KANT

Prema Kantu, sve religije se mogu podijeliti na religiju nadmetanja za naklonost (puki kult) i
moralnu, tj. religiju vođenja dobrog života. Prema prvoj, čovjek sebi lasaka da ga Bog može
učiniti vječno sretnim, a da za to njemu nije nužno da postane boljim čovjekom (opraštanjem
krivnje) ili pak, ako mu se to čini nemogućim, da ga Bog svakako može učiniti boljim
čovjekom a d on za to ne mora učiniti ništa drugo nego da za to moli. Prema moralnoj religiji
(koja je, među svim javnim kojih je ikada bilo, samo kršćanska) načelo je da svatko mora
činiti koliko god može da bi postao bolji čovjek i da samo ako je upotrijebio iskonsku
predispoziciju za dobro kako bi postao bolji, može se nadati da će mu se ono što nije u
njegovim moćima nadopuniti uz pomoć odozgo. (Immanuel Kant, Religija unutar granica
pukog uma, prev. K. Miladinov, Breza, zagreb, 2012, 52–53)

Kant utemeljenje religije vidi u ljudskom osjećaju moralne obveze.

Religija (subjektivno gledano) je spoznaja svih naših dužnosti kao božanskih zapovijedi. Ona
u kojoj prvo moram znati da je nešto božanska zapovjed da bih to priznao kao svoju dužnost
jest objavljena religija, a usuprot, ona u kojoj prvo moram znati da je nešto dužnost da bih to
mogao priznati kao Božju zapovijed jest prirodna religija. Onaj tko proglašava samo prirodnu
religiju moralno nužnom, tj. dužnošću, može se nazvati racionalistom. Ako niječe zbiljnost
sve natprirodne božanske objave, onda se zove naturalist, a ako je doduše dopušta, ali tvrdi da
se njezino poznavanje i prihvaćanje kao zbiljske ne zahtijeva kao za religiju nužno, onda bi se
mogao nazvati čistim racionalistom. Smatra li pak vjeru u nju nužnom za opću religiju, onda
bi se mogao nazvati čistim supernaturalistom. (Religija unutar granica pukog uma, 143–144)

Iako je pripadao epohi prosvjetiteljstva, koje se oštro suprotstavljalo religiji, Kant nije bio na
tragu jednostrane prosvjetiteljske racionalnosti. Nastojao je pronaći prostor za religiju unutar
samog uma. Za njega je jedina prava religija naravna religija koja sadrži moralne zakone i
koja ima izvorište u praktičkom umu. Nastojeći osmisliti ljudsko djelovanje, uveo je
"postulate praktičkog uma": sloboda volje, besmrtnost duše i Božja opstojnost.

Kant sadržaje kršćanske vjere u cijelosti interpretira sredstvom shematizma analogije. Između
ostaloga, Sina Božjeg interpretira kao personifikaciju ideje moralne savršenosti, kao
simboliziranje moralne ideje uma koja je "na neki način sišla s neba na zemlju". Njegovo
rođenje od djevičanske majke tumači "kao simbol čovječanstva koje samo sebe izdiže nad
iskušenje zla". Trostruku praktičku predodžbu o Bogu – kao stvoritelju, kao zakonodavcu i
kao sucu – naziva "simbolom vjere", a vidljivu Crkvu simbolom (shemom) nevidljivog
Božjeg kraljevstva na zemlji.

Za Kanta je "obraćenje" – metanoia (μετάνοια) – prijelaz na maksimu "njezine svetosti":

okret od načela ljubavi prema sebi k moralnom zakonu. Zajednica u koju se takvim
"obraćenjem" ulazi "etička" je zajednica. Za razliku od "juridičke" zajednice – u kojoj su
zakoni usmjereni na vidljivu legalnost djelovanja, a ne na (unutarnju) moralnost – vrhovni
zakonodavac "etičke" zajednice može biti samo netko u pogledu kojega se sve istinske
dužnosti ujedno moraju predočavati kao njegove zapovijedi i koji ujedno mora biti
poznavalac srcâ koji prozire i najdublju nutrinu svačijih nastrojenosti da bi dopustio da
svakome pripadne onoliko koliko vrijede njegova djela. Takav vrhovni zakonodavac je "pojam
Boga kao moralnog vladara svijeta".1 Kant hermeneutičkim programom "prevođenja"
"religije objave" u "religiju uma" "po(i)etičku" zajednicu vjernika svodi na "etičku" zajednicu;
Crkvu na puku religijsku zajednicu.

Čista religijska vjera je jedina koja može utemeljiti opću crkvu jer je puko umska vjera u koju
se svatko može uvjeriti. Historijska vjera zasniva se samo na činjenicama i ne može proširiti
svoj utjecaj vremenski i prostorno dalje nego što može prosuditi vjerodostojnost tih
izvještaja (Religija unutar granica pukog uma, 98).

ESKURS: Kant o tijelu (Religija unutar granica pukog uma, bilješka na str 121)
Kant – Dostojevski (Poema veliki inkvizitor – obrnuta teodiceja, čudo, tajna
autoritet) ((Religija unutar granica pukog uma, bilješka na str 174)
Kant – Abraham, Kiergegaard ((Religija unutar granica pukog uma, 84 i 173)

1
Immanuel Kant, Religija unutar granica pukog uma, str. 94–95. Zacijelo bi se mogao misliti,
napominje Kant, i neki Božji narod po statutarnim zakonima. To bi bila "juridička" zajednica kojoj bi
Bog doduše mogao biti zakonodavac, a ljudi bi, kao svećenici koji neposredno od njega primaju
njegove zapovijedi, vodili aristokratsku vladu. Takvom se Božjem narodu može uspostaviti ideja
"krda" zlog načela, kao saveza onih koji pripadaju njemu za širenje zla, a kojemu je stalo da spriječi
nastanak onog saveza, iako načelo koje ugrožava kreposne nastrojenosti leži u nama samima i samo
se slikovito prikazuje kao vanjska moć.