Iterativna metoda učenja 回 U osnovi svakog motoričkog učenja nalazi se iterativna metoda, koja

podrazumijeva potrebu stalnim i višekratnim za ponavljanjem gibanja, odnosno motoričkog zadatka,

u cilju njegovog potpunog svladavanja do razine automatizirane izvedbe. 回 Ponavljanje je nužan
uvjet, bez kojeg je nemoguće uspješno steći motoričke vještine. 回 Međutim, »>samo<< ponavljanje
nije nikada dovoljno za uspješno učenje. To je ponavljanje radi ponavljanja ili, kako se u praksi često
kaže, »dril<<. Ovakvo ponavljanje može imati i suprotne efekte, jer se odvija bez aktivnog
sudjelovanja onoga koji uči i onoga koji se uči. 回 Efekti iterativne metode ovise najviše od toga koje
mentalne aktivnosti i motivacije prate proces motoričkog učenja i u kakvim interpersonalnim
odnosima se odvija... Ponavljanje, kao pretpostavka učenja je samo onda ako se provodi planski i
sustavno i ako ima jasno postavljene ciljeve kojima i trener i športaš teže. To praktično znači, da
učenje iterativnom metodom može osigurati potpuni uspjeh samo onda, ako se provodi u sklopu s
drugim važnim čimbenicima učenja kao što su: dobra demonstracija, uočavanje grešaka, utvrdivanje
uzroka i posljedica grešaka, postupak ispravljanja grešaka i stalna kontrola i poticanje športaša koji
tehniku i taktiku športa uči.

Pojama ‘’motorička znanja’’ (motorička informacija) odnosi se na: formirani ‘’algoritam naredbi’’
(‘’motorički program’’) smješten u odgovarajućim motoričkim zonama središnjeg živčanog sustava, a
koji omogućavaju realizaciju bilo kojeg motoričkog gibanja.

Fittsova teorija (1967) Adamsov model zatvorene petlje (1971) Schmidtova shema teorija (1976)
Mackayev strukturalni model čvora (1993) Gentilev model (2000)

Inicijalna faza – u ovoj fazi vježbač ima dva temeljna cilja: koordinirati obrazac pokreta i usvojiti
razliku između regulacijskih i neregulacijskih uvjeta izvedbe (uočiti razliku između onih karakteristika
okoline koje utječu i koji ne utječu na odabir i izvedbu karakteristika pokreta kojeg uči). Napredna
faza – u ovoj kasnijoj fazi motoričkog učenja vježbač mora postići tri stvari: razviti sposobnost
prilagodbe ranije formiranog kretnog obrasca na različite uvjete, zatim mora početi konzistentno
postizati cilj uz pomoć savladanih pokreta i mora moći izvoditi naučene pokrete ekonomično, s
minimalnim utroškom energije i vremena.
Kognitivna faza – dominira svjestan mentalni proces Vježbač pokušava riješiti 'motorički problem' na
kognitivnoj razini, tj. pokušava shvatiti što je bit zadatka i što sa svojim tijelom u prostoru mora činiti
> najveća potreba u ovoj fazi : ‘’shvatiti osnovnu ideju vještine ’’. U ovoj je fazi vježbač čini česte i
velike pogreške, proizvodi brojne suvišne pokrete i angažira nepotrebnu muskulaturu koja radi
neusklađeno. Sama izvedba je varijabilna, nekonzistentna i čak i kada je vježbač svjestan da negdje
griješi, u ovoj fazi ne zna što učiniti kako bi popravio pogrešku. -Koliko dugo će vježbač ostati u
kognitivnoj fazi učenja ovisi o brojnim faktorima. Vježbači mogu proći ovu fazu nakon dovršavanja
samo nekoliko pokušaja vježbanja ili nekoliko minuta vježbe ako se radi o sasvim jednostavnim
vještinama, osobito ako su odrasli ili ako imaju iskustva u sličnim vještinama. Vježbanje u kognitivnoj
fazi kadkad traje znatno duže za složenije vještine, posebno za mlađe, ili manje iskusne. Asocijativna
faza – nastupa nakon određenog broja ponavljanja nakon što je vježbač razumio osnovne ciljeve
vještine (uspio povezati neke okolinske znakove s pokretima potrebnim da bi se postigao cilj
izvedbe. ) Pogrešaka je sve rijeđe i manje,. Svi dijelovi pokreta se sve bolje povezuju u smislenu
strukturu, a izvedba je sve opuštenija, konzistentnija i varijacija je sve manje. U ovoj fazi vježbač je
sposoban preciznije identificirati vlastite pogreške. Na razini motoričkog sustava unutar CNS-a
formiran je motorički stereotip. Količina vremena koja je potrebna za ovu fazu učenja zavisi o
mnogim faktorima, kao što su zahtjevnost vještine, sposobnost vježbača i kvaliteta instrukcije.
Autonomna faza – ovo je finalna faza motoričkog učenja u kojoj je došlo do formiranja vještine.
Izvedba je automatizirana, kinematički i dinamički parametri pokreta su optimalno integrirani, nema
više svjesne kontrole pokreta i tijela i vježbač može paralelno raditi više stvari uz samo izvođenje
naučene vještine. Također, vježbač je sposoban točno detektirati sve eventualne pogreške (koje su
minimalne) i zna načine kako ih učinkovito ispraviti. Ova faza obilježena je finalnim formiranjem
motoričkog programa koji traje godinama i izvedba se narušava jedino u specifičnim okolnostima kao
što je umor, pojačan pritisak ili stres.