Analiza filma

Hacked Circuit

Dok steadycam operator iz jednog tejka kruži oko zgrade/kuće u kojoj se nalazi audio studio, fooley
artist i sound designer stvaraju zvukove za neki budući film.

U zvuku filma se čuju, ispočetka, tri kanala, čime zvuk stavljaju na dominanto mjesto ovog filma.

Isprva, čuje se glazba, koja kao da nešto dramatično nagovještava. Kada kamera dođe iza ugla,
muzika se polagano stišava a primat zauzimaju zvukovi i prizorni i neprizorni.

Naime, čuje se zvuk ulice kojom kamera pluta i čuju se, za nas tada još uvijek nepoznati, zvuci iz
studija.

Na 3:01 se po prvi put, slika i zvuk spajaju, kada sound designer usipa sebi kavu sa aparata.

U središnjem dijelu pratimo šta se sve događa u studiju, da bi, po izlasku iz studija, kamera opet
izašla van, na mjestu odakle je počela. Tu se, nanovo, pojavljuje muzika. Ovaj put više je u jazz
fazonu. Govori nam o smiraju, kraju.

Po povratku u studio, snimanje je zavšreno, a kamera biva osvještena od filmskih djelatnika,

protagonista ovog filma.

Autorka se pita gdje je granica u filmu. Koliko film zapravo jeste „autentičan“? Koliko obzervacijski
modus reprezentacije zapravo utiče na svoje protagoniste? Na nekom meta nivou, ovaj film pita dva
pitanja.

Jedno je film koji se snima u studiju, dakle, ako se o njemu rade fooley's koliko je on tačan, a drugo
je, ako sam ja (kamera) u studiju, koliko je vi (protagonisti) niste svjesni i koliko utiče na vaš
performans?