Etika 4, Schopenhauer, Scheler, Nietzsche

Artur Schopenhauer

„... Stoga želim, u suprotnosti spram spomenutoga oblika Kantova moralnog načela, utvrditi
sljedeće načelo: sve ljude s kojima se susrećem ne pokušavam objektivno procijeniti prema
vrlinama i vrijednostima, dakle ne utvrđujem pokvarenost njihove volje ni ograničenost
njihova razuma i izopačenost njihovih pojmova. Jer prvo bi moglo kako izazvati mržnju, a
drugo, prezir naspram njih. Jedino što pokušavam shvatiti jest njihova patnja, njihova
potreba, njihov strah, njihove boli. Upravo im se u tome stalno osjećam bliskim, simpatiziram
ih i, umjesto mržnje i prezira, osjećam onu sućut koju pobuđuje samo ljubav (agape) na koju
poziva Evanđelje.“

Objasnite, i navedite primjer, u čemu je razlika postupanja u skladu s Kantovim i u

skladu sa Schopenhauerovim načelom! Kako bi čovjek rasuđivao o ispravnosti
postupaka u skladu sa S. načelom? Bi li na tom temelju moglo biti utemeljeno pravo,
zašto? Kant i Schopenhauer razlikuju se u pogledu „mjesta moralnosti“, gdje je
prema jednome, a gdje prema drugome to mjesto? Što mislite, iz čega proizlazi ta
razlika?

„... Ovdje opisana glupost naše prirode javlja se uglavnom u tri oblika: u vidu častoljublja,
taštine i ponosa. Razlika između dva posljednja oblika sastoji se u tome što je ponos već
vlastito uvjerenje u vlastitu nadmoć u bilo kojem pogledu, dok je taština, naprotiv, želja da se
takvo uvjerenje probudi u drugima, popraćena najčešće skrivenom nadom da se ono na taj
način može preobraziti u naše vlastito. Prema tome, ponos je iznutra dolazeće i neposredno
priznanje vlastite visoke vrijednosti; suprotno od toga, taština je stremljenje da se to
priznanje dobije izvana, dakle posredno. Iz toga, taština djeluje razgovorljivošću, a ponos
šutnjom.“

Po čemu se bitno razlikuje ovakvo etičko razmatranje od Kantovog, Millovog i

Benthamovog? Kako bi oni razmatrali ta stanja? Objasnite zašto koristi pojam
„glupost naše prirode“? Mogu li taj pojam prihvatiti ovi mislioci?
Max Scheller

Kao što nama ideja pravoga i istinskoga poretka ljubavi (ordo amoris) jest ideja jednog strogo
objektivnoga i o čovjeku neovisnoga carstva sređenih ljubljenjadostojnosti svih stvari – nešto
što mi možemo samo spoznati, a ne „postaviti“, stvariti, načiniti – tako je i „individualno
određenje“ jednog duhovno singularnog ili kolektivnog subjekta nešto doduše možnošću
svoje posebne vrijednosne sadržine na ovaj subjekt – i samo na njega – ciljajuće, ali ipak
nešto manje objektivno: nešto što nije za postaviti, nego isključivo za spoznati...

Što je normativno moralno načelo? Postavlja li Scheller u tekstu normativno moralno

načelo? O čemu moralitet za Schelera ovisi?

Srce posjeduje strogi analogon logike na svome vlastitome području, koji ono ipak ne
posuđuje od logike razuma. U njega su upisani zakoni koji odgovaraju planu po kojemu je
svijet izgrađen kao svijet vrijednosti. Ono može slijepo i uviđajući ljubiti i mrziti – jednako
tako kao što mi možemo slijepo i uviđajući suditi.
„Srce“ nema još i svoje razloge, nakon što je i razum govorio o istoj stvari: „razloge“, koji
nisu nikakvi razlozi, tj. objektivna određenja, prave „nužnosti“, nego tek motivi, želje! Srce
ima svoje razloge: „svoje“, o kojima razum ništa ne zna i nikada ne može nešto znati; i ono
ima „razloge“ tj. stvarne i evidentne uvide o činjenicama, za koje je sav razum slijep – tako
„slijep“ kao što je slijepac slijep za boju, a gluhak gluh za ton.

Gdje je za Schelera „mjesto moralnosti“ (predmet etike)? O kakvoj analogiji govori?

Usporedte s Aristotelom, Kantom, Benthamom, Millom, Schopenhauerom! Slažete li
se sa tvrdnjom da doista postoji (objektivno postoji) jedna takva logika?

Moderni čovjek mni da uopće ne postoji ništa čvrsto, određeno, obvezujuće ondje gdje si on
jednostavno ne da truda i ne uozbilji se toliko da nešto takovo traži. Srednji vijek poznavao je
još kulturu srca kao samostalnu i od kulture razuma posve neovisnu stvar. U novijem vijeku
nedostaju za to već i najprimitivnije pretpostavke. Cjelinu emocionalnoga života ne zahvaća
se više kao smisleni jezik znakova, u kojem se razotkrivaju predmetne sveze, koje u
njihovom promjenjivom odnosu spram nas upravljaju smislom i značenjem našega života,
nego kao potpunoma slijepe događaje, koji se u nama odvijaju poput proizvoljnih prirodnih
procesa; koje se eventualno mora tehnički usmjeriti, kako bi se postigla korist i izbjegla šteta
– ali koje ne treba osluškivati tako da se pazi na ono što oni „znače“, što nam hoće reći, što
nam savjetuju i od čega nas odvraćaju, kuda ciljaju, na što ukazuju!

Komentirajte ovaj tekst iz Kantovog očišta!

...No uvijek važi da onaj ljubavi protivni akt mržnje, ili emocionalne negacije vrijednosti a
zato i opstanka, istom posljedica na bilo koji način nepravilne ili poremećene ljubavi: ma
koliko mogli biti bogati i raznoliki pokretački razlozi mržnje ili nevrijednosni nastroji, koji
pospješuju mržnju: jedna zakonomjernost ipak prolazi skroz kroz svo mrženje. Ona se sastoji
u tomu da je svaki akt mržnje fundiran kroz jedan akt ljubavi, bez kojega bi u njemu
nedostajao smisao.
...Ovaj stav o primatu ljubavi nad mržnjom bio je često krivo interpretiran...on ne smije npr.
htjeti kazati da smo svaku stvar koju mrzimo , prethodno morali ljubiti, da je mržnja dakle
uvijek preokrenuta ljubav. [Nego], mržnja počiva svagda na razočaranju u pogledu
događanja ili ne-događanja nekog vrijednosnog nastroja, kojega se intencionalno nosilo u
duhu. (...)
Mržnja i ljubav su dakle doduše suprotstavljeni emocionalni načini odnošenja – tako da je
isključeno isto u istome vrijednosnome pogledu u jednome aktu ljubiti i mrziti – ali to nisu
jednako izvorni načini odnošenja. Naše je srce primarno određeno da ljubi, ne da mrzi:
mržnja je samo reakcija spram nekog na bilo koji način krivog ljubljenja. Nije točno ono što
se tako često poslovično govori: Tko ne može mrziti, ne može ni ljubiti. Naprotiv točno je:
Tko ne može ljubiti ne može ni mrziti.(...)
Također se ne smije zaključiti da je mržnja nužno osobno kriva u smislu krivnje onoga koji
mrzi. Poremećaj poretka ljubavi zbog kojega A mrzi, ne treba A postaviti i izazivati. On
može biti izazvan kroz B, C, D itd... Nije dakle svaka mržnja uslijed svakog „poremećaja“
određena i kroz onoga koji mrzi. Samo da, ako u svijetu jest mržnja, u svijetu mora biti i
poremećaj poretka ljubavi, kazuje naš stav.
Mržnja je dakle uvijek i posvuda ustanak našega srca i duševnosti protiv povrede poretka
ljubavi - svejedno da li se radi o tihom poretku mržnje nekog individualnog srca, ili, da u
silnim revolucijama mržnja kao masovna pojava ide Zemljom i okomljuje se na vladajuće
slojeve.

Nietzsche prije/poslije schellera...

Mi smo nepoznati sebi samima, mi – spoznavaoci; za to postoji dobar razlog. Mi nikada
nismo za sobom tragali – pa kako da sebe jednoga dana i nađemo? S pravom je rečeno: „…
gdje je vaše blago ondje će biti i srce vaše.“ (E. po Mateju 6:21) A naše je blago tamo gdje su
košnice naših spoznaja. Ove košnice su iono čemu jednako hitamo, poput pravih krilatih
stvorenja i sakupljača duhovnog meda; ima samo jedna stvar o kojoj se zbilja svesrdno
brinemo - nešto „donijeti kući“. A što se tiče ostalog života, takozvanih „doživljaja“ – tko od
nas ima dovoljno ozbiljnosti za njih? Ili dovoljno vremena? U takvim stvarima, mi smo,
bojim se, uvijek „duhom odsutni“: ne možemo im podariti svoje srce, čak ni svoje uho!