Filozofski fakultet sveučilišta u Rijeci

Odsjek za Kulturalne studije

VAŽNOST NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA ZA

EMANCIPACIJU I RAVNOPRAVNOST ŽENA U JUGOSLAVIJI

Kolegij: Feminizam i socijalizam: kontekst bivše Jugoslavije

Mentorica: dr. sc. Brigita Miloš
Studentica: Lea Broz
Akademska godina: 2021./22.
UVOD.....................................................................................................................................................2
RAZRADA...............................................................................................................................................2
ANTIFAŠISTIČKA FRONTA ŽENA HRVATSKE........................................................................................2
NARODNOOSLOBODILAČKA BORBA..................................................................................................3
SUDJELOVANJE U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI I RAVNOPRAVNOST.....................................4
ZAKLJUČAK............................................................................................................................................5
LITERATURA...........................................................................................................................................5
UVOD

Tijekom Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) partizanskim se jedinicama priključilo oko
100.000 žena. Neke od njih u rat su išle za svojom braćom i muževima, neke su išle za i sa
motivacijom da obrane zemlju i sruše režim, a neke su od njih putem partizanstva krenule
zbog želje za emancipacijom. U ovom seminarskom radu predstavit ću povijest žena u
Narodnooslobodilačkoj borbi, te važnost iste za njihov položaj u bivšoj Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji.

RAZRADA

ANTIFAŠISTIČKA FRONTA ŽENA HRVATSKE

11. lipnja u Otočcu započela je Prva konferencija Antifašističke fronte žena Hrvatske. AFŽ se
od početka osnivanja pa sve do Prve konferencije AFŽ-a Hrvatske nije prekidao; u njega su
dolazile žene svih nacionalnosti, a politički je utjecaj među ženama rastao kao i broj članica
AFŽ-a. AFŽ je bio najmasovniji pokret žena na našim prostorima i šire, koji je na izvanredan
način doprinio borbi protiv fašizma, ravnopravnosti žena, a i slobodi jugoslavenskog naroda u
cjelosti. Godine 1945. u Ustavu nove Jugoslavije stajalo je: “Žene su ravnopravne sa
muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života (…) Za
jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u
radnom odnosu. Država naročito štiti interese majke i djeteta osnivanjem porodilišta, dječijih
domova i obdaništa i pravo majke na plaćeni dopust prije i poslije porođaja.”1 Nakon rata
AFŽ angažirao se na obnovi ratom razrušene zemlje, posebice po pitanju socijalnih,
zdravstvenih i kulturnih pitanja. S vremenom AFŽ raste u snažan društveno-politički faktor
SFRJ.

NARODNOOSLOBODILAČKI POKRET
Pred Drugi svjetski rat sve više jača utjecaj Komunističke partije, posebice među radništvom.
Tijekom 1938. osnovane su prve partijske organizacije, a žene koje su se uključivale većinom
su bile članice obitelji istaknutijih članova Komunističke partije. Uloga žena u tim

1
https://afzarhiv.org/da-zivi-afz
organizacijama sve do izbijanja rata još uvijek je bila sporedna – čuvale bi stražu dok su
njihovi muževi, očevi ili braća imali sastanke, prepisivale propagandni materijal, a kasnije ga
dijelile po selu i prenosile informacije. Veći dio žena bio je uključen u rad ženskih
organizacija poput: Hrvatsko srce, Katolička žena, Hrvatska žena, Sokolice, Gospojinsko
društvo i Kneginja Zorka.

22.6.1941. godine započinje Narodnosolobodilačka borba, kada je osnovan Prvi partizanski

odred na području Hrvatske, ali i cijele Jugoslavije.2 Cilj sudionika borbe, poznatih partizana
je bio, prije svega, oslobađanje Hrvatske od njemačke i talijanske okupacije, ali i od ustaškog
režima koji je vršio teror nad Srbima, Romima, Židovima, ali i Hrvatima koji nisu prihvaćali
ustaški režim i načela.Partizani djeluju pod okriljem Komunističke partije.

Što se tiče ženske pozicije, emancipacija se nadaje kao jedan od ciljeva kulturne mijene koja
se počela odvijati tijekom NOB-e, a bila je i jedan od najbitnijih zadataka Antifašističke
fronte žena Hrvatske. “No, na osnovi rekonstrukcije njezinog organizacijskog ustrojstva
moguće je izvesti hipotezu kako AFŽ tijekom ratnog razdoblja svog postojanja ne osigurava
mjesto nužno za djelatnu artikulaciju i ostvarenje kulturne emancipacije žena.” (Sklevicky,
1996., 25.) Autorica Sklevicky nadodaje kako je neophodno govoriti o dvije osnovne skupine
zadataka koje je organizacija AFŽ-a imala za ostvariti u tom periodu. Ti su zadaci pomoć
vojsci tako da osiguraju vojne baze akcijama skupljanja hrane, dobrovoljnim radom,
zbrinjavanjem djece, ranjenika i nemoćnih. Druga skupina zadataka su zadaci s obzirom na
interes vlastitog članstva, a njih čine: politička emancipacija žena, kulturna emancipacija i
intergracija na ravnopravnim osnovama u NOB-i i borbi za novo društvo i njegovo
kondolidaciju.

Neizbježno je zapitati se koliko su AFŽ i sudjelovanje žena u NBO pomogle ženama u

kasnijim razdobljima bivše države. Kakva su bila ženska prava i razumijevanje i obrada
ženskog pitanja s obzirom na žensko “herojstvo” i sudjelovanje.

Komunistička partija Jugoslavije ističe važnost uloge žena u narodnosolobodilačkom pokretu.

Također, zaključuje kako je izuzetno važno da se što prije osnuje “Liga žena nacionalno-
oslobodilačkog fronta”. Kako navodi Sklevicky (1984., 89.) zadaci koje bi ta liga žena imala
za obavljati i provoditi bili bi zadaci poput povezivanja žena u ruralnim i urbanim
područjima, obrazovanje tih žena “kolektivističkim duhom, opismenjavanje žena, politička
mobilizacija žena za opći narodni ustanak na način da im se objasni značaj same borbe i

2
https://www.wikiwand.com/sh/Narodnooslobodila%C4%8Dka_borba_u_Hrvatskoj
pozicije žena u toj borbi. Također, neke od zadataka lige žena bila bi briga o higijeni u svrhu
sprječavanja zaraznih bolesti, a žene bi se trebale poučiti i jednostavnijoj i ekonomičnijoj
pripremi hrane i sveukupnoj štednji, jer je količina raspoložive hrane bila sve manja. Ove
zadatke možemo sagledati kritički. Što se tiče političke mobilizacije, može postaviti pitanje je
li ideja političke mobilizacije uistinu kao jedan od ciljeva imala emancipaciju žena ili je
Komunistička partija bila “očajna” i u potrebi za sljedbenicima, a s obzirom na dotadašnju
poziciju žena takvom im političkom mobilizacijom ujedno pružila priliku za emancipaciju i
uspostavu ravnopravnosti? Možemo vidjeti i da su neki od zadataka tih žena bili briga o
higijeni i hrani, dakle poslovi koji nisu zahtijevali žensku emancipaciju, već su na nekoj
razini radili kontra nje. Neizbježno je pitanje je li KPJ podržavanjem ove organizacije uistinu
kao jedan od ciljeva imala i ravnopravnost dvaju spolova ili je djelovala pod krinkom
ravnopravnosti dok je cilj bio skupiti žene koje će se pod zajedničkim geslom i ciljem
ujediniti i naivno misleći da su ravnopravne muškarcima, makar prividno, boriti uz njih i
obavljati poslove koji su potrebni za uspješnost Narodnooslobodilačkog pokreta?

SUDJELOVANJE U NARODNOOSLOBODILAČKOM POKRETU I

RAVNOPRAVNOST
Da je bilo moguće da se žene pod pritiskom povijesnih zbivanja bez većih prepreka uključe u
NOP, odnosno njegove institucionalizirane vidove (NOV, narodna vlast, KP), vjerojatno se
nikada niti ne bi prišlo formiranju zasebne organizacije žena. No specifičnom položaju i
svijesti žena u kulturi s jakim patrijarhalnim obilježjima, odgovarao je podjednako specifični
položaj i svijest muškaraca. Dok je prvenstveni cilj AFŽ-a bio da aktivizira žene, čime je
implicirano da je za njihov položaj specifična pasivnost, u odnosu na (opet implicirani)
aktivni dio populacije, zadatak AFŽ-a bit će da brani jednako pravo žena na aktivnost.
(Sklevicky, 1996., 34.) Prema Sklevicky, Antifašistička fronta žena osnovana je upravo zato
što se žene nisu bez većih prepreka imale mogućnost uključiti u organizacije poput
Komunističke Partije, ili Narodnooslobodilačke vojske. Već samim time što nisu imale tu
mogućnost, već su morale djelovati preko AFŽ-a, možemo uvidjeti i preispitati o kolikoj
mjeri ravnopravnosti dvaju spolova i značenju ženskog djelovanja se ovdje radi. S obzirom
na prethodni odlomak u kojem smo se dotakli “Lige žena” koja bi trebala djelovati i zadataka
koje bi ista trebala provoditi, možemo primijetiti da unatoč tome što je Komunistička partija
podržavala žensko djelovanje i poticala na osnivanje takve organizacije, i dalje te žene nije
bila spremna pustiti u svoje redove gdje bi drugarice bile ravnopravne drugarima.

“Kao jedan od osnovnih puteva za postizanje stvarne ravnopravnosti žena, smatrano je

njihovo uključivanje i sudjelovanje u radu organa narodne vlasti. Dokumenti u kojima se
kritički govori o zaprekama na koje žene nailaze prilikom uključivanja u NOO, služe se
slijedećim formulacijama: »(...) ženama ne daju raditi jer politika nije za žene« 47 »Muški na
svim položajima strašno sektaše u pogledu žena (...).«48 »(...) neki članovi N. O. O. bremzaju
odlazak žena na sastanke (...)«.49 »Odbornici Luciji rekao je predsjednik seoskog NOO-a, da
ona nije potrebna na sastanku, jer mogu oni i bez nje.«” (Sklevicky, 1996., 34.) Neki od
problema koji su se pojavljivali pri pokušaju uključivanja i samom uključivanju žena u
organe narodne vlasti (što je bilo poticano od strane Komunističke partije) bili su predrasuda
da žene nisu za politiku, jer politika je “muški” posao, generalna diskriminacija žena i
omalovažavanje važnosti njihovog djelovanja unutar organa narodne vlasti.

“Da do sada žene u većini nisu bile ravnopravni članovi NOO-a, iznosi se i na Oblasnom
savjetovanju AFŽ-a za Srednju Dalmaciju potkraj 1943. godine, To se objašnjava »niskom
političkom sviješću« muškaraca (sic!). Odbori AFŽ-a se u tim slučajevima trebaju »baviti
NOO« i pružati pomoć ženama koje u njemu rade. Uz to, “Žena gdje neće da ju se sluša treba
da se nametne da je se sluša. To će postići radom. Krivica je i na A FŽ. (...) Žene se ne trude
da budu ravnopravni članovi NOO, još ne osjećaju sadržaj riječi ravnopravnost.” (Sklevicky,
1996. 35.) U nekim se prilikama za taj neuspjeh ravnopravnosti dvaju spolova krive same
žene, jer na njima je da rade više kako bi bile priznatije i ravnopravne svojim drugovima,
dakle imamo socijalistički element rada kojeg se žene moraju dotaknuti ako žele
ravnopravnost, odnosno prema ovome žene ravnopravnost mogu postići kroz rad. Kroz ovo
krivnja za neuspjeh ravnopravnosti oslikava se na žene, od kojih se očekuje da ravnopravnost
moraju zaraditi, odnosno zaslužiti, što samo po sebi krši koncept ravnopravnosti, jer njihovi
drugovi nisu morali raditi u istoj mjeri kako bi bili poštovani.

“...iako se sporadično priznaje postojanje »specifičnih« interesa, odnosno diskriminacija

žena, oni nemaju »pokriće« u marksističko-lenjinističkoj teoriji revolucije. Ako je žensko
pitanje podvedeno pod klasno pitanje, moguć je samo jedan legitimni subjekt revolucije, a to
je Komunistička partija kao avangarda radničke klase. Pitanje usklađivanja revolucionarne
teorije i prakse u odnosu na žensko pitanje ima svoju posebnu težinu.” (Sklevicky, 1996., 36.)
Prema ovome žensko se pitanje izjednačuje s klasnim pitanjem, odnosno niječe se postojanje
ženskog pitanja, te se svodi na klasno. Prema ovome je način da dođe do revolucije da se
Komunistička partija stavi kao subjekt, a žene bi mogle biti jedne od grupa koje čine taj
subjekt. Rod se, naravno isprepliće s radom i klasom, no isprepliće se u s etnicitetom,
seksualnošću, religijom, a isti se mijenja ovisno o povijesnom kontekstu. “Na kraju postaje
nemoguće izdvojiti “rod” iz političkih i kulturnih sjecišta u kojima se stalno proizvodi i
održava.” (J. Butler, 2000., 19.) Dakle, rod itekako trebamo sagledati i u kontekstu klase, no
žensko pitanje ne možemo izjednačiti s klasnom borbom. Značenje koje ovaj koncept
izjednačavanja dvaju pitanja ima je da se žensko pitanje pokušava maknuti iz javnog
prostora. Iako se klasno pitanje tiče i žena i muškaraca, potrebno je ostaviti prostor za
raspravu i razumijevanje ženskog pitanja, jer ono još tada nije bilo poznato kao takvo, niti se
o njemu razgovaralo, a pokušaj da ga se izjednači s klasnim je pokušaj zadržavanja žena u
poziciji u kojoj su se do tada nalazile.

ZAKLJUČAK
Obradom ove teme mogu zaključiti, da iako objektivno gledajući, sudjelovanje žena u
Narodnooslobodilačkoj borbi, je doprinjelo djelomičnoj emancipaciji žena, isto nije
doprinjelo ravnopravnosti, jer unatoč ženskom sudjelovanju, zalaganju, i borbi uz drugove i
drugarice, žene su i dalje bile diskriminirane i nisu bile ravnopravne muškarcima. To
možemo vidjeti kroz politiku u kojoj su žene bile diskriminirane s obzirom na svoj spol,
također možemo to vidjeti i u tome što se žensko pitanje nastojalo poistovjetiti s klasnim
pitanjem, jer spol je bio gledan kao “nebitan”, dok se klasa gledala kao ono što je činilo
identitet i zbog čega je dolazilo do razdvajanja ljudi. Žene su u Narodnooslobodilačkom
pokretu imale svoje mjesto, te je sudjelovanje osiguravalo prostora za emancipaciju, no i
dalje nije dovelo do ravnopravnosti.

LITERATURA
https://afzarhiv.org/da-zivi-afz

Butler, J. „Nevolje s rodom“, Routledge, Chapman & Hall, Inc., 1990.

Sklevicky, L., “Konji, Žene, Ratovi”, Druga, Zagreb 1996.

Sklevicky L. “Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe

1941.-1945.”, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1984.