hercegovini, članstvom u zakonodavnoj, izvršnoj i drugoj sudskoj vlasti u Bosni i Hercegovini,
odnosno u entitetima, ili sa bilo kojom drugom funkcijom koja može da utiče na nepristrasnost
sudije.
Većina svih članova Suda sačinjava kvorum.

Sud donosi odluke većinom glasova svih članova u Plenarnoj sjednici i Velikom vijeću.

Malo vijeće koje se sastoji od predsjednika Ustavnog suda i dva potpredsjednika jednoglasno
odlučuje o privremenim mjerama.

Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće i objavljuju se u "Službenom glasniku Bosne i

Hercegovine", te u službenim glasnicima entiteta i Distrikta Brčko.
Nadležnosti Ustavnog suda BiH su:
Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz Ustava
između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između
institucija Bosne i Hercegovine.
U suštini, Sud ovdje odlučuje o pozitivnim ili negativnim sukobima nadležnosti, kao i o bilo kojim
drugim sporovima koji mogu da se pojave u odnosima između državnih i entitetskih struktura
vlasti, odnosno institucija Bosne i Hercegovine.
Prema Ustavu, spor može da pokrene samo određen krug ovlašćenih pokretača: član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Ministarskog savjeta, predsjedavajući ili
njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata
bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma
zakonodavnog organa jednog entiteta.
Ustavni sud je nadležan da odluči da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u
skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Iako Ustav eksplicitno govori samo o „odredbama zakona entiteta“, slijedeći generalni zadatak
Suda da podržava Ustav Bosne i Hercegovine, ovim se od ocjene ustavnosti ne isključuju i zakoni
Bosne i Hercegovine.

Prema Ustavu, spor može da pokrene samo određen krug ovlašćenih pokretača: član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Ministarskog savjeta, predsjedavajući ili
njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata
bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma
zakonodavnog organa jednog entiteta.

Kao specijalni slučaj podržavanja Ustava, Sud je takođe nadležan da ispita da li je odluka
entiteta da uspostavi specijalni paralelni odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim
ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine.
Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je ustanovljena ustavnom odredbom po kojoj Sud „ima
apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se postave na osnovu presude bilo kog suda u
Bosni i Hercegovini“.
Ovo znači da je Ustavni sud posljednja instanca supsidijarne zaštite prava i sloboda
ustanovljenih Ustavom.
Pravilima Suda navedena ustavna odredba definisana je tako da Sud, ukoliko ustanovi da je
apelacija osnovana, može da ukine presudu i slučaj vrati sudu koji je donio tu presudu na
ponovni postupak. Sud čija je presuda ukinuta dužan je da po hitnom postupku donese drugu,
pri čemu je vezan pravnim shvatanjem Ustavnog suda o povredi Ustavom garantovanih prava i
osnovnih sloboda podnosioca apelacije. Izuzetno, ako organ čija je odluka ukinuta u smislu
prethodnog stava donese novu odluku bez poštovanja pravnog shvatanja Ustavnog suda,
Ustavni sud može sam da odluči o meritumu predmeta ukoliko postoji odluka organa koja ne
krši ustavna prava tako što će takvu odluku da ostavi na pravnoj snazi.
Apelanti koji smatraju da su im presudom ili drugom odlukom bilo kog suda povrijeđena prava
imaju pravo da podnesu apelaciju nakon što iscrpe sve efektivne pravne lijekove utvrđene
zakonom.
Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu proslijedi bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u
pogledu toga da li je zakon, od čijeg važenja njegova odluka zavisi, kompatibilan s Ustavom, s
Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa
zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila
međunarodnog javnog prava.
Nadležnost Ustavnog suda u slučaju „blokade“ Doma naroda Parlamentarne skupštine o pitanju
vitalnog interesa po mnogo čemu predstavlja atipičan vid aktivnosti ustavnosudske instance jer
se praktično na ovaj način uspostavlja „bliski kontakt“ između „ustavnosudske“ i „zakonodavne“
vlasti.

Ovdje Ustavni sud rješava spor u kom je, prema mišljenju većine delegata jednog od
konstitutivnih naroda, predložena odluka Parlamentarne skupštine destruktivna po vitalni
nacionalni interes, a pri tome su u Domu naroda iscrpljena sva „parlamentarna sredstva“ za
rješavanje pitanja.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan je da odlučuje o bilo kakvom sporu u vezi sa zaštitom
utvrđenog statusa i ovlašćenja Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji može da se javi između
jednog ili više entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ili između Bosne i Hercegovine i
Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine po ustavu i odlukama Arbitražnog tribunala.

Osim ovlašćenih pokretača (član Predsjedništva, predsjedavajući Ministarskog savjeta,

predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine BiH, jedna
četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine BiH ili jedna četvrtina
članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta), spor u vezi sa zaštitom statusa
Brčko Distrikta takođe može da pokrene većina poslanika u Skupštini Brčko Distrikta BiH koja
uključuje najmanje jednu petinu izabranih poslanika iz reda svakog od konstitutivnih naroda.
Ustavni sud Republike Srpske ustanovljen je Ustavom Republike Srpske, koji je donesen 28.
februara 1992. godine.

Ustavni sud Republike Srpske počeo je sa radom 1. jula 1994.godine.

Ustavni sud ima devet sudija, uključujući i predsjednika Suda.

Predsjednika i sudije bira Narodna skupština i Vijeće Naroda na prijedlog predsjednika
Republike Srpske. [Visoki sudski i tužilački savjet predsjedniku Republike Srpske predlaže listu
kandidata za predsjednika i sudije Suda. Predsjednik Republike Srpske predlaže Narodnoj
skupštini kandidata za predsjednika Suda iz reda sudija Suda.] Sudija Suda ne može vršiti
nikakvu drugu javnu funkciju, kao i poslove koji su nespojivi sa sudijskom funkcijom.
Sudiji Ustavnog suda prestaje funkcija i kada to sam zatraži.
Sudija Ustavnog suda se razrješava dužnosti kada bude osuđen za krivično djelo koje ga čini
nedostojnim za obavljanje funkcije, kada trajno izgubi sposobnost da obavlja funkciju, kao i iz
drugih razloga utvrđenih Ustavom i zakonom.
Predsjednik Suda bira se na mandat od četiri godine, sa mogućnošću ponovnog izbora.
O pitanjima iz svoje nadležnosti Sud, odnosno vijeće odlučuje donošenjem odluke ili rješenja,
koji moraju biti obrazloženi.
Odluke Ustavnog suda su opšteobavezne i izvršne na teritoriji Republike Srpske.
Izvršenje odluka Ustavnog suda obezbjeđuje Vlada Republike Srpske.
Ustavni sud obezbjeđuje zaštitu ustavnosti i zakonitosti. Ustavni sud:
odlučuje o saglasnosti zakona i drugih propisa i opštih akata sa Ustavom;
odlučuje o saglasnosti propisa i opštih akata sa zakonom;
rješava sukob nadležnosti između organa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
rješava sukob nadležnosti između organa Republike, grada i opštine;
odlučuje o saglasnosti programa, statuta i drugih opštih akata političkih organizacija sa Ustavom
i zakonom;
odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata Narodne skupštine sa odredbama
Ustava o zaštiti vitalnih interesa konstitutivnih naroda;
odlučuje o pitanjima imuniteta, koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Republici
Srpskoj.
Ustavni sud prati pojave od interesa za ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, obavještava najviše
ustavne organe Republike o stanju i problemima u toj oblasti i daje im mišljenja i predloge za
donošenje zakona i preduzimanje drugih mjera radi obezbjeđenja ustavnosti i zakonitosti i
zaštite sloboda i prava građana, organizacija i zajednica.
Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona i ustavnost i zakonitost propisa i opštih akata koji
su prestali da važe, ako od prestanka važenja do pokretanja postupka nije proteklo više od
jedne godine.

Svako može dati inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti.

Postupak pred Sudom prijedlogom mogu pokrenuti:

predsjednik Republike Srpske,
Narodna skupština Republike Srpske,
Vijeće naroda o pitanjima iz okvira Ustavom utvrđenih nadležnosti,
Vlada Republike Srpske,
Sud, ako se pitanje ustavnosti i zakonitosti postavi u postupku pred Sudom,
republički tužilac, ako se pitanje ustavnosti i zakonitosti postavi u radu tužilaštva,
opština, grad, preduzeće, politička organizacija, odnosno udruženje građana i druga
organizacija, ako je povrijeđeno njihovo pravo utvrđeno Ustavom ili zakonom i
organ koji je po Ustavu i zakonu ovlašćen da obustavi izvršenje propisa i drugog opšteg akta
zbog njegove nesaglasnosti sa Ustavom i zakonom.
Sud može i sam pokrenuti postupak za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osnovano je da bi odlučivalo
o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LXXXII.
Ovo vijeće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.
Vijeće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog
naroda i jedan član iz reda Ostalih.
Članove Vijeća imenuje Sud.
Organizacija i način rada Vijeća uređuje se Poslovnikom o radu Ustavnog suda Republike Srpske.
Mandat članova Vijeća prestaje prestankom dužnosti sudije ovog suda.
Vijećem predsjedava predsjedavajući Vijeća, kojeg biraju članovi Vijeća iz svog sastava, tako da
je u svakom novom predmetu odlučivanja predsjedavajući Vijeća iz drugog konstitutivnog
naroda ili iz reda Ostalih.
Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna
naroda i jedan iz reda Ostalih.

Osnovna funkcija Ustavnog suda je rješavanje sporova:

između kantona;
između kantona i federalne vlasti;
između grada i njegovog kantona ili federalne vlasti;
između opštine i grada;
između opština i njihovih kantona ili federalne vlasti i
između institucija federalne vlasti ili unutar pojedinih institucija federalne vlasti.
Ustavni sud:
na zahtjev predsjednika Federacije, potpredsjednika Federacije, premijera, zamjenika premijera
ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdiće da li je
prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa
ustavom FBiH;

na zahtjev premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona,
utvrdiće da li su ustav kantona i amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo
to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;

na zahtjev predsjednika Federacije, potpredsjednika Federacije, premijera ili zamjenika

premijera, utvrdiće da li je predloženi ili usvojeni propis koji donosi organ federalne vlasti u
skladu sa ovim ustavom;
Na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li je neki predloženi ili usvojeni propis koje je
donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili opštinske vlasti u skladu sa ovim ustavom.
Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud.
Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja
opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije
na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća, načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja
opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud odlučuje i o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili neki kantonalni sud
a koja se pojave u toku postupka pred tim sudom.

Ustavni sud odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u
Federaciji.

Odluke Ustavnog suda Federacije su konačne i obavezujuće.