KOMPANIJSKO PRAVO

1. POJAM KOMPANIJSKOG PRAVA:

Kompanijsko pravo se, kao grana prava, bavi oblicima organizovanja, tj.
organizacijama, koje su formirane radi obavljanja neke privredne
djelatnosti. Glavni, odnosno osnovni zakon u ovoj oblasti jeste Zakon o
privrednim društvima koji sadrži pravne norme kojima se uređuju pravne
forme za obavljanje privredne djelatnosti, njihov status, odnosno statusni
položaj, njihovi statusnopravni odnosi, promjene statusa, kao i statusni
položaj drugih lica u odnosu na ove organizacije.

2. PREDUZETNIK :
Preduzetnik je fizičko lice koje je upisano u registar kao lice koje obavlja
privrednu djelatnost u statusu preduzetnika.
Mogu se izdvojiti sljedeća njegova obilježja :
- Preduzetnik je fizičko lice, i ne može biti pravno lice ili organizacija;
- Isključena je mogućnost ortačkog obavljanja preduzetničke djelatnosti
(koja je ranije postojala);
- Status preduzetnika se stiče upisom u registar kod Agencije za privredne
registre, na osnovu prijave koju podnosi fizičko lice koje namjerava da
obavlja privrednu djelatnost;
- Preduzetnik obavlja privrednu djelatnost zahvaljujući proširenju svoje
pravne i poslovne sposobnosti registracijom;
- Informacije o preduzetniku su dostupne javnosti na sajtu Agencije za
privredne registre;
- Preduzetnik u obavljanju privredne djelatnosti koristi uobičajena
obilježja privrednih subjekata (poslovno ime, sjedište, matični broj, PIB)

Dakle, preduzetnik obavlja djelatnost lično, što znači da se efekti djelatnosti,

odnosno pravnih poslova ogledaju, tj proizvode pravno dejstvo u njegovim
pravima i obavezama, ali to ne mora da znači da on obavlja sve poslove.
On može da zaposli druga lica, zasnivajući sa njima radni odnos, ili po osnovu
nekog drugog ugovora, a ne ugovora o radu.
Ranija mogućnost angažovanja članova porodičnog domaćinstva, bez nekih
posebnih uslova, sada je dosta restriktivnija, naime, oni se i dalje mogu
angažovati, ali samo privremeno i to u situacijama kada za to postoje opravdani
razlozi (npr. Za vrijeme godišnjeg odmora preduzetnika, prilikom preuzimanja
robe, bolesti itd.).
Preduzetnik može imati i poslovođu, njegov zadatak je da vodi poslove
preduzetnika, a Zakon o privrednim društvima u članu 89. ga definiše kao
zastupnika iz kategorije ostalih zastupnika.
Međutim, poslovođa mora biti u radnom odnosu kod preduzetnika i mora biti
registrovan kao poslovođa kod APR-a.

Imovina preduzetnika zaslužuje posebnu pažnju, ZPD predviđa da preduzetnik za

sve obaveze nastale u vezi sa obavljanjem djelatnosti odgovara cjelukupnom
svojom imovinom.
Ovo je rješenje za pitanje obaveza njega kao preduzetnika, međutim ne riješava
dva druga pitanja, prvo šta se dešava sa obavezama koje nisu nastale kao obaveze
iz obavljanje privredne djelatnosti (obaveze njega kao fizičkog lica) te drugo
pitanje, da li se u okviru njegove imovine razlikuju imovinske cjeline (imovina
kojom obavlja, te imovina kojom ne obavlja djelatnost)?
Na prvo pitanje Zakon nije odgovorio, međutim bez eksplicitne norme ne vidi se
razlog zbog koga on za te obaveze ne bi odgovarao i imovinom nastalom
obavljajući privrednu djelatnost.
A za drugo pitanje, iz pojedinih odredaba Zakona proizilazi da se ove imovinske
cjeline (kojom obavlja, te kojom ne obavlja djelatnost) razlikuju.
Takvo razlikovanje je izričito predviđeno u situaciji kada preduzetnik nastavlja da
obavlja privrednu djelatnost u formi privrednog društva. Dakle, u toj situaciji na
privredno društvo prelazi samo imovina preduzetnika kojom je o obavljao
djelatnost (čl.92 ZPD) što svakako dalje podrazumijeva da se ona prepoznaje kao
imovinska cjelina u okviru imovine preduzetnika.
Preduzetnik svoj status, dakle, status preduzetnika gubi brisanjem iz registra
preduzetnika. Brisanje je moguće na osnovu volje, ali i na osnovu zakona.
Ako je riječ o volji, on može da traži brisanje u svakom momentu, i ne mora da
obrazlaže zašto to želi, to je iz razloga što brisanje na osnovu volje ne ugrožava
treća lica, tačnije povjerioce preduzetnika jer se u odnosu na njihova potraživanja
ništa ne mijenja, preduzetnik ostaje dužnik i poslije brisanja iz registra, kao fizičko
lice na isti način kako je dugovao ispunjenje obaveze i prije brisanja.
Ipak, propisi o naplati javnih prihoda, tačnije Zakon o poreskom postupku i
poreskoj administraciji, predviđaju da preduzetnik ne može biti brisan iz registra,
ako ima neizmirene obaveze po osnovu javnih prihoda.

Kada je riječ o brisanju na osnovu zakona, brisanje ne zahtijeva preduzetnik. Treće

lice samo daje informaciju APR-u, a on vrši brisanje po službenoj dužnosti. To
mogu biti nasljednici, za slučaj smrti, nadležni državni organ u slučaju izricanja
mjere zabrane obavljanja djelatnosti, ili poništaja upisa, kao i u drugim
slučajevima predviđenim zakonom.
Status preduzetnika nije u prometu, međutim, zakon predviđa mogućnost da
nasljednik za života preduzetnika nastavi da obavlja djelatnost, čime prvi gubi
status preduzetnika. Ovo je dopušteno po osnovu ugovora o raspodjeli imovine za
života koji se zaključuje između preduzetnika i jednog nasljednika, u skladu sa
propisima o nasljeđivanju, što predstavlja promet prava za obavljanje djelatnosti
za života, i to je jedini izuzetak za ovakakav promet, a da ga predviđa Zakon.
U slučaju smrti, ili gubitka poslovne sposobnosti, jedan od nasljednika ili lica sa
kojima je preduzetnik živio u porodičnom domaćinstvu imaju pravo da nastave da
obavljaju privrednu djelatnost i nakon njegove smrti, ili gubitka poslovne
sposobnosti.
Iako su norme ZPD-a napisane tako da se čini da je ovo pravo nemoguće
realizovati, u praksi se ipak dešava. Zakon predviđa rok od 30 dana od smrti ili
gubitka poslovne sposobnosti, u kome se može tražiti od APR-a da upiše
određeno lice kao ono koje nastavlja sa obavljanjem djelatnosti. Osnov za upis
može biti ili Rješenje o nasljeđivanju (koje je doduše praktično nemoguće dobiti za
30 dana, pa ta varijanta otpada) ili sporazum između nasljednika i/ili članova
porodičnog domaćinstva.
Razumije se, samo jedan od nasljednika, ili članova porodičnog domaćinstva mogu
da nastave djelatnost umjesto dotadašnjeg preduzetnika.
Ako se ovo pravo ipak ostvari, nužno dolazi i do promjene poslovnig imena, dakle
iz njega se briše lično ime umrlog preduzetnika i navodi se lično ime lica koje
nastavlja sa obavljanjem djelatnosti. Nastavljanje obavljanja djelatnosti ne znači i
nasljeđivanje immovine, imovina se raspoređuje prema pravilima o nasljeđivanju.

3. ORTAKLUK :

Ortakluk je organizacija bez statusa pravnog lica, koja je formirana od strane 2 ili
više lica koja se obavezuju da će zajednički uložiti određena dobra, odnosno svoj
rad, zajednički preduzimajući pravne poslove i pravne radnje radi postizanja
određene koristi, koja u određenoj srazmjeri pripada svakom od ortaka.
Osnovne karakteristike ortakluka su :
- ortakluk je organizacija bez statusa pravnog lica;
- nastaje zaključenjem ugovora između fizičkih lica;
- ortaci se obavezuju da u ortakluk unesu određene stvari (na kojima
imaju pravo svojine) imovinska dobra ili svoj rad;
- ortaci zajednički vode poslove i odlučuju o preduzimanju pravnih
poslova i pravnih radnji;
- svrha formiranja ove organizacije jeste postizanje određene koristi, koja
je ekonomska;
- korist pripada ortacima po određenim kriterijumima koji su unaprijed
dogovoreni;
Ova organizacija nije pravno lice, samo izuzetno, moguće je da se ortakluku prizna
status lica u pravu i to u konkretnoj parnici, ako su za to ispunjeni uslovi propisani
zakonom kojim se uređuje parnični postupak.
Međutim, ako nema parnice, nema ni priznanja subjektiviteta, a parnica nije
redovna situacija, naprotiv, parnica je vanredna situacija koja ne mora da se desi
uopšte za vrijeme postojanja ortakluka kao organizacije.
Ortakluk u pravnom prometu ne istupa kao subjekat, već to čine sami ortaci,
međutim, po pravilu se posebno naznačava da se istupa u ime ortakluka, kao
zajednice ortaka. To ima značaja za povjerioce, jer otvara mogućnost solidarne
odgovornosti ortaka, što u ovom slučaju i nije neko specijalno rješenje jer su u
pitanju ortaci, a oni odgovaraju cjelokupnom imovinom, ali je značajno sa aspekta
odnosa samih ortaka.
Sve što je stečeno po osnovu ortakluka pripada zajednici ortaka i ulazi u režim
zajedničke imovine.
Ortakluk je organizacija koja po pravilu nije otvorena za prijem novih ortaka,
umjesto postojećeg člana, novi član može da pristupi organizaciji samo uz
saglasnost svih ostalih ortaka, to važi i za situaciju primanja novog člana, bez
zamjene postojećeg. Ni u slučaju smrti člana ortakluka, nasljednici ne stupaju u
organizaciju po automatizmu, ali nasljednicima pripadaju određena imovinska
prava od kojih je najvažnije pravo da im se preda imovinska korist koja bi po
redovnom toku stvari pripala pokojnom članu ortakluka.
Pravo na istupanje iz ortakluka zavisi od vremena na koje je ortakluk ugovoren,
ako je ugovoren na neodređeno vrijeme, svaki ortak ima pravo na istupanje pod
uslovom da o tome blagovremeno obavijesti ostale ortake, i da istupanje nije u
nevrijeme. Međutim, ukoliko je ortakluk ugovoren na određeno vrijeme ili radi
ispunjenja određenog cilja, odnosno posla, tada ortak nema pravo na istupanje, u
protivnom snosi odgovornost za štetu zbog neispunjenja obaveza.
U konačnici, ortak može biti i isključen iz ortakluka zbog određenih razloga kao
neki od razloga se pominju – ponašanje koje je protivno ugovorenom,
prezaduženost, rasipništvo, narušavanje lojalnosti prema organizaciji itd.
U ortakluku se odlučuje većinom njegovih članova, osim u slučajevima kada se
zahtijeva konsenzus. Ulog ortaka je najčešće jednake vrijednosti, a postoji i
pretpostavka o jednakosti unešenih uloga, ako drugačije nije ugovoreno.
Pravo na vođenje poslova može biti povjereno jednom, ili nekolicini ortaka, a
može biti povjereno i trećem licu (djelovodstvo). U tom slučaju se to lice prema
trećima pojavljuje kao zastupnik i ima ovlašćenje da punovažno obaveže ortake
prema njima, odnosno da u njihovo ime i za njihov račun u okviru ortakluka stiče
prava.
U odnosima sa trećim licima ono se legitimiše punomoćjem, a ako nije određen
jedan, nekolicina ili treće lice za preduzimanje poslova, o pravnim poslovima se
odlučuje većinom glasova od ukupnog broja članova, a svaki ortak ima pravo
zastupanja.

U pogledu odgovornosti, ortaci odgovaraju ne samo imovinom koju su unijeli u

organizaciju, već i svojom sopstvenom imovinom, ovo pravilo važi za redovne
odnosno javne članove ortakluka.
Pored javnih, dopušteni su i tajni članovi. I oni nešto ulažu u ortakluk, ali se trećim
licima ne saopštava da su oni članovi. Za ovakve članove važe drugačija pravila o
odgovornosti.
Oni ne odgovaraju za obaveze ortakluka sopstvenom imovinom koju nisu uložili u
ortakluk. Njima može da propadne samo ono što su uložili.

Ortakluk kao organizacija prestaje na različite načine. Članovi mogu da ugase

ortakluk svojom voljom, osim toga ortakluk prestaje i iz drugih razloga – kada je
bio ugovoren na određeno vrijeme istekom tog vremena, ako je bio ugovoren
zbog ostvarenja nekog cilja onda ostvarenjem tog cilja, propast glavnice, kao i
nemogućnost daljeg funkcionisanja takođe dovode do prestanka ortakluka.
Ako je ortakluk imao samo dva člana, smrću ili prestankom članstva jednog od
ortaka, osim u slučajevima kada dođe do sukcesije nasljednika u status ortaka u
ortakluku.
Prestanak ortakluka nekada zavisi i od specifičnih okolnosti koje su postojale na
strani nekog od ortaka.
Ortakluk nije rezervisan samo za privredne djelatnosti, on se može pojaviti i u
nekim drugim pravnim odnosima, npr. prilikom izgradnje zgrada ili stanova. Grupa
lica može i bez osnivanja pravnog lica da gradi za svoje potrebe stan ili stambenu
zgradu, te da je poslije izgradnje na odgovarajući način podjeli, redovno na
osnovu procenta učešća u gradnji.
Danas ortakluk nije čest u našoj praksi, međutim kao oblik organizovanja svkako je
dopušten u pravnom sistemu Srbije.

4. PRIVREDNA DJELATNOST:

Jedan od ključnih pojmova koje objašnjava kompanijsko pravo jeste pojam

privredne djelatnosti i određivanje organizacija koje obavljaju privrednu
djelatnost.
Naime, obavljati privrednu djelatnost znači pojavljivati se kontinuirano na tržištu
sa ponudom za prodaju proizvoda ili usluga.
Ključni elementi preko kojih se može prepoznati privredna djelatnost jesu :
- Ponuda za prodaju robe ili usluga – privredna djelatnost po
podrazumijeva ponudu koja je pravilu opšta, upravljena prema
neodređenom krugu lica. Ponuda može biti i pojedinačna, upućena
samo određenom licu.
- Kontinuitet u davanju ponude – onaj ko obavlja privrednu djelatnost
daje ponude u kontinuitetu, ili bar to namjerava da čini, čak i ako je
stvarno dao samo jednu ponudu. Kontinuitet ne podrazumijeva jednake
vremenske razmake, kao ni to da mora proći „kratko“ vrijeme između
dvije ponude jer npr. Onaj koji prodaje robu u samoposluzi svakoga dana
čini ponudu, međutim, onaj ko gradi prekookeanske brodove možda i
nekoliko godina neće dati novu ponudu, ako je ugovorio gradnju koja
mu angažuje kapacitete na duže vrijeme.
- Roba ili usluge su predmet ponude – kada govorimo o robi to su stvari
koje su namijenjene prodaji – kada fabrika automobila proda automobil
koji je proizvela, ona točini obavljajući privrednu djelatnost, ali kada
fakultet proda automobil to nije riječ o privrednoj djelatnosti. To važi i za
usluge, one se nude drugome, određenom ili neodređenom krugu lica.
 - Teretnost pravnih poslova – onaj koji obavlja privrednu djelatnost nudi
zaključenje teretnih ugovora, ili bolje reći teretnih pravnih poslova, jer to
ne moraju biti samo ugovori, ali moraju biti teretni. Ako se neko
pojavljuje u pravnom prometu nudeći zaključenje dobročinih poslova,
onda to nije privredna djelatnost, Zadužbine, humanitarne organizacije,
fond i slične organizacije se pojavljuju u pravnom prometu obavljajući
ove poslove i oni ne obavljaju privrednu djelatnost., već neprivrednu.
- Obrt kapitala – privredna djelatnost se uvijek obavlja tako da predstavla
obrt. Roba se proizvodi da bi se prodala, kada se proda, dobijeni novac
se koristi za kupovinu sirovina, repromaterijala i pokriće drugih troškova
s ciljem da se proizvede, ili u krajnjoj liniji kupi nova količina robe, a
samo jedan dio preostaje kao dobit (ako je uopšte i ima)

Treba napomenuti da podjela na privredne i neprivredne djelatnosti nije identična

podjeli na dobitne i nedobitne organizacije (komercijalne i nekomercijalne).
Dobitne su one koje su osnovane radi sticanja dobiti u korist svojih osnivača, ili
članova, dok su nedobitne one koje su osnovane radi drugih ciljeva, međutim one
se mogu pojavljivati u prometu obavljajući privrednu djelatnost, samo što im to
nije primarni cilj.
Može se zaključiti da pbavljanje privredne djelatnosti znači preduzimanje teretnih
pravnih poslova i tako što se organizacija koja ih preduzima kontinuirano
pojavljuje na tržištu, nezavisno od činjenice da li se time stiče dobit ili ne,
nastojeći da ostvari obrt kapitala.

POGLAVLJE II – osnivanje privrednih subjekata sa statusom pravnog lica:

Osnivanje privrednih subjekata podrazumijeva preduzimanje različitih radnji čiji je

rezultat priznanje statusa određenog privrednog subjekta.
Za nastanak pravnog lica, odnosno za sticanje subjektiviteta odlučujuća su četiri
elementa – osnivački akt (pravni osnov – titulus); način osnivanja (modus);
propisani sistem sticanja subjektiviteta; i momenat sticanja subjektiviteta.

5. OSNIVAČKI AKT:

Osnivački akt pravnog lica jeste akt kojim njegov osnivač izražava volju da osnuje
pravno lice, ta volja može biti volja jednog lica i volja grupe, odnosno zajednice ili
kolektiva. Po svojim dejstvima osnivački akt može biti ili pravni posao, ili propis.
1) Osnivački akt kao jednostran i kao pravni posao jeste odluka o osnivanju,
domaći pravni sistem predviđa ovakakv akt kao osnivački akt za jednočlana
društva s ograničenom odgovornošću i jednočlana akcionarska društva;
2) Osnivački akt kao dvostran i kao pravni posao jeste ugovor o osnivanju,
domaći pravni sistem ga predviđa kao pravilo za sva višečlana privredna
društva, za zadruge i druga pravna lica;
3) Osnivački akt kao propis, pojavljuje se u dva oblika – u formi zakona i u
formi podzakonskog akta.

Ipak, u domaćem pravu, osnivački akt je najčešće pravni posao kojim se iskazuje
volja za osnivanjem privrednog subjekta sa statusom pravnog lica, a onda u
zavisnosti od broja lica koja učestvuju u preduzimanju ovog pravnog posla zavisiće
da li se radi o odluci ili o ugovoru.
U pogledu pravne prirode osnivačkog akta, on sadrži određena pravna dejstva za
odnose između lica čijom je voljom nastao, što pokazuje njegovu ugovornu
prirodu. Međutim, on sadrži i određena statusnopravna dejstva prema
privrednom društvu koje se njime osniva, što pokazuje njegovu prirodu opšteg
akta. Zbog toga se u aktu koji se naslovljava kao osnivački akt prepoznaju dva
pravna instituta – ugovor i opšti akt.
Međutim, postoji shvatanje koje kaže da kada se privredno društvo osnuje, tada
njegovi članovi, po pravilu, nemaju više neposredne zahtijeve jedan prema
drugom koji proizilaze iz osnovačkog akta, jer praktično nastaje odnos između njih
i privrednog društva. Stoga se može izvesti zaključak da osnivanjem privrednog
društva prestaje da važi ugovor, a počinje da se primjenjuje opšti akt. To je
eksplicitno rečeno propisom kod akcionarskih društava, ali se to dešava i kod
ostalih privrednih društava, samo što se ne donosi statut kao opšti akt, već se
osnivački akt primjenjuje kao opšti akt.
Osnivački akt u domaćem pravu, a to je slučaj i sa većinom drugih pravnih
sistema, stvara dvije vrste prava i obaveza. Jedne su sa trenutnim ili sukcesivnim
ispunjenjem, a druge su sa trajnim ispunjenjem. U obaveze sa trenutnim
ispunjenjem spadale bi : sama obaveza osnivanja (registracije), unošenja
osnovnog kapitala i slično.
U obaveze sa trajnim ispunjenjem spadaju obaveza učešća u radu organa, obaveza
lojalnosti i obaveza čuvanja poslovne tajne i druge.
One koje spadaju u kategoriju trenutnih, odnosno sukcesivnih gase se
ispunjenjem, naprotiv, obaveze sa trajnim ispunjnjem ne prestaju osnivanjem
pravnog lica.

Nevažnost osnivačkog akta pravnog lica i pravne posljedice nevažnosti:

Osnivački akt može imati različite nedostatke koje mogu dovesti do nevažnosti
koja se može ispoljiti u sva tri oblika koje pravo poznaje za pravne poslove – u
obliku nepostojanja, ništavosti i u obliku rušljivosti.
Kada se govori o posljedicama nevažećih osnivačkih akata treba imati u vidu dvije
vrste – jedna grupa tiče se pravnih odnosa koji nastaju između osnivača (kada ih
ima više) po osnovu samog osnivačkog akta, a druga je vezana za njegova pravna
dejstva prema pravnom licu.
U odnosu na prvu grupu posljedica, onih koje se odnose na osnivače,
najjednostavnija je situacija i radi se o nepostojećim pravnim poslovima. Pravni
poredak smatra da takvi poslovi jednostavno ne postoje i za njih se ne vezuju
nikakve pravne posljedice.
To ne znači da ne mogu nastupiti nikakve posljedice za osnivače.
Može se pojaviti deliktna odgovornost, ali ne po osnovu tog pravnog posla, već po
osnovu drugih radnji koje su vezane za nepostojeći pravni posao.
Ono što je sigurno jeste da se niko ne može pozvati na ovaj pravni posao, kao na
pravni osnov za međusobna prava i obaveze između ugovarača, odnosno
osnivača. Međutim, ne isključuje se mogućnost da privredno društvo bude
registrovano i na osnovu pravnog posla koje spravo smatra nepostojećim. Slično
je i sa ništavim i sa rušljivim osnivačkim aktima.
Prema ZPD-u, ništavim osnivačkim aktom se smatra akt – 1) ako nije preduzet u
formi koja je propisana zakonom; 2) ako je djelatnost društva koja se navodi u
osnivačkom aktu suprotna prinudnim propisima ili javnom poretku; 3)ako ne
sadrži podatke o poslovnom imenu društva, ulozima članova, iznosu osnovnog
kapitala, ili pretežnoj djelatnosti društva; 4) ako su svi potpisnici u trenutku
davanja izjava volje bili pravno ili poslovno nesposobni;
Međutim, ukoliko je pravno lice osnovano ovakvim aktom, nevažnost pravnog
posla i poništenje njegovog pravnog dejstva ne mogu se smatrati
poništenjemosnivanja pravnog lica. Zbog toga što je pravni osnov ništav, ne može
se smatrati da je i pravno lice ništavo, kao da nije ni nastalo, a za to postoji
nekoliko razloga : 1) Pravno lice nije pravni posao, niti je pravni odnos, dakle
posljedice ništavosti pogađaju pravne poslove, i pravne odnose koji su na osnovu
tih poslova nastali, pravno lice nije to, pravno lice je subjekt u pravu, imalac prava
i obaveza i njega ne pogađa ništavost kao pravni institut;
2) Nastanak pravnog lica priznala je država, i to, po pravilu, pojedinačnim pravnim
aktom – a poništenje pravnog posla, ne povlači automatski i poništenje tog
pravnog akta;
3) Poništenje pravnog osnova, ne povlači i poništenje načina osnivanja – naime,
način osnivanja je redovno radnja, i to radnja upisa u registar, pa ako je ništav
pravni posao nije ništava i radnja, ona ne može biti poništena, ona može biti
dozvoljena i nedozvoljena, ali ne i poništena jer je riječ oo nečemu što se dogodilo
u prostoru i vremenu;
4) Postoji potreba za pravnom sigurnošću – nedostaci koje ima osnivački akt
najčešće nisu poznati trećim licima, koja se pouzdaju u priznanje pravnog lica koje
je učinila država, odnosno pravni poredak, zbog toga nema razloga da oni trpe
posljedice nedostataka u osnivanju.
Pravni poredak bi mogao da se opredjeli i za ovakve posljedice, ali bi onda morao
da snosi svoj dio odgovornosti za posljedice (npr. da nadoknadi štetu povjeriocima
zbog nemogućnosti naplate potraživanja);
Međutim, pravni sistemi se ne opredjeljuju za poništenje osnivanja pravnog lica,
već za njegovo gašenje, što znači da posljedice nastupaju za ubuduće, ne
retroaktivno.
Poništenje osnivačkog akta redovno je razlog za pokretanja postupka gašenja
pravnog lica. Ipak nesavjesna lica se ne štite i ona se ne mogu pozivati na
pouzdanje u pravni poredak, prosto iz razloga što su im nedostaci bili poznati.

6. SISTEMI OSNIVANJA PRAVNIH LICA :

Prilikom osnivanja privrednih subjekata sa statusom pravnog lica značajno je i

učešće određenih organa, po pravilu državnih, u zavisnosti od njihove aktivnosti
pri osnivanju razlikuju se i sistemi osnivanja pravnih lica.
1) Sistem samopriznanja – Prema ovom sistemu jedna organizacija samu sebe
deklariše i priznaje kao pravno lice i time ujedno izražava i stav pravnog
poretka o činjenici osnivanja. Ovaj sistem je primjenjiv jedino u slučaju
osnivanja države. Država samu sebe proglašava za državu odgovarajućim
aktom (najčešće ustavom, ali to može biti i deklaracija ili neki drugi akt). Da
bi ovo priznanje proizvelo pravna dejstva i izvan njene teritorije, i u odnosu
sa drugim državama, neophodno je d bude i priznata od strane drugih
država, a nekad i drugih subjekata, u prvom redu međunarodnih
organizacija.

2) Sistem osnivanja propisom – Neka pravna lica se osnivaju propisom, i to

nekada zakonom, iako je zakon opšti akt. U ovom slučaju stav države je
jasan prema činjenici osnivanja i izražen je samim propisom. Međutim,
 nekada se predviđa propisom i da će pravno lice biti upisano u odgovarajući
registar pravnih lica, u ovim slučajevima upis u registar se pojavljuje kao
modus, odnosno način osnivanja.

U praksi, ipak, u odnosu na privredne subjekte, ovaj sistem se skoro i ne

koristi.

3) Sistem odobrenja – koncesije – Prema ovom sistemu postoji nadležni organ,

redovno je to državni organ, koji izražava stav pravnog poretka prema
osnivanju jednog pravnog lica. Za ovaj sistem je karakteristično da taj
državni organ ima značajan sstepen slobode, koji nekada može da znači i
diskreciono pravo, da odobri ili ne odobri osnivanje jednog pravnog lica.
Danas se mali broj pravnih lica nalazi na režimu koncesije.

4) Sistem provjere – kontrole – Prema ovom sistemu nadležni organ samo vrši
kontrolu ispunjenosti uslova za osnivanje pravnog lica, te ako je osnivač
ispunio propisane uslove, nadležni organ mora da donese akt kojim
dozvoljava osnivanje pravnog lica. On ne može da cijeni cjelishodnost
osivanja, niti ima diskreciono pravo da odbije osnivanje ako su ispunjeni svi
propisani uslovi, njegova funkcija se svodi na provjeru da li su propisani
uslovi ispunjeni i da u ime pravnog poretka to konstatuje odgovarajućim
aktom.

Za privredne subjekte danas je generalno karakterističan sistem kontrole kao

sistem osnivanja, ali prema nekim privrednim subjektima važi i sistem odobrenja,
ali i sistem osmivanja propisom.

7. POSLOVNO IME (FIRMA) :

Poslovno ime, ili firma, kako se do skoro uobičajeno nazivalo u domaćem
pravnom sistemu, predstavlja ime pod kojim se pojavljuje privredni subjekat u
pravnim odnosima, odnosno u pravnom prometu.
Važeći Zakon o privrednim društvima više ne koristi izraz firma, već se opredjeljuje
za poslovno iime.
Poslovno ime na prvom mjestu služi za identifikaciju organizacije koja obavlja
privrednu djelatnost.
Da bi pravni poredak određeno ime priznao za poslovno ime, moraju se ispuniti
izvjesni uslovi : 1) Poslovno ime mora sadržavati određene nužne elemente, bez
tih elemenata, poslovno ime ima nedostatke koji mogu dovesti do zabrane
upotrebe takvog poslovnog imena, pa i prestanka organizacije;
2) Pravo na upotrebu poslovnog imena stiče se na pravom propisan način, što
dakle, znači da i poslovno ime ima način sticanja, što se svodi na prijavu
nadležnom organu i upis poslovnog imena u odgovarajući registar. Bez
odgovarajućeg načina sticanja nema ni prava na upotrebu poslovnog imena;
3) Poslovno ime je bitno obilježje subjektiviteta, što se odnosi na privredne
subjekte sa statusom pravnog lica – Privredni subjekat ni ne može da stekne
status pravnog lica bez poslovnog imena (to je dominantan stav i u nauci i u
praksi), a subjektivitet bi prestao gubitkom poslovnog imena;
4) Pravo na upotrebu poslovnog imena je relativno ekskluzivno pravo – jer za
razliku od fizičkih lica za koja ne postoji zabrana određivanja istog imena, kod
pravnih lica, odnosno za poslovno ime važi princip ekskluzivnosti. Redovno se
pravom predviđa zabrana dodjeljivanja nekog poslovnog immena koje je već
dodijeljeno određenom privrednom subjektu, s tim što su ova pravila nekada
stroža, a nekada blaža. Pod tim se misli, da pravo nekada predviđa zabranu
dodjeljivanja istog poslovnog imena samo za one privredne subjekte koji obavljaju
istu, ili srodnu privrednu djelatnost, a nekada i generalno, bez obzira na srodnost
djelatnosti, nekada se ekskluzivnost priznaje samo na određenom području,
nekada i šire itd.
Ipak, po pravilu, ekskluzivnost je ograničena po nekom kriterijumu (prostor,
djelatnost, vrsta privrednih subjekata i drugo) tako da se ni za pravna lica ne može
reći da im je pravo na upotrebu poslovnog imena ekskluzivno bez izuzetka.
5) Pravo na upotrebu poslovnog imena je u prometu – Kao što smo prethodno
vidjeli, kada jedan privredni subjekat izabere i registuje određeno poslovno ime,
to spriječava druge da to isto učine sa istim poslovnim imenom, makar na
određenoj teritoriji, ili za određene djelatnosti. Međutim, to ne znači da je pravo
na upotrebu poslovnog imena pravo koje nije u prometu. Privredni subjekat
komme pripada pravo na upotrebu određenog poslovnog imena, može drugim
subjektima da ustupa to pravo, u odgovarajućim pravnim poslovima, ali samo na
način da se vrši konstitutivan, a ne trasnlativan prenos prava na poslovno ime.
Dakle, pravo na poslovno ime se može ustupiti na korišćenje, ali se ne može
otuđiti. Konstitutivan prenos je takav da titular prava na svom pravu koje ima
ustanovi, odnosno konstituiše jedno novo pravo koje je uže od njegovog, a čiji će
titular biti drugo licd, npr. pravo svojine – pravo korišćenja (jedan od takvih
poslova jeste ugovor o franšizingu).
Translativan prenos je, pak, prenos cjelokupnog prava koje titular ima.
Zabranu translativnog prenosa prava na poslovno ime izričito predviđa Zakon
(čl.26 ZPD).
Jedini izuzetak od ove zabrane jeste prenos poslovnog imena u postupku statusne
promjene, jer može naziv pravnog lica koje prestaje u postupku statusne
promjene da se prenese na pravno lice koje stiče imovinu tog pravnog lica.
Ostali elementi poslovnog imena, izuzev naziva, nisu podobni za prenos jer se oni
određuju prema svakom pravnom licu u zavisnosti od određenih obilježja (vrsta
privrednog subjekta, odnosno pravna forma – ad. D.o.o itd; djelatnost privrednog
subjekta (koji je čest, ali ne i obavezan element poslovnog imena); sjedište; oblik
odgovornosti za obaveze (da li se odgovara samo imovinom subjekta, ili ličnom
imovinom osnivača, ili članova..u prvom redu će zavisiti od pravne forme
privrednog subjekta);znaci, crteži i drugi simboli).
Upotreba i zaštita poslovnog imena :
Pravo na upotrebu poslovnog imena stiče se osnivanjem privrednog subjekta,
kada je riječ o subjektima koji imaju status pravnog lica. I neki drugi privredni
subjekti, bez statusa pravnog lica, mogu imati poslovno ime (preduzetnik,
predstavništvo stranog lica).
Od momenta sticanja prava na poslovno ime, privredni subjekat ima isključivo,
odnosno ekskluzivno ovlašćenje na upotrebu poslovnog imena. Riječ je o pravu
koje je istovremeno i obaveza, dakle, privredni subjekat ima obavezu da ga koristi
u poslovanju, da se u pravnim poslovima i poslovnoj komunikaciji pojavljuje sa
imenom koje mu pripada. Drugi privredni subjekti ne mogu da koriste njegovo
poslovno ime, preciznije, ne mogu da koristi „naziv“ kao element poslovnog
imena, dok ostali elementi mogu biti identični.
Naziv se štiti na prvom mjestu zbog potencijalnog poslovnog ugleda koji privredni
subjekat može da uživa, pa da ga druga lica ne bi mogla zloupotrijebiti i o njega se
okoristiti. Domaći pravni sistem, za razliku od nekih drugih, kako je to već ranije i
spomenuto, ne ograničava zabranu upotrebe poslovnog imena, odnosno naziva
samo na iste ili srodne privredne djelatnosti, već generalno za sve privredne
subjekte, bez obzira na djleatnost kojom se bave.
Za subjekte, koji imaju pravo na poslovno ime, neka prava, a među njima i domaći
pravni sistem, predviđaju mogućnost tzv. Rezervacije poslovnog imena (odnosno
naziva).
To bi zapravo značilo da lica koja namjeravaju da osnuju neki od privrednih
subjekata imaju mogućnost da kod nadležnog organa praktično rezervišu naziv do
koga im je posebno stalo, da ga ima baš njihov privredni subjekat. Naravno,
rezervacija ne traje vječno, u domaćem pravnom sistemu traje 60 dana od objave,
te ako u tom periodu nije osnovan privredni subjekat sa tim nazivom, naziv je
opet slobodan za treća lica, s tim što nije zabranjeno da se ponovo zahtijeva
rezervacija naziva, ako on u međuvremenu nije iskorišten.

8. SJEDIŠTE :

Poput poslovnog imena, sjedište je uslov nastanka privrednog subjekta. Pojam

sjedišta je sačinjen po ugledu na prebivalište fizičkog lica, međutim ne postoji
apsolutna podudarnost između ova dva instituta.
Zakon određuje sjedište kao mjesto iz koga se upravlja poslovanjem privrednog
društva i koje je kao sjedište određeno osnivačkim aktom, statutom, ili odlukom
skupštine društva, a u ortačkom i komanditnom društvu odlukom članova društva.
(čl.19 ZPD)
U praksi, sjedištem se smatra mjesto koje je registrovano kao sjedište privrednog
društva , prilikom registracije se ne traži dokazivanje da će se iz tog mjesta i zaista
upravljati samim privrednim društvom. Međutim, sjedište mora biti određeno,
upis će biti odbijen ukoliko to nije učinjeno, osim toga i kada je određeno, ono se
mora nalaziti na teritoriji države za koju registarski organ vrši nadležnost.
O mjestu koje je određeno voljom osnivača vodi se računa i prije nastanka samog
privrednog subjekta. Naime, prema tom mjestu koje su odabrali osnivači, iako još
nije registrovano kao sjedište, oređuje se mjesna nadležnost organa koji vodi
registar privrednih subjekata. To pokazuje da je pravni poredak na stanovištu, da i
organizacija, prije sticanja statusa lica u pravu ima sjedište.
Određenost sjedišta ne podrazumijeva da privredni subjekat obavlja privrednu
djelatnost samo u tom mjestu, mjestu sjedišta, redovno je to šira teritorija, jer
postoji više mjesta u kojima privredni subjekat obavlja djelatnost.
Ono što se očekuje, jeste da se u sjedištu nalazi uprava, a to bi značilo i zakonski
zastupnik privrednog subjekta, ali ipak i da se pretežni dio privrednih aktivnosti
obavlja u sjedištu.
Međutim, i kada se promijeni centar aktivnosti privrednog subjekta i mjesto gdje
se nalazi uprava i zakonski zastupnik, sjedište i dalje ostaje ono mjesto koje je kao
tako upisano u registar kod nadležnog organa.
Naravno, i samo sjedište za vrijeme postojanja privrednog subjekta može biti
promijenjeno, u privrednim društvima koja imaju skupštinu, tu odluku donosi
skupština (s tim što ova nadležnost može biti izmijenjena aktima društva).
U drugim privrednim subjektima odluku donosi organ koji je određen zakonom,
odnosno aktom tog privrednog subjekta. Kao i prvo sjedište, i novo sjedište mora
biti na teritoriji države u kojoj nadležni organ vrši registraciju. Ipak, na osnovu
posebnih ugovora, moguća je promjena i van države (to je moguće u EU).

Sjedište ima svoju adresu, to je ustvari adresa nekog objekta, odnosno

nepokretnosti, i za sada ne postoji obaveza da osnivači u postupku registracije
dokazuju da se sjedište zaista i nalazi na toj adresi, čak ni da imaju pravo da
koriste objekat čija je adresa navedena kao sjedište subjekta.
ZPD predviđa da soim adrese sjedište, može postojati i adresa za prijem pošte, te
ako je ta adresa registrovana, onda se pošta šalje na tu adresu, ne na adresu
sjedišta, to je značajno za uredno dostavljanje i pravne posljedice koje se vezuju
za činjenicu dostavljanja.
Kada je riječ o dostavljanju Zakonom je propisana i jedna fikcija urednog
dostavljanja, ova fikcija se podjednako odnosi i na adresu sjedišta i na adresu za
prijem pošte. Ako je prva dostava pošiljke bila neuspješna, smatraće se da je
dostava te pošiljke uredno izvršena istekom od 8 dana od dana drugog slanja te
pošiljke, pod uslovom da je između ta dva slanja prošlo najmanje 15 dana.
Jedna nova obaveza, koja ide uz razvoj modernih tehnologija, jeste i obaveza da
privredno društvo ima i adresu za prijem elektronske pošte, koju mora da
registruje kod APR-a, obaveza se odnosi samo na jednu adresu. Ne postoji
mogućnost registracije više adresa, što ne znači da sam privredni subjekat ne
može da ima više e-mail adresa.
Registrovano i faktičko sjedište :
U praksi postoji potreba za razlikovanjem ova dva sjedišta. Registrovano sjedište
je, naravno, sjedište koje je upisano u registra nadležnog organa kao sjedište
jednog privrednog subjekta. Međutim, dešava se da privredni subjekat ne obavlja
pretežni dio svojih aktivnosti u tom mjestu, već u nekom drugom, a nekada da čak
uopšte ne obavlja nikakvu djelatnost u mjestu koje je označeno kao sjedište.
Praksa je zaista i pokazala da se registrovano sjedište može zloupotrijebiti na
različite načine (npr. zbog niskih naknada koje se plaćaju prilikom registracije
privrednog subjekta itd.).
Oko shvatanja faktičkog sjedišta postoje nesaglasnosti u pogledu samog shvatanja
– naime, ono se može označiti kao mjesto gdje privredni subjekat obavlja
pretežnio dio svojih privrednih aktivnosti, a koje se razlikuje od registrovanog
sjedišta, tada je registrovano sjedište zapravo najčešće „simulovano“.
Faktičko sjedište može imati i drugo značenje, kada se ono određuje kao jedan od
centara obavljanja privrednih djelatnosti, ali pri čemu se privredna djelatnost
obavlja i u registrovanom sjedištu. U ovom značenju se pokazuje da privredni
subjekat može imati jedno registrovano sjedište, koje zaista i jest njegovo, dakle
nema zloupotrebe, ali i više faktičkih, u kojima obavlja privrednu djelatnost.
Konačno, pod pojmom faktičkog sjedišta se nekada smatra samo mjesto koje je po
prirodi odnosa vezano sa određenim pravnim poslom (npr. mjesto predaje robe),
makar i ne bilo značajan centar privrednih aktivnosti određenog privrednog
subjekta.
Faktičko sjedište implicitno pominje i ZPD, gdje kaže da ukoliko privredno društvo
trajno obavlja djelatnost u mjestu različitom od svog registrovanog sjedišta, tužba
protiv društva se može podnijeti i sudu koji je mjesno nadležan za to mjesto, kao
da je riječ o registrovanom sjedištu, čime se svakako ne isključuje mogućnost
podnošenja tužbe sudu koji je mjesno nadležan za mjesto u kome se nalazi i
registrovano sjedište.

ZASTUPANJE PRIVREDNOG SUBJEKTA:

Privredni subjekti koa organizacije, odnosno pravna lica, učestvuju u različitim
pravnim poslovima na osnovu kojjih se za račun privrednog subjekta stiču prava i
preuzimaju obaveze. U svim tim poslovima neko daje izjavu volje koja proizvodi
pravna dejstva prema privrednom subjektu, a ne prema licu koje ju je dalo.
Kao pojam, zastupanje pravnih lica vezuje se za davanje izjave volje u ime i za
račun pravnog lica, tako da pravna dejstva izjave volje zastupnika proizvode
pravna dejstva, ne za zastupnika, nego za zastupanog. U literaturi se sreću i
stavovi da se zastupnikom smatra i lice koje daje izjavu volje u svoje ime, a za
račun pravnog lica, međutim, kako se takvo istupanje u pravnom prometu kod nas
označava komisionom, čini se da nema potrebe i to proglašavati zastupanjem u
našem pravu.
Predstavljanje se može odrediti kao davanje izjave o pravnom licu, ili za potrebe
pravnog lica, pri čemu se ne radi o davanju izjave koja sadrži volju za
preduzimanje pravnog posla. Na koncu, predstavnik i nije ovlašćen da daje izjave
kojima bi stekao pravo ili preuzeo obavezu u ime i za račun pravnog lica koje
predstavlja, a ako, pak, to ovlašćenje ima, onda je on zastupnik.
Iako predstavnik ne stiče prava i ne preuzima obaveze, on mora biti ovlašćen da
predstavlja pravno lice. Ovo ovlašćenje se nekada podrazumijeva po prirodi posla
– npr. predstavnik za odnose s javnošću je samom prirodom posla ovlašćen da
daje takve izjave. Zastupnik je redovno ovlašćen i za predstavljanje.
Ovlašćenje za predstavljanje se izdaje od strane lica koje je ovlašćeno za
zastupanje, jer zastupanje redovno podrazumijeva i predstavljanje, ili od lica koje
je ovlašćeno samo za predstavljanje, pod uslovom da može da prenese svoje
ovlašćenje na drugo lice. Predstavnik koji svoje pravo predstvaljanja izvlači iz
prava drugog lica, a ne iz zakona ili prirode posla, ima pravo da zahtijeva da mu
ovlašćenje za predstavljanje bude izdato u pisanom obliku. Nekada to može biti i
neophodno, npr. u postupku pred državnim organima.
Postupanje podrazumijeva preduzimanje faktičke radnje u ime i za račun pravnog
lica, i to radnje koja proizvodi pravna dejstva. Tu se ne radi o davanju izjave volje,
ni izričito, ni konkludentno, već o faktičkom preduzimanju neke radnje koja
proizvodi pravno dejstvo, npr. uredno dostavljanje.

9. ZAKONSKI ZASTUPNIK :

Iz naziva Zakonski zastupnik, može se steći utisak da Zakon tačno određuje ko je

zastupnik nekog pravnog lica, što je samo djelimično tačno, odnosno tačno je
samo u situacijama kada se Zakonom osniva pravno lice. Najčešće zakon samo
upućuje na lice koje svojom voljom određuju osnivači ili članovi.
Ostali zastupnici su, po pravilu, zastupnici sa užim ovlašćenjima od zakonskog
zastupnika, ili svoje ovlašćenje za zastupanje zasnivaju na volji zakonskog
zastupnika. Pravno lice mora imati bar jedno lice koje je ovlašćeno za davanje
izjava volje bez ograničenja, na osnovu navedenog smatraćemo zakonskog
zastupnika kao lice na koje zakon posredno upućuje kao lice koje je ovlašćeno za
davanje izjava volje, i to bez ograničenja.
Ipak ZPD predviđa mogućnost uvođenja nekih ograničenja, ta ograničenja su
izričito predviđena važećim Zakonom u obliku zajedničkog zastupanja i supotpisa.
Pod zajedničkim zastupanjem smatra se ovlašćenje za zastupanje koje ima više
lica u ulozi zakonskog zastupnika – npr. ako d.o.o. ima dva direktora smatra se da
oni zastupaju društvo zajednički, tj. da je potrebna zajednička saglasna izjava volje
ovih lica da bi proizvela pravno dejstvo. Ovo važi samo u situaciji kada oni daju
izjavu volje, ali ne i kada je primaju. Naime, smatra se da je izjava volje upućena
društvu pravno valjana i kada je upućena samo jednom od zastupnika koji
zastupaju društvo zajednički.
Drugi način ograničenja je tzv. Supotpis.
Zakon pominje ovaj institut pod nazivom „supotpis“, zbog čega se stiče utisak da
je riječ samo o potpisivanju koje je zajedničko. Međutim, kako se izjave volje ne
daju samo u pisanom obliku, nije jasno da li se ovaj institut odnosi samo na pisane
izjave volje, ili je riječ samo o nepreciznom izražavanju zakonodavca.
Ono što Zakon predviđa jeste mogućnost da ovlašćenja zakonskog zastupnika
budu ograničena supotpisom jednog ili više zastupnika, pa čak i supotpisom
prokuriste. Ovakvo ograničenje se upisuje u registar, a izjave volje za koje nije
obezbijeđen supotpis ne proizvode pravna dejstva. Prema trećim licima
ograničenja ovlašćenja zastupanja u obliku zajedničkog zastupanja ili supotpisa ne
proizvode pravna dejstva ukoliko nisu registrovana.
Ko može biti zakonski zastupnik pravnog lica?
Da li je to samo fizičko lice, ili može biti i pravno?
Važeći Zakon o privrednim društvima pridružio se pravnim sistemima koji
dopuštaju da zastupnik privrednog društva bude drugo pravno lice što je novina u
odnosu na dosadašnja rješenja. Međutim, nije dopušteno da privredno društvo
ima samo zastupnika koje je pravno lice, mora imati najmanje jednog zastupnika
koji je fizičko lice. Osim toga, ako je zastupnik privrednog društva pravno lice,
zastupnik pravnog lica mora biti fizičko lice koje vrši ovlašćenja zastupanja u ime
pravnog lica koje je zastupnik privrednog subjekta. Nije, dakle, dozvoljeno da se
formira lanac zastupnika koji su pravna lica.
Kada je riječ o fizičkom licu u ulozi zakonskog zastupnika, interesuje nas koje
fizičko lice može biti zakonski zastupnik pravnog lica. Da bi jedno lice moglo da
bude određeno za zakonskog zastupnika pravnog lica potrebno je da budu
ispunjene dvije grupe uslova – 1) opšti i posebni uslovi za obavljanje poslova
zastupanja; 2) da ne postoje smetnje za zastupanje.
U odnosu na prvu grupu uslova, da bi lice moglo da bude zakonski zastupnik ono
mora biti poslovno sposobno, a to znači da mora da ima punu poslovnu
sposobnost, fizičko lice čija je poslovna sposobnost ograničena ne može biti
imenovano za zakonskog zastupnika.
Osim toga, obavljanje privredne djelatnosti zahtijeva, po pravilu, i neke više
sposobnosti, očekuje se visok stepen profesionalizma, povišena pažnja (tzv.
Pažnja dobrog stručnjaka) što je sve teško spojivo s ograničenom poslovnom
sposobnosti.
Od posebnih uslova za obavljanje funkcije zakonskog zastupnika može se
zahtijevati ispunjenost različitih uslova koji su uglavnom vezani za stepen i vrstu
obrazovanja. U tom smislu može se, na primjer, zahtijevati da zakonski zastupnik
mora imati visoko obrazovanje određene struke, radno iskustvo u određenom
trajanju, rezultate na poslovima rukovođenja. Ovakvi uslovi određuju se
osnivačkim aktom, odnosno statutom pravnog lica ili nekim drugim opštim aktom.
U starijoj praksi se mogu naći mišljenja i odluke koje izražavaju stav da zakonski
zastupnik mora biti u radnom odnosu, međutim, vršenje funkcije zakonskog
zastupnika ne može biti uslovljeno postojanjem radnog odnosa. Zaposleni, tj. lice
u radnom odnosu obavlja poslove radi kojih je radni odnos zasnovan, međutim, to
funkcija zakonskog zastupnika ne podrazumijeva.
Na status zakonskog zastupnika ne utiču ni neke okolnosti koje utiču na radni
odnos i vršenje radnih obaveza, npr. zaposleni zbog bolesti ima pravo da ne radi,
dok bolest, odnosno bolovanje ne utiče na status zakonskog zastupnika. Lice koje
je zakonski zastupnik to ostaje i dok je na bolovanju, u pritvoru, na putovanju i
slično.
Druga grupa uslova odnosi se na smetnje koje mogu postojati prilikom određenja
jednog lica za zakonskog zastupnika.
One mogu biti – lične (osuđivanosttok krivičnog postupka, istraga koja je u toku..),
osim ličnih pravo predviđa i smetnje koje su vezane za neku funkciju, radi se o
nespojivosti određenih poslova sa funkcijom zakonskog zastupnika npr. direktor
matičnog preduzeća ne može biti direktor zavisnog preduzeća i obrnuto, ne može
biti ni predsjednik upravnog odbora zavisnog preduzeća, a direktor zavisnog
preduzeća ne može biti predsjednik upravnog odbora matičnog preduzeća.
Važeći ZPD predviđa da jedno lice ne može biti direktor, odnosno član nadzornog
odbora u više od pet privrednih društava.
Zakon o agenciji za borbu protiv korupcije predviđa i da funkcioner može vršiti
samo jednu javnu funkciju, osim kada je propisom predviđeno da je obavezan da
vrši više funkcija.

Iz ugla broja lica koja se mogu pojaviti u ulozi zakonskog zastupnika nema
ograničenja. Ako ima više zakonskih zastupnika, neophodno je samo to da je svaki
od njih izabran na način na koji bi bio biran da je samo jedan.

Prava, obaveze i odgovornost:

Zakonski zastupnik ima pravo i obavezu da zastupa i predstavlja pravno lice čiji je
zastupnik. To podrazumijeva davanje izjava volje kojima se preduzimaju različiti
pravni poslovi, a pravni poslovi koje on preduzme proizvode pravna dejstva prema
pravnom licu kao da ih je ono samo preduzelo.
Smatra se da su ovlašćenja zakonskog zastupnika najšira, a da svi ostali zastupnici
imaju uža ovlašćenja. Međutim, to ne mora biti tako. Domaći ZPD izjednačava
ostale zastupnike sa zakonskim zastupnikom, ali samo u pogledu ovlašćenja za
zastupanje. Osim ovlašćenja za zastupanje, za zakonskog zastupnika se vezuju i
druga ovlašćenja – organizacije poslova (poslovođenja), odnosno rukovođenja,
kao i staranje o dobrima i imovini pravnog lica (fiducijarne dužnosti zakonskog
zastupnika).
Zakonski zastupnik nije zastupnik članova (osnivača) pravnog lica čiji je on
zakonski zastupnik, on, međutim, ima pravo da daje izjave kojima se proizvode i
pravna dejstva u odnosu na osnivače (članove), ali samo u vršenju ovlašćenja koja
pripadaju pravnom licu.
Odgovornost zakonskog zastupnika pojavljuje se u slučaju kada on postupa mimo
svojih ovlašćenja, odnosno kada vršeći svoja ovlašćenja prouzrokuje štetu
pravnom licu čiji je zakonski zastupnik. U slučaju prekoračenja ovlašćenja njegove
izjave volje neće proizvesti nikakva pravna dejstva.
On iz ovoga razloga može biti i razriješen, ali, načelno, može biti smijenjen i bez
toga, jer je pravo osnivača, odnosno članova da postave i promjene zakonskog
zastupnika. Mogućnost razriješenja zakonskog zastupnika bez navođenja razloga
važi za privredna društva, međutim, to ne važi za zakonske zastupnike svih
pravnih lica (za neka pravna lica propisano je da se mogu razriješiti samo ako za to
postoje propisani razlozi – čl. 49-50 Zakona o javnim preduzećima).
Zakonski zastupnik u slučaju nastupanja štete odgovara na osnovu krivice. ZPD
predviđao je da zakonski zastupnik odgovara samo za namjeru (dolus) ili grubu
nepažnju (culpa lata), međutim, čini se da je funkciji zakonskog zastupnika
primjereniji drugačiji oblik odgovornosti, obzirom da se od njega očekuje da
postupa sa većim stepenom pažnje, odnosno s pažnjom dobrog privrednika, što bi
značilo da će odgovarati i za običnu nepažnju (culpa levis).
Ipak, zakonski zastupnik neće odgovarati za štetu ako je postupao u skladu sa
odlukom nadležnog organa, ili je nadležni organ društva naknadno odobrio radnju
zakonskog zastupnika.
Sticanje i prestanak statusa zakonskog zastupnika:
Zakonskog zastupnika pravnog lica imenuje, odnosno bira nadležni organ pravnog
lica, ili osnivači, odnosno članovi neposredno. Prilikom osnivanja pravnog lica
zakonskog zastupnika određuju osnivači. Ako pravno lice nastaje upisom u
registar nadležnog organa, jedan od uslova za upis jeste i određenje zakonskog
zastupnika.
Lice upisano u registar jeste zakonski zastupnik pravnog lica , momenat sticanja
statusa zastupnika jeste momenat upisa u registar.
Upis u registar je od konstitutivnog značaja za sticanje statusa zakonskog
zastupnika samo za prvog zakonskog zastupnika pravnog lica, za lica koja se
kasnije imenuju na tu funkciju nije od tog značaja. Oni stiču ovlašćenje za
zastupanje u trenutku kada odluka kojom su izabrani za zakonskog zastupnika
stupi na snagu, bez obzira da li su upisani u registar ili ne.
Ovo rješenje se pojavilo u praksi i prije nehgo ga je zakon propisao, u situaciji kada
npr. zakonski zastupnik pravnog lice umre, nadležni organ pravnog lica je
imenovao novog, međutim prijavu za registar može da podnese samo zastupnik
društva, a društvo ga nema, ako bi se zastupnikom smatralo samo lice koje je
upisano u registar. Zbog toga je prihvaćeno da je novoizabrani zakonski zastupnik
stekao taj status i prije registracije, čime je omogućeno da on u ime društva
podnese prijavu kao njegov zakonski zastupnik.
Status zakonskog zastupnika prestaje iz različitih razloga, najčešći je volja
osnivača, odnosno članova koja se nekada manifestuje preko određenih organa
pravnog lica, a nekada neposredno. Do prestanka statusa zakonskog
zastupnikamože doći i voljom samog zakonskog zastupnika (ostavka, otkaz), ali i iz
objektivnih razloga, kao što su smrt zakonskog zastupnika ili gubitak poslovne
sposobnosti. I prestanak pravnog lica dovodi do prestanka statusa zakonskog
zastupnika, ali i neke druge mjere, kao što je otvaranje stečajnog ili likvidacionog
postupka. Posljedice osude zakonskog zastupnika u određenim slučajevima
dovode do prestanka statusa zakonskog zastupnika, ako je osuđen za krivično
djelo zbog koga ne bi mogao da bude imenovan za zakonskog zastupnika.
Nezavisno od razloga za prestanak statusa zakonskog zastupnika, da bi do
prestanka statusa došlo, potrebni su pravni osnov i način prestanka. Pravni osnov
je najčešće akt, odnosno odluka nadležnog organa pravnog lica, odnosno osnivača
ili članova, osim toga to može biti i izjava volje samog zakonskog zastupnika.
Po pravilu, potreban je i modus, odnosno način prestanka statusa zakonskog
zastupnika, isti kao i kod sticanja statusa – upis u odgovarajući javni registar. Bez
upisa u registar, prestanak statusa, po pravilu, ne proizvodi pravna dejstva.
Ipak, priznaju se izuzeci od ovog pravila, npr. usljed smrti, iako će i ovdje biti
upisano u registar, jasno je da u trenutku smrti prestaju ovlašćenja za zastupanje.
U drugim situacijama, situacija je dosta složenija. S jedne strane trebalo bi da važi
princip pouzdanja u javne registre, a sa druge strane princip savjesnosti. U praksi
ima slučajeva da je jedan zakonski zastupnik, najčešće u liku direktora, smijenjen,
ali da nije izvršen upis prestanka statusa direktora u registar, i da u međuvremenu
dok upis ne bude izvršen, on daje izjave volje u ime pravnog lica.
U ovakvim slučajevima aktuelni stav sudske prakse predviđa nekoliko pravila :
 1) Sticanje i prestanak statusa zakonskog zastupnika događaju se na osnovu
odluke nadležnog organa (osnivača ili članova) ne na osnovu upisa u
registar.
2) Pravne posljedice sticanja i prestanka statusa započinju od momenta kada
odluka stupi na snagu, odnosno počne proizvoditi pravna dejstva, bez
obzira da li je njena sadržina upisana u registar ili ne.
3) Pobijanje izvršenog upisa ne utiče na sticanje i prestanak ovlašćenja za
zastupanje, sve dok se ne pobije i odluka kojom je odlučeno o imenovanju,
odnosno razriješenju.
4) Sticanje i prestanak ovlašćenja imaju materijalnopravna, ali ne i
procesnopravna dejstva, što znači da će novoimenovani zastupnik moći
davati punovažne izjave volje u ime i za račun privrednog subjekta,
međutim, on nema ovlašćenje za zastupanje pred sudovima. Sudovi su se
izjasnili da jedino lice koje je upisano u registar može biti ovlašćeno da
zastupa pravno lice. Ovaj stav sudske prakse ne samo da je nedosljedan,
nego je i prilično opasan. Npr. ugovor koji je zaključio razriješeni direktor u
ime pravnog lica neće proizvoditi pravna dejstva (zbog nedostatka
materijalnopravnih ovlašćenja, koja sada ima novi direktor), ali ako drugi
ugovarač tuži ovo pravno lice zbog toga što ugovor nema pravnog dejstva,
na sudu se u ime pravnog lica kao zastupnik može pojaviti samo direktor
koji je zaključio taj sporni ugovor, jer on nije još uvijek izbrisan iz registra,
ima procesnopravna ovlašćenja, što dalje znači da on može da prizna
tužbeni zahtijev, čime konvalidira nevažeći ugovor.
5) Savjesno lice koje se pouzdalo u tačnost upisa ne može zbog toga da trpi
štetu.

10. STATUTARNI ZASTUPNIK :

Statutarni zastupnik je lice koje je osnivačkim aktom, statutom, ili drugim opštim
aktom određeno kao zastupnik pravnog lica. Treba imati na umu da ZPD koristi isti
izraz za zakonskog i statutarnog zastupnika, kao da je riječ o istom zastupniku,
iako ih u normama nadalje razlikuje.
Pravni osnov je izbor ili imenovanje za određenu funkciju za koju se vezuje
ovlašćenje statutarnog zastupnika, a način sticanja ovog svojstva jeste, kao i kod
zakonskog zastupnika, upis u javni registar. Za subjekte sa nekim svojstvima
pravnog lica, u praksi, nije uobičajeno da imaju statutarnog zastupnika, mada ni to
nije nemoguće.
Sadržina ovlašćenja statutarnog zastupnika određuje se samim statutom, a po
pravilu, ima nešto uža ovlašćenja u odnosu na zakonskog zastupnika, jer ako bi
imao ista ovlašćenja, bio bi u poziciji zakonskog zastupnika, što bi samo značilo da
lice ima više zakonskih zastupnika, što je svakako dozvoljeno.
Prestanak ovlašćenja statutarnog zastupnika zavisi od prestanka obavljanja
određene funkcije, odnosno poslova za koje se vezuje statutarno zastupanje, osim
toga i ovdje dolaze u obzir svi razlozi koji su pomenuti i u vezi sa zakonskim
zastupnikom, kao što su – smrt, prestanak pravnog lica, otvaranje stečajnog
postupka i dr.
U odnosu na zakonskog zastupnika postoji i jedan specifičan razlog prestanka
funkcije statutarnog zastupnika, a to je promjena statuta (opšteg akta).
Promjenom statuta može biti ukinuto pravo za zastupanje koje je bilo vezano za
određenu funkciju, odnosno radno mjesto, a da ne bude ukinuta sama funkcija ili
radno mjesto, pa čak i lice koje je bilo na toj funciji ili radnom mjestu može ostati
nepromijenjeno.
Naravno, neophodno je i da prestanak ovlašćenja bude upisan u odgovarajući
javni registar, pravnotehnički, govori se o brisanju iz registra određenog lica koje
je bilo upisano kao statutarni zastupnik, na osnovu nekog od pomenutih razloga
za prestanak ovlašćenja.

11. PROKURISTA :

Prokura je vrsta zastupanja pravnog lica koja se zbog specifičnosti izdvaja kao
poseban pravni institut. Specifične karakteristike prokure tiču se obima ovlašćenja
prokuriste, načina određenja sadržine njegovih ovlašćenja i načina davanja
ovlašćenja za zastupanje prokuristi. Obim ovlašćenja prokuriste određen je tako
da on ima pravo da u ime pravnog lica preduzima sve pravne poslove iz djelatnosti
tog pravnog lica.
To znači, da je npr. u slučaju pravnog lica koje se bavi proizvodnjom automobila
prokurista ovlašćen da sve ugovore vezane za prodaju automobila zaključi sa
trećim licem, međutim ne bi bio ovlašćen da zakluči pravni posao kojim bi pravno
lice npr. steklo ili otuđilo neku nepokretnost.
Prokura je specifična i po načinu određenja obima ovlašćenja prokuriste, to se i
kod nas i u uporednom pravu čini zakonom. Zakon precizno određuje širinu
ovlašćenja prokuriste, tako da ona ne mogu biti mijenjana voljom samog
prokuriste, ili pravnog lica.
Razlozi za to su pravna sigurnost sa jedne, te brzina obavljana prometa sa druge
strane.
Kao što se vidi, norme kojima je zakon propisao položaj prokuriste su
nepromijenjive, tako da se radi o kogentnim (ius cogens) normama.
Prokura je poslovno punomoćje i zbog toga o davanju prokure odlučuje onaj koji
vodi poslove privrednog društva. To će biti direktor, odbor direktora, izvršni odbor
ili neki drugi organ u pravnom licu. Odluka mora biti sačinjena u pisanom obliku i
može se dati samo fizičkom licu. Prokura nije prenosiva. Da bi bila punovažna
neophodno je da bude upisana u odgovarajući registar – i to registar u koji je
upisano i to pravno lice, odnosno njegov zakonski zastupnik.
Imajući u vidu navedene specifičnosti, prokura bi mogla da se odredi kao –
zastupništvo, uređeno zakonom u granicama specijalne pravne sposobnosti (ne i
opšte) pravnog lica, koje se zasniva upisom u javni registar na osnovu odluke
nadležnog organa.
Nema posebnih uslova koje bi prokurista trebalo da ispuni prije sticanja statusa
prokuriste. On ne mora biti zaposlen u pravnom licu koje daje prokuru, niti mora
da bude član, odnosno osnivač. Nije neophodno da postoje posebni razlozi ni za
prestanak prokure, davalac prokure je ovlašćen da je i u svako vrijeme otkaže, i
prokurista je ovlašćen da otkaže prokuru po svojoj volji, a da za to ne mora da
daje razloge.
Ipak, po kom god osnovu da prestaje prokura, to mora biti upisano u javni
registar.
Prokura može biti zajednička i pojedinačna.
Pojedinačna postoji onda kada je data jednom licu koje ovlašćenja vrši
samostalno, pojedinačna prokura se može dati i većem broju lica, pri čemu ostaje
karakteristika da svaki prokurista postupa samostalno, u granicama svojih
ovlašćenja. Ako je prokura data kao kolektivna, svi prokuristi postupaju kao
kolektivni prokurista. A to znači da se prilikom zaključivanja nekog pravnog posla
zahtijeva saglasnost svih prokurista, ali se i prilikom pojavljivanja prema trećima
zahtijeva njihovo učešće. Jedini izuzetak od kolektivnog pojavljivanja odnosi se na
saopštenja, izjava volje ili saopštenje koje treće lice učini jednom prokuristi, npr.
ponuda za zaključenje ugovora, prihvat ponude i sl. smatra se da je učinjena svim
prokuristima.

12. PUNOMOĆNIK PO ZAPOSLENJU :

Neka lica stiču ovlašćenje za zastupanje po osnovu same činjenice da se nalaze u

određenom statusu prema pravnom licu. Njihov položaj u odnosu na pravno lice
omogućava im da ga zastupaju. Često za ovu vrstu zastupanja ne postoji nikakav
akt, niti se ova lica upisuju u javne registre. Jednostavno njihovo ovlašćenje se
podrazumijeva.
Riječ je npr. o prodavcima u prodavnicama, drugim licima koja prodaju različite
vrste proizvoda ili usluga (u turističkoj agenciji, prevozničkom preduzeću, na
kiosku i dr.). U svim ovim slučajevima dolazi do zaključenja ugovora, ali pravno lice
nije zastupao zakonski zastupnik, niti neki drugi od pomenutih zastupnika, već je
to bio prodavac, kondukter itd.
Najčešće je riječ o licima koja su u statusu zaposlenih lica, dakle lica koja su u
radnom odnosu, ali to ne mora da bude uvijek tako, ovakve poslove mogu da
obavljaju i lica koja nisu u radnom odnosu (npr. po osnovu ugovora o privremenim
i povremenim poslovima) a nekada i bez toga (npr. članovi porodice kada
obavljaju djelatnost za preduzetnika).
U slučajevima pravnih poslova koje zaključuje punomoćnik po zaposlenju, postoji
ponuda koja je učinjena neodređenom krugu lica, tako svako može da prihvati
ponudu i time da dovede do zaključenja ugovora. U najvećem broju slučajeva je i
cijena fiksno određena, a potencijalni ugovarač može samo da prihvati ili ne
prihvati ponudu.
U ovakvim slučajevima, zastupnik po statusnom položaju ne vrši posao zastupanja
jer ne izražava volju pravnog lica, ona je već izražena opštom ponudom, a on, o
tome, eventualno, daje informaciju. U toj ulozi se pojavljuje kao prestavnik, ne
zastupnik. I kada je ovlašćen da primi ispunjenje, redovno će to biti isplata cijene,
to nije zastupanje, već postupanje.
Dakle, ako je ponuda već određena i ako se ugovor može zaključiti samo
prihvatom ponude, bez mogućnosti pregovora o uslovima ponude ovakva lica nisu
zastupnici.
Međurim, ako je ovakvo lice ovlašćen i na pregovore o uslovima ugovora, npr. o
cijeni, ili o mjestu isporuke robe i sl. pojavljuje se u ulozi zastupnika, zbog čega se
ova kategorija lica svrstava u zastupnike, a ne u predstavnike.

13. PUNOMOĆNIK :

Punomoćnik je lice koje zastupa pravno lice po osnovu ugovora o punomoćstvu,

riječ je o ugovoru na osnovu koga punomoćnik dobija ovlašćenje da preduzima
odeđene pravne poslove u ime pravnog lica koje zastupa. Ovaj ugovor u ime
pravnog lica zaključuje njegov zakonski zastupnik, a eventualno to može biti i
statutarni zastupnik.
Punomoćnik stiče ovlašćenje za zastupanje zaključenjem ugovora o punomoćstvu,
ali se on kod trećih lica ne legitimiše tim ugovorom, već punomoćjem, ispravom
koju mu izdaje pravno lice (vlastodavac) i u kojem je pored podataka o
vlastodavcu i punomoćniku navede i pravni posao za koji se punomoćje izdaje.
Punomoćje može biti generalno – za sve pravne poslove koji se mogu zaključiti po
osnovu ovakvog punomoćja, ili specijalno, samo za određeni pravni posao.
Ako ne postoji specijalna norma koja zahtijeva izdavanje specijalnog punomoćja,
generalno punomoćje je dovoljno.
Punomoćnik može biti fizičko lice, ali i pravno, ako je pravno lice punoćnik, posao
zastupanja obavljaće preko svog zakonskog zastupnika ili preko punomoćnika,
odnosno drugog lica ovlašćenog za zastupanje.
Ako je za pravni posao predviđena, kao uslov punovažnosti, određena forma (ad
solemnitatem) i punomoćje mora biti u toj formi da bi proizvelo pravno dejstvo,
ali ovdje zakon predviđa izuzetak.
Ako je neophodna forma javno potvrđene (solemnizovane) isprave ili
javnobilježničkog zapisa, dovoljno je da potpis vlastodavca bude ovjeren, a
punomoćje ne mora biti solemnizovano.
Vlastodavac ima pravo da u svako vrijeme izmijeni ovlašćenja oja je dao
punomoćniku, punomoćnik ne može da se protivi sužavanju svojih ovlašćenja, ali
je za proširenje ovlašćenja neophodan njegov pristanak. Punomoćnik ima pravo
da u svako doba otkaže punomoćje, ali vodeći računa da to ne bude na štetu
vlastodavca.
U literaturni se često izdvaja kao posebno punomoćje – trgovački putnik, on se
pojavljuje u pravnom prometu kao lice koje je ovlašćeno da daje određene izjave
volje u cilju prodaje robe, za pravno lice koje mu je izdalo punomoćje.
Kao posebna vrsta punomoćja pravo poznaje i poslovno punomoćje, po svojoj
sadržini ono je ograničeno na pravne poslove koji su uobičajeni u redovnom
vršenju djelatnosti pravnog lica. U tom smislu poslovno punomoćje liči na
prokuru, međutim, za razliku od nje za poslovno punoćje nije predviđen postupak
davanja ovlašćenja. Njegova sadržina nije određena kogentnim (imperativnim)
normama, a aza njegov prenos važe pravila o prenosu punomoćja.

14. FAKTIČKI ZASTUPNIK :

ZPD predvidio je novu vrstu zastupnika koji se može nazvati faktički zastupnik.
Riječ je o licu koje nije ovlašćeno da zastupa po zakonu, a ni privredno društvo mu
nije dalo ovlašćenje za zastupanje. Međutim, on se i bez ovlašćenja ponašao kao
zastupnik, a privredno društvo mu je to tolerisalo, i to ne samo jednom, već u
kontinuitetu, odnosno više puta.
Zbog ovakvog ponašanja, i tog lica, ali i privrednog društva, Zakon propisuje
fikciju, da će se smatrati da je privredno društvo konkludentno ovlastilo to lice na
zastupanje. Ova fikcija je propisana u cilju zaštite trećih savjesnih lica, zbog toga
Zakon ne štiti nesavjesna lica, te ova fikcija neće važiti ukoliko je treće lice znalo ili
moralo znati da lice koje se predstavlja kao zastupnik privrednog društva, to
zapravo nije (za to je neophodna grupa nepažnja). Ukoliko je lice postupalo sa
običnom nepažnjom neće se smatrati nesavjesnim.

15. PROBOJ PRAVNE LIČNOSTI :

Proboj pravne ličnosti odnosi se na situaciju kada se odstupa od načela

razdvojenosti i samostalnosti pravnog lica, te se omogućava povjeriocima pravnog
lica da se osim iz imovine pravnog lice, naplate i iz imovine članova, odnosno
osnivača.
Pravni institut proboja pravne ličnosti (skidanje vela) podrazumijeva ispunjenje
određenih uslova : 1) Osnivači, odnosno članovi nisu solidarno odgovorni za
obaveze sa pravnim licem po samom zakonu, a na osnovu svoga statusa u
pravnom licu, niti su se svojom voljom obavezali na solidarnu odgovornost.
Ukoliko je nešto od navedenog slučaj onda nema proboja pravne ličnosti.
2) Članovi odnosno osnivači su se ponašali protipravno, ili su se ponašali na način
za koji pravni sistem propisuje proboj pravne ličnosti, bez obzira na
protivpravnost. Najčešći razlog za proboj pravne ličnosti de facto i jeste
protivpravno ponašanje, međutim nekada je propisan proboj pravne ličnosti i
kada nema protivpravnosti.
3) Odgovnornost članova, odnosno osnivača za obaveze pravnog lica zasniva se na
njihovoj krivici, ali se u nekim slučajevima i objektivizira.
Nekada se ne vodi računa o krivici, kao u slučaju kada pravo predviđa da je sama
činjenica da je društvo osnovano kao jednočlano dovoljan razlog za proboj.
Zanimljivo je da postoje pravni sistemi koji kažu da ako dođe do proboja pravne
ličnosti, po pravilu, odgovaraju svi članovi, a ne samo oni koji su skrivili proboj.
Međutim, domaći Zakon o privrednim društvima ne propisuje solidarnu
odgovornost članova, naprotiv, predviđa individualnu odgovornost u slučaju
probijanja pravne ličnosti.
4) Ispunjenost uslova za proboj pravne ličnosti utvrđuje sud u postupku koji se
vodi po tužbi povjerioca protiv članova privrednog društva radi naplate
potraživanja. Jedino povjerioci mogu zahtijevati proširenje odgovornosti, odnosno
proboj pravne ličnosti.
Istorijski posmatrano, ovaj pravni institut vodi porijeklo iz anglosaksonskog prava,
gdje je nastao kao rezultat primjene principa pravičnosti i principa zabrane
zloupotrebe prava.
Lica do kojih vodi proboj pravne ličnosti jesu članovi odnosno osnivači pravnog
lica, a ako je osnivač, odnosno član, maloljetno fizičko lice, onda će odgovorno lice
biti njegov zakonski zastupnik.

Proboj pravne ličnosti (prema domaćem pravu) :

Važeći ZPD je zadržao koncepciju da se proboj pravne ličnosti podvodi pod
kategoriju zloupotrebe prava, i predvidio 4 osnova za probijanje pravne ličnosti
koja se odnose na člana društva.
Osnovi za proboj pravne ličnosti definisani su kao zloupotreba pravila o
ograničenoj odgovornosti, na sljedeći način : 1) Upotreba društva za postizanje
ciljeva koji su mu inače zabranjeni – ovo se teško može podvesti pod zloupotrebu
prava, jer zloupotreba prava ne podrazumijeva protivpravnost, čak štaviše, to je
pravno dozvoljeno ponašanje, samo u nedozvoljenom cilju, odnosno na način koji
šteti drugome.
2) Korišćenje imovine društva ili
raspolaganje sa ovom imovinom kao da je riječ o ličnoj imovini člana. Ovdje treba
zapaziti da domaći pravni sistem ne sankcioniše i obrnutu situaciju, odnosno
korištenje lične imovine, za potrebe društva, što se u uporednom pravu takođe
sankcioniše. Pod ovaj opis bi se mogle podvesti česte situacije, da se npr. sa
računa privrednog društva plaćaju lični računi (stan, struja, komunalije, računi iz
samoposluge i sl.).
3) Korišćenje društva ili njegove
imovine u cilju oštećenja povjerilaca. Da bi neko zaista i odgovara po ovom
osnovu neophodno je dokazati da je radnja preduzeta u namjeri da se nanese
šteta povjeriocima, dakle, nije dovoljno pokazati da su povjerioci pretrpjeli štetu,
već da je radnja preduzeta sa ciljem da oni pretrpe štetu. Cilj se obično tteško
dokazuje, za razliku od posljedice.
4) Umanjenje imovine društva radi
sticanja koristi za sebe ili treća lica, iako je član znao, ili morao znati da društvo
zbog toga neće moći da izvršava svoje obaveze. Ovdje mora da se radi o trajnoj
nemogućnosti ispunjenja obaveza, a ne privremenoj, jer privremena znači da su
povjerioci kasnije ipak namireni, tako da se tada ne bi ni otvaralo pitanje proboja
ličnosti. Formulacije dalje upućuje na krivicu, i to u obliku namjere, ili makar
svjesnog nehata (koji podrazumijeva grubu nepažnju), obična nepažnja se ne
sankcioniše.
Ipak, na kraju treba istaći da se u domaćoj sudskoj praksi skoro i ne bilježe
postupci po osnovu proboja pravne ličnosti.

16. OSNIVAČKI I OSNOVNI KAPITAL

Prilikom osnivanja jednog privrednog subjekta, po pravilu, obezbijeđuju se

određena imovinska sredstva (dobra) za početak obavljanja djelatnosti. Osim
imovinskih dobara, nekad osnivači unose i svoj rad, obavezujući se da će za račun
privrednog subjekta koji su osnovali vršiti, ili izvršiti određene radnje.
Osnivački kapital jeste kapital koji se obezbijeđuje prilikom osnivanja, riječ je o
dobrima koja se unose u imovinu subjekta koji se osniva, tako da poslije osnivanja
ta dobra njemu pripadaju. Pravno lice ne može da nastane bez ulaganja u njegovu
imovinu, što znači da nema pravnog lica bez osnivačkog kapitala. Osnivački kapital
se i posebno evidentira.
Osnovni kapital nije isto što i osnivački, doduše vrijednosno se oni mogu
poklapati, a u momentu osnivanja su svakako jednaki, međutim nije suština njivoa
razlikovanja u vrijednosti. Riječ je, pak, u pravnom režimu koji se vezuje i za jedan
i za drugi. Osnovni kapital je novčana vrijednost, koja je prilikom osnivanja
određena kao osnovni kapital i upisana u registru, zbog čega se ovaj kapital
pominje i kao registrovani kapital.
Postoje tri ključna obilježja po kojima se prepoznaje osnovni kapital : 1) Izražen je
kao vrijednost preko novca, čak i ako je ulog unesen kao nenovčani;
2) Određen je, odnosno deklarisan, voljom osnivača, odnosno članova kao
osnovni kapital;
3) Evidentiran je u registru kao osnovni kapital;
Osnovni kapital jednog lica ne predstavljaju kamion, kompjuter, mašine itd. već
njihova vrijednost izražena u novcu.
Određuje se voljom osnivača prilikom osnivanja, a kasnije se može i promijeniti.
Kako prilikom osnivanja, tako i prilikom promijene potrebna je jasna volja o
određenju vrijednosti osnovnog kapitala. To se čini prilikom osnivanja osnivačkim
aktom, a kasnije promjenom osnivačkog akta, ili statuta, na odgovarajući način.
Faktičke promjene u imovini ne utiču na vrijednost osnovnog kapitala, samo
dobro koje je unijeto sa ciljem povećanja osnovnog kapitala dovodi do promjene
njegove vrijednosti.
Kad govorimo o volji, treba imati u vidu da u većini slučajeva nije riječ o volji
jednog lica (npr. onog koji unosi sredstva), sem ako je on zaista i jedini osnivač,
odnosno član, u suprotnom ako ih ima više, biće neophodna i njihova saglasnost,
nekada većinom glasova, a nekada je neophodan konsenzus.
Već je rečeno da se vrijednost osnovnog kapitala upisuje u registar, riječ je o
registru u koji je upisano i pravno lice, odnosno privredno društvo. On se smatra
nepromijenjenim sve dok se ne promijeni vrijednost koja je upisana u registru.
Zbog toga što se upisuje u registar i što se smatra da je njegova vrijednost onolika
kolika je upisana u registru, on se smatra registrovanim kapitalom.
Kao što je već rečeno, svako pravno lice ima osnivački kapital, međutim, svako
pravno lice nema osnovni kapital, imaju ga samo oni za koje je predviđeno da ga
imaju, dakle, ako to nije predviđeno, onda se ne podrazumijeva da će pravno lice
imati osnovni kapital.
Karakteristike osnivačkog i osnovnog kapitala :
a) Određenost – osnovni kapital je uvijek tačno određen i to ne bilo kako nego
izražen u novcu. Po pravilu je i osnivački kapital određen, međutim moguća
su i odstupanja, nekada je osnivački kapital samo odrediv, to se sreće često
kod ustanova, naročito onih koje osniva država.
b) Fisksnost – osnovni kapital je fiksan u tom smislu što iznosi onoliko koliko je
navedeno i upisano u registar pravnih lica u koji je upisano i samo pravno
lice. Fiksnost ne znači i nepromijenjivost, kao što smo vidjeli osnovni kapital
je moguće mijenjati. Kod pravnih lica kod kojih je dopušteno da osnivački
kapital bude odrediv, ali ne i tačno određen, on ne može biti fiksan. Ipak,
kod najvećeg broja pravnih lica sa osnivačkim kapitalom on će biti fiksno
određen i neće se moći mijejati bez izražene volje osnivača (članova).
c) Promjenjivost – već je rečeno da fiksnost ne znači nemogućnost promjene, i
dok se i osnovni i osnivački kapital mogu mijenjati, kod osnivačkog kapitala
promijene zbog njegovog utapanja u ukupan kapital neće imati isti značaj
kao kod osnovnog kapitala.
d) Dužnost unošenja – vrijednost koja je označena kao vrijednost osnovnog
kapitala mora biti i unesena u pravno lice u nekom od oblika koji ima
imovinsku vrijednost (novac, pravo svojine, druga prava koja imaju
imovinskopravnu komponentu – pravo industrijske svojine, autorska prava i
sl.). Postoje razlike u pogledu vremena unošenja, zemlje sa
evropskokontinentalnim pravnim sistemima stanovišta su da se dio mora
unijeti odmah, a ostatak u propisanom roku, dok zemlje anglosaksonskih
pravnih sistema se zadovoljavaju činjenicom da je osnovni kapital upisan,
da je osnivač obećao njegovu uplatu, ali ne mora i da ga unese u imovinu
pravnog lica. On samo garantuje da će izvršiti uplatu onda kada to zatreba.
Po pravilu, kod ovakvih rješenja se propisuje i garancija ličnom imovinom za
 ispunjenje obaveze unošenja osnivačkog uloga (uplate osnovnog kapitala)
ali samo do visine vrijednosti uloga.
e) Dužnost održanja (očuvanja) – za osnovni kapital uvijek važi obaveza
održanja, odnosno očuvanja, i provjera se na kraju godine, odnosno na
kraju godine se provjerava da li se u imovini pravnog lica nalaze stvari koje
su u vrijednosti registrovanog osnovnog kapitala, ukoliko to nije slučaj
nastupaju pravne posljedice (nekada je to obaveza članova da vrate
primljenu dobit, a nekada dužnost unošenja dobara u imovinu radi
pokrivanja gubitaka, dužnost smanjenja osnovnog kapitala, pa i gašenja
pravnog lica ako se vrati razlika). Za osnivački kapital ne propisuje se
dužnost očuvanja, nema ni posljedica u slučaju da on nije očuvan u
vrijednosti imovine pravnog lica. Postoje samo opšte posljedice u slučaju
prezaduženosti (stečaj), ali one nastupaju bez vođenja računa o tome šta se
desilo sa osnivačkim kapitalom.
f) Zabrana vraćanja (izvlačenja) – osnovni kapital mora biti očuvan u imovini
pravnog lica, zabranjeno je izvlačenje uloženog u osnovni kapital lažnim
prikazivanjem dobiti koja nije ostvarena, otpisivanjem dugovanja, ili na bilo
koji drugi način. Vraćanje uloženog, dopušteno je samo u slučaju prestanka
statusa člana, odnosno u slučaju prestanka samo pravnog lica i u slučaju
legalnog smanjenja osnovnog kapitala. U suprotnom je zabranjeno.
Ako se ispostavi da je članovima vršena isplata ili prenošena imovinska
prava, mimo slučajeva koje pravo dopušta, postoji obaveza vraćanja
primljenog u imovinu pravnog lica. Po pravilu, ne postoji zabrana vraćanja
uloženog u osnivački kapital, ova zabrana može postojati samo po osnovu
volje osnivača.

g) Obezbijeđenje povjerilaca – tradicionalno se smatra da osnovni kapital služi

i obezbijeđenju povjerilaca. Zbog toga što postoji obaveza očuvanja,
povjeriocima je data sigurnost da će se u slučaju prinudnog izvršenja u
imovini pravnog lica naći imovina u vrijednosti makar osnovnog kapitala,
mada, vrijednost osnovnog kapitala je niska, dok su potraživanja povjerilaca
uglavnom mnogo veća (npr. obavezan osnovni kapital za doo je 100 dinara).
I za osnivački kapital smatra se, između ostalog, služi obezbijeđenju
povjerilaca, u odnosu na ovu funkciju, njegova uloga je skoro identična ulozi
osnovnog kapitala, s tom razlikom što ne postoji sigurnost da će se
 određena vrijednost naći u imovini pravnog lica, jer ne postoji obaveza
očuvanja.
h) Pravo na udio – lica koja unose neku imovinsku vrijednost u osnovni kapital
ne čine to dobročino, već teretno. Ona dobijaju odmah odgovarajuću
protivvrijednost, a ne samo kasnije kroz dobit- dividende i sl. Ono što
odmah dobijaju jeste pravo na udio. Udio je pravo koje se stiče na sosnovu
uloga. Ulog je imovinska vrijednost koja je unijeta u osnovni kapital pravnog
lica. Po svojoj sadržini pravo na udio je kompleksno pravo koje sadrži više
ovlašćenja, kao npr. ovlašćenje učešća u upravljanju, raspodjeli dobiti,
ovlašćenje na uvid u dokumentaciju i sl.
Pravo na udio nikada nije isključeno iz pravnog prometa niti može biti
isključeno, to znači da može biti prodato, poklonjeno, založeno,
razmijenjeno, a može biti i predmet prinudnog izvršenja.

Ulaganje u osnivački kapital ne daje pravo na udio. Po pravilu, status

osnivača nije podoban za zalaganje, kao ni za prinudno izvršenje, ali nije
isključen iz pravnog prometa, tako da voljom samog osnivača može biti
prenijet na drugo lice.

i) Zabrana ulaganja u sopstveni osnovni kapital – pravno lice može, kao i

fizičko, da ulaže u osnovni kapital drugih pravnih lica i po tom osnovu stiče
pravo na udio, međutim pravno lice ne može da ulaže u sopstveni osnovni
kapital i stiče udio kod samog sebe. Ako bi ovakva ulaganja bila dopuštena
mogao bi da se stvori privid, odnosno lažna slika o osnovnom kapitalu.
j) Vraćanje uloženog – Ulaganje u osnovni kapital stvara jedan od trajnih
pravnih odnosa, on je trajan zbog toga što član ne može da traži vraćanje
uloženog prije prestanka pravnog lica ili njegovog statusa člana. Ulaganje
podrazumijeva i pravo na vraćanje uloženog.
Za vraćanje uloženog u osnivački kapital, govoreći načelno, važe ista pravila
kao i za vraćanje uloženog u osnovni kapital.

17. POVEĆANJE I SMANJENJE OSNOVNOG KAPITALA :

Sami članovi mogu povećati kapital novim ulozima, pri čemu se njihov udio
srazmjerno povećava, odnosno dobijaju nove akcije društva (ako je riječ o
akcionarskom društvu).
Osim toga društvo može povećati kapital i ulozima novih članova. U tom slučaju
teća lica se pozivaju da unesu nove uloge u društvo i zauzvrat dobijaju status člana
društva.
Povećanje kapitala je način finansiranja pravnog lica, međutim povećanje
osnovnog kapitala društva može da promjeni postojeće odnose snaga, tako da
član koji nije imao većinu glasova stekne većinu, a da neko ko ju je imao izgubi
većinsko pravo glasa.
Nekada se povećanje osnovnog kapitala društva koristi i za postepeno
„istiskivanje“ članova, naročito kod akcionarskih društava.
Kada većinski član dostigne određeni procenat (obično 90%) u akcionarskim
društvima, to mu daje pravo da prinudno otkupi akcije i ostalih članova i tako ih
potpuno istisne iz društva.
Odluku o povećanju kapitala donose ili članovi neposredno, ili organ sačinjen od
članova (kod ortačkog i komanditnog društva donose članovi neposredno i to tako
da je neophodna saglasnost vih članova, u doo odluku donosi skupština društva,
kao i u akcionarskom društvu).
Prilikom povećanja osnovnog kapitala jedno od ključnih pitanje je i kako se
pronalaze novi ulagači. Iz tog ugla razlikuju se pravna lica koja nove ulagače mogu
tražiti javnim pozivom prema svim zainteresovanim licima i ona koja to ne mogu.
U domaćem pravnom sistemu predviđeno je da samo javna akcionarska društva
mogu da javno upućuju poziv svakom zainteresovanom licu za upis akcija (tj.
ulaganje u osnovni kapital). Za pravna lica koja imaju pravo na upućivanje javnog
poziva redovno se zahtijeva i da imaju za to saglasnost nekog organa ili tijela. U
domaćem pravnom sistemu je to Komisija za hartije od vrijednosti koja odobrava i
prati zakonitost povećanja osnovnog kapitala, ali samo kod pravnih lica koja
osnovni kapital povećavaju javnim pozivom, odnosno emosijom akcija (jer se jadi
o javnim akcionarskim društvima).
Pravno lice, po pravilu ne može da ulaže sopstvena dobra u svoj osnovni kapital.
To može biti neko od postojećih članova ili treće lice koje do sada nije bilo član.
Bitno je da ono ulaže dobro iz sopstvene imovine i da ga ulaže u osnovni kapital, a
ne u ostali kapital. Međutim, izuzetno se dopušta i ulaganje dobara koja su već u
imovini tog pravnog lica.
Povećanje osnovnog kapitala iz sredstava samog tog pravnog lica moguće je u tri
slučaja :
1) Povećanjem na teret dobiti – zbog razlika koje postoje između osnovnog i
ostalog kapitala, dopušteno je da se osnovni kapital povećava na teret
ostalog kapitala, smanjenjem ostalog kapitala. U ostalom kapitalu nalazi se i
neraspoređena dobit članova, i sada umjesto da se ona raspoređuje svakom
članu, a da svaki vraća taj iznos pravnom licu kao svoj ulog, predviđen je
kraći put, povećanje osnovnog kapitala se odmah sprovodi za vrijednost
dobiti koja bi pripala svakom članu, pri čemu se uvećava njegov ulog i udio
u osnovnom kapitalu.
2) Povećanjem na teret rezervi – pravna lica redovno formiraju i rezervni fond,
kao posebna sredstva za slučaj vanrednih događaja. Postoje i norm koje
predviđaju obavezni minimum rezervnog fonda, ali se pravnom licu dopušta
i da u rezervni fond izdvoji više sredstava od onoga što je predviđeno kao
obavezno. Ako pravno lice želi da poveća osnovni kapital na teret rezervi,
mora prethodno da formira rezerve za tu namjenu, a to može da čini tek
pošto je unijelo dovoljno sredstva u rezervne fondove koje po zakonu mora
da ima.
3) Konverzijom duga (potraživanja) u udio (akcije) – kao što i sami članovi
mogu svoje potraživanje na isplatu dobiti da pretvore u udio, to se dopušta
i povjeriocima. Podrazumijevajući saglasnost postojećih članova koja se
redovno podrazumijeva za povećanje osnovnog kapitala, kada se osnovni
kapital povećava ulaganjem koje vrše lica koja nisu postojeći članovi, kao i
saglasnost povjerioca čije se potraživanje konvertuje, moguće je povećati
osnovni kapital pretvaranjem (konverzijom) duga (iz ugla pravnog lica, a
potraživanja iz ugla trećeg lica) u udio. I ovdje je riječ samo o kraćem putu.
U domaćem pravnom sistemu zabranjena je konverzija duga u akcije javnog
akcionarskog društva.
Povećanje osnovnog kapitala, predstavlja promjenu visine osnovnog kapitala,
zbog toga mora biti upisano u registar privrednih subjekata. Povećanje osnovnog
kapitala koristi povjeriocima pa se ne predviđaju nikakva sredstva njihove zaštite.
Međutim, kada je riječ o članovima, povećanje može da bude nepovoljno za
članove (zbog promjene odnosa snaga, kako je već spomenuto), zbog čega se
članovima društva redovno dopušta mogućnost pobijanja odluke o povećanju ili
mogućnost istupanja iz društva, ako ne mogu uspješno da pobiju odluku o
povećanju osnovnog kapitala, ali se s njom ne slažu.

Smanjenje osnovnog kapitala :

Osnovni kapital može biti i smanjen, obično se to dešava u slučaju gubitaka
društva, kada je potrebno gubitak pokriti na teret osnovnog kapitala. Smanjenje
osnovnog kapitala je dopuštena mjera, s tim da se ne može smanjiti ispod
propisanog minimuma, ako je on propisan. Prilikom smanjenja osnovnog kapitala,
kao i kod njegova uvećanja, mora se voditi računa da je to moguće samo iz
zakonom predviđenih razloga i sprovođenjem postupka koji je propisan za to.
U pogledu nadležnosti za odlučivanje o smanjenju osnovnog kapitala, važe ista
pravila kao i za njegovo uvećanje. U odnosu na članove, isto ih pogađa smanjenje
kao i uvećanje, odnosno isto kao i kod uvećanja može doći do promjene odnosa
snaga između članova, pa im se dopušta istovjetna mogućnost da pobijaju odluku
o smanjenju, ili da istupe iz društva ukoliko ne mogu pobiti odluku, a sa njom se
ne slažu.
Međutim, za razliku od povećanja, smanjenje ne koristi, već šteti povjeriocima.
Smanjenjem osnovnog kapitala smanjuje se i vjerovatnoća naplate povjerioca jer
se smanjuje vrijednost imovine za koju se računa da će se naći u društvu. Zbog
toga pravo redovno predviđa sredstva kojima bi trebalo obezbijediti povjerioce u
pogledu mogućnosti naplate potraživanja, odnosno mogućnosti da pobiju
smanjenje. U tom cilju predviđa se i obaveza obaviještavanja, kako bi povjerioci
mogli da se koriste sredstvima koja im pravo stavlja na raspolaganje.
Postavlja se pitanje šta se dešava sa vrijednošću kapitala za koju se smanjuje
osnovni kapital, on ne može da se smanji i da nestane. Sa smanjnjem osnovnog
kapitala smanjuje i vrijednost udjela ili akcija, odnosno njihov broj.
Smanjenje osnovnog kapitala može da se vrši na nekoliko načina :
1) Vraćanjem dijela uloženog – svakom članu vraća se dio uloženog
kapitala, po pravilu, proporcionalno vrijednosti njegovog udjela u
odnosu na ostale udjele.
2) Smanjenjem osnovnog kapitala radi povećanja vrijednoti rezervi – kao
što se osnovni kapital može povećati na teret rezervi tako se može i
smanjiti u korist rezervi. U ovom slučaju ne vrši se isplata članovima, već
se za isnos za koji je smanjen osnovni kapital povećavaju rezerve. Ova
vrijednost ostaje u imovini društva iako je osnovni kapital smanjen.
3) Smanjenje radi pokrića gubitaka – ako se u finansijskom godišnjem
izvještaju pokaže da je pravno lice pretpjelo gubitak u kapitalu i to tako
da nema više dovoljno dobara ni u vrijednosti osnovnog kapitala,
članovima se nudi nekoliko opcija – da unesu dodatna sredstva i tako
pokriju gubitak; da poklone pravnom licu nova imovinska dobra da bi
ono pokrilo gubitak; da odluče da ugase pravno lice;) među kojima se
nalazi i opcija smanjnja osnovnog kapitala. Ako se odluče za smanjenje
osnovnog kapitala on se smanjuje za vrijednost gubitka, a onda se za tu
vrijednost proporcionalno smanjuju udjeli svih članova.
Nekada se osnovni kapital društva smanjuje i bez volje društva, odnosno
njegovih članova, npr. ako je zakonom propisano da osnovni kapital
privrednog društva mora da iznosi najmanje 500.000 evra, a njegova
vrijednost je kod APR-a registrovana u dinarima, ako se vrijednost dinara
smanji u odnosu na evro, smanjiće se i vrijednost osnovnog kapitala tog
društva ispod propisanog minimuma. To stavlja društvo u položaj da
mora da vrši uvećanje osnovnog kapitala kako se ne bi izložilo riziku
prinudnog gašenja ili gubitka prava na obavljanje djelatnosti.

18. MINIMALNI OSNOVNI KAPITAL :

Minimalni osnovni kapital jeste naziv za propisanu minimalnu vrijednost koju

osnovni kapital mora da ima. Ona se propisuje kogentnim normama, po pravilu,
bez izuzetaka. Zbog ostalog što se smatra da osnovni kapital, između ostalog, služi
i obezbijeđenju povjerilaca, vjeruje da je cjelishodno propisati minimum
vrijednosti koja bi mogla da ostvari takvu svrhu.
Ako pravno lice nema dovoljno kapitala, ono je potkapitalizovano, što dovodi do
proširenja odgovornosti i na njegove osnivače (članove) primjenom instituta
probijanja pravne ličnosti.
U domaćem pravnom sistemu, kao i u drugim zemljama evropskokontinentalnog
prava predviđena je kategorija minimalnog osnovnog kapitala. On je propisan u
domaćem pravu za društva kapitala. Za društva lica nije propisan jer društva lica
odgovaraju za obaveze društva sopstvenom imovinom, neograničeno i solidarno,
tako da se smatra da to dovoljno obezbijeđuje povjerioce.
Iz ugla oblika u kome mora biti unijet osnovni kapital u društvo domaći pravni
sistem se opredjelio da to mora biti u novcu. Npr. minimalna vrijednost osnovnog
kapitala je 3 miliona dinara. Dakle, ako član želi da unese poslovni prostor u
akcionarsko društvo koje bi mu služilo za obavljanje djelatnosti, i ono vrijedi baš
tih 3 miliona dinara, ono će morati ili da unese i poslovni prostor i 3 miliona dinara
u novcu, ili da proda poslovni prostor i uplati 3 miliona dinara na račun društva.

19. GLASANJE POSREDSTVOM ZASTUPNIKA I UGOVOR O GLASANJU :

Iz ugla ostvarivanja prava glasa u organima pravnog lica postavlja se pitanje da li

član organa mora lično da vrši pravo glasa ili to može da čini i preko drugog lica.
Nekada član može biti spriječen da glasa, pa je naizbježno da to učini preko
drugog lica. Kada nije u stanju da pravo glasa vrši samo (poslovno nesposobna
lica, pravno lice kome pripada pravo glasa) nužno se pojavljuje neko drugo lice
preko koga se pravo glasa vrši (zakonski zastupnik poslovno nesposobnog lica,
zastupnik pravnog lica). U ovakvim situacija pravo glasa se nužno vrši preko
zastupnika. Međutim, postavlja se pitanje da li se pravo glasa može vršiti preko
punomoćnika?
Odgovor na ovo pitanje zavisi od načina sticanja statusa člana organa.
Za organe koji se formiraju iz reda članova pravnog ili iz reda drugih lica koja imaju
određeni status prema pravnom licu, i to tako da sam status znači i članstvo u
organu, karakteristično je da se pravo glasa može vršiti i preko punomoćnika.
Samo ako je takva mogućnost izričito zabranjena propisima, ili unutrašnjim
pravilima pravnog lica, neće biti dozvoljeno.
U svim drugim slučajevima, kada je član organa fizičko lice, a članovi su izabrani
(imenovani) pravo glasa ne može da se vrši preko punomoćnika.
Za članove organa koji status člana stiču izborom (imenovanjem) važi obrnuto
pravilo. Oni ne mogu svoje pravo glasa vršiti preko punomoćnika. To je iz razloga
što se oni imenuju zbog nekih svojih ličnih karakteristika, znanja ili iskustva, a nije
sigurno da bi takve karakteristike imao i punomoćnik.
Izuzetno, ako je propisima izričito dozvoljena ova mogućnost, član organa će moći
da realizuje svoje pravo glasa preko punomoćnika. U suprotnom, važi
pretpostavka da na to nema pravo.

Od glasanja preko punomoćnika treba razlikovati situaciju postojanja zamjenika.

Za neke organe propisano je da članovi imaju zamjenike, koji vrše funkciju člana
organa kada član koji je izabran to nije u mogućnosti. Ovdje nije riječ o zastupanju
ili punomoćstvu, već o zamjeni. Zamjenik vrši svoju funkciju, us voje ime, a ne u
ime člana koga zamijenjuje. Nekada se izričito zakonom zabranjuje imenovanje
zamjenika.

Ugovor o glasanju :

Kad pravo glasa lično vrši član privrednog društva kome glas pripada, postavlja se
pitanje da li on može biti obavezan da glasa na određeni način na sjednici organa.
Povodom mogućnosti da se glasa na određeni način (za ili protiv nekog prijedloga)
postavlja se više pitanja. Prvo da li je ovakvo obavezivanje punovažno, odnosno
dozvoljeno. Drugo, ako nije dozvoljeno, postavlja se i pitanje valjanosti glasanja na
osnovu dogovora o glasanju, čak i kada je dogovor dobrovoljno ispunjen. Treće,
ako je dozvoljeno, kakva je pravna zaštita predviđena za slučaj nepispunjenja
dogovorenog.
Odgovor na pitanje da li je ugovor o glasanju dozvoljen ili nije razlikovaće se u
zavisnosti od toga ko ga je i s kime zaključio, kao i od toga šta je ugovoreno. Ako je
ugovor o glasanju zaključen između lica koja imaju isti statusni položaj, pri čemu je
cilj dogovora zaštita njihovih interesa, on ne mora biti ništav. Međutim, ako su
pojedini akcionari prihvatili obavezu da glasaju na određen način zbog toga što su
primili naknadu u novcu ili neku drugu imovinsku korist, takav ugovor biće
protivpravan, ili ništav.
ZPD predviđa određene zabrane koje važe za ugovor o glasanju. Prvo, zabranjeno
je da se akcionar (ili njegov punomoćnik) obaveže da će glasati po prijedlozima ili
uputstvima društva, direktora, ili člana nadzornog odbora. Drugo, zabranjeno je
ugovaranje pogodnosti, ili usluga u zamijenu za glasanje na određeni način, bilo
da ih daje društvo, direktor ili član nadzornog odbora.
Treće, ove odredbe odnose se samo na akcionare (članove društva). Možemo
zaključiti da je ugovor o glasanju dozvoljen, ako su ispunjeni sljedeći uslovi : 1) Da
je zaključen između članova istog organa; 2) Da je zaključen između lica koja svoj
status člana organa izvode iz statusa člana društva (da je riječ o licima koja mogu
da daju punomoćje za glasanje); 3) Da nije ugovorena naknada (imovinska korist)
za izvršenje obaveze glasanja.
Za ugovaranje glasanja protivno navedenim zabranama propisana je kao sankcija
ništavost ugovora o glasanju.
Zbog postojanja ugovora o glasanju koji ispunjava uslove za ništavost, odluka
organa koja je donesena na ovaj način je rušljiva.
Rušljivost znači da ovakva odluka proizvodi pravna dejstva do momenta
eventualnog stavljanja van snage od strane suda.

20. FUZIJA :

Fuzijom se naziva promjena statusa sjedinjavanjem dva ili više pravnih lica u jedno
postojeće ili pravno lice koje se osniva. Usljed fuzije dolazi do spajanja cjelokupnih
imovina ili imovinskih cjelina dva pravna lica koja su povezane sa osnovnim (ili
osnovačkim) kapitalom i koju promjenu prate i promjene u pravima članova
(osnivača).
Razlikuje se fuzija spajanja od fuzije pripajanja.
Spajanje je statusna promjena sjedinjavanja dva ili više postojećih pravnih lica, pri
čemu dotadašnja pravna lica prestaju da postoje, a nastaje novo pravno lice koje
do tog momenta nije postojalo. Pripajanje znači sjedinjavanje jednog ili više
pravnih lica u postojeće, pri čemu to jedno ne prestaje da postoji, dok ona koja su
mu se pripojila prestaju sa postojanjem.
Fuzija može biti kombinovana sa drugim statusnim promjenama, npr. sa
odvajanjem tako što se jedan dio lica izdvaja i pripaja drugom pravnom licu, ili sa
podjelom tako što se djelovi nastali podjelom pripajaju nekom postojećem
pravnom licu.
Subjekti fuzije su postojeća privredna društva. Najmanje jedno od njih prenosi
svoju imovinu (društvo prenosilac) na drugo pravno lice (društvo sticalac).
Za pravna lica iste pravne forme, ne očekuje se postojanje smetnji za sprovođenje
fuzije. Međutim, i kod istovrsnih pravnih lica sprovođenje fuzije nije jednostavno.
Potrebno je predvidjeti precizna pravila na osnovu kojih se sprovodi fuzija.
Za pravna lica koja imaju različite pravne forme potrebno je utvrditi koja svojstva
mogu predstavljati smetnju za sprovođenje fuzije.
a) Fuzija istovrsnih pravnih lica :
- U slučaju fuzije istovrsnih pravnih lica dolazi do sjedinjavanja imovine
pravnih lica koja imaju ista svojstva, dva ortačka društva, dva
akcionarska društva itd. Kod ovakve fuzije mijenja se prije svega status
samih pravnih lica koja usljed fuzije prestaju da postoje. Posljedica fuzije
u odnosu na njih jeste njihovo gašenje, odnosno nestanak iz pravnog
prometa. To pravno lice u koje su se sjedinile imovine postojećih pravnih
lica jeste pravni sljedbenik, i to univerzalni pravni sljedbenik, onih
pravnih lica koja su učestvovala u fuziji. Kao posljedica statusa
univerzalnog pravnog sljedbenika, to pravno lice stupa na mjesto
pravnih lica koja su prestala da postoje u sve njihove pravne odnose koji
su postojali u momentu nastupanja pravnih dejstva fuzije.
 b) Fuzija neistovrsnih pravnih lica :
- Kada pričamo o fuziji neistovrsnih pravnih lica, treba obratiti pažnju na
pravna dejstva koja ne postoje kod fuzije istovrsnih pravnih lica. U
slučaju fuzije neistovrsnih pravnih lica nastupaju dvije vrste promjena,
jedna vrsta je identična promjenama koje nastupaju u slučaju fuzije
istovrsnih pravnih lica (univerzalna sukcesija u prava i obaveze pravnog
lica koje prestaje da postoji, sa izuzetkom pravnih odnosa intuitu
personae, sticanje udjela, odnosno akcija u drugom pravnom licu,
međutim, fuzija neistovrsnih pravnih lica, izaziva pravne posljedice koje
redovno nastupaju u slučaju promjene statusnog oblika pravnog lica, bez
fuzije, odnosno podjele – promjena statusnog položaja povjerilaca,
članova, osnivač, ali i zaposloenih i učesnika u užem smislu riječi).

Samo jedna vrst razloga može predstavljati smetnju (odlučujuću) za fuziju

neistovrsnih statusnih oblika, riječ je o strukturi imovine pravnog lica. Mogu vršiti
fuziju samo pravna lica koja imaju istovrsnu strukturu imovine, makar i da nemaju
istu pravnu formu. Razlike u imovinskoj strukturi pravnih lica sprečavaju njihovu
fuziju, jer je riječ o pravima osnivača ili članova po osnovu ulaganja u imovinu
pravnog lica, koja su različita po vrsti u toj mjeri da između njih ne može biti
uspostavljen kontinuitet, odnosno pretvaranje iz jednog u drugo.

Između privrednih društava, fuzija je načelno dopuštena, osim ako neke posebne
okolnosti vezane za status pojedinih kategorija privrednih društava to sprečavaju.
U tom smislu, akcionarska društva – banke, ne mogu izvršiti fuziju s akcionarskim
društvima koja nisu banke, zbog specifičnih normi koje važe samo za banke.
Sve druge smetnje za fuziju, izuzev smetnji koje nastaju zbog razlike u strukturi
kapitala, odnosno smetnji koje postoje zbog važenja određenih kogentnih normi,
moguće je otkloniti i to pristankom lica čiji se status, odnosno statusni položaj
mijenja usljed fuzije.

Posljedice fuzije na status, odnosno statusni položaj :

U slučajevima kada je fuzija dopuštena, pravne posljedice fuzije izazivaju
promjene u statusu samih pravnih lica koja učestvuju u fuziji, ali i u statusu ili
statusnom položaju drugih lica kao što su – osnivači, članovi, zaposleni, učesnici i
treća lica.
U odnosu na pravna lica koja učestvuju u fuziji, posljedice su različite, u zavisnosti
od toga da li ona prestaju sa postojanjem usljed fuzije, ili nastavlja i dalje da
postoji. Fuzija, kao glavna posljedica prestanka postojanja pravnog lica, uzrokuje i
prestanak subjektiviteta, bar jednog pravnog lica, odnosno njegov nestanak iz
pravnog prometa. Fuzija kao glavnu posljedicu predstavlja prelazak prava i
obaveza s pravnih lica koja učestvuju u fuziji na lice koje je univerzalni sukcesor
(univerzalni pravni sljedbenik), pri čemu u nekim slučajevima jednostavno stupa u
pravni položaj prethodnika, a nekada stiče obaveze koje nastaju upravo kao
posljedica fuzije, kao što je npr. obaveza naknade štete.
Iz ugla osnivača pojavljuje se potreba za zaštitom njihovih interesa, koji su
ugroženi upravo zbog konkurencije sa drugim osnivačima, ali i pitanje sudbine,
eventualnih, specijalnih prava koja pripadaju samo osnivačima, zbog toga im
pravo, između ostalog dozvoljava i mogućnost istupanja iz društva, uz obavezu
društva da im isplati vrijednost udjela.
U pogledu specijalnih prava osnivača, ova prava po pravilu prestaju, osim ako nije
drugačije ugovoreno prilikom fuzije. Obrnuto važi za prava trećih lica, jer njihova
prava, po pravilu, ostaju nepromijenjena. Nemogućnost prenošenja prava
osnivača po automatizmu proizilazi jednostavno iz činjenice da ovakva specijalna
prava nastaju na osnovu osnivačkog ugovora, a da osnivački ugovor pravnog lica
koje prestaje da postoji usljed fuzije ne ostvaruje pravna dejstva osnivačkog akta i
prema pravnom licu na koje se prenose prava i obaveze usljed fuzije. Osim toga,
moguće je da takva specijalna prava i ne mogu da postoje u drugom društvu zbog
statusa i dujela (akcija) jer takva prava u takvim društvima nisu uopšte moguća.
Fuzija utiče i na status drugih lica, kao što su zaposleni i učesnici u užem smislu.
Međutim ni zaposleni, ni učesnici u užem smislu, ne mogu da se suprostave fuziji
tako da spriječe njeno nastupanje, niti postoje garancije njihovih prava prema
novom pravnom licu.
Za razliku od njih, trećim licima se, po pravilu, garantuju određena prava u slučaju
fuzije, a pod kategorijom trećih lica najčešće se misli na povjerioce.
U cilju zaštite povjerilaca sreću se rješenja koja podrazumijevaju pravo povjerilaca
da zahtijevaju odvojeno upravljanje imovinom ranijih pravnih lica i nakon same
fuzije, pravo da zahtijevaju zasnivanje založnog prava u cilju obezbijeđenja
njihovog potraživanja, pravo da zahtijevaju razlikovanje povjerilaca ranijih pravnih
lica, obavezu kontrole fuzije od strane nekog državnog organa ili nezavisne
organizacije. Ostalim kategorijama trećih lica, priznaje se neko od prava koje je
podobno da ostvari cilj zaštite. Na primjer - trećim licima koja su vlasnici stvari
koju su povjerili pravnom licu koje učestvuje u fuziji, priznaje se pravo na vraćanje
stvari, a povjeriocima koji imaju neko od založnih prava priznaje se pravo na
prvenstvenu naplatu iz vrijednosti založenih stvari.
Trećim licima koja su u pravnom odnosu intuitu personae s pravnim licem koje
učestvuje u fuziji priznaje se pravo da zahtijevaju prestanak tog praavnog odnosa i
naknadu štete.
Osim navedenih kategorija lica prema kojima fuzija proizvodi određena pravna
dejstva u vidu promijene njihovog statusa, odnosno statusnog položaja, postoje i
lica koja se nalaze u statusu očekivanja prava.
Ovim licima pravo redovno garantuje ostvarenje stečenih prava, odnosno zaštitu
pravom stečenog položaja. Riječ je o licima čija su orava zasnovana na određenom
imovinskom ulaganju , kojima se, već i samo zbog toga što su neku imovinsku
vrijednost uložila, mora obezbijediti zaštita. Međutim, zaštita ne znači zaštitu
statusa, već samo zaštitu imovinskih prava, odnosno zahtijeva za isplatu, ili za
ispunjenje obaveze.

Specifični oblici fuzije :

1) Fuzija u hoding;
2) Fuzija u filijalu;
3) Fuzija izdvojenih dijelova;

Fuzija u holding je oblik fuzije koji se događa između dva pravna lica koja se nalaze
u odnosu zavisnosti, tako da je jedno od njih dominantno (kontrolno društvo,
matično pravno lice) dok je drugo podreženo (kontrolisano društvo, zavisno
pravno lice, društvo kćer). Fuzija u holding se smatra onda kada kontrolno pravno
lice ima u kontrolisanom pravnom licu 90%, ili više udjela. Ovo ima značaja samo
za pravna lica kod kojih se odluka o fuziji donosi većinom glasova. Za pravna lica
kod kojih se odluka o fuziji donosi konsenzusom, to nema značaja.
Dominantno pravno lice ima određen broj glasova u organima podređenog lica
koji mu omogućava donošenje takve odluke vrešeći pravo glasa u organima
podređenog društva. Postupak je pojednostavljen jer odluku o fuziji ne mora da
donosi i kontrolno društvo. Prilikom fuzije u holding dolazi do sticanja sopstvenih
udjela, ili akcija od strane kontrolnog ili kontrolisanog pravnog lica.

Fuzija u filijalu – kontrolno pravno lice se pripaja kontrolisanom licu, tako da

kontrolno pravno lice prestaje da postoji, a kontrolisano pravno lice nastavlja sa
postojanjem. Članovi kontrolnog i kontrolisanog pravnog lica stiču udjele,
srazmjerno zbiru osnovnih kapitala privrednih društava koja učestvuju u fuziji, bez
obzira na to da li je riječ o fuziji u holding, ili fuziji u filijalu. ZPD ne uređuje fuziju u
filijalu posebnim normama, već se za ovakvu vrstu fuzije treba sprovesti redovan
postupak fuzije i dodatno jooš je neophodno zaključiti ugovor o fuziji koji može da
se zaključi samo ako su sva lica koja učestvuju u fuziji donijela odgovarajuće
odluke.

Fuzija izdvojenih dijelova – postojeće pravno lice se ne pripaja, već samo dio
postojećeg pravnog lica koje se podjelilo ili dio koji se izdvojio od postojećeg
pravnog lica. Postoje dvije vranijante – prvo moguće je da se pravno lice dijeli na
dvije ili više imovinskih cjelina, tako da ono koje se podijelilo prestaje sa
postojanjem usljed podjele. Neki dijelovi se mogu osamostaliti tako da steknu
status pravnog lica, dok neki od njih mogu biti pripojeni u postojećem pravnom
licu. – drugo, riječ je o prelasku imovinske cjeline
od jednog pravnog lica koji se ne dešava jednostavnim smanjenjem osnovnog
kapitala i povećanjem kapitala drugog pravnog lica, već kao statusna promjena
izdvajanja dijela jednog pravnog lica koji se pripaja drugom pravnom licu. I u
jendom i u drugom slučaju fuziji prethodi dioba.
Prema odredbama domaćeg pravnog sistema, nije predviđeno pravo na
osamostaljivanje dijelova odlukom samih dijelova, već isključivo odlukom lica,
odnosno prgana koji imaju pravo odlučivanja o samom pravnom licu. Uvijek se
izdvaja imovinska cjelina zražena kao udjeli ili akcije i pripaja drugom pravnom
licu. Odluka kojom bi se otganizacioni dio osamostalio, nije moguća, jer nju nema
ko da donese.

Priroda fuzije :

Fuzija dovodi do generalnog pravnog sljedbeništva, predstavlja jedan od načina

univerzalne sukcesije u prava i obaveze po osnovu prenosa određene imovinske
cjeline. Razlog za fuziju leži u prenosu imovinske cjeline, makar ona predstavljala
samo dio imovine određenog pravnog lica.
Drugi značajan momenat fuzije jeste kumulacija prava i obaveza do koje dolazi u
pravnom licu u kome se vrši fuzija. Za prenos prava važi princip univerzalne
sukcesije, tako da se prenose sva prava koja su prije fuzije imala lica koja u njoj
učestvuju.

25. STEČAJ :

Stečaj je, po svojoj prirodi, sankcija koja rezultira gašenjem privrednog subjekta
zbog neispunjenja, ili nemogućnosti ispunjenja obaveza prema povjeriocima.
Ovu sankciju ne treba shvatiti kao kaznu. Nije riječ o tome da bi trbebalo nanijeti
neprijatnost nekome, već o tome da pravni poredak želi da se zaštiti od budućeg
mogućeg neispunjenja obaveza.
Zbog toga se stečaj najčešće definiše kao institut kolektivnog namirenja
povjerilaca generalnim izvršenjem na imovini stečajnog dužnika čime on prestaje
da postoji kao privredni subjekt.
Kada se steknu razlozi za pokretanje stečajnog postupka on se pokreće na zahtijev
zainteresovanog lica, ali ga vodi sud jer u tom postupku treba obezbijediti zaštitu
interesa i povjerilaca i samog dužnika, članova (osnivača), ali i trećih lica.
Zbog toga, prijedlog za pokretanje stečajnog postupka može pokrenuti samo lice
koje je zakonom ovlašćeno da traži pokretanje postupka. Ono može i odustati od
prijedloga, ali samo dok postupak ije pokrenuti, od dana pokretanja stečajnog
postupka, vodi se po službenoj dužnosti i može se oknočati samo na neki od
načina predviđenih u samom zakou, nezavisno od volje podnosiova samog
prijedloga za pokretanje stečajnog postupka.

Načela stečajnog postupka : 1) Načelo zaštite stečajnih povjerilaca – Stečajni

postupak se vodi u cilju zaštite povjerilaca. U stečajnom postupku omogućava se
unovčenje imovine stečajnog dužnika i namirenje povjerilaca iz iznosa koji se
dobije unovčenjem dobara u imovini stečajnog dužnika;
2) Načelo jednakog tretmana i ravnopravnosti –
Povjerioci su u stečajnom postupku ravnopravni, što ne znači i da su jednaki po
svom položaju;
3) Načelo ekonomičnosti – ovo načelo odnosi se na
tri faktora stečajnog postupka : a) imovinu stečajnog dužnika koja treba da se
unovči za što veću vrijednost; b) vrijeme vođenja postupka koje treba biti što
kraće; c) troškove postupka koji trebaju da su što manji;

4) Načelo sudskog sprovođenja postupka – Stečajni

postupak sprovodi sud, za razliku od likvidacije koji sprovodi samo pravno
lice u likvidaciji. Postupak se ne pokreće po službenoj dužnosti, već po
zahtijevu ovlašćenog lica, ali se od pokretanja pa dalje vodi po službenoj
dužnosti, i okončava se po službenoj dužnosti.
5) Načelo imperativnosti i prekluzivnosti –
Imperativnost se odnosi na sam Zakon o stečaju i na pravno dejstvo njegovih
normi. Norme su mu po pravilu imperativne, a mogu se tumačiti kao dispozitivne
samo ako je to eksplicitno dozvoljeno, odnosno predviđeno. Za rokove koji su
predviđeni zakonom treba smatrati da su prekluzivni, osim ako sam zakon
predviđa drugačije.
6) Načelo hitnosti – Stečajni postupak spada u
kategoriju hitnih postupaka, što znači da se u radu i odlučivanju uzima u rad prije
drugih predmeta koji nisu hitni. U toku postupka nije dopuštten zastoj ili prekid
postupka.
7) Načelo dvostepenosti – U stečajnom postupku
postoji mogućnost pobijanja odluka prvostepenog suda. Riječ o jednom od opštih
principa u pravu, principu da se obezbijeđuje pravo na žalbu, odnosno pobijanje
odluke prvostepenog organa.
8) Načelo javnosti i informisanosti – Stečajni
postupak je javan, što znači da se uvid u predmet omogućava svakom licu koje
ima pravni interes. Izuzetak je poslovna ili službena tajna. Odluke se objavljuju na
oglasnoj tabli suda, internet stranici ili na drugi podoban način.

Stečajni postupak se sprovodi prema privrednim subjektima, pravnim licima.

Stečajni postupak se, i kada su za to ispunjeni uslovi za stečaj, ne sprovodi prema
Republici Srbiji, autonomnoj pokrajini i jedinici lokalne samouprave , fondovima ili
organizacijama obaveznog penzijskog, ivalidskog, socijalnog i zdravstvenog
osiguranja, pravnim licima čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina ili
jedinica lokalne samouprave, a koja se isključivo ili pretežno finansiraju kroz
ustupljene javne prihode, ili iz republičkog budžeta, odnosno budžeta autonomne
pokrajine i jedinice lokalne samouprave, Narodnoj banci Srbije, Centralnom
registru, javnim agencijama.

Razlozi za pokretanje stečajnog postupka :

Prema našem pozitivnom pravu, stečajni postupak se može pokrenuti prema
privrednom subjektu kod koga postoji jedan od četiri razloga i to : 1) Trajnija
nesposobnost plaćanja; 2) Prijeteća
nesposobnost plaćanja; 3)
Prezaduženost; i 4)
Nepostupanje po usvojenom planu reorganizacije ili ako se utvrdi da je plan
reorganizacije usvojen na prevaran ili nezakonit način;

Trajnija nesposobnost plaćanja – smatra se da postoji trajnija nesposobnost

plaćanja, ako pravno lice nije u mogućnosti da ispuni svoje dospjele novčane
obaveze u roku od 45 dana od njihove dospjelosti, ili potpuno obustavi sva
plaćanja u neprekidnom trajanju od 30 dana.
Ako je račun blokiran više od 45 dana, pri čemu pravno lice povremeno izmiruje
svoje obaveze (prekida blokadu računa) smatra se da je riječ o trajnijoj
nemogućnosti ispunjenja obaveza, međutim, ako je tekući račun neprekidno
blokiran u periodu od najmanje 30 dana, smatra se da je pravno lice obustavilo
sva plaćanja.
Zakonom je propisana i pretpostavka trajnije nesposobnosti plaćanja. Ona važi
kada je povjerilac pokušao namirenje u sudskom ili poreskom izvršnom postupku,
ali nije uspio da se namiri. U tom slučaju, smatra se da postoji trajnija
nesposobnost plaćanja, ali samo u odnosu na tog povjerioca, tako da se drugi
povjerioci ne mogu koristiti ovom zakonskom pretpostavkom. Riječ je o
neoborivoj pretpostavci, jer dužnik ne može da dokazuje drugačije, osim da
dokazuje da nije tačno da je pokušano prinudno izvršenje na njegovoj imovini.

Prijeteća nesposobnost plaćanja – postojanje ove okolnosti može da dokazuje

samo dužnik za sebe, potrebno je da on učini vjerovatnim da neće moći da ispuni
svoje već postojeće obaveze u roku koji je predviđen za njihovo ispunjenje.
Iako još uvijek nije došlo do blokade tekućeg računa, a ni prinudnog izvršenja
prema dužniku, on sam zna svoje mogućnosti i zbog toga predlaže da stečajni
postupak bude pokrenut. On ne mora da sudu dokaže da neće moći da ispuni
svoje obaveze, već je dovoljno i da učini vjerovatnim da neće moći da ih ispuni.

Prezaduženost – prezaduženost znači da je pasiva veća od aktive, odnosno da

pravno lice nema dovoljno imovine za ispunjenje svojih obaveza. Njegova
dugovanja su veća od potraživanja i vrijednosti imovinskih prava koje ima.
Obaveze ne moraju biti dospjele obaveze.
Ako je pravno lice prezaduženo, to je razlog za pokretanje stečajnog postupka.
Izuzetak su pravna lica za koja njihovi osnivači, odnosno članovi odgovaraju
sopstvenom imovinom (ortačko društvo i komanditno društvo) kod kojih
prezaduženost nije razlog za pokretanje stečajnog postupka, jer ako pravno lice ne
ispuni svoje obaveze, postoje druga lica od kojih će moći da se traži ispunjenje
obaveza.

Nepostupanje po usvojenom planu reorganizacije ili ako se utvrdi da je plan

reorganizacije izdejstvojan na prevaran ili nezakonit način – tokom stečajnog
postupka može biti predloženo i usvojeno da pravno lice u stečaju ne prestane sa
postojanjem, već da se sprovede reorganizacija. Kada reorganizacija bude
odobran pravno lice izlazi iz stečaja i nastavlja da obavi djelatnost sa svojstvima
pravnog lica koja je imao prije toga. Od njega se očekuje da ispuni obaveze prema
povjeriocima onako kako su predviđene planom reorganizacije. Međutim, ako
pravno lice ne ispuni obaveze iz plana reorganizacije ili se kasnije utvrdi da je i
sam plan usvojek nezakonito, ili kao rezultat prevare, to će biti razlog da se
pokrene novi stečajni postupak na prijedlog lica koje je ovlašćeno da traži njegovo
pokretanje.

Pokretanje stečajnog postupka :

Ovo pravo pripada, prije svega, povjeriocima i samom privrednom subjektu, ali i
likvidacionom upravniku ako je riječ o pravnom licu u likvidaciji. Riječ je o licima
koja imaju imovinskopravni interes (povjerioci i samo lice), i o licu koje po zakonu
ima obavezu da zahtijeva pokretanje stečajnog postupka, jer postupa u javnom
interesu (likvidacioni upravnik).
Prijedlog se podnosi privrednom sudu koji je nadležan za mjesto gdje se nalazi
registrovano sjedište pravnog lica, protiv koga je podnijet prijedlog. Sud će po
primljenom prijelogu za pokretanje stečajnog postupka, po pravilu, donijeti
rješene kojim otvara prethodni stečajni postupak. Cilj vođenja prethodnog
stečajnog postupka je utvrđenje da li su ispunjeni uslovi za pokretanje stečajnog
postupka. Protiv rješenja o pokretanju prthodnog stečajnog postupka nije
dozvoljena žalba. Izuzetno, prethodni stečajni postupak se neće pokretati ako je
1) samo pravno lice podnijelo prijedlog za pokretanje stečajnog postupka prema
sebi,
2) povjerilac podnio prijedlog za pokretanje stečajnog postupka, a pravno lice
protiv koga je podnesen prijedlog prizna razloge za pokretanje stečajnog
postupka;
3) postupak pokrenut po osnovu pretpostavljene trajnije nesposobnosti plaćanja.
Pretpostavka trajnije nesposobnosti plaćanja postoji kada je prijedlog podnio
povjerilac koji u izvršnom postupku (sudskom ili poreskom) nije mogao da namiri
svoje potraživanje bilo kojim sredstvom izvršenja.
Ako su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka, sud donosi rješenje o
otvaranju stečajnog postupka. Stečajni postupak se smatra otvorenim danom
isticanja rješenja suda o otvaranju stečajnog postupka na oglasnu tablu suda, i to
od samog početka tog dana, bez obzira na to što je rješenje istaknuto kasnije,
tokom dana.
Od tog dana nastupaju i pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Rješenje
o otvaranju stečajnog postupka se istog dana, kada je donijeto, dostavlja
stečajnom dužniku, podnosiocu prijedloga, organizaciji koja sprovodi postupak
prinudne naplate, registru privrednih subjekata, odnosno drugom odgovarajućem
registru, a drugim licima ako sud procijeni da za tim postoji potreba.
Protiv rješenja o pokretanju stečajnog postupka dozvoljena je žalba. Ako rješenje
bude potvrđeno, stečajni postupak se smatra otvorenim danom objavljivanja
rješenja o pokretanju na oglasnoj tabli suda. Ali ako bude ukinuto, ishod zavisi od
sudbine novog rješenja. Ako novo rješenje bude identično sa prvim rješenjem i
postane i postane pravnosnažno, stečajni postupak se smatra otvorenim danom
objavljivanja prvog rješenja o otvaranju stečajnog postupka na oglasnoj tabli suda,
iako je to rješenje ukinuto.
U međuvremenu, od donošenja rješenja koje je ukinuto, do donošenja novog
rješenja o prijedlogu za pokretanje stečajnog postupka, imenovani stečajni
upravnik smatra se privremenim stečajnim upravnikom. Ako novim rješenjem
bude otvoren stečajni postupak, postupak teče kao i u slučaju donošenja prvog
rješenja koje je ukinuto, ako stečajni postupak ne bude otvoren, smatraće se da je
vođen samo prethodni stečajni postupak, a da je stečajni upravnik bio privremeni
stečajni upravnik.

Posljedice pokretanja stečajnog postupka:

Pokretanje stečajnog postupka proizvodi pravno dejstvo u odnosu na statusni

položaj raznih lica, i te posljedice se mogu grupisati po raznim kriterijumima :
a) Posljedice pokretanja stečaja na statusni položaj samog privrednog subjekta
– ograničava se pravna i poslovna sposobnost stečajnog dužnika. On više ne
može da preuzima nove pravne poslove kojima bi raspolagao pravima koja
ulaze u stečajnu masu, osim pravnih poslova raspolaganja za koja važe
opšta pravila pouzdanja u javne knjige. Ukoliko preduzme pravne poslove
uprkos zabrani, oni će biti nevažeći. Danom pokretanja stečajnog postupka
nastaje obaveza gašenja računa preko kojih je privredni subjekat do tada
poslovao. Ako nadležni organ ne sprovede zabranu, nastupa obaveza za
banke kod kojih stečajni dužnik ima račune, da ih ugase.
Na zahtijev stečajnih organa (stečajnog upravnika) otvara se novi račun na
koji se prenose sredstva sa ugašenih računa.

Posljedice na poslovno ime – od dana nastupanja pravnih posljedica stečajni

dužnik mora u svom imenu (poslovnom imenu) dodati oznaku u stečaju, kao i da
označi novi račun preko kojeg posluje. Prestaju da važe i ovlašćenja za zastupanje
(kako zakonsko tako i ona koja se zasnivaju na punomoćju ako se odnose na
imovinu koja ulazi u stečajnu masu), kao i ovlašćenja za donošenja odluka. Organi
privrednog subjekta koji su imali to ovlašćenje se raspuštaju, a sva ovlašćenja
prelaze na odgovarajuće stečajne organe (prije svega stečajnog upravnika).

b) Posljedice po status osnivača i članova – danom otvaranja stečajnog

postupka oni gube sva prava koja im kao statusna pripadaju po osnovu
ulaganja u osnovni kapital, odnosno po statusu osnivača. Njihovo pravo se
 pretvara u obligacionopravni zahtjev za isplatu odgovarajuće vrijednosti iz
stečajne mase. To znači da oni gube pravo upravljanja koje su imali, ali ne
gube imovinska prava koja im po osnovu ulaganja u osnovni kapital
pripadaju. Oni postaju povjerioci privrednog društva čiji su bili
članovi/osnivači, i to povjerioci čiji je statusni položaj nepovoljniji od ostalih
povjerilaca.
c) Posljedice po status zaposlenih – samo pokretanje stečajnog postupka je
dovoljan razlog za prestanak radnog odnosa. Stečajni upravnik ima
ovlašćenje da otkaže sve postojeće ugovore o radu koji važe na dan
pokretanje stečajnog i ne mora da postoji niti jedan dodatni razlog osim
činjenice da je pokrenut stečajni postupak. On takođe ima i ovlšćenje da
zaključi ugovor o radu sa novim zaposlenim. Mijenja se i status zaposlenih
čiji radni odnos nije prestao. Stečajni upravnik može da odredi zarade i
ostala primanja zaposlenih, čime suspenduje primjenu kolektivnih ugovora i
drugih akata koji su do tad bili na snazi.
d) Statusni položaj trećih lica – prije svega se misli na povjerioce stečajnog
dužnika, ali i ostala lica koja su sa stečajnim dužnikom u određenom
pravnom odnosu. Najbrojnije posljedice se odnose na potraživanja koja
imaju povjerioci prema stečajnom dužniku. Sama mogućnost ostvarenja
potraživanja je od momenta otvaranja stečaja ograničena na dva načina –
1) da bi povjerilac imao pravo da zahtijeva namirenje svog potraživanja
mora da potraživanje prijavi sudu koji vodi postupak stečaja;
2) od momenta pokretanja stečaja, sve obaveze koje stečajni dužnik ima
prema povjeriocima mogu da se naplate samo u stečajnom postupku i po
njegovim pravilima, sem razlučnih povjerilaca. (Postoje treća lica koja imaju
poseban položaj u stečajnom postupku, tu je riječ o licima čije se stvari ili
druga imovinska dobra nalaze smiješane sa imovinom stečajnog dužnika, ali
samo fizički, jer stečajni dužnik nije nikada stekao pravo svojine ili neko
drugo pravo na njima. Lica kojima ove stvari pripadaju imaju pravo da traže
predaju tih stvari , odnosno prava nezavisno od prava ostalih povjerilaca.
Ovo su Izlučni povjerioci. Razlikuju se i razlučni povjerioci, to su lica čije je
potraživanje obezbijeđeno, po pravilu nekim od stvarnih sredstava
obezbijeđenja. Npr. Razlučni povjerilac najčešće drži neku stvar stečajnog
dužnika kod sebe po osnovu ručne zaloge i ima pravo da se iz te stvari
naplati prije ostalih povjerilaca, i za razliku od ostalih to ne mora da čini u
okvirima stečajnog postupka).
Pokretanje stečajnog postupka utiče i na sudske i druge postupke u toku.
Kada je riječ o postupcima prinudnog izvršenja prema stečajnom dužniku,
ovi postupci se obustavljaju, jer nije dopušteno sprovođenje prinudnog
izvršenja na imovini stečajnog dužnika, povjerioci mogu da traže naplatu
samo u stečajnom postupku i po njegovim pravilima, sem razlučnih
povjerilaca koji svoje pravo mogu ostvariti i u nekom drugom sudskom ili
vansudskom postupku.