Kako postati i ostati dobar roditelj?

Beraković, Katarina

Undergraduate thesis / Završni rad

2020

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of

Rijeka, Faculty of Teacher Education / Sveučilište u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, Učiteljski
fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:189:413778

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2022-06-30

Repository / Repozitorij:

Repository of the University of Rijeka, Faculty of

Teacher Education - FTERI Repository
 SVEUČILIŠTE U RIJECI

UČITELJSKI FAKULTET U RIJECI

Katarina Beraković

Kako postati i ostati dobar roditelj?

ZAVRŠNI RAD

Rijeka, 2020.
II
 SVEUČILIŠTE U RIJECI

UČITELJSKI FAKULTET U RIJECI

Preddiplomski sveučilišni studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje

Kako postati i ostati dobar roditelj?

ZAVRŠNI RAD

Predmet: Obiteljska pedagogija

Mentor: Vesna Katić, prof. v. pred.

Student: Katarina Beraković

Matični broj: 0299011054

U Rijeci
rujan, 2020.

III
IZJAVA O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI

Izjavljujem i svojim potpisom potvrđujem da sam završni rad izradila samostalno, uz

preporuke i savjetovanje s mentorom. U izradi rada pridržavala sam se Uputa za izradu završnog
rada i poštivala odredbe Etičkog kodeksa za studente/studentice Sveučilišta u Rijeci o
akademskom poštenju.

_____________________________

IV
ZAHVALE

Zahvaljujem se mentorici prof. v. pred. Vesni Katić na pomoći da izrealiziram temu koja
me interesirala, svojim komentarima, sugestijama i vođenju te trudu i vremenu koje je uložila
kako bih došla do cilja.

Zahvaljujem se svojim roditeljima jer su mi omogućili da studiram. Hvala im što su bili

svaki moj korak uz mene te mi pružali podršku, ljubav i vjerovali u mene od samog početka.

Zahvaljujem se i svojoj Neni, koja je samnom proživljavala sve izazove na koje sam
nailazila tijekom studiranja i koja je položila i pisala sve kolokvije, ispite i seminare koje sam
imala, tako što me ohrabrivala i vjerovala da ću sve prevladati.

V
SAŽETAK

Roditeljstvo, kao skup odnosa i aktivnosti sveukupnih obiteljskih procesa, danas je pred
izazovima burnih društvenih promjena. Budući da je obitelj most između društva i djeteta, radom
se žele istražiti informacije, potpore i vještine koje će omogućiti oblikovanje i ostvarenje
zamišljene roditeljske uloge u odrastanju njihove djece u kontekstu obiteljskog okruženja.

Ključne riječi: obitelj, roditelji

ABSTRACT

Parenting, as a set of relationships and activities of overall family processes, today faces
the challenges of turbulent social change. Since the family is a bridge between society and the
child, the paper seeks to explore information, support and skills that will enable the formation and
realization of the imagined parental role in the growth of their children in the context of the
family environment.

Key words: family, parents

VI
SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................... 1

2. OBITELJ I IZAZOVI SUVREMENIH OBITELJI .............................................. 3

2.1.Uloga majke u obitelj .................................................................................... 7

2.1.Uloga oca u obitelj ......................................................................................... 8

3. RODITELJSTVO ................................................................................................... 10

3.1. Čimbenici utjecaja na formiranje roditeljstva .......................................... 11

3.2. Roditeljski stilovi ........................................................................................ 12
3.3. Utjecaj majke i oca na odgoj i razvoj djece rane i predškolske dobi ....... 15
4. PODRŠKA RAZVOJU RODITELJSKIH KOMPETENCIJA ............................. 17
4.1. Mogući oblici podrške razvoju roditeljskih kompetencija ....................... 18
4.1.1. Radionice i edukacije.............................................................................19
4.1.2. Stručna literatura...................................................................................22
4.1.3. Dječji Vrtić kao podrška razvoju roditeljskih kompetencija.............24
4.2. Što znači biti dobar roditelj?........................................................................25
5. ZAKLJUČAK .......................................................................................................... 29

6. LITERATURA ........................................................................................................ 31

VII
1. UVOD

Od samoga trenutka rođenja ljudi dobivaju određenu ulogu u životu. Najprije bivaju
nečije dijete, brat ili sestra, prijatelj, školarac, dečko ili cura, muž ili žena. Nakon toga gotovo svi
preuzimaju ulogu roditelja. Može se reći da je to jedna od najbitnijih uloga u životu koju će osoba
ikada dobiti. Kako je to jedna od najbitnijh uloga, samim time je i jedna od najzahtjevnijih. Kada
se osoba nađe u ulozi roditelja, pred njom je da pomogne djetetu da otkrije svijet oko sebe i da se
izgradi u neovisnu osobu koja će koračati i dalje graditi svoj život u tom svijetu.
U ulogu se roditelja nažalost ulazi nepripremljeno/ nedovoljno spremno , jer ljudi nisu
rođeni sa znanjem kako biti kompetentan i dobar roditelj, a svaki želi biti upravo takav. Međutim,
postoji li možda mjesto gdje „rastu“ dobri roditelji? Ili ih možda „nosi roda“, kako je autorica
Ljubetić navela u svojoj knjizi?
Glavni je motiv za odabir ove teme bila činjenica da jednoga dana gotovo svi postaju roditeljem,
a uglavnom vrlo malo znaju o roditeljstvu, osim onoga što su doživjeli u vlastitom domu ili
ponešto naučili gledajući i slušajući stručnjake ili čitanjem edukativne literature.
Cilj ovog rada bio je saznati kako postati i ostati dobar roditelj. Prvotno zbog toga da se da
odgovor na pitanje što to znači biti dobar roditelj. Koje su to kompetencije dobrog roditelja?
Postoji li uopće jednoznačno određenje dobrog roditelja? Koji su mogući oblici podrške u
ostvarenju dobrog roditelja? Za dobivanje tih odgovora korištena je raznovrsna literatura te je
ovaj rad napisan i podijeljen u tri cjeline. U prvom dijelu rada osvrt je usmjeren na obitelj i
izazove suvremene obitelji. Daje se definicija obitelji, navodi se koji su to izazovi suvremenih
obitelji te koje se uloge javljaju unutar obitelji. U drugom dijelu rada definira se pojam
roditeljstva te koji su sve čimbenici utjecali na formiranje roditeljstva. Objašnjavaju se četiri
roditeljska stila koja postoje te kako majka i otac utječu na odgoj i razvoj djeteta rane i
predškolske dobi. Zadnji dio se odnosi na podrške razvoja roditeljskih kompetencija i vrijednosti
dobrog i kompetentnog roditelja. Budući da roditelji često imaju mnoštvo pitanja oko teme
roditeljstva i djece, društvo im je omogućilo da prisustvuju raznim edukacijama i seminarima.

1
Osim toga, mnogo stručne literature se bavi temom roditeljstva te time kako postati
kompetentnim roditeljem. Također, podršku pruža i vrtić kao odgojno-obrazovna ustanova, s
kojom roditelji isto tako mogu stupiti u kontakt i dobiti korisne informacije i pomoć.
Na kraju, kada se obuhvate/okupe sve informacije i pomoći koje pružaju razne podrške za
razvoj roditeljske kompetencije, dobiju se vrijednosti kojima roditelj može graditi svoju ulogu i
postati uspješan i dobar roditelj.

2
2. OBITELJ I IZAZOVI SUVREMENIH OBITELJI

Obitelj postoji otkako postoji čovjek, međutim još ne postoji jednoznačno određenje
obitelji. Ona se definira na puno načina, no nemoguće je naznačiti točan brojjer se područjem
obitelji bave razne znanosti, stručna područja, znanstvenici i autori. Neka objašnjenja obitelji
služila su kao polazišna točka za projekte ili istraživanje pa su tako i shvaćene (Janković, 2008).
Sociologija će definirati obitelj kao osnovnu jedinicu društva. Psihologija definira obitelj kao
važan činitelj psihičkog i socijalnog razvoja djeteta a Antropologija je definira kao osnovnu
ljudsku zajednicu. Pravna definicija opisuje obitelj kao skup osoba povezanih brakom (ili
vanbračnom zajednicom) i srodstvom, između kojih postoje zakonom utvrđena prava i dužnosti
(Janković, 2008). U pedagoškoj enciklopediji obitelj je definirana kao „društvena grupa
povijesno promjenjivog oblika u čijim okvirima se odvija proces reprodukcije društvenih
individua; proces prirodne reprodukcije koji podrazumijeva rađanje, odrastanje i umiranje
ljudskih individua, s jedne strane, i proces njihove društveno-kulturne reprodukcije, s druge
strane, koji se odvija kroz proces socijalizacije, individualizacije i zaštite i psihosocijalne
stabilnosti i integriteta odraslih pojedinaca“ (Pedagoška enciklopedija, 1989. prema Pašalić
Kreso, 2012). Obitelj se može definirati i na drugim razinama kao što su medicinska,
antropološka i druge , ali sve one gledaju na obitelj kao društvenu skupinu, odnosno zajednicu
(Janković, 2008). Može se vidjeti kako su sve navedene definicije vrlo općenite. Definicije mogu
dati tek neka početna obilježja ovoj društvenoj zajednici. Obitelj svojom prisutnošću u ljudskom
društvu, različitim strukturama, odnosima, funkcijama, načinima formiranja i postojanja pruža
bezbroj kombinacija pa se time kaže kako je svaka obitelj jedinstvena (Janković, 2008).
S obzirom na navedenu tvrdnju da je svaka obitelj jedinstvena, teško je dati jednu
općeprihvaćenu definiciju obitelji. Još jedan od razloga zbog kojega se ne može konkretno
definirati obitelj je činjenica da se obitelj neprestano mijenja: struktura obitelji, broj članova u
njoj te njihove funkcije i uloge. Tradicionalnu obitelj su činili roditelji, njihova djeca, uža i šira

3
obitelj. S druge strane, suvremenu obitelj danas uglavnom predstavljaju samo roditelji i djeca te
možda baka i djed (Rosić i Zloković, 2002).
Kako je već navedeno, društvo se razvijalo kroz povijest, roditeljstvo i obitelj prošli su
mnoštvo promjena. Između ostalih one su se odrazile i na ulogu koju su majka i otac imali, na
odgojne stilove roditelja te se tako mijenjao i pogled na dijete i djetinjstvo (Ljubetić, 2012).
Unutar obitelji se stvaraju veze među članovima koje ih čine ovisnima jedni o drugima i
pritom/time utječu jedni na druge. Osim što su pod utjecajem drugih, uvjetovani su i okolinom .
Tako svaka obitelj stvara svoju intraobiteljsku dinamiku koje se mogu promatrati kroz sljedeće
kategorije: međudobna ovisnost, neophodnost i nezamjenjivost obitelji, odgojne funkcije obitelji,
obitelj kao afektivno i socijalno okruženje, obitelj kao kulturno okruženje, osnova za formaciju
buduće ličnosti unutar obitelji, unikatnost stilova međusobnih odnosa u obitelji, unikatnost
emocionalnih odnosa u obitelji, subsistemi u obitelji (file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%2
0-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).
Međusobna ovisnost koja se javlja je karakteristična jer nema nijedne druge zajednice koja
ima takav bezuvjetni odnos. Riječ je o dubokoj afektivnoj vezi koja je određena stupnjem
ovisnosti samoga djeteta. Koliko su odrasli potrebni djetetu, toliko je dijete potrebno odraslima
(file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).
Neophodnost i nezamjenjivost obitelji označava ju kao jedinstvenu zajednicu u kojoj i dijete i
odrasli nalaze neophodno utočište i permanentni izvor emocionalne, socijalne i materijalne
sigurnosti. Ono što d ječji psihijatri danas smatraju ključnim u razvoju karaktera djeteta i
psihičkom zdravlju jesu kompleksni, bogati i uspješni odnosi majke s djetetom u najranijem
uzrastu, a potpomognuti mnogim odnosima s ocem, braćom, sestrama (file:///C:/Users/ketys/
Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).
Odgojna funkcija obitelji kontrolira i regulira dječje ponašanje. Socijalizacijom unutar i izvan
obitelji se prihvaćaju postojeće društvene norme. Pojavljuju se procesi u odnosima roditelj-dijete

4
koji utječu na dječji razvoj: roditelji utječu na djecu modeliranjem1, objašnjavaju djeci što treba
odnosno ne treba činiti, uspostavljaju određena kućna pravila (očekivana ponašanja), formiraju
sustav nagrada i kazni, mogu koristiti tehnike etiketiranja dječjeg ponašanja te osiguravaju
okruženje za učenje (file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%
20(2).pdf ).
Obitelj je afektivno i socijalno okruženje. Unutar njega djeca po prvi puta ostvaraju socijalne
kontakte i stvaraju odnose i veze s drugim osobama. Osim toga, djeca prvi put osjećaju
privrženost, ljubav od drugih osoba unutar obitelji i uče se empatiji, ljubavi, podršci i drugomu
(file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).
Obitelj je kulturno okruženje u kojemu se javlja proces enkulturacije. Enkulturacija je proces
u kojemu se dijete postupno uključuje u društvo i usvaja određene kulturne obrasce, a sam proces
počinje njegovim rođenjem. Enkulturacija se odvija u tri faze: prihvaćanje kulturnog primjera za
oponašanje, reakcije protiv tog primjera i usvajanje revidiranog primjera kao neposredno
uklapanje zrele ličnosti. Jedno od osnovnih obilježja kulture je jezik (file:///C:/Users/ketys/Down
loads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).
U obitelji se formira osnova buduće ličnosti. Na formiranje ličnosti utječu različite varijable
koje je moguće klasificirati u sljedeće četiri: podrška, zahtjevi, ljubav i kažnjavanje
(file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf).
Na formiranje osnove ličnosti utječu i drugi iz najuže okoline poput susjeda, vršnjaka, rodbine,
uže socijalne sredine, vrtića, škole (file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%
20zajednica%20(2).pdf ).
Unikatnost stilova međusobnih odnosa u obitelji karakterizira najmanje tri stila odnosa:
komplementarni, simetrični i kombinirani. Simetričan odnos karakterizira jednakost među
članovima kojim se teži sličnostima u odnosu, a te izbjegavanju različitosti. U komplementarnom

1
Cormier i Cormier (1994.) definiraju modeliranje kao "proces promatračkog učenja pri čemu ponašanje
pojedinca ili grupe - modela - djeluje kao poticaj za misli, stavove ili ponašanja drugog pojedinca ili skupine koji
promatra izvršenje modela" (https://hr.mattelvalues.com/modeliranje-definicija-kljucni-cimbenici-i-podrucja-
primjene)

5
odnosu javljaju se različitosti kojima će jedna osoba nadopunjavati drugu, primjerice u odnosu
majka-dijete (file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).
pdf).
Unikatnost emocionalnih odnosa u obitelji je karakteristična jer svaka obitelj ima svoj
prepoznatljivi emocionalni stil koji nije zahvalno vrednovati jer proizlaze iz osobnih obilježja
članova obitelji i specifične sheme obitelji i njezine dinamike. Beavers (teoretičar sustavnog
pristupa) napravio je osnovnu podjelu obitelji prema emocionalnom odnosu na centripetalnu
obitelj i centrifugalnu obitelj (file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zaje
dnica%20(2).pdf).
U centrifugalnoj obitelji se zadovoljstvo traži u vanjskom svijetu, a djeca će napustiti dom i prije
nego je to od njih očekivano. S druge strane, u centripetalnoj obitelji se zadovoljstvo najviše
nastoji ostvariti unutar same obitelji. Ono što je poželjno u obiteljskim odnosima je fleksibilnost
(file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).

Obitelj čine subsistemi poput roditeljstva, majčinstva i očinstva, braća i sestre, drugih odraslih
u obitelji (file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf ).
Danas se suvremena obitelj promatra kroz sustavni pristup. Kako bi se mogla pojasniti ta
izjava, najprije je potrebno definirati opću teoriju sustava. Ova teorija prihvaća sustav kao bilo
koji organizam koji se sastoji od međusobno povezanih i međusobno ovisnih dijelova. Upravo ta
širina koncepta čini opću teoriju sustava primjenjivom na različita područja znanja. Svrha teorije
sustava je istražiti zajedničke karakteristike različitih područja znanja i otkriti njihovu dinamiku,
probleme i načela (svrhu, metode, alate i dr. ) (https://hr.basicdefinitions.org/50-meaning-of-
general-systems-theory)

Zbog toga što teorija sustava promatra sustav kao nešto međusobno ovisno i povezano, može se
potvrditi kako je taj pristup primjeren obiteljima danas. Kao što je i u prethodnom odlomku
navedeno, članovi obitelji međusobno ovise jedni o drugima. Osim toga , obitelj je izvor
emocionalne, socijalne i materijalne sigurnosti. Psiholozi čak smatraju da je za malu djecu nužno

6
razviti dobar socijalni i emocionalni odnos s majkom, a da je potpomognut odnosom s ocem,
braćom i sestrama. Osim što ovise jedni o drugima, članovi obitelji međusobno ostvaruju
određene odnose koje ova teorija može promatrati . To mogu biti odnosi među članovima obitelji
ili između obitelji i okoline u kojoj se nalazi. Također, s obzirom na to da sustave čine tijela,
svaka promjena koja se dogodi na jednom od tijela odražava se na cijeli sustav. Jednako je i u
obitelji, odluke i događaji jednog člana u potpunosti utječu na cijelu obitelj.
Obitelj je zajednica koju čine roditelji, djeca te bliži i dalji članovi obitelji. Budući da je
promjenjiva, ne može se dati jedna općeprihvaćena i konkretna definicija obitelji. U skladu s time
obitelj se može podijeliti na tradicionalnu i suvremenu obitelj jer se promijenio pogled na obitelj
nekada i sada . Danas se obitelj promatra kroz sustavni pristup jer obitelj čini zajednicu u kojoj
članovi ovise jedni o drugima te su međusobno izvor određene sigurnosti. Osim toga javljaju se i
određeni odnosi i veze koje članovi obitelji preuzimaju. Izuzev navedenih odnosa i veza unutar
obitelji, članovi preuzimaju i različite uloge, a jedne od najviše bitnih/najznačajnijih uloga unutar
obitelji su upravo one majke i oca.

2.1. Uloga majke u obitelji

Majka se smatra najbitnijom osobom u životu djeteta i ima izuzetno snažan utjecaj na
dječji razvoj. Majčinstvo predstavlja temelj osobnog ispunjenja, razvoja i sreće, ali istovremeno i
izvor najvećeg straha, depresije i tjeskobe (Čudina-Obradović, Obradović, 2003). Glavna uloga
majke bi bila njega, zaštita i odgajanje djece. Prije se roditeljstvo poistovjećivalo s ulogom majke
i smatralo se kako je ona odgovorna za odgoj djeteta, dok je očeva uloga bila samo začeće i
uzdržavanje obitelji. Majka bi trebala obavljati zadaće koje se uglavnom odnose na njegu djeteta,
što bi značilo da je majka trebala: održavati čistoću djeteta i okoline, mijenjati pelene, kupati ga,
hraniti ga, čitati mu knjige, razgovarati s njime, opskrbiti ga odjevnim predmetima i igračakama,
voditi ga u dječji vrtić, voditi ga liječniku i u šetnje, brinuti o njemu tijekom noći, igrati se s

7
njime, voziti ga, nositi ga, kupovati i pripremati mu obroke (Čudina-Obradović i Obradović,
2006).
Međutim, ovakav stereotipan način gledanja na ulogu majke može imati negativan utjecaj.
Vrši se emocionalni pritisak nad majkamate se tako može ugroziti zdrav i dobar odnos između
majke i djeteta. Zbog tog pritiska majke često imaju ideju da trebaju provoditi sve svoje vrijeme s
djetetom (Pernar, 2010). Uslijed tog pritiska da moraju provoditi vrijeme s djecom, događa se da
majke zapostavljaju svoju karijeru, vlastite potrebe i interese kako bi udovoljile stereotipnim
očekivanjima uloge dobre i kompetentne majke. No, ona ne može ostati dobra i kompetentna
ukoliko joj dijete zauzima svaki aspekt života. Počet će zanemarivati sebejer će potrebe djeteta
stavljati ispred svojihte će samim time imati osjećaj da njezin osobni život pada u drugi plan. Tim
osjećajem počet će se razvijati i osjećaj nezadovoljstva te drugi problemi, što će se odraziti na
njezinu ulogu dobre i kompetentne majke. S druge strane, one majke koje ipak odluče i dalje
puno vrijeme posvećivati svojoj karijeri i životu izvan obitelji, bit će nezadovoljne zbog manjka
vremena provedenog s djetetom (Serdarević, 2014).
Iz tih razloga potrebno je uravnotežiti ulogu koju majke imaju prema djetetu i obitelji s
ulogama koje imaju izvan obitelji kako bi mogle biti i ostati dobre, kompetentne majke. Društvo
također omogućuje razne oblike podrške koje majke, ali i očevi, mogu potražiti kako bi se
formirale kompetencije dobrog roditelja.

2.2. Uloga oca u obitelji

Ranije u radu je spomenuto kako se obitelj neprestano mijenja. Samim time i uloga oca u
obitelji se drastično mijenjala kroz povijest. Ostvarivanjem svoje uloge, otac utječe na svoje
dijete na dva načina, direktno i indirektno. Direktno utjecanje oca se odražava na dijete kroz stav
i ponašanje prema djetetu i ispred djeteta, a to utjecanje će biti još jače ako je očevo odnošenje
prema djetetu drugačije nego u odnosu s majkom. Očev indirektni utjecaj je povezan s njegovim
utjecajem na ljude oko sebe i socijalnim uvjetima u kojima se dijete nalazi. Uglavnom se to
najviše očituje u emocionalnom odnosu između oca i majke te samom funkcioniranju obitelji

8
(Lamb i Tamis-Lemonda, 2004). Dakle, otac više nema samo ulogu uzdržavatelja obitelji, već
postaje sve više aktivnim dijelom djetetovog odgoja i razvoja. Uključenost oca u djetetov život
se povećava kako i dijete raste, samim time on postaje najviše uključen kada dijete prelazi u
školu (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Za razliku od majki, očevi će se više igrati s
djecom; te igre uključuju dosta kretanja, tjelesnih aktivnosti i sportate razvijanje nekih vještina,
dok će majke obavljati više djelatnosti njege djeteta (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).
Iz svega navedenog se može zaključiti kako se sve mijenja: od obitelji do uloga u
obiteljite se samim time ne može odrediti niti točna definicija nečega što se konstantno
izmjenjuje i prilagođava vremenu i prostoru u kojemu se nalazi. Međutim, jedno ostaje uvijek
isto, a to su majka i otac. Bez obzira na to koju ulogu izvršavali, zajedno i dalje čine roditelje,
koji su isto tako suočeni s neprekidnim izmjenama, prilagodbama i izazovima koje nosi
roditeljstvo. Također se javlja i pitanje kako bi ta uloga trebala zapravo izgledati da bi ispunila
značenje kompetentnog, dobrog roditeljstva.

9
3. RODITELJSTVO

Roditeljstvo je tema o kojoj se piše i govori mnogo. Postoji cijeli niz rasprava na temu
roditeljstva jer svatko ima drugačiji pogled i mišljenje. Također, ne postoji jedno točno određenje
roditeljstva koje je općeprihvaćeno i kojim se svi vode. Ne postoji čak niti točno određenje je li
roditeljstvo samo uloga, proces koji se odvija i traje neko vrijeme ili pak samo odnos između
roditelja i djece.
Mnogi autori predlažu i daju razne definicije i objašnjenja roditeljstva, međutim niti jedan
od autora ne karakterizira roditeljstvo samo kao proces, odnos ili ulogu.

Čudina-Obradović i Obradović (2006) tvrde da je roditeljstvo odlučivanje za djecu,

preuzimanje i prihvaćanje roditeljske uloge i redefiniranje vlastitih ciljeva, vrijednosti, kao i
doživljaja vlastite vrijednosti zbog emocionalnog i materijalnog ulaganja i ulaganja napora, zbog
nagrade u emocionalnoj povezanosti i doživljaju djetetova uspjeha i razvoja (Čudina-Obradović i
Obradović, 2006).
Petani (2010) s druge strane definira roditeljstvo pojmom koji označava mnoštvo procesa i
aktivnosti koje roditelji ostvare u odnosu sa svojom djecom. Roditeljstvo se može proučavati i
kao socijalni proces koji se odvija u nekom prostoru i vremenu, što bi značilo da sve promjene
koje se javljaju u društvu utječu na shvaćanje roditeljstva, na promjene u roditeljstvu te zadatci
koji se očekuju da će ih roditelji izvršavati (Petani, 2010).

Roditeljstvo je kompleksan fenomen koji je pod utjecajem mnogobrojnih čimbenika.

Roditelji imaju velik utjecaj na razvijanje djeteta, djelovanja i postupke koje budu donosili, a
temelje se na njihovim stavovima i mišljenjima (Ljubetić, 2012).
Roditeljstvo se smatra najznačajnijom ulogom u životu osobe koja sa sobom nosi
posljedice za cijeli život. Roditelj može imati rane karakteristike koje ga opisuju, međutim kada
osoba zakorači u roditeljstvo, zauvijek ostaje u toj ulozi (Maleš i Kušević, 2011).
Na kraju, iz svih ovih definicija može se zaključiti kako je uistinu teško definirati i

10
odrediti roditeljstvo. Svatko ima svoje shvaćanje i pogled na roditeljstvo. Međutim, može se reći
kako je roditeljstvo i uloga i proces i odnos, pa čak i fenomen, koji se konstantno izmjenjuju i
isprepliću. Samim time što se ne može odrediti roditeljstvo jer je svako drugačije, postoje i
različiti čimbenici koji utječu na samo formiranje roditeljstva.

3.1. Čimbenici utjecaja na formiranje roditeljstva

Kako je u prethodnom poglavlju navedeno, roditeljstvo je pod utjecajem različitih

čimbenika koji će utjecati na to kakvo će ono biti. Utjecaj na roditeljstvo, prema Ljubetić (2007),
imaju tri skupine čimbenika: čimbenici koji su u neposrednoj svezi s roditeljima, čimbenici koji
su u neposrednoj svezi s djecom i čimbenici šireg društvenog konteksta (Ljubetić, 2007).
Čimbenici koji utječu na roditeljstvo, a u neposrednoj su vezi s roditeljima, odnose se na
djetinjstvo roditelja, njihovu osobnost, obrazovanje, socijalni status, zrelost, bračni status i dr..
Osobiti značaj ima ranije znanje majke i oca o roditeljstvu, koje u velikoj količini može odrediti
kakvim će roditeljima postati. Ona djeca koja dobivaju puno ljubavi, brige i pažnje znat će još u
najranijoj dobi vraćati te afekcije i tako ostvarivati povezanost s ostalim ljudima. Suprotno tomu,
ona djeca kojoj je nedostajala roditeljska briga ili su bila omalovažavana i maltretirana, bit će
takvi roditelji prema svojoj djeci (Ljubetić, 2007).
Čimbenici koji su u neposrednoj svezi s djecom, a utječu na roditeljstvo su osobnost
djeteta, spol djeteta, red rođenja. Prvorođeno dijete će imati najveći utisak na roditelje, a sva
druga djeca donose manji „šok“ i prilagodbe jer su roditelji već upoznati s nekim izazovima koje
donosi roditeljstvo. Najveće prilagodbe se odnose na djetetove potrebe i fizičke i emocionalne
zahtjeve. Dijete u potpunosti ovisi o roditeljima, a roditelji postaju odgovorni za dijete). Život
roditelja kada se dijete rodi utječe na njihov privatni život, pa tako majke ne odlaze na posao i
jednako kao i očevi moraju uskladiti poslovne obveze s onima kod kuće, mijenja se sadržaj i
vrijeme njihovoga slobodnog vremena, novac koji zarađuju počinju drugačije raspoređivati.
Javljaju se i tenzije među partnerima, a među njima ljubomora, veliki strest i slično. Osim

11
negativnih čimbenika, u periodu prilagođavanja javljaju se i oni pozitivni, gdje roditelji uživaju u
djetetu, gledaju ga kako raste i razvija. (Ljubetić, 2007).
Čimbenici širega društvenog konteksta koji utječu na roditeljstvo mogu biti ratna i
poratna zbilja, ekonomski status društva u cjelini, migracije, kultura, religija. Jedan od takvih
čimbenika je i činjenica da u suvremenom društvu spol roditelja ima sve manju ulogu pa tako
majke i očevi postaju ravnopravniji oko skrbi, odgoja i brige djeteta. Tako očevi sve više koriste
rodiljni/porodiljni dopust na što ih društvo čak sve više potiče. Očevi dobivaju najveću promjenu
jer se u potpunosti promijenilo shvaćanje „dobrog oca“. Nekada se smatralo da je otac dobar kada
financira svoju obitelj, što bi značilo da puno radi, dok bi dobra majka brinula za ostale potrebe.
Očevi su nekada bili distancirani od djeteta. U današnje vrijeme pojam „dobrog oca“ označava
onog oca koji je uključen u odgoj svog djeteta i provodi s njim mnoštvo vremena (Ljubetić,
2007).
Svaki od navedenih čimbenika mogu utjecati na to kakvim roditeljem može osoba postati
svojoj djeci, koje kompetencije će se formirati u izgradnji uloge roditeljstva. Pod utjecajem
različitih čimbenika, oni razvijaju različite roditeljske stilove i tako grade (formiraju) svoje
roditeljstvo.

3.2. Roditeljski stilovi

Roditeljski stil se može definirati kao ukupnost roditeljskih stavova prema djetetu te
emocionalnu klimu oko koje se odvijaju različiti roditeljski postupci (Čudina-Obradović i
Obradović, 2003). Ono što stvara roditeljske stilove i po čemu se oni grade su dvije dimenzije
roditeljstva (Čudina-Obradović i Obradović, 2003). Prva dimenzija je dimenzija emocionalnosti
koja podrazumijeva emocionalnu toplinu i roditeljsko razumijevanje, odnosno količinu podrške,
ljubavi i ohrabrenja koju roditelj pruža djetetu, nasuprot hladnoće i odbijanja djeteta. Druga je
dimenzija kontrole koja uključuje roditeljski nadzor i zahtjeve, odnosno roditeljska očekivanja
prema djetetu koja se mogu protezati od potpune kontrole do zanemarivanja djeteta. S obzirom na

12
te dvije dimenzije odgoja mogu se razviti četiri tipa roditeljskog stila odgoja: autoritativni,
autoritarni, permisivni (popustljivi) i indiferentni (zanemarujući) (Brajša-Žganec, 2003).
Autoritativni odgojni stil kombinira emocionalnu toplinu i čvrstu kontrolu. Roditelji koji
odgajaju djecu autoritativnim stilom postavljaju velike zahtjeve prema djetetu, u skladu s
njegovom dobi, određuju granice i postavljaju nadzor, ali istovremeno pružaju djetetu puno
topline i potpore (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Autoritativni roditelji su pažljivi, topli i
osjetljivi na potrebe svoga djeteta. Oni uspostavljaju ugodne, emocionalno ispunjavajuće odnose
s djetetom koji čine dijete blisko povezanim s roditeljem (Berk, 2015). Uloga takvih roditelja nije
nadzorna već savjetnička, tj. oni sve svoje zahtjeve dobro objašnjavaju djetetu te mu kroz
primjere i savjete daju odgovor zašto ti zahtjevi postoje (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).
Autoritativni roditelji postupno daju odgovarajuću autonomiju djetetu dozvoljavajući mu da samo
odlučuje u područjima u kojima je spremno donositi odluke. Također, oni pridaju važnost
komunikacije s djetetom te djeteta s njima samima, a razvijaju je potičući dijete na izražavanje
svojih misli, osjećaja i želja. Ukoliko se dogodi da se dijete i roditelj u nečemu ne slažu,
autoritativan roditelj donosi odluku zajedno s djetetom kad god je to moguće. Spremnost roditelja
da se prilagodi stajalištu djeteta pridonosi lakšem uvažavanju stajališta roditelja kod djeteta i
djetetovu poslušnost kad je ona potrebna (Berk, 2015).
Autoritarni odgojni stil podrazumijeva odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika
očekivanja i zahtjeve prema djetetu, provodeći strogi nadzor i kontrolu, pri čemu ne pružaju
dovoljno topline i podrške (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Autoritarni odgojni stil
karakterizira nisko prihvaćanje i uključenost, visoku prisilnu kontrolu te nisko davanje
autonomije (Berk, 2015). Takvi roditelji su hladni i odbacujući, često omalovažavaju svoju djecu
rugajući im se i kritizirajući ih . Glavni odgojni ciljevi autoritarnog odgoja su postizanje djetetove
samokontrole i poslušnosti. Za postizanje autoritarnih odgojnih ciljeva roditelji se prikazuju kao
autoritet koji postavlja zahtjeve i određuje pravila, ali ih ne objašnjava djetetu. Roditelji
usmjereni na postavljanje granica i pravila skloni su kažnjavanju, često tjelesnom kažnjavanju, u
situacijama kada dijete to ne poštuje ili prekrši nešto od toga (Čudina-Obradović i Obradović,
2006). Za postizanje kontrole nad djetetom oni viču, prijete i kritiziraju (Berk, 2015). Autoritarni

13
roditelji se ne koriste razgovorom niti obiteljskim pravilima jer vjeruju da dijete mora prihvatiti
pravila koja im oni postave bez suprotstavljanja. Takvi postupci roditelja nepovoljno utječu na
dijete te djeca postaju nesretna, anksiozna, niskog samopoštovanja i samopouzdanja. Djeca koja
neprestano žive u autoritarnoj okolini često mijenjaju svoja raspoloženja, vrlo su razdražljiva i
bojažljiva te nisu spontana (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).
Permisivni (popustljivi) odgojni stil je stil odgoja u kojem dominira kombinacija
emocionalne topline i slabe kontrole. Permisivni roditelji ne postavljaju velike zahtjeve prema
djetetu i provode slabu kontrolu, a istovremeno pružaju veliku toplinu, ljubav i podršku (Čudina-
Obradović i Obradović, 2006). Odnos roditelja i djeteta u ovom odgoju temelji se na velikoj
emocionalnoj osjetljivosti roditelja prema djetetu, na prevelikoj slobodi djeteta bez postavljanja
granica i pravila te općenito slaboj/maloj kontroli ponašanja. Permisivni roditelji ispunjavaju
djetetu sve želje i zahtjeve jer misle da će na taj način najbolje pokazati svoju ljubav, a
istovremeno ne postavljaju jasno određena pravila ponašanja. Oni djeci daju preveliku slobodu da
donose odluke sami za sebe u dobi u kojoj za to još nisu spremna (Berk, 2015). Ovakav odgoj
djeci onemogućuje stjecanje normi i pravila ponašanja. Primjerice, djeca permisivnih roditelja
sama odlučuju kada žele ići u krevet, kada će uzimati obroke, nemaju određeno vrijeme gledanja
televizije, nemaju zadane kućanske zadatke niti moraju naučiti pravila lijepog ponašanja (Berk,
2015). Prevelika sloboda nije primjerena za malo dijete jer uzrokuje nesigurnost i nesnalaženje u
granicama. Samim time, nesnalaženje kod djeteta potiče agresivno i impulzivno ponašanje
(Čudina-Obradović i Obradović, 2006).
Indiferentni (zanemarujući) odgojni stil karakterizira emocionalna hladnoća i slaba
kontrola. Indiferentni roditelji postavljaju prema djetetu male zahtjeve, ne uspostavljaju kontrolu,
ne pružaju toplinu niti potporu djetetu (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Vrlo često su
takvi roditelji emocionalno distancirani, depresivni, obuzeti stresom života te imaju vrlo malo
energije za svoje dijete (Berk, 2015). Odnosi između indiferentnih roditelja i djece temelje se na
niskoj razini razumijevanja, niskoj razini interesa za dijete i njegove aktivnosti, nepokazivanje
roditeljske ljubavi te nedovoljno zajednički provedenog vremena. . Djeca na ovakav roditeljski

14
odnos reagiraju neprijateljstvom i otporom, a to utječe na loš uspjeh djece u školi i nemogućnost
stjecanja društvene kompetencije (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).
Svaki od stilova roditeljstva u sebi ima nešto pozitivno i negativno. Nije pravilno reći
kako je jedan stil bolji ili lošiji od drugoga već je idealno pronaći ravnotežu prilikom odgoja
djeteta. Ponekad roditelji nisu sigurni koje su od odluka koje donose ispravne, a koje ne. U
takvim situacijama postoje oblici podrške roditeljima koji im mogu pomoći da budu kompetentni
i dobri roditelji te je važno da se savjetuju s nekim od mogućih oblika podrške u formiranju
kompetencija koje ima dobar roditelj jer je uloga majke i oca iznimno velika/od velikog značaja u
razvoju djeteta ranog i predškolskog doba.

3.3. Utjecaj majke i oca na odgoj i razvoj djece rane i predškolske dobi

Najintenzivniji utjecaj na dijete u njegovom najranijem razdoblju života ima obitelj. Kako
dijete raste tako se smanjuje i obiteljski utjecaj, ali on nikada ne nestaje. (Petani, 2011).

Djeca prvi put razvijaju osjećaj ljubavi prema roditeljima, braći i sestrama te stvaraju
navike i osjećaj za život u zajednici. Otac i majka preuzimaju ulogu odgajatelja na način da dijete
s ocem ima tjelesne i motoričke aktivnosti, a s majkom su te aktivnosti većinski govorne
(Ljubetić, 2007).
U prvoj godini života dijete formira privrženost majci . Uspostavljanje kvalitetne
privrženosti, odsutnost stresa i depresivnosti kod majke, majčina toplina i pozitivna
emocionalnost te povezanost majke i djeteta dobar su preduvjet za nastanak pozitivne
emocionalnosti i samoregulacije kod djeteta (Čudina-Obradović i Obradović, 2006). Majčinska je
ljubav sredstvo za razvoj djeteta, za formiranje budućih emocionalnih mogućnosti koje će se
očitovati i potvrđivati u cjelokupnom životu djeteta. Majka mora imati i određeni autoritet, koji
proizlazi iz ljubavi, a ne vanjski, nametnuti autoritet. U životu mnoge djece već sama riječ majka
izaziva asocijacije brige, ljubavi, poticaja i ohrabrenja. Majka je jedina osoba koja do odraslosti,

15
a i kasnije, svom djetetu pokušava osigurati sve ono što mu može olakšati i uljepšati život (Rosić,
2005).
Utjecaj i uloga oca u odgoju i razvoju predškolskog djeteta jednako je važan. . Igra u
kojoj dijete nadzire ishod osobito povoljno utječu na djetetovu emocionalnu kontrolu, društvenu
prilagođenost i popularnost, a pozitivni emocionalni ton i očevi izrazi ljubavi i prijateljstva
povećavaju društvenu i školsku uspješnost, kao i odsutnost agresije ili depresije (Čudina–
Obradović i Obradović, 2006).
Oba roditelja imaju značajan utjecaj na rast i odgoj djeteta predškolske dobi. Međutim,
ponekad ni sami ne znaju koliko je zapravo velik njihov utjecaj te gdje sve mogu potražiti i
pronaći pomoć kako bi u što većoj mjeri razvili roditeljske kompetencije. Čak štoviše, nužno je i
poželjno da roditelji koriste svu moguću podršku zajednice u razvoju roditeljskih kompetencija.

16
4. PODRŠKA RAZVOJU RODITELJSKIH KOMPETENCIJA

Svaki roditelj želi postati kompetentnim roditeljem. No, prije nego se definira što točno
označava kompetentnog roditelja, odnosno koja je njegova definicija, bitno je pojasniti sam
pojam „kompetencije“. Prema hrvatskoj enciklopediji kompetencija ima nekoliko značenja
ovisno o području i kontekstu u kojemu se koristi. Pojam kompetencija uveo je 1959. R. W.
White u svojoj psihologiji motivacije, gdje kompetencija označuje rezultate razvoja temeljnih
sposobnosti koje nisu prirođene niti su proizvod sazrijevanja (https://www.enciklopedija. hr/
Natuknica.aspx?ID=32639). To bi značilo da kompetencija nije nešto s čime je osoba rođena niti
se pojavljuje starenjem odnosno sazrijevanjem. Dakle, kompetencija je nešto što se stječe
informiranjem, edukacijom, konstantnim učenjem i usavršavanjem.
Što su ljudi nekada smatrali kompetentnim roditeljem, danas više ne smatraju. Kako se
mijenjalo društvo, tako se mijenjao i pogled na odgoj. Oni postupci u odgoju i način roditeljstva,
koje su novi roditelji preuzimali od svojih roditelja, danas više nisu dovoljni (Ljubetić, 2007).
Sada se očekuje da se roditelji pedagoški obrazuju kako bi ih se moglo smatrati kompetentnima.
Kako bi se roditelja moglo nazvati kompetentnim, od njega se očekuje da se konstantno informira
i educira te da je upoznat s zakonitostima i obilježjima djetetova razvoja, njegovih potreba,
sposobnosti i dr. (Milanović i sur., 2000, prema Ljubetić, 2007). Pedagoški kompetentan roditelj
treba imati znanje i vještine, biti spreman na sve izazove koje mu roditeljstvo nosi te promišljati i
djelovati tako da uvijek zadovolji potrebe djeteta (Ljubetić, 2012).
Kompetentan roditelj je onaj koji može kontrolirati svoje roditeljstvo i odnos s djecom te
onaj koji voli svoju roditeljsku ulogu, čime je sposoban odabrati najbolje za svoje dijete. Roditelji
trebaju jačati svoje roditeljske kompetencije jer tako postaju sposobnijima odgajati dijete unutar
obitelji, ali i izvan njega, te trebaju ostvariti partnerstvo s osobama koje će odgajati njegovo dijete
van obiteljskog doma (Milanović i sur., 2000).
Postoje metakompetencije koje čine roditelja kompetentnim, a njezine osnovne komponente su:
 funkcionalne (obavlja se niz zadaća kako bi se došlo do nekog cilja),
 osobne ili ponašajne (u određenim situacijama, primjereno se ponaša),

17
  spoznajne/kognitivne (vješto se primjenjuju stečena znanja u konkretnim situacijama),
 etičke/vrijednosne kompetencije (prosuđivanje i primjenjivanje osobnih stavova u
određenim situacijama) (Ljubetić, 2012).
Kompetentan bi roditelj bio onaj roditelj koji u gotovo svakom trenutku može vladati
situacijom i emocijama te je u svakom trenutku spreman donijeti odluku koja ja najbolja za
dobrobit njegova djeteta. Međutim, kao što je ranije u radu spomenuto, kompetencija nije nešto s
čime dolazimo na svijet, već je stječemo učenjem, usavršavanjem i konstantnim radom na sebi.
Društvo i zajednica su omogućili roditeljima različite oblike podrške pomoću kojih se može
razvijati roditeljska kompetencija.

4.1. Mogući oblici podrške razvoju roditeljskih kompetencija

U prethodnom ulomku je navedeno kako svaki roditelj želi postati kompetentnim i dobrim
roditeljem, međutim kompetencija je nešto što se mora učiti i razvijati. Iz tog razloga društvo je
osiguralo roditeljima razne načine pomoću kojih mogu razvijati roditeljske kompetencije.
Organiziraju se razne radionice i edukacije. Dostupna je stručna literature u kojoj roditelji mogu
potražiti odgovore ako imaju neke nedoumice ili jednostavno žele rasti i napredovati. Također,
jedan od bitnih oblika podrške razvoju roditeljskih kompetencija pruža i vrtić kao odgojno-
obrazovna ustanova.

4.1.1. Radionice i edukacije

Jedan od načina gdje roditelji mogu potražiti pomoć i dobiti odgovore na sva pitanja koja
imaju su radionice i edukacije. Gotovo u svim većim mjestima postoji mjesto gdje razni
stručnjaci održavaju seminare, radionice ili edukacije, a koje mogu posjetiti roditelji i dobiti nove
informacije i znanja. Osim predavanja uživo, postoji i mogućnost online edukacije za one koji
nemaju priliku posjetiti i prisustvovati organiziranim predavanjima. U nastavku je spomenuto
nekoliko radionica i edukacija koje predstavljaju dobar izvor informacija i pomoći za nove

18
roditelje.
Program radionica s roditeljima „Rastimo zajedno “ osmišljen je za roditelje djece do
četvrte godine života. Svrha programa je omogućiti roditeljima da usvoje razne informacije,
vještine i podršku kako bi ispunili roditeljsku odgovornost te promicati osobni rast i razvoj
kompetentnosti roditelja i djeteta. Cilj je stvaranje poticajnog i ohrabrujućeg okruženja gdje
roditelji s voditeljicama radionica i s drugim roditeljima mogu:
 razmjenjivati ideje o raznim oblicima svojeg roditeljstva,
 upoznati bolje sebe kao roditelja,
 prepoznati načine na koje se odnose prema svojoj djeci
 te doznati i za druge moguće načine ponašanja prema djeci
(https://www.rastimozajedno.hr/rastimo-zajedno-plus/).
Roditelji se mogu upoznati i s znanstvenim stajalištima o razvojno-poticajnoj interakciji
roditelja i djece te kako roditeljstvo nosi dobrobit djeci i roditeljima (https://www.rastimozajedno
.hr/rastimo-zajedno-plus/).
Program radionica s roditeljima „Rastimo zajedno“ sadržava 11 radionica u trajanju od dva sata,
a povezane su tematski i kontekstualno. Te radionice vode stručnjaci, a na radionicama se
obrađuju sljedeće teme:

 Roditelji 21. stoljeća

 Četiri stupa roditeljstva
 Roditeljski ciljevi i psihološke potrebe djeteta
 Sva naša djeca i kako ih volimo
 Slušanje – važna vještina roditeljstva
 Kako dijete uči o svijetu oko sebe?
 Postavljanje granica: zašto i kako?
 Biramo i kreiramo rješenja
 Roditeljske odgovornosti i još poneka pitanja

19
  Biti roditelj: utjecaji i izbori
 Završetak i novi početak (https://www.rastimozajedno.hr/rastimo-zajedno-plus/).
Kada „Programa radionica“ završi, roditelji se često i dalje nalaze u Klubu roditelja „Rastimo
zajedno“. Na radionicama bude od osam do dvanaest roditelja, a koriste se različiti oblici rada
(https://www.rastimozajedno.hr/rastimo-zajedno-plus/).

„Mamatataja“ je tečaj kvalitetnog roditeljstva u Puli. Kroz tečaj roditelji imaju priliku
propitati svoje stavove, spoznati nove mogućnosti ponašanja i odnosa te stvoriti bolje ozračje u
obitelji. Tečaj kvalitetnog roditeljstva se bazira na Teoriji izbora američkog psihijatra dr.
Williama Glassera i podrazumijeva spoj interaktivnih igara, teorijskih znanja, savjeta o odgoju i
vježbi iz komunikacije. Cilj je unaprijediti roditeljsku ulogu i uspostaviti bolju komunikaciju u
obitelji, među djecom i roditeljima, ali i između partnera (https://www.mamatataja.hr/aktualno/
tecaj-kvalitetnog-roditeljstva-u-puli-2/). Bavi se temama pozitivne psihologije, razumijevanjima
potrebe djece i roditelja, konflikata, vođenja i usmjeravanja, ponašanjima koja se odabiru u
odgoju, kvalitetnog vremena u obitelji, asertivnog ponašanja, samopouzdanja i slično (https://
www.mamatataja.hr/aktualno/tecaj-kvalitetnog-roditeljstva-u-puli-2/). U nove tečajeve,
zahvaljujući upitima i sugestijama dosadašnjih polaznika, uključeni su i sadržaji vezani uz
roditeljstvo djece s poteškoćama, kao i teme vezane uz djecu koja pokazuju darovitost
(https://www.mamatataja.hr/aktualno/tecaj-kvalitetnog-roditeljstva-u-puli-2/). Rezultati vanjskih
evaluacija programa ukazuju da se između ostalog kod roditelja nakon tečaja povećava
zadovoljstvo roditeljskom ulogom, poboljšavaju partnerski odnosi, smanjuje stres i povećava
osjećaj kompetentnosti u odgoju. Naglasak u tečaju nije na specifičnim problemima vezanim uz
određenu dobnu skupinu, već na razvoju odnosa između članova obitelji te se na tečaj mogu
prijaviti roditelji djece svih dobnih uzrasta. U jednom ciklusu je cilj provesti deset radionica koje
traju dva sata, a njih polaznici pohađaju jedanput tjedno u trajanju od dva mjeseca.
(https://www.mamatataja.hr/aktualno/tecaj-kvalitetnog-roditeljstva-u-puli-2/).
„Abeceda roditeljstva“ je besplatna online edukacija za roditelje, odgojitelje i stručno
osoblje u vrtićimakoja nudi i radionice uživo.

20
Spojili su struku, iskustvo i sve znanje koje imaju o djeci i njihovom psihičkom i fizičkom
razvoju. Sve što znaju su oblikovali u radionice koje traju tri sata, a njihov prijenos je
jednostavan, zanimljiv i motivirajući. Roditelji koji pravilno komuniciraju s djecom razvili su
kod djece osjećaj sigurnosti i povjerenja, što ima poticajan utjecaj na emocionalni i socijalni
razvoj dječje inteligencije (https://abecedaroditeljstva.com/sretno-dijete-on-line-edukacija-za-
roditelje/).
Edukacije i seminari su dobar oblik podrške roditeljima da razviju kompetencije dobrog
roditelja jer direktno prisustvuju predavanjima i sudjeluju u aktivnostima i radionicama koje se
organiziraju na edukacijama. Na taj način mogu dobiti doživljaj situacija u kojima bi se jednog
dana mogli naći te se tako pripremaju na ono što ih očekuje. Osim toga, ako imaju neka pitanja ili
nedoumice mogu odmah pitati stručnu osobu za pomoć na vlastitom put razvijanja i
napredovanja.

4.1.2. Stručna literatura kao pomoć roditeljima

Postoji mnoštvo knjiga i članaka u kojima roditelji mogu pronaći odgovore na pitanja o
roditeljstvu te dobiti smjernice i upute kako što bolje odgajati svoje dijete. Neke od njih su
korištene prilikom pisanja ovog rada, a navedene su jer pružaju sve informacije koje bi roditelje
mogle zainteresirati i koristiti im te objašnjavaju koje su to kompetencije i odlike dobrog
roditelja.

Knjiga Pavla Brajše „Roditelji i djeca“ je namijenjena roditeljima i sadrži niz objašnjenja
i praktičnih uputa ophođenja s djecom. Odnos roditelj-dijete je obrađen na način da u svim
delikatnim fazama razvoja djece na psihofizičkom i društvenom planu roditelj može pronaći
odgovarajući savjet. U ovoj knjizi roditelji mogu pronaći načine kako komunicirati s djecom o
bitnim problemima i događajima. Ovaj je naslov odabran upravo zato što na vrlo jednostavan
način pomaže roditeljima da pronađu savjet kako razgovarati s djecom i kako im pristupiti u

21
određenim situacijama te govori o određenim preduvjetima za uspješno roditeljstvo
(http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?sqlx=40281&sqlid=20&B=20&H=).
Andreja Brajša-Žganec u prvom dijelu knjige „Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni
razvoj“, opisuje istraživanja dječjeg emocionalnog i socijalnog razvoja, osnovne pristupe
proučavanju emocija te reguliranje i socijalizacija emocija u djetinjstvu. Glavni razlog odabira
ove knjige jest taj što roditelji mogu dobiti pobliže objašnjenje emocionalnog razvoja djeteta.
Suočavanje s emocijama, bilo tuđih bilo vlastitih, je teško odrasloj osobi, a još teže djetetu. Zato
se ovdje može dobiti pomoć kako postupiti s djecom tijekom njihovoga emocionalnog razvoja
(https://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=20&sqlx=37647&ser=&sqlid=20&sqlnivo=&css=&H=&
U=*RAZVOJ).
Carlo Pascoletti u svojoj knjizi „Put do dobrog roditelja“ objašnjava neka od osnovnih
pravila ponašanja koja naglašavaju emocionalni i kognitivni razvoj djeteta još od najranije dobi.
Objašnjava koji sve tipovi roditeljstva postoje te koji od njih bi bio idealan za odgoj djeteta.
Također nudi odgovore na pitanja osnovnih zadataka roditelja. Spomenuta knjiga je odabrana
upravo iz razloga što roditeljima nudi uvid u tipove roditeljstva koji postoje te u osnovne zadatke
roditelja. Ovdje se roditelji prije samog početka roditeljstva mogu upoznati s „idealnim“ tipom
odgoja za djecu i načina odgajanja djece odgajati dijete (http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?
sqlx=81251&sqlid=20&B=20&H=).
Maja Ljubetić u knjizi „Nosi li dobre roditelje roda?!: odgovorno roditeljstvo za
kompetentno dijete“ predstavlja suvremeno shvaćanje djeteta predškolske dobi, suvremeno
shvaćanje uloge roditelja, kao i ulogu predškolskih ustanova u razvijanju roditeljskih
kompetencija. Navode se i objašnjavaju kompetencije koje se trebaju razvijati kod djece rane i
predškolske dobi, kompetencije koje su potrebne roditelju te važnost kompetentnog roditeljstva
za razvoj djeteta. Kompetentan roditelj omogućuje djetetu učenje putem istraživanja svoje
okoline i potiče ga na takvo učenje, omogućuje mu razvoj sposobnosti i emocionalne
inteligencije te socijalnih vještina, a pritom odgaja dijete kao odgovornu osobu koje prihvaća
različitosti i poštuje tuđa prava (https://katalog.kgz.hr/pagesResults/biblio grafskiZapis.aspx

22
?&currentPage=1&searchById=30&sort=0&spid0=30&spv0=roditeljstvo++uloga+i+zna%C4%8
Denje&selectedId=777001156).

Gail Reichlin i Caroline Winkler napisale su priručnik „Džepni roditelj“ koji sadrži
mnoštvo provjerenih i praktičnih savjeta za odgoj djece. Sadržaj je priručnika temeljen na
stvarnim iskustvima i isprobanim savjetima za odgoj djece te se roditelji lako mogu pronaći u
situacijama koje su autorice navele i tako dobiti odgovor na svoje nedoumice/pitanja
(https://shop.skolskaknjiga.hr/dzepni-roditelj.html).

Vladimir Rosić u priručniku „Odgoj, obitelj, škola“ sistematično obrađuje područje

odgojnog rada u obitelji i školi. U ovom priručniku se govori o obiteljskoj pedagogiji,
obiteljskom odgoju, ulogama roditelja u odgoju djece, metodama i sredstvima obiteljskog
odgojnog rada te načinima povezivanja i oblicima suradnje roditelja i škole (https://library.foi
.hr/lib/knjiga.php?B=1&sqlx=1543&ser=&sqlid=1&sqlnivo=&css=&H=&U=37).
Autorica Miriam Stoppard u svojoj knjizi „Novi roditelji - Temeljni vodič za sve majke i
očeve početnike“ nudi odgovore na sva pitanja roditelja od samog donošenja odluke o
roditeljstvu, trudnoće i pripreme za porod, do njege i odgoja djeteta. Od sve navedene literature
kao mogućih izvora za pomoć u ostvarenju dobrog roditelja, ovaj je vodič naveden jer doslovno
objašnjava i opisuje sve s čime se roditelji početnici mogu susresti te na stručni medicinski način
objašnjava sve procese i put od trenutka kada se par odlučio na roditeljstvo do odgoja djeteta i
njegove samostalnosti. .
Navedenu literaturu sačinjavaju samo neke od mogućih znanstvenih i stručnih oblika
pisane pomoći i podrške roditeljima da razviju roditeljske kompetencije. Ovakav oblik pomoći je
vrlo koristan jer detaljno objašnjava neke fenomene i događaje s kojima se roditelji mogu susresti
te potanko opisuje kompetencije dobrog roditelja i kako se one mogu usavršavati i očuvati.
Također, razlog zbog kojeg je ovo izvrstan oblik podrške je njegova dostupnost u bilo kojem
trenutku.

23
4.1.3. Dječji vrtić kao podrška razvoju roditeljskih kompetencija

Bitni akteri u odgoju djece su roditelji i dječji vrtić. U tim se okruženjima dijete prvi puta
nalazi, a djeca najviše upijaju i pamte u najranijem razdoblju svoga života. U obitelji se dijete
prvo razvija i raste te se upoznaje s dobrim i lošim. S druge strane, vrtić je profesionalna ustanova
koja djetetu pruža znanje koje mu je potrebno kroz život i koje mu pomaže da se lakše snalazi
kroz život. Iz tih razloga važno je da roditelji s odgojno-obrazovnom ustanovom ostvare dobro
suradnju/odnose kako bi djetetu pružili najbolji mogući odgoj, rast i razvoj. Samo ako postoji
partnerstvo između roditelja i vrtića može se reći da će dijete imati kvalitetan odgoj. Važno je da
odgajatelji koji predstavljaju vrtić razumiju roditeljske stavove, da poštuju znanje koje roditelj
ima o svom djetetu te odgojne metode kojima se roditelj služi. Odgojitelj kao stručnjak mora
razumjeti kako roditelji, bez obzira što nisu pedagoški obrazovani, mogu pružiti bitne ideje i
rješenja/zamisli koje se trebaju razmotriti te iste poslušati i pokušati prilagoditi djetetu i odgoju.
Vrtić ne može u potpunosti ostvariti postavljene odgojno-obrazovne ciljeve bez suradnje s
roditeljima. Najbolji ishodi se mogu ostvariti onda kada svi sudionici ulažu jednako napora u taj
proces (Rosić, 2005).
Epstein (1995.) je navela šest načina uključivanja članova obitelji koje vrtići mogu
ponuditi kako bi unaprijedili suradnju između vrtića, obitelji i zajednice. To su: roditeljstvo,
komunikacija, volonterstvo, aktivnosti djece i roditelja kod kuće, donošenje odluka i suradnja s
zajednicom.
Roditeljstvo se odnosi na pomoć roditeljima u usvajanju roditeljskih vještina i boljem
razumijevanju dječjeg razvoja, kako bi postali vještiji u kreiranju vlastitog obiteljskog okruženja
koje potiče razvoj i učenje. Također omogućuje obiteljima da pruže informacije odgojno-
obrazovnim ustanovama kako bi odgajatelji poznavali obiteljsku pozadinu, kulturu i ciljeve za
njihovu djecu (Epstein, 1995).

24
 Komunikacija označava uspješno komuniciranje (vrtić s obitelji i obrnuto) o dječjem
napretku i vrtićkom kurikulumu. Roditelji se oslanjaju na komunikaciju s odgajateljima kako bi
mogli pratiti napredak svoje djece ili prisutnost problema (Epstein, 1995).
Volonterstvo omogućava obuku za uključivanje roditelja i drugih članova obitelji u volonterski
rad u vrtiću i osiguravanje fleksibilnog rasporeda volontiranja (Epstein, 1995).
Aktivnosti djece i roditelja kod kuće omogućuje davanje informacija i ideja za aktivnosti
koje roditelji s djecom mogu provoditi u svojim domovima . Od svih načina uključivanja roditelji
najviše žele znati na koje sve načine mogu pomoći djeci kod kuće ukoliko imaju neke poteškoće
(Epstein, 1995).
Donošenjem odluka se želi uključiti roditelje i/ili članove obitelji u donošenje mjera koje
se tiču vrtića (Epstein, 1995).
Suradnja s zajednicom integrira usluge i resurse zajednice s resursima i uslugama koje
pruža vrtić u cilju osnaživanja obitelji, obogaćivanja vrtićkog kurikuluma i unapređivanja dječjeg
razvoja i učenja (Epstein, 1995).
Ako roditelji odaberu bilo koji od ovih oblika podrške, sigurno neće pogriješiti. Svaki na
svoj način nose nešto korisno što može pomoći roditeljima da razvijaju roditeljsku
kompetentnost te postanu boljim roditeljima svojoj djeci.

4.2. Što znači biti dobar roditelj?

Iako svi navedeni mogući oblici podrške razvoju roditeljske kompetencije pružaju
određenja i vrijednosti kako biti dobar roditelj, svejedno je teško dati jednoznačan odgovor na
pitanje „Što znači biti dobar roditelj?“. Naime, gotovo svaki roditelj će za sebe misliti da je dobar
i da je njegov način odgoja onaj pravi, no teško je pronaći pravu definiciju dobrog roditelja,
odnosno izdvojiti koje su to karakteristike roditelja da bi ga se moglo nazvati uspješnim, dobrim
roditeljem.
Brajša (2003) navodi devet preduvjeta za uspješno roditeljstvo:
1. Preduvjet: Uvid u svoje stvarno ponašanje prema djetetu

25
 2. Preduvjet: Pretvaranje uvjetne u bezuvjetnu roditeljsku ljubav
3. Preduvjet: Drugačije vrednovanje roditeljske uspješnosti
4. Preduvjet: Prilagodba odgojiteljskih postupaka sebi i djetetu
5. Preduvjet: Mudrost roditeljskog ponašanja
6. Preduvjet: Uvijek otvorena i kvalitetna komunikacija s djetetom
7. Preduvjet: Podnošljiv omjer zadovoljstva i nezadovoljstva, uživanja i odricanja, strogoće i
blagosti
8. Preduvjet: Obnavljanje roditeljskog energetskog potencijala
9. Preduvjet: Održavanje kvalitetnih odnosa s djetetom.
Brajša (2003) također opisuje roditeljstvo kao umijeće, a ne teoriju. Njega treba vježbati, a ne ga
samo shvatiti. O njemu nije dovoljno čitati već ga treba stalno i primjereno prilagođavati osobnoj
jedinstvenoj roditeljskoj situaciji. Temeljno roditeljsko umijeće je znati razgovarati s djecom.
Bitno je znati kako pristupiti djetetu i razgovarati s njime jer ono gleda na svijet drugačije od
odraslih osoba. Ali ne smije se zaboraviti da djeca uvijek promatraju odrasle, što čine, kako se
ponašaju i što pričaju, ali i kada šute (Brajša, 2003). Djetetu nije dovoljno govoriti što treba
raditi, nego mu to treba i svojim ponašanjem pokazati, voljeti ga i od njega biti pozitivno
prihvaćen. To je ujedno i kvalitetna komunikacije između roditelja i djece (Brajša, 2003).
Svaki roditelj želi biti dobar, međutim neki ipak postanu „loši“. . Dobri su roditelji oni
koji ne prestaju raditi na sebi, osvješćivati sebe i raditi na odnosu sa svojim djetetom (Brajša,
2003). Svaki roditelj voli svoje dijete i želi mu najbolje. Međutim, roditelji isto tako mogu reći
kada im nije lako i trebaju tražiti pomoć onda kada im je potrebna. Često su bez potrebe
nezadovoljni svojim tzv. odgojnim neuspjesima. Samo sretni roditelji mogu stvarno usrećiti svoju
djecu (Brajša, 2003).
Uspješnim roditeljem se ne smatra samo onaj roditelj čija su djeca uspješna, već se
smatraju oni koji su dali sve od sebe da im djeca budu uspješna. Djeca traže iskrenog, uvjerljivog
i vjerodostojnog roditelja (Brajša, 2003). Treba znati da postoji više načina za biti uspješan
roditelj. Svaka je obitelj drugačija: majke i očevi se razlikuju jer svaki od njih ima vlastito
genetsko nasljeđe, uvjerenja, sustav vrijednosti, prošlosti, kulturu i obrazovanje. Roditelj ne može

26
voditi život umjesto svoje djece niti im smije nametati svoje neispunjene snove. Biti roditelj znači
preuzeti odgovornost za zdravlje i dobrobit druge osobe. Biti odgovoran roditelj znači sagledati
vlastiti život i život svoje djece i raditi na tome da se postane uspješan obiteljski tim (Lane-Smith,
2007).
Kako svi autori navode neke vrijednosti kojima bi se roditelji mogli voditi u građenju
svoje roditeljske uloge, teško je izdvojiti onu glavnu i jednu. Te vrijednosti se mogu klasificirati u
određene kategorije: govorne, društvene, kulturne i osobne.
Govorne vrijednosti bi podrazumijevale sve one vrijednosti koje pomažu roditeljima da na
što bolji način komuniciraju sa svojim djetetom. One podrazumijevaju komunikaciju s djetetom,
partnerom i samim sobom, primjeren ton i boju glasa prilikom komunikacije s djetetom, jasnoću i
konkretnost prilikom razgovora s djetetom, staloženu i mirnu komunikaciju među partnerima u
prisutnosti djeteta, omogućavanje samostalnost djeteta prilikom govornog izražavanja, bez
požurivanja i ispravljanja te česte pozitivne komentare i pohvale usmjerene djetetu (Brajša,
2003).
Društvene vrijednosti su sve one vrijednosti kojima roditelji podučavaju djecu društvenim
normama i pravilima, kako izvan tako i unutar obitelji. Društvene vrijednosti uključuju
ravnopravnost obaju spolova, ravnopravnost svih članova obitelji, prihvaćanje različitosti u
okolini i društvu u kojem se nalazi, poštovanje sviju članova obitelji, od najmlađeg do nastarijeg,
prenošenje osjećaja spremnosti na suradnju i pomaganja unutar i izvan obitelji, pomaganje djetetu
da se uvijek osjeća uključenim (Brajša, 2003).
Osobne vrijednosti su one vrijednosti koje roditelj nosi u sebi i prenosi ih na dijete.
Osobne vrijednosti podrazumijevaju: iskrenost prema djetetu i poticanje iskrenosti kod djece,
prepoznavanje djetetovih vrlina i isticanja istih, pohvala djetetova truda, pružanje bezuvjetne
ljubav koja je izvor dječje sreće, ozbiljno shvaćanje dječje zainteresiranosti i brige, priznavanje
pogreške i isprika, kvalitetno provođenje vremena s djetetom, prihvaćanje djeteta onakvim kakvo
je, graditi povjerenje između roditelja i djeteta, davati podršku i vjeru djetetu, podrška djetetu
prilikom rješavanja problema (Brajša, 2003).

27
 Kulturne vrijednosti predstavljaju određeni sustav vrijednosti i norme koje zajednica
prihvaća kao pozitivne. U izgradnji kompetentne uloge roditelja one obuhvaćaju kulturu u govoru
i ponašanju pred djetetom, odgoj i usmjeravanje djetetova pogleda na svijet, omogućavanje
djetetu slobodu izražavanja (Brajša, 2003).
Sve ove vrijednosti mogu poslužiti kao dobra podloga za izgradnju kompetentnog i
dobrog roditelja. Međutim, ne može se reći kako postoji dobar illi loš roditelj. Svi roditelji se
trude i žele biti što bolji roditelji. Kako bi na najbolji način ostvarili svoju ulogu, trebaju raditi na
sebi od trenutka kada se odluče postati roditeljima i konstantno učiti i usavršavati svoje
kompetencije.

28
5. ZAKLJUČAK

U ovom radu se tražio odgovor na pitanje kako postati i ostati dobar roditelj, postoji li
jednoznačno određenje kompetentnog i dobrog roditelja te koji su sve oblici podrške koje
zajednica pruža roditeljima kako bi se formirala i izgradila uloga kompetentnog roditelja.
Bitno je naznačiti da obitelj, pa tako i roditeljstvo, nemaju jednoznačno određenje i jednu
definiciju kojom se može voditi prilikom njihova određivanja. To je zajednica u kojoj svi članovi
imaju određene uloge, međusobno su povezani i ovise jedni o drugima. U suvremenim se
obiteljima te uloge mijenjajupa tako majke i očevi postaju ravnopravni i jednako su važni kada je
u pitanju odgoj djeteta. Oboje imaju veliki utjecaj na dijete ranog i predškolskog uzrasta koji će
ga formirati. Kako se mijenjala obitelj i uloga, tako se mijenjao i pogled na kompetentnog
roditelja i što to zapravo znači biti dobar i kompetentan roditelj. Važno je znatikako su svi
roditelji dobri i kako nema onih loših. . Svi roditelji svome djetetu žele najbolje pa će se tako
truditi i da ga odgajaju na najbolji mogući način. Međutim, događa se slučaj da ponekad roditelji
nisu sigurni kako i što označava kompetentnog roditelja, pogotovo u današnje vrijeme u kojem su
konstantno okruženi raznim savjetima kako biti dobar roditelj. Zbog toga je društvo, odnosno
zajednica u kojem se roditelji nalaze, pružila razne oblike podrške roditeljima za formiranje
kompetentne roditeljske uloge. Postoje razne edukacije, seminari , stručne literature gdje roditelji
mogu dobiti pomoć. Osim toga, jedan od najvažnijih oblika podrške pruža upravo dječji vrtić.
Dječji vrtić je bitno okruženje za dijete rane i predškolske dobi, gdje ono prvi puta u svome
ranom djetinjstvu boravi izvan obiteljskog doma. Zbog toga je važna komunikacija roditelja i
odgojno-obrazovne ustanove, ali i pomoć koju dječji vrtić pruža roditeljima.
Mnogi stručnjaci navode razne načine kako izgraditi ulogu kompetentnog, dobrog
roditelja. Uglavnom su to određene vrijednosti koje roditelj ima u sebi i koje treba prenijeti na
dijete.
Na samom je početku postavljeno pitanje „rastu“ li negdje dobri roditelji ili ih možda
donosi roda? Dobre roditelje ne donosi roda, ali oni sasvim sigurno rastu, u sebi, iznutra, svakim

29
danom kada pomognu svom djetetu, kada ga usmjere na pravi put, kada se trude učiti iz svojih
grešaka, a ponajviše u trenucima kada pokazuju svojem djetetu koliko ga vole.

30
6. LITERATURA

1. Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap

2. Brajša, P. (2003). Roditelji i djeca. Glas koncila. Zagreb
3. Brajša-Žganec, A. (2003). Dijete i obitelj: emocionalni i socijalni razvoj. Naklada Slap
4. Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2003). Potpora roditeljstvu: izazovi i mogućnosti.
Revija za socijalnu politiku, 10 (1), 46-68
5. Čudina-Obradović, B. i Obradović, J. (2006). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden
marketing - Tehnička knjiga
6. Epstein, J. L., & Lee, S. (1995). National patterns of school and family connections in the
middle grades. In B. A. Ryan, G. R. Adams, T. P. Gullotta, R. P. Weissberg, & R. L.
Hampton (Eds.), The farnily-school connection: Theory, research and practice (pp. 108-
154). Thousand Oaks, CA: Sage
7. Janković, J.(2008). Obitelj u fokusu. Zagreb: Et cetera
8. Lamb, M.E., Tamis-Lemonda, C.S. (2004). The role of the father: An introduction. New
York: John Wiley & Sons
9. Lane-Smith, S. (2007). Dobar roditelj. Dusevic & Krsovnik d.o.o. Rijeka
10. Ljubetić, M. (2007). Biti kompetentan roditelj. Zagreb: Mali profesor
11. Ljubetić, M. (2012). Nosi li dobre roditelje roda?!. Zagreb: Profil
12. Maleš, D. i Kušević, B. (2011). Nova paradigma obiteljskoga odgoja. U: D. Maleš, (Ur.),
Nove paradigme ranoga odgoja. Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
13. Milanović, M., Stričević, I., Maleš, D., Sekulić-Majurec, A. (2000). Skrb za dijete i
poticanje ranog razvoja djeteta u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Targa
14. Mudrinić, S. (2003). Od kolijevke do fakulteta: priručnik za roditelje. Nova knjiga. Rast,
Zagreb
15. Pascoletti, C. (2015). Put do dobrog roditelja: Kako odgajati dijete do polaska u školu.
Trsat. Zagreb

31
16. Pašalić Kreso, A. (2012). Koordinate obiteljskog odgoja. Filozofski fakultet, Univerzitet u
Sarajevu
17. Pernar, M. (2010). Roditeljstvo. Medicina Fluminensis, 46 (3), 255-260.
18. Petani, R. (2010). Roditeljstvo-odgovornost i partnerstvo. U: A.,Jurčević Lozančić, A.,
Sekuluć Majurec i T., Vonta (Ur), Očekivanja, postignuća i perspektive u teoriji i praksi
ranog i primarnog odgoja i obrazovanja. Zagreb: Učiteljski fakultet u Zagrebu
19. Reichlin, G. i Winkler, C. (2011). Džepni roditelji. Školska knjiga, Zagreb
20. Rosić, V. (2005). Odgoj, obitelj, škola. Rijeka: Žagaj
21. Rosić, V., Zloković J. (2002). Prilozi obiteljskoj pedagogiji. Rijeka: Graftrade Rijeka,
Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za pedagogiju
22. Serdarević, K. (2014). Biti majka danas je teže nego prije tridesetak godina. Preuzeto s:
https://www.roditelji.hr/obitelj/zdravlje/biti-majka-danas-je-teze-nego-prije-tridesetak-
godina/ pristupljeno 04.09.2020.
23. Stoppard, M. (2003). Novi roditelji - Temeljni vodič za sve majke i očeve početnike. Profil
International. Zagreb

MREŽNO DOSTUPNI RADOVI

24. https://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=20&sqlx=37647&ser=&sqlid=20&sqlnivo=&css=&H
=&U=*RAZVOJ).
25. http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?sqlx=81251&sqlid=20&B=20&H=
26. http://library.foi.hr/lib/knjiga.php?sqlx=40281&sqlid=20&B=20&H=
27. https://www.rastimozajedno.hr/rastimo-zajedno-plus/
28. https://www.mamatataja.hr/aktualno/tecaj-kvalitetnog-roditeljstva-u-puli-2/
29. https://abecedaroditeljstva.com/sretno-dijete-on-line-edukacija-za-roditelje/
30. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32639
31. file:///C:/Users/ketys/Downloads/obitelj%20-%20odgojna%20zajednica%20(2).pdf
32. https://hr.basicdefinitions.org/50-meaning-of-general-systems-theory

32
33. https://katalog.kgz.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?&currentPage=1&searchById=
30&sort=0&spid0=30&spv0=roditeljstvo++uloga+i+zna%C4%8Denje&selectedId=777001
156
34. https://shop.skolskaknjiga.hr/dzepni-roditelj.html
35. https://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=1&sqlx=1543&ser=&sqlid=1&sqlnivo=&css=&H=&
U=37
36. https://hr.mattelvalues.com/modeliranje-definicija-kljucni-cimbenici-i-podrucja-primjene

33