MODUL: RAD SA TRAUMATIZIRANOM, ZLOSTAVLJANOM I ZANEMARENOM DJECOM

Datum: 23.04.2021.

Ime i prezime: Miroslava Marjanović Broj indexa:35-IDAPA/19

1. Opišite što se događa s privrženosti u slučaju da je figura privrženosti ujedno i osoba

koja zlostavlja dijete.

Ukoliko je figura privrženosti ujedno i zlostavljač, kod djece se razvija

dezorganizirani tip privrženosti. Dezorganizovano afektivno vezana djeca će osjećati
strah i ujedno znati da nemaju strategiju izbora. Nema osobe koja bi im bila sigurna
baza, a nema ni načina da strah sami regulišu. Ovaj tip privrženosti karakterizira
mješavina izbjegavajućeg, ambivalentnog i sigurnog ponašanja. Ta djeca nemaju
uhodan obrazac ponašanja, nego se mogu činiti ošamućena, zbunjena, uplašena te
se mogu ponašati nedosljedno ili protivrječno. Kada takva djeca odrastu, u velikom
broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom, jer tako mogu predviđati
situacije što im pruža osjećaj sigurnosti.
Roditelji ove djece spadaju u rijetku, ali značajnu grupu roditelja koji predstavljaju
opasnost za sopstveno dijete. Može se raditi o psihofizičkom zlostavljanju ili
zanemarivanju djeteta, ali takođe se može raditi o nerazrješenoj traumi samog
roditelja koji nema kapacitet da se nosi sa sopstvenom bespomočnošću i otuda
reaguje zanemarivanjem ili zastrašivanjem djeteta. Naime, roditelji koji iskuse
traumu u ranom djetinjstvu i ne obrade je, intenzivno se nose sa osjećanjima bola i
nepravde.
Ovo ima dugotrajne posljedice, jer takav roditelj u stresnoj situaciji biva preplavljen
strahom, reaguje destruktivno, zaplašeno ili zastrašujuće, umjesto da preduzme
adekvatnu reakciju. Dakle, roditelj koji i sam ima dezorganizovani attachment,
prenijeće ga sopstvenom djetetu.

2. Zašto je važno raditi s nezlostavljajućim roditeljem u psihoterapiji djeteta koje je

traumatizirano?
Zbog toga jer je podrška nezlostavljajućeg rodititelja jedan od najvažnihih faktora za
djetetovo prevladavanje traume. Nezlostavljajući roditelj je takođe preplavljen
traumatskim događajem, može da se samookrivljuje, zatim da okrivi dijete ili da
pretjerano štiti dijete ili da bude pretjerano popustljiv ili da pokazuje elemente
PTSP. Ukoliko izostane podrška ovom roditelju i ukoliko ga ne dobijemo na svoju
stranu tj na stranu djeteta, onda se djetetova traum aprodubljuje, jer ima osjećaj da
 su ga svi izdali, da nema nikakvu podršku i oporavak i prevladavanje traume je
izrazito teško.

3. Koji je cilj psihoterapije kod djeteta koje dolazi sa psihološkom traumom? Osvrnite se
na čestu zabludu da je cilj zaboraviti traumatska iskustva.
Terapijski cilj je prvo sitacenje osjećaja sigurnnosti „ja se osjećam sigurno vs ja sam
sigurna“, zatim prorada traume i tugovanje i na kraju ponovno povezivanje sa sobom i sa
svijetom. Često roditelji misle da je za dijete najbolje da zaboravi šta se dogodilo, pa ne žele
da dijete priča o traumi niti oni žele da pričaju sa djetetom o tome, da ne bi dodatno
traumatizirali dijete. Međutim, razgovor o traumi i prisjećanje traumatskog iskustva, je
jedan od najvažnijih elemenata za njeno prorađivanje i integrisanje u cjelokupno živptn
iskustvo, kako bi se život nastavio dalje. Prorada traume pomaže pri promjeni kognitivnih
distorzija i smanjuje intezitet okidača na traume i neugodnih osjećanja koja prate traumu.
Prorada dovodi do većeg osjećaja kontrole, učenja novih vještiba suočavanja i
razumijevanje traumatskog događaja i posljedica traume. A nakon toga osmišljavanj
etraume dovodi do klijentove pozitivne slike o samom sebi i optimistične slike budućnosti.
4. Kritički se osvrnite na TFCBT pristup kada zamišljate da ga vi provodite s pacijentima -
koje su prednosti, eventualni nedostatci, vaše osobne snage i prepreke?

TFCBT je tretman koji unaprijed ima zadane faze: intervencije primjenjene na traumu,
KB načela, teorija privrženosi, razvojna neurobiologija, porodična terapija, terapija
osnaživanja, humanistička terapija.
Pristup kroz ove faze je dobar jer postupno izlaže klijenta traumatskom sadržaju –
smanjuje intezitet anksioznosti pri suočavanju sa sadržajima povezanim sa traumom,
smanjuje i pomaže pri prevladavanju simptoma izbjegavanja, stvara kapacitet da se
iskustvo integriše i da se o njemu govori kao o dijelu lične i istorije, pruža mogućnost
rada na iskrivljenim kognicijama i modelira adaptivno sučeljavanje.

Neki od nedostataka su: d anije potrebna svoj djeci koja su doživjela traumatsko
iskustvo, pa tu treba obratiti pažnju da li je primjerena za svakog našeg klijenta ili ne;
može biti nedovoljna za djecu koja su dug period izložena zlostavljanju i zanemarivanju,
dakle ako nije trauma koja se dogodila jednom.

U svom radu sa klijentima, svakako mislim da bih koristila TFCBT ili barem neke
elemente, ali u zavisnosti od slučaja, vjerovatno bih koristila i druge pristupe, posebno
iz porodične terapije.

5. Zašto je važno surađivati s institucijama sustava u ovim slučajevima?

Kako bi se djetetu omogućila adekvatna podrška, veom aje važna intersektorska
saradnja svih relevantnih aktera čiji je mandat briga o djeci. Važna je saradnja sa
zdravstvenim sektorom, kako bi se djetetu pružila medicinska njega ili psihijatrijska
pomoć (ukoliko j epotrebno), zatim podrška centra za socijalni rad, policije i sudstva,
 kako bi se nasilnik izmjestio iz porodice, kako bi se osigurala zaštita za dijete i drugog
roditelja i za druge sestre i braću, ukoliko ih ima. Važna je i podrška škole, školskih
saradnika, kako bi se omogućila socijalna podrška (ukoliko je dijete imalo dobre odnose
sa vršnjacima) kako bi dijete nastavilo sa uobičajenom rutinom. Ukoliko je dijete takođe
i žrtva vršnjačkog nasilja, onda od strane škole treba osigurati sigurno okruženje u školi.

Broj bodova: ___________ Položio/la – Nije položio/la

__________________________________
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander,
klinički psiholog i psihoterapeut