1.

CIRKADIJURNI RITMOVI
Ciklički psihofiziološki ritmovi nastali su kao adaptacija organizma na periodičke promjene u okolini.
Većina je organizama razvila je unutarnji, molekularni mehanizam „regulacije“ vremena, tzv. biološki
sat, koji se može sinkronizirati s vanjskom okolinom. Time se osigurava optimalno vrijeme za
stanične funkcije, metabolizam i fiziologiju općenito.
Cirkadijurni ritmovi su periodičke promjene različitih psihofizioloških varijabli tijekom 24 sata.
Njihovu izmjenu regulira biološki sat čiju ulogu kod ljudi ima suprahijazmatska jezgra smještena u
prednjem dijelu hipotalamusa pored optičke hijazme (mjesto gdje se križaju vlakna nazalnog dijela
optičkih živaca). Vanjski faktori tzv. zeitgeberi također utječu na cirkadijurne promjene, a
najznačajniji od njih je izmjena dana i noći. Upravo izmjena svjetla i tame putem fiziološke
povezanosti suprahijazmatske jezgre i retine (preko retinohipotalamičkog puta) utječe na biološki sat
s najvećim efektom. Osim navedenog, sličnu funkciju imaju socijalne interakcije, vrijeme obroka,
farmakološka sredstva (npr. melatonin), poimanje vremena, raspored odmora i aktivnosti, tjelesna
aktivnost itd.
U psihofiziološkim istraživanjima pokazalo se da tjelesnu temperaturu regulira poseban unutarnji
oscilator koji kontrolira i cikličke promjene niza drugih funkcija, pa se u skladu s obrascem promjena
temperature mijenja i veliki broj drugih fizioloških varijabli. Utvrđeno je da tjelesna temperatura ima
najnižu vrijednost oko 5 sati, a zatim postepeno raste do 20 sati, nakon čega počinje padati. Ciklus
budnost-spavanje visoko je povezan s cirkadijurnim obrascem promjena tjelesne temperature, pa je
pospanost najviša u periodu najniže temperature.

NOĆNI RAD
Cirkadijurne varijacije psihofizioloških varijabli mogu se promatrati i u odnosu na efikasnost. Uvjeti
optimalne efikasnosti za većinu ljudi postižu se tijekom dana, zbog prirodnog ritma aktivnosti (danju)
i neaktivnosti (noću). Uslijed rada u noćnom periodu, kada je razina opće aktivacije organizma znatno
snižena, pospanost je povećana i javlja se posebna vrsta stresa koji se naziva cirkadijurnim stresom.
Radni raspored uvelike utječe na ciklus budnost-spavanje. Ukoliko on nije u skladu sa cirkadijurnim
ritmom, dolazi do fazne neusklađenosti ili desinkronizacije periodičkih oscilacija različitih tjelesnih
sustava s nastalim promjenama. Navedeno za posljedicu ima smanjenje funkcionalne razine radnika
koja se naziva jet lag ili shift lag sindromom. Karakteriziraju ga osjećaj umora, pospanosti, nesanice,
dezorijentiranost, probavne smetnje, iritabilnost, smanjenje mentalne agilnosti i smanjenje radne
efikasnosti. Budući da se raspored smjena mijenja, potpuna adaptacija na postojeći radni ritam
gotovo se nikad ne dosegne. Smatra se da do potpune adaptacije dolazi samo kod radnika koji trajno
rade u noćnoj smjeni, pod uvjetom da u slobodnim danima zadrže inverzan obrazac budnosti i
spavanja. U brzorotirajućim smjenama danje svjetlo predstavlja snažan zeitgeber, pa zbog njega ne
može nastati potpuna prilagodba bioloških ritmova promjenama u ciklusu budnost-spavanje.
Problem s cirkadijurnom desinkronizacijom uslijed noćnog rada pokušavao se umanjiti manipulacijom
zeitgeberima kako bi se, na umjetan način, izazvala bolja prilagodba cirkadijurnih ritmova. U većini
istraživanja ovog tipa mijenjao se intenzitet osvjetljenja za vrijeme rada i spavanja, te razina
melatonina. Pokazalo se da povećan intenzitet svjetla za vrijeme noćne smjene doprinosi boljoj
prilagodbi cirkadijurnog ritma na novi obrazac rada. Međutim, takve promjene su opravdane samo
kod permanentnog noćnog rada, dok kod rotirajućeg smjenskog rada mogu biti kontraproduktivne.
Zbog brzih izmjena radnih smjena radnici u rotirajućim smjenama imaju tendenciju zadržavanja
normalnog cirkadijurnog ritma.

MELATONIN
Melatonin je hormon epifize koji regulira razne fiziološke procese. Njegova razina raste noću, dostiže
maksimum u ranim jutarnjim satima, a nakon toga opada. Više razine melatonina facilitiraju spavanje
i osiguravaju njegovu bolju kvalitetu. Egzogenim unosom melatonina mogu se izazvati pomaci u
cirkadijurnim ritmovima i smanjenje efekata cirkadijurne desinkronizacije kod smjenskih radnika.
Međutim, nisu sve studije utvrdile pozitivne učinke melatonina na spavanje kod smjenskih radnika.
Budući da postoji negativna korelacija između količine izloženosti dnevnom svjetlu i produkcije
melatonina, noćnim se radnicima preporučuje spavanje u zatamnjenoj prostoriji preko dana i rad pod
jačim osvjetljenjem tijekom noći.

2. SPOLNI HORMONI
U spolne hormone ubrajamo ženske spolne hormone estrogen i progesteron, te muški spolni
hormon testosteron. Spolni hormoni su zapravo steroidi (posebna vrsta lipida) koji se sintetiziraju iz
kolesterola. Njihova vrlo bitna značajka je da su topivi u mastima - mogu proći kroz membranu
stanice i djelovati na gene tako što ih aktiviraju. Time se u konačnici stvaraju novi proteini za
obavljanje specifičnih staničnih funkcija.
Spolni hormoni su tijekom puberteta odgovorni za nastajanje primarnih (reproduktivni organi) i
sekundarnih spolnih obilježja (vanjske tjelesne razlike između spolova koje nisu izravno povezane s
reprodukcijom - npr. brada, širina ramena, dubina glasa i sl.
Naše je ponašanje pod utjecajem spolnih hormona koji djeluju na mozak i upravo su zbog toga važni
psihologiji kao znanosti koja se bavi čovjekovim psihičkim procesima i ponašanjem. Psihofiziološka
istraživanja imaju veliku ulogu u razumijevanju odnosa hormona i čovjekova ponašanja.

SPOLNI HORMONI I PONAŠANJE

Za razumijevanje utjecaja kojeg hormoni imaju na ponašanje važno je znanje iz neuroznanosti i
endokrinologije. Grane znanosti koje se bave proučavanjem odnosa spolnih hormona i ponašanja su:

✔ psihoneuroendokrinologija

✔ endokrinologija ponašanja (bihevioralna endokrinologija)

Hormonalni utjecaj na čovjekovo ponašanje očituje se kroz sljedeća ponašanja i procese:

1. kognitivne sposobnosti
2. seksualno ponašanje
3. afilijativna ponašanja (težnja pojedinca da uspostavi neposredan, prisan emocionalni i
socijalni kontakt i da se udruži s drugim ljudima)
4. agresivnost i nadmetanje
 KOGNITIVNE SPOSOBNOSTI
Pokazalo se da razine hormona mogu utjecati na razgranatost dendrita u hipokampusu - strukturi koja
sudjeluje u mapiranju prostornog rasporeda i pamćenju. Istraživanjima na štakorima dobiveno je da
odstranjivanjem gonada dolazi do opadanja gustoće dendrita u tom području.
Spolne razlike u prostornim sposobnostima pojavljuju se oko puberteta s porastom u razini
testosterona. U istraživanju u kojem se ispitivao učinak u različitim testovima prostornih sposobnosti
muškaraca pokazalo se da najbolji učinak imaju oni muškarci čija je razina testosterona niska, a ne
visoka. Visoka razina testosterona nepovoljno djeluje na učinak u testovima prostornih sposobnosti.
Što se tiče testova verbalnih sposobnosti, učinak je bolji pri višoj razini estrogena ili progesterona.

SEKSUALNO PONAŠANJE
Spolni hormoni igraju ključnu ulogu u dostizanju spolne zrelosti. Razina testosterona pozitivno
korelira sa seksualnom željom, seksualnim uzbuđenjem i iniciranjem spolnih odnosa i to kod oba
spola.
Testosteron je važan i u erekciji zbog toga što djeluje na otpuštanje nitričnog oksida koji povećava
krvni protok u penisu. Djelovanje tableta za erekciju osniva se na određenoj kemijskoj tvari koja
potiče učinak nitričnog oksida. Također, kastracija (uklanjanje spolnih žlijezda) vodi do smanjenja
seksualne želje, što je poslužilo kao ideja za liječenje seksualnih prijestupnika.

AFILIJATIVNA PONAŠANJA
Afilijativna ponašanja uključuju sva ona ponašanja koja omogućuju pojedincu da ostvari blizak
odnos s drugima. Neka od njih su:
1. empatija: niže razine testosterona općenito koreliraju s višom empatijom. U jednom
istraživanju sudjelovale su žene - dio je primao placebo, a drugi dio je primao testosteron.
Njihov zadatak bio je da gledaju filmove s mijenjajućim facijalnim ekspresijama. Pokazalo se
da je testosteron smanjio intenzitet facijalne mimikrije (imitiranja facijalnih ekspresija druge
osobe mjerene EMG-om) kao i bihevioralnu mjeru empatije. Osim toga, pokazano je da se
muškarci i žene s nižom razinom testosterona češće smješkaju, a kada se i smješkaju,
muškarci s višom razinom testosterona imaju manje prijateljske i više dominantne osmjehe
(oči im se manje naboraju, a usne više iskrive).
2. ljubavni odnosi: u jednom istraživanju na 4 000 vojnih veterana pokazalo se da muškarci s
nižom razinom testosterona imaju veću vjerojatnost ženidbe. Osim toga, muškarci koji su
oženjeni imaju nižu razinu testosterona nego samci (osim u slučaju kada sustavno varaju
partnerice). Ipak, postavlja se pitanje: smanjuje li veza razinu testosterona ili su muškarci s
nižom razinom testosterona spremniji na dugoročnu vezu ili brak? U jednoj drugoj studiji na
AirForce veteranima dobiveno je da oženjeni muškarci imaju nižu razinu testosterona, ali se
ona povisuje neposredno pred razvod, pa ponovno opada kada se ponovno ožene.
3. roditeljska ponašanja: pokazalo se da oženjeni muškarci s djecom imaju nižu razinu
testosterona od oženjenih muškaraca bez djece. Osim toga, što više vremena provode s
djecom, to im je razina testosterona manja.
 AGRESIVNOST I NADMETANJE
U studiji na 4 000 veterana pokazano je da su više razine testosterona povezane s više antisocijalnih
ponašanja prije vojske i više kršenja pravila u vojsci. Istraživanje na starijim adolescentima u zatvoru
pokazala je da su više razine testosterona povezane s nasilnijim zločinima i više kršenja pravila u
zatvoru. Treća studija koja pokazuje slično rađena je na odraslim robijašima. Kod njih je veća razina
testosterona bila povezana s većim postotkom nasilnih zločina i silovanja, ali i kršenja pravila u
zatvoru, tj. tučnjava. Što se tiče sportaša, pokazalo se da pobjednicima raste razina testosterona, a
gubitnicima opada nakon teniskog meča, međutim, dobitnicima na lutriji ne raste. Isto tako, razina
testosterona raste i prije nadmetanja u video igri.

DIREKTNE TEHNIKE MJERENJA RAZINE SPOLNIH HORMONA

Efekti spolnih hormona predstavljaju interes velikog broja istraživača, posebice unutar područja
evolucijske psihologije i psihologije ljudske seksualnosti. Taj interes proizlazi iz činjenice da se
sukladno promjena razina spolnih hormona mogu opaziti različite promjene u psihičkom
doživljavanju i ponašanju. S obzirom na veliki interes istraživača za ispitivanje utjecaja spolnih
hormona na različite oblike ponašanja i doživljavanja, razvile su se i brojne metode određivanja
razine spolnih hormona. Neke od njih uključuju određivanje razine spolnih hormona iz tjelesnih
tekućina:

✔ serum ili krvna plazma (venska krv): ovakvo određivanje nije praktično za ispitanike u
psihologijskim istraživanjima.
✔ kapilarna krv (iz prsta): također nije praktična za ispitanike.

✔ urin: ovakva metoda određivanja je ispitanicima jednostavnija i bezbolna, međutim, dobiju se

samo metaboliti hormona (produkt ili poluprodukt u procesu metabolizma).
✔ slina: u društvenim se znanostima ovakva metoda najviše koristi jer je jednostavna,
neinvazivna i brza, ali je problematična jer bakterije i enzimi u slini mogu razgraditi hormone.
Ovakvi tipovi određivanja razine spolnih hormona provode se u specijaliziranim laboratorijima, što za
psihologe može predstavljati problem, bilo financijski, bilo vremenski, bilo institucionalni. Zbog toga
psiholozi najčešće o razinama hormona zaključuju indirektno na temelju nekih drugih fizičkih
karakteristika.

3. INDIREKTNE TEHNIKE MJERENJA SPOLNIH HORMONA

Indirektne tehnike mjerenja spolnih hormona su one pri kojima o razinama hormona zaključujemo
indirektno na temelju određenih fizičkih karakteristika ispitanika. Najjednostavniji primjer takvih
karakteristika je spol. Ako znamo spol ispitanika, možemo biti poprilično sigurni da ispitanice imaju
veću koncentraciju slobodnog estrogena od ispitanika kao i da ispitanici imaju više slobodnog
testosterona. Osim toga, spolni hormoni utječu na razvoj spolnog dimorfizma. To je skupni naziv za
biološke, tj. anatomske i fiziološke značajke koje razlikuju muški i ženski pol. Polni dimorfizam javlja
se prenatalno u vidu reproduktivnih organa i postnatalno u vidu sekundarnih spolnih karakteristika.
Ono što je važno za indirektno zaključivanje o spolnim hormonima je činjenica da što je neka spolno
dimorfna karakteristika izraženija to su više razine spolnih hormona.
Karakteristike koje se proučavaju su:
1. 2D:4D omjer prstiju
2. omjer struka i bokova
3. morfologija lica

2D:4D OMJER PRSTIJU

2D:D4 omjer prstiju odnosi se na omjer duljine drugog i četvrtog prsta ruke. Koristi se za ispitivanje
djelovanja testosterona na različite oblike ponašanja. Pri tom se djelovanju misli na trajne učinke koji
se javljaju u određenom razdoblju i nakon toga ostaju za cijeli život.
Muškarci imaju niži omjer - njihov je prstenjak duži od kažiprsta (u nazivnik će stoga ići broj koji je
veći od brojnika, pa će i omjer biti manji). Kod žena je obrnuto. One imaju viši omjer, jer je njihov
kažiprst duži od prstenjaka (u njihovom slučaju u brojnik ide broj koji je veći od nazivnika, pa je i
omjer u konačnici viši). Smatra se da je razlika u duljini ovih prstiju posljedica djelovanja testosterona
u prenatalnom razdoblju (formira se do 14. tjedna trudnoće). Pokazalo se da su ovi omjeri roditelja
povezani i slični omjerima njihove djece.
Postavlja se pitanje na koji je način testosteron povezan s duljinom prstiju. Naime, estrogeni i
androgeni (grupa hormona koji uglavnom utječu na razvoj muškog reproduktivnog sustava) potiču
rast kostiju, pa su njihov omjer ili koncentracija receptora zaslužni za 2D:4D omjer. Dodatno, smatra
se da gen pod nazivom HOXA također igra ključnu ulogu, jer je on taj koji osigurava upute za
proizvodnju proteina koji igra važnu ulogu u prenatalnom razvoju. Točnije, taj protein ključan je za
formiranje i razvoj udova (ruku i nogu), urinarnog trakta i reproduktivnog sustava. Osobe čiji je HOXA
gen mutirao boluju od sindroma „ruka‐stopalo‐genitalije”.

KORELATI OMJERA PRSTIJU

✔ Kod muškaraca i žena utvrđena je pozitivna povezanost 2D:4D omjera i verbalne fluentnosti.

✔ 2D:4D omjer je kod muškaraca negativno povezan s brojem djece i brojem spolnih partnera
(što je veći omjer, to je manji broj partnera i djece).
✔ Što je veći 2D:4D omjer (manja razina testosterona) to je manja vjerojatnost obolijevanja od
raka prostate.
✔ Što je manji 2D:4D omjer (veća razina testosterona), to je veći uspjeh i zarada u trgovanju
dionicama.
✔ Mladi sprinteri u Kataru s nižim omjerom (veća razina testosterona) trče brže.

✔ Niži 2D:4D omjer kod žena (veća razina testosterona) povezana je s pozitivnim stavovima o
usputnom spolnom odnosu – dolazi do maskulinizacije (nenormalnog razvoja muških spolnih
obilježja u žene) reproduktivnog ponašanja. Međutim, pronađena je pozitivna povezanost
 između veličine omjera i broja spolnih partnera (što je veći omjer, tj. što je niža razina
testosterona, to je veći br. partnera).
2D:4D omjer uglavnom se mjeri pomičnom mjerkom.

OMJER STRUKA I BOKOVA

U slučaju kada su razine estrogena više, struk je u odnosu na bokove tanji, što znači da je omjer
struka i bokova manji (u brojnik omjera ide opseg struka koji je manji, a u nazivnik omjera ide opseg
bokova koji je veći, pa se u konačnici dobiva manji omjer). Do ovakve razlike dolazi jer porastom
razine estrogena u pubertetu dolazi do preraspodjele masnog tkiva – ono se više nakuplja na
stražnjici i bokovima nego u struku.
Prilikom mjerenja ovog omjera bitno je mjeriti bokove u točki gdje su najširi, a struk u točki gdje je
najuži.

MORFOLOGIJA LICA
Ljudske crte lica su izrazito spolno dimorfne, iako to možda ne primjećujemo na svjesnoj razini.
Općenito, više razine estrogena rezultiraju ženstvenijim crtama lica – usne su punije, vilica je uža, oči
su veće, lice i nos su uži, a koža je čistija.
Morfologiju lica mjerimo tako da na icu označimo specifične točke, kao što su rubovi lica i vanjske
točke očiju, te mjerimo udaljenost između njih.
Morfologiju lica možemo koristiti da ispitamo privlačnost individualnih lica. Ono što je pri tome
bitno je da izbjegnemo distinktivne značajke na nekim licima, kao što je npr. izražen nos. To možemo
korištenjem prototipa – lica koje predstavlja prosječan oblik lica i boje tena za osobe određenog
spola, dobi i etničkog podrijetla, a kreira se kao kompozit (mješavina, slaganje više lica jedno na
drugo) više individualnih lica. Time se distinktivne crte uprosječe, što za posljedicu ima naglašavanje
karakteristika koje su značajne za određenu grupu.

4. CIRKULIRAJUĆE RAZINE SPOLNIH HORMONA I PONAŠANJE ŽENA

MENSTRUALNI CIKLUS
Menstrualni ciklus je cikličko variranje razina spolnih hormona u relativno pravilnim vremenskim
intervalima od otprilike 28 − 29 dana. Raspon trajanja 24 − 35 dana smatra se normalnim. Osim
toga, postoje i sezonske varijacije. Menstrualni ciklus određuju morfološke i funkcionalne promjene u
jajnicima koje su regulirane razinama ženskih spolnih hormona. Menstrualni se ciklus može podijeliti
na nekoliko faza koje karakterizira različita razina estrogena i progesterona te gonadotropnih
hormona adenohipofize (hormoni koji se luče iz prednjeg režnja hipofize i iz posteljice, a djeluju na
rast, razvoj i fiziološke cikluse spolnih organa) - folikulostimulirajući hormon (FSH) i luteinizacijski
hormon (LH). FSH potiče razvoj folikula (vrećica na jajniku ispunjena tekućinom koja sadrži nezrelu
jajnu stanicu), a LH je važan za izazivanje ovulacije.
Faze menstrualnog ciklusa su sljedeće:
a. menstrualna faza: traje od početka do kraja krvarenja. Razine hormona su snižene.
b. folikularna faza: traje od kraja krvarenja do izbacivanja jajne stanice, ovulacije. U ovom su
periodu povišene razine FSH, a pri kraju faze i estrogena i LH. Ovulacija je zapravo izazvana
naglim porastom razine LH-a 24 − 48 ℎ prije ovulacije.
c. lutealna faza: traje od ovulacije do ponovnog krvarenja, ukoliko nije došlo do oplodnje. U
ovoj su fazi povišene razine estrogena i progesterona.
Za razvoj folikula potrebno je otprilike 12 dana, a lutealna faza je relativno stabilna i traje oko 14
dana. Ciklusi kraći od 24 dana su vjerojatno anovulacijski. Dužina ciklusa prvenstveno ovisi o broju
dana potrebnih za razvoj i sazrijevanje folikula, odnosno o trajanju folikularne faze. Ako znamo da je
lutealna faza stabilna možemo izračunati kada nastupa ovulacija. Ona ne nastupa uvijek sredinom
ciklusa.

PRIRODNI VS. UMJETNI CIKLUS

Opisani mehanizam promjena odnosi se na prirodno regulirane menstrualne cikluse. Međutim, ciklus
može biti reguliran i sintetičkim spolnim hormonima, što je u osnovi djelovanja različitih oblika
hormonalne kontracepcije. Hormonalna kontracepcija sadrži sintetičke spolne hormone - estrogen i
progesteron - i to uglavnom u obliku pilula ili flastera. Na tržištu su najčešći tzv. kombinirani
kontraceptivi koji sadrže obje vrste hormona.
Većina preparata koji danas postoje na tržištu spada u monofazičnu oralnu hormonsku terapiju, te
sadrže jednake količine estrogena i gestagena (progesterona) u tabletama. Višefazični (bifazični i
trifazični) pripravci sadrže varijabilne količine estrogena i progesterona.
Hormonalna kontracepcija djeluje na način da sprječava izlučivanje FSH i LH te onemogućuje
sazrijevanje folikula. To za rezultat ima izostanak ovulacije. Zbog djelovanja kontraceptivnih sredstava,
ne dolazi do porasta estrogena u prvoj polovini ciklusa. Ne razvija se ni žuto tijelo (ono se inače
razvija iz stanica folikula iz kojeg je izbačena jajna stanica), zbog čega ne dolazi do porasta
progesterona u drugoj polovini ciklusa. Posljedično, ne dolazi ni do pripreme stijenke maternice za
implantaciju oplođene jajne stanice. Začeće je spriječeno i zadebljanjem sluznice maternice što
otežava prolazak spermija.

UTJECAJ SPOLNIH HORMONA NA PONAŠANJE

Spolni hormoni zbog svoje strukture prolaze kroz krvno‐moždanu barijeru te djeluju na neurone koji
imaju receptore za te hormone. Spolni hormoni djeluju na električnu aktivnost ciljnih neurona i
potiču ih na lučenje određenih neurotransmitera, a promjene u izlučivanju neurotransmitera
rezultiraju (ili mogu rezultirati) promjenama u aktivaciji organizma, kogniciji, osjetima, emocionalnom
stanju i ponašanju. Upravo su zbog toga spolni hormoni od interesa psiholozima.
Estrogen utječe na opću kortikalnu pobuđenost preko stvaranja neurotransmitera monoamina. U fazi
povećanog i visokog estrogena dolazi i do povećane aktivacije organizma. Povećana aktivnost SŽS-a
tijekom faza povišenog estrogena utječe na povećanu aktivaciju simpatičkog dijela živčanog sustava
što je vidljivo na promjenama u različitim fiziološkim mjerama, kao što su rad srca (EKG),
elektrodermalna reakcija (EDR), tjelesna temperatura i sl. Tucaković, Šimić i Pavela su u svom
istraživanju dobili značajno povećanje elektrodermalne reakcije tijekom preovulatornog razdoblja
menstrualnog ciklusa u odnosu na menstrualnu fazu kada je razina estrogena najniža.
Pokazalo se da je uspješnost u spolno dimorfnim zadacima regulirana razinama spolnih hormona.
Žene bolje rješavaju „tipično ženske” zadatke u fazama ciklusa s povećanim razinama hormona, kao
što su kasna folikularna i srednja lutealna faza. Što se tiče učinka u testovima mentalnog rotiranja,
rezultati su bolji za vrijeme menstrualne faze, jer su tada razine hormona najniže. Šimić, Tokić i
Peričić pokazale su da je uradak na O`Connorovom testu (koji ispituje spretnost prstiju) bolji u kasnoj
folikularnoj i srednjoj lutealnoj fazi u odnosu na menstrualnu. Tada su razine ženskih spolnih
hormona povišene, pa je bolji i učinak u tipično ženkom zadatku, kao što je spretnost prstiju (žene
inače imaju bolju spretnost prstiju).

OVULACIJA
Veliki se broj istraživača usmjerio na istraživanje promjena do kojih dolazi tijekom ovulacije, jer u
periodu od nekoliko dana prije i jedan dan nakon ovulacije postoji najveća mogućnost začeća.
Zapravo, to je jedini period kada je začeće uopće moguće. Taj je period praćen brojnim fiziološkim
promjenama - u razini hormona, u aktivaciji organizma, u broju bijelih krvnih stanica itd., i to sve u
svrhu uspješne oplodnje i pripreme tijela za prihvaćanje oplođene jajne stanice. Osim fizioloških
promjena uočenim u ovom periodu, moguće su i različite promjene u ponašanju žena. Postavilo se
pitanje je li ovulacija i kod žena na neki način vidljiva kao i kod životinjskih vrsta.
Ona je kod žena ipak skrivena, što znači da muškarci ne mogu znati kada žene ovuliraju. Osim toga,
žene za razliku od ženki životinjskih vrsta imaju spolne odnose tijekom cijelog ciklusa. Ali bez obzira
na to, postoje nekakve promjene kojih žene nisu nužno svjesne, a čija je svrha, kao i kod fizioloških
promjena, uspješno pronalaženje partnera i uspješna oplodnja od strane adekvatnog partnera.

PREGLED ISTRAŽIVANJA
Izbor partnera:
Pretpostavka o izbirljivosti žena u fazi ovulacije te preferenciji određenih karakteristika muškaraca
poznata je kao hipoteza ovulatornog pomaka. U tom periodu postoji preferencija muževnih i
sposobnih muškaraca od strane žena kako bi djeca naslijedila takve „dobre” gene. Jedna od prvih
potvrda ovoj hipotezi dolazi iz istraživanja u kojem su žene procjenjivale miris majica koje su nosili
muškarci. Muškarci čije su majice mirisale razlikovali su se u stupnju simetrije koja je indikator
zdravlja. Pokazalo se da što je bila veća vjerojatnost začeća kod žena to im se više sviđao miris
simetričnijih muškaraca. Slično, u plodnoj fazi više ih je privlačio miris dominantnijih muškaraca i
muževnija lica (ali samo za spolni odnos). Također, tijekom ovulacije ženama su privlačniji muževniji
glasovi muškaraca.
U jednom su istraživanju van laboratorija sudjelovale žene koje koriste kontracepcijske pilule (nemaju
ovulaciju). Pokazalo se da žene koje su upoznale partnera dok su pile pilule imaju ženstvenijeg
partnera.

Privlačenje partnera:
U vrijeme najveće plodnosti kod životinjskih vrsta mogu se opaziti promjene u ponašanju kao što su
iniciranje spolnog odnosa, interes za mužjake i sl. Postavlja se pitanje mijenja li se ponašanje žene u
plodnom periodu s ciljem privlačenja partnera? Čini se da da.
Pokazalo se da su žene u vrijeme ovulacije sklonije izlascima na mjesta gdje postoji veća vjerojatnost
stupanja u kontakt s većim brojem ljudi. Međutim, postoji mogućnost da je to zbog povećane
aktivacije organizma. U to je vrijeme veće i uljepšavanje i briga o izgledu.
Jedno je istraživanje pokazalo da postoji veća vjerojatnost nošenja crvene odjeće - Red Dress effect.
Žene također izvještavaju da žele izgledati seksipilnije u fazi ovulacije, a osim toga, u jednoj je studiji
dobiveno da koriste više proizvoda za uljepšavanje (spremnije su dati novac za uljepšavanje).
Ukratko, spomenuti nalazi ukazuju da žene imaju veću sklonost uljepšavanju i njegovanju vanjštine u
plodnom periodu i da se osjećaju atraktivnije i poželjnije, kako bi privukle muškarce i kako bi
signalizirale interes za muškarce.

Promjene u zadržavanju partnera:

Do sada su identificirane brojne strategije žena za zadržavanja partnera, kao što su npr. neočekivani
poziv na mobitel da provjere gdje se partner nalazi, prijetnje prekidom u slučaju nevjere,
provjeravanje mobitela partnera, fizičko odvajanje partnera od drugih žena, umanjivanje vrijednosti i
ogovaranje drugih žena i sl. Glavni pokretač ovih strategija u slučaju percipirane prijetnje trenutnoj
vezi je ljubomora. Njihov cilj je smanjiti vjerojatnost preotimanja partnera.
Pokazalo se da su žene u fazi ovulacije generalno ljubomornije i da je u fazi ovulacije kod njih
izraženija emocionalna ljubomora.
Postavilo se i pitanje mijenjaju li se ponašanje i reakcije žene koja je u fazi ovulacije prema drugim
(privlačnim) ženama. U nekim su istraživanjima žene davale procjene privlačnosti drugih žena.
Pokazalo se da u plodnoj fazi žene umanjuju vrijednost drugih privlačnih žena i da izvještavaju da bi
im druga žena koja je plodna mogla preoteti partnera. Također, jedno je istraživanje, koje se koristilo
igrom Dictator Game, pokazalo kako žene kada su plodne daju manje resursa drugim (plodnim)
ženama nego kad nisu plodne.

Prepoznavanje ovulacije od strane muškaraca:

Najpoznatije istraživanje koje se bavilo ovim pitanjem je pokazalo da žene zarade više tijekom svoje
smjene kada su u plodnoj fazi ciklusa. Osim toga, ovulacija žene može utjecati i na hormonalni status
muškarca. Tako muškarci izloženi mirisima žene u plodnoj fazi ciklusa imaju veće razine testosterona
nego kada su izloženi tim istim ženama u neplodnoj fazi. Prema tome, očito je da muškarci nekako
mogu prepoznati kada žena ovulira. Ali, na temelju čega?
Pretpostavlja se da mogu prepoznati ovulaciju na temelju promjene privlačnosti lica tijekom
ovulacije. Postoje indikacije da mogu prepoznati ovuliranje na temelju promjene u omjeru struka i
bokova, promjene boje glasa ili na temelju promjena u plesanju i hodanju. Sve su to suptilni znakovi
koje muškarci prepoznaju i u laboratoriju, ali i u prirodnim uvjetima.

ODREĐIVANJE VREMENA OVULACIJE

Kada znamo koliko je trajanje prosječnog menstrualnog ciklusa, moguće je predvidjeti kada će doći
do ovulacije, međutim, to predviđanje moramo potvrditi. Tome služi test za identifikaciju ovulacije.
U tom testu koriste se štapići koji signaliziraju porast LH u urinu. Istraživanja potvrđuju da je test
razine LH jedna od najpouzdanijih metoda za određivanje ovulacije.
Ovakvi su testovi korisni u istraživanjima, jer ih sudionice mogu koristiti svakodnevno. U trenutku
kada im test da pozitivan rezultat, dolaze u laboratorij na ispitivanje. Neke sudionice mogu biti
ispitane i prije identifikacije pozitivnog rezultata (po boji trakice se može predvidjeti kada će uslijediti
LH skok), pa pozitivan rezultat tog testa služi samo kao potvrda da je psihologijsko mjerenje
provedeno u dobroj fazi.
Osim LH testa, može se koristiti i mali mikroskop dostupan na tržištu. Tijekom plodnih dana,
povećanom proizvodnjom LH‐a u organizmu povećava se i sadržaj soli u slini. Kristali soli koji nastaju
u osušenoj slini imaju „strukturu paprati“. Neposredno prije izbacivanja jajne stanice iz zreloga
folikula u jajniku ta je „struktura paprati“ najjasnije prepoznatljiva. Tijekom neplodnih dana „struktura
paprati” nestaje zbog porasta razine progesterona.

5. KARDIOVASKULARNI SUSTAV
BIOELEKTRIČNI POTENCIJAL
Električni potencijali postoje na membranama gotovo svih stanica u tijelu. Na nekim se
membranama brzo mijenjaju, kao što je slučaj kod elektrokemijskih impulsa u živčanim i mišićnim
stanicama. Na membranama drugih stanica izazivaju aktivaciju staničnih funkcija, kao npr. kod
žljezdanih stanica i mikrofaga (vrsta leukocitnih stanica). Promjene u električnom potencijalu
membrane stanice rezultat su izmjene iona između izvanstanične i unutarstanične tekućine. Dakle,
razlika koncentracija iona na selektivno propusnoj membrani može stvoriti membranski potencijal.
Akcijski potencijal je nagla promjena potencijala do koje dolazi njenom polarizacijom. Potencijal
stanice u mirovanju iznosi od − 90 𝑚𝑉 do − 75 𝑚𝑉. On je posljedica veće koncentracije pozitivnih
natrijevih iona s vanjske strane membrane u odnosu na ione kalija s unutarnje strane. Kada se stanica
podraži, membrana postaje propusna za ione natrija koji naglo ulaze u unutrašnjost stanice što
dovodi do promjene u membranskom potencijalu. Ta se pojava naziva depolarizacija. Nakon
depolarizacije smanjuje se propusnost stanice za ione natrija i kalija, nakon čega slijedi aktivno
izbacivanje iona natrija iz stanice te aktivni unos iona kalija u stanicu. Time dolazi do repolarizacije –
ponovnog uspostavljanja potencijala membrane u mirovanju.
Akcijski potencijal srčanog mišića ima poseban oblik. Većina aparata kojima se vrši mjerenje
aktivnosti srčanog mišića mjere vrijeme koje protekne između dva uzastopna R vala (valovi s
najvećom amplitudom u prikazu akcijskog potencijala srčanog mišića). Akcijski potencijal srčanog
mišića jako je kompleksan. To je zbog toga što je srce mišićni organ koji pulsira i koji se sastoji od dva
atrija (pretklijetke) i dva ventrikula (klijetke). Ono je građeno od tri osnovne vrste srčanog mišića:
1. atrijski mišić koji se kontrahira kao i skeletni mišići
2. ventrikularni mišić koji se kontrahira kao i skeletni mišić
3. specijalizirana mišićna vlakna koja služe za stvaranje i provođenje impulsa

UTJECAJ SIMPATIKUSA I PARASIMPATIKUSA NA SRČANU AKTIVNOST

Simpatikus uzrokuje povećanje srčane aktivnosti. Aktivacija simpatikusa odvija se otpuštanjem
norepinefrina koji djeluje na povećanje propusnosti membrane za ione natrija, kalcija i kalija čime se
ubrzava depolarizacija, a samim time i srčana frekvencija. Budući da je inaktivacija norepinefrina
spora i efekti djelovanja simpatikusa na srčanu aktivnost su spori. Nakon aktivacije simpatikusa,
potrebne su 4 𝑠 da dođe do povećanja srčane frekvencije te barem 20 𝑠 da bi se srčana frekvencija
vratila na početnu razinu nakon njegove deaktivacije.
Parasimpatikus usporava srčanu aktivnost. Ispuštanjem acetilkolina parasimpatikus usporava srčani
rad, čime se smanjuje srčana frekvencija i snaga kontrakcije. Nakon ispuštanja acetilkolina vrlo brzo
dolazi do promjene u srčanoj frekvenciji.

KONTRAKCIJA SRČANOG MIŠIĆA

Svaki ciklus kontrakcije započinje kada u sinoatrijskom čvoru, koji se nalazi na gornjoj stijenci desne
pretklijetke gdje gornja šuplja vena ulazi u desnu pretklijetku, nastane akcijski potencijal. On se ubrzo
širi u oba atrija, a potom kroz atrioventrikularni čvor (zaliske) u ventrikule. Srčani impuls prolazi kroz
ventrikule za desetinku sekunde kasnije nego kroz atrije. To omogućuje da se atriji kontrahiraju pije
ventrikula i ubace krv u ventrikule prije nego što se oni počnu snažno kontrahirati.
Srce radi frekvencijom 50 − 100 otkucaja u minuti. U literaturi se gotovo kao sinonimi srčane
frekvencije upotrebljavaju termini srčani ciklus, srčani period ili R-R interval. U stanju mirovanja
veličina R-R intervala je relativno neujednačena, a može varirati između 500 i 1200 𝑚𝑠.

ELEKTROKARDIOGRAFIJA
Elektrokardiografija odnosi se na snimanje električnih promjena koje nastaju radom srca.
Elektrokardiogram (EKG) je krivulja koja prikazuje oscilacije u električnom potencijalu koje nastaju
uslijed rada srčanog mišića. Najvažniji dio elektrogardiograma je R-R interval, točnije interval između
dva R-vala. Ovaj val predstavlja najveću promjenu potencijala u jednom EKG ciklusu.
Promjene, odnosno dinamika srčane aktivnosti operacionalizirana kroz temporalne (vremenske)
promjene veličine R-R intervala smatra se neinvazivnim načinom opažanja funkcioniranja
autonomnog živčanog sustava. Unatoč tome što je rad srca pokrenut sinusatrijskim čvorom, on je
uvelike moduliran djelovanjem simpatikusa i parasimpatikusa. Da bi se procjenila funkcionalnost
autonomnog živčanog sustava na osnovi srčane dinamike, prati se ritam izmjene sukcesivnih srčanih
otkucaja. Najčešće se bilježe R-R intervali u milisekundama.
U kvantitativne pokazatelje dinamike srca spadaju:
a. linearni parametri: proizašli su iz tradicionalnog pristupa. Ovi se parametri temelje na
pretpostavki da je srčana dinamika linearna. U njih spadaju HF (high frequency) kao mjera
parasimpatikusa i LF (low frequency) kao mjera simpatikusa.
b. nelinearni parametri: proizišli su iz teorije kaosa i njoj srodnih teorija.
Analizom dinamike vremenske serije R-R intervala moguće je dobiti brojne kvantitativne pokazatelje
efekata različitih psihofizioloških uvjeta na modulaciju srčane aktivnosti. Stoga su promjene srčane
aktivnosti vremenom postale jedne od ključnih zavisnih varijabli psihofizioloških ispitivanja. Tome je
pridonijelo i to što je snimanje srčane aktivnosti neinvazivna metoda, velika je dostupnost
komercijalnih uređaja pomoću kojih se vrše mjerenja, a osim toga, postoje brojne programske
podrške za analizu ovakve vrste podataka.

PARAMETRI DINAMIKE SRČANE AKTIVNOSTI

Istraživanja u kojima se ispitivala dinamika srčane aktivnosti doživjela su svoju ekspanziju 80-ih
godina prošlog stoljeća. Međutim, u tim su se istraivanjima koristile različite terminologije u
imenovanju parametara, njihovog definiranja i interpretiranja, što je predstavljalo određenu
opasnost. Zbog toga su European Society of Cardiology i The North American Society of Pacing and
Electrophysiology kreirali Task Force (ekspertnu skupinu) kojim su, između ostalog, definirali
standardne parametre i postupke obrade vremenskih serija R-R intervala.

Ti se parametri dijele na:

1. parametre linearne analize:
a. parametri vremena:
i. jednostavni parametri vremena: u ovu kategoriju spadaju prosječna
vrijednost R-R intervala, prosječna srčana frekvencija te razlika između
najdužeg i najkraćeg R-R intervala.
ii. statistički parametri: u ovu kategoriju spadaju dvije podskupine parametara.
Jednu podskupinu čine parametri koji se računaju iz direktnih vrijednosti
registriranih R-R intervala, a u drugu podskupinu spadaju oni koji se računaju
iz razlika sukcesivnih R-R intervala, dakle iz nove vremenske serije podataka.
b. paramteri spektralne (frekvencijske) analize
2. parametre nelinearne analize

6. ELEKTRODERMALNA REAKCIJA
Elektrodermalna reakcija je najčešće korištena mjera u psihofiziologiji. Zastupljena je u gotovo svim
područjima psihologije i psihijatrije (od proučavanja pažnje do kliničkih istraživanja). Jednostavna je i
praktična metoda.
Elektrodermalna aktivnost relativno je nov pojam. Odnosi se na sve električne fenomene koji se
događaju u/na koži. Prvenstveno se misli na provodljivost i otpor kože. Promjene u provodljivosti i
otporu kože prvo su dovedene u vezu s krvotokom (vaskularna teorija), no danas znamo da su
vezane uz znojne žlijezde (sekretorna teorija).

KOŽA
Koža je organ koji ima zaštitnu funkciju. Ona predstavlja selektivnu barijeru između organizma i
njegove okoline. Sudjeluje u održavanju ravnoteže količine vode u tijelu i u regulaciji tjelesne
temperature, i to preko vazodilatacije i vazokonstrikcije te preko znojenja. Sastoji se od tri sloja:
epidermis, dermis i hipodermis.
Znojne žlijezde dijele se na:
a. apokrine žlijezde: veće su i postaju aktivne u pubertetu. Najviše su koncentrirane u području
pazuha i genitalija. Otvaraju se u folikule dlačica. Znoj apokrinih žlijezda ima isti sastav kao i
normalan znoj, međutim, sadrži više masnih kiselina i proteina, pa je viskozniji. Nema mirisa,
međutim, kada ga razgrade bakterije koje se nalaze na površini kože, nastaje tjelesni miris.
 b. ekrine žlijezde: najviše su koncentrirane na dlanovima, tabanima i čelu, a manje na području
trupa, ruku i nogu. Brojnije su od apokrinih žlijezda. Otvaraju se u pore na površini kože.
U prosijeku imamo 2 do 5 milijuna žlijezda, a njihov broj je konstantan od trenutka rođenja.
Uglavnom služe za termoregulaciju.

NEURALNA OSNOVA EDA-i

Žlijezde znojnice pod utjecajem su autonomnog živčanog sustava. Zbog toga je EDA uvjerljivo
najkorisniji indeks promjena u aktivnosti AŽS-a kao posljedica izloženosti emocionalnim ili
kognitivnim podražajima. U početku se smatralo da EDA ovisi i o simpatikusu i o parasimpatikusu.
Međutim, danas znamo da je EDA posljedica simpatičke aktivacije i da je ovo jedina psihofiziološka
mjera koja nije kontaminirana parasimpatičkim utjecajem.

7. ELEKTROMIOGRAFIJA
Elektromiografija je tehnika snimanja napona mišića. Kada akcijski potencijal prolazi duž mišićnog
vlakna, dio električnih struja širi se izvan mišića do kože. Ako se istovremeno kontrahira više
mišićnih vlakana, sumirani električni potencijali na koži mogu biti vrlo veliki. Ako se dvije elektrode
postave na kožu ili se uvedu u mišić na koji djeluje neki podražaj, registracijom aktivnosti dobiva se
krivulja elektromiogram. Te se krivulje koriste za utvrđivanje eventualnih abnormalnosti u inervaciji
mišića.

PODRUČJE PRIMJENE EMG

Područje primjene EMG-a poprilično je široko. Ipak, najčešće se primjenjuje u medicini. EMG je
važna komplementarna metoda pri kliničkom ispitivanju živčanog sustava i neuromišićnih bolesti.
Primjenjuje se kao detekcijska elektromiografija (EMG), koja se temelji na ispitivanju električne
aktivnosti mišića, stimulacijska elektromiografija ili elektroneurografija (ENG) kojom se mjeri brzina
provodljivosti perifernih živaca. Općenito, elektromiografija se smatra dijagnostičkom metodom
kojom se ispituje električna aktivnost mišića i živčanih vlakana s mogućnošću utvrđivanja stupnja i
rasprostranjenosti oštećenja mišića i u cilju dijagnostike bolesti i povreda perifernog živčanog
sustava, nekih oboljenja i povreda moždanih puteva (kao što je nervus facialis). Koristi se i za
eksploraciju analnog i uretralnog sfinktera, posebice kod oboljenja i povreda leđnih sakralnih
korjenova čiji živci inerviraju spomenute sfinktere.
Neke od grana znanosti u kojima se koristi su:
a. medicinska istraživanja: ortopedija, operacije, analiza držanja i stava tijela
b. rehabilitacija: nakon ozlijeda i operacija, neurološka rehabilitacija, fizioterapija, tjelesni
trening
c. ergonomija: prevencija rizika, ergonomski dizajn, certificiranje proizvoda
d. sportske znanosti: biomehanika, analiza pokreta, atletski trening snage
Elektromiografija nam pomaže da objasnimo slabost mišića koja nastaje zbog pogođenosti živca ili
mišića. Otkriva nam i veličinu oštećenja motornog živca uslijed takve pogođenosti. Također nam
pokazuje mjesto oštećenja, na kojoj je visini nastalo, te da li se ono pogoršava ili poboljšava.