Professional Documents
Culture Documents
BIOFIZIKA Odgovori
BIOFIZIKA Odgovori
Osim amino i karboksilne skupine, strukturu aminokiselina određuje i bočni lanci koji se
nazivaju i bočni ogranci (R). Na temelju njihovih svojstava aminokiseline dijelimo u 4 skupine:
polarne nenabijene aminokiseline, hidrofobne, polarne pozitivno nabijene i polarne
negativno nabijene aminokiseline.
2. Što je stanica?
Eukariotska stanica je stanica kod kojih je nasljedni materijal (DNA) smješten u jezgri
obavijenoj jezgrinom membranom. Jezgra ima vanjsku i unutarnju membranu, linearna DNA
u obliku kromosoma. U eukariotskoj stanici razvile su se i brojne stanične organele kojih
nema kod prokariotskih organizama, među kojima su: endoplazmatiski retikulum, Golgijev
aparat, lizosomi, mitohondriji i plastidi. Eukariotske stanice su većinom puno veće od onih
od stanica prokariota. Eukariotska DNK je podijeljena u nekoliko kromosoma.
3. Organeli?
To su posebni dijelovi stanice koji imaju svoju membranu i izvršavaju odgovarajuće funkcije.
Od citoplazme najčešće odijeljen membranom. To su: stanična jezgra, ribosom, golgijevo
tijelo, mitohondrij, jezgriza.
Ribosom je stanična struktura, jer oni nisu organeli jer nemaju membranu. Njihova glavna
uloga je sinteza proteina. Građeni su od rRNA, proteina, a sastoje se od velike i male
podjedinice RNA. Aktivni samo kad se vežu za mRNA i grade poliribosome.
4. Mitoza i mejoza
Mitoza je dioba tjelesnih stanica. Ima 4 faze. Prilikom nje dolazi do udvostručenja broja
kromosoma, npr. ako je broj kromosoma kod čovjeka 46, onda u tom procesu dobivamo 92
kromosoma, a nakon toga dolazi do dijeljenja stanice, tj. ona se podijeli u nove 2 stanice od
kojih svaka ima po 46 kromosoma.
Mejoza je dijeljenje spolnih stanica. I u toj mejozi isto prvo dolazi do udvostručenja broja
kromosoma (dobivamo 92 kromosoma), tj. stanica je prvo sintetizirala 46 novih kromosoma.
Nakon toga se podijeli u 4 nove stanice (spolne stanice) od kojih će svaka imati po 23
kromosoma, jer su to spolne stanice koje služe za razmnožavanje i dolazi do spajanja muških
sa ženskim spolnim stanicama.
5. Što je ATP?
Molekula koja se naziva energetskom valutom, jer se njezinom hidrolizom oslobađa energija,
koja pokreće druge procese u stanici. ATP je građen od dušične baze adenina, trifosfata.
Sintetizira se u mitohondrijima, u procesu oksidacijske fosforelacije.
6. Peptidna veza?
To je amidna veza koja nastaje između amino skupine jedne aminokiseline i karboksilne
skupine druge aminokiseline. Tako se povezuju aminokiseline u proteinima.
Jače su kovalentne veze, jer su vodikove veze elektrostatske prirode i mogu se pucati pri
replikaciji DNA.
Između takvih bočnih ogranaka aminokiselina dolazi do raznih interakcija kao što su ionske,
hidrofobne, van der Waalsove interakcije te vodikove veze. One se formiraju između polarnih
i nabijenih aminokiselinskih bočnih ogranaka.
Q = ∆U + A
Rad je pozitivan ako ga sustav obavlja nad okolinom, a negativan ako okolina (vanjske sile)
obavljaju rad nad sustavom. Unutrašnje energija je po svom značenju funkcija stanja sustava:
svakoj konfiguraciji čestica termodinamičkog sustava se jednoznačno pridružuje određena
energija (translacijsko gibanje, vrtnja, titranje, elektronska ili nuklearna pobuđenja, ...).
S matematičkog stanovišta to znači da je ona potpuni diferencijal.
∫ dU=∆U =U ( k ) −U ( p) → ∮ dU=0
p
Za razliku od unutrašnje energije, nikakva toplina niti rad nisu pohranjeni u česticama sustava
i zato te dvije veličine nisu funkcije stanja, nego funkcije procesa, a s matematičkog
stanovišta, te veličine, iako mogu biti infinitezimalne, nisu diferencijali nekih funkcija. Uz
ova opažanja, diferencijalni oblik prvog zakona termodinamike glasi:
d'Q = dU + d' A
Primjetimo iz gornjeg izraza da iako ni d'Q ni d'A nisu pravi diferencijali, njihova razlika
jeste.
dU =d'Q − d' A
Pojam entropije (S) prvi je uveo Clausius 1865. godine nazvavši je prema grčkoj riječi za
transformaciju. Clausius je tu teorijsku veličinu definirao kao omjer male količine dodane
topline i temperature na kojoj se dodaje toplina.
∮d ' Q
=0
T
Za idealne, reverzibilne procese, u kojima termodinamički sustav prolazi kroz niz ravnotežnih
stanja, promjenu entropije možemo prikazati drugim stavkom termodinamike:
'
dQ
dS=
T
Entropija je uvedena kao funkcija stanja i takva je pravi totalni diferencijal. Reverzibilan
proces koji prevodi početno u konačno stanje, rezultirat će razlikom entropije.
∫ d' Q
p
=S ( k )−S ( p)
T
Promotrimo sada zatvoreni (kružni) proces koji se odvija između stanja A i stanja B. Karakter
procesa A → B ne specificiramo, a za proces B → A znamo da je reverzibilan.
B A B
∫d Q ∫ ' '
dQ
→
B 'Q ∫ dQ
'
A
T
+
B .rev .
T
≤0 ∫ dT ≤ A .rev .
T
=S ( B )−S( A)
A
Neka su A i B diferencijalno bliska stanja, tako da je S(B)−S(A) = dS. Tada gornji rezultat
prikazivamo kao:
d' Q
dS ≥
T
d'Q = 0 dS ≥ 0
Ovaj je zakon postavio W. Nernst 1905q. godine: entropija svakog sustava opada sniženjem
temperature i u limesu apsolutne nule teži prema konačnoj vrijednosti.
S=k B InB
Gdje je B broj mikroskopskih konfiguracija sustava koje sve vode na isto makroskopsko
stanje (iste vrijednosti tlaka, volumena, magnetizacije, ...).
Omjer ovog broja i ukupnog broja svih raspoloživih konfiguracija, daje vjerojatnost
makroskopskog stanja sustava. Zakon porasta entropije izoliranog sustava pokazuje da sustav
prelazi u najvjerovatnije stanje.
Da bi entropija imala minimum na aposlutnoj nuli potrebno da je toplinski kapacitet ima ovu
vrijednost:
lim C ( T )=0
T→0
'
dQ
Formula drugog zakona termodinamike: dS ≥
T