40. Kapacitet?

Pod pojmom kapacitet elemenata proizvodnog sustava podrazumijeva se kapacitet sredstava za

proizvodnju i kapacitet ljudi (radnika), a predstavlja vremenski izraženu količinu rada koju veza
sredstvo za proizvodnju - radnik može dati u određenom vremenskom razdoblju. Kapacitet sredstava
za proizvodnju ovisi o njegovim tehničkim značajkama ali i o ostalim elementima proizvodnog sustava
(radnoj snazi i predmetima rada), kao i o stupnju organizacije svih tih elemenata u proizvodnji.

Stoga se u praksi, u skladu s uvjetima iskorištenja, razlikuju : teorijski (potencijalni) kapacitet,

praktični (raspoloživi) kapacitet i efektivni kapacitet.

Teorijski kapacitet (Kt) predstavlja vremenski izraženu maksimalnu količinu rada koju sredstvo za rad,
odnosno čovjek može dati u promatranom vremenskom razdoblju, bez obzira na nužne prekide u
radu:

Kt = m∙s∙n (VJ/VR)

VJ - vremenska jedinica (npr. sat),

VR - vremensko razdoblje (npr. godina).

Praktični kapacitet (Kp) predstavlja u stvarnosti moguće iskorištenje teorijskog kapaciteta. On je

jednak teorijskom kapacitetu umanjenom za vremenske gubitke održavanja i popravaka sredstava za
rad, odnosno godišnjeg odmora radnika. Prosječne vrijednosti gubitaka u oba slučaja iznose 21 dana.
Praktični kapacitet može se izračunati s pomoću izraza:

Kp = mp∙n∙s (VJ/VR)
Efektivni kapacitet (Ke) predstavlja vremenski izraženu efektivnu količinu rada koju u zadanim
uvjetima korištenja i pri zadanom režimu rada daju sredstva za rad, odnosno radnici. Efektivni
kapacitet može se izračunati s pomoću izraza:

Ke = me∙se∙ne∙ ηe

Kapacitet tehnološkog sustava predstavlja ukupni efektivni kapacitet svih radnih mjesta u tokovima
materijala proizvodnog sustava. Kapacitet proizvodnog sustava dobije se tako da se zbroje kapacitet
tehnološkog sustava i kapaciteti svih ostalih elemenata proizvodnog sustava.

41. Takt, ritam i međuoperacijske zalihe?

Ritam proizvodnje – broj puta ponavljanja proizvodnog ciklusa [n] u jedinici vremena [T]. Izražava
brzinu ponavljanja proizvodnog ciklusa :

R = n/T (ciklusa/jed. vremena)

Takt proizvodnje–vremenski period koji protekne između dva uzastopna izlaska gotovog komada s
linije :

t = 1/R (jed. vremena/jed. proizvoda)

Dok ritam proizvodnje postoji uvjek, kod svakog tipa proizvodnje, takt postoji samo u slučaju kada se
proizvodni ciklusi dva uzastopna komada preklapaju. Ritam i takt su obrnuto proporcionalne veličine.
Što je ritam veći to je takt manji i obrnuto. Postoje dve vrste takta linije: prinudni i slobodni takt.

Prinudni takt -Kod prinudnog takta treba da postoji vremenska sinhronizovanost svih operacija jer se
svi predmeti rada, čija je proizvodnja u toku, pomeraju istovremeno sa jednog radnog mesta na
naredno.

Slobodni takt -Slobodan takt imaju one proizvodne linije kod kojih su vremena trajanja pojedinih
operacija različita.

takt odgovara najkraćoj operaciji→ javile bi se međuoperacione zalihe.

takt odgovara najdužoj operaciji→ postojala bi neiskorišćena vremena na radnim mjestima.

Ako se ne žele međuoperacione zalihe onda je dovoljna jedna proizvodna linija sve dok važi uslov:

t > tmax

Ako bi se proizvodnja organizovala tako da se javljaju međuoperacione zalihe, onda bi se planirani

program mogao ostvariti sa jednom linijom sve dok je ispunjen uslov:

t => tmin

Akoje potrebno spriječiti nastanak međuoperacionih zaliha na racionalan način, uz što niže troškove,
moguća su slijedeća tri slučaja: Operacije koje izvodi radno mjesto RMj se mogu podijeliti na dva
dijela koji se mogu na jednom predmetu rada, izvoditi u različito vreme, na različitim mjestima. Na
primjer: kod montaže bloka motora na jednom mjestu se stavlja poklopac glave motora i vezuje
zavrtnjima. Moguće je tu operaciju izvoditi tako da se na jednom radnom mjestu stavi poklopac i
pritegne određenim brojem navrtki, a na drugom se dovrši ostatak posla. U ovom slučaju se otvara
novo radno mjesto i tako se prvobitno vreme rada radnog mjesta RMj skraćuje, a ponekad i
prepolovi.

Tada će se potpuno eliminisatizalihe na radnim mjestima RMj’ i RMj”. U ovom slučaju se povećava
ukupan broj radnih mjesta u liniji, broj radnika i potrebna oprema za rad novog radnog mjesta.
Operacija koju izvodi radno mesto RMj se ne može dijeliti na djelove koji se na jednom predmetu
rada mogu izvršiti u različito vreme i na različitom mjestu.
Ovdeje moguće uvesti još jedno radno mjesto koje će raditi isti posao, na isti način, samo će se
predmet rada dijeliti. Jedna polovina će ići na jedno a druga na drugo radno mjesto.

Da bi se proces proizvodnje postavio tako da se ne pojavljuju međuoperacione zalihe a da se ostvari

planirani program proizvodnje potrebno je:

• odrediti potreban broj radnih mjesta za izvođenje svake operacije i šematski prikazati proizvodnu
liniju, ako se operacija 02 ne može dijeliti na manje dijelove;

• izračunati godišnju rezervu u vremenu radnih mjesta RM2 i RM4 na kojima se izvode operacije 02 i
04;

• izračunati ukupne godišnje vremenske gubitke cijele linije;

42. Profil opterećenja I profil kapaciteta?

Profil opterečenja za svaku mašinu se predstavlja diagramom u funkciji vremena, koji se na dalje
koristi za upravljanje proizvodnjom. Profil opterečenja je neophodno odrediti za svaku mašinu, pri
čemu se u obzir uzima : Razlika između statičkog opterečenja (prosječna veličina proicirana na nivou
godine) i dinamičkog opterećenja (uzimanje u obzir sezonskog opterećenja). Uzimanjem u obzir
vrijednosti iz prošlosti i prognoza za budućnost ( životni ciklus proizvoda). Opterečenje se određuje
kroz proizvod radnog vremena i broja komada za svaki dio koji se obrađuje na datoj opremi :
n
B=∑ ❑t i · k i
i=1

B – opterećenje

ti – takt za dati komad

ki – veličina serije za dati komad

n – broj različitih dijelova

Profil kapaciteta je definisan kroz raspoloživo vrijeme mašine . Profil kapaciteta može varirati u toku
godine (remont, otkaz, godišnji odmor, ... ) :

K= A·s·h·η

K – kapacitet
A – broj radnih dana u toku jedne periode

s–broj smjena u danu

h–radno vrijeme u smjeni

η –stepen iskorištenja vremena

43. Uravnoteženje proizvodnje?

Rijedak je slučaj da se potrebni i raspoloživi kapaciteti podudaraju. Stoga je potrebno izvršiti

usklađivanje, odnosno uravnoteženja kapaciteta. U slučaju kada su potrebni kapaciteti veći od
raspoloživih kapaciteta, usklađivanje se postiže na neki od slijedećih načina: uvođenjem
prekovremenih sati, uvođenjem nove smjene, novim zapošljavanjem, nabavkom nove opreme,
kooperacijom s drugim poduzećima. Ukoliko su pak raspoloživi kapaciteti veći od potrebnih,
usklađivanje kapaciteta se postiže: skraćivanjem radnog vremena, ukidanjem smjena, otpuštanjem
radnika, prodajom ili iznajmljivanjem opreme, ugovaranjem dopunskih poslova.

Stepen uravnoteženosti linije može se definisati na dva načina:

1. stepen uravnoteženosti cele linije s obzirom na takt;

2. stepen uravnoteženosti radnih mesta linije.

Stepen uravnoteženosti linije – Stepen uravnoteženosti cijele linije s obzirom na takt :

n

t ∑ ❑t i
n= s · 100= i=1 ·100
t t·n

ts–prosječno vrijeme trajanja operacije na jednom RM[min/kom]

Stepen uravnoteženosti radnih mjesta linije :

m (min)

t
∑ ❑ t ij
n= min ·100= m(max
i=1
·100
t max )

∑ ❑t ij
i=1

i–broj operacija, j–broj radnih mjesta

Stepen iskorištenja kapaciteta linije – odnos iskorištenog i raspoloživog kapaciteta linije u

posmatranom vremenskom interval :
m

∑ ❑t j
j=1
n= · 100
t·n

44. Transportna matrica?

Elementi matrice bkjpredstavljaju količinu materijala (npr. broj transportnih jedinica) koja se mora
transportirati u određenoj vremenskoj jedinici između k-tog i j-tog radnog mjesta. Svaki element
matrice može biti polazna i odredišna točka transporta, pa je matrica B kvadratna matrica. Unutar
radnog mjesta zanemaruje se transport, te su dijagonalni elementi matrice. Matrica B je orijentirana
matrica transportnih intenziteta, jer osim količina definira i smjer transporta između radnih mjesta.
Ona predstavlja programsko-tehnološku značajku zadanog proizvodnog sustava.

45. Podjela proizvodnje prema kriterijima?

Podjela rada unutar proizvodnje je prvenstveno zasnovana na obimu proizvodnje na jednom radnom 
mjestu i sa 
stepenom automatizacije i mehanizacije proizvodnje, tako da se u praksi koriste slijedeće dvije vrste 
proizvodnje: 
Obrtnička (zanatska) proizvodnja je karakteristična po tome da se proizvodni proces nekog proizvoda 
u 
potpunosti realizira bez upotrebe mašina od strane jednog ili grupe radnika na jednom radnom mjest
u. U ovoj 
podjeli rada proizvodnja se obavlja samo na jednom radnom mjestu, dok su veličine koje se proizvod
e pojedinačni  proizvodi ili male serije. 
Industrijska proizvodnja predstavlja proces proizvodnje ili dodatne obrade nekog materijalnog dobra 
unutar  fabrika  ili  postrojenja,  pri čemu  je  sam  proces  obrade  povezan  sa  visokim  stepenom 
mehanizacije  i 
automatizacije. U zavisnosti od kompleksnosti proizvoda proces proizvodnje se obavlja na više radnih 
mjesta, pri 
čemu je svako radno mjesto specijalizovano za određenu vrstu obrade. Količine proizvoda koje se ovi
m putem  proizvode su serijskog ili masovnog karaktera. 

46. Forme proizvodnje?

Forma (organizacija toka) proizvodnje ima značajan utjecaj na efektivnost i troškove proizvodnje, pri 
čemu je sam 
odabir organizacije uslovljen asortimanom i veličinom serije proizvodnje. U praksi se susreću slijedeći 
tipovi  organizacije toka proizvodnje: 
Proizvodnja na licu mjesta je specifičan način realizacije proizvodnje proizvoda (metalne konstrukcije, 
brodovi, 
energetska postrojenja, ...) koji je kruto vezan za određeno mjesto. Proizvodnja na licu mjesta se reali
zuje po 
principu „sredstva za rad i radnici ka proizvodu“. Glavna karakteristika objekata koji se proizvode ovi
m putem je 
glomaznost i masivnost, te nepostojanje mogućnosti da se njihov proces proizvodnje izmjesti na neko 
drugo 
mjesto. U praksi se uvijek koristi mogućnost da što veći stepen proizvodnje bude realizovan u radioni
čkim 
uslovima, a da daljnji stepen realizacije proizvodnje, najčešće sama montaža, bude nastavljena na licu 
mjesta.  

Preduslov za efikasnu realizaciju proizvodnje na licu mjesta je: 

 lako transportovana sredstva za rad, 
 kratki transportni putevi između skladišta i mjesta proizvodnje, 
 dovoljna površina za rad u cilju smanjenja svakog vida pomjeranja ili transporta u procesu 
proizvodnje  ili montaže. 

Radionička  proizvodnja  predstavlja  klasičnu  formu  proizvodnje,  dok  je  njezina  realizacija 
bazirana  je  na  koncentraciji sredstava za rad ili oblika obrade u jednom dijelu ukupne površine 
radnog prostora proizvodnog  sistema. Najčešće se ovakvi odjeli nazivaju prema vrsti obrade koja se 
Izvodi (radionica mašinske obrade, tokarska  radionica, bravarska radionica, ...). 

Specifičnost  radioničke proizvodnje uslovljena je prvenstveno malim serijama  proizvodnog 

programa koji se proizvodi, odnosno promjenjivim i raznovrsnim proizvodnim programom, gdje samo
tržište zahtjeva visok stepen adaptivnosti i fleksibilnosti proizvodnog procesa. Troškovi proizvodnje 
koji se  mogu  obezbjediti  ovakvim  tokom  odvijanja  proizvodnje  nisu  minimalni  zbog,  dugih 
transportnih  puteva,  univerzalnog  karaktera  proizvodne  opreme,  velikog  stepena  udjela 
pripremno  završnog  vremena  u  toku  proizvodnje,  ne optimiranja proizvodnog procesa, 
primjenom neefikasne proizvodne opreme.

Osnovne karakteristike ovakvog tipa odvijanja proizvodnje su: 
  velika elastičnost na promjene, 
 pojedinačna i maloserijska proizvodnja, 
 proizvodni proces prekidnog karaktera, 
 prostorno grupisanje proizvodnje opreme istog karaktera,
  jednostavno proširenje kapaciteta, 
 visoko kvalificirana radna snaga, 
 veći radionički, skladišni i transportni prostori, 
 tokovi i transportni putevi koji se preklapaju i presijecaju, 
 primjena najčešće univerzalnih mašina (u specijalnim slučajevima i specijalnih mašina), 
 priprema proizvodnje za svaki radi nalog pojedinačno. 

Redna proizvodnja predstavlja organizaciju toka proizvodnje za proizvodnju proizvodnog programa 
koji je 
relativno sličnih geometrijskih karakteristika gdje se očekuje povremena ili stalna proizvodnja relativn
o sličnih  proizvoda. Ovaj tip proizvodnje se primjenjuje kod proizvodnje srednjih i velikih 
serija. Redna proizvodnja se  realizira sa slobodno povezanim sredstvima za rad, dok je sama 
proizvodnja je diferencirana u tehnološke  operacije  koje  se  realiziraju  na  pojedinim  radnim 
mjestima.  S  obzirom  na  to  da  je  proizvodni  program  promjenjivog karaktera, ali se promjena 
istog vrši u dugim vremenskim periodima, najčešće se dešava da se za  svaki proizvod se vrši 
rekonfiguracija materijalnog toka u odnosnu na prethodnu proizvodnju, odnosno dešava  se 
dodavanje ili oduzimanje proizvodne opreme u tok materijala u skladu sa tehnološkim postupkom na 
određenoj proizvodnoj liniji. U izuzetnim slučajevima može i da dođe do iskakanja toka materijala 
između  pojedinih  linija,  ali  se  nastoji  da  se  ovo  organizaciono  rješenje  izbjegne.  Popratna 
karakteristika  ovakve  organizacije toka odvijanja proizvodnje da pojedine karakteristike 
primjenjivane proizvodne opreme najčešće  posjeduju  kapacitetnu  neusklađenost  sa  tehnološkim 
procesom,  pri čemu  se  pribjegava  ka  upotrebi  međuoperacijskih skladišta između pojedinih 
radnih mjesta, te diferenciranom radnom vremenu za pojedina  radna mjesta. Problem redne 
proizvodnje se prvenstveno ogleda u: 
 neusklađenosti vremena radnih hodova i tehnoloških operacija; 
 transport je najčešće ne automatiziranog karaktera, 
 problematičnom određivanju rasporeda proizvodne opreme i radnih mjesta; 
 utvrđivanju broja proizvodne opreme i radnih mjesta iste funkcije; 
 visok stepen uticaja otkaza, organizacije i tehnološkog procesa na efektivnost proizvodnje. 

Grupna proizvodnja zasnovana je na kombinaciji radioničke i redne proizvodnje, naime nastoji 
radionička  proizvodnja sa relativno malim serijama i širokim asortimanom proizvodnje, gdje postoji
drastična geometrijska 
razlika između pojedinih proizvoda, poprimi karakteristike redne proizvodnje. Ovdje se prvenstveno r
adi o tome 
da se kreiraju grupe proizvodne opreme i radnih mjesta (virtualne proizvodne linije) na kojima će se t
renutno 
realizirati proizvodnja određene vrste proizvoda. Proces povezivanja između pojedine opreme vrši se 
imaginarno,  odnosno bez pomjerana proizvodne 
opreme što najčešće prouzrokuje duge transportne puteve. Prvenstveni 
problem grupne proizvodnje je radikalno promjenjivi proizvodni program, s obzirom da se javljaju org
anizacioni  problemi 
prilikom uspostavljanju i ukidanju pojedinih grupa. Stoga se teži da se proizvodni program u ovakvoj 
organizaciji toka proizvodnje uravnoteži uvođenjem u proizvodnju samo sličnih proizvoda i dijelova, 
čime se  dobiva da su i tehnološki procesi slični, što u krajnosti rezultira povećanjem proizvodnosti 
grupne proizvodnje i  kod izrade malih serija. 

Osnovna načela za uspostavu grupne proizvodnje su: 
 grupiranje različite opreme u cilju djelomične ili potpune obrade jedne familije proizvoda, 
 serijska proizvodnja na bazi sastavljanja malih serija u vještačke velike serije, 
 primjena univerzalnih mašina sa specijalnim uređajima, 
 bez grube veze između proizvodne opreme. 
Ovime se dobivaju slijedeće karakteristike: 
 kraća vremena takta proizvodnje u odnosu na radioničku proizvodnju,  
 veća fleksibilnost u odnosu na rednu proizvodnju, 
 ekonomičnija proizvodnja malih i srednjih serija, 
 smanjenje fleksibilnosti proizvodnje, 
 zahtjev za visokokvalificiranim kadrom, 
 kreiranje grupe zavisno od spektra proizvoda. 

Tekuća proizvodnja  predstavlja  specifičan  slučaj  redne proizvodnje  kada  se  vrši  proizvodnja  u 

namjenski  uređenom rasporedu proizvodne opreme u skladu sa tehnološkim procesom za dati 
proizvod. U tom slučaju  vođeno je računa o minimizaciji transportnih puteva, usklađenosti toka 
materijala, … . Razlog za ovaj proces se  ogleda u tome da se povećanjem serija proizvodnje daje 
mogućnost da se svaka ušteda, pa i ona koje je relativno  mala, multiplicira sa brojem izrađenih 
komada, što gledajući na cjelokupnu veličinu serije, daje znatne uštede. 
Tako da tekuća proizvodnja predstavlja najviši i najefikasniji stepen organizacije proizvodnje, pri čem
u predstavlja 
određen  redoslijed  radnih  procesa  koji  su  lokalno  progresivani  i  vremenski  bez  gubitaka. 
Ovakva  forma  organizacije  primjenjuje  se  kod  zahtjeva  za  količinsku  proizvodnju,  pri 
ustaljenom,  jednakomjernom  i  neprekidnom slijedu radnih operacija. Tok materijala je postavljen 
na spram realizacije tehnološkog postupka u  vidu lanca ili tekuće vrpce, pri čemu se ne dozvoljava 
pojava petlji u samom toku. 
Ukoliko  se  ispuni  uslov  potpune  automatizacije  procesa  manipulacije  predmeta  obrade 
rezultat tekuće  proizvodnje predstavlja: 
 kratko vrijeme takta proizvodnje,  
 mala količina obradaka koji se istovremeno nalaze u cjelokupnoj proizvodnoj liniji, 
 mali troškovi proizvodnje, 
 relativno kratki transportni putevi, 
 niski troškovi po jedinici proizvoda, 
 visoki stepen kontinuiteta proizvodnje
47. Kontinuirana proizvodnja?

Kontinuirana  (procesna)  proizvodnja,  zasniva  se  na  preradi  osnovnih  sirovina  u  proizvode  na 
usko  specijaliziranim proizvodnim linijama odnosno procesima (primjer ovakve proizvodnje je: 
električne energija,  cement, soda, deterdžent, keks, …). 
Osnova ovakvog tipa proizvodnje predstavljaju sirovine koje se u praksi 
posmatraju kao nekomadne veličine, a njihova količina se posmatra kroz jedinicu gustoće (kg/m3, l/
m3, …).  Dobiveni izlazni 
proizvod je ponavljajućeg karaktera sa mogućnostima izvedbe istog u različitim varijantama 
(npr.  različite vrste deterdženata), te se od zavisnosti stepena obrade proizvoda isti plasira kao 
komadni proizvod  (cement u pakovanju) ili nekomadna veličina (cement u rinfuzi). 
Kontinuirana proizvodnja se nadalje može  podijeliti u dvije osnovne skupine: 
Kontinuirana ponavljajuća proizvodnja -
predstavlja proizvodnju istog proizvoda sa mogućnošću varijantnih  izvedbi, pri čemu je godišnja 
proizvodnja planirana na bazi ugovorene prodaje ili raspoloživih resursa na tržištu  za posmatrani 
period. Ovakvi sistemi imaju relativno velike kapacitete proizvodnje, pri čemu sam stepen 
iskorištenja ovisi o mogućnostima plasmana robe ili raspoloživim resursima za proizvodnju. 
Nedostatci ovakvog 
vida proizvodnje se ogledaju u relativnoj visokoj nabavnoj cijeni opreme, te velikom značaju procesa 
održavanja  na stepen iskorištenja opreme. 

Kontinuirana promjenljiva proizvodnja ‐   Karakteristike kontinuirane ponavljajuće proizvodnje su: 
Planiranje i upravljanje proizvodnjom se temelje na dovoljno poznatim ulaznim parametrima 
kapacitivnih  mogućnosti i sirovina te nedovoljno poznatim elementima tržišnih potreba 
Osiguranje potrebnih resursa (sirovina kao najznačajnijeg ulaznog resursa) je moguće s dugoročnim 
vezivanjem  dobavljača koji pokažu zadovoljavajući kvalitet u rokovima, cijeni i kvalitetu sirovina 
Potrebna je direktna veza podataka laboratorijskih ispitivanja i proizvodnog procesa u cilju 
eventualne korekcije  u procesu 
Praćenje proizvodnje, zastoja, pripreme i potrošnje sirovina potrebno je i moguće automatizirati i dir
ektno unositi  u informacijski sistem.   
Kontinuirano  promjenljiva  proizvodnja  sadrži  pored  karakteristika  kontinuirano  ponavljajuće 
proizvodnje  i  mogućnost definiranja proizvoda prema posebnom zahtjevu kupca.  
To znači da se prema tom zahtjevu radi posebna receptura i probni proizvod te nakon usvajanja novo
g proizvoda  lansira se proizvodnja i realizira narudžba kupca.  
Ovoj skupini pripadaju i proizvodni programi koji imaju širok asortiman, a proizvodni planovi se mijen
jaju prema  narudžbama ili potrebama ovisnim o sezonskim poslovima kupca. 

48. Pojedinačna proizvodnja?

Pojedinačna proizvodnja predstavlja tip proizvodnje u kojem se proizvod ili usluge definiraju
tehničkim zahtjevima, nacrtima ili uzorcima. Sastavnica, tehnologija proizvodnje I normative
materijala, kao I potrebni alati rješavaju se nakon ugovaranja posla.
Kalkulacija se radi procjenom potrebnog rada I materijala. Javlja se u dva oblika:
• Proizvodnja ili usluge po projektu(narudžbi)
• Proizvodnja istog tipa proizvoda ali u varijantama rješenja koje se značajno razlikuju.

Za ovu proizvodnju karakteristično je, da se proizvod proizvodi samo jednom ili pojedinačno u većim
ili manjim vremenskim razmacima što znači, da se process organizira I izvodi za jedinicu proizvoda.
Proizvodni program pogona je tada u pravilu višesložan. Naime, istovremeno se najčešće proizvodi
veći broj različitih proizvodananačinpojedinačneproizvodnje. Da bi se povećala efikasnost, nastojat će
se kod ovakve proizvodnje istovremeno proizvoditi istovrsni dijelovi, koji ulaze u više proizvoda
(unificirani dijelovi). Isto tako, nastojat će se istovremeno proizvoditi tehnološki slični dijelovi, te na
taj način postići barem djelomični efekt proizvodnje u većim količinama.
Pojedinačna proizvodnja ima određene osnovne značajke, od kojih se navode sljedeće: 1)Proizvodnja
se realizira u pravilu za poznatog kupca
2) Prije početka proizvodnje potrebno je provesti opsežne poslove projektiranja, konstrukcije i
tehnološke pripreme, koji su skopčani sa znatnim utroškom vremena i financijskih sredstva (ovi
troškovi učestvuju u ukupnim troškovima proizvodnje jedinice proizvoda s velikim udjelom).
3)Planiranje potreba I nabavka materijala zasniva se pretežno na iskustvenim podacima, manje na
normativima materijala
4) Kod proizvodnje primjenjuju se pretežno univerzalni mašine i to konvencionalni neautomatizirani i
numerički upravljani mašine
5)Osnovni oblik organizacije proizvodnih kapaciteta tradicinalno je raspored prema vrsti radnih
mjesta, ali se danas koriste i fleksibilni proizvodni sistemi.
6) Međupogonska kooperacija je, zbog potrebe što boljeg korištenja instaliranih kapaciteta i
nepostojanja uvijek svih potrebitih tehnoloških mogućnosti pri izradi dijelova, relativno velika.
7)Udio vremena montaže u ukupnom vremenu izrade proizvoda je velik, zbog potrebe pripasivanja
dijelova I male podjele poslova pri montaži. 8)Radne naprave I specijalni alati primjenjuju se relativno
malo.
9)Proizvodni ciklus je dugačak uz tendenciju smanjenja, kao posljedica primjenenovih proizvodnih
struktura(FPS).
10) Proizvodni radnici trebaju imati relativno visoku kvalifikaciju, budući da tehnološki postupci, u
pravilu nisu detaljno propisani zbog manje dubine razrade procesa.

Proizvodnja ili usluge po projektu predstavljaju tip proizvodnje ili usluga koji se obavljaju jednom za
određeni posao i mala jevjerovatnoćadaćeseponoviti. Takve proizvode predstavlja proizvodnja
plovnih objekata, opreme u izgradnji postrojenja u energetici,procesnoj, hemijskoj ili prehrambenoj
industriji, razvojno-istraživački projekti, izrade rezervnih dijelova i komponenti po narudžbi, te izrada
steznih is pecijalnih reznih alata I naprava prema zahtjevu odnosno dijelovima koji se u njima
izrađuju.
Karakteristike proizvodnja ili usluge po projektu su:
• Sastavnica nije poznata i često se razvija s razvojem dokumentacije
• Česte su izmjene i revizije dokumentacije
• Tehnologija se rješava iskustveno i prema procjeni potrebnih vremena
• Kapaciteti su neusklađeni sa potrebama (potrebe se stalno mijenjaju) te je potrebno imati radnike
koji rade na više raznovrsnih strojeva
• Promjenljive potrebe za kooperacijom
• Za konstrukciju i izradu alata obično nema dovoljno vremena

Proizvodnja komadnih proizvoda u varijantama izvedbi je nešto povoljniji oblik proizvodnje.

Pojedini sklopovi proizvoda ili operacije na izradi se ponavljaju s nešto izmijenjenim zahtjevima
(naprimjer izrada reduktora: to mogu biti pojedinačni reduktori po zahtjevima ili manje serije koje se
ponavljaju, te izrade zupčanika prema uzorcima ili crtežima).

49. Maloserijska proizvodnja?

Maloserijska proizvodnja predstavlja komadnu proizvodnju širokog asortimana proizvodnje. Postoje

tehnološki pristupi (grupna tehnologija), kojima se grupiranjem dijelova sličnim po tehnološkom
procesu u pojedinačnoj proizvodnji može organizirati maloserijska proizvodnja. Maloserijska
proizvodnja po svojim značajkama tendira prema pojedninačnoj.

50. Srednje serijska proizvodnja?

Srednjeserijska (ili jednostavnije serijska) proizvodnja po svojim obilježjima nalazi se između

maloserijske i velikoserijske proizvodnje. Ona je tehnološki pretežno diferencirana, tj. raščlanjena je
na operacije koje se izvršavaju, i to samo po jedna, u određenim obradnim sistemima.
U ovoj vrsti proizvodnje koriste se raznovrsne mašine alatke: univerzalne, specijalne, automatizovane
i agregatne. Serijska proizvodnja obično se primjenjuje u proizvodnji: mašina alatki, kompresora,
pumpi, ventilatora, tekstilnih mašina, transportnih sredstava, mašina za obradu drveta i td.
Serijska proizvodnja je značajno ekonomičnija od pojedinačne jer se obezbeđuje, prije svega, bolje
iskorištenje opreme, povećana proizvodnost a time i značajno smanjenje troškova proizvodnje.

51. Masovna proizvodnja?

Kod masovne proizvodnje se konstrukcijski jednaki proizvodi proizvode tijekom dužeg vremenskog
razdoblja u većim količinama, tako da pretežan dio radnih mjesta izvodi iste operacije dulje vrijeme,
često i za čitavo vrijeme proizvodnje proizvoda. Time su stvorene osnovne pretpostavke za primjenu
najvišeg nivoa proizvodne tehnike i proizvodne organizacije. Za masovnu proizvodnju karakteristično
je :
1) Postoji čvrsta potreba za razvijenim proizvodom kroz duže vrijeme u relativno velikim količinama
2) Trošak razvoja proizvoda i tehnološke pripreme proizvodnje je po jedinici proizvoda vrlo mali
3) Oprema je u velikoj mjeri specijalna i specijalizirana, i u osnovi viskoproduktivna
4) Osnovni oblik organiziranja proizvodnih kapaciteta su proizvodni sistemi organizirani prema
proizvodu. Često se radi o automatiziranim proizvodnim linijama

5) Transport proizvoda u najvećoj je mjeri mehaniziran i sinhroniziran s radom mašina.

6) U cilju osiguravanja potpune zamjenivosti dijelova, kod montaže se ne provodi propisivanje
dijelova zahvaljujući osiguranju dovoljne točnosti pri izradi
7) Ciklus proizvodne je vrlo kratak
8) Održavanje opreme organizirano je na visokom nivou, s težištem na preventivnom održavanju,
kako bi se zastoji zbog kvarova sveli na najmanju mjeru.
9) Na radnim mjestima u proizvodnji poslove obavlja pretežno priučena radna snaga. Visoke
kvalifikacije i stručnost nužni su za poslove podešavanja, održavanje opreme i nadzor procesa.
Očito je da su značajke tipova proizvodnje međusobno vrlo različite uz opću napomenu, da se razlike
kod pojedinih značajki smanjuju, kao posljedica stalnog razvoja proizvodne tehnike i proizvodne
organizacije.

52. Otvoreno radno mjesto?

- izvršilac napušta radno mjesto

Otvoreno radno mjesto ima najniži nivo organizovanosti. Kod njega radnik samo manji dio
raspoloživog vremena koristi za rad, zato što se ne:
1. programira proizvodnja;
2. analizira dohodovnost proizvoda;
3. vrši selekcija programa proizvodnje;
4. određuje optimalni plan proizvodnje;
5. izračunava optimalna veličina i broj serija za proizvode iz optimalnog plana proizvodnje;
6. vrši izbor optimalne vrste sredstava za rad prema programu proizvodnje;
7. određuje potreban broj sredstava za rad po vrstama;
8. određuje potreban broj radnika po strukama i smjenama;
9. određuje potreban broj radnih mjesta po vrstama;
10. utvrđuje optimalan raspored radnih mjesta u procesu proizvodnje;
11. vrši optimalna podjela rada u procesu proizvodnje;
12. određuje optimalan redoslijed izvršenja radnih zadataka u procesu rada;
13. vrši terminiranje proizvodnje i lansiranje radnih zadataka;
14. vrši snabdevanje radnih mjesta poslom:
- radno mjesto nije dobilo naredni radni zadatak pre završetka prethodnog;
- nema materijala ili materijal nije odgovarajućeg kvaliteta;
- nema alata ili je on istrošen;
- nema potrebne dokumentacije ili je ona nepotpuna i nejasna, itd.

15. proučava, mjeri, poboljšava i humanizuje rad na radnom mjestu, tako da metod rada sa
stanovišta produktivnosti I humanizacije rada nije optimalan:
- nije izvršena neophodna priprema na radnom mjestu,
- način izvršenja pojedinih dijelova radnih zadataka i poslova u cjelini nije odgovarajući, itd.
16. vrši odgovarajuća kontrola kvaliteta ili nije sinhronizovana sa procesom izrade pa dolazi do
zastoja u radu;
17. obavlja unutrašnji transport na odgovarajući način;
18. skladište proizvodi, poluproizvodi i sirovine na određeno mjesto i na odgovarajući način pa zbog
toga dolazi do
zastoja u radu;
19. ostvaruje preventivna zaštita čoveka na radu;
20. ostvaruje preventivno održavanje sredstava za rad pa dolazi do nepredviđenih prekida u radu;
21. vrši odgovarajuće snabdjevanje procesa energijom i tehnološkim fluidima.

53. Zatvoreno radno mjesto?

- organizirano posluživanje radnog mjesta

Zatvoreno radno mjesto je organizacioni vid radnog mjesta koji ima visok stepen organizovanosti.
Kod njega su svi prethodni uzroci prekida I neefikasnosti rada, osim uzroka da proučava, mjeri,
poboljšava i humanizuje rad na radnom mjestu, tako da metod rada sa stanovišta produktivnosti I
humanizacije rada nije optimalan:
- nije izvršena neophodna priprema na radnom mjestu,
- način izvršenja pojedinih dijelova radnih zadataka i poslova u cjelini nije odgovarajući, otklonjeni.
Radnik kod zatvorenog radnog mjesta ne napušta radno mjesto, sve raspoloživo vrijeme koristi za
rad, radi efikasno, a radni učinak mu je veliki.

54. Stabilizirano radno mjesto?

- velikoserijska i masovna proizvodnja

Najviši nivo organizovanosti ima stabilizovano radno mjesto. Uslov za ostvarenje stabilizovanog je
prethodno zatvaranje radnog mjesta. Kad se kod zatvorenog radnog mjesta studijom metoda rada,
način rada na radnom mjestu optimizira sa stanovišta efikasnosti I humanizacije rada, dolazi se do
stabilizovanog radnog mjesta. Kod njega je rad najefikasniji I najhumaniji, a radni učinak najveći.

55. Pravila optimalne organizacije i zatvaranja radnog mjesta?

PRAVILA OPTIMALNE ORGANIZACIJE RADNOG MJESTA :

I pravilo: Snabdevanje radnog mjesta odgovarajućim poslom (radni zadatak, materijal, alat i
dokumentacija) i njegovo otpremanje sa radnog mjesta treba da se vrši potpuno i na vrijeme
1. Pripremiti i dostaviti sljedeći posao. Problem se kod toga svodi na operativnu opskrbu radnog
mjesta koju obavljaju dispečeri. Dispečer (eng. dispatcher) prikuplja, analizira i prati podatke koji su
bitni za proizvodnju. Razlikujemo slučaj kod maloserijske proizvodnje i slučaj kod velikoserijske i
masovne proizvodnje.
II pravilo: Radnom mjestu treba obezbediti odgovarajući kadar i opremiti ga sa odgovarajućim: •
mašinama, • uređajima, • instalacijama, • standardnim alatom i priborom, • potrošnim materijalom,
energijom i vodom, • sredstvima zaštite na radu i lične potrebe radnika itd.
2. Opremljenost radnog mjesta se odnosi na mašine, uređaje i instalacije, pribor, alat, zaštitna
sredstva, proizvodni inventar, potrošni materijal itd.
III pravilo: Rad na radnom mjestu treba, primenom odgovarajućih metoda, racionalizovati i poboljšati
sa stanovišta produktivnosti i humanizacije rada. Pored toga, radnom mjestu treba projektovati i
obezbediti odgovarajući prostor za rad.
3. Rad unutar radnog mjesta treba optimalno organizirati primjenom metoda pojednostavljenja rada
i to u smislu povećanja produktivnosti, smanjenja troškova i povećanja kvalitete obrade. a)
Određivanje optimalnog položaja sredstava za rad b) Određivanje najpovoljnije površine radnog
mjesta; ukupna površina radnog mjesta P jednaka je zbroju c) Racionalizacija i pojednostavljenje rada
na radnom mjestu
IV pravilo: Primenom odgovarajućih organizacionih, tehničkih i zdravstvenih mjera, radnom mjestu
vreba obezbediti odgovarajuće uslove radne sredine; temperatura vazduha, vlažnost vazduha, brzina
kretanja vazduha, osvetljenje, čistoća na radnom mjestu itd. treba da. budu na optimalnom nivou.
Buku i vibracije treba eliminisati ili bar smanjiti na najmanju moguću mjeru itd.
4. Uvjeti sredine na radnom mjestu trebaju biti optimalni da bi omogućili maksimalni učinak, uz
sprečavanje ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja.
V pravilo: Na radnom mjestu i oko njega treba stalno stvarati psihološke i sociološke uslove rada.
5. Psihološki i sociološki uvjeti mogu se unaprijediti primjenom raznih mjera: • prijem, praćenje i
otpuštanje radnika s posla treba se odvijati u smislu dobrih međuljudskih odnosa raspored radnika
treba se odvijati prema njihovoj stručnosti i rezultatima rada (radnik treba znati uvjete za plaću,
napredovanje, predlaganje i sl.) • stimulacija i motivacija • pomaganje radnicima.
Postupak zatvaranja radnih mjesta sadrži sledeće aktivnosti:
1. programiranje proizvodnje i usluga;
2. analiza profitabilnosti;
3. selekcija programa;
4. određivanje optimalnog plana;
5. izračunavanje optimalne veličine i broja serija;
6. izbor optimalne vrste sredstava za rad prema programu;
7. određivanje potrebnog broja sredstava za rad po vrstama;
8. određivanje potrebnog broja radnika po strukama i smenama;
9. određivanje potrebnog broja radnih mjesta po vrstama;
10. utvrđivanje optimalnog rasporeda radnih mjesta;
11. ostvarenje optimalne podele rada;
12. određivanje optimalnog redosleda izvršenja radnih zadataka;
13. terminiranje i lansiranje radnih zadataka;
14. snabdevanje radnih mjesta sa poslom (radni zadatak, materijal, alat i dokumentacija);
15. proučavanje, merenje, poboljšanje i humanizacija rada na radnim mjestima;
16. organizovanje rada svih elementarnih procesa

56. Raspored s fiksnom pozicijom?

Raspored s fiksnom pozicijom ili pojedinačni raspored (engl. layout by fixed position, layout by fixed
material location) predstavlja najjednostavniju prostornu strukturu koja se sastoji od jednog radnog
mjesta. Proizvodni proces obavlja se tako da se svaki predmet rada završno obradi na jednom
radnom mjestu, a zatim se kao gotov proizvod otpremi u skladište gotovih proizvoda. Radna mjesta
su dakle, povezana samo s drugim objektima, npr.: skladištem sirovina, međuskladištem za montažu,
skladištem gotovih proizvoda, itd. Kod ovog rasporeda, ne postoje prostorne veze zasnovane na toku
materijala između takvog radnog mjesta i ostalih radnih mjesta u proizvodnom sustavu, što znači da
ne postoje međuoperacijski transportni putovi. Tipični primjeri primjene ove prostorne strukture su
proizvodnja velikih strojeva, brodova i sl., tj. proizvodnje kod kojih se predmeti rada nalazi na jednom
mjestu, dok se radnici i sredstva za proizvodnju kreću do mjesta obavljanja obrade ili montaže.

Osnovne prednosti rasporeda s fiksnom pozicijom su: predmet rada se ne transportira tijekom
obrade/montaže, mogućnost izmjene redoslijeda proizvodnih operacija, prilagodljivost s obzirom na
primjenu univerzalnih sredstava za proizvodnju. Osnovni nedostaci rasporeda s fiksnom pozicijom su:
zahtijevaju se pokretna sredstva za proizvodnju, prikladnost samo za pojedinačni tip proizvodnje,
dugi transportni putovi sredstava za proizvodnju.

57. Raspored po vrstama obrade?

Raspored u skupine po vrsti obrade (engl. layout by function, layout by process) predstavlja
prostornu strukturu u kojoj su istovrsna radna mjesta prostorno objedinjena u skupine u kojima se
obavljaju istovrsne operacije.
Ovakav tip prostorne proizvodne strukture primjenjuje se kod maloserijske ili pojedinačne
proizvodnje, odnosno kod širokog asortimana proizvoda. Predmeti rada mogu zahtijevati različite
operacije i redoslijede njihovog obavljanja. Vremena trajanja pojedinih operacija također su
različita. Radna mjesta raspoređena na ovakav način omogućavaju veliku prilagodljivost u odnosu
na promjene u proizvodnom programu glede promjene asortimana ili količine proizvoda.
Osnovne prednosti rasporeda u skupine po vrsti obrade:
 prilagodljivost glede proizvodnog programa po asortimanu i količini,
 visok stupanj iskorištenja kapaciteta radnih mjesta,
 dobra prilagodljivost na nove tehnološke postupke i na promjene redoslijeda obrade,
 prebacivanjem proizvodnih operacija na drugi, istovrsni stroj, moguć je nastavak proizvodnje
u slučaju kvara stroja,
 relativno mali investicijski troškovi.
Nedostaci rasporeda u skupine po vrsti obrade su:
 dugačak ciklus proizvodnje,
 nemogućnost izbjegavanja povratnih putova, što uzrokuje velike transportne troškove,
 potrebna je velika površina za međufazna skladišta,
 zahtijevaju se visokokvalificirani radnici,
 velike količine nedovršene proizvodnje,
 teško je planirati i upravljati proizvodnjom.

58. Raspored po svrsi?

Raspored po svrsi (engl. layout by product) je takva prostorna struktura kod koje su sredstva
za proizvodnju raspoređena prema redoslijedu operacija koje se izvode na predmetima rada. U
općem slučaju formira se skupina različitih sredstava za proizvodnju sa svrhom da se u toj skupini
obradi određena familija dijelova. Ukoliko se kretanje predmeta rada odvija samo u jednom
smjeru, radi se o linijskoj proizvodnji. Dakle, osnovna značajka linijske proizvodnje je
orijentiranost prema proizvodu. Sredstva za proizvodnju postavljaju se u liniju prema redoslijedu
obrade koji zahtijeva određeni proizvod ili familija proizvoda.
Linijska proizvodnja organizacijski je suprotna proizvodna struktura u odnosu na skupine
po vrsti obrade. Takva prostorna proizvodna struktura pogodna je za proizvodnju velikih količina
istih ili sličnih proizvoda.
Osnovni tokovi linijske proizvodnje su pravac, L - linija, U - linija, O - linija i S - linija.
Raspored se projektira s obzirom na vrstu i asortiman proizvoda, usvojenu tehnologiju, način
kretanja proizvoda i prostorna ograničenja.
Prema broju predmeta rada razlikuju se jednopredmetne i višepredmetne linije.
a) Jednopredmetne linije
Kod jednopredmetne linije sredstva za proizvodnju su raspoređena prema redoslijedu
operacija koje je potrebno obaviti na predmetu rada. Sirovina se tijekom obrada pretvara u gotov
proizvod krećući se između radnih mjesta u određenom vremenskom intervalu - taktu linije.

b) Višepredmetne linije Kod višepredmetne linije sredstva za proizvodnju raspoređena su prema

redoslijedu operacija koji je potrebno obaviti za izradu familije sličnih dijelova. Liniju je potrebno
formirati na način da se izbjegnu povratni tokovi materijala i da se vremena obavljanja pojedinih
operacija usklade.
59. Samostalne radne jedinice?

Samostalna radna jedinica (engl. productional island) je proizvodna struktura koja se može
sastojati od različitih radnih mjesta (klasičnih i/ili računalom upravljanih obradnih strojeva, radnih
mjesta za montažu, itd.), a u kojoj se obrađuju skupine predmeta rada koji imaju slična svojstva
(npr. geometrijska, tehnološka, itd.). Uz proizvodne operacije može obuhvaćati i operacije
upravljanja i kontrole kakvoće.
Svaka stanica u ovisnosti o stupnju samostalnosti, ima slijedeća svojstva:
sadrži konvencionalne i numerički upravljane strojeve koji nisu izravno povezani,
obrada se obavlja u više operacija,
transport je ručni ili automatizirani i ne mora biti vremenski usklađen,
tijek informacija je potpuno ili djelomično integriran,
velika je prilagodljivost na zahtjeve proizvodnje,
investicije nisu prevelike i mogu se postupno realizirati,
stupanj automatizacije je srednji ili visok.
Značajna faza pri oblikovanju samostalnih radnih jedinica je određivanje djelatnosti koje će
se unutar nje obavljati, te određivanje oblika i stupnjeva povezivanja. Djelatnosti koje je potrebno
obavljati u središnjoj službi, tj. na razini proizvodnog sustava u odnosu na razinu samostalne radne
jedinice ovise o veličini proizvodnog sustava, tipu proizvodnje i potrebama za vanjskim uslugama.
Samostalna radna jedinica sadrži decentralizirani koncept planiranja i upravljanja proizvodnjom.
Uz pretpostavku da su funkcije marketinga, razvoja, informatike i kadrovska funkcija
organizirane iz jednog središta za cijeli proizvodni sustav, u pojedinoj samostalnoj radnoj jedinici
mogu se obavljati slijedeće aktivnosti:
preuzimanje radnih naloga od središnje službe,
planiranje i upravljanje proizvodnjom,
CAD/NC povezivanje,
NC - programiranje,
dostavljanje dokumentacije na pojedina radna mjesta,
proizvodnja (obrada, montaža, kontrola kakvoće),
pomoćne djelatnosti (priprema alata, pribora i naprava),
logistička podrška (skladištenje, transport),
preuzimanje povratnih podataka od pojedinih radnih mjesta, te prijenos planiranih
vremenskih rokova proizvodnje do središnje službe,
planiranje troškova proizvodnje,
usklađivanje s drugim službama, odnosno s drugim samostalnim radnim jedinicama.
Samostalna radna jedinica ne zahtijeva potpunu automatizaciju sustava rukovanja
materijalom (transporta i skladištenja). Unutar samostalnih radnih jedinica transport se obavlja
različitim transportnim sredstvima prekidnog toka transporta ili konvejerima ako su ispunjeni
odgovarajući uvjeti.
60. Prilagodljive prostorne proizvodne structure?
Koncept prilagodljive prostorne strukture podrazumijeva automatizaciju serijske
proizvodnje kroz integraciju toka materijala i informacija unutar proizvodnog sustava. Pri tome se
koriste univerzalni obradni strojevi i strojevi posebnih namjena, a posebno numerički upravljani i
višeoperacijski strojevi, koji u automatiziranom pogonu djeluju na povećanje proizvodnosti
U nastavku će se opisati ranije navedene prilagodljive prostorne proizvodne strukture:
 prilagodljive obradne stanice,
 prilagodljive obradni sustavi,
 prilagodljive transfer linije.
Prilagodljiva obradna stanica se definira kao proizvodna struktura u kojoj se mogu
automatizirano obrađivati različiti prizmatični i/ili rotacijski predmeti rada u pojedinačnoj ili
maloserijskoj proizvodnji, slika 4.34. Cilj razvoja prilagodljive obradne stanice je postizanje
automatiziranog rukovanja i skladištenja predmeta rada, reznih alata mjernih i steznih naprava i
uređaja. Idealna koncepcija prilagodljive obradne stanice postiže se proizvodnjom u tri smjene, pri
čemu proizvodni sustav radi najmanje jednu smjenu bez prisutnosti ljudi. Pretpostavka za
realizaciju ove proizvodne koncepcije je automatizacija sredstva za proizvodnju, kao i perifernih
funkcija, poput skladištenja predmeta rada, rukovanja materijalom, kao i zadataka mjerenja i
kontrole.
Prilagodljivi obradni sustav je integralno računalom upravljani kompleks CNC obradnih
strojeva, obradnih centara i prilagodljivih obradnih stanica s automatiziranom izmjenom alata,
pribora i obradaka, te povezanih transportnim sustavom, međusobno i sa skladištem sirovaca,
obradaka i pribora. Ovim sustavom moguće je s minimalnom ručnom obradom proizvesti svaki
obradak, uz kratko vrijeme izmjene, koji pripada određenoj skupini tehnološki sličnih obradaka
prema unaprijed određenim planovima. Cijeli sustav izravno je numerički upravljan računalom
koje je obično glavno tvorničko računalo.
Kod prilagodljive transfer linije, više različitih ili istovrsnih računalom upravljanih (CNC)
obradnih strojeva izvodi sve zahtjevane operacije na obradi jedne skupine tehnološki sličnih
obradaka u automatiziranom slijedu. Najčešće se koriste za obradu prizmatičnih proizvode.
Primjenom CNC strojeva moguće je relativno jednostavno mijenjati konstrukciju nekog proizvoda
i tehnologiju obrade bez neizbježnih gubitaka vremena koji prate klasične transfer linije (klasične
jednopredmetne linije).
61. Opišite postupak izbora prostorne strukture?
Prilikom donošenja odluke o izboru tipa prostorne strukture, vrlo značajnu ulogu u početnoj fazi
projektiranja ima P-Q analiza. Kao što je ranije spomenuto, ova analiza obuhvaća usporedbu odnosa
broja različitih proizvoda (pozicija, dijelova) i količina u kojoj se izrađuju. Lijevi dio krivulje u p-q
dijagramu odnosi se na velikoserijsku ili masovnu proizvodnju što će uvjetovati primjenu linijske
proizvodnje. Desni dio krivulje u p-q dijagramu odnosi se na maloserijsku i pojedinačnu proizvodnju,
tj. uvjetovat će primjenu radioničke proizvodnje - layout se oblikuje prema procesu obrade. Srednji
dio krivulje u p-q dijagramu predstavlja kombinaciju ovih dviju prostornih struktura i odnosi se na
primjenu koncepta grupne tehnologije ili primjene samostalnih radnih jedinica. Kada krivulja u p-q
dijagramu ima oblik kao na slici 4.36a, proizvodni sustav sastoji se od više prostornih struktura, tj.
potrebno je razdvojiti radioničku od linijske proizvodnje. Pored razlike u koncepciji layouta zahtijeva
se različita proizvodna oprema, različiti transportni sustavi, itd. Kada krivulja u p-q dijagramu ima
oblik kao na slici 4.36b, pogodno je usvojiti jedinstveni layout proizvodnog sustava.

Postoje ograničenja u primjeni p-q dijagrama i to posebno kada su proizvodi ili procesi potpuno
različiti. U tom slučaju podjela na pojedine radionice zasniva se na jednom od slijedećih faktora:
značajkama proizvoda (oblik, izmjere, težina), materijalu, postupku obrade (tehnološke značajke,
redoslijed operacija), zahtijevanoj kakvoći, opremi (kod rekonstrukcije postojećih sustava), vrsti
zgrade, organizacijskoj strukturi, vrijednosti pojedinih proizvoda, itd.
62. Koji se osnovni zadatak rješava oblikovanjem prostornih struktura?
Nakon definiranja podsustava projektiranog proizvodnog sustava i odabira optimalnih tipova
prostornih struktura za definirane podsustave, u slijedećem koraku se donosi odluka o prostornom
razmještaju podsustava, odnosno optimalnom oblikovanju prostornih struktura unutar samih
podsustava. Pri tome se donosi odluka o prostornom rasporedu elemenata podsustava, odnosno
određuje se mikro raspored elemenata sustava. Problem optimalnog oblikovanja prostorne strukture
sastoji se u definiranju lokacije fiksnih elemenata sustava (tablica 4.4). S gledišta proračuna
optimalnosti svejedno je o kakvom se elementu sustava radi (predmet rada, sredstvo za proizvodnju,
čovjek). Međutim, u praksi se najčešće pojavljuje slučaj da je potrebno odrediti lokaciju sredstava za
proizvodnju koja tijekom proizvodnog procesa ne mijenja svoj prostorni položaj. Optimalno
oblikovana prostorna struktura predstavlja osnovu za izradu detaljnog prostornog rasporeda
sredstava za proizvodnju. Problemi koji se pojavljuju kod optimalnog oblikovanja različitih prostornih
struktura, odnosno definiranja rasporeda sredstava za proizvodnju međusobno se značajno razlikuju.
Najlakše je definirati raspored s fiksnom pozicijom

63. Troškovi (definicija, tipovi, vrste)?

Troškovi predstavljaju vrijednost utrošenih elemenata proizvodnje u proizvodnji učinaka (proizvoda i
u s l u g a ) . Kako se vrijednost izražava cijenom, troškovi su u novau izražena količina utrošene radne
snage, te utrošenih sredstava za
rad i predmeta rada. Prema tome, troškovi se sastoje od:
- troškova radne snage --------- troškovi živog rada
- troškova sredstava za rad ---------------------------------troškovi
- troškova predmeta rada medenog (minulog)------------minulog rada.
Troškovi su ustvari, zbroj količina utrošenih elemenata proizvodnje pomnoženih s odgovarajućim
cijenama. Takva definicija troškova, medjutim, obuhvaća samo uži smisao pojma "troškovi". Pored
ovih troškova za neposrednu proizvodnju (zbog čega se pojavljuju često izrazi kao što su: "troškovi
proizvodnje","troškovi obrade" i dr.) troškovi nastaju i u vezi s obavljanjem drugih funkcija u
poduzeću, koje su u vezi s neposrednom proizvodnjom (troškovi: planiranja, pripreme, rađa, nabave,
prodaje, organiziranja, financijskog poslovanja, konstrukcije i t d . , kao i usluge drugih). Izraz
"troškovi" u širem smislu, dakle, označuje sva "trošenja" koja su nastala u direktnoj ili indirektnoj vezi
s proizvodnjom. Svi su troškovi sastavni dijelovi cijene koštanja proizvoda (usluga). Prema tome,
prijašnju definiciju troškova u užem smislu treba ovako doouniti: troškovi su u novcu izražena količina
utrošenih elemenata proizvodnjej te ostali izdaci koji su sastavni dijelovi cijene koštanja učinka.
Troškovi se grupiraju prema odredjenim karakteristikama u vrste. Vrsta troškova može biti onoliko
koliko ima stajališta s kojih se vrši podjela. Kriterija za podjelu troškova ima mnogo, a medju njima su
najpoznatiji slijedeći:
I. Troškovi sa stajališta porijekla, odnosno prirodni troškovi jesu:
a) troškovi sredstava za rad,
b) troškovi predmeta rada,
c) troškovi rada,
d) troškovi tuđjih usluga,
e) troškovi pod nazivom zakonskih i ugovornih obaveza.
II. Troškovi sa stajališta funkcije, odnosno funkcionalni troškovi jesu:
a) troškovi planiranja, konstrukcije i projektiranja,
b) troškovi pripreme rada,
c) troškovi izrade,
d) troškovi nabave, prodaje, transporta i uskladišten ja,
e) troškovi financijskog poslovanja,
f) troškovi kontrole, itd.
III. Troškovi sa stajališta mogućnosti rasporedjivanjana njihove nosioce jesu:
a) direktni (pojedinačni),
b) indirektni (režijski, opći)
IV. Troškovi sa stajališta njihovog odnosa prema stanju iskorištenja kapaciteta, odnosno dinamični
troškovi jesu:
a) fiksni (stalni) ,
b) varijabilni (promjenljivi).
V. Troškovi sa stajališta ulaganja u proizvođni proces jesu:
a) primarni,
b) sekundarni.
VI. Troškovi sa stajališta njihove složenosti razlikuju se kao:
a) jednostavni (originalni),
b) složeni (kompleksni).

64. Kalkulacija i vrste kalkulacije?

Kalkulacija je računski postupak kojim se izračunavaju cijena koštanja, cijena prodaje, cijena nabave.
Ovim se postupkom: - obuhvaćaju troškovi prema odredjenim stajalištima (što predstavlja za svaku
kalkulaciju problem organizacione p r i r o d e ) , i - raspodjeljuju obuhvaćeni troškovi na pojedine
nosioce troškova. Na taj način kalkulacija, osim što služi za formiranje cijena, omogućuje kontrolu
troškova, te kontrolu ekonomičnosti i rentabilnosti poslovanja privrednih organizacija. Đa bi
kalkulacija potpuno ispunila ove zadatke, mora se temeljiti na odredjenim načelima:
a) načelo dokumentarnosti
b) načelo vremenskog razgraničenja,
c) načelo diferenciranja
d) načelo prilagodljivosti kalkulacije,
e) načelo preglednosti, točnosti, ekonomičnosti i usporedivosti kalkulacije
Podjela kalkulacija obično se vrši sa dva stajališta:
1) po vremenu kada se kalkulacija izrađjuje, i
2) prema metodama izrade kalkulacija.

1) Po vremenu u kojem se izradjuju, kalkulacije se dijele na:

a) prethodne ili planske, koje se sastavljaju prije početka proizvodnje, pa pokazuju planiranu
vrijednost učinka za planirane količine po planskim cijenama, te
b) naknadne ili obračunske, koje se sastavljaju nakon dovršenja proizvoda (ili u s l u g a ) , na temelju
postojećih knjigovodstvenih ili drugih podataka, pa služe za utvrdjivanje stvarne cijene proizvoda za
tekuće obračunsko razdoblje.

2) Prema metodama izrade kalkulacije se dijele na:

c) djelidbene ili divizione,
d) dodatne ili a d i c i o n e ,
e) direkt costing.

65. Ukupni troškovi?

Ukupni troškovi (T) predstavljaju zbroj ukupnih fiksnih i ukupnih varijabilnih troškova:
T = F +Vp+Vpg+Vd odnosno T = F+V.
Glavni cilj poznavanja i analiziranja dinamike troškova je u tome da se otkriju mogućnosti za
ostvarenje
maksimalnog financijskog rezultata na određenom stupnju zaposlenosti. Kako financijski rezultat
predstavlja
razliku između prihoda i troškova stanovitog opsega proizvodnje, to je za praćenje dinamike
financijskog
rezultata neophodno poznavati prodajne cijene proizvoda (C ).

Fiksni (stalni) troškovi su takvi troškovi koji ostaju neoromijenjeni bez obzira na to kako se mijenja
opseg oroizvođnje. Varijabilni troškovi se mijenjaju u svom ukupnom iznosu kako se poveđava ili
smanjuje opseg proizvodnje.
Intenzitet reagiranja ukupnih troškova radne organizacije na promjene opsega proizvodnje mjeri se
stupnjem reagibilnosti (r), koji se iskazuje odnosom:
%∆T
%∆Q
gdje je:
% ∆ T - porast ukupnih troškova u postotku,
% ∆ Q - porast stupnja zaposlenosti (opsega proizvodnje) u postotku.
Stupanj reagibilnosti od 0 do 1 pokazuje da ukupni troškovi sporije rastu od povećanja oosega
proizvodnje. Stupanj reagibilnosti od 1 označava razmjeran porast ukupnih troškova
u odnosu na povećanje stupnja zaposlenosti, a stupanj reagibilnosti veći od 1 pokazuje brži rast
troškova od porasta opsega proizvodnje.
S obzirom na intenzitet reagiranja na promjene opsega proizvodnje, dvije osnovne skupine troškova
dijele se dalje:
1) Fiksni troškovi:
a) apsolutno fiksni,
b) relativno fiksni.
2) Varijabilni troškovi:
a) proporcionalni,
b) progresivni,
c) degresivni.

66. Direktni, indirektni i troškovi neiskorištenih resursa?

Direktni troškovi predstavljaju troškove koji se mogu direktno rasporediti na nositelja troška –
proizvod ili uslugu, odnosno unaprijed se može predvidjeti njihova veličina po jedinici
proizvoda ili usluge, na primjer: materijal za izradu, proizvodna radna snaga, vanjske usluge
kooperanata, troškovi rada proizvodne opreme.
Indirektni troškovi predstavljaju troškove koji se ne mogu direktno uračunati u cijenu
proizvoda, ali su ipak nastali u vezi s proizvodnjom. Ovi se troškovi posredno moraju indirektno
raspodijeliti (alocirati) na proizvode i usluge. Primjer indirektnih troškova su: troškovi režije,
troškovi uprave poslovnog sistema i zajedničkih organizacionih jedinica, troškovi istraživanja i
razvoja, troškovi ukalkuliranih rizika.
Osim prethodno navedenih troškova postoji specijalna grupacija troškova koja predstavlja troškove
neiskorištenih resursa, ove troškove treba posmatrati kao razliku između idealno ostvarivih
ekonomskih rezultata proizvodnje i stvarno ostvarenih ekonomskih rezultata. U ovu grupaciju
troškova neki autori ubrajaju i troškove neadekvatnog održavanja što za posljedicu ima oštećenje
sredstava za rad, povećanje škarta ili smanjenje kvaliteta proizvoda. Uzroci ovakvog vida troškova su:
uska grla, nedovoljno iskorišteni kapaciteti radne opreme, otkazi, neodgovoran pristup radu.
S obzirom da ovi troškovi predstavljaju neiskorištenu i posljedičnu komponentu dobiti u tehničkoj
praksi se često susreću pod nazivom indirektni troškovi, te ih treba razlikovati od knjigovodstvenih
indirektnih troškova. Tehnički indirektni troškovi su posljedica sume mjerljivih neiskorištenih
sredstava rada, resursa i energije, te dodatno prouzrokovanih troškova u poslovnom sistemu,
odnosno svim utjecajima koji su doveli do smanjenja dobiti.

67. Pojedine stavke troškova proizvodnje (otpis, anuitet, ...)?

Pojedini elementi parcijalnih troškova proizvodnje iz tabele 15. imaju slijedeći karakter:
Otpis – je definisan odnosom veličine opravdanog vremena upotrebe opreme i trenutnoj cijeni
opreme. Preporučuje se da se ovaj troškovni element posmatra kao trošak sa fiksnim karakterom,
dok se samo za prosta sredstva rada može primijeniti varijabilni način određivanja visine otpisa,
Anuitet – označava uvijek isti iznos kojim se otplaćuje dugoročni zajam. U ukupnom iznosu
anuiteta mijenja se omjer između dijela koji se odnosi na kamatu i dijela za koji se smanjuje
ukupno dobiveni zajam. Tako je u prvoj godini ili prvom anuitetu najveći udio kamate, jer se
ukamaćuje najveći dio ostatka zajma, a iznos za koji se umanjuje preostali dio zajma najmanji. S
protekom vremena, taj se omjer mijenja u obrnutom smjeru. Za obračun anuiteta neophodne su
vrijednosti za kamatni i anuitetni factor:
i
r =1+
100
m
r ·(r−1)
a= m
r −1

gdje je:
r – kamatni faktor,
i – kamatna stopa (%),
a – anuitetni faktor,
m – period otplate (god)
Električna energija – određuje se na osnovu instalirane snage opreme, pri čemu se maksimalno
raspoloživa snage ne koristi tokom čitavog radnog perioda, nego je u praksi dokazano da se
stepen iskorištenja nalazi između 60% ... 80%,
Prostor – definisan je bruto prostorom koji je potreban opremi i godišnjoj nadoknadi za
korištenje istog,
Održavanje – u metalnoj industriji cijena nadoknade za održavanje opreme u prosjeku na
godišnjem nivou iznosi 3% ... 4% od trenutne cijene opreme. Ovu vrijednost treba uzeti sa
rezervom iz razloga što troškovi održavanja znatno zavise od trenutnog stanja opreme, tako da se
generalno može zaključiti da se vremenom troškovi održavanja trebaju povećavati.
Nadoknada za rad – predstavlja nadoknadu radniku za opsluživanje opreme i najčešće je
definisana na osnovu satne vrijednosti rada na određenoj opremi.
Sporedni troškovi rada – predstavlja troškove koji su uslovljeni uplaćenim doprinosima na
osnovu plaća radnicima, odmora, bolovanja i slično. Procijenjeno je da ova vrijednost iznosi
između 70% ... 80% nadoknade za efektivni rad.
Sporedni troškovi proizvodnje – podrazumijevaju troškove koji su vezani za indirektni rad
mašine na primjer programiranje, kalibriranje, kontrola proizvoda itd.

68. Investicija?

Generalno investicije za poslovne sisteme imaju egzistencijalnu važnost iz razloga što iste, za
relativno duge vremenske periode, determiniraju potencijal uspješnosti i strukturu troškova
proizvodnotehnološkog sistema. Sa druge strane investicije najčešće podrazumijevaju isplatu
novčanih sredstava, odnosno dugotrajnu transformaciju operativnih finansijskih sredstava, u
materijalnu i ne materijalnu formu, pri čemu se može govoriti o vezivanju (zamrzavanju) novčanih
sredstava. Investicija je svjesno vezivanje finansijskih sredstava, na duži vremenski period, u
materijalne I nematerijalne objekte sa namjerom da se investicioni objekti iskoriste za ostvarenje
individualno definisanog cilja.
Uopšteno se može reći da se materijalne investicije u metaloprerađivačkoj industriji zasnivaju na
ulaganjima u proizvodnu, transportnu, skladišnu, popratnu opremu i opremu za osiguranje kvaliteta
proizvoda. Ove investicije najčešće za cilj imaju smanjenje troškova proizvodnje, odnosno povećanje
dobiti I konkurentnosti poslovnog sistema, premda u tehnici ovaj cilj ne mora biti superioran tako da
investicije za cilj mogu imati npr. povećanje stabilnosti proizvodnje, kvaliteta proizvoda,
automatizovanosti procesa proizvodnje, sigurnosti rada, ekološke svijesti, itd. Stoga investicije mogu
biti:
 bazne investicije,
 zamjenske investicije – osavremenjivanje opreme,
 investicije za proširenje performansi proizvodnog sistema npr. kapaciteta,
 investicije za osvajanje novih tržišta, oblasti poslovanja i slično,
 investicije za primjenu novih tehnologija i proizvoda,
 investicije u cilju racionalizacije proizvodnje,
 investicije u cilju poboljšanja sigurnosti i ekoloških aspekata
Pored svih pozitivnih elemenata koje sa sobom donose investicije, potrebno je biti svjestan i
negativnih koji se ogledaju u vezivanju materijalnih sredstava, te potencijalne problematike
solventnosti poslovnog sistema u nepovoljnim ekonomskim trenucima poslovanja. Ne tako rijetke
pojave u metaloprerađivačkoj industriji su finansijske poteškoće uzrokovane pogrešno procijenjenim
efektima investicija. Efektivno planiranje i upravljanje investicijama je bitna funkcija upravljačke
strukture poslovnog sistema, koja posjeduje visok stepen kompleksnosti i znatnu osjetljivost na
promjenu ambijenta poslovanja (politički i ekonomski ambijent, tržište, …).

69. Investicione metode?

Problematika ocjene investicijskog ulaganja se svodi na eliminiranje vremenskog utjecaja na tok

novca, odnosno transformacija razlike uzrokovane prilivom i odlivom kapitala u različitim
vremenskim periodima na međusobno mjerljive i usporedive veličine. U praksi se korištene metode
za ocjenu investicijskog programa grupiraju u dvije skupine:
 Statičke metode – su zasnovane na eksplicitnom posmatranju ekonomske situacije u jednom
vremenskom periodu koji najčešće ima vrijednost od jedne godine. Statičke metode razlikuju se u
zavisnosti od posmatrane veličine (troškovi, dobit, rentabilnost, amortizacija), stoga se statičke
metode dijele na: metodu usporedbe troškova, metodu usporedbe dobiti, metodu usporedbe
rentabilnosti, statičku amortizacionu metodu. Statičke metode nakon razvoja dinamičkih metoda i
njihove masovne upotrebe u zadnje tri decenije nemaju više značajnu primjenu u praksi.
 Dinamičke metode – su zasnovane na analizi priliva i odliva novčanih sredstava pri uzimanju u
obzir nekoliko vremenskih perioda. Glavna prednost dinamičkih modela nad statičkim je
finansijsko-matematička transformacija, na bazi kamatne stope, novčanih tokova u različitim
vremenskim periodima. Ovdje se prvenstveno integrira pojava da određena materijalna
vrijednost u različitim vremenskim vrijednostima nije identična, nego se za konstantnu
kamatnu stopu i u vremenskom periodu t ponaša prema obrascu :
W kon =M poc · ¿
gdje je:
Wkon – konačna materijalna vrijednost,
 Mpoc – početna materijalna vrijednost,
i – kamatna stopa,
tp – vremenski period u godinama.

Najčešće primjenjivane dinamičke metode za ocjenu investicionog programa su: metoda neto
sadašnje vrijednosti, metoda anuiteta, dinamička amortaziciona metoda.

70. Određivanje veličine i broja serije?

Serijska proizvodnja je tip proizvodnje sa sledećim svojstvima:

• svi proizvodi u seriju su isti,
• proizvodnja serije je neprekidna, kad se završi jedna serija na istim sredstvima za rad počinje
proizvodnja nekog drugog proizvoda,
• proizvedena količina se skladišti i postepeno troši, a kada se potroši ili nešto ranije, počinje izrada
drage serije.
Ovaj tip proizvodnje primenjuje se u slučajevima kada je proizvodna mogućnost veća od prodajne,
odnosno kada su kapaciteti veći od tražnje, a na istim sredstvima za rad mogu se izrađivati i drugi
proizvodi. Trenutak lansiranja nove serije najčešće se određuje tako da se proizvodnja serije završi u
vreme kada se iscrpi zaliha proizvoda iz prethodne serije.
Činioci koji određuju optimalnu veličinu serije i broj serija u određenom intervalu su :

Ukupni troškovi serijske proizvodnje mogu se podeliti u sledeće grupe:

1. Troškovi osnovnih sredstava; amortizacija, kamata, osiguranje itd.
2. Troškovi pripreme proizvodnje; izrada konstmkcione i tehnološke
dokumentacije, izrada prototipa i probne serije, izrada alata i pribora,
planiranje proizvodnje itd.
3. Troškovi pripreme sredstva za rad i troškovi pripreme radnika.
4. Troškovi energije i troškovi održavanja sredstava za rad.
5. Troškovi alata i pribora zajedničkih za više proizvoda.
6. Troškovi materijala.
7. Troškovi rada.
8. Režijski troškovi.
9. Troškovi zaliha gotovih proizvoda; kamata na obrtna sredstva
angažovana u zalihama gotovih proizvoda, kvar, lom, itd.
10. Troškovi osiguranja proizvoda na zalihama.
11. Troškovi manipulacije i skladištenja.
Troškovi koji su karakteristični za serijsku proizvodnju i koji zavise od veličine i broja serija u
određenom vremenskom intervalu, mogu se svrstati u dve osnovne grupe.
1. Troškovi pripreme serija :
TR1—» izrada konstrukcione i tehnološke dokumentacije, izrada ili priprema
alata i pribora, priprema sredstava za rad, priprema radnika, itd.
2. Troškovi skladištenja proizvoda:
TR2 —> kamata na obrtna sredstva angažovana u zalihama gotovih proizvoda,
kvar i lom na zalihama, troškovi osiguranja proizvoda na zalihama, troškovi
manipulacije sa proizvodom, troškovi skladištenja i održavanja proizvoda na skladištu
Neka je:
T [dan] - veličina vremenskog intervala, najčešće jedna godina,
Q [kom] - optimalni program proizvodnje proizvoda P za posmatrani interval
n [1] - broj serija koje će se proizvoditi u vremenskom intervalu T,
t [dan] - vreme proizvodnje jedne serije,
q [kom] - veličina serije,
trs nj - troškovi skladištenja jedinice proizvoda u jednom danu,
kom. dan
trp [nj] - troškovi pripreme jedne serije.
Da bi se odredila optimalna veličina serije potrebno je defmisati merila
optimalnosti. Neka nam merilo optimalnosti budu ukupni troškovi TR = TR, + TR2 koji
se dobijaju sabiranjem ukupnih troškova pripreme serije (TR,) i ukupnih troškova
skladištenja proizvodnje (TR2) u posmatranom vremenskom intervalu.
Ukupni troškovi pripreme serija su:
Q
T R1 =trp·n=trp·
q
Ukupni troškovi skladištenja proizvoda P su:
q·t trs·T
T R2 =trs· · n= ·q
2 2
Ukupni troškovi serija su:
TR=T R1 +T R2

Q trs·T
TR=trp· + ·q
q 2
Očigledno je da ukupni troškovi zavise samo od veličine serije q odnosno
TR = TR(q).

Optimalne vrednosti parametara koji određuju seriju su sledeće:

q o - optimalna veličina serije u [kom];
Q
n o= - - optimalan broj serija u toku vremenskog interval
qo
T
t o= - optimalno vreme proizvodnje jedne serije
no
Optimalnu veličinu serije i najmanje ukupne troškove serija moguće je odrediti i grafičkim putem:

71. Odabir opreme prema stepenu mehanizacije?

U osnovi sva sredstva za proizvodnju se, na osnovu stepena mehanizacije I automatizacije, mogu
podeliti u četiri grupe:
1. Univerzalna sredstva za proizvodnju.
2. Mehanizovana sredstva za proizvodnju.
3. Automatizovana sredstva za proizvodnju.
4. Fleksibilni proizvodni sistemi.

Vidi se da su automatizovana sredstva za rad najproduktivnija kod malog broja

vrsta proizvoda, a univerzalna kod širokog asortimana. Fleksibilni proizvodni sistemi
omogućavaju visoku produktivnost i kod širokog asortimana. To znači da je sada, u
uslovima vrlo promenljivog zahteva tržišta, u vreme novih materijala i tehnologija, kada
je ukupni period tražnje za proizvodom određene vrste sve manji, najcelishodnija
upotreba fleksibilnih proizvodnih sistema.

72. Norma, određivanje norme, normiranje?

Norma je vrijeme potrebno, određeno obučenom čovjeku, da po određenom postupku i redoslijedu

operacija određenom vrstom materijala, određenim alatima i mašinama, u normalnim uslovima
okruženja, uz normalno zalaganje i zamor izvrši tačno određeni posao.

-Radna norma predstavlja veličinu pruženog rada u definisanom vremenu.

Na bazi norme se određuju i planiraju kapaciteti radnih mjesta, odjeljenja, terminiranje proizvodnje,
te formiranje cijene proizvoda.

Norma se određuje:

 matematičkimobrascima,
 snimanjem,
 unaprijed određenim vremenima

Sastavni elementi norme:

Tpz – pripremno-završno vrijeme,

tt – tehnološko vrijeme,

tp – pomoćno vrijeme

td – dodatno vrijeme

Radno vrijeme (Tpz – 10-15%, tt – 40-60%, tp – 15-25%, td – 10-15%)

tt -(glavno, tehnološko ili mašinsko vrijeme) je onaj dio vemena, koji je potreban da se obavi određen
rad povezan direktno s promjenom oblika, položaja, izgleda ili svojstava materijala ili predmeta
obrade, bez obzira obavlja li se rad ručno ili mašinom.

Može biti:

 vrijeme rada automatike mašine,

 mašinsko-ručno vrijeme i
 ručno vrijeme

Tehnološko vrijeme se odnosi na promjenu:

 oblika i dimenzija,
 strukture,
 hemijskog sastava,
 drugih svojstava,
 položaja u odnosu na druge predmete rada (npr. montaža).

tp – (pomočno vrijeme) je ono vrijeme, koje je potrebno za obavljanje pomoćnih poslova,a

omogućuju izvođenje tehnološkog vremena. Može biti posve automatsko, mašinsko-ručno ili
ručno. Intencija je pomoćna vremena svesti na minimum, jer ne utječu direktno na promjenu
izratka tokom rada.

 vrijeme potrebno za obavljanje pomoćnih poslova, a omogućuju izvođenje tehnološkog

vremena– nastoji se svesti na minimum(ne utječu direktno na promjenu izratka tokom rada)
 može se ponavljati pri izradi svakog komada ili pri izradi određene količine unutar jedne
operacije
 obuhvata:
 uzimanje, stezanje, otpuštanje i otpremanje izratka,
 uključivanje i isključivanje mašine (posmak...),
 namještanje mašine na propisani režim rada,
 promjenu alata,
 mjerenje i provjeru kvalitete izratka,
 čišćenje mašine, alata.

Korekcijski koeficijent kojim uvećamo ili umanjimo ručno pomoćno vrijeme ovisno o veličini serije i
stupnju zahtjevosti rada.

td – (dodatno vrijeme) služi za kompenzaciju opravdanih gubitaka u radu koje moramo priznati u
normi. Izražavamo ga pomoću tri koeficijenta dodatnog vremena tj.

 koeficijent naprezanja ili zamora Kn,

 koeficijent djelovanja okoline Ka,
 dopunski koeficijent Kd.

t1 – (jedinično vrijeme) predstavlja normu za jednu operaciju po jedinici proizvoda (kom, m 2, m3, kg, l)
najčešće u tehnološkim postupcima definisano za jedan komad: t 1 = tt + tp + td

tu –ukupnog vremena za trajanje rada na seriji/radnom nalogu: t u = tpz + n x t1