Adriana Altaras

Dojča
Ispovijest jedne židovske majke

S njemačkoga prevela
BRANKA GRUBIĆ

1
 Židovi su narod koji ne spava i
koji drugima ne dopušta da spavaju.
ISAAC BASHEVIS SINGER

Čovjek iz Porajnja sretne čovjeka iz Vestfalije

s papigom na ramenu i pita ga: “Zna li
govoriti?” Papiga kaže: “Nemam pojma.”

2
 PROSLOV

No, da, nisu bili ovdje sve vrijeme, ali zapravo nisu bili ni odsutni. Nisu se zabavljali bez
prestanka, sjedili s nama za doručkom ili se zavukli sa mnom pod pokrivač. Ali su
govorili, kao i uvijek: moji dibuci. Govorim o dušama mrtvih koji ne daju mira živima, a
najradije ih pohode noću. Još je zanimljivije to što su u međuvremenu dobili društvo
živih. Točnije rečeno, duše živih, koje mi ne daju mira i ne pohode me samo noću, nego u
svako doba.
Vrlo je živo: svi se uključuju u razgovor. Mrtvi i živi. U stvarnosti i u mislima. Pri
donošenju velikih i malih odluka, pri kupnji ove ili one haljine, pri izboru prijatelja,
odgovarajući na pitanja gdje i kada provesti godišnji odmor, razvijajući originalne
neuroze. Navodno postoje ljudi koji sami donose odluke. Ludilo!
Pitam se kako drugi ljudi uopće parkiraju automobile bez tih brojnih osobnih
pomoćnika.
Priznajem, to nije posve dobrovoljan odnos. Navikla sam na njih, ali ipak zamišljam
kako je bez njih život vrlo lijep.
- Morate se staviti u položaj ljudi s kojima živite, pokušati shvatiti njihove osjećaje,
njihov način razmišljanja - smireno predlaže gospođa doktorica Luise. - Ako vam to baš i
ne leži, ipak pokušajte.
Stavite se u ovaj položaj, stavite se u onaj položaj. Tad ćete razumjeti. Tako je bilo sve
vrijeme u glumačkoj školi. - Stavite se u položaj Lady Macbeth! No, Adriana, što je s
vama? Bar pokušajte. Strop se spušta, pod je močvara, užareni zidovi sve su bliže, mrkli
je mrak, a vaše su ruke krvave. Onda? Kakav je to osjećaj?
Kakav je to osjećaj? Usran. Trebala sam već onda prestati s glumom! (I to je jedna
zanimljiva tema, ali joj ovdje nije mjesto.)
- Jednoga dana moći ćete shvatiti i promijeniti svoju dvojbu - kaže gospođa doktorica
Luise. Ta ima dobre živce! Tko je ikad imao posla s tom posebnom njemačko-židovskom
dvojbom dobro zna da se stavljanjem u položaj drugoga, uživljavanjem u njegove
osjećaje, ne može postići baš ništa. Kladimo se?

3
 DOJČA

Adriana

Moj sin David zove svojeg oca “Dojča”.

- Hej, Dojča! Dođi dolje, Dojča! Dojča, opusti se... - ima još mnogo takvih primjera.
Povodi su različiti. Loša volja, dobra volja, ishod uvijek zvuči isto: - Hej, Dojča, kakve si
volje?
Znam da je to gramatički upitno, ali je tako.
Sve se to odvija najčešće za večerom, u dvadeset sati, u vrijeme kad obiteljski pakleni
stroj počinje otkucavati: nakon uobičajenog radnog dana moramo pripremiti zdrav
objed, ispitati latinske riječi, istuširati malog sina tako da se osjeća udobno. Georg, kao
Vestfalac utjelovljenje plemenitog stoicizma, udari po stolu tako da slasni umak poprska
moju bluzu i počne galamiti. Traži poštovanje i drukčiju razinu razgovora. Slijedi galama
na objema stranama, gubim tek. Sammy, Davidov mlađi brat, ispričava se i odlazi u svoju
sobu. David stavlja slušalice u uši, uzima novine, ogorčenje.
- Ionako je zdravije jesti u podne nego navečer pretrpati želudac - uzdahnem.
To je, doduše, točno, ali nije tema, primijeti Georg. On potječe iz četvrtog naraštaja
učiteljske obitelji i toga se ne možeš samo tako osloboditi. Ali u pravu je.
Biti “Dojča” nije samo po sebi jednostavno. Biti “Dojča” u židovskoj enklavi
dvostruko je teže, jer “Dojča” je ondje manje vrijedan. Naravno, to zvuči apsurdno zato
što jest apsurdno i nitko to ne izgovara tako jasno - ali tako je kako je.
Dobronamjerni bi sada mogli reći da bi odnos između Židova i Nijemaca morao biti
pozitivan. Uskoro će biti sedamdeseta obljetnica završetka rata, gotovo svi preživjeli
sada su već mrtvi. Novi početak je tu. Da, da, da. U Bundestagu sigurno, ali kod nas kod
kuće ne vidi se da je rat završio, a to kod kuće je prava stvarnost.
Budući da Georg sluti kako i ja u dubini duše mislim to isto, za kaznu dobivam
zadaću da objasnim našem sinu kako je i on najmanje pedeset posto Nijemac. To je
najobičnija genetika.
Ali kako ja znam da Davidu to nije baš milo čuti - on bi volio biti Izraelac ili najmanje
sto posto Židov - sljedeći dan odlazimo na suši; ako već moramo raditi nešto neugodno,
onda neka to bude bar u biranom okruženju.
Idem u širinu, poštovanje i zahvalnost, pozivam u pomoć Stari zavjet, četvrtu
zapovijed, “Poštuj oca i mater”. David odmahne rukom, dosadno mu je, još se i smije, ne
hvata se u biblijsku zamku, umjesto toga govori o “njemačkim vrlinama” i misli da ih
njegov otac ima previše.
- Preozbiljan je, previše ukočen, postavlja apsurdna pravila, previše šuti, ne zna
gubiti...
- Govoriš li o sebi?
- Otkuda ti samo taj čovjek? - pita me, ne trepnuvši.
- Davide, pazi. Pretjerao si. Jučer...
- Jučer si nije dao reći da je prije Nixona predsjednik SAD-a bio Lyndon B.Johnson!
Mrzim ga.

4
 Jučer se već kod predjela počelo razgovarati o SAD-u i tamošnjim zdravstvenim
reformama, koje mi, naravno, zagovaramo, zbog čega ih je David nužno napao. - Ti si
neoliberalni malograđanin - rekla sam, ponijela glavno jelo u dnevnu sobu i nastavila
jesti na sofi, kamo se Sammy već prije mudro povukao. David, kojem svaka politička
rasprava podigne temperaturu, nastavio je rugati se ocu, koji je hrabro i tvrdoglavo
sjedio za stolom, nazvao ga je ideološki zaglupljenim hipijem, zato što je s vremena na
vrijeme izgovorio ime “Marx”. Pri kronološkom nabrajanju predsjednika Sjedinjenih
Američkih Država, rasprava se toliko zahuktala da smo Sammy i ja morali do kraja
pojačati zvuk televizora. Johnson ili nije Johnson, to je bilo pitanje, obojica su u jednom
trenutka vrišteći izjurila iz sobe, iz jedne sobe čuo se Šostakovič, a iz druge Apsolutni
početnici.
- Mislim da se čovjek zove Obama - rekao je Sammy. Pogledali smo se upitno,
vjerojatno nismo dovoljno veliki amerikanofili.

David pomno proučava jelovnik s ponudom sušija. Manje sadržaj, a više cijenu. Mogu se
kladiti u svoj svijećnjak za Hanuku da bira najskuplje. S obrazloženjem da mu se gadi
požrtvovna skromnost njegova njemačkog oca...
- Kennedy, Johnson, potom Nixon.
- Dobro je znati - kažem. - Sigurno će mi nekad trebati.
- Idiot - kaže David.
- Ne razlikujete se previše jedan od drugoga.
- Ne! Ja i taj jahač na njemačkim načelima? Nikad!
- A što misliš, otkuda ti takva inteligencija?
Moj glas dobio je neugodan, kričav prizvuk. - A i svoju preveliku zahtjevnost
naslijedio si od oca. Pogledaj me: Ja sam skromna i sretna iako znam Clintona samo po
njegovim seksualnim sklonostima, a Busha mlađeg po alkoholizmu i svejedno kojim su
redoslijedom... Misliš li da će svijet biti bolji zbog toga što uvijek želiš biti u pravu?
Zahuktala sam se, više se nisam mogla zaustaviti. Jedna Japanka koja kao da je
upravo ispala iz slikovnice s mangama, uljudno prima narudžbu. Naručujem broj 12 za
trinaest eura, mješavinu sušija znakovita imena “Hirošima”. David misli i misli, manga
djevojka čeka, ja čekam, a onda pada odluka: “Perl Harbour Deluxe”. Cijena: trideset pet
eura. Vrlo povoljno, jer se dobije i miso juha i čaj od jasmina.
Ne, ne želim biti sitničava, ali mora li uvijek biti najskuplje? Je li luksuz pojačivač
okusa?
- Kako to da još nisi shvatio da se, ne, da ja moram prvo zaraditi novac. To znači:
ustati rano ujutro...
- Onaj tko je na ulici prije devet sati nitko je i ništa, i uvijek će to ostati. Barun
Rotschild - odgovara David i uobraženo se smješka.
- Ti si još miljama udaljen od gospodina Rotschilda, prijatelju moj! - izustim, a prvi od
tristo Davidovih sušija stižu na stol. - Kad trebaš pozvati taksi na talijanskom, engleskom
ili hebrejskom, ustručavaš se jer ne znaš dobro te jezike, i onda radije ideš pješice. Ne
trebaš recitirati Dantea, rabina Löwa ili Shakespearea, trebaš samo pozvati taksi! Svaki
Židov to zna učiniti na devet jezika. Pitaj obitelj Dreyfuss! Možda ne uvijek bez stranog
naglaska, ali vječni Žid uvijek će stići na željeznički kolodvor. Ako ne znaš bježati na
nekoliko jezika, nisi Židov. Ti si takav Nijemac da se sve puši! Vjerojatno bi bio prvi u
Staljingradu, ovako vojnički raspoložen...

5
 Nisam htjela to reći, bar ne ovako glasno. Vjerojatno je i pedagoški upitno, u svakom
slučaju nespretno. Ali budimo iskreni: David mora još mnogo vježbati dok ne postane
Židov prvoga reda.
Pogleda me. Rolica na pola puta između usta i jednjaka. Gosti za susjednim stolovima
vrlo su diskretni. Gospođica Manga zbunjeno se smješka. Stanka. Tišina. Tada
nastavljam, opreznije i malo tiše...
- Svaki donekle normalan momak uči od oca. To je poznato, u redu je. Sukob se ne
odvija uvijek na pristojan način i sa stilom. I ne mora. Često je čak vrlo burno, sjeti se
Edipa, ni to nije ništa novo. Šezdesetosmaši su mučili svoje očeve naciste, Gottfried
Wagner morao se probiti do svojeg djeda skladatelja i ubiti ga - bar u literarnom smislu,
svi doseljenici sramili su se svojih “primitivnih” roditelja loših manira i još lošijeg
poznavanja njemačkog jezika, djeca zvijezda brutalno skidaju roditelje s trona. Nijedan
prosječan sin bivšeg kancelara nije se popeo tako visoko na ljestvici najčitanijih knjiga
kao onaj koji se obračunao sa svojim strašnim ocem...
- Zar me doista uspoređuješ s Kohlom juniorom? - muca David, nakratko
zaprepašten. Bočica sa sojom njiše se uz rub stola. Gurnem je na sredinu stola kao prava
brižna majka, na što se David razbjesni.
- Nemam više pet godina! Posljednje tri razbijene bočice idu na tvoj račun, mama! -
uvrijeđeno gunđa.
Nekoliko minuta posvećujemo se isključivo jelu. Čini mi se da za drugim stolovima
šute kako ne bi propustili ništa od naše rasprave.
Dakle, nastavljam, ne želimo nikoga razočarati, staro kazališno pravilo. – Kad su moji
roditelji dolazni u Berlin na moje premijere, nosili su, bez obzira na godišnje doba, teške
kapute s krznenom podstavom. Berlin se nalazi na istoku, blizu Vladivostoka, dakle,
hladno je, mislili su. I rukavi su bili podstavljeni, izgledali su kao pingvini na krivom
kontinentu. Nikad nisu skidali krznene kape, ni u pregrijanoj kazališnoj dvorani. Mogla
sam glumiti bilo što i bilo gdje: u prvom redu uvijek su sjedile dvije krznene kape,
gledatelji i glumci gledali su samo njih, moje roditelje pingvine, kao da su dio scene. Oni
sami nisu se osjećali nelagodno. Poslije predstave pozivali su na večeru cijeli ansambl.
Da, i dalje su imali krznene kape na glavama. Kad su bili oduševljeni, kad su izricali
pohvale, kad su postavljali dobra pitanja, kad su ih svi smatrali modernima, ja nisam
željela biti ja, ne ondje, ne u tom trenutku.
- To je loša usporedba - uzdahne David. - Ovdje nije riječ o simpatičnim pingvinima,
nego o...
Za susjednim stolom prestali su disati. Zar se u Berlinu više uopće ne može
raspravljati privatno?
- Davide, tvoj otac je Nijemac. Ja sam Židovka. Prema starom Mojsiju, to ti ne moram
ni govoriti, i ti i brat ste, naravno, Židovi. Ali prema modernoj genetici, ti si pedeset posto
Nijemac i pedeset posto Židov, htio ti to ili ne. I možeš osporavati koliko želiš, ali to se
neće promijeniti. To je posebna mješavina na jednoj, recimo, “posebnoj osnovi”. Da sam
se udala za Indijca, možda bi bilo lakše. Ali ti onda uopće ne bi postojao... Tvoj otac nije
bio ni na istočnom frontu ni u Hitlerovoj mladeži. On čak ne dolazi ni iz Münstera, nego
iz jednog malog sela u blizini, a njegove ubilačke sklonosti ograničene su na ubijanje
komaraca!
Govorim i govorim. Pritom mi padne na um kazališni komad Borisa Viana u kojem se
pojavljuje uloga zvana Schmürz. Stvorenje, napola čovjek, napola klupko, potpuno
zamotano, koje stoji u kutu i koje svi članovi obitelji povremeno udare u prolazu. Onako
usput. To se opisuje vedro, koliko je to moguće. S lakoćom i bez velike tragike, Schmürz

6
dobije svoje - boljelo ga ili ne - ne govori ništa, i dalje stoji u kutu. Više se ne sjećam kako
drama završava. Umire li Schmürz na kraju? Komad mi se uvijek jako sviđao i da,
podsjeća me na našeg Schmürza kod kuće, na našeg “Dojča”.
U međuvremenu sam se prilično zaplela u govoru. Zamuckujem i zaustavljam se. “No
way out”, zasvijetli iznad izlaza. Gosti su razočarani i traže račun. Mogu reći da sam
sretna kad ne moram platiti račun. David čita na iPadu vijesti na Spiegel Online. Moje
riječi slušao je napola. Objed vrijedan trideset pet eura pojeo je do pola, ostalo će ostaviti
na tanjuru.

***

Navečer zaspim gledajući emisiju Mjesto zločina. Ni emisija ni ja nismo više ono što smo
nekad bile. Odvučem se u krevet, ne čekam da vidim tko je ubojica.
Probudi me buka, lupa, upali se svjetlo.
Otac i sin se hrvaju. Padnu na moj krevet, otkotrljaju se, nastave se boriti na podu.
Obojica su izvan sebe. David sav crven, njegov otac blijed kao kreda, izvlačim noge iz
gužve. Naizmjence izlete na balkon i urlaju nešto poput “ja sam jači”, a onda nastavljaju.
U određenim okolnostima moglo bi biti i čudno. Naravno, nije u redu da se otac i sin
tuku. Ali ovo ovdje nije službena tučnjava, nego odmjeravanje snage između mladog i
starog, ne posve bezopasno, vrlo arhaično. David u boksericama, bez majice, njegov otac
bez košulje, sin mu ju je strgnuo s tijela.
David viče: - Odlazim! Nećete me više nikad vidjeti ovdje!
Njegov otac urla: - To ćemo još vidjeti!
Dok razmišljam kako bih se mogla umiješati, a da se ne ozlijedim, čuje se zvono na
vratima. Susjed preko puta obavijestio je redare, dva muškarca u bojnoj odori penju se
stubištem. Bojna odora? Što su očekivali? Prvosvibanjske demonstracije u berlinskoj
sobi? David pokušava protrčati pokraj njih. - Kamo ćeš, mali, u dizalo? Moraš paziti,
ovdje u Schönbergu ljudi mogu pogrešno shvatiti...
Vraćaju ga, prolaze kroz vrata postrance jer su predebeli. Navlačim pulover preko
spavaćice. Ovo nije šala, dolje sigurno čeka gomila drugih redara u punoj borbenoj
opremi.
- Baš sam sretna što se žuti tisak ne zanima za mene - kažem policajcima koji polako
spremaju svoje palice.
Potom se okreću mojim muškarcima, ja tu nemam što tražiti. U pitanju je
testosteron, kao subotom u Sportskom pregledu.
Oprezno otvaram vrata Sammyjeve sobe, on spava blaženo poput malog djeteta.
- Znam da je zapravo vrlo loše imati u kući policiju, i to zbog zlostavljanja u obitelji.
Ali što ja tu mogu? - nevino pitam policijskog službenika.
Kolega tursko-njemačkog podrijetla opširno mi objašnjava da bi oni mogli podnijeti
tužbu, zapravo, morali bi, ali neće to učiniti, ovaj slučaj je potpuno jasan. Mladić ne zna
što bi sa sobom, silno je snažan i nesiguran, otac također. A u takvim “miješanim”
kućanstvima to nikad nije jednostavno, to je normalno, otkuda nam tako lijep namještaj?
Kako su ti berlinski policajci susretljivi i kompetentni. Zašto nisu već navratili
ovamo, nekom drugom prilikom? Policajac poljsko-njemačkog podrijetla razgovara u
dnevnoj sobi s Davidom i njegovim ocem. - On je psiholog, ja sam intelektualac -
objašnjava mi njegov kolega. Odmah ću početi kuhati tjesteninu kad je ovdje tako lijepo i
ugodno.

7
 Da, to nije jednostavno, kaže Emre, već smo prešli na ti, u njemačko-židovskoj kući
sudaraju se vrlo različiti svjetovi. Za djecu i za odrasle, to je velik izazov. On se snalazi u
miješanoj obitelji, njegova je majka Turkinja, otac iz Steglitza. Na polici nalazi moju
knjigu, darujem mu je sa smiješkom, to je prvi put da potpisujem knjigu u spavaćici.
Godinama se bakćemo s učiteljima i psiholozima, a onda usred noći dođu dva
berlinska murjaka i sve srede u tri jednostavne rečenice.
Obavijeste službena kola, kriza je riješena, redari se opraštaju, zažele laku noć.
Simpatični momci rade u toj policiji!
Nazvat ću gradonačelnika i osobno mu zahvaliti za te anđele u odorama.
Otac i sin planiraju trodnevno druženje u kući, žele razgovarati.

***

Emre se sljedećeg jutra pretjerano zahvaljuje za knjigu. S nezadovoljstvom utvrđujem da

ima moju e-mail adresu. Otkuda mu? - Smije li policija to? - pišem mu u neznanju. -
Policija smije i to i još mnogo toga - odgovara mi.
Osjećam da sam pod nadzorom, što li on još zna i vidi?...
Sammy je nesretan što je prespavao burne noćne događaje. Za utjehu, igrat ćemo
mini golf, fino objedovati u McDonald’su i ići u šoping u Schloßstraße. Možda u Steglitzu
slučajno susretnem Emrea, a u hitnom slučaju uvijek mogu nazvati broj 110.

8
 PARTIZAN

David

Raj: krevet, bokserice, glazba. Standard, nema govora!

- Obuci nešto, makni slušalice, možeš li na sekundu ostaviti te naprave, kako to ovdje
izgleda? Halo! Razgovaram s tobom!
Iskreno rečeno, ne znam što starci neprestano žele. Ljudi, polako, baš sada!
Majka stoji na vratima. Ja ležim na krevetu, s mobitelom u ruci i računalom na krilu.
Ona me gurne, nagnem se u stranu. Ogroman sam u usporedbi s njom, dajem joj
slušalice, super tekst:

Ako je sve jakna i hlače, glupo glumatanje,

Ništa nije ozbiljno i sve je preskupo
I uzduž i poprijeko sve jednako i dosadno
Kroz gusto i rijetko, bez kolege
Što kopa po nosu ispred hladnjaka, koji je prazan
Ja prije daleko naprijed, a sada je sve daleko iza mene
Nemam žene, nemam sreće, nemam stila, tu “0190”... i tako dalje
Prijatelji mi kradu rap, umjesto sa mnom konje
Moja majka me pita što ću biti!

Super pjesma. Jednostavno se nema što prigovoriti. Sigurno.

Ona pita što to sve znači, ja kažem “Nisam sam” i “Absolute Beginner, nema veze,
ionako ne razumiješ” - ona je već vani, što je to bilo? Sigurno je htjela razgovarati o
onome što se dogodilo jučer, uvijek želi razgovarati.
Zar je već podne? Ili večer? Svejedno. Sunce sja. Oprezno se okrenuti na stranu,
nastaviti drijemati.
Ali, iskreno, stari je poremećen!
Ja jučer: ekstremno napet.
On: stoji na vratima kao odgojitelj u pedesetim godinama.
Ja: dvaput mirniji, kao sannyasin.
On: - Objesi rublje, budi koristan, mi nismo tvoji sluge, znaš li uopće koliko je sati?
Ja: - Pretpostavljam da je kasno, jer je posljednji vlak...
Vješam rublje, potrebna mi je glazba, malo glasnija, naravno, inače basovi zvuče bez
veze.
On: - Glazba je dosadna i kako to uopće izgledaš?
- Jedno od deset piva bilo je loše - smijem se, moj otac se baš i ne smije, pocrveni, to
mi je poznato. Obojica smo kolerici. Dakle, povuče me za majicu koja se podere, stari! Ja
povučem njega za košulju, dugmad leti na sve strane, dlakavče, zar misliš da sam još
dijete? On urla: - Ja sam jači! Ja povičem: - Nisi već odavno. I tako dalje.

9
 Otrčim u majčinu sobu, upalim svjetlo, on me zaskoči odostrag, kukavica! Spotaknem
se o krevet, borimo se!
Majka zapanjena, ja vrištim, susjedi na balkonima, borba se nastavlja. Stari je doista
jak. Nije jači, ali dobro. Zabavno je. Izvučem se, hoću otići, dva murjaka penju se
stubama, guraju me pred sobom, jedan izgleda kao Sil iz Sopranosa. Moja omiljena serija,
ovaj put i ja glumim u njoj. Super!
- Momčiću, polako, ne žuri, kamo ćeš u tim gaćama, bez hlača? Ovdje u kvartu netko
će te napasti prije nego što trepneš, u tom outfitu! Lijepo sjedni pa ćemo malo
razgovarati, neka dođe i tata, a moj kolega pobrinut će se za tvoju mamu, jasno?
Lijepo sam im objasnio da je moj otac tiranin. I da ja mogu raditi što hoću i kad hoću.
- Momčiću, to nije tvoja liga, djeluješ neotesano, a sasvim sigurno znaš i bolje. Budi
sretan! Čemu takvo ponašanje? Vas dvojica momaka odmah na spavanje, ne, bez
pogovora, ni otac, testosteron ovamo, testosteron onamo, sutra ćete razgovarati
razumno, a sada je gotovo. Jasno? I ja želim ići kući.
Moj stari doista je otišao na spavanje, i sada trebam ići s njim na razgovor u
Regensburg, gdje svira u nekakvom usranom kazalištu. Na razgovor. Smiješno!
Moja majka još je sjedila ondje, skuhala je espreso. Znak za nepogodu, uvijek
pripravlja espreso. Blijeda poput mrtvaca. Noćima nije spavala. Što ja tu mogu, baš ništa,
umoran sam kao pas.
- Zašto? - pitala je. - Zašto?
A ja sam počeo tuliti kao koker-španijel.
- Zašto uvijek takve drame? Što misliš, što će biti dalje? Jedna ruka na kesi, druga na
računalu? A između toga ratovi s ocem?
Kad je spomenula rat, prestao sam tuliti, sinula mi je strašna ideja.
- Ja ću biti partizan! Onda možete raditi što želite. Više neću rintati za starog, borit ću
se za stvari za koje se isplati boriti! - čujem kako govorim, nemam pojma zašto.
- Partizan? - majka ponavlja izbezumljeno. - Jesi li što popio? U ovo doba? Bez hlača?
I što uopće znači boriti se za stvari za koje se isplati boriti? To su prazne riječi, kad
izlaziš, ono smeće...
Velika pogreška. Jednostavno je trebala čekati dok se oluja u meni smiri, ali ovako...
- Mama! Stop! Dosta! Što to znači? Da, da, da! Ja sam mlad, ali znam neke stvari. Sve
sam već u Berlinu vidio i doživio. A što se tiče smeća. Ne, to ne želiš znati! Klubovi.
Tulumi. Ljudi. Cijeli program. Turci protiv Rusa i oni opet protiv Arapa. Moji prijatelji i ja
među njima. Onda oni pridošli pomodni krugovi. Nema mjesta za disanje, sve je puno.
Nikog nije briga kakve probleme ima momak iz srednje građanske klase! Pusti me! Bit ću
partizan i gotovo!
Espreso krčka, odavno je već gotov. Kava, njezin čudotvoran lijek, kao što su drugima
Nivea ili Sagrotan.
- Aparati Lavazza jednostavno su najbolji. Barem se u tome možemo složiti: nema
terora stila, samo espreso. Najmanji zajednički nazivnik. Iznimno dva šećera?
Kad mi tako govori, pitam se katkada jesu li joj sve ovce na broju.
- Ili ćeš danas tri šećera? - hrabro nastavlja s pitanjima. Jadno.
- Onoga dana kad ti sin odlazi u partizane doista nije važno hoće li uzeti jedan šećer
više ili manje. Srednja građanska? Postoji li to uopće? Ja znam samo za malograđane i
velegrađane.
Moje su oči postale uske, moglo bi se reći da su to samo prorezi.

10
 - Bilo bi pametnije nastaviti sutra poslije škole, umoran sam - pokušavam skrenuti
razgovor na nešto drugo.
- Partizan, tako, tako - nezaustavljivo nastavlja, ne želi me shvatiti! - Ali u kojim
brdima uopće? Odgovara li područje Märkische Heide partizanima? Iznošene traperice,
uske bokserice, poderane tenisice nisu odgovarajuća odjeća za junake. O kakvim je
sadržajima zapravo riječ: cheeseburger za sve, klubovi se otvaraju odmah po završetku
nastave, ukidanje mature, dolje s očevima?
Sluša li me itko? Kako bi bilo sa seminarom za šutnju, trapističkim samostanom u
Provansi ili putovanjem Saharom s beduinima?
- Vrlo duhovito, mama! Danas si se tuširala slušajući Petera Lustiga? Tvoji poznati
sadržaji su zastarjeli. Socijalna država. Stambene zajednice. Pospremanje. Struktura. Sve
je to prošlost. Da, čudiš se. Jasno, misliš da sam premlad. Naivan. Možda. Ali sad je
vrijeme za promjene. Neka stari i dalje stoji na vratima. Vidjet ćeš.
Ustanem, izađem van i zalupim vratima. Staklo po treći put ispada iz okvira. U našoj
kući bi dobro došao pleksiglas. Ali mene nitko ne sluša.
Majka gleda za mnom s balkona. Trebam paziti na izgled. Belmondo ili netko takav.
Pretrčim preko ulice. Pada kiša, pravo partizansko vrijeme.
Zašto me ne shvaća ozbiljno? Zašto me nitko ne shvaća ozbiljno? Zašto uvijek ta
ironija? Gdje ćeš biti partizan? U Berlinu? Mecklenburgische Seeplatte, Spreeivald? Trčim
natrag, mokar do kože vičem ispod balkona: - Mislim ozbiljno, mama, i nemoj reći da su
to kasne posljedice, ti sve objašnjavaš time. Rat je završen!

11
 IGRAČ MINI GOLFA

Sammy

Zbilja? Policija je bila tu? Noćas? A ja nisam ništa čuo. Spavao sam. Jesu li imali
neprobojne prsluke? Specijalci? Jesu li pucali? Super! A ja spavam! Ali moj brat uvijek
izaziva nekakvu gužvu, ne mogu naviti sat da me probudi, zar ne?
Mama kaže, David i ja smo vrlo slični pa nije više htjela imati djece jer bi sva ispala
isto. U starim albumima vidio sam da smo slični, onako u odijelcima. Ali tako svi
izgledaju isto. Sve bebe koje leže na trbuhu izgledaju kao bebe koje leže na trbuhu. A na
fotografijama s obrezivanja je isto tako, mama jednako plače, a tata gotovo na svim
slikama kopa zemlju po loncima za cvijeće. Rekao mi je da upravo zakapa kožicu na
balkonu. Tako se to radi. Dakle, i to je sve isto.
Ali u duši nismo isti, moj brat i ja. Uopće nismo isti.
David je silno tašt. Dobro, on super izgleda, s pločicama i tako. Ali ja sam mnogo
simpatičniji, tako svi kažu. U dućanu Getränke Hoffmann, gdje uvijek na dovratku mjerim
visinu, momci kažu da je David ljepotan, a ja sam simpatičan.
David je dva puta preskočio razred, ja samo jedanput. On uvijek pretjeruje. No
njegova je inteligencija hladna, ja sam mnogo osjećajniji, kaže baka. On uopće ne zna da
proljeće miriše. Kladimo se?
Mama, koja je bila u Waldorfskoj školi, kaže da antropozofi tvrde da čovjek bira
obitelj u kojoj će se roditi. Ja u to ne vjerujem. Katkad, naime, mislim da bih mnogo bolje
pristajao nekoj drugoj obitelji. Možda se u mojem slučaju dogodila pogreška?
Mama kaže kako su pokušali sa psom. Bilo je vrlo lako naučiti psa da se pretvara kao
da je mrtav. Kad je to tako lako, pomislili su, možemo dobiti kćer. Kći je bila sin koji je
radio sve, samo se nije pretvarao da je mrtav. Nakon nekoliko godina zaboravili su kako
je sve to bilo naporno, kaže mama. Ponovno je ostala trudna i David je bio skinut s
prijestolja. To mi i danas zamjera.
Znam, zvuči pomalo čudno, ali ja ne mogu nikamo doći, a da ne dobijem nekakav dar.
Lizalice, čokoladu, besplatne ulaznice, nogometne lopte. Nasmiješim se i svijet mi je pod
nogama. Tako je.
David to promatra, krade moje slatkiše, ali ništa ne shvaća. Čemu onda preskakanje
dva razreda kad ne shvaća tako jednostavne stvari? Kako možeš biti tako pametan, a
istodobno tako glup?
Jučer, na primjer, opet je za večerom izbio rat. Tata i David žestoko su se svađali oko
nekakvih predsjednika. Mama je pogurala čaše na sredinu stola, nemamo ih više mnogo...
Za večeru je pire od krumpira, moje omiljeno jelo, neprimjetno uzimam posljednji
odrezak, smješkam se majci, jeste li kad čuli za pojam stratelogija? David bi se trebao
samo nasmiješiti i kimnuti, i mi bismo bili već kod deserta i brzo bismo se mogli vratiti
računalu. Zašto on to ne može?
Tata je rekao da je mama, kad sam još bio malo dijete, svima pričala kako sam
sigurno duševno zaostao jer sam uvijek veseo. Poslije toga glasno bi dodala: - Ali u
Njemačkoj se o tome ne smije čak ni misliti, kad je riječ o prošlosti, posve je jasno da je to
politički inkoherentno.

12
 Ja sam jednostavno zadovoljan. Zar je to tako loše?
Kad smo već kod toga: da, ja volim crkve, još više katedrale, sviđa mi se pečenje
kolača, a u školi sam se sam odlučio za latinski i grčki jezik. Francuski više nije in. Osim u
Africi, ali ondje ne živim. Moja soba je uredna, moje majice su složene. David kaže:
Strašno! Što je tu, molim lijepo, strašno? Zašto bi bilo kul kad ti soba izgleda kao kod
onih na RTL-u što nikad ne pospremaju? Prije spavanja pripremim si što ću sutra
odjenuti. Čista organizacija, Davide. Tako ujutro sve ide brže. Idiot! U Grunewaldu igram
hokej, u Wilmersdorfu violinu, pitam mamu kako je i sviđa mi se njezina haljina. U
svakom slučaju, sljedeći ću tjedan preći s violine na trubu, big band umjesto orkestra,
zvuči bolje, zar ne?
Jesam li ja veći Nijemac od Davida? Možda više od pedeset posto. Zamijenjen pri
porodu u bolnici Martina Luthera? Jesam li neznani potomak Weizsäckera? To su, naime,
bili dobri Nijemci, kao i nacisti - to nije posve neupitno - upravo to radimo iz povijesti.
Nemam pojma, meni je jednostavno lakše. Iskreno rečeno. David kaže da je njemu
kao prvorođenom bilo jako teško, prvu gumu za žvakanje smio je kupiti tek kad je pošao
u školu. Strašno! Ja sam imao žvaku dok sam još sisao. Slično je bilo i s gledanjem
televizije, kolom, kebabom. Čekaj, kažu mamine prijateljice, Sammy je još malen, ali kad
bude imao petnaest godina... Svejedno kakav ću biti, nikad neću biti kao David, jasno?
Ali ono što sam zapravo htio reći jest ovo: najviše volim mini golf!
Napamet znam radno vrijeme igrališta. Danas je mama na redu, iako to nije njezin
omiljeni sport. Vraća se od psihoterapeutkinje sva zadihana i kaže da plaća devedeset
pet eura po satu, a terapeutkinja šuti sve vrijeme. Ali zato ona ima naziv doktora i dugo
je studirala. Mama je ili na terapiji ili u kazalištu. Sada mrmlja nešto poput “danas nije
moj dan”.
I nije kad je riječ o mini golfu. Ja najčešće pogodim s dva ili tri udarca. Mama već u
prvom krugu dobije sedam bodova, jer ako ne pogodiš sa šest udaraca, dobiješ najveću
kaznu, sedam bodova. Navikla je gubiti, kao i kad igramo Memory, stolni nogomet i
biljar.
Mrzim kad pokuša propustiti rupu, kao i sada. Tata kaže da je mama otporna na
pravila. - Mama! Zašto postoje pravila ako ih ne shvaćaš ozbiljno?
- Ti si veći Nijemac od tate. Je li to do Wagnera?
- Mama, nemoj opet spominjati Wagnera!
- Nije sve do Wagnera, nije ni tako važno, ali tvoje germanske žile mogu se povezati s
njim, znaš, kad si se rodio...
Ne opet ta priča! To je nevjerojatno. - Mislim da sam ti već pričala. Kad se tvoj brat
rodio, morali su me pod hitno operirati, prenijela sam ga četrnaest dana i nije mogao
izaći, htio ili ne htio.
Gadi mi se kad mi majka priča takve stvari, i još tako glasno da se čuje do petnaeste
rupe.
- Uvijek sam sumnjala u prirodan porod. Carski rez je u Njemačkoj tabu, bar u
određenim krugovima. Njemačka žena odmalena zna kuhati džem, poznaje homeopatiju
i rađa prirodno. Ja ne znam ništa od toga.
Jao! Sada će pred ostalim igračima mini golfa opširno pričati o mojem porodu.
Kladimo se? Kako to mrzim! - Mama! Ti si na redu!
- Ne prije kraja mjeseca, opomenula me astrologinja kad si se trebao roditi. Tek
nakon trideset prvog, u dvanaest sati, on će postati sretan čovjek.
Nisam li rekao?

13
 - Operacijska dvorana bila je spremna, svi prisutni u svijetlo-zelenim kutama, već
sam imala plastičnu kapu na glavi kad su dovezli jedan hitan slučaj. Mene su onako
velika trbuha izgurali na hodnik gdje sam trebala čekati, zavezana za ležaljku. I evo ga.
Kako bi mi odvratio misli, tvoj se otac nije sjetio ničega drugog nego da me poučava o
Wagneru. I kunem ti se, to te je obilježilo mnogo više od bilo kojeg mog židovskoga gena!
Mama uopće ne primjećuje da sam u prednosti već tri rupe... Samo govori, vjerojatno
da prikrije kako nije odigrala nijednu rupu bez kaznenih bodova. Sada će pokušati varati.
Ali ja pazim.
- Wagner je bio čudan tip. Vjerojatno genij, ali sasvim sigurno i pravi seronja.
Nesiguran, unatoč darovitosti. Nije mogao podnijeti konkurenciju. Htio je biti uspješan
poput Meyerbeera, poput Mendelssohna... sve sami Židovi. U izgnanstvu je predano
radio na osnivanju općine. Njegovu glazbu nije trebalo samo slušati i smatrati dobrom, u
nju se trebalo vjerovati. Kao protuuslugu, on će pristalice svojom umjetnošću izvesti iz
bijednog života, uzdići ih na višu razinu. Nijemcima se to jako svidjelo, jer su silno
stremili prema vjeri i spasenju. U njegovoj glazbi postoje trenuci velike čarolije. Čovjek je
skladao kao nitko prije njega...
Četiri rupe dalje od mene mama priča glasno tako da je mogu čuti. Kad bi postojala
Guinnessova knjiga rekorda za neugodne majke, moja bi bila na prvome mjestu.
- Kakve je samo lijepe zborove mogao pisati! Umjesto toga uvijek je skladao
beskrajna sola. Manijački. Samo odabrani imaju pristup. Rudolf Steiner nije daleko od
njega, može se usporediti sa Stefanom Georgeom. Nijemcu su potrebni sljedbenici, svaka
zagonetna riječ daje mu novu hranu: vođe i njihova vječna tajna. Zato ne smije biti
previše konkretan. Više uopće nije važno u što se vjeruje, važna je samo vjera. Među
ostalim, tu spada i prirodan porod...
Ja sam gotov s preprekama. Rekordan ishod. Sada bih mogao popuniti obrazac za
godišnju ulaznicu pa bismo mogli dolaziti na igralište kad god poželimo. Uz malo sreće,
mama će i dalje govoriti i neće primijetiti što potpisuje.
- Otada, za dvanaest godina naše povijesti nisam čula da tvoj otac toliko govori u
jednom komadu.
- Mama! Odigraj do kraja, molim te.
Nismo u operacijskoj dvorani, nego na igralištu za mini golf! Hajde, napokon!
Vjerojatno trebam biti sretan što se ne zovem Richard, Tristan ili Siegfried. Oni su kul,
moji roditelji, ali stvarno nisu normalni. Kad budem sljedeći put dolazio na svijet, volio
bih da to bude kod roditelja mojega prijatelja Paula. Oni rade na revizorskom sudu,
objeduju na vrijeme, imaju auto s klimom na leasing i ne govore stalno o umjetnosti.

14
 NAS ČOVJEK IZ MÜNSTERSKE REGIJE

Georg

Zašto ništa ne govoriš? Zar ne želiš ništa reći? Čuješ li me? Pitao sam te nešto! Ili ti je
potreban libreto kako bi mi odgovorio?
Moja supruga prostire stol za zajedničku večeru, day after. Nova večer, novo jelo,
precijenjeni obred, po mojemu mišljenju. A onda i ono mnoštvo beznačajnih pitanja! Što
imam reći o tome? Uvijek se može govoriti, kaže Adriana, ja ne mislim tako, gledam kako
stavlja vilicu pokraj mojega tanjura i šutim. Ne šutim pružajući pasivni otpor, kao što mi
predbacuju u obitelji, volim šutjeti. Šutnja je lijepa.
Zar nitko ne čuje kukavicu u parku? Da su se naselile u središtu grada? Lisice, divlje
svinje, zašto ne i kukavice? Pjeva kvartu umjesto tercu, kao što se sklada u klasici, je li u
pitanju mutacija? Primjećuje li to itko? Vjerojatno ne. Neznalice. Koliko živućih
skladatelja poznajete? Jednog, i taj sjedi sada ovdje za kuhinjskim stolom i s vremena na
vrijeme potrebna mu je tišina.
Što god pokušam, ostaje bezuspješno, oni su izabrani, ja nisam. Ja sam autsajder u toj
ménage-à-quatre i kao takav, doduše, imam mišljenje, ali ne i pravo na veto. Nema
demokracije, ni u kazalištu, ni u obitelji.
Ono što ovdje činim može se shvatiti kao njemačko-židovsko razumijevanje.
Popravljanje odnosa na privatnoj razini. Međutim, uspijeva samo pod određenim
uvjetima.
Kakva večer jučer! Kakva noć!
Kad cijelu subotnju večer čekaš sina koji je u sedamnaest sati javio da dolazi odmah,
i onda se pojavi pijan malo prije jedan i glupo se cereka, kad ti dan završi posjetom
policije, onda ne možeš govoriti o ugodnom smiraju.
Da, s vremena na vrijeme sam koleričan. Što mi drugo preostaje? Kako bi me inače
primijetili u ovoj ludnici? “Nasilje u obitelji”, kako to zvuči. Moram li se sramiti? Hrvali
smo se. Borili smo se za prevlast na četvrtom katu jednog berlinskoj stana u staroj zgradi
u Schönbergu. I reći ću usput: ja sam i dalje jači.
- Danas pokušavamo prvo s juhom.
- Sammy, Davide! Večera!
Zanima me oglušuju li se na poziv supruge manje nego na moj.
Iznenađenje, pojavljuju se.
I odmah se za našim stolom govori bez prestanka. Ja volim juhu, ali nije li dovoljno
čuti tihi zvuk žlice na tanjuru? Ne, mora se razgovarati pod svaku cijenu, i uvijek govore
svi istodobno, nikad jedno za drugim.
Kad se umore i od iscrpljenosti počnu praviti kratke stanke između rečenica, ja
dobijem priliku da se ubacim. I kad napokon mogu izgovoriti jednu rečenicu, pojavi se
ovaj problem: ne slušaju me.
Fina juha minestrone. Dobro začinjena. Ukusna.
Djeca nalikuju na mene. Osobito David, ali on to ne voli čuti. Istina je okrutna.

15
 Iskreno rečeno, još nisam vidio njegovu natprosječnu inteligenciju o kojoj svi govore.
Mislim da je to samo orden koji su mu prišili: velika nadarenost. I ja sam položio maturu
odličnim, zar to nije ništa? Ali ovdje nitko ne govori o tome.
Tko je pročitao cijeli židovski kanon? Spinoza, Heine, Marx, Freud, Adorno? Da,
upozorili su me, kod kuće u mojoj obitelji i na drugim mjestima, dajući mi različite
primjedbe: Znaš li što činiš? Jesi li siguran, s tom ženom? Ta neprestana živčanost, ta
ekstrovertiranost, to uopće nije za tebe. Vidi, Verena, naprotiv, ona je simpatična,
normalna... Riječ “židovski” nije se nijednom spomenula.
Kad sam upoznao Adrianu, bio sam član pokreta Anti-AKW1 neka vrsta građanskog
anarhista, odjel politički kabaret. Nikad nisam bacao kamenje, to mi je bilo previše
konkretno i bez stila. Inače mi je bio po volji svaki oblik otpora. Naš temeljni zakon
glasio je: Sic semper tyrannis!2 Bilo je mnogo zamjenika za mojeg oca, kojima sam se
mogao suprotstaviti. Moj sin izlazi na kraj i bez zamjenika, on ima mene... U ono vrijeme
meni nije bilo ništa logičnije nego majci, koja je bila u Savezu njemačkih djevojaka, i ocu,
koji je bio u Wehrmachtu, dovesti Židovku na nedjeljni ručak. Naravno, nisam baš tako
mislio. Jednostavno sam bio očaran tim židovskim tornadom. No iskreno rečeno, nisam
to baš tako zamišljao. Preglasno, prebrzo, previše. Oni to zovu chuzpe, a ja lošim
ponašanjem. Sad sam nepravedan, a juha je bila dobra, i danas su nekako opušteni, da, za
našim je stolom gotovo ugodno.
Ja dolazim iz skučenih odnosa - ili kako to reći, ako si u Grevenu u Münsterskoj regiji
bio ministrant? Adriana je proširila moje obzore. Otkrio sam da iza kanala Dortmund-
Ems postoji svijet.
A taj svijet izgleda ovako: Svaki let mora se promijeniti najmanje jedanput. Nijedna
odluka nije konačna, o svemu se može raspravljati, jer svi vole raspravljati. Sve se
obavlja govorom i pokretom, brzinom se varaju mase, tako glasi židovska inačica teorije
relativnosti. Što se tiče mase: dobro poznata košer hrana, ponajprije šolet, jednostavno
je jelo kakvo mi u Vestfaliji jedemo već dvije tisuće godina. Mast, grah, smeđi umak,
ostaci od cijelog tjedna - nejestivo.
Ne postoji viša rasa, nadčovjek - ali ja ovdje ne vidim ni izabrani narod. Moguće je da
oni stalno raspravljaju s Bogom, ali dobro bi im došlo malo više straha u ophođenju s
njim.
Odjednom je nastala tišina. Prilika da nešto kažem. Što se dogodilo? Aha, glavno jelo i
salata.
- Židovi su isti kao i svi drugi, samo malo više - uvijek kaže Adriana, a ja do danas
nisam shvatio bi li to trebala biti šala.
Malograđani se često druže međusobno. Liječnici ili vozači Golfa. Ozbiljne studije
pokazuju da je zajednički život ljudi iz različitih kulturnih krugova vrlo zamršen,
najčešće pođe po zlu, a održati se može samo uz veliko ulaganje energije i korištenje svih
osobnih resursa. Ja to mogu samo potvrditi. Ja sam se za to odlučio unatoč svemu i sada
imam salatu, a ne Golf.
Što se tiče salate: kad se posluži salata, odmah počinje rat. - Smijem li uzeti još malo
salate ili je ona rezervirana samo za tebe? - pitam Davida koji se ponaša kao da ću ga
razbaštiniti.
- Naravno, tata - odgovara svisoka, nakon što si je natovario cijelo brdo i nije ostavio
gotovo ništa. Da, ja volim salatu i on to zna. Je li to moralno neprihvatljivo? – Salata je

1 Pokret protiv atomskog oružja, nap. prev.

2 Uvijek tako s tiranima, nap. prev.

16
moj prijatelj - kaže glavna glumica u filmu “Zeleni sjaj” Erica Rohmera, prekrasan film
koji ovdje nitko ne razumije.
Malo poslije moj stariji polako ustaje od stola. - Molim te, samo ustani, ne, nisam
uvrijeđen. Samo još nisam gotov. Jedem presporo? Zato što ne gutani kao kakav
izgladnjeli Palestinac iz područja Sahela? Uostalom, onaj bijeli uređaj ondje stroj je za
pranje suđa.
Ja ovdje nisam žrtva, vi me pravite žrtvom, volio bih povikati, da se vaša majka udala
za Mosesa Mendelssohna, svi bismo bili sretniji. - Uostalom, nakon Roosevelta je bio
Truman! - rekao sam umjesto toga.
Opet sam bocnuo Davida, on se odmah vrati k stolu i za svaku sigurnost tvrdi sve
suprotno od onoga što ja kažem. Sammy se cereka. On je tako malen i odmah je prozreo
igru. Ali veliki urla, sav zajapuren, da u Palestini ima svega, ali ne i područja Sahela. Ja
sam akademski građanin s opasnim polovičnim znanjem. Pa što, još uvijek je polovično.
A on?
- Washington, potom Adams - ustrajno tvrdi David.
- Jefferson se ne računa kao predsjednik Sjedinjenih Država. Možeš potražiti na
Googleu zašto je to tako - kažem - i da, zlato, htio bih malo slatkoga, hoće li još tko?

17
 YOU RUINED MY AUSCHWITZ

Adriana

Danas je veliki dan. Deveti studenoga, maglovito je. Za studeni to i nije neobično, ali mi
danas smeta jer stojim u zračnoj luci Tegel, a u dogledno vrijeme ne polijeće nijedan
zrakoplov.
Zar neće biti ništa od komemoracije koju je propisala država?
Dugo sam sumnjala da će me zapasti ta zadaća, stalno sam očekivala da će netko iz
ureda gradonačelnika u Frankfurtu reći: Zabunili smo se, govor povodom Devetog
studenog treba održati profesionalac, iskusan govornik poput Galinskog ili Taborija. Oni
su, doduše, mrtvi, ali to nije razlog da govor ne bude kvalitetan. Nije se dogodilo ništa od
toga. Gradonačelnica Frankfurta odlučno je odgovorila: “Da, ostajem pri tome”, kad ju je
nazvao jedan zabrinuti član središnjeg vijeća koji se nije mogao suzdržati, a da ne
izgovori nekoliko iznenađujuće oštrih primjedbi. To mi je danas na telefon ispričao jedan
službenik iz “unutarnjih krugova”, vrlo povjerljivo i s najvećim zadovoljstvom.
Jasno je da kolege Židovi ne pokazuju osobitu naklonost prema meni. - Što će mi
neprijatelji kad imam takve prijatelje - pjevušim za sebe jedan od naših obiteljskih
pripjeva. Rezervirali su mi rani let, i da nije bilo magle, stigla bih na vrijeme na sendviče
kod glavne gradonačelnice.
Što se zapravo dogodi kad govornik ne dođe na komemoraciju? Održi li govor netko
drugi? Ili svi jednostavno primjereno šute?
Gospode Bože, u svakoj zemlji zrakoplov bi poletio unatoč magli!
Osvrnem se oko sebe i vidim političare i druge državne dužnosnike koji također
nestrpljivo čekaju, vjerojatno sa sličnim zadatkom kao što je moj. Najbolje bi bilo da
odmah ovdje održim govor, na četvrtom izlazu, to bi bila novost u održavanju
komemoracija. Već vadim rukopis.
Čovjek pokraj mene ima neugodan zadah. Koliko požrtvovnosti zahtijeva bavljenje
politikom!
Ah, zrakoplov je spreman za primanje putnika? Tko bi mislio! Već sam se pomirila s
tim da će me Bog tog Devetog studenog poštedjeti nastupa u crkvi svetog Pavla i
darovati mi bezbrižan dan koji ću provesti u sauni...
Odmah iza mene, red 9A+B, sjede dva politička dužnosnika, što se ne vidi samo po
odijelu i kravati. Nije dovoljno što se zrakoplov probija kroz maglu i iskušava moj
želudac, dva gospodina brzo su pronašla zajedničku temu za razgovor: mene. Postoji li
slučajnost ili ne, neka odluče astrofizičari. Prvo što čujem jest:
- Zašto su angažirali baš tu luđakinju? Prošle godine onog antisemita, a sad ovu
šašavu glumicu!
Oprezno se okrenem, pokraj prozora sjedi mršavo gunđalo, sa saveznim ordenom za
zasluge na reveru i ljubazno mi se smješka. Poznajem li ga? Pokraj njega debeli ćelavac
koji suska, rekla bih da je Mađar.
Tako je suskala moja prva velika ljubav. To nije on, ili možda jest? Kladim se u svoj
ključ od kuće da će obojica sjediti u prvom redu na svečanosti u Frankfurtu.

18
 - Nazire se novi trend... - odgovara ćelavac. Ima lice poput djeteta, pjegavo, sigurno je
prije bio u mojoj teniskoj momčadi.
- Kažem vam, dragi kolega - sada je opet na redu onaj mršavi - oni koji su preživjeli
već su mrtvi, na redu smo mi, sljedeći naraštaj. A u tom osjetljivom trenutku njemačka
javnost misli: Vrijeme je da se povijest stavi ad acta, dovoljno smo patili, primjereno se
sramili, ono što sam uvijek htio reći Židovima... Svako polje koje je ispušteno iz ruke u
javnoj diskusiji, izgubljeno je zauvijek. I upravo će se u tu zamku javno uhvatiti ta
žutokljunka Altaras.
Rekla bih da boluje od žuči, kako je požutio.
- Altaras? Altaras? Već sam čuo to ime. Nekakav skandal u osamdesetima između
središnjice i općine Gießen. U pitanju je bio novac. Mnogo novca. Prisvajanje, pronevjera
novca od središnjice. Altaras senior tražio je javno očitovanje... Ti Altarasi idu na živce,
pitbuli koji ujedaju. Ne s nama! Hoćete li i vi sok od rajčice? Sol? Papar?
Moja ocjena: ćelavac ima dobro plaćeno radno mjesto, požutjeli radi u upravi.
Obojica su veliki taktičari, snalaze se u igrama moći.
To traje neko vrijeme. Potom mijenjaju temu i jedan drugom obećaju glas na
sljedećim izborima za predstojnika.
Ja sam na svojem sjedalu mala poput Alice u zemlji čudesa. Najradije bih odmah
izašla iz zrakoplova, iz nakupljenog ludila u mislima, iz cijele fatalne priče, ali prekasno
je. The eagle has landed. Više nema povratka.
Hvala Bogu, partizanka kao što sam ja ima instinkt za ubijanje i počinje se javljati
uljudno, ali uporno. Vidimo se, momci!

Ured glavne gradonačelnice je lijep. Ona je izričito ljubazna, baš moj tip, neobično jasna i
brza. Sendviči su se već osušili, listovi salate uvenuli, kava hladna, ali, kao prvo, ja nisam
doputovala da se najedem, a drugo, danas uopće nisam gladna, trebalo bi odmah početi.
Dok načinjemo još nekoliko vrućih tema iz svjetske politike, čujem kako šef
protokola mrmlja: - Čovječe, koliko brljaju, trakavica će dobiti uvojke...
Uvojke? Možda misli na mene? I evo, počinje, kroz stražnji ulaz vode nas u crkvu
svetog Pavla.
Već sam bila u crkvi svetog Pavla prije nekoliko tjedana, popela sam se gore prošavši
pokraj velebne Grützkeove slike, pitala sam jednog vatara mogu li nakratko stati za
govornicu jer Devetog studenog tu moram držati govor. - No, pripremite se dobro. Ja vas
uopće ne vidim, niste dovoljno visoki za govornicu. Ali od petog reda je bolje, mislite li da
će biti puno? Ništa novo, svake godine isto!
Sjednemo, gradonačelnica govori. Kao što sam i očekivala, dobro i kratko. Pogledam
oko sebe. Doputovali su i neki prijatelji. Raffi se sigurno nada da neću kazivati njegove
šale. Carolina i Jo poznaju moj govor, kimaju mi solidarno.
Jedan član Židovske središnjice ima riječ. Simpatičan momak crvene kose, nemam
naočale pa mi se učini da je to Daniel Cohn-Bendit. Dvorana zanijemi kako bi se čuo
njegov, kako to piše u programu, “kratki uvodni pozdravni govor”. Gospodinu doktoru
nije potrebna cedulja, govori napamet o strahotama koje su se dogodile 9. 11. 1938.
godine. Navodi nebrojene pojedinosti o zlostavljanim rabinima, o mučenoj djeci i
napaćenim obiteljima. Svi su neizmjerno dirnuti. Nakon deset minuta tek smo došli do
popodneva 9. 11. 1938. godine. On govori i govori. Postaje nepodnošljivo. Ali ne zbog
njegovih strašnih priča, nego zbog načina na koji pripovijeda: kopa, prevrće, iznosi
pojedinosti, neka se zavuku pod kožu, mi otupjeli slušatelji trebamo osjetiti bol, jer ćemo

19
shvatiti samo ako postane nepodnošljivo, možda. Potom se osvrne oko sebe. Desno sjede
predstavnici Crkve, lijevo vojska, u sredini politika. On ih ima u šaci. U ledeno hladnoj
šaci sjećanja.
Što ja mislim? Jesam li poludjela zato što su mi živci izloženi prevelikom pritisku?
Oprezno okrećem glavu. Raffi je svoju pokrio rukama. Zbog tuge ili zbog srama?
Ugledam svoju prijateljicu Annu. Obrazi su joj užareni kao u internatu kad je bila
uzbuđena.
Kratak pozdravni govor traje već dvadeset minuta i ne vidi mu se kraj.
Sada je s našim predsjednikom države u Auschwitzu, naravno, siječanj je, vrijeme u
koncentracijskom logoru, velika hladnoća nad poljima pokrivenim snijegom. Ne
propušta reći kako je i sam tada bio ondje. Meni se lagano vrti u glavi. Patim zajedno s
jadnim logorašima, a patim i zbog njegovih optužujućih riječi.
Možda griješim, ali gospodin doktor gleda me ravno u oči. Da, vi! Čini se da kaže:
Mislim na vas, da se niste usudili, draga moja gospođice Altaras. Onaj tko je protiv
ritualizirane komemoracije, automatski je za organiziran zaborav. Obuzimaju me
mračne misli: Je li čitao moj govor? Možda ga je dobio u uredu gradonačelnice ili tko zna
gdje.
Što da radim? Upravo to što on radi tema je mojega govora. Korištenje poznatih
fraza, instrumentaliziranje holokausta. Uvjerava nas da ni u kojem slučaju ne želi
naglašavati krivnju Nijemaca, ali ja znam, kad bih mu ukrala misli, uzela bih mu njegovo
najjače oružje, izazivanje osjećaja krivnje u Nijemaca. Što bi onda ostalo od njega i od
njegove središnjice? Opet se okrenem. Carolina i Jo pogledaju me bistro, oni poznaju
politiku i njezine piruete, poznaju situaciju. Ovdje nije riječ o suosjećanju, nego o
položaju. Riječ je o moći.
Ludo. Moj otac silno bi volio održati govor u crkvi svetog Pavla. Došao bi ovamo na
rukama. Uvijek mi je predbacivao kako nisam dovoljno politična. A sada opet ovo. Pokraj
mene sjedi glavna gradonačelnica. Pogledam je, ona mi se nasmiješi kao da želi reći:
Prihvaćate li izazov? Nećete valjda uzmaknuti?
Završna borba u teškoj kategoriji spomena na holokaust. Očekivala sam da će vjetar
zapuhati iz njemačkog kuta, ali on dolazi iz mojih redova.
Gospodin doktor je gotov. Gospoda glavna gradonačelnica poslala je šefa protokola
da stavi klupicu iza govornice. Znači da sam ja na redu.

Poštovana gospođo glavna gradonačelnice, poštovane dame i gospodo iz središnjice,

moje dame i gospodo, dragi prijatelji...

Zapravo, već mi je dosta. Neka svi i dalje plutaju u svojim močvarama od sjećanja i
spomena. Što ja umišljam, da ću baš pokvariti igru koja besprijekorno traje već gotovo
sedamdeset godina?
Ispred mene sjede ljudi iz središnjice i čini mi se da među njima prepoznajem
muškarce u odijelima iz zrakoplova. Samo nemoj zamuckivati, Altaras!

U mojoj obitelji, otkako živimo u Njemačkoj, vrijeme oko Devetog studenog poprimalo
je sve grotesknije oblike. Moji su roditelj od sredine listopada sve više blijedjeli, sve moguće
novine, radijske i televizijske kuće molile su ih da kažu nešto prigodom Devetog studenog.
Oni su to činili na uzorit način, vrlo savjesno i ne bez određenog ponosa: bilo im je ukazano
poštovanje, osjećali su se korisnima i važnima u novoj domovini.

20
 Doduše, oni su bili u Njemačkoj, u zemlji počinitelja, ali baš tu - vjerovali su - mogu
nešto promijeniti, baš tu ih žele čuti. Kolikogod apsurdno zvučalo, to ime bilo je opravdanje
što su ovdje.
Istodobno im je bilo i teško, vrijeme ih je ponijelo. Kod kuće su glasno ili u mislima
ponavljali ono što su rekli. Na televiziji su stalno išle emisije o svim mogućim logorima,
riječ su imali oni koji su svjedočili tom vremenu. Vlastita sjećanja čvrsto su držali pod
nadzorom, znali su da će noću moći spavati samo ako uzmu tablete za spavanje. Ipak su
gledali gotovo sve emisije, katkad i snimali kako bi ih mogli ponovno gledati. Tako je bilo,
svake godine iznova, početkom studenog nastupa silno iscrpljujuće razdoblje. Ali već
desetog studenog naglo prestaje. Emisije Traumschiff, Beckmann i Auslandjournal ponovo
zauzimaju svoja mjesta, sve do sredine listopada sljedeće godine. Moji roditelji polako su se
oporavljali, jedino bi ih omeo Tjedan bratstva u siječnju. Ali taj tjedan bio je bezazlen u
odnosu na silinu pritiska Devetog studenog.

Je li moj govor previše osoban? Što se moji roditelji tiču tih ljudi? Jedanput, dobro se
sjećam, usred noći zatekla sam oca ispred televizora. Gledao je po tko zna koji put “Noć i
maglu”. Rekla sam: - Idi spavati! - ali on se nije mogao odvojiti od slika. - A nikad nisam
bio u logoru - rekao je - bila je samo tvoja majka, i to se vidi na njoj, zar ne?
Crvenokosi gospodin doktor pogleda me kao da bi najradije glasno rekao: Da, to mi
je poznato. I moji su roditelji noćima sjedili uz te snimke. Ali on to ne smije reći. On je
izabrao politiku, a to znači da se moraju iskoristiti jednaka iskustva drugih. Ne ona
osobna, nego uvijek ono što će imati političko djelovanje. Šteta. Zapravo je moj tip.

Danas ja stojim ovdje, u crkvi svetog Pavla, koja je i sama mjesto sjećanja, jer je
doživjela mnogo toga. U svakom slučaju, ona predstavlja nešto pozitivno: početak
demokracije u Njemačkoj. Demokracije, koja omogućuje da danas stojim ovdje i govorim.

Umalo da ne zaplačem. Ne, ne sada, ni u kojem slučaju. Na lijepom licu gospodina

doktora vidim zapisano: Da, Bože moj, onaj koga riječ demokracija može toliko dirnuti,
neka radije ide u kino. Komemoracijski govori o holokaustu nisu za mekušce.
Moji roditelji preživjeli su ustaše, borili se u Titovim brigadama, pobjegli su pred
poslijeratnim socijalističkim antisemitizmom kako bih ja danas mogla stajati ovdje. Pa
dobro, tu je u igri bila i sreća, a ne samo sveta demokracija. Ponovno sam se pribrala.
A sada ću sve reći, to jako pomaže kad je čovjek dirnut.

Ali iskreno - ako me pitate: nisam prijatelj organizirane žalosti. Točno na vrijeme.
Praktično: žalost za van.
Shvatite me ispravno: dani žalosti, spomendani, dani sjećanja dio su čovjekova života
jednako kao svečanosti i proslave. Službenim praznicima svako društvo stvara sliku o sebi.
Ja se samo pitam: mogu li se još provoditi naši oblici javnih obilježavanja tragičnih
događaja? A što dolazi poslije Devetog studenog, što je s ostala tristo šezdeset i četiri dana
u godini?

Tako, rekla sam. Lica u prvom redu poprimila su blagu zelenkastu boju, čak im to stoji
bolje od one službene ružičaste.

21
 Sigurna sam da je vaša žalost iskrena i ozbiljna. Ali u trenutku kad žalost postane
navikom, ustaljenim, propisanim obredom, ona gubi svoj smisao i svoje djelovanje. U
Njemačkoj se ljudi ugodno osjećaju u uzornom žalovanju, u godišnjim komemoracijama.
Osim toga, pada mi na pamet jedna šala, koju mi je nedavno ispričao moj prijatelj
Raffi: Gospoda i gospodin Weinstock iz Washingtona dolaze u posjet logoru Auschwitz.
Pada kiša, on je zaboravio kišobran u hotelu. Izlet se pretvara u katastrofu. Dva dana Golde
ne razgovara sa suprugom Jossijem. Onda Jossi kaže: “Vidi, Golde, žao mi je!” A Golde
odgovara: “Ah, nema veze, Jossi, zaboravimo sve, but you ruined my Auschwitz.” Pokvario si
mi Auschwitz..., a tako sam se lijepo uklopila onamo.

Ralf se smije. Sad je sretan što sam ispričala ljudima njegovu šalu.
Jesam li u crkvi svetog Pavla ili na kakvom dalekom vrhu u Alpama? Ta tišina. Kako
može biti takva tišina u prostoriji u kojoj ima nekoliko stotina ljudi? Ne čuje se ni uzdah,
ni kašalj, ni smijeh. Diše li još tko? Ali ja znam, šala je ispričana na pravome mjestu.
Sada više nema povratka.

Možda je dobrovoljno žalovanje doista paradoks. Tko još želi drage volje misliti na
milijune mrtvih? Na logore uništenja, ponižavanja, rat? Ne mogu se riješiti osjećaja da se
baš zbog dobrih namjera događa suprotno. Umor, zasićenost na svakom koraku, ne samo
među mladima. A ipak sam uvjerena da je sjećanje moguće i bez pritiska i bez propisanog
termina.

Kod kuće sam uvježbavala govor u kuhinji, pred obitelji. David je svoje primjedbe tipkao
u mobitel i poslije mi ih je pročitao: - Što ako te shvate ozbiljno i ukinu Deveti studenog?
Tada neće biti ničega tristo šezdeset pet dana. Nećeš dobiti ništa, nego ćeš izgubiti naš
najvažniji propisani dan žalosti. Osim toga, dat ćeš desnoj inteligenciji, da, mama, toga
ima kod nas, argumente koje će oni zloupotrijebiti. David bi trebao potražiti posao u
središnjici! Ili spasiti FDP3. Ili oboje.
No što će biti ako je on u pravu? Što ako umjesto novih oblika obilježavanja sve ode u
zaborav, uključujući i Deveti studenog? Tada više ne bi bilo usredotočenosti na taj
datum, ali i sve drugo...
A ako me NPD4 uzme za pokroviteljicu?

Moramo se pitati kako bi danas u našem društvu moglo izgledati sjećanje na holokaust
i suosjećanje. Što mislite o minuti šutnje kao što rade u Izraelu za Jom hašou, dan sjećanja
na holokaust?
Trenutak tišine, zaustavljaju se autobusi i osobni automobili, ljudi izlaze van, djeca
prestaju galamiti, učenici skreću pogled sa zadaća iz latinskog jezika, obrtnici se ostavljaju
posla. Jedna minuta u godini za dijeljenje žalosti, za pokazivanje suosjećanja prema svima
onima koji se spominju svojih najmilijih. I možda bi nas sjećanje na Deveti studenog odvelo
do drugih nesretnika koje upravo proganjaju. Priuštiti si luksuz i potrošiti misao na to što
su ljudi bili i što su i danas u stanju učiniti. Šutjeti jednu minutu - to je nešto opipljivo, to
mogu i djeca. Jedna minuta, a ne maraton sjećanja.

3 Slobodna demokratska stranka, nap. prev.

4 Njemačka nacionaldemokratska stranka, nap. prev.

22
I dalje se čini da nitko u dvorani nema potrebu malo se namjestiti, udobnije prebaciti
nogu. Nitko se ne miče, nitko ne kašljuca. Je li itko još uopće živ?

Moja je žalost uvijek tu. Ona nije vezana ni za mjesto ni za vrijeme. Uspomene mogu
doći i otići kada žele i kako žele, one se pojavljuju u meni, nenajavljene i neovisne o mojoj
volji. Ne prođe ni jedan dan bez prisjećanja, koliko god ono kratko trajalo. Ako nosim sa
sobom taj naslijeđeni teret, ako mi Židovi to činimo, onda je lako zamisliti da i drugi to
čine: djeca i djeca djece takozvanih počinitelja, suputnika, ili jednostavno samo djeca i
djeca djece roditelja i djedova, koja nisu doživjela taj nedovršeni rat, tu svjetsku pogibelj.
Ukratko: svi mi sjedimo u istom čamcu. To je čamac s teškim teretom, pun naslijeđenih
trauma, potiskivanja, pun bijesa i žalosti. Rat je pomeo cijelu Europu i nije nikoga ostavio
nedirnutog.
Jedna minuta suosjećanja: gospodina Rappaporta pribili su na križ. Nažalost, više ne
znam zašto. Njegov prijatelj Moishe prolazi i pita: Čovječe, Rappaporte, ne boli li te to na
rukama i nogama? Ne, kaže Rappaport, malo, samo kad se smijem!
Tako mi doživljavamo jedni druge. Nervoze, predbacivanja, strahovi na obje strane.
Vojska terapeuta morala bi raditi dvadeset četiri sata na dan.
Ali mi nismo žrtve i počinitelji, mi smo djeca i djeca djece, to je velika razlika; i, začudo,
to nas sjedinjuje.

Elegantna žena pokraj gospodina doktora hvata zrak. Očito ne može izdržati da nju, koja
je potomak žrtava holokausta, stavljaju u istu ravan s nekakvom ratnom žrtvom iz
redova počinitelja. Šef protokola pomaže joj da dođe do zraka.
A sada mali odmor za sve, pomislim, osvježavajuća pića, ukusni kolačići...

Kako ćemo izaći iz toga, pitate se? Nažalost, moram vam reći da nemam rješenje. Ja
samo znam da će biti bolje i da će to biti moguće. I ne samo zato što prolazi vrijeme, jer
vrijeme ne liječi rane - to znam iz iskustva. Bit će bolje zato što će se moj naraštaj i naraštaj
naše djece ponovno sresti.
Ipak vjerujem da većina ljudi u Njemačkoj, uključujući one koji vole Židove i one koji ih
ne vole, uopće ne poznaju Židove. Mrtvi Židovi. To je pojam. Ortodoksni Židovi. A neki još
govore o “bogatim Židovima”. Na kraju, postoje i oni osobito lukavi koji tvrde da su
pronašli gen koji imaju samo Židovi i koji ih čini inteligentnijim...
Rađaju li se svi Židovi pametni? Ne, ali one glupe odmah krstimo... pada mi na pamet.
To jest strah i ostaje strah od stranaca.

Gospodin doktor nespretno ustaje i izlazi iz dvorane. Elegantna dama pokraj njega sjedi i
dalje, što je? Zar više ne može ni ustati?

Kad su moji roditelji u ranim šezdesetim godinama došli sa mnom u Njemačku, bilo je
oko osam tisuća Židova i šesto tisuća stranaca ili migranata, kako se to danas lijepo kaže.
Danas u Njemačkoj ima oko sedam milijuna stranaca i blizu dvjesto tisuća Židovi, dijelom
neregistriranih u općinama.
Tada smo se nastanili u Gießenu, što doista nije središte svijeta. Moji su se roditelji
pozdravili sa životom koji su vodili do tada i potrudili se doći u Njemačku. Katkad su
osjećali nostalgiju za morem u Splitu, za prijateljima u Zagrebu, za rodbinom u Italiji, ali
nisu dopuštali da se to primijeti. Najvažnije je bilo to što su došli u Njemačku. Redovito smo

23
putovali u Frankfurt, ondje je na tržnici uvijek bilo espresa i mozzarelle. Svaki vikend išli
smo u zoološki vrt, divlje životinje nisu bile nacionalisti i nije im smetalo moje nedostatno
poznavanje njemačkog jezika.

Nešto se dogodilo. U dvorani je došlo do opuštanja. Zato što svi znaju za tržnicu i za
genijalni espreso u njoj? Brzo ću otići odavde.

Moji su roditelji dugo vodili borbu za njemačko državljanstvo. Majka je četiri godine
predavala molbe u kojima je morala dokazati da je bila njemačka Židovka; morala je
podrobno opisati zašto je i kako bila prognana.
Kad sam nakon mnogo godina kod nje pronašla te dokumente, razbjesnila sam se.
Kakvi su to ljudi sjedili u uredima da im se moralo objašnjavati zašto su i kako ljudi morali
nositi židovsku zvijezdu i u drugim zemljama, a ne samo u Njemačkoj? Poniženja kojima je
moja majka bila izložena dugo mi nisu izlazila iz glave.

Sada bih mogla vrištati od bijesa. Što ja ovdje radim, zapravo? Ništa nije prošlo. Oprost.
Zaborav. Nema smisla kukati za pomirenjem kad ti se pri svakom spomenu na doba
nacizma okrene želudac. Sada idem van i potražit ću gospodina doktora, neka on nastavi.
Ili idem na groblje kako bih mogla na miru plakati.

Ali zašto su moji roditelji htjeli ići baš u Njemačku? Amerika, Australija, Kanada - baš
bih voljela da sam se rodila u New Yorku...
Oni su htjeli u Njemačku jer je to bila kulturna domovina moje majke. Htjeli su ostati u
Europi jer su se unatoč svemu osjećali kao Europljani.
Danas sam sretna zbog toga. Nijedna druga zemlja nije se morala tako snažno
razračunati sa svojom poviješću. Austrija, Francuska, Španjolska, a i tobože neutralna
Švicarska moraju napraviti još dosta toga.

Gospodin doktor nije se vratio. Vjerojatno na miru puši lulu. Ali on mi više nije potreban,
poznajem njegove argumente. Gotovo bolje od vlastitih.
Zapravo i nismo toliko različiti, želimo isto: neka ne zaborave naše mrtve, jer su oni i
njihovi. A koga zaborave, taj je mrtav zauvijek.

Ali današnji dan ima za mene još jedno značenje:

Termini poroda mojih sinova bili su izračunati za Deveti studenog. To si dobro
napravila, mislila sam. Dobro si tempirala. Rodit ćeš djecu u Njemačkoj, i to baš Deveti
studenog? Jesu li drugi dani bili rasprodani?
Dogodilo se da je jedan došao na svijet prerano, a drugi prekasno. Ali obojica su se
rodila u Berlinu. Oni su Berlinčani.
Oni vole svoj grad, vole svoju zemlju. To je ono novo: to je njihova domovina!
Veliki se raduje što je Njemačka svjetski prvak po izvozu. On je zadovoljan stanjem na
tržištu i u gospodarstvu. Mali s pravom pobožnošću nosi dres nogometne reprezentacije,
čak i noću.
Oni poznaju našu prošlost, znaju sve o ratu, uništenju. O zastrašujućim gubicima u
obiteljskim krugovima. Unatoč tomu poistovjećuju se s Njemačkom. Ali i s Izraelom.

24
 Jednom su me pitali za izborni plakat stranke NPD u Berlinu. Pitali su me kako to da
plakat s natpisom “Dajmo gas!” može biti izložen u zemlji u kojem se plin nije baš sretno
koristio. Nisam im mogla odgovoriti na to pitanje. Veliki je zaključio da ta stranka samu
sebe diskvalificira i pridonosi svojoj zabrani. “Nadam se”, odgovorila sam.
I jedan i drugi pohađali su židovske škole u Berlinu, ali popodne su odlazili u sportske
udruge u kojima su se djeca zvala Branko, Murat ili Johannes. Njihova okolina uvijekje bila
mješovita. I - da citiram našega gradonačelnika koji nije na vlasti - tako je i dobro.
Njihov otac nije Židov, nego Nijemac. Dobar je otac, ali, eto, nije Židov, što je mojoj
obitelji dugo zadavalo velike brige. Moji su ga roditelji mjesecima zvali Hans i tvrdili da se
uz najbolju volju ne mogu sjetiti njegova imena. Nije mu bilo lako, ali je kao dobar
Vestfalac izdržao. Ipak, i ja ga katkad smatram odgovornim za stvari koje su se dogodilo
davno prije njegova rođenja.
Postupak susreta, vidite, i u mojoj se obitelji još uvijek odvija punom parom.
Pitanje Židova i Nijemaca nikad neće biti jednostavno, ali to nije važno. To će uvijek
ostati osjetljiv, ranjiv odnos, a zašto i ne bi? Nije potrebno podvlačiti crtu ni ikoga siliti na
prisjećanje. Građani su dovoljno zreli da tristo šezdeset pet dana godišnje izdrže ono tužno,
neriješeno. Sigurna sam u to.
Zahvaljujem vam što ste me slušali i sretna sam što sam Deveti studenoga ove godine
provela s vama - jer nakon svega ovoga taj dan nije jednostavan. Ni za koga.

Polako silazim stubama, vraćam se na mjesto. Glavna gradonačelnica me grli, šef

protokola se smješka, gledatelji plješću. Nitko iz središnjice nije me ni pogledao. Oni me
sigurno neće tako skoro pozvati na novogodišnji domjenak.
Kad sam se vratila iz zahoda, gospodin direktor odjednom se stvorio preda mnom: -
Čestitam.
- Sigurno me ne želite pitati bih li htjela raditi kod vas u središnjici, zar ne? - kažem.
On se smije. Prije nego što stigne odgovoriti, odvuku ga dalje.
Tako je i bolje, pomislim, možda bih došla u iskušenje da pristanem...

25
 KAD BIH BILA PTIČICA...

Sammy

Halo?
Halo?
Baka na telefonu.
Ima li koga kod kuće? Hm, nema nikoga? Tra-la-la, Kad bih bila ptičica, i... la-la-la...
Halo? Ovdje baka, zvala sam već nekoliko puta. Nitko se ne javlja. Valjda je netko kod
kuće, la-la-la, la-la... i imala dva krila... Dakle, stvarno, nitko se ne javlja na telefon.
Nedavno se javila neka mlada dama, je li vam prenijela pozdrave?
Sutra ću nazvati ponovno. I prekosutra, sve dok se netko ne javi, tra-la-la.

- Tata! Baka govori na telefonskoj sekretarici, javi se! Ja ne mogu. Moram još učiti
latinske riječi i matematiku, a ako se javim, onda će to trajati najmanje pola sata i onda
mogu zaboraviti Circus Halli Galli. To je nepravedno. Tataaa!
Žao mi je bake, pokušava gotovo svake večeri. Onda satima govori u telefonsku
sekretaricu. Mama kao luđakinja juri na telefon kad se javi njezina teta. To je
nepravedno. Pristrano. Ne mogu svi biti Židovi, zar ne?
Meni su, na primjer, obje iste. Teta je tvrdoglavija od bake, ali nije tako zaboravna.
Obje pričaju o prošlim vremenima, velikodušno daju džeparac i ostavljaju zubala u
kupaonici. I baka voli mene. Teta vidi samo Davida, bez obzira na to što ja učinim. Ja za
nju nisam dovoljno Židov. To što ja pišem domaću zadaću ne znači da ne mogu braniti
zemlju i biti junak. Palicom za hokej. Baki se sviđa što mi je soba uredna i još mi nikad
nije rekla da sam nacist što se tiče pospremanja. Naime, to mi David uvijek govori.
Osobito kad ne može naći vlastite stvari. Idiot.

Evo me opet. Sada sam zvala Susanne, Markusa, Thomasa, sve po starini, ti si posljednji
na redu, George, ali nikad te nema i nikad me ne zoveš. No, jedanput ćeš se valjda javiti.
Jutros sam bila u vrtu, sve cvjeta. Čvorci jedu posljednje trešnje, gađam ih zračnom puškom,
onda neko vrijeme ne dolaze.

Bako, baš si kul. Doista. Ne usudi se svatko pucati zračnom puškom po vrtu. I ja sam
pokušao, uopće nije tako jednostavno. Nisam pogodio ni jednu od tvojih ptica. U
ponedjeljak na biologiji svakako moram pitati mogu li se jesti te ptice.

Vrata garaže ne mogu se više dobro zatvoriti i škripe, to nisu radile šezdeset godina,
zašto baš sada? Ruže još cvjetaju. Tra-la-la.

Bako, prestani, ne mogu se više usredotočiti. U ponedjeljak imam pismeni ispit, ne mogu
reći da baka uvijek govori glasno na telefon pa nisam mogao naučiti riječi. Iako, zašto ne,
to bi bila originalna isprika, a i istina.

26
 Mama zbriše svaki put kad ona nazove, ali meni je baka dobra. Prije su me uvijek
odvodili k njoj na tjedan dana zato što su imali puno posla, i bilo mi je lijepo: ujutro
svježe pecivo, potom igralište, zimi vrlo ukusno varivo s kobasicama, pranje i brisanje
posuđa, podnevni odmor i gledanje televizije. Potom jogurt, pa flauta, pa kolači, čitanje,
Memory i večera. Tako.
Volio bih znati što mama vidi loše u tome. Kod nas se uvijek moramo sramiti kad sve
teče po nekom redu. Odmah smo malograđani.

Uskoro ću... la-la-la, čekajte... devedeset tri ili devedeset četiri, ne mogu se potužiti.
Restoran, šetnja uz jezero, kolači. Svi dolaze, što je s vama? Jedina osoba koje nikad nema
na obiteljskim slikama je Adriana.

Ne, ili ipak da? Neće valjda sve svoje brige ispričati u telefon. Dobro, dobro, javit ću se,
ovo se ne može slušati.
- Halo, bako, ovdje Sammy.
- Tko?
- Sammy, bako, Sammy, tvoj unuk broj deset.
- Sammy, baš lijepo što si tu. Kod vas nikad nema nikoga kod kuće. Jesu li te opet
ostavili samog? Dobiješ li uopće večeru?
- Ne brini se, bako, sve je u redu. Ja sam patentiran.
- Što?
- Sve je u redu, bako. Upravo pišem domaću zadaću. Tata nije čuo zvono, a mama...
- Tvoja mama uvijek ima posla, kazalište, kaže, a sve vrijeme sjedi na talk-showovima.
Tra-la-la, uvijek kažem kako je živčana, nemirna u duši, uvijek u pokretu. Znam da ne
voli kad joj netko kaže istinu. Onda postane drska: previše od svega bolje je nego ništa
od svega, odgovara. Što to uopće znači?
- Da, bako! Mislim ne, naravno!
Baka se dohvatila mame, to bi moglo potrajati. Mogao bih odložiti slušalicu, na
brzinu riješiti tri jednadžbe i za šesnaest minuta nastaviti razgovarati...
- Tvoja mama kaže da, kad govorim, pjevam i smijem se između rečenica. To mi još
nitko nije rekao. Onda uvijek kaže kako sam previše sama i kako postoje mjesta i društva
gdje bih mogla razgovarati i smijati se koliko želim. I pjevati u zboru. Mislim da tvoja
majka pretjeruje. Kaže da mogu biti mirna jer će doći tek na moj sprovod. Što želi reći
time? Tra-la-la. Simpatična je, tvoja majka, ali nije posve normalna.
Mama baš ide u krajnost. To se ne govori, to o sprovodu, čak i kad misliš tako. To čak
i ja znam. Tako, jedna je jednadžba riješena!
- Bako, u pravu si, ali ja doista moram...
- Što je mislio tvoj otac kad se oženio njome? Mislim, uvijek je bio nekako
melankoličan... Jednom sam rekla tvojoj majci: Ako bude opet slušao tu glazbu, pripazi na
njega, skočit će kroz prozor. Hihi-hi. Da, tada je bila zbunjena. Bijela kao kreda. Tra-la-la. I
kad bih imala dva krila...
Koju glazbu, bako? Čovječe, ova je obitelj opasna. Ima li i Paul ovako šašavu rodbinu?
Nadam se da neće opet pričati o tome kako je bilo prije, molim te, nemoj.
- Ni nama tada nije bilo lako. Ni prije ni poslije rata. Sve smo ponovno izgradili.
Nismo se žalili.
Oh, nee! - Tata!!! Telefon!

27
 Gdje je tata kad ga trebam?! Osim toga, moram ići piškiti...
- Othranila sam petero djece...
Bako, vrijeme ide! Zašto se javim uvijek kad nazove?
- ... imam jedanaestero unučadi...
- Znam, bako, sve znam!
- ... svi su zdravi i veseli. I neka se sada sramim? Naravno, nitko to ne kaže. Ali ja to
osjećam. Negdje smo pogriješili. Ne samo ja. Svi mi. I sada tvoja majka ne želi doći na moj
rođendan. Ali kakve to veze ima s Hitlerom? Za nju, kaže Georg, sve ima veze s Hitlerom.
A njega nismo ni pozvali... Propustit će tortu! Ogrozdi i pjena od bjelanjaka...
- Bako, nema problema, ne brini se, sve ću joj reći, o torti i o Hitleru, ali sada doista
moram učiti matematiku i latinski.
- Tra-la-la... moj otac nije bio fašist. Naprotiv, svirao je orgulje. I od njega smo svi
naslijedili sluh. Sviraš li ti još violinu?
- Trubu, bako. Ali to sam ti već rekao. Prešao sam s violine na trubu i sad sviram u
big bandu, a ne više u orkestru.
- Orkestar je lijep. Kada ćeš doći? Onda ćemo zajedno svirati. Prije si tako volio biti
ovdje. I tvoj je brat rado dolazio. Doduše, to nije smio reći kod kuće, ali ovdje mu je bilo
lijepo. Mogao je kositi travu. Ove godine ima lijepih trešanja i mnogo rabarbare. Tra-la-
la. Ostajem ovdje...
- Da, bako, super pjesma, doista, ali sada ću prekinuti razgovor, u redu? Sljedeći put
ćemo pjevati U jednoj hladnoj dolini, to je super pjesma, dvoglasno, u redu? Vidimo se,
bako, i pazi na sebe.

28
 LOVE AND IGNORE

Adriana

David se pobrinuo za to da deseti studenoga bude još gori od devetog. Ili, drugim
riječima: svakodnevica nije alternativa. Vraćam se iz crkve svetog Pavla u uzvišenu
stanju, a kod kuće me dočeka poseban scenarij. David ne može ili ne želi točno opisati
tijek događaja. Jedino kaže da ih je bilo četvero, tri momka Židova i jedan nežidov. I da su
objesili plahtu na balkon da se osuši (zašto?), ali onda je ona planula (mokra plahta?),
tako da su je brzo morali zbrinuti, što znači baciti dolje (zašto?) pa je zapela za susjedov
balkon koji je odmah počeo gorjeti. Kakva glupa priča!
U kući je burno. Ja u crkvi svetog Pavla, otac radi u nekom kazalištu na drugom kraju
države. Nepridržavanje obveze nadzora, iz toga proizlaze dvije godine zatvora uvjetno,
za dobro ponašanje... Dobro je što je Sammy spavao kod prijatelja koji nemaju balkon.
Ja divljam. - Što ću ovaj put reći policiji? Da volimo njemačke snage reda pa svako
malo stvaramo povode da ih pozovemo k sebi? Da sam ja bila na putu po pitanju
pomirenja i da bi i oni to sada mogli učiniti? Ili: Moj sin zapravo nije tako mislio, nisu ni
nacisti, sitan prekršaj? Ostajem bez glasa - tu bih si trebala pomoći ošitom, kako nam je
govorila Čehinja, nastavnica dikcije na glumačkoj školi: ponajprije kad je riječ o
Schilleru.
Dakle, kako se to točno dogodilo? Jesu li u igri bili alkohol, cigarete i druge droge?
Možda čak i zapaljive tvari? Špirit?
David šuti, ne navodi imena, kao da je na ispitivanju u glavnom stožeru Gestapa.
- Ti ćeš, moj prijatelju, zamijeniti nagorjele letve na balkonskoj ogradi, za svoj ćeš
novac kupiti susjedima sanduk vina i imaš tri dana kućnog zatvora bez interneta!
Mislim da to zvuči blago, ali i kao karikiranje majke, kojom postaješ najkasnije onda
kad zbog mira u kući ideš od susjeda do susjeda i ispričavaš se i dijeliš Rosso di
Montepulciano kako bi popravila stvar. Nakon izricanja te presude prolazi nekoliko
dana, ne događa se ništa, nema ni traga novim drvenim letvama za balkon. David se
uzrujava što su naši balkoni od drva, da su od armiranog betona, sve se ovo ne bi
dogodilo. Potom pokušava sa zastarom, ali tu se dobro prevario! Ja sam mala, a mali ljudi
imaju slonovsko pamćenje!
Moja terapeutkinja nije nimalo oduševljena. Spuštaju joj se krajevi usana, sada će mi
očitati bukvicu ili će tobože opušteno šutjeti.
Kaže da se ja opet nedovoljno uživljavam u osjećaje pojedinih članova obitelji,
osobito je Davidu teško sa mnom.
Molim? Moj sin pali kuću, a ja bih se trebala uživjeti u njegove osjećaje? Na kraju ću
još ja biti kriva za sve.
- To nije židovski problem - nastavlja davati svoje mišljenje o stanju stvari. Što su
sukobi s Davidom u ovom trenutku oštriji, to će jednoga dana biti uspješnije njegovo
odvajanje od obitelji. Momak se sigurno osjeća dobro, inače si ne bi mogao dopustiti
takve ispade. Očito je riječ o najboljem mogućem odrastanju. Treba pustiti da sve ide
svojim tokom. Izdržati. Ne shvaćati osobno.

29
 - I za takve savjete moraš platiti? - zamišljam kako mi govori majka. Ona je, doduše,
mrtva, ali se kao od šale zna umiješati i s onoga svijeta.
- Love and ignore - savjetuje mi sestrična Nili iz Izraela, ništa ne treba uzimati
osobno. To i Izraelci čine s Arapima, i to, kao što se vidi, vrlo uspješno.
Mislim da su moji roditelji, odgajajući me, živjeli kao u raju. Gotovo nisu ni znali kad
sam bila u pubertetu - zato što jednostavno nisu bili prisutni. Nisu bili u blizini da bih se
derala na njih ili ih čak zagrlila ako bi to bilo potrebno. Usponi i padovi mojeg puberteta
nisu imali suprotnu stranu. Živjela sam u internatu i tako sam bila na sigurnoj
udaljenosti od njih.
Kad sam bila uhvaćena u krađi, uprava internata obavijestila je moje roditelje, ali oni
su reagirali smireno, opušteno, kako su pomalo ljubomorno rekli ostali učenici - i
povećali mi džeparac. Najčešće su bili smireni, nisu se miješali. Pitali su me učim li čitati i
pisati i bili su posve zadovoljni mojim odgovorom “daaa”. Zapravo ih to uopće nije
zanimalo, oni su bili nadležni za svjetsku politiku i za krizna žarišta u svijetu, a ne za
sitne prijestupe vlastite kćeri. Njihov hobi bila je izgradnja sinagoge u Gießenu, koja ih je
toliko zaokupljala da su mene posve zaboravili. Ja sam se sve rjeđe osjećala
povrijeđenom, radije se uopće ne bih ni na što obazirala. Oni su zaslužili državna odličja,
ja sam dobila veći džeparac i sve je bilo u redu.
Georg se držao podalje od događaja na balkonu. Morao je skladati veliku operu, što je
bilo daleko važnije od balkona zahvaćenog požarom. Jedini kompetentan čovjek u cijeloj
toj priči bio je Davidov kum Aron. David voli svojega kuma iznad svega, Aronova je riječ
zakon. Kad je David prije godinu dana ponosno javio kući kako je u Kreuzbergu uljepšao
dosadni bijeli zid prekrasnim grafitima, htjela sam ga zadaviti. Aron se zauzeo sa svoje
kumče, zaposlio ga je na četiri dana u upravi svoje zgrade i gle, David otada pokazuje
razumijevanje za nedaće trgovaca nekretninama.
Aron je sada bolestan, nije mu do odgajanja, pa onda ja odvedem Davida i njegova
brata Sammyja, kako bi ovaj odmah mogao nešto naučiti na pogreškama starijeg brata,
na susjedin balkon. David brusi oštećene letve na ogradi, Sammy mu dodaje
odgovarajući brusni papir, dok ja držim odgojni monolog. David tvrdi da je zapravo to
kazna, ali ja se ne dam smesti:
- Misliš li da ti je sve dopušteno samo zato što imaš tako simpatične i otvorene
roditelje? Samo zato što oni nisu tirani, ne smiješ se predati bezakonju. Gotovo zapaliti
stambenu zgradu...
Slušam samu sebe kako im solim pamet, ali moje su misli negdje drugdje. Vidim se u
trapericama marke Wrangler. Moja stražnjica, moje popunjeno tijelo ispunjava hlače do
kraja, samo što ne popucaju. Zašto svi nose levisice, a samo ja vranglerice? Moja je kosa
kovrčava, imam frizuru kao Angela Davis. Voljela bih umrijeti. To sam odlučila na svoj
četrnaesti rođendan, ali iz nepoznatih razloga nije došlo do ostvarenja te namjere. Bila
sam pošteđena bubuljica, ali to je sve.
Naravno, nisam bila pošteđena od navale hormona, od glupih uvjerenja kako je sve
zabranjeno ili dosadno, ili i jedno i drugo. Sve je sranje - i to je još blago rečeno.
Ali ja sam dobra, predobra. Popis “prekršaja” koje si kao dijete iz internata možeš
dopustiti nije tako dugačak. S dečkima se nisam ljubila noću, nego popodne, prije ih
poslije satova klavira bilo je dovoljno vremena za to. Pokušavam biti neupadljiva.
Neupadljivost jamči najviše slobode. Mladi u pubertetu izvrsni su stratezi. Bilo bi glupo
voditi otvoren rat s upravom internata jer bi nam oni tada pojačali nadzor i dobili bismo
više zabrana. Osim toga, u internatu ima vrlo mnogo zavidnih doušnika među djecom.
Naravno, djeca iz internata mogu provesti revoluciju. Protiv odgojitelja, protiv uprave.

30
Ali nema dovoljno protivnika. Roditelji, pravi protivnici, ne samo da nisu tu nego su još,
kao u mojem slučaju, preživjeli rat i holokaust. Jednostavno nije pristojno buniti se
protiv onih koji su sve to proživjeli, bez obzira na hormone. Mislim da nam ne bi stalno
govorili: “Ja sam preživio logor, a ti mi sada priređuješ ovo ili ono! Jer, napokon, što je
pubertet prema ustanku u varšavskom getu?
Dakle, ako sve shvatim kako treba i uživim se u osjećaje, poštovana terapeutkinjo,
moj će sin imati savršenu osnovu za izlaz. Naime, on se može buniti bez ikakvih teškoća,
svejedno koliko, kako često i na koji način. Može divljati kako hoće i koliko hoće jer su
njegovi roditelji normalni ljudi, koje je mimoišla sudbina velikih povijesnih razmjera,
koji nisu bili u ratu, nisu bili mučeni i nemaju pravo da budu pošteđeni, zaštićeni od
posljedica nezaustavljivog puberteta.
No ako je tako, ja imam pravo da se branim.
- Ti to dobro radiš, Davide, izbrusi odmah i neoštećene, svijetle letvice, pa će sve
bolje izgledati, a kad završiš, možeš nastaviti s našim balkonom. Bilo bi lijepo prelakirati
letvice nakon brušenja - govorim kroz smijeh, ali David zna da mislim ozbiljno.

31
 TO DO OR NOT TO DO

Adriana

Čitala sam da djeca održavaju čovjeka mladim. Moguće je. Kad ih vidite onako
nezabrinute i mlade, ponajprije vidite što vas još čeka i što ste već prošli, a pritom ne
mislim samo na pubertet. Matura, naočale za čitanje, implantat, jednom riječju: mladi
nam pokazuju koliko smo prokleto stari.
Jasno, i ja sam napravila nekoliko super stvari - na primjer, rodila ovu dvojicu slatkih
terorista. No izjeda me sve ono što sam propustila u životu! Ono što nisam učinila, a
mogla sam. Beskrajan lanac propuštenih prilika...
Na primjer, onaj momak, Bože moj, kako se ono zvao? Nešto kao Ayhan ili Ayran,
jedno od to dvoje naziv je za piće. Bio je nizak i nabijen i posvuda je imao dlake, ali mi je
rekao: “Kunem se, da si deset godina mlađa, zaljubio bih se u tebe.” Deset godina, kad bi
to bilo dovoljno, pomislila sam i slatko se nasmiješila.
Mislim, ljubavna veza s mladim Turčinom, Kurdom, Alevitom, s muškarcem koji ima
obitelj, vrlo je smion pothvat. Sama predodžba da odeš u krevet s tamnoputim
Adonisom, a ujutro pred vratima stoje dvadeset dva člana njegove obitelji i traže svoje
pravo. Ja kao muslimanka sa šarenom maramom na trgu Mariannen, s četrnaest
sestrična i ortodoksnom svekrvom! Šteta, mislim danas.
Ne želim se žaliti, ali što je čovjek stariji, to je više propuštenih prilika.
Trebala sam 1979. godine ostati u New Yorku, a ne vjerovati kako će sveta njemačka
kazališna umjetnost u Berlinu propasti bez mene. Trebala sam duže vježbati ulogu
Eskima, možda bih je tada dovršila.
I nisam trebala prekinuti tečaj strojopisa nakon samo sedam sati. Možda bih danas
znala pisati s pet prstiju, a ne samo s tri.
Da sam, da nisam...
Uz propuštene prilike nalaze se i one nepropuštene, taj popis nije kraći niti je manje
bolan.
Onaj tip s kopčom u obliku lavlje glave na remenu, bio mi je tako strašan da sam gola,
s odjećom ispod ruke, pobjegla iz hotela Savoy. Noćni vratar, Azijac, bez riječi mi je
otključao vrata. Bila su tri sata ujutro.
Jedrilica, na kojoj sam se zaposlila - potrebno je imati predznanje! - i na kojoj sam
povraćala od belgijske obale do Engleske i jedva ostala živa...
A kad sam sama na jednom grčkom groblju zavirila u mali drveni sanduk u kojem su
se nalazile kosti nekog pokojnika - uvijek sam htjela znati ima li još mesa na kostima -
tisuće muha sletjele su mi na lice. Sada znam: na kostima je bilo mesa.
Da, da, ne moraš otvoriti sva vrata, ni ljubavnicima, ni pokojnicima.
Ali znatiželja je velika, a prije se svaka prilika činila dobrom.
I taj popis mogao bi biti beskonačan. Trebala sam prije mnogo godina početi
sastavljati popis stvari koje ne trebam činiti!
Kad sam već kod toga.

32
 Zašto sam prošlog ljeta pristala sudjelovati u snimanju filma koji su htjeli snimati o
meni? Pa nisam ja koala! Ili ipak jesam? Rijetka životinjska vrsta kojoj prijeti izumiranje?
Bila sam polaskana pa sam pristala, ali sam bila gotovo sigurna da za projekt “Opet
Židov pred kamerom” neće biti sredstava.
Sigurno je samo to da se čovjek ne može osloniti na poticaje za film! Snimanje je
počelo u lipnju.
Redateljicaje moja dobra prijateljica, ako ne i jedna od najboljih.
Gunđalo od kamermana - vjerojatno je genij.
Ljubazna majstorica tona.

I jedan čovjek za svaki slučaj, koji govori hrvatski.

Evo, to bi trebao biti film ceste. Vječni Žid, Ahasver, proganjan po svijetu, neprestano
na putu. Je li sve jasno?
Uz cestu, naravno, ide i nekakvo prijevozno sredstvo, nećemo valjda pješice u
Hrvatsku. Hrvatska treba biti cilj putovanja, na tragu moje knjige “Titove naočale”.
Režija ima genijalnu ideju: prijevozno sredstvo bit će stari Benz, automatik, šest
cilindara, kao onaj očev, koji je nakon dvadesetogodišnje službe otišao u mirovinu ili su
ga odvezli u Timbuktu.
U Berhnu su, nažalost, pronašli sličan model. “Maršal Tito vozio je isti takav”,
ponosno je rekao Murat koji je studirao u Beogradu i koji sad ima automehaničarsku
radionicu na Tempelhofu. Da sam sada u Hrvatskoj, kupili bi ga poljubivši me u ruku,
ponovio je po tko zna koji put. U prtljažniku se nalazi tepih za molitvu. Zar nije imao
povjerenja u svoje ljubljeno vozilo?
Ne snima se svaki dan Mercedes star trideset pet godina, koji vozi po cesti za obuku
budućih vozača. Već je bio mrak kad smo prvog dana snimanja napokon otišli iz Berlina.
Već sam tada trebala odustati, govorila sam si svakodnevno. Benzinac je već u
Helmstedtu dao do znanja da zapravo on ima glavnu riječ u cijeloj produkciji. Ako se od
njega tražila vožnja unatrag, on se ugasio. Motor se nije mogao pokrenuti i tek nakon
ozbiljne intervencije, najčešće jednog od dvojice muškaraca, počeo je brektati. Stigavši u
Gießen, obznanila sam svima da sigurno neću sama voziti taj auto do Splita. Plan je,
naime, bio ovakav: kamerman će snimati, žena će biti zadužena za ton, pomoćnik će
voziti autobus s tehnikom, a redateljica će biti odgovorna za sve ostalo. - U svim
filmovima u kojima sam do sada glumila... - htjela sam nastaviti, ali sam pravodobno
odustala jer ja ovdje nisam bila glumica, nego sam bila ja sama, bez kostima i bez maske,
pa sam tako morala i sama voziti auto, bez pogovora.

Gießen, sljedećeg jutra. Za doručkom u hotelu Kübel rekli su mi da će nam za snimanje u

Gießenu biti potrebno tjedan dana.
Tjedan dana u Gießenu.
Ni prije, dok su mi roditelji bili živi, nisam voljela biti u tom gradu. Što se uopće može
ovdje snimati tjedan dana?
Opet će doći svi, prijatelji mojih roditelja sjedit će i pričati, a ja ću ponovno imati
deset godina, gledat ću ih ili ću ih se bojati. Moji će mi roditelji nedostajati ili ću ih mrziti.
Čemu sve to?
Prije početka snimanja trčim uz rijeku Lahn, kretanje uvijek pomaže, kaže moja
terapeutkinja, ovdje i sada trebala bih istrčati maraton. Običan posjet Gießenu, povratak
u grad mojih roditelja otvara stare rane. Trauma, koju sam smatrala riješenom, hrabro

33
proviruje iz skrovišta u mojoj podsvijesti. Trčim pokraj ordinacije svoje nekadašnje
zubarice koja se zvala Frigga. Zvonim na vrata našeg nekadašnjeg stana u kojem sada
stanuju studenti, otvaraju mi vrata, sneni, kuhinja daje do znanja da se od njihova
useljenja nitko nije osjetio dužnim prati posuđe. Na kraju dolazim do Sveučilišne klinike,
gdje se odmah do ulaza nalazi golema sonda, posvećena mojem ocu: “Izumitelju metode
dvostrukog kontrasta za rano otkrivanja raka debelog crijeva”.

***

Prijatelje mojih roditelja posjeli su za snimanje na klupu iz sinagoge. Ne znam je li zbog

mjesta koje je mojim roditelja tako mnogo značilo ili zbog priča koje su njihovi prijatelji
pričali, ali ja šutim, slušam i više ništa u ružnom Gießenu nije glupo.
Ne, roditelji nisu nikad pričali o ratu. Ni o logoru, ni o vremenu koje su proveli u
partizanima, ni o bijegu.
Čudno mi je kako su prijatelji mojih roditelja ostarjeli, sitni, krhki - a ni ja nemam
više deset godina. Svijet je pun svakakvih čuda.
- Htjeli su početi iznova, kao i svi mi. Možeš li zamisliti, Adriana, koliko je Gießen
stradao u bombardiranju? Svi smo htjeli početi iznova. I? Kako ti se sviđa naša sinagoga?
Svi smo dali svoj doprinos. Kakav pothvat! S tvojim roditeljima. Šteta što su otišli.
Nedostaju nam.
Gießen. Redateljicaje sretna. Toliko mnogo materijala.
Tumaram ulicom Seltersweg. Dogh Café je obnovljen, zalazak sunca ostao je isti.

Sljedeća postaja: Marburg.

Redateljica kaže da moramo ići u internat. Kao da nisam dovoljno dugo bila ondje,
kao da nije bilo dosta onih dvanaest godina.
- Što će to biti - pitam - via dolorosa? Redateljica se usiljeno smješka, a što sam uopće
trebala reći? Za utjehu ću se naći s Annom, svojom nekadašnjom supatnicom.
- Adri, jesi li zaspala?
Osjećam se kao da ležim u krevetu na kat. U Marburgu vrijeme sporo prolazi. Anne
šapuće sa mnom umjesto da spavamo... - Adri, izađi. Zabavljat ćemo se. Ako nas uhvate,
gulit ćemo krumpire do jutra. Ovdje stanujemo već... Koliko noći ima u pet godina?
Sada više ne ležimo u klimavom željeznom krevetu na kat, Anne dolje, a ja gore. Već
odavno nema internata. Ali odjednom je sve opet tako blisko. Danas iznimno rado vozim
stari Mercedes, mogu se prepustiti mislima. Ekipa se mora posavjetovati o scenskim
rješenjima.
Čir. Ili upala mjehura. Anne uvijek ima nekakvu boljku. I samo je ona znala da me
boli trbuh. - Kako si tako ravnodušna prema odraslima? Zašto nikom ne vjeruješ? Adri,
jesi li budna? Anne je trebala prijeći u drugi internat, u Neuendettelsau, gdje će ići u
školu za medicinske sestre, kao i njezina majka i baka. Od sedme godine života stalno
smo bile zajedno. Mogle smo istodobno piškiti u jednu zahodsku školjku i pritom pjevati
dvoglasno.
Godinama mi je pisala tužna pisma o obrazovanju za medicinske sestre koje vuče
korijenje iz srednjega vijeka. - Već godinu dana čistim zahode pod strogim okom sestre
nadstojnice, kao što su radile moja majka i moja baka, koje vjerojatno nisu primijetile da
je rat odavno završen i ponosne su što na mene prenose svoju bijedu.
Strahote se ne nasljeđuju samo u mojoj obitelji.

34
 Fronhausen, Niederweimar, skrenut ću u Schwanallee.
Seksualnost je sve snažnije prodirala u Waldorfski internat. U dvorani za zabave
antropozofa dječacima se - unatoč Steinerovu učenju - ukrućivao penis. Kolegij je odmah
zakazao izvanredni sastanak. Određenje najmanji razmak između plesača i plesačice,
učitelji ritmike vršili su nadzor. Nama je sve bilo presporo, iako su nam davali sredstva
za smirenje pa smo živjeli kao pod staklenim zvonom. Bilo nam je potrebno nezamislivo
mnogo snage kako bismo se odvukli od kreveta do radnog stola, zavezali cipele, pazili da
nam tijekom nastave glava ne padne na klupu. Barem je meni bilo tako. Ja sam jela još
samo Nutellu. Velikom žlicom. Kažem li Davidu da sam tada imala problema sa
samopoštovanjem kao što on ima danas, neće više nikad odnijeti smeće.
- Na vašem sadašnjem stupnju razvoja - tako su nam propovijedali odgajatelji - vaša
je tjelesna i duhovna snaga najjača, možete se penjati na planine, postizati sportske
rekorde, istodobno učiti nekoliko stranih jezika.
Iz moje ekipe nije se nitko popeo na brdo, nije se pretvorio u Ironmana, niti je naučio
jezike hindu ili farsi. Ali navodno ima takvih slučajeva, negdje, nekad.
Ja sam imala afro frizuru, učila Sofokla, Molièrea i Brechta, htjela ići u glumačku
školu - radije danas nego sutra. Čekala sam samo trenutak kada će život doista krenuti i
kada ga neće prekidati ni ljubakanje, ni školske zadaće, ni latinski jezik.
Za to vrijeme stekla sam naklonost prema gubitnicima među kojima sam ja bila
najbolja, bacila sam se na šutljivce, na pijance, na mucavce. Kao prvo, moji su izabranici
morali ući u moju rukometnu ekipu iako su mrzili sport. Poljubila bih ih nasred školskog
dvorišta ili pred zbornicom, ili bih tu iznimnu skupinu kolebljivih likova pozvala na
rođendan.
Zašto sam se zagrijala isključivo za gubitnike? Vjerojatno su mi bili bliži od pristojne
građanske djece iz sigurnih kršćanskih obitelji, jer su životopisi mojih prijatelja stajali na
jednako klimavim nogama kao i moj.
Ockerhäuser Allee, Schwanallee.
Plavokosa djevojka dotrči do mene, dižem ruke: Anne! Plešemo jedna oko druge,
histerično kao i uvijek.
Izvana naš internat izgleda kao i prije, ali i to je varka. Obnovljen je, iznutra više ništa
ne podsjeća na onaj stari, a to više i nije internat. Kako to brzo ide, malo boje, novi
vlasnici i logor postaje Club Med. Loša usporedba, mirno kaže Anne. U pravu je, kao i
uvijek. Izgledamo kao dvije stare tete koje misle da još uvijek imaju četrnaest godina.
Novi stanari ispekli su nam kolač, prostrli stol u vrtu, sunce veselo žari.
Anne i ja smo se priljubile jedna uz drugu. Znamo kako se preživljava. Anne govori:
- Ne, nisam tužna, uvijek si govorila. To se samo čini zbog podočnjaka. Ali Židovi imaju
podočnjake. To je normalno. Sjećaš li se kako sam htjela prijeći na židovstvo. Dobro je što
si me odgovorila! I što su moji roditelji uvijek govorili: Imati Židovku za prijateljicu,
nešto je posebno. Samo je takav primjerak nedostajao u njihovu kolu. Da, moji su
roditelji bili posebni.
Redateljica je nezadovoljna, ne Annom, ne, ali, nažalost, ima previše svjetla, previše
boja za film. Premalo tuge, tako da materijal nije upotrebljiv.
Zar su očekivali da će se Njemačka samo za nas zaviti egzistencijalistički crno-bijelo
jer će film tako izgledati snažnije?
Polazak, dalje. Sljedeća će postaja biti Chiemsee. Odatle je samo nekoliko koraka do
Slovenije.
Voljela bih povesti Anne, ali to ne piše u knjizi snimanja.

35
 Dok se rastajemo pred internatom, pokraj nas prolazi jedan bivši, velika trbuha i
prosijede kose. Ne prepoznaje nas, samo mu smeta što se te postarije gospođice cerekaju
nasred nogostupa.

Skratit ću: U Donjoj Bavarskoj auto više ne želi voziti naprijed, kao ni ja. Dolazi čovjek iz
ADAC-a, govori teškim bavarskim narječjem, auto odmah proradi kao da uopće nije bio
neispravan. Tko je ovdje glumac?
Dakle, idemo dalje. Dopuštaju mi da se vozim busom, snimatelj je snimio dovoljno
zelenog pakla Njemačke i sad može voziti Mercedes.
Ne znam što bih odjenula, redateljici je svejedno. Kraljevstvo za kostimografkinju.
Odlučujem na svoju ruku: hlače za vožnju, suknje za gradove, ali to ne primjećuju ni
redateljica ni kamerman.

Vila Bled bila je jedno od Titovih odmarališta, nalazi se na Bledu, u Sloveniji, na

Bledskom jezeru, sada je to hotel.
Ja sam opet za upravljačem, zbog autentičnih snimaka. Samo što smo stigli na Bled,
spustio se pljusak. - Prekrasno! - poviče redateljica. - Kao naručeno! - kaže snimatelj.
Brisači ne rade, staklo se zamaglilo iznutra jer u autu ima još troje ljude osim mene.
Prozor se ne smije spustiti zbog tona, ja ne vidim ni cestu ni vilu ni bilo što drugo.
- Kako se osjećaš? - pita redateljica, a ja naglo zakočim i dreknem: - Van! Van!
Isključite ton i kameru! Zar ne vidite da ovdje sve pliva? Kako se osjećam? Čekam da kiša
prestane padati, poslije toga ću valjda nešto osjećati, okej?
Mrzim dokumentarne filmove!
Vila izgleda kao da je Tito upravo doručkovao i potom nakratko izašao van. No
najviše nalikuje na stan mojih roditelja. Jesu li imali istog dobavljača tapeta i pokućstva?
Ili je to jednostavno tadašnje uobičajeno socijalističko uređenje kuća? Zar sam morala
putovati tisuću kilometara do kuće koja je uređena kao i naš stan u Gießenu? Ali pogled
je ljepši nego u Gießenu, kroz kišu vidim jezero. Maršal Tito znao je što je dobro. Stari je
gospodin imao poseban ukus: njegova je kinodvorana oslikana, prikazani su mladi
socijalistički junaci, pri pobjedi fašizma, izgradnji republike, provođenju socijalističke
misli. Svi muškarci, ali zapravo i sve žene, izgledaju kao maršal himself.
Hvala Bogu, vila Bled sada je hotel s četiri zvjezdice i kuhinjom koja mnogo obećava,
socijalističku večeru danas ne bih mogla podnijeti.
Teško je reći koji je dio puta gori, Zagreb ili Gießen. Zagreb je ljepši grad, naravno, ali
emocionalne poslastice koje mi je pripremila redateljica, glase: državni arhiv, groblje,
ljudi koji su preživjeli holokaust, oduzeta kuća moje obitelji, odvjetnik za povrat imovine
i, ako budem imala peh, moja polusestra.
Nisam sigurna hoću li poslije htjeti gledati taj film. Redateljica nije imala namjeru
snimiti komediju, u to sam već sada sigurna.
Stanujemo privatno, kod unuka čovjeka koji je spasio moju tetu, baku i majku. To ne
samo da će biti ušteda, slutim, nego će unijeti i mnogo “realizma” u film. Unuk čovjeka
koji je spasio žene pokazuje unuci žrtava skrovište iza ormara.
Domaćin je velikodušan kao i njegovi djed i baka, ali je i malo ćaknut. I on je tipičan
pripadnik “second generation”, prošlost nije poštedjela ni njega.
Bez prestanka nam objašnjava političke odnose, trudim se razumjeti kako bih mogla
prevesti drugima. Njegova kuharica skuhala je za nas deset kilograma sarme, ispekla
nekoliko savijača s makom i pola janjeta. Nama je to potrebno, jer njegova se kuća nalazi

36
na brdu i ne može joj se prići autom, oprema se mora svaki dan nositi gore i ponovno
vraćati dolje i moram priznati da osjećam zluradost. Snimatelj stenje, majstorica tona je
umorna, redateljica na izmaku snaga. Lijepo, polako se zbližavamo što se tiče
raspoloženja.
Na nastavi tjelesne kulture jedno je sredstvo za podizanje tjelesne spremnosti bilo
omiljeno: kružni trening. Deset prepreka s posebnim zadaćama i stupnjevima težine,
velikom brzinom pod zlobnim pogledom nastavnika. Mislim da ovaj opis odgovara i
našem boravku u Zagrebu.

Sljedećeg jutra redateljica me posjedne na pohabanu ležaljku, a jedan stari istraživač

antisemitizma potanko mi na najboljem njemačkom jeziku opisuje odvoženje
zagrebačkih Židova. Htjela bih ga pitati toliko toga, ali ne mogu prestati plakati. Popodne
odlazim u gradsku knjižnicu i čitam stare novine s člancima o montiranom procesu
protiv mojeg oca. Kakve fotografije! Moj otac kao vrlo mlad čovjek, glavu podupro
rukama. Srami li se ili je očajan? Još ni ne sluti da će to biti kraj njegove političke
karijere.
Moramo biti vrlo tihi. Ja ionako nisam mogla govoriti, satima čitam crno-bijele
dokumente uz pomoć povećala. Gledatelj će poslije doznati zašto je glavna glumica u
filmu tako blijeda. Ne ljuljaj se, molim te, kamera to ne voli i idemo još jedanput, nismo
sve snimili...
Popodne nam devedesetogodišnja Mila priča o teškoj socijalističkoj svakodnevici
nakon katastrofe, nudi nam šljivovicu. Nema koristi od nje, kao ni od kave ni od
šminkanja u kratkim stankama snimanja.
Je li što bilo lijepo na tom putovanju? Je li se isplatilo unatoč svemu? Da, mislim da
jest. Moj djed ima službeno dopuštenje da ostane u svojem grobu na groblju, a uprava je
pred kamerama obećala da na židovske grobove više neće stavljati križeve. U državnom
arhivu govore mi, iako je to zabranjeno, što piše u spisima koje ne smijem čitati. Da,
brata mojega oca ubili su partizani, a ne fašisti. Moj otac htio je otkriti ubojice i zato su
mu namjestili proces. To je tako jednostavno.

***

Do otoka Raba dođe se iz Zagreba za pola dana. Ja trebam stati tako da zrake zalazećeg
sunca padaju na mene i na trajekt pod određenim kutom. Prvi put izgubim živce jer ne
mogu pod određenim kutom posjetiti Rab, otok na kojem se nalazio koncentracijski
logor u koji je bila odvedena moja obitelj. Vjerojatno ga uopće ne mogu posjetiti, ne
mogu više, bez obzira na film ceste. - Duša nije gumena traka! - urlam.
Nekoliko sati svi mi se sklanjaju s puta.
Turisti se kupaju ili hodaju, i da ne znam što se dogodilo na ovom otoku, ne bih
mogla vjerovati.
Potpuno je svejedno u koje doba dana dođeš posjetiti logor. Uvijek je strašno, danju
ili po mraku. Vrlo je malo izvornoga, postoje samo oznake na tlu, ovdje su bile barake,
ovdje smaknuća, nekoliko kamenih spomenika.
Među nama, ekipom, prvi put uspostavlja se bliskost - ne znam je li tomu uzrok
iscrpljenost ili suočavanje sa strahotom, ne mogu reći.
Imamo slovenskog vodiča. Kaže kako su Židovi - kao i uvijek - imali bolje barake jer
su - kao i uvijek - sve potplatili. Godine 1941. bili su sretno oslobođeni i mogli su otići

37
kući. Ne znam gdje je taj čovjek studirao. Lijepo je što pred upaljenom kamerom
pokazuje svoje veliko znanje!
Preko puta otoka Raba nalazi se Goli otok, poznat i pod imenom Titov
koncentracijski logor. Logor za političke zatvorenike.
Otoci nisu krivi što su na tako lijepom mjestu u moru.
Nakon nekog vremena snimatelj ima sve potrebne slike, majstorica tona je
zadovoljna, redateljica također, a ja sam zahvalna što mogu otići s otoka. To je mnogo
više od onoga što je moja obitelj ikad mogla učiniti. Nikad više neću doći na Rab.

Preostali dani snimanja u Splitu bezazleni su u odnosu na prethodne, jer sam uspjela
nagovoriti redateljicu da dopusti da mi dođu djeca. S njihovim dolaskom počinje kaos, ali
bolje kaos nego smrt. Djeca, moj bratić Ben, sunce u Splitu, gotovo uživamo.
Na kupalištu Bačvice igramo picigin, nacionalnu igru loptom starih Splićana, i nije
nam teško ni stotinu puta ponavljati za kameru. S Benom i ostalim rođacima idemo jesti,
s kamerom ili bez nje - svejedno, jelo je ukusno. A u maloj sefardskoj sinagogi moji se
dečki nakratko ponašaju kao pravi, profesionalni Židovi: Sammy vježba za svoju bar
micvu, a stariji brat mu pomaže. Rade li to i pred kamerom, potpuno mi je svejedno,
zvuči božanski...
- Split je sa svojim Židovima postupao bolje nego Zagreb - govorim djeci i u kameru -
i zato je nama svima bolje.
Nema veze što je to skraćen prikaz. Djeca me vraćaju u stvarnost: “Dosta, mama!”
piše im na licima. Jako sam umorna.
U knjizi snimanja piše da moramo posjetiti otok Vis koji je bio u rukama partizana i
gdje se Tito godinama skrivao. Kakve ja veze imam s tim, ne znam, pa postavljam uvjet
da budem u kostimu, ipak sam ja glumica. Ići ću na otok Vis samo kao partizanka ili
nikako, neka svima bude jasno.
Naravno, u ormaru mojeg bratića Bena visi odora moje tete Dobrile, koja mi pristaje
kao salivena. Tako stojim na palubi i poslije u Titovu skrovištu u spilji, u partizanskoj
odori s kapom i odličjem. Veličanstveno!
Djeca se osjećaju jako nelagodno, kažu: “Oh, mama!” i pobjegnu iz slike. Po tome se
vidi da nemaju pojma što znači boriti se protiv fašizma i pobijediti. Ali maršal Tito i ja, mi
znamo!
Split ima kino na otvorenom, u uvali Bačvice. Posljednje večeri privatno se prikazuje
partizanski film Nikoletina Bursać, u kojem sam i ja glumila kao mala djevojčica. Sjedimo
svi zajedno, sestrične i bratići, i čudimo se kako mala Židovka Erna dobro govori
hrvatski, dok priča partizanima kako je samo ona preživjela fašistički pokolj.
- Dobro si glumila Ernu - kaže Sammy - i zbog tebe smo svi preživjeli.
Ni to nije točno ijakoje skraćeno, ali može proći.
Snimanje je gotovo. Sretna sam.
Doduše, neću odmah zatražiti hrvatsku putovnicu, ali Hrvatska mi je postala
simpatična. Čak razmišljam da uplatim jezični tečaj kako bih bolje naučila materinski
jezik.
Redateljica i ja ostale smo prijateljice. Zapravo, postale smo još bolje prijateljice, jer
takav antifašistički angažman zbližava ljude. I da, ovo neću reći glasno, naravno, ali
zahvalna sam joj što me nagovorila na to putovanje, sama se ne bih usudila.

38
 BELLA GIOVINEZZA

Teta Jele

Quant’e bella giovinezza

Che si fugge tuttavia!
Chi vuol esser lieto, sia:
Di daman non c’è certezza...

Kako je mladost lijepa, kako brzo prolazi! Tko želi biti sretan, neka bude, tko zna što
sutra...
To je napisao Lorenzo de Medici, detto Lorenzo il Magnifico, rekla bih 1450., 1460.
Doista se ne mogu potužiti da mi pamćenje popušta.
Uskoro ću imati devedeset četiri godine. Nikad nisam vjerovala da čovjek može
doživjeti te godine. A sada sam i sama starica.
Moja nećakinja Adriana planira doći sa sinom za moj rođendan, želi me povesti u
toplice, Božja volja... do tada se može štošta dogoditi.
Kao prvo, Genna mora van, došlo je njezino vrijeme. Kako je taj pas pametan,
incredibile. Sve razumije i osjećajna je kao rijetko koja osoba. Da, draga moja, odmah,
odmah. Što kaže sat? Jedan kaže da je pola pet, a na drugom je tek četiri, treći pokazuje
šest, ali kako svi lijepo i ravnomjerno kucaju. Izračunat ću srednju vrijednost i izaći za
pola sata. Aspetta un po’, malena moja, slatka Genna. Un attimino.
Adriana kaže da sam se promijenila, da sam postala zla u starosti. Odgovaram, takva
sam bila uvijek, samo ona to nije primjećivala.
Od pada Italije, otkako sudski progone Berlusconija bez ikakva razloga, više se ne
osjećam dobro. Pogriješili su što mu nisu vjerovali, ali moja pametna nećakinja neće to
nikad shvatiti.
Izvana nisam tako ružna, koža mi je, doduše, malo naborana, ali je tamna, nosim
biranu odjeću, pazim na sebe. Izgledam, recimo, kao da mi je osamdeset. Sve ovisi o
držanju.
Još uvijek mogu dobro voditi kućanstvo za Gennu i sebe. Bez nekakvih Ukrajinki koje
me navodno poslužuju, a en passant mi otuđuju nakit.
Ali dobro, priznajem, samo što ne poludim, svaki dan sve više.
Kruh je sve lošiji, domar je lopov, useljenici su odreda zločinci, sadašnja talijanska
vlada također, a susjedi su htjeli ukrasti moj auto. Kako znam? Tako.
Momak iz prodavaonice duhana ukrao mi je rezervni ključ i potajno iznajmljuje moj
stan za odmor kad ja nisam tamo. Na malom godišnjem sajmu preko puta vlak smrti je
opasno nesiguran, a ronioci koji love ribu u našemu moru neće se vratiti, nikad više.
Ne, ja nisam Kassandra, jednostavno to znam. I doista bi bilo lijepo kad bi mi moja
nećakinja kao jedina živa rođakinja jedanput u životu dala za pravo. Ona mi umjesto toga
preporučuje da svaki dan bar jedanput kažem nešto pozitivno jer će to biti dobro za sve
nas. Kakva glupost.

39
 A baš sam prema Adriani osobito ljubazna. Hvalim njezine uspjehe, čak i njezinu
frizuru, što nije baš tako jednostavno. Njezina je kosa... ah, nema veze. Što ja mogu kad je
razmazila svoje sinove? Osobito je mlađi zao i neugodan. Nisam ja antipatična, on je. O,
ne, nisam ljubomorna, ali čovjek od devedeset godina može očekivati da se svijet ravna
prema njemu, a ne prema trinaestogodišnjem zlobnom dječaku. Ne vjeruju mi, ali to će
im se osvetiti, samo mene onda više neće biti.
Godinama se nisam mogla sjetiti gotovo ničega. A sada se ponovno sjećam. Sada mi
se sve vraća, svaka i najmanja uspomena na Zagreb, na protekla vremena, muka mi je.
Nacisti sa svojim prerevnim pomagačima, ustašama, kako su mi kao djevojčici sve uzeli,
obitelj, prijatelje, mladost, sav lijepi život. Čak su ubili i psa. Svaki dan sjetim se nečega i
ne mogu im oprostiti. Kao da je prošao rok poštede od sjećanja, kao da se sada prelazi na
stvar, kao da će sada doći do obračuna sa svima. Moja je bol tako velika, stari neprijatelj
tako je jak da se ne mogu obraniti od njega. Mogu biti samo neraspoložena.
Moram stišati televizor, inače neću čuti ni zvono na vratima ni telefon, ali, iskreno
rečeno, ne nedostaju mi gosti. Adriana će odmah početi pričati o slušnom aparatu,
televizor je neljudski glasan, svaki susjed zna što gledam, svi uokolo, neće mi dati mira
dok se ne posvađamo. Slušni aparati su za starce koji ništa ne čuju!
Posebnost talijanskih vijesti leži u tome što one ne smiruju slušatelje, nego ih bacaju
u neku vrstu stalne panike. Dakle, tsunamiji, atentati, propast burze to su još bezazlene
stvari. Prava opasnost dolazi od lopova (stranci), Cigana (stranci) i sicilijanske mafije
(također stranci). Dolazim, Genna. Idemo na trg Piazza Virgiliana, onda ću nam skuhati
nešto fino. Što kažeš na piletinu? U svakom slučaju moramo rano ići na spavanje, jer
kada dođe Adriana, bit će naporno, iako i ona želi imati mir. Čudno, sat pokazuje da je
podne, hoću li odmah skuhati tjesteninu? Iako uopće nisam gladna.
Šteta što ostaje tako kratko, ali mora raditi. Gagarin nije bio ništa u odnosu na nju. A
kad ne radi, drži predavanja, zamisli, Gennice, u crkvama govori Nijemcima što je Deveti
studenoga.
Što se to njih tiče? Ona je šašava i to ne vidi. Dobro, mala moja, andiamo fra poco.
S Adrianom sam svaki dan bila na trgu Piazza Virgiliana, najmanje tri godine, dok je
bila kod mene. Gospode, kako je tada bila dobra. Kao moja slatka mala Genna, tako je bila
dobra.
Trebali su je ostaviti kod mene, tada bi bila pošteđena Njemačke. Ja bih od nje
napravila savršenu Talijanku, ali s mojom se sestrom nije moglo razgovarati: - Jesi li
luda, potpuno ćeš razmaziti dijete. Ako ostane ovdje, postat će razmažena kućanica u
kakvoj katoličkoj kući. Ne može!
Tako je rekla i povela malenu u Njemačko carstvo.
Što je, Gennice, zašto laješ? Evo me, gdje je uzica? Da, Cicciolina, idemo sada van,
brzo, da, da, tvoja te mamica voli i obećavam ti da nikad nećeš morati ići u Njemačku.

40
 TAKO I NIKAKO DRUKČIJE

David

Htio bih ispričati ovu priču da napokon svima objasnim kako je moj položaj u kući jadan,
nepravedan.
Židovska viša škola zatvorena je zbog velikih blagdana. Zajedno s vikendima gotovo
dva tjedna. Čista religija, primjerena učenicima. Već je bila Roš hašana u sinagogi, bilo je
super, svi prisutni. Ja u bijelom i kožnim rukavicama. Puni program. Bio sam u Ulici
Joachimstaler. Malo smo se molili, bilo je jako glasno, nosili Toru, stajali u dvorištu. Onaj
s onom, ona s onim. Svi se poznaju. Jom kipur. Odmah ustajem, opet odlazim onamo,
sastajem se s drugim ljudima, bolje nego biti sam cio dan.
Možda je tu i koja djevojka?
Užasna buka iz majčine sobe. Je li to glazba? Nadvikujem se.
- Mama, dobro jutro. Danas idem u sinagogu, spomenuti se naših mrtvih. Imaš li što
protiv? Nema nastave kad su blagdani. Mogu li sada ići?
- Što? Slušaj: La Cenerentola, finale, drugi čin, septet. Veličanstveno! To radim u Operi
u Linzu...
Napokon stišava takozvanu glazbu. - Otkada ideš tako često u sinagogu? Jesam li što
propustila? Ondje si čekao Novu godinu! Sada ćeš još i postiti cijeli dan? Mora li to biti
baš u ortodoksnoj sinagogi? Trebam li se zabrinuti? Vjerski blagdani spojeni s jesenskim
praznicima. Kada ćeš zapravo učiti za školu? Neće ti roda donijeti maturu. Evo, slušaj ovo
mjesto: Questo nodo... Ne može biti bolje. Rossini je pravi genij, a ne Wagner. Zaista bih
htjela znati kada ćete nešto naučiti. Morate se pripremiti da budete izabrani narod,
gospodari svijeta. Čekaju te pismeni ispiti, a dragi Bog te neće osloboditi toga...
O, čovječe, ne mogu ovo više slušati, tko ju je uključio na ponavljanje? Gdje su mi
tenisice? Kosa je u redu. Dezodorans ću uzeti od Sammyja. - Mama, mogu li odjenuti
tvoju jaknu, onu koju si donijela sa snimanja?
- Molim te, nazovi koji put, a ako budeš gladan, u hladnjaku...
- Mama! Jom kipur je POST! Tog dana rješavaju se međuljudski odnosi, najvažniji
blagdan uz šabat.
- Naravno, naravno, sveznalice! Ipak se isplatio novac koji smo dali za židovsku
školu. Ipak je sreća što je Sammy u autoritarnoj njemačkoj gimnaziji pa nema praznike.
Mili moj, ne moraš mi objašnjavati što je Jom kipur. Odmah ću isključiti glazbu i dok se ti
budeš u sinagogi molio da nas sve upišu u knjigu života, ja ću šetati, misliti na sve
propuste koje sam učinila ove godine, nema ih malo, i na to komu se sve trebam ispričati.
Je li dovoljno pomoliti se ili se moram osobno pojaviti i puhati u rog? Što ti misliš kao
profesionalac?
- Da, mama, učini to. Super ideja. Ćao.
Silazim s četvrtoga kata, što brže mogu. Kako se ne bi još čega sjetila... na primjer,
svoje jakne. Na ulici sam. Sloboda, mir!
Ona je doista u stanju doći i puhati u rog. A to smiju raditi samo muškarci. Ako
požurim, uhvatit ću metrotram M46 za Ku’damm. Zašto ne mogu ići u sinagogu, a da kod
kuće ne nastane izvanredno stanje? Ona nema pojma kako izgleda moj svijet. Preskočio

41
sam dva razreda, zamislite! Moj mozak je iznimno brz, kao da imam najmanje osamnaest
godina, a o tijelu neću ni govoriti. Ja sam odrasla osoba. Kraj.
U sinagogi se rastežu molitve kao parlamentarne rasprave na postaji Phoenix-TV.
Doduše, svi su tu, ima i nekoliko djevojaka, ali to nisu one prave. I nema baš nadahnuća.
Srećom, nailazim na Ronija, poznajem ga još iz osnovne škole. I on se osjećao slično kao
ja, zaključujemo da molitva danas i nije od neke koristi. Zato on ima kod kuće najnoviju
sezonu serije Domovina. Njegovi su roditelji rastavljeni pa su cijeli dan u različitim
sinagogama. Onda idemo k njemu. Samo ću na brzinu nazvati kući.
- Mama, ja sam... ne, nisam gladan! Zovem zato što sam se susreo s jednim
prijateljem pa se zajedno molimo. To će potrajati. Dolazim kući u sedam. Onda možemo
ići na suši... – Jasno da je laž, ali se računa za sljedeću godinu.
Roni stanuje na Kraju svijeta, broj 12, tri puta presjedamo, nema veze, zato je vrlo
mirno, ptice, kune. On još ima krevet na kat, hej, stari, pa mi smo odrasli, zar ne? Roni se
smije, ali je udobno, laptop na koljena i krećemo.
Hatufim, izraelska inačica serije Domovina, ali ju je Roni već odgledao, na
hebrejskom, otac mu je Izraelac. Sada gledamo američku seriju, također u originalu,
razumije se.
Obitelj Soprano jest i ostat će najbolja serija na svijetu. Darovao mi ju je moj kum
Aron, jedina odrasla osoba koja ima dobar ukus. Toni Soprano, moj idol. Uvijek sam želio
biti mafijaški šef. Jasni odnosi moći, dobri prihodi, predvidljiv rizik. Kad je James
Gandolfini umro, kao da mi je umro netko iz obitelji.
Vrijeme prebrzo prolazi. Još samo jedna epizoda, onda idem.
Odjednom se smračilo, vide se zvijezde, što je to? Sada bi Jom kipur mogao biti pri
kraju, završne molitve, vrijeme ide, svi su gladni i žele kući. I ja trebam ići... Taj Brody je
mutan, a ona Carrie izvrsna glumica. Kad bi Nijemci počeli snimati takve serije. - Roni,
kažem ti, mi smo na redu. Moramo napraviti tako nešto! Tko će ako ne mi? Ja već imam
nekoliko ideja.
U međuvremenu su za stol sjeli i najortodoksniji Židovi. Samo još ovaj nastavak i to
je kraj sezone. Vjerojatno me mama zove u tom trenutku. Neka samo zove, isključio sam
mobitel. Nisam ja tvoj rob. Sada je sigurno zabrinuta: Što mu se dogodilo? On je još
dijete, maleni moj...
NE! Ja više nisam dijete. Neka se brine za Sammyja. Glupo je što sam gladan. Tako,
odgledali smo posljednji nastavak, narednik Brody je na kraju... neću reći, agentica
Carrie je... neću reći. Čovječe, kad će sljedeća sezona? Moram odmah provjeriti. - Roni,
sjećaš li se kraja Sopranosa? Nekako čudno i tužno, zar ne? Ali zato je kraj serije Six Feet
Under bio super. Sada ima nešto novo, Fargo, nabavit ću nam odmah sutra, okej? Budi
pozdravljen, stari.
Jako sam gladan! Deset i dvadeset. Dolazim kući: napeto je.
- Danas je trajalo malo duže. Molitve... za, za... pokojne i slično. A auto Ronijeva oca
nije bio... ne znam. Možemo li početi? Jako sam gladan.
Hillary Clinton vjerojatno je tako izgledala nakon što je Bili u Ovalnom uredu s
gospođicom Monicom ... Ili Toni Soprano kad je njegov nećak Christopher kokain...
A sada moja majka - bez najave i bez zagrijavanja, odmah na sto osamdeset.
- Ako išta mrzim, onda je to ono kad čovjek nema muda stati iza svojih postupaka,
nego laže i laže, nadajući se da su drugi preglupi ili previše lijeni ili ijedno i drugo da bi
mogli otkriti istinu i izaći s njom na kraj. Čekam ovdje već tri sata! Čekam kako bih s
tobom prekinula post uz suši. Svoje glupe izgovore možeš zadržati za sebe! I mogao bi

42
zapamtiti još jednu stvar: Uvijek ostani pri jednoj laži. Što više laži, to je očitije. Laganje, i
to još ovako loše, neshvatljivo!
Ne slušam, gledam mamina stopala, vrlo su mala, moja su mnogo veća. Općenito sam
mnogo veći, srećom.
- Davide, odgovori!
Ah, čemu to, svejedno je, ja sam odrasla osoba i mogu raditi što hoću. Pokušat ću s
istinom.
- Bili smo kod Ronija, gledali serije na internetu. Samo smo ujutro bih u sinagogi, nije
se ništa događalo...
- Ništa se nije događalo? Otkad je sinagoga mjesto za zabavu? Poslije ste gledali
seriju? Cijeli dan?
- Cijeli dan.
- Na Jom kipur, sve je jasno...
- Mama, Domovinu, trenutačno najbolju seriju, dobro, možda još Breaking Bad poslije
Spranosa, naravno, to moraš pogledati!
Ona se napuše na punu veličinu. U prenesenom smislu. Želim se nekako obraniti, kao
nije ništa strašno, događa se, žao mi je, gladan sam. Ali ona se više ne može zaustaviti,
galami, viče, psuje. - U restoran ćemo ići tek nagodinu! - zalupi vratima i ode susjedi kako
bi se isplakala.
Vjerojatno je i ona samo gladna, pao joj je šećer pa je živčana. Dobro. Nije lijepo
lagati, ali ovo je bilo laganje u nuždi. Gledanje serija spada u opće obrazovanje. A kada
bih to, molim te lijepo, trebao činiti, ako ne preko praznika, inače sam stalno u školi.
Matematika, fizika, hebrejski, nitko ne pita je li to besmisleno. Gledajući Domovinu mogu
naučiti tisuću puta više. To je političko obrazovanje. Ovo što ona sada radi nije u redu.
A onda - iskreno rečeno, ne znam točno kada, zašto, zbog gladi, bijesa ili osvete -
stavio sam na kuhinjski stol oproštajno pismo.
“Žao mi je”, piše u njemu, “jako mi je žao, neće se ponoviti jer odlazim, zauvijek.
Adieu, David.”
Potom odlazim. U redu, bilo je malo melodramatično, ali iskreno, osjećao sam se tako
usamljeno, nitko me u ovoj prčvarnici ne razumije.
Izlazeći, zamišljam ovakav scenarij: Ona se vraća od susjede, čita pismo, odmah diže
uzbunu. Prvo gleda s balkona, dokle joj pogled seže, ne vidi mrtvo dijete.
Zove me. Prvo oprezno, a onda očajno. Ništa.
Otac je sa Sammyjem na premijeri nekog filma. Sammy glumi otetog sina nekog
policajca u televizijskom krimiću. Redatelj će ga navodno pohvaliti i zahvaliti mu. Ali
ništa od toga jer zvoni mobitel. Moja majka viče: - David je otišao od kuće! Nema ga
nigdje!
- Ne brini se, vratit će se - kaže otac, ne želi ometati redatelja. Baš je kul, moj otac,
kad hoće, ne dopušta da ga zahvati majčina histerija, onda ona poludi.
- Da se smirim? George, misli malo gdje bi mogao biti! - urla. - Ne mogu se smiriti!
Moja je majka uvijek izvan sebe, takvu je znamo. A sada je izvan sebe i redatelj. Ne
može dovršiti nijednu rečenicu, telefon ne prestaje zvoniti.
Tata potom isključuje zvuk mobitela, ona je sama u svojem očaju. Naravno, nisam
trebala toliko galamiti, kaže, ali sada je prekasno. Sada je kasno za sve! Krupni plan.
On je u parku, pomisli odjednom, i već je na stubištu. Glazba. Tihi odjeci. Napetost.

43
 U parku je mračno kao u cijeloj okolici, američka noć. Vidim kako majka nesigurno
tapka po mraku. Ona misli: Sljedeći put selim se u Leipzišku ulicu, ona je osvijetljena
poput Olimpijskog stadiona.
Da, ako bude sljedeći put... glazba je glasnija, nagovješćuje nesreću.
- Davide, Davide! - doziva tražeći u grmlju.
Boji se i plače. Sklupčala se, sjedi u parku i moli “Šema Izrael” - zna li to uopće
napamet?
Iskreno rečeno, mislim da je to dobro. Za moj prvi scenarij?! Nestvarno! Moram
odmah nazvati Ronija i sve mu ispričati. Hladno mi je. I još sam uvijek gladan. Jaknu sam
zaboravio kod kuće, nažalost. U jakni je bio i moj novac. Sranje!
Švercat ću se, sada je svejedno. Otputovat ću baki u Vestfaliju. Ondje imam mir. Ona
uvijek kuka što je češće ne posjećujemo.
Nazovem oko ponoći.
- Davide? - pita mama drhtavim glasom.
- Da?
- Gdje si? Jesi li dobro?
Moja knjiga snimanja postaje stvarnost!
- Na kolodvoru sam. Htio sam otputovati. Baki. Sada dolazim kući... halo?
Spustila je slušalicu.
Stvarno je sve bilo glupo. Ja sam malo zakasnio kući, nehotice, časna riječ, nisam tako
mislio. Ti si krivo shvatila i razljutila si se. Kvragu i Jom kipur. Tako se na povratku
pripremam, sastavljam nekoliko rečenica.
Blijeda kao krpa, stoji pred vratima. - Htio si krenuti s kolodvora Zoo? Međugradski
vlakovi ne voze odatle već sedam godina. Ako si tako pametan kako tvrdiš, onda si to
trebao znati.
Welcome home, to je opet onaj zvuk koji me izluđuje.
- Htio si mi utjerati strah u kosti, osvetiti se. Tako se čini. Uspjelo ti je izvrsno.
Cijelim tijelom drhti od bijesa i izbezumljenosti. Sad mi je žao. Ali ako je drama
započela, to sam naučio od nje, onda trebamo pustiti da se nastavi. Dakle, šutim.
- To više nikad nećeš učiniti, Davide.
Glas joj je tako tih i oštar, da ti zadaje bol.
- A budeš li se sljedećih dana slično ponašao, osobno ću ti kupiti kartu za vlak koji će
te odvesti tvojoj njemačkoj baki gdje možeš ostati zauvijek. I gdje ćeš moći uživati u
njemačkoj građanskoj kuhinji. Pečena kobasica, kelj pupčar, sve dok ne budeš pomislio
kako je post odmor.
Nakon toga zatvara vrata svoje spavaće sobe. Bez riječi. Nema večere. Ništa. Sljedeći
put, Gospodine, poštedjet ću i tebe i sebe ovakvih scena i postit ću na vrijeme i
dragovoljno, okej?
Okej, kaže Bog, a onda i on ode spavati. Napokon. Kažem, nije mi lako.

44
 USPON

Aron

Subota, 18 i 30: Sportski pregled. Nemam vremena ni umrijeti.

Kako mi se to moglo dogoditi? Već je mjesecima jasno da to sa mnom neće dobro
završiti. Ali, Gospodine na nebesima, ako me već uzimaš, onda to nemoj činiti u subotu
navečer. Vidiš i sam, Fortuna iz Düsseldorfa vodi! Jesu li uopće ikad bili ovako dobri?
Majka mi zaklanja ekran, jer mi po tko zna koji put protresa jastuk. Jadna starica,
briga ju je učinila još krhkijom. Svađa se s mojom suprugom, obje su od početka bile
neumoljive. Otvaraju prozor, moram li već ići? Majka ga ponovno zatvara. Moja
suprugaje blijeda i vrlo umorna. Nije ni čudo, njegovala me kod kuće i ja to vrlo cijenim.
Gol!!! Fantastično. Jedna od najboljih utakmica Fortune uopće, ili možda haluciniram,
jesam li već na onom svijetu?
Uz moju bolesničku postelju posljednjih se dana štošta događalo, posjetitelji su
ulazili i izlazili. Tri su rabina bila ovdje, jedan za drugim - kako bi izbjegli nemilu
konkurenciju. Prvo je došao Zedik, rabin berlinske općine Chabad. Hasidi uz moju
smrtnu postelju? Pa svima je poznat moj odnos prema svakoj vrsti ortodoksnosti. Da
sam bio u snazi, lijepo bih ga poslao van. Ovako sam morao slušati njegove kićene riječi
koje su mi vrlo jasno govorile: Arone, živjet ćeš vječno!
Sada me doista čeka vječni život, ali jako daleko od mojega omiljenog Bavarskog
trga.
Rabin Rosenzweig, konzervativac, prisilio me da stavim molitveni remen. Zato mi je
morao dopustiti da i dalje držim daljinski upravljač kako bih na Eurosportu mogao
pratiti sažetak europske nogometne lige. Na kraju se pojavio i kantor liberalnog krila,
sjeo je pokraj mene i pjevao. Niz obraze su mi se slijevale krupne suze. Je li ih potaknula
moć glazbe? Ili moje veselje zbog Fortune iz Düsseldorfa, mojega kluba, koji je na opće
iznenađenje ušao u prvu ligu?
Nakon što su me posjetili, vjerski su se predstavnici uputili u kuhinju gdje su
progutali hrpu košer kolača i poslije toga s užitkom ogovarali kolege. Sve je bilo kao i
prije - čak i u očekivanju smrti.
Opet su otvorili prozor - neobično blaga večer.
Moja majka jadikuje u kuhinji, svima ide na živce, tu se ne može ništa učiniti, tako je
to s majkama...
Moji stari prijatelji Avi i Itan, obojica liječnici, bili su najviše dirnuti. Moja ih je
supruga prethodno nazvala, sva u panici. Itan je kirurg, Avi homeopat i specijalist za
osteopatiju - obojica nepoželjni. Nekoliko puta su me poslušali, ozbiljno kimajući jedan
drugome.
Avi djeluje smeteno. Kao liječnik alternativne medicine posljednjih se tjedna jako
trudio oko mene, obećao mi je kako će me spasiti blagim i bezopasnim metodama
liječenja. A vidi sada ovo! Nešto je krenulo po zlu. Traže čaj.
Čujem kako dolazi Joel, treći u savezu, ortoped. Kasni, pojavljuje se u bijelomu, dolazi
li iz ordinacije ili s igrališta za golf, ne znamo, hvalisavac. Druga dvojica godinama su u

45
svađi s njim, ali s obzirom na to da mi se bliži smrt, čini se da u ortopediji vide posljednji
mogući način liječenja.
Smrknuta lica, Joel sjeda do kolega i naručuje svjež čaj. Ovdje bi moglo biti veselo.
Kao kroz maglu ugledam papir na noćnom ormariću. Smrtovnica, neispunjena.
Praktično razmišljanje, daruju lijesove ili što? Ni kirurg ni homeopat ni ortoped nisu u
stanju ispuniti obrazac. Čujem kako u talmudskom duhu raspravljaju o složenosti
situacije. Djeco, hoću li to na kraju morati učiniti sam?
Koliko se dugo poznajemo? Logor za djecu i mlade u Bad Sobernheimu i Izraelu, ja
sam tog ljeta bio vaš voditelj. Nismo li dovoljno često govorili o hrabrosti? Htjeli ste
braniti zaposjednuta područja, a sad vam je teško i moje umiranje?
Prozor se otvara do kraja, lišće leti unutra, potom tup udarac i Adriana se stvori
nasred sobe. Baš ništa ne zna učiniti nenapadno i tiho! Smije se u znak isprike: -
Posljednjih sam tjedana stalno ulazila kroz prozor, Aron više nije mogao hodati do vrata
kako bi mi otvorio.
Meni se obraća tiše: - Onda, dragi moj, kako je? Hoćemo li pozvati liječnika? Student
medicine u noćnoj hitnoj službi pomoći će ti brzo i bez oplakivanja, ili moramo i dalje
trpjeti ove klaune?
Napokon, tebe sam čekao, htio sam reći, ali ne mogu, glasnice su me izdale kao i sve
ostalo.
U mislima ponovim još jedanput: žena je zbrinuta, dijete zbrinuto, majka zbrinuta.
Gdje je Robbi, moj stariji brat? Odavno je trebao biti tu, zakasnit će i bit će mu teško.
Adriana sjedne pokraj mojega kreveta, miluje me po podlaktici, tijelo mi je pokriveno
plavom plahtom. Zid iza mene je narančast, to se ne slaže.
- Samo zato što sam jučer rekla ćao, Arone, ne moraš sve shvatiti doslovno.
Ne mogu se više ni smijati.
Došla je sama, Davida i Sammyja ostavila je kod kuće. David inače nije kukavica i mi
smo mnogo puta raspravljali o građanskoj hrabrosti. Ali umiranje je nešto drugo. A
rasprave, bojim se, više ne mogu pomoći.
- Upozorili su te prije mnogo godina, dragi moj, ja sam bila prisutna - glasno je rekla
Adriana. - Govorili su ti da u velikom luku zaobilaziš zalogajnicu u općinskom sudu i
Bier’s Ku’damm 195 i kako li se već zovu te šupe. Odgovarao si: Gospodine doktore, ako ne
budem to činio, hoću li tada doista duže živjeti? I sada imamo ovo!
Nejasno se sjećam. Kad su mi u travnju otkrili rak želuca i crijeva, nitko se nije
osobito čudio, a ja najmanje.
Nastavio sam jesti, neumjereno. Kad mi je bilo zlo, jeo sam i dalje, dok želudac ne
otkaže! Zašto? Zamršena priča. Nekoliko curry kobasica na Ku’dammu, krakovska
kobasa sa salatom od krumpira u restoranu Rogacki u Wilmersdorfskoj ulici, dvije
kobasice, hladetina sa senfom za van u Ulici Knesebeck, pečenice s krumpirićima,
palačinke s lososom, kosani odresci s mnogo senfa - redoslijed se mijenjao, ali uz svako
ovo jelo pio sam kolu. Navečer sam provjeravao restorane odgovaraju li broju zvjezdica
kojima su označeni. Dijabetes je učinio svoje. To nije bilo zdravo i nije moglo dobro
završiti - znao sam, svi smo to znali. Ali neke se stvari ne mogu promijeniti...
Adriana, nemoj ustajati, molim te. Ostali su napokon u kuhinji, imamo mir, neće dugo
trajati. Htio sam reći još mnogo toga.
Koliko se dugo poznajemo? Trideset godina? Imala si nekoliko godina više nego što
ih sada ima David kad smo se upoznali u židovskoj studentskoj udruzi u Berlinu. I ti i ja
tek smo došli u Berlin. Avi i Joel, tada još studenti medicine, dolazili su na sastanke koji

46
su se održavali jedanput tjedno, najčešće za turobnih nedjeljnih popodneva u maloj
prostoriji u drugom stražnjem dvorištu sinagoge u Ulici Pestalozzi.
Čudili smo se što ima tako mnogo Židova istih godina. Ti si se čudila više od mene. Ja
sam se bolje snalazio u židovskom okruženju. Bio sam stariji od tebe. Ali i mene je
iznenadilo koliko nas mnogo ima. U mjestima iz kojih smo došli - Gießenu, Düsseldorfu,
Heilbronnu - bili smo kurioziteti, egzotični primjerci. Neki su se vec poznavali iz
židovskih odmarališta u Bad Sobernheimu, drugi su bih pomalo nepovjerljivi.
A onda? Onda se nije dogodilo ništa. Sve je bilo tako obično kao božični sajam u
Spandauu. Svi smo bili Židovi, ništa više. Židovi, čijim roditeljima nije palo na pamet
ništa drugo nego da se ponovno nasele u Njemačkoj. Bilo je nekih koji su kratko živjeli u
Izraelu prije nego što je Njemačka primila njihove obitelji.
Znaš li hebrejski? Ne? A ti? Jidiš? Jesi li rođen u Njemačkoj? Ti? Ne? Hoćeš li ostati
ovdje?
Nitko nije htio ostati ovdje! Svi su se pripremali za odlazak, htjeli su sudjelovati u
obrani Golanske visoravni. Krećemo za nekoliko mjeseci, na zimu smo već u Svetoj
Zemlji, najkasnije za Pashu... Bilo je poželjno smatrati Njemačku u najmanju ruku
dosadnom, ako ne i neprihvatljivom, biti na putu, ako ne za Izrael, a ono za SAD. Izrael je
nama bio ono što su surferima Havaji ili pušačima trave Goa.
Ali gotovo nitko od nas nije se iselio - do danas. Moj kratki boravak u Izraelu računa
se samo uvjetno. Neki su govorili jidiš, kao ja, najviše ih je govorilo poljski ili ruski, tu i
tamo mogao se čuti češki ili mađarski. Ti si sa svojim srpskohrvatskim bila prava
rijetkost. Ono što nam je bilo zajedničko, bio je osjećaj da smo smješteni u zemlju koja je
do grla ogrezla u krivnji, sramu i velikom broju neprerađenih nervoza. To je bilo
naporno, ali je u sebi skrivalo određenu sportsku sastavnicu.
Uveli smo neku vrstu natjecanja, bodovni sustav - tko će izvući najveću dobit od
osjećaja krivnje nežidova. Willner i Nachmann nisu bili jedini koji su za sebe otkrili taj
neiscrpni izvor. Naš sport zvao se “tko će više zagrabiti”.
U vlaku na dionici Frankfurt - Düsseldorf pregledavali su putne karte. “Žao mi je.
Zaboravio sam svoju mjesečnu kartu.” “Onda morate sići na sljedećoj postaji.” “Zar želite
Židova izbaciti iz vlaka? Je li doista došlo dotle da se Židovi izbacuju iz vlaka?” Pokazali
bismo im iskaznicu koju imamo kao osobe bez domovine. Kondukter bi pocrvenio, nešto
promucao i žurno nestao. Pedeset bodova. Pitati nastavnika povijesti: “A vi, što ste vi
radili tijekom rata?” donosilo je samo deset bodova-prejednostavno. I slobodan dan za
Deveti studenoga vrijedio je samo pet bodova. Itan, budući kirurg, donio je jedanput sto
pedeset bodova. Tijekom Tjedna bratstva nije bio nijednom na nastavi, a nisu ga kaznili.
Bio je na skijanju u Alpama. Njemački osjećaj krivnje i dobro poznata židovska drskost
uvijek su se dobro slagali.
Naši roditelji pričali su nam pustolovne priče iz Rusije, Poljske ili iz neke balkanske
zemlje. Gotovo nisu više imali rodbine, nekim čudom zasnovali su nove obitelji, a njihov
njemački zvučao je kao iz k. u. k.
Svisoka i nepovjerljivo gledali su svakoga tko nije bio u logoru ili u partizanima ili
tko nije izgubio najmanje sedamdeset posto obitelji, kao gotovo i svaki Nijemac. A mi,
njihovi potomci, trebali smo isto tako postupati.
Osim toga navedenog, mi mladi studenti imali smo malošto zajedničkoga, ili ništa.
Ipak, postalo je živo. Ti si se okušala kao ljubljena budućeg ortopeda Joela. Njegovi su
roditelji bili iz Frankfurta, on je imao uvojke i odgovor na sva pitanja. Kad si me pitala
što mislim o njemu, dao sam vam četiri mjeseca. Vi ste izdržali samo tri, slabo. Ti si ga
preslušavala kad je učio disfunkcije i anomalije anatomije čovjeka, on je s tobom štrebao

47
“Katicu iz Heilbronna”. Oboje ste pali na ispitima. On te nije mogao odviknuti onoga
mediteranskog “R”. Borila si se protiv toga rukama i nogama i govorila ovako: “Ako ne
mogu govoriti kako želim, umrijet ću. Tako će Nijemci biti pobjednici, mi smo onda isti
kao oni...” Svojim naglašenim talijanskim pokretima ionako si bila previše živahna za
njemačku junakinju koja je utonula u misli. Već tada bilo je jasno da ti u njemačkoj
ustanovi za kulturu neće biti lako. Dobro se sjećam kako si zamjerila kad sam ti to rekao.
Rekla si da sam paranoik. Joel je pak pacijentu slomio ključnu kost, pokušavajući je
namjestiti. Rastali ste se oko blagdana Purima, sporazumno.
A Ištvan? Tvoj sljedeći pokus. Upisao se na germanistiku, ali je daleko više volio
kuhati nego studirati. Njegov specijalitet bile su palačinke, moj najomiljeniji desert. Ta je
veza imala toliko potencijala!
Glupo je bilo što je Ištvan obožavao svoju majku koja je svaki dan predbacivala ocu
što su iz hvaljenoga grada Budimpešte otišli u neprijateljski Berlin. Njegovi su roditelji
bili prevoditelji i u Budimpešti im je bio zabranjen rad te su izvrgnuti zlostavljanju.
Izbacili su ih iz velikog stana u staroj zgradi pa u revolucionarnom zanosu i s crvenom
partijskom knjižicom u ruci objasnili da je socijalizam kozmopolitskim stranim tijelima i
agentima kapitalizma poput njih upravo pronašao dvoiposobni stan u betonskoj
novogradnji. Otac je uzeo sijamskog mačka, spakirao knjige u kovčeg i obrijao se. Potom
je s obitelji otputovao u Berlin. Ištvanova je majka ovom šalom sažela njihovu situaciju:
“Otac crv i sin crv probijaju se kroz hrpu izmeta. Tata! kaže sin crv. Pa ovo nije zemlja. To
su govna! - Da, u pravu si, sine moj, kaže otac. Ali to je naša domovina.” Budimpešta je
majci ostala voljena hrpa govana koja joj je silno nedostajala.
Tvoja veza s Ištvanom završila je onako kako je morala: Ištvan se s majkom vratio u
Budimpeštu. U Budimu su otvorili restoran, specijalitet im je bila neka vrste torte od
palačinki. Za tim sam najviše žalio. Te su palačinke bile prava pjesma. Kako bih sada
volio pojesti jednu, punjenu, marmeladom ili sirom, svejedno, ali s orasima. Ima li na
nebu palačinki? Oca i sijamskog mačka viđao sam s vremena na vrijeme. Obojici je išlo
sjajno. Igrali su šah u parku Tiergarten ili na bazenu Lochow s drugim židovskim
emigrantima, kao da su na kupalištu Szeszeny u Budimpešti.
Koliko je sati? Sada već tako rano pada mrak.
Zašto smo se baš nas dvoje sprijateljili, ne znam točno, a nije mi ni jasno. Možda zato
što nismo bili slični ni po čemu. Izvana smo djelovali kao dvije karikature, kad smo bih
zajedno. Ti si bila preniska, a ja predebeo.
Ti si se manje ili više brinula o kulturi, a ja sam pokrivao židovski dio. Oba tematska
područja bila su neiscrpna, nikad nam ne bi nedostajalo materijala.
Dobro se sjećam razgovora kad smo gledali jedan mjuzikl. Uz pljesak na kraju
predstave glasno sam rekao. “Goleme žene, super!” Ti si rekla: “Arone, to su transvestiti,
vjeruj mi! - “Nevjerojatno, prekrasni su!” - “Možda baš zbog toga?” rekla si, a onda smo
otrčali naprijed i plesali s njima.
Ili što se tiče židovstva za početnike, sjećaš li se? “Adriana, drži ispravno tu Hagadu!”
To je bilo jedne od prvih sederskih večeri. Pashalni obredi bili su ti nepoznati, htjela si
već odustati.
- Zar mi ne možeš jednostavno ispričati izlazak iz Egipta? Ovdje ništa ne razumijem,
bez obzira na to kako držim knjigu.
- Nije važno. Ne moramo vjerovati u Boga. Samo moramo živjeti tako kao da on
postoji.
- Zvuči logično.
Čini se da nemaš čvrsta vjerska uvjerenja.

48
 - Nije logično, ali pomaže.
Tako smo razgovarali. Ili slično.
Ja nisam propustio nijednu tvoju premijeru, ti si me pratila na molitvu petkom ili na
proslave Hanuke, koje su se održavale u velikoj dvorani Židovske općine i na kojima su
žene izgledale tako kao da su baršun, vrpce i zlatni nakit na grudima bili zapovijed. Bila
si tako oduševljena! Plesali smo kolo i kazačok, i mislim da sam te baš ondje prvi put
doživio kao pripadnicu moje vrste židovstva. “Nikad nije kasno postati Židovom”, to je
bio moj kredo svaki put kad si sumnjala u svoj židovski identitet koji si smatrala
osrednjim, manjkavim.
Moja poduka u židovstvu nije uvijek bila uspješna, mnoge su ti zapovijedi do danas
ostale knjigom sa sedam pečata, ali zato sad imaš Davida i Sammyja koji dobro znaju
slaviti seder. Bar to je uspjelo.
Dobro je što si danas svratila. Ne slušaš me, doduše, ali sigurno znaš što ti pričam,
nije li tako? Da, vidim kako se smješkaš. To je dobro.
Prije mnogo godina kladili smo se hoću li ja prvo postati predsjednik Židovske
općine u Berlinu ili ćeš ti dobiti Oskara. Ti si svojem prvorođenom dala drugo ime Oskar
i dobila si okladu. Za utjehu si mi ponudila da budem Davidov kum i ja sam to prihvatio s
osmijehom. Ja sam suvereni gubitnik. Obećao sam da ću se posvetiti toj zadaći smireno,
opušteno i s dovoljno temeljnog židovskog znanja, diskretno sam se povlačio kad su se
postavljala dramatična pitanja s područja odgoja, ali sam, naravno, iz pozadine vukao
konce. Prvo sam naučio svojega Štićenika da se Sportski pregled gleda u čarapama i
donjem rublju i da ga smije omesti samo zvono dostavljača pizze.
On to sada propovijeda svojemu mlađem bratu, tako da će se ta važna tradicija
nastaviti.
Svoje kumče pokušao sam uvesti u apsurdne zapovijedi i zabrane židovske vjere.
Jesam li ikada tvrdio da je židovstvo logična i izričito praktična religija u kojoj
dragovoljno i bez velikih pobuna čekamo Mesiju koji se propustio pojaviti već 5773.
godine prema židovskom kalendaru? Čuvamo mjesto za stolom onom Eliji Hanaviju,
točimo mu vino i šapućemo jedan drugome na uho, to je sve normalno, to nije teatar
apsurda. A da i ne spominjemo šeststo trinaest pravila.
Znam da je David razvio sportsku taštinu u odnosu na svoju religiju. Za blagdan Roš
hašanu nosi bijelo, kako propisuju knjige, a na blagdan Jom kipur posti u sinagogi poput
kakva starca. Ne samo da to čini dragovoljno nego čak i uz podrugljive primjedbe ostatka
obitelji. Ipak, ne traži od vas takvu sportsko-ortodoksnu predanost. Ne brini se, sljedeća
će njegova tvrdnja biti da je religija opijum za narod. On samo traga, budi strpljiva. Misli
na Izlazak. Koliko je dugo Mojsije lutao pustinjom sa svojim narodom?
Kao prvo, ponosni će se momak umoriti. Nije došao ovamo s tobom jer ne želi vidjeti
agoniju svojega kuma, to je razumljivo. Vrlo je osjetljiv, unatoč tome što se pravi mačo,
znaš li to? Pozdravi ga, hoćeš li? I malenoga također.
Ima još nešto. Moj sin imat će bar micvu bez mene. Nemoj sada plakati, molim te! On
to već zna, ne mogu reći razumije li, još je malen. Pazi na njega. Ti ćeš to moći, zašto smo
vježbali tako dugo? Umoran sam. I da, dosta je.
Bilo smo jaka ekipa, nepobjediv dvojac. Sada ćeš ostati sama. Ja ću neprimjetno
umrijeti u Schönebergu, u društvu trojice bivših studenata medicine, a sada već postarije
gospode koja nisu u stanju ispuniti smrtni list. Dok moja duša, duša tvojega najboljeg
prijatelja leti u židovsko nebo kako bi napokon pronašla domovinu.

49
 GODFATHER

David

U krevetu sam. Tko opet galami na hodniku? Zvuči kao maršal Tito, ali bi mogla biti i
moja majka...
- Davide, ustani! Sedam je sati!
Gdje sam? U paklu? U predvorju pakla? Okrenem se, na vratima ugledam majku koja
sada zamuckuje.
- Aron je... Aron je umro. Kažu da je imao rak, ali ja znam da su to bile kasne
posljedice tog prokletog rata koji mu je izjeo utrobu. Utrobe naraštaja potomaka. Moj
debeli prijatelj više nam nikad neće pjevati, on je sada solist u zboru anđela...
Arone, kako možeš umrijeti i ostaviti me samog u ovoj ludnici? Boli me glava, sve me
boli. Sranje, sranje, sranje! Moram ustati. Škola. Što je to?
- Zar želiš takav ići u školu? Ah, zapravo je svejedno. Aron je mrtav. Više nije važno
kako ćeš se odjenuti. Rekao je da te lijepo pozdravim.
Što to ona govori? Budimo tihi, molim. Posve tihi. Aron je mrtav. Godfather is dead.
Sve je jasno. Moglo se očekivati. Ne želim to. Bili smo u Hannoveru na utakmicu protiv
Herthe... potom u zoološkom vrtu. Ne može me ovdje ostaviti samog, samo tako. S ovom
histeričnom ženom u kuhinji i ovim njemačkim šmokljanom za klavirom. Čovječe, moj
kum jedini je opušteni tip nadaleko i naširoko, a sada je umro. To nije pošteno. Sranje,
sranje, sranje. Htjeli smo zajedno otići u Izrael, useliti se i tako. Što je sada s tim? Ej, stari,
nisam to tako zamislio. Što ću sada? Što ću sada? Loše mi je. Trebao bih se vratiti u
krevet. Čujem kako netko kaže mojim glasom: “Pristupit ću Cionističkoj mladeži
Njemačke!”
To nisam ja, ili ipak jesam? Zašto to govorim? Zato što je Aron mrtav? Kakav gadan
osjećaj. “Pristupit ću organizaciji Cionistička mladež Njemačke, da pristupit ću
organizaciji Cionistička mladež Njemačke, i to doista mislim.”
Usta moje majke ostala su otvorena na pola puta, vidim joj zlatne plombe u zubima.
“Da, znam”, nastavlja moj glas, “prošli put su to bile partizanske brigade, ali sada je Aron
mrtav. Moram preuzeti palicu, to će, dakle, biti cionistička borba. Zapravo je isto. Nalog
za uplatu članarine već sam ispunio, moraš ga samo potpisati. I platiti.
Čitao sam kako čovjek u šoku čini ili govori čudne stvari. Ali to nije točno. Nikad mi
prije nije bilo ovako jasno. Nikad nisam ovako točno znao o čemu je riječ. Moja majka
zuri u mene, ispušta iPhone iz ruke, uhvati ga prije nego što je pao na pod. Sjedne bez
riječi, ali onda tiho kaže: - Jesi li poludio? Kakva je to priča o iseljenju? Ili jednostavno ne
možeš oprostiti kumu što je, umjesto da postane junak u Obećanoj Zemlji, umro na
Bavarskom trgu?
- Mama. Čuvaj ironiju za sebe, netko iz ove obitelji mora postati junak. Izraelci rade
druge stvari, imaju na umu nešto drugo, a ne dosadne europske Židove. Aliyin duh... jesi
li čula za to? Svi ostali su šmokljani. Izrael su osnovali borci. Ondje te trebaju. Standard.
Ona tiho mrmlja: - Šmokljani? Aliyah?

50
 - Meni je ondje mjesto! - nastavljam. - Obuka ima tri stupnja: prvo postaješ član,
drugo, sam se skrbiš za druge mlade, treće, iseliš se. Za svaki stupanj pohađaš seminare.
Sve skupa prilično jednostavno.
Doista zvuči jednostavno kad tako slušam sam sebe. Pregledan projekt. Ne mogu se
jednom riječju osvrnuti na Aronovu smrt. Umiranje. Uopće nije u partizanskom stilu.
Možeš samo plakati. Over and out.
Ona sluti, vidim, da sa mnom nešto nije u redu. Ipak me pita, trudeći se biti što
smirenija, koliko je vremena potrebno za taj pothvat: od učlanjenja do iseljenja, koliko
nam je još ostalo vremena? Može li računati na to da ću maturirati u Njemačkoj? Ili je
možda njemačka matura zapreka za osvajanje područja koja treba zaposjesti? Njemačka
matura, to je uvijek bilo nešto, uvijek može koristiti, i u ratu je takav papir koristan,
nešto poput vozačke dozvole, čak i u Judeji. Naravno, kaže da razumije kako je
zanimljivije biti naseljenik u Zapadnoj obali nego u idiličnom Mecklenburg-
Vorpommernu. Ali što je jedan nogometni kamp u Templinu u usporedbi sa
zaposjednutim područjima? Hoću li se ipak sutra pomoliti na Aronovu grobu?
- Mama, dosta je! Prestani! Sutra sam ovdje. Naravno. Ali više od toga ne mogu ti reći.
Sve ovisi o pripremnim kampovima i o učiteljima.
Ne može doći do zraka: - Kamp... učitelji?
Na brzinu želim reći nešto motivirajuće. Kažu da je to dobro činiti u ovakvim
trenucima, čitao sam na internetu pod naslovom “Kad roditelji polude”.
Ili šutjeti. Naravno, mogao bih i šutjeti. To bi činio moj otac. Šutjeti i misliti na Arona.
Ali ništa od toga. - Ljudi koji su u Frakciji Crvene armije također su htjeli nešto doživjeti.
Nacističke svinje su posvuda. Ne, treba otkriti nepravde i SS-ovske veličine zbaciti s
njihovih sudskih tronova. I roditelje kod kuće. Zapravo ne činim ništa novo, taj korak
učinile su stotine ljudi prije mene...
- Zapravo točno - kaže majka sumnjivo tiho - ali je i potpuno krivo. Njemačka 1968.
godine i Izrael danas - to se ne može usporediti! Odjednom ćeš se naći na nekoj granici s
puškom u ruci i što onda? Nije svaki izraelski vojnik ubojica, ali nasilje je nasilje. A budeš
li imao nesreću, dospjet ćeš u palestinski zatvor, prema kojem je Moabitska kaznena
ustanova za mlade pravi raj.
Odjednom navodi gotovo političke argumente, moja majka, vidite. No ja sada nemam
vremena za potankosti.
- Hoćeš li espreso?
Uopće nismo spomenuli Aronovu smrt, a sve je vrijeme zapravo o tom riječ. Kofein
će nam goditi, to je jasno. Ali mi ćemo sjediti zajedno, ona će pokušati povesti razgovor o
mojoj budućnosti. Nemoguće. Ja ću joj proturječiti više ili manje grubo. Tako tugujemo za
tobom, Arone. Časna riječ.
- Hoćeš li mi napisati ispričnicu za školu?
Kvragu i partizani, kvragu i Cionistička mladež Njemačke. Volio bih da si tu,
godfather.

51
 UHLANDOVA ULICA

Adriana

Trenutak, Davide. Ne idi još. Čekaj malo. On je otišao. Sada sigurno leži na krevetu, jadan
je, ali ne želi to priznati. Jako sam umorna i tužna, ni ne pomišljam na spavanje.
Na posve neprikladan način vani započinje ono što zovemo zlatnim jesenskim
danom.
Donosim odluku da se nađem s mojim prijateljem Zebuom, on je već odavno budist i
uz njega se čovjek doista osjeća opušteno. Čak i ja smireno dišem nakon nekog vremena.
Ravnomjerno disanje bila bi dostatna zadaća za danas. Počastit ću nas ručkom; Zebu već
godinama živi daleko ispod granice siromaštva što doista nije zaslužio, ali tko uopće
jest? Njegovi roditelji potječu iz Pomorja, došli su kad su imali dvadeset godina, tu je bilo
posla za sve. Prije toga bili su seljaci, uzgajali su guske i razumjeli su se u vremenske
prilike. Ali sada su kroz prozor mogli vidjeti samo komadić neba, a vrijeme nije igralo
nikakvu ulogu, osobito ne pod zemljom. Zebu je bio boležljiv, a brat mu se tukao po
ulicama. - Znaš, glavno je da odeš i budeš drukčiji od roditelja: Vestfalci su postali hipiji,
djeca svećenika teroristi, kršćani zagriženi muslimani. Znam o čemu govorim, ja sam
postao glumac iako su moji roditelji bili proleteri - pričao mi je Zebu jednom prigodom.
A zašto ne?
Uhlandova ulica uvijek je puna. U svako doba. Ljudi se uvijek guraju po pločniku. Tko
je svim tim turistima rekao da je Berlin lijep? Ružan je i prljav, a ja sam u žalosti, dakle,
sklanjajte mi se s puta!
Naručuje, tri mini pizze, to je u pola jedanaest dopodne pravi izazov, oko mene je
dvadesetak ljudi koji su također nesretni ili jednostavno vole lošu pizzu. Naravno, sve je
ostalo zdravije: spavati, biti vegan. Ali ovako se može bolje patiti. Prstom pravim
krugove na papirnatom stolnjaku.
Prolazi jedan par na biciklu za dvoje. Ako postoji ista što ne bih htjela raditi u životu,
onda je to vožnja biciklom za dvoje. Kad bi mi netko darovao takav bicikl, morao bi
računati s tim da ću se prestati družiti s njim. Smjesta. Iskreno rečeno: ništa ne vidiš,
sjediš za leđima znojna vozača, nemaš pravo reći kamo želiš. Tenis, šah, stolni tenis - to
je dobro igrati udvoje, naravno. Ali voziti bicikl?
Još jednu mini pizzu, molim. S papričicama. Par na biciklu se okrenuo, parkirao i sjeo
za moj stol. Govore švapski. Danas baš nemam sreće.
Što još mrzim? Avokado, krvavicu, čaj od bazge koji svi hvale. Odvratno mi je ulaziti
u kaveze koji se spuštaju u more gdje te napadaju morski psi. A na božićnom sajmu
hvata me strah od otvorena prostora.
Ne sviđa mi se Stefan Raab. Jetricama, bez obzira na to kako su pripremljene, možete
me otjerati, a skakanje padobranom došlo bi u obzir samo kad bih morala ući u Mossad!
Ah, Arone, sljedeća mini pizza je za tebe, danas ne želim biti sitničava. Gdje li je samo
Zebu? Nos mi curi i već mi je loše.
- Ja sam Babsi, ovo je Christoph. Idi, Christophe, pogledaj u plastičnu torbu, ondje
imam još malo čokolade i papirnate maramice.

52
 Švabica mi daje papirnatu maramicu i ponosno objašnjava kako joj je ovo već treća
vožnja biciklom za dvoje.
Kako će tek biti na pokopu kad već ovdje u Uhlandovoj ulici šmrčem i ovisim o
papirnatim maramicama iz Baden-Württemberga?
Babsi me naslijepo zavoljela i sad mi živahno priča o dvojici sinova koji su im
darovali bicikl. Djeci jednostavno treba dati mnogo ljubavi i povjerenja i to će se onda
isplatiti. Sada treba samo još ubrati plodove.
Voljela bih umrijeti. Ubrati plodove? Arone, Arone, moji sinovi nisu, doduše, štedjeli
za bicikl za dvoje, ali zato David želi danas biti partizan, a sutra cionist. Jedino što je
stalno jest to da svaki dan hoće nešto novo, svaki dan nešto ekstremno, sve dok mi srce
ne prestane kucati.
Ja kažem samo Cionistička mladež Njemačke, draga Babsi, budi sretna što dolaziš iz
Esslingena i što nemaš pojma!
Cionistička mladež Njemačke. Sjećam se kad sam posljednji put pokušavala nekome
objasniti kakva je to organizacija. Bila je to moja prijateljica iz Egipta, Amira, ima tome
već nekoliko godina. Kad je čula riječ cionizam, problijedjela je i prolila čaj od mente.
Nakon kratke šutnje uputila mi je smiješak koji je govorio da ja jesam njezina
prijateljica, ali da židovstvo i cionizam ne moraju biti uključeni u naše prijateljstvo.
Što David zapravo zna o Cionističkoj mladeži Njemačke? Cionizam, dragi moj Davide,
ne odrađuje se samo onako usput, nije dovoljno objesiti u sobu golemi Herzlov portret.
A ja? Što ja uopće znam o iseljenicima?
Nakon rata, početkom pedesetih godina, u Frankfurtu se okupila nekolicina
preživjelih i osnovala Židovsku općinu. Što bi drugo učinili? Negdje su morali slaviti
svoje bar micve. Uložili su u kolodvorsku četvrt, zaradili dobar novac, bilo im je svejedno
hoće li držati javne kuće ili će se baviti nekretninama, obzir prema Nijemcima držali su u
granicama. Kad su skupili dovoljno novca, odlučili su kupiti dvoranu. Ukratko, ondje se
održalo prvo vjenčanje, prvi ples za Purim, prvi WIZO (Women’s International Zionist
Organisation) sajam. Kućili su se. Da, ljudi su se osjećali dobro. Njemačka je trebala biti
samo međupostaja na putu u Sjedinjene Američke Države, Kanadu ili Australiju. Izrael
više nije bio toliko poželjan. Prvo ih Englezi nisu pustili da uđu, a onda je počeo rat za
neovisnost, i na kraju više nisu htjeli ići u zemlju u kojoj će im biti potrebni kuponi za
namirnice. Ne, već su se udobno smjestili u Saveznoj Republici Njemačkoj.
Početkom lijepih šezdesetih godina počelo se nešto kuhati među mladima, Židovima
i Nijemcima. Predbacivali su roditeljima koji su koristili svaku priliku da pljuju po
Nijemcima i njihovoj državi, ali nisu pokazivali namjeru da napuste zemlju. Ukratko, ti
mladi ljudi prihvatili su cionističku misao kao projekt protivan onomu Židovske općine i
počeli su okupljati članove. Za Izrael, za skori Aliyah, za život građana u vlastitoj državi,
ne kao žrtva među počiniteljima u izgnanstvu. Roditelji koji su sanjali o nečemu drugom,
a ne o svojem doprinosu njemačkom gospodarskom rastu, slali su djecu u Cionističku
mladež Njemačke. Možda će se bar djeca iseliti, oživiti ideale koje su oni gotovo
zaboravili.
Došlo je do oštre rasprave: pristalice općine tražili su od mladih da se odluče za
Njemačku, a ne za Izrael: “Pokažite im da nismo svi mrtvi! Ne dopustite im da imaju
Njemačku bez Židova. I pokažite im da nismo onakvi kakvim su nas držali!”
“To nam nije potrebno! Zar im moramo još objašnjavati da je prošlo vrijeme
jurišnika?” - odgovarali su cionisti. “Neka se sami bakću sa svojim glupostima. Nama je
svejedno što oni misle o Židovima. Mi znamo što mi trebamo misliti o Nijemcima!”

53
 Njemačka, ponosna što u Saveznoj Republici opet ima života za Židove, čak i
pluralističkog, financirala je i općine i Cionističku mladež. Kad su se Židovi počeli svađati
među sobom, to je bio siguran znak da im je krenulo nabolje... Sve je to nalikovalo na
skupinu jedne druge vrste, na vukove. Vukovi su uspješno ponovno naseljeni pod
Alpama, mužjaci i ženke s vučićima. Opet su postali poželjni. Ali nije im se moglo previše
vjerovati. Kad su vukovi počeli daviti kokoši u bavarskim dvorištima, CSU je dreknuo:
Tko je zapravo želio vukove?
Slično su se pitali i u Frankfurtu: Tko je bio odgovoran za rušenje Kolodvorske
četvrti? Zasto je ondje bilo onako mnogo javnih kuća? Lijepo i dobro, Židovi - ali tko je to
zapravo želio? Nitko. No sada je kasno.
Ah, Arone, znam što bi ti sada rekao: to je povijest, jer je u međuvremenu došlo više
Izraelaca u Njemačku nego što je njemačkih Židova otišlo u Izrael. Ali Cionistička mladež
Njemačke i dalje postoji, iako danas riječ cionizam može izazvati groteskne reakcije,
osobito u lijevim krugovima. Od onih koji su se tada doista iselili, poznajem samo trojicu.
Jedan od njih bio je tvoj brat Robbi. I sada baš David želi radikalno nadoknaditi sve ono
što je njegova majka propustila.
Trgnem se, Babsi je prestala govoriti, ona i Christoph moraju krenuti, uvjeravaju me
kako sam iznimno simpatična i kako dobro slušam, to je dar. Budem li htjela kupiti bicikl
za dvoje, oni će mi rado pomoći, ali sada je vrijeme da se odvezu u Sanssouci. Odoše.
Napokon, napokon se pojavio Zebu. Naručujem još šest mini pizza s više papričice.
Zebu je vidno radostan, nije izbirljiv u jelu. Poznavao je Arona, ali ga njegova smrt nije
pogodila. Zebu je i sam nekoliko puta umakao smrti za dlaku. Tri puta su mu mijenjali
srčani zalistak, stavljali tkivo od svinje, i svaki je put puknuo. Zar je čudo? Svinja? Sada
su napokon prešli na košer varijantu od teflona, koji je, naravno, izdržljiviji. Zebu
nabacuje svoj poznati Dalaj-Lamin osmijeh, ja sam odmah smirenija. Zavalio se u naslon,
spava li? Možda samo meditira.
- Jedanput ionako dođe kraj. Svinja ili ne! - kaže na kraju i zdušno zagrize pizzu.
Kimnem i donesem nam crveno vino, potom šutimo, ja dišem mirno, sve mirnije. Morali
bismo biti budisti.

54
 MOJ BRACO

Adriana

Zrakoplov kompanije El Al sletio je točno na vrijeme. Stojim na izlazu i Robbi odmah

shvati da je Aron mrtav. Zakasnio je. Zna, iako nisam rekla ni riječ, nisam se ni
pomaknula.
- Moj braco, mali moj braco, nisam li ti rekao da me čekaš, a ti si sada otišao. Bože, ti
si pravedan? Ako jesi, dokaži. Koliko si idiota ostavio na životu? A uzeo si mojega brata,
kao da je on bio najljepši cvijet na svijetu. Nije me ni dočekao.
Rekli smo mu da požuri ako želi još razgovarati s bratom - ali ipak je bilo prekasno.
Očajnički se uhvatio za mene i ne može prestati plakati: - Mali moj braco, rekao si da
nećeš otići dok se ja ne vratim. Doletio sam prvim zrakoplovom. Bože, što je to s tobom
pa si baš za šabat morao pozvati k sebi mojega bracu?
Srce mi se steže. Braća su odmalena međusobno razgovarala na jidišu. A sada jedan
više ne može odgovarati.
Jidiš, od svih meni znanih jezika koji izumiru, ovaj zvuči najnježnije. Kad je Isaac
Bashevis Singer dobio Nobelovu nagradu, pitali su ga zašto piše na mrtvom jeziku.
Odgovorio je: Na Sudnji dan, kad mrtvi uskrsnu, odmah će pitati: Onda, ima li što novo
na jidišu za čitanje?
Putnici oko nas zanijemjeli su od Robbijeve jadikovke, pogledali su nas i potom se
brzo udaljili zajedno sa svojim kovčezima na kotačima.
Robbi, naprotiv, nije pokazivao namjeru da se pomakne, neprestano me tresao u
nadi da ću ja reći kako je sve bila neslana šala. Gurnula sam mu u ruku novi broj časopisa
Kicker, kroz suze je pogledao posljednje rezultate Bundeslige. Na to sam i računala. Dok
je brat mojega najboljeg prijatelja čitao poredak, ja sam ga oprezno gurala prema izlazu.
Odmah odlazimo u Aronov stan. Duše mrtvih uvijek trebaju malo vremena za
rastanak. Tako se nadamo da ćemo ondje još zateći Aronovu dušu. A duše živih? Što je s
njima? Što one čine kad odlaze duše njihovih prijatelja? Nema ni tjedan dana kako sam
sjedila s obojicom braće. Oni su gledali utakmicu. Bayern iz Münchena izgubio je od
Dortmunda, to se trebalo odavno dogoditi, složili su se bez riječi, kao što nisu rekli ni
riječi o katastrofi koja se događala u Aronovoj utrobi.
Mi to ne možemo promijeniti kao ni holokaust, ni antisemitizam ni glupost. Prije
tjedan dana Aron je još bio tu. Sada ga nema i mi bismo najradije otišli za njim.
Još izdaleka vidim da u stanu ima puno ljudi. Na ulazu stoji David, djeluje nesigurno i
izbezumljeno. Izgleda mlado, baš onako koliko i jest mlad. Kako ga možemo utješiti? -
Only the good die young - kaže šapćući dok ga Robbi grli.
Vijest o Aronovoj smrti proširila se poput vatre. Sretna sam što je došlo toliko ljudi.
Aron je volio društvo. Iako je tek prošlo osam sati ujutro, ljudi već dolaze izraziti sućut,
neki donose peciva s džemom - vidi se da se osjećaju dobro i slutim da će ostati dugo.
Uvijek se začudim kad vidim koliko čovjek može pojesti u tužnim prigodama.
Sendviči od peciva, blijedog i nabreklog poput onih koji ih jedu, nestali su u trenu. Stižu
novi. Svi govore, razgovaraju, neki plaču. Tužno je i lijepo. Mi Židovi najnormalniji smo
pred licem smrti.

55
 Tri liječnika, Itan, Avi i Joel izražavaju sućut Robbiju. Jako ih je pogodilo ono sa
smrtnim listom, a liječnici općenito, kad se suoče sa smrću, postaju svjesni svoje nemoći.
Djeluju potišteno, gotovo mi ih je žao. Polako odlaze u kuhinju kako bi se okrijepili.
I David djeluje kao da će se okliznuti na otiraču i da više nikad neće ustati. Ne želi
vidjeti pokojnika, svojega voljenog kuma, stoji na vratima i suspreže suze. Dodajem mu
dva sendviča, Robbi ga tješi zagrljajem, uzima jedan sendvič i počne pričati punim
ustima.
- Davide, znaš da je tvoj kum uvijek bio pomalo salast, punašan. Volio je peciva s
debelim slojem maslaca. Hlačice za gimnastiku bile su mu tijesne, majica samo što ne
popuca, bio je lijevi vanjski, broj 3 na leđima. Naš klub bio je DJK Sparta Bilk. Nedjeljom
smo igrali protiv Meidericher SV-a iz Duisburga. Sredili smo ih, naravno. Poslije
utakmice bilo je pečenja, krumpira, krastavaca. Torta s gorkom čokoladom. Goleme
količine brane. Kao u svakom kućanstvu 1966. godine. Bio sam dobar kao središnji igrač,
ali bih radije ukrao SPIEGEL, živcirao sam jadnog Arona svojim Aliyom, Izraelom, našom
zemljom. Bio sam nadaleko i naširoko jedini koji je počeo ozbiljno shvaćati cionističku
misao. Svi su se šalili na moj račun, ali Aron je znao da ću otići. Otići iz Düsseldorf Bilka,
koji je izgledao kao veliki prilaz autocesti. Doći ću za tobom, obećavam, govorio mi je.
Naši su roditelji imali trgovinu tekstilom. Za vjenčanje 1946. godine, dok su još bili u
Ziegenhainu, Displaced-Persons-Campu, dobili su na dar lonac iz inventara američke
vojske. Namjeravali su samo kratko ostati u kampu. Na kraju su ondje proveli devet
godina. Lonac imamo i danas. To je prvoklasna američka roba.
Robbi je govorio brzo, zbrkano; dokle god govori, Aron je još prisutan, još postoji u
Düsseldorfu trgovina tekstilom njihovih roditelja, sve je isto kao prije. Boji se stanki,
suza. Polako stavlja u usta posljednji komadić peciva i gura Davida prema vratima.
- Znam za taj lonac - kaže David, ponosni mladić nije u stanju reći ništa više.
Potom odlazimo k Aronu, on je ostao sam u dnevnoj sobi. Od debelog, raskošnog
muškarca vide se samo još slabi obrisi ispod pokrova. Na noćnom ormariću nalazi se
neispunjen smrtni list.

Sljedećeg jutra čini se da će biti kiše. Još i to. Koliko je groblje Weißensee lijepo, ako
židovska groblje uopće mogu biti romantična, toliko je židovsko groblje u Ulici
Heerstraße ružno i nimalo funkcionalno. Teško se dolazi do njega javnim prijevozom,
nema dovoljno mjesta za parkiranje, pust predio, bez drveća i bez klupa, ali je zato sto
posto košer. Zar si morao završiti baš u tom ružnom dijelu Berlina, moj prijatelju?
Slušala sam o lijepim grobljima u Svetoj Zemlji, sa zajamčenim prijelazom na onaj svijet,
odvodi te Mesija osobno. Ovaj put je prekasno.
Svi su došli, unatoč kiši. Ovdje bi se bez teškoća mogao obaviti popis stanovništva
berlinske općine. Osim dva-tri novorođena djeteta i nekoliko seniora, svi su došli odati
počast Aronu.
U prostoriju za molitvu stane najviše jedna trećina tugujućih, u dvorište se na brzinu
postavljaju mali razglasi. Prvi rabin odjednom počne s molitvom, za neke on nije onaj
pravi, demonstrativno odmahuju glavama, iako izgovara isključivo stare hebrejske
molitve koje se doista ne mogu mnogo izmijeniti, bez obzira na to kojoj školi pripadate.
Dok moli drugi rabin, užasnuti su pak drugi tugujući, a kad je treći rabin počeo moliti,
neki su čak izašli iz dvorane. Koji je bolji, koji je lošiji. Borim se protiv očajanja koje se
rađa u meni, ne pomažu mi ni aramejske ni hebrejske molitve.
Tu je, naravno, i fotografkinja koja će uskoro imati sto godina. Ona je ovlaštena
dokumentaristica Židovske općine. Pred njezinim objektivom bili su svi: Heinz Galinski s

56
Theodorom Heussom, Heinz Galinski s Willyjem Brandtom, Heinz Galinski i Henry
Kissinger, Heinz Galinski sa suprugom i Ehjem Wieselom, Heinz Gabnski i službujući
gradonačelnici Schütz, Doepgen, potom Momper. I danas drsko fotografira, sitna i
spretna gura se naprijed. Na kraju je jedan Izraelac uhvati za ovratnik i izvuče van, gdje
ona bezosjećajno fotografira ostale tugujuće. Aronova je majka blijeda kao sablast.
Spasilo bi me kad bi se onesvijestila, jer bih je odvezla u bolnicu, ostala bih ondje i ne bih
se više vratila...
Predsjednica općine ima riječ. - Eh, s Aronom nije uvijek bilo lako - kaže. - Hvala
Bogu - rekao je netko u dvorani, dovoljno glasno. Predsjednica je ponovno sjela. Da,
Aronova politička karijera odvijala se na oporbenoj klupi, on je uvijek bio dobro
obaviješten, neugodan protivnik. Potom govori Dan, predsjednik mladeži židovskih
općina, organizator svih putovanja mladeži otkako je svijeta i vijeka. Nekoć je zajedno s
Aronom radio u ljetnim kampovima kao voditelj. Visok je gotovo dva metra, nekako se
zgrbio kako bi mogao ući u prostoriju za molitvu, dječačko mu lice drhti. Želi nešto reći,
drži list papira pred očima. Suze mu se slijevaju niz obraze. Prepušta mjesto sljedećim
govornicima. To traje dok se ne pojavi Robbi, tada se zaustavi vrijeme i svi smo
odjednom u kampu Föhrenwaldu, godina je 1952.:

Imao sam pet godina kad si se ti rodio, moj brate. Tako sam ponosan, nosim te
posvuda, u sinagogu, u veliku kinodvoranu. U Föhrenwaldu ima šest ili sedam tisuća
Židova, svi te moraju upoznati! Mama se uvijek bojala, ali ja nikad nisam dopustio
dapadneš, nikad.
Bio sam prvo dijete koje se rodilo u kampu za raseljene osobe u Ziegenhainu, 4. 9. 1947.
godine. Nacisti su izgradili Ziegenhain kao logor za ratne zarobljenike, a saveznici su ga
odmah poslije rata prenamijenili za logor za “čišćenje” od nacizma. I kad su svi bili
otpušteni kao dobri demokrati, u logor smo ušli mi Židovi. U Föhrenwaldu, našem
sljedećem kampu, bilo je slično.
Föhrenwald se nalazi blizu Münchena, vlakom Isartal ondje si za tren oka. U Ulici
Möhlstraße bio je Joint, Jewish Agency. Koliko li smo samo puta bili ondje kako bismo čuli je
li tko možda ipak ostao na životu.
Sjećašli se još imena ulica u Föhrenwaldu? Pennsylvania Street, Indiana Street. To su
bili novi nazivi za Ulicu Memelstraße i za Trg Adolfa Hitlera. Mi smo stanovali na Trgu
Independence. Pecivo bagels bilo je iz Ulice Newierski. Nitko nije mogao izgovoriti New
Jersey.
A šabat, sjećaš li se? Šabat je šabat u Föhrenwaldu! Prava svečanost za nas djecu. Svi se
dotjeraju, kod frizera. Ima dobrog jela, haringe pa čak i pačetine. Pekar drži šolet na
toplom. Kao u Štetlu, kaže naša mama.
Kad smo bili mali, posvuda se moralo čekati: na pošti, potom da se netko tko je mrtav
možda ipak vrati, iseljenje ili da svijet stane iza tebe. Ljudi su tužni, nemoćni. Ne dogodi se
ništa od toga pa se ljudi moraju srediti. Svi se sastaju pred vašim vratima, govore
neprekidno. Stedl kao u Poljskoj ili Rusiji. Iza sinagoge otvara se kino, dva filma na dan,
pokraj kina naš otac otvara bar Florida. Neću nikad otići odavde, mislim. Mi odrastamo u
Njemačkoj, u zemlji naših ubojica, ali se nikad ne sastajemo s njima.
Imamo vlastitu školu. Vlastitog rabina, čovjeka koji vrši obrezivanje. Poslije sam naučio
da je Föhrenwald imao veći natalitet od bilo koje druge židovske općine u svijetu! Imamo
tri primalje, dvije bolnice, pekara koji prodaje košer namirnice... Da, čak i kupalište gdje se
petkom možemo istuširati ili okupati. Bolje je nego u Stetlu, kaže naš tata. I to baš on koji

57
više nikako nije htio živjeti u getu ili u logoru. Čekaonica nesretnih, tako je prije nazivao
logor.
Kada smo vidjeli prve Nijemce? Mojim roditeljima ionako nisu nedostajali. No dobro,
bila je tu jedna primalja, vesela žena, umrla bi od gladi da je nismo hranili. Nekoliko
Nijemaca koji su dolazili u logor rado su objedovali s nama. U početku su bili nepovjerljivi
zbog osjećaja krivnje, poslije su se opustili. I bili su gladni. Mi smo uvijek imali nešto, od
Amerikanaca ili s crnog tržišta. Nijemci nisu imali nadzor nad nama. Čak smo imali i
vlastiti sud. Ali nikad se nije dogodio pravi zločin. Sjećašli se Sloma, onog s cigaretama? Za
jedne američke racije pet dana se skrivao u šumi i nitko ga nije odao, čak ni oni najmanji.
Pred našom kućom stajao je džip. Američki se vojnik smješkao, mi smo se smješkali i to je
bilo to. Sjećaš li se čuvara kupališta? I on je bio Nijemac. Kad se razbolio i kad su ga doveli
u našu bolnicu, otkrili su mu znak SS ispod pazuha. Lukavi lisac. Skrio se u naš logor, tema
za razgovor za cijeli tjedan.
Svi su blagdani bili prekrasni, u tri zavađene sinagoge. Mislim da se sjećam kako smo
imali čak tri stranke i dvije podzemne organizacije: Etzel (Nacionalna militaristička
organizacija) i Lechi (Borci za slobodu Izraela). Vrlo tajne, razumije se. Onda su dolazili
njemački učitelji, razgovarali su s nama na njemačkom jeziku i nestajali odmah nakon
nastave. Mi smo za njih bili jednako eksteritorijalni kao i oni za nas. Njemački je bio i moj i
tvoj prvi strani jezik.
Naša je majka uvijek govorila: - Kad već moramo biti ovdje, nećemo se ni u kojem
slučaju pomiriti, razumijete li? Podići ćemo zid oko sebe, samo tako ih možemo podnijeti,
naše ubojice.
Kad je 1954. godine njemačka nogometna reprezentacija postala prvak svijeta, u getu
Föhrenwaldu bio je dan žalosti.
Ali ti si bio još premalen da bi žalovao, braco moj.
Kakvog je bilo posla? Morali smo zarađivati. Naš otac osnovao je poduzeće, nabavio
materijal, bio je krojač. To je bio još u Poljskoj, najvažniji čovjek u krojačnici. Bilo je i onih
koji su se specijalizirali za dugmad i džepove. Imali smo dvokatnicu, gore je bilo skladište
za hlače i kapute, onamo su dolazili trgovci i kupovali robu koju su poslije preprodavali na
tržnicama. Ti si sjedio na hodniku u debelim krpenim pelenama i sve si promatrao. Ja sam
morao paziti da ne progutaš kakvo dugme, već si onda volio jesti.
Sjećam se, logor je bio srušen, jedan ulica za drugom. Židovi su trebali otići, ali nitko to
nije želio. Prognanici iz Sleske dolazili su svaki dan, trebali su se useliti u naše kuće. Jadnici.
Mi smo ih ravnodušno gledali, a onda smo ih i zadirkivali. Oni se nisu usudili poduzeti išta
protiv nas. Katkad bi ipak izbila tučnjava. Bilo je zabavno! Ali, budimo iskreni, zar su
morali svoj dio Föhrenwalda preimenovati baš u “Waldram”?
Većina Židova otišla je u obližnji München. Za našeg oca to nije dolazilo u obzir - opet
zajedno s istima? Htio je otići iz geta. U Solingenu je bila razvijena industrija. U Düsseldorf
ih je otišlo samo nekoliko, i mi smo bili među njima. Godine 1956. U Föhrenwaldu smo
namjeravali ostati vrlo kratko. To se pretvorilo u devet godina.
Düsseldorf, to je bila prava emigracija! Ja sam došao u katoličku osnovnu školu, a ti na
jedan dan u katolički dječji vrtić. Onamo te odnio naš otac. “Svaki dan se molimo našem
Isusu na križu”, rekla je odgojiteljica, a onda ste vi već bili vani, i ti si ostao kod kuće sve
dok nisi krenuo u školu. Oko nas sami Nijemci. Pekar Nijemac. Trgovac prehrambenim
namirnicama Nijemac. Susjedi, učenici iz razreda. I nitko nije izgledao kao ubojica. To je
bio šok!
Učitelj je napisao u razrednu knjigu da smo Mojsijeve vjere, ali sam ja rekao da sam
Židov. Židov - ta im je riječ izazivala nelagodu.

58
 Poslije škole nikad se nisam družio s djecom. Nitko nije govorio o tome, ali bilo je jasno
da se ne posjećujemo i da nas ne pitaju odakle smo došli.
S tobom je već bilo bolje. Ti si kriomice odlazio k drugima, igrao si se s njima i kušao
hranu koja nije košer. Kod kuće si mi šaptao što je bilo za jelo i oblizivao si usne. Ja sam bio
silno znatiželjan, ali i previše židovski odgojen da bih se usudio učiniti to isto. Ti si ostao
moj glasnik u stranom svijetu.
Tijekom Tjedna bratstva obje su se strane jako trudile uvjeriti jedna drugu kako je
važno što su se Židovi ponovno naselili u Njemačkoj. Smiješno, za koga je to bilo važno?
Naši si roditelji to ne bi mogli priznati. Zapravo uopće nisu znali kamo bi pošli. Natrag
u Poljsku? U Rusiju? Izrael, da, to bi bilo lijepo, ali Izrael nije bio Europa, a jezik...
Ja sam se u međuvremenu poigravao lošom savješću Nijemaca. Što sam više osjećao
koliko imaju “mrtvaca u podrumu”, to sam više isticao svoje židovstvo. Odlučio sam uništiti
njihov mehanizam potiskivanja, sipati pijesak u njihove savršene misaone strojeve.
Gledao si što radim, ali za tebe takve igrice nisu dolazile u obzir. Čemu? - pitao si me.
Pusti ljude na miru, ovo nije dobro ni za tebe. Ti to ne razumiješ, odgovorio sam ti svisoka.
Čim su Nijemci, osobito oni stariji, shvatili da sam Židov, počeli su se braniti, govoriti da
su nevini, ili da su bili prevareni, tada je bio potreban napredak - i uopće, i oni su jako
patili. Jedino je pogrešno bilo to što Hitler nije surađivao sa Židovima, u protivnom bi
zajedno dobili rat. Izvlačili su se, zamuckivali, napokon se mora podvući crta.
Imao si trinaest godina, možda četrnaest, i ja sam te upleo u poljske rasprave. Ovdje
smo kako bismo se borili, objasnio sam ti. Dobro si shvatio, ali se nisi dao odvući od
uživanja u sladoledu s bananom.
Znam, braco moj, opet vodim polemiku. Danas to uistinu nisi zaslužio. No, budimo
iskreni, nisi li se razočarao shvativši da se lijevi, u koje smo polagali veliku nadu, uopće ne
zanimaju za nas?
Izrael su nazvali fašističkom cionističkom državom, Izraelce su uspoređivali s
nacistima, kao da je Auschwitz bio popravni dom, a oni koji su ostali živi, loši učenici koji
nisu dobro pazili na nastavi. Ja sam donio odluku.
Godinu prije mature odlučio sam otići u Izrael kako bih pomogao u Šestodnevnom ratu.
- Što ćeš učiniti? - Bio si prisutan kad je naš otac potpisao dopuštenje. - Ne možeš ni muhu
ubiti. - Trebaju volontere u cijeloj zemlji - tašto sam odgovorio te sam se u kibucu borio
rajčicama.
Izrael je pobijedio, ja sam preživio, vratio sam se i nakon godinu dana maturirao u
Njemačkoj. Ali poslije toga zauvijek sam otišao u Izrael. Tebe sam ostavio, nisi plakao, ali si
bio povrijeđen.
No ti nisi bio šezdesetosmaš kao ja. Moja borbenost bila ti je sumnjiva.
Ipak, postao si vrlo dobar lijevi vanjski obrambeni u Sparti Bilk. I nisi li imao nešto s
onom slatkom malom nežidovkom iz djevojačke gimnazije preko puta?
- Ne budi tužan, možeš doći za mnom kad položiš maturu - napisao sam ti u brzojavu.
Brzojava više nema, a ni tebe, mali moj brate. Njemačka, ona još postoji.
Ne, ne mrzim Nijemce, o tome smo često razgovarali. Samo što su meni, mnogo više
nego tebi, govorili da tu ne pripadamo, da je Njemačka vremenski ograničeno mjesto
boravka. Tako su govorili moji roditelji, a i dečki iz Cionističke mladeži Njemačke. Za
razliku od svih vas, ja sam to shvaćao ozbiljno. Čak sam odbio kad su mi ponudili mjesto
predsjednika Cionističke mladeži u Münchenu. Nećeš godinama uvježbavati Allyah i onda
ga ne provesti?!

59
 Onda si i ti došao u Izrael. Bio sam tako sretan što je moj braco ponovno sa mnom. Na
sveučilištu u Tel Avivu, gdje sam bio docent, potražio si savjet o studiju kod mojega kolege
u susjednoj sobi. Jesi li se bojao mojeg utjecaja? Unatoč tomu ja sam se pobrinuo da
izabereši politiku, bar kao sporedni predmet.
Je li od toga bilo kakve koristi? Vratio si se u Njemačku kad je umro naš otac. Pomoći
majci, koja je napokon trebala doći u Izrael. Zašto se to nije nikad dogodilo? Možda si bio
prekratko u Izraelu, možda si bio previše vezan za Njemačku? Samo nakratko, rekao si, a
sada ležiš ovdje. I reći ću ti nešto: Zavidio sam ti, katkada. Nazivao sam te nekoliko puta na
dan, nogometni rezultati bili su samo izgovor da razgovaram s tobom. Da čujem kako je
jako lijep snijeg prekrio livade, je li koljenica s dvostrukim obrokom kiselog kupusa još
uvijek onako ukusna, kakvih novosti ima u SPIEGELU i kako su svi ostali koji su bili sa
mnom, s nama u Cionističkoj mladeži i koji su se zaboravili iseliti te ostali u Njemačkoj. Ali
vrijeme je da priznam sam sebi kako sam u djetinjstvu i mladosti postao njemačkim
Židovom. A i ti, braco moj, ti također. Pravi njemački Židov.
Htio si čekati dok ne dođem. No, otišao si prije, prerano. Svako dobro, moj suputniče,
mali moj braco. Sve mi više nedostaješ.

***

Sada sam ja na redu, u ime prijatelja. Ali što da kažem? Što se još može reći pokojniku
nakon što je njegov brat razgovarao s njim? Čuješ li me, Arone?
Govorim o našim plesnim večerima, o našim zabavama, o beskrajnim raspravama o
tome što je židovski Berlinac ili berlinski Židov, o tome kako je sretan onaj tko te ima za
prijatelja.
Tako mislim, u svakom slučaju. Više se ne sjećam točno. Svi mi ljubazno kimaju
glavama, nebrojeni ljudi dijele moje uspomene. Ljubomorno gledam kolikima si sve bio
prijatelj, osoba od povjerenja, suputnik. Svi umišljaju kako su bili u središtu tvojega
zanimanja. Bio si tu za sve, zaboravio si samoga sebe, povukao se, zapostavio se, i danas
si prvi put, a vjerojatno i posljednji, u našim mislima samo ti. Ovdje u Ulici Heerstraße,
ali i u Föhrenwaldu i u Düsseldorfu, u tim prvim godinama nakon Velikog rata.
Počela je padati kiša, baš kad smo izašli iz dvorane za komemoraciju. David plače,
nikad ga nisam vidjela da tako plače, bojim se da nikad neće moći do groba. Čudim se što
odjednom razumije jidiš, kao i svi nežidovi koji su danas došli ovamo. Najvažnije je to što
si nas čuo, Arone, ondje gore, ili na putu onamo. Potom se čuje još samo kantorov
bariton i ja se nehotice uključujem u molitvu: Jitgadal, vejitkadasch sch’mei rabah...

60
 TACHELES

Adriana

Uopće nema razloga ići u zapadni dio grada - opet se pobunio Raffi kad sam ga nazvala. -
Mi ovdje imamo kulturu restorana kakvu traže vama slični. Istok je obnovljen manje-više
zbog toga. A ti me zoveš u Zoološki vrt, u jedan od najuspavanijih dijelova Berlina?
- Raffi, moraš doći, molim te! Naći ćemo se na malom jezeru, ondje ima jedan lijep
kafić, zgodne cure, možemo naručiti pizzu iz peći na drva ili čamac na vesla, sve u pola
cijene, sada nije sezona.
Nastojim zvučati kao obično. Vedro i opušteno.
- Zvučiš kao da će te još danas popodne deportirati, što je s tobom?
Raffi je, doduše, krajnje egocentričan, ali ima uho za ono što njegovi bližnji ne
izgovore.
- Ah, ništa posebno - bezazleno nastavljam blebetati - odavno se nismo sastali, baš
bih te voljela vidjeti.
- To je više od četrnaest postaja podzemnom željeznicom. Hladno je. Probudio sam
se već s bolovima u leđima, zar me želiš ubiti? Osim toga, mrzim pizzu. A jela iz peći
općenito su bezukusna, ja sam Židov!
Kratka stanka na drugom kraju žice.
- Pola cijene, kažeš? I zgodne cure? No dobro, samo zato što si to ti.

***

Terasa je pri tim temperaturama pusta, samo mi nekoliko vrabaca pravi društvo dok
čekam Raffija, umotana u tri pokrivača. Nadam se da će doći i zgodne cure kako sam mu
obećala, inače će se naljutiti. Njegova sadašnja djevojka je Ruskinja, vrlo je mlada,
dražesna i tako lukava, da očito s njim izlazi na kraj.
Naručujem kolač, dobijem margaritu. Čini se da je pizza dijeta propisana za
žalovanje. S vrapcima dijelim žilavo tijesto, pojavi se stidljivo jesensko sunce, dolaze
prve djevojke, sada još samo nedostaje Romeo.
Napokon se pojavi Raffi, pogleda me kao da jedem katranski papir, nakon pomnog
proučavanja jelovnika i višestrukog predomišljanja naruči od konobarice espreso.
- Kad je čovjek potišten, osobito je važno voditi računa o hrani - kaže poput učitelja. -
Mjesto me podsjeća na München: pivnica, iznajmljivanje čamaca i susreti slobodnih
muškaraca i žena. Cure izgledaju bolje od hrane koja se nudi. Možda bih trebao upoznati
koju djevojku, nikad ne znaš što se može dogoditi, moja je djevojka prilično mlada...
- Mogla bi ti biti kći - ispalim kao iz topa, ali odmah požalim jer muškarci Raffijevih
godina to ne vole čuti. Raffi je oštriji od mene, zlobni komentari isključivo su njegova
stvar.
- Ionako nisam gladan, prvo moram probaviti jučerašnji ručak. Kleinmachnov u
svojem najljepšem svjetlu, pozvani gosti, decentna mješavina istoka i zapada, kultura u
najširem značenju riječi, dosadno do bola. Ne treba ni spomenuti da su otkrili češnjak i u

61
sve, ali doista u sve umiješali po nekoliko češanja. Etnička otvorenost. Ako to treba
pokazati njihovu toleranciju prema strancima, meni je draži pristojan svakidašnji
rasizam. Danas mi se stalno podriguje. Jedino me tješi to da ni mojim dragim prijateljima
nije bolje.
Bodrim Raffija smiješkom. Neka priča, bar ja ne moram ništa reći, za žustru raspravu
treba imati snage, bar je tako sa mnom, a meni je Aronov pokop još u kostima. Osim toga,
što Raffi dulje negoduje, to se bolje osjeća.
Domaćin - snažan tip, velika glava, golem trbuh, model Gerhart Hauptmann, koji je,
kao što su i svi u međuvremenu učinili, premjestio upravu svoje male tvrtke u Berlin,
sada naveliko slavi svoj dolazak. Pri pozdravu srdačno me grli i ne primjećuje da sam se
gotovo ugušila. Prije mnogo godina, kad smo se upoznali, on je bio urednik u jednoj
maloj televizijskoj kući, ne previše pametan. Prilijepio se za mene poput čička, nije se
odvajao od mene, šaptao mi je da voli, ne, obožava sve što je židovsko, šaptao mi je. Jesu
li mu možda preci bili Židovi? Kunem se, učinila sam sve kako bih ga se riješila. Vodila
sam ga u najgore židovske lokale koji postoje u Frankfurtu, što i nije bilo tako teško jer
su svi bili jadni, upoznavala sam ga s najglupljim židovskim djevojkama do kojih sam
mogla doći. Bila sam uvredljivo zlobna.
- Recimo ovako: Ti si bio ti - pobjeglo mi je.
Raffi se nakratko lecnuo, a potom nasmijao. Vrlo se rijetko smijao sam sebi, a ne
drugima. Smireno je nastavio.
- Ali što kaže čovjek: Želi se preobratiti! Želi postati dijelom izabranog naroda, njemu
je dovoljno dobro samo ono što je posebno. Već ima djevojku u Izraelu, pravu Izraelku,
rođenu nakon osnivanja države, sve je jasno, sve ostalo su formalnosti. Želim ga
upozoriti, za Židovke postoji podrobna uputa za uporabu s nekoliko stranica ispisanih
sitnim slovima, kojih se mora nužno pridržavati, znam o čemu govorim. Ali on ne želi
čuti za to. Ona je mama, pretpostavljam da je mislio reći mana...
Prolazi crvenokosa djevojka i nasmiješi se Raffiju. On je gotovo ćelav, nosi naočale,
mršav je i nevjerojatno je uspješan kod žena. Neka mi to netko objasni. Kad ona nestane
iz vidnog polja, Raffi okrene vrat za otprilike sto osamdeset stupnjeva i nastavi govoriti:
- Više ne znam zašto onda nije bilo uspjeha s velikim židovstvom. On sada izgleda
kao feldmaršal Erwin Rommel, njegova žena također, i ako ćemo iskreno, čak i njihov
pas ima arijevske crte. Na jelovniku je bila pašteta s češnjakom, juha minestrone s
češnjakom, i prije nego što su donijeli druga jela s češnjakom, odjednom sam ja postao
predmetom razgovora. Reci, Raffi, zašto uvijek moraš obrađivati židovske teme, ti si ipak
darovit čovjek... Ne znam što bih odgovorio, a ni ne trebam odgovoriti, jer se razgovor
nastavlja i bez mene, zapravo još bolje, zapravo tako kao da ja uopće nisam prisutan.
Slušam kako sam zao čovjek, cinik, neupotrebljiv, sam sebi stojim na putu zato što se
uvijek bavim židovskim temama, fiksiran sam, a pritom sam ipak tako darovit. Čudno je,
ali svi smo mi pomalo takvi. Cinični, narcisi i puni mržnje prema Njemačkoj. A zašto? Da,
zašto? Tako se nastavlja sve do poslastice, pjenice s preljevom od vrhnja s češnjakom.
Ne, to je šala...
Raffi je sada u svojem elementu, poput lovačkog psa ušao je u trag, nemilosrdno,
djeluje kao da ima krila, bolovima u leđima nema ni traga.
- Upravo se pitam tko su to svi, kad na stol dolazi, kunem se, rakija s češnjakom.
Kako uopće cijela glavica češnjaka može ući u tu usku bocu, pitam te? Ja ni danas ne
znam kako se oni jedrenjaci umeću u vinsku bocu. Također ne razumijem zašto sam
pozvana i budući da sam pojela dovoljno češnjaka za sljedećih deset godina, uljudno se
opraštam.

62
 Raffi je zabavan, bez obzira na to što pola države misli o njemu. Nije ni glup. Kad bi
bio manje zaljubljen u sebe, bio bi gotovo čovjek. Moje raspoloženje polako postaje
podnošljivije pa se umiješam: - Tko su to svi? Mi smo svi, mi, Židovi. Mi smo ih razočarali.
Stručnjak za antisemitizam koji sjedi nasuprot meni pogleda me kao da je zaboravio
da tu uopće sjedi netko tkoga je slušao sve vrijeme. Čak zabunom kuša moju pizzu, kaže
da ima okus po sedamdesetim godinama, ali da je u usporedbi s jučerašnjom hranom
posve normalna.
- Mi smo ih razočarali - odlučno nastavljam. - Mi nismo ništa posebno, mi smo sve
drugo samo ne izabrani, naprotiv, isti smo kao i oni, ili još gori. Oni nam to ne mogu
oprostiti. Nekadašnje poštovanje pretvorilo se u gađenje i oni se stide što su nekoć htjeli
postati Židovi, postati poput nas. To je tako jednostavno i banalno.
- Ne, ipak, da. Mogla bi biti u pravu - priznaje mi, što uopće nije njegov način. - Nisam
mogao bolje oblikovati.
- Ova je zemlja puna njemačkih muškaraca koji žele izaći iz svoje kože, koji bi rado
bili žrtve zato što su njihovi roditelji bili zločinci.
Raffi je strogo pogleda. - Jesi li sigurna da je s tobom sve u redu? To uopće nisi ti. Što
si pila i koliko? I uopće: zašto?
Svi smo mi unuci rata - provalilo je iz mene. - Je li naposljetku uopće važno jesu li
baku silovali nacisti ili Rusi?
- Au, to je nekakva teza, pomalo neočekivana, ali zašto ne? Zvuči kao feljton iz novina
Frankfurter Allgemeine Zeitung. Najbolje da i ja naručim te tvoje rakije. Ali sada iskreno,
Adriana, što je s tobom? Ja nisam samo tako došao s drugog kraja Berlina na ovaj usrani
zapad? Sve su te priče o silovanim bakama, žrtvama i počiniteljima apsurdne. Što se
dogodilo? Što-se-dogodilo?
A ja kažem: - Aron je mrtav.
- Bože! Ne! Debeli Aron. Znaš li da je on bio moj mentor u Bad Sobernheimu? Zašto
me nisi odmah nazvala, ja bih odmah došao, vjerojatno, dakle, možda...
- Od sada si ti moj najbolji židovski prijatelj, u redu?
Raffi je problijedio. - Ja? Pa ja nemam ni dovoljno posuđa za večeru u troje. Od
masnih uštipaka mi pozli, a do vjere uopće ne držim. Gospode Bože, Arone, zar nisi
mogao pričekati s odlaskom? Iskreno, uz svu ljubav...
Ali tada me pogleda u oči.
- Jasno, naravno, što misliš, žao mi je, učinit ću to - kaže. Zvuči kao vuk koji se najeo
krede.

63
 EPICENTAR

Teta Jele

Došao je i taj čas. Prekosutra ću imati devedeset četiri godine. Moj Bože! Uistinu si mi
dao vremena.
Dolazi moja nećakinja. Budimo iskreni, moj rođendanski dar, vikend u toplicama
Abano, više će koristiti njoj nego meni. Ona neprestano radi kao da će bez nje svijet
propasti, a ni smrt njezina prijatelja Arona nije ju baš razveselila. Nakon pokopa prošlog
tjedna plakala je pola sata na telefonu, nije se mogla smiriti. Aron joj je bio od velike
pomoći u židovskom odgoju dječaka. Kako će to sada nastaviti sama sa svojim
nežidovom, ostaje nam da vidimo. Volim Georga, simpatičan je i pristojan momak i
doista mu nije lako što je Nijemac. Ja sam na Davidovoj strani, ali neću ništa reći jer me
zapravo ne tiče.
Samo što je Adriana stigla s Davidom u Mantovu - malenog je, Bogu hvala, ostavila
kod kuće - imali smo potres. Epicentar je, doduše, u Mirandolini, udaljenoj dvadesetak
kilometara od Mantove, ali da bi moja nećakinja pala iz kreveta, dovoljno joj je i 5,9
stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Ona je uvijek nekako u epicentru. To joj je od oca...
Zatvorska kula pokraj mojega stana opasno se njiše tamo-amo. Nadam se da se neće
srušiti, izgrađena je 1386. godine. Slike u dnevnoj sobi vise ukoso, a kazaljke na satovima
počele su se okretati u suprotnom smjeru, kaže Adriana. Ona je uvijek živčana.
U dvorištu, gdje su se odmah okupili stanari zgrade u pidžamama i kućnim
ogrtačima, vlada panika. Na renesansnim kućama pojavile su se pukotine. U dnevnoj sobi
mojeg susjeda doktora Giovannija protežu se tanke crne niti po blijedom licu grofice
Ziliole Bonacolsi. A freske su nedavno restaurirane, žalosno objašnjava svima. - Povera
famiglia Bonacolsi - mrmlja majka doktora Giovannija. Naravno, njih dvoje još stanuju
zajedno. - Tako smo lijepo restaurirali groficu, posve u stilu slikara Mantegne, a sada
ovo.
Svi se slože s njom.
Ja i pas nismo ništa osjetili. Odlično smo spavali sve do trenutka kad me Adriana
probudila. Ja nisam vidjela da slike stoje ukoso i moji su satovi ravnomjerno kucali, što
će ti više?
- Ništa se neće srušiti - tješim uzrujano mnoštvo. - Na kraju krajeva, zgra da je
preživjela i fašiste. Ja se ne bojim, naprotiv, uvijek je bolje da te ubije toranj nego
antisemiti.
To je trenutak u kojem me nećakinja gura natrag u moj mračni, hladni stan, a ja još
nisam ni izdaleka gotova s izlaganjem. Kako me uvijek sputava! Razlog zbog kojega mi
još dopušta voziti auto leži u tome što stanuje tako daleko. A ja vozim bolje od nje,
doista. Nije dobro ni da te ubiju susjedi, objašnjava mi. Ali ona nema pojma, osobito o
tome što znači ubiti. Jučer su mediji izvijestili o strašnom ubojstvu pokraj kuće
Sparafucile. To su sigurno bili ljudi s Balkana, kladim se u svoj vjenčani prsten, ako ga
već nisu ukrali, gdje je uopće?
Teta, prestani, sikće Adriana. Ona ih rado brani, cijelu bandu zločinaca.

64
 Kako bih je izazvala, dometnem: - Ja sam u načelu za smrtnu kaznu, osim za pse i
mačke. Ne, nisam dementna, ne uzimam ni tablete, znam da to očekuješ u ovakvim
trenucima jer bi tada imala objašnjenje za moje ponašanje.
Naša je svađa u međuvremenu izmamila Davida iz kreveta. Ni on nije osjetio tobožnji
potres. S pravom traži doručak, narastao je, muškarac, mora dobro jesti. Dok stoji onako
polugol u vratima, u tim gaćicama, izgleda kao talijanski nogometaš na reklami za
Armani. Doručak započinje prijedlogom da se sruši zatvorska kula. Tada više nikog ne bi
mogla ubiti i doista postoji već jako dugo. Njegova se majka svim silama trudi spriječiti
ga da to predloži i susjedima i policajcima koji su upravo pristigli. Sve su ogradili.
Stručnim pogledima provjeravaju otpale opeke i naručuju espreso od domara. - Potrajat
će - čujem kako govore - možda vrlo dugo.
Što će potrajati vrlo dugo, ne objašnjavaju. Misle li na stanje općenito ili na potres?
Italiji ide loše, vrlo loše.
Lica izdužena, humor oskudan, blagajne prazne. Da Silvio smije još tako kako želi,
ovo se ne bi dogodilo, pomislim, ali neću ništa reći, moja nećakinja to ne razumije. I ja
slutim da u Italiji neće biti veselja sljedećih deset godina. Na radiju slušamo kako su
stotine kilograma dozrijevajućeg sira Grana Padano, našeg dobrog parmezana, pale s
polica i pritom teško ozlijedile radnike. I kako se savjetuje ljudima da prestanu raditi.
Previše je opasno. Zar nisu mogli bolje osigurati taj sir? To je naš najunosniji izvozni
proizvod! Kako su glupi ti radnici, to se uopće ne može izraziti riječima.
- Jesam li dobro čula? - viče moja nećakinja. - Rad je preopasan? Talijani će sami
upropastiti svoju zemlju, ne treba im potres!
Ja kažem da ona nema pojma.
Ispred Café Roma mnogo je ljudi. Srču kavu i komentiraju situaciju. Nitko ne
pokazuje namjeru da ide raditi, obavijest na radiju bila je nepotrebna. Talijanski
građanin je zrela osoba, sam je izvukao zaključak. Čini se da se David osjeća ugodno.
Sviđa mu se što se ovdje raspravlja o stvarima, iscrpno i s različitih strana. I što se ne
moraju odmah predviđati posljedice. To mu leži, to je politički duh. On bi htio ovdje
živjeti, ovdje studirati, raspravljati s drugima. Mene bi to veselilo.
Njegova majka opet postaje živčana. Napokon krećemo u toplice Abano, velikodušno
prepuštam Ariani da vozi auto, jer mi neće dati mira.
Na tom ljekovitom kupalištu s izvorima tople vode naraštaji Židova provodili su
praznike, grijali svoje osjetljive kosti. Ovdje sam se i ja znojila prije rata s roditeljima,
prvo s Rotschildovima (onim siromašnijim), a onda poslije rata slušala Alphonsa
Silbermanna i Arna Lustigera. U vrućem bazenu slušala sam njihove priče. Sve sami
pripadnici pokreta otpora, na svoj način, s kapicom za kupanje.
Silbermannove teorije o estetici glazbe i homoseksualnosti, koje je s laganom
teškoćom pri izgovaranju glasa S, ali zato vrlo glasno, iznosio pred zaprepaštenim
gospođama koje su se kupale. Lustigerove pjesmice o mnogim malim junacima koji su
pomagali Židovima, a koje nitko nije poštovao. Nitko se više neće sjećati male prostitutke
u Berlinu, koja je imala skrovište na tavanu. On je sada mrtav.
I svi su mrtvi, osim mene. No dobro, i Abano je praktički nepromijenjen.
David uživa u morbidnom šarmu, uhvatio me ispod ruke pa zajedno prolazimo
pokraj izloga. Uvijek sam voljela zgodne momke, moj unuk mi je baš po ukusu. Da, da, on
je zapravo unuk moje sestre, ali s obzirom na to koliko mi je često slala svoju kćer,
zaslužila sam unuka.
On me podsjeća na Fritza Epsteina koji se iselio u Australiju i koji me nije smio
povesti sa sobom. - Fritz, to bi bio onaj pravi. Tvoj tetak, moj suprug, primitivan, katolik.

65
Izgubljena ljubav, izgubljen život. Zadrži svoju oholost, dragi moj dječače, ničega se ne
trebaš bojati više od lošeg društva: Meglio soli che mal’ accopagnati! To sam prije
pokušavala utuviti tvojoj majci, ali ona sve zna najbolje. Glupo je što je u tom odnosu sve
bilo po sestrinu, a ona je uvijek više držala do običnog puka nego do elite. Idiotski.
David se cereka, razumio me, zahvaljujući svojem prirodnom samopouzdanju.
Izlozi su tipični za kupališno mjesto: figurice od muranskog stakla i papuče marke
Birkenstock. Kupaći kostimi izgledaju poput šatora, prilagođeni su gostima koji su sve
primitivniji. Odvratno. Samo je kod antikvara nakit kao što je nekad bio, najfiniji. Samo
da broševi nisu nekad bili naši...
- Tvojoj je majci voda prevruća, sumpor previše smrdi, a jelo joj je preobilno. Ona
mrzi snobove i ne voli nakit. Kako netko tko nikad nije bio u logoru može biti tako
neraspoložen? Sljedeći put ćeš doći sam pa ćemo se bolje zabavljati, zar ne?
Mojeg lijepog unuka i mene ništa ne može uznemiriti. On jednostavno shvaća što
nam odgovara. Smijemo se prolaznicima koji se na štakama vuku pokraj nas.
Uobraženim konobarima koji nas poslužuju za otmjenom večerom, te njegovoj majci
koja nema smisla za šalu. Mi smo snobovi i to nam se sviđa! Osjećam se kao da je godina
1920. ili 1958., kad smo vraćali kavu. Hladna! Prevruća! Preslaba! Vrtimo se pod toplim
mlazom za masažu i ne dovodimo u pitanje ni sebe ni toplice Abano. Glazbenik izvodi za
nas Patty Pravo, Adriana Celentana i Milvu. - Se c’e una cosa che mi fa tanto male è
l’acqua minerale... - pjevač sada citira Freda Buscaglionea, u pravu je! Nije dobro piti
previše mineralne vode, ona kvari raspoloženje! Cameriere: šampanjac!
Vrijeme je stalo, ja sam lijepa mlada djevojka, zgodan muškarac pokraj mene je Fritz
Epstein. Letimo u Australiju ili na neko drugo mjesto, sve drugo je moguće. Taj bijedni
rat... Moje dobro raspoloženje je nestalo. Holokaust doista može čovjeku pokvariti
raspoloženje. Moja me nećakinja gleda zabrinuto dok David gnjavi, htio bi još šampanjca,
sigurno ne ide spavati, sigurno ne sada, možda nikad više. Želi živjeti svoj život i to
počinje ovoga trena, ovdje u Abanu. Tada nam objašnjava kako je dovoljno pametan da
pobijedi kasino, da poznaje milijun dobitnih kombinacija. Ja mu sve vjerujem. Za razliku
od njegove majke koja nas stalno vuče za sobom.
- Ah, da, gospodine Davide Bonde, zaboravila sam! - izdere se na njega. I uvrijeđeno
se okrene i ode. On viče za njom: - Dosta je, mama!
Više ništa nije onako kako je bilo. Jesam li to rekla glasno? Pjenušac je ishlapio.
- A kako je bilo prije? - pita David nakon što se smirio.
Kako je bilo prije? Kod mene i kod mojih roditelja? Jedno je sigurno: riječ pubertet
nije se nalazila u našem rječniku. A ovakva galama kao što je ova bila bi nezamisliva.
Uostalom, ni danas je ne smatram primjerenom. Kako je bilo kod mene? Nisam dugo
razmišljala o tome. Moja sestra i ja odrasle smo u građanskoj sredini. Kod nas je
izgledalo kao u ovom hotelu ovdje, samo bolje. Imali smo poslugu za sve, uključujući i
odgoj. Ono što smo poprimili od naših roditelja bile su karakterne osobine. Ponašale smo
se kao kćeri iz boljih obitelji. Više ja nego moja sestra, ona se već kao dijete ponašala kao
Rosa Luxemburg. Osim toga, naš je otac imao bolesno srce, dan se odvijao prema
njegovu raspoloženju i zdravlju.
Bili smo vrlo imućni, ništa nam nije nedostajalo, ali smo bili usamljeni. Gosti nisu bili
poželjni, mogli su smetati ocu. Osobito ne Židovi Jugoslaveni, oni nisu imali ništa, ali nisu
imali ni što tražiti u našoj vili. Sloboda je bila vrlo rijetka i nekontrolirana. Kao starija
sestra, upravo sam otkrila svijet ljubavi, imala sam dvadeset jednu godinu kad je izbio
rat, uvijek me pratila moja sedamnaestogodišnja sestra Thea. Mladost, dotadašnji život,
obrazovanje, načela i vrijednosti - sve je to nestalo preko noći.

66
 I prva je ljubav bila odgođena na neodređeno vrijeme. Više nije bilo govora o pobuni
protiv roditelja, o osobnom razvoju, o odlasku. Galama? Pobuna? Nezamislivo! Stari je
život prošao i bilo je upitno hoće li uopće ikad biti novog. Umjesto toga, u tim su nas
godinama pratili logori, glad, sram. I mnogo straha. Hoću li pričati dječaku o tome?
Opteretiti ga ratom i progonom? Nema li dovoljno svojih briga?
Ili ću mu pričati o njegovu djedu Jakobu, suprugu moje sestre Thee? Kojem pomalo
nalikuje? Od njega je naslijedio taštinu. Jakob je imao petero braće i sestara. Činjenica da
je bio siromašan, nije bila ništa posebno, mnogi su bili siromašni, ne samo oni najgluplji.
Kad je izbio rat, otišao je u partizane. Opasan, zanimljiv život, koji je od dječaka uskoro
načinio odrasla muškarca. Ako je Jakob išta znao, onda se znao probiti, bez obzira na to
gdje i kako, baš kao dječak s ulice.
Oboje su preživjeli, Davidova baka preživjela je logor, a njegov djed otpor. Krajem
rata ušli su u Titove brigade. Umjesto u osobnim, pubertetskim pobunama, sudjelovali su
svjetskoj ofenzivi, na kraju koje se, Hitleru usprkos, rodila moja nećakinja. Poslije su ipak
vjerojatno posustali. Sigurno nisu iz obijesti dali Adrianu u internat kad je imala samo
sedam godina. No ipak - nikad im to nisam oprostila...
Internat i logor zvuče nekako slično, sigurno si je govorila Adriana. Od njih je naučila
probijati se - nije bitno kako ni gdje. Vrlo je lijepa, a zapravo je i duhovita. Samo si ne
mogu objasniti zašto je uvijek tako ogorčena.
Moram li se uz ovakvu obiteljsku povijest uopće čuditi što moj zlatni mladić želi biti
partizan, cionist ili najbolje oboje? Što želi konačno i u najboljem slučaju sam riješiti
pitanje Palestine, krizu europske zone i Arapsko proljeće? Bio bi dobar političar, možda
će postati drugi John F. Kennedy, ali ne želimo da završi kao on. Ne, ne moram se čuditi.
Mogu jedino optužiti svjetsku povijest zato što nismo mogli ostati u našoj lijepoj staroj k.
u. k. monarhiji. Onda bi bilo mnogo lakše. Možda.
- Kad sam ja bila mlada, dragi moj Davide - kažem nakon nekog vremena - svjetska je
povijest upravo došla u pubertet, za moje pobune više nije bilo mjesta. A sada hajde,
idemo na spavanje, inače ću biti mamurna. Konobari su već podigli stolice. Za male
ozljede volimo reći passerà - proći će. Za velike također, dakle, ustaj, passerà...

67
 DISPLACED PERSONS

Georg

U odgojnim priručnicima piše da naspram uzburkanih osjećaja potomaka otac ima

zadaću mirno i jasno podržavati zahtjeve stvarnosti, odrediti granice, izricati zabrane, ali
i davati prijateljske savjete. To zvuči dobro, ali je vrlo uopćeno. Ne piše ništa o tome kako
se ta plemenita zadaća, na primjer, izvršava s pomoću SMS-a.

Možeš li pripaziti na Sammyja?

pa mama je tu, gdje si ti sada?

Proba. Mama je na gostovanju, zar nisi primijetio? Ti si glavni. Čekaju vas u

sinagogi u 18 sati, pozvani ste na kabalat šabat. Mama vas je prijavila.

ne možemo li ostati kod kuće? ja rado pomažem, ali vi odmah morate

pretjerivati... i nedavno... bio sam na purimu sa sammyjem, čak preodjeven.
osim toga ne treba mi nitko govoriti kad moram ići u sinagogu, idem
svojevoljno ili uopće ne idem. 5 - 10 sati sinagoge nakon tjedan dana pismenih
ispita, vi niste normalni...

Na probi sam do 20 sati. I operi rublje i pospremi sobe.

na zapovijed, moj...

Sutra ujutro u 9 sati možete opet ići u sinagogu!

bili u sinagogi, dosadno, izašli smo, otišli kući, kada dolaziš?

Čovječe Božji, pusti me da radim! Je li sve pospremljeno?

da, monotematičaru. knjige složene, krevet presvučen, perilica nije uključena,

možeš još nešto staviti unutra, sada izlazim.

Uključi!

sammy gleda humorističnu seriju, idem sad van, k amiru, je li u redu da

spavam kod njega, htio sam pitati?

Sobe pospremljene?

sve ću to napraviti, sam odlučujem kada ću što raditi, ti, upravitelju logora, s
mamom se to ne bi dogodilo.

68
 Spavat ćeš kod kuće, dosta.

što je sad? zar ne možeš normalno govoriti? upravo sam čitao izvrstan govor, i
tebi bi se svidio, protiv sadašnjeg financijskog i bankovnog sustava, i o
očuvanju mira i promišljanju o pravim vrijednostima, super govor, možeš li mi
donijeti kebab ili tako nešto? bayern vodi. sada ću pospremiti sobu.

Posve uobičajeno dopisivanje oca i sina u njemačkoj današnjici. Ruku na srce: ne nazire
li se u prilozima mojeg prvorođenog barem malo iznimne darovitosti? Već sam način
pisanja je apsurdan, genij bi mogao malo poraditi na tome, zašto smo ga dali u privatnu
školu? Naravno, naravno, znam, to je kul, i to je izvan mojih staronjemačkih obzora u
duhu Goethea, Schillera i Kleista.
Adriana misli da si David i ja odgovaramo na najbolji način, ali i da se međusobno
teško podnosimo. Samo se ne znamo dobro izraziti. Ljubomorno tvrdi kako smo
međusobno bolje povezani nego što je ona s bilo kojim od nas dvojice.
Jesam li već spomenuo da je kod nas najgore za večernjih objeda? Najčešće ja kuham.
Adriana, kad je uopće kod kuće, vrlo rijetko, osrednje i uz pretjerano zalaganje svih
sudionika. Kod nje to uvijek nalikuje na žrtvovanje, trenutačno je opet na putu, na
gostovanju s romanom.
Danas sam dva sata stajao u kuhinji, rado sam to činio, manje ili više, dobar povod za
slušanje glazbe. Kulturni radio. Vrlo zanimljiv prilog: Šostakovič i Staljin. Seljačina iz
Gruzije objašnjava skladatelju što je dobra glazba, samo zato što ima moć.
Pripremio sam salatu, krumpire, nekoliko vrsta povrća i pačja prsa. Izdaleka se čuje
zvono s vijećnice u Schönebergu. Zvono mira. Ono daje potreban blagoslov večernjem
objedu u krugu obitelji. Moglo bi se reći.
Pozivam ih za stol. Nema odgovora, nitko ne dolazi. “Pozvati za stol” vjerojatno zvuči
previše staronjernački, nitko me u toj kući ne razumije. Kako možeš kuhati à la minute
kad obitelj dolazi à l’heure? Živčan sam. Sammy se pojavljuje sa svojom trubom. Ponosno
mi svira svoj novi solo za big band, što zvuči lijepo, ali neprimjereno ovom trenutku.
Molim ga da odgodi koncert za poslije, bezvoljno sjeda za stol, već je pojeo dva Big Maca,
to je dovoljno vitamina. Zašto ja uopće kuham?
- Davide! Večera! - urlam ponovno.
Napokon se dovuče, hlače na pola koplja, izvali se na stolac, stavi laktove na stol
kako bi pridržao pretešku glavu. Adriani se u takvim slučajevima pojave crvene mrlje na
vratu - s njom se može razgovarati o svemu, samo se ponašanje za stolom ne dovodi u
pitanje. Tada se pretvara u svoju tetu i u englesku kraljevsku kuću u personalnoj uniji.
Ali danas nema ni nje ni kraljice.
Miriše fino, pomislim, nisu mnogi skladatelji uzalud bili dobri kuhari. Sammy gunđa i
rezucka pačja prsa. David jednom rukom uzima krumpir, drugom šalje poruku. Ja
bijesnim. David čita odgovor na poruku, Sammy pita tko je, ja kažem: - Ne za objedom.
Od prvorođenog dobijem nerazumljiv odgovor na katastrofalnom njemačkom jeziku, ali
iz rečenične melodije odmah iščitavam sadržaj.
- Ne budi drzak - odgovaram tiho, vrlo tiho, način borbe je aktiviran. Uzimam salatu.
David također. Poslužujemo se istodobno i sve brže, prebiremo po zdjeli. Salata leti po
stolu, porculanska zdjela puca, točno na mjestu na kojem je napukla prije nekoliko
godina. Nikad je nisam volio, tu zdjelu, zato nije ni šteta.

69
 Sammyju je dobro došla gužva, na brzinu se makne s bojišnice i zadovoljno odlazi u
svoju sobu. David se ispriča i također odlazi. Posljednji komadić pačetine drži među
prstima. Ja ostajem sam za osrednje opustošenim stolom. Ovako dalje ne može. Ili on ili
ja. Sve govori u prilog njegovu skoru odlasku! David ne bi bio prvi maloljetnik koji
stanuje sam.
Trebam samo sačuvati mir, potražiti dvokomponentno ljepilo, sjesti i zalijepiti
zdjelu. Bez obzira na to što ja mislim o zdjeli, ona potječe iz k. u. k. obiteljskog blaga i
Adriana će poludjeti kad se vrati i vidi da je skupocjeni dio postao žrtvom generacijskog
sukoba.
Zazvoni telefon. Ne javljam se, naravno. To je čisto židovska teorija da se moraš javiti
kad telefon zazvoni. Zašto postoji telefonska sekretarica? Netko stalno pokušava nazvati.
Ja poznajem samo jednu osobu koja zove na fiksnu mrežu, to je moja majka.

Halo, halo, ima li koga?

Moja majka vjeruje da je ljubazna telefonska sekretarica stvarna sugovornica pa

nastavlja govoriti veselo kao i uvijek.

Ovdje je mama. George, jesi li tu? David me nazvao, tra-la-la... usred noći, bako, dolazim
odmah. Čekala sam, nije došao, poslije ga nisam čula. Vjerojatno mu je majka zabranila da
me zove. Ili će još doći. Zlatne zvjezdice blistaju. Susjeda je nedavno dobila blizance. Nije
lako u početku, znam to. Uvijek dvoje odjednom, u svemu. Katkad smo vas morali vezati za
krevet jer u protivnom ne bismo mogli obaviti posao u vrtu. La-la-la. Danas sam uhvatila
dva čvorka. Bili su debeli i masni. Ima li ih i kod vas toliko ove godine? Kod nas u Vestfaliji...

Kod nas u Vestfaliji... Kad rečenica tako započne, od toga neće biti ništa, tako bi rekla
moja draga supruga. Kod nas u Vestfaliji... takav početak rečenice baca me mnogo godina
unatrag, točnije rečeno, u djetinjstvo. Greven, Vestfalija. Onaj skromni, proračunat život:
nema velikog izbora, samo lijepo odmjereni obroci. Ne, to nećemo odbaciti, to je dobro!
Kod nas u Vestfaliji nisu se događale takve drame sa zdjelama za salatu, nego samo
zbog toga što mi nismo imali salate. Naravno, imali smo krastavce i rajčice, finu zelenu
salatu u glavicama, ali se nismo tukli oko toga kao što to činimo sada kad je riječ o elitnoj
kompoziciji od rikole, radiča i cikorije. A navečer smo jeli kruh s margarinom i
kobasicom ili sirom. Mozzarella je po našemu mišljenju bila talijanski ples.
Greven, Vestfalija, 1974.
Griva mi je dopirala do ramena, zarađivao sam svirajući orgulje u crkvi, domaće
zadaće već sam odavno smatrao nepotrebnim, a alkohol u velikim količinama nužnim za
održanjem života. Što se inače moglo raditi u tom kraju? Malo djevojaka, mnogo
platonske ljubavi, književnosti en masse, i svakodnevno zlostavljanje klavira Chopinom,
Bachom i Beethovenom. Naša majka potištena učiteljica, otac također učitelj. On je rado
boravio izvan kuće, očito mu je vani bilo ljepše nego u kući, u neprozračenoj kuhinji sa
štednjakom. Ni meni nije bilo drukčije, volio sam se voziti biciklom, pa bih sate i sate
provodio u vožnji po ravnom tlu.
Stari nije bio tiranin, ali nije bio ni simpatičan, humor mu je bio nekako oštar,
istodobno je utjelovljavao moć, zabrane i kazne, kao i gotovo svi očevi u dobroj staroj
Njemačkoj, ako ne griješim.

70
 Zahvatila su ga povijesna zbivanja: Hitlerova mladež, što drugo? Mnogo sporta, tenis,
rukomet i laka atletika. Mogao je tako daleko baciti loptu da su je morali tražiti u
tračnicama iza stadiona.
Početkom 1940. godine je maturirao, htio je studirati astronomiju, ali se umjesto
toga ukrcao u Junkers Ju 52 koji je letio u Norvešku. Studij i druga mladost odvijali su se
na bojišnici. U Murmansku, na Ledenom moru, pogodile su ga dvije ruske kugle, probile
mu pluća i okrznule kralježnicu. Prijevoz u Hamburg, ondje prvi liječnički pregled nakon
šest tjedana. Bilo je čudo što je uopće i stigao onamo, rekao je liječnik i izvadio mu iz
pluća dvije litre vode. Oporavak na selu, telefonist. Ondje je jednog jutra upoznao moju
majku. Ljubav na prvi pogled? Bio je poručnik u pričuvi, učitelj u Hannoveru Nord,
pokraj Continentala i VARTE, gdje su radili ruski ratni zarobljenici. “Rat je veliko sranje!”
izjavio je poslije. Početkom 1945. godine opet je morao ići na bojišnicu, moja je majka u
međuvremenu ostala trudna, u travnju 1945. godine poredao je svoje maloljetne vojnike
na trgu u Ludwigsburgu i poslao ih kući. Sam je dospio u američko ratno zarobljeništvo,
ali je iste noći pobjegao iz neke šupe. Za tri dana stigao je natrag u Münster. Pješice?
Biciklom? Stopom? Skriven kod roditelja dočekao je kraj rata.
Oženio se u lipnju, moja sestra došla je na svijet u listopadu 1945. godine.
Otada se sve odvijalo vrlo brzo. Školovanje za učitelja koje je trajalo samo dvije
godine, poučavao je sve predmete, učitelji su bili deficitarna roba. Godina 1948.: rođenje
mojega brata Jürgena. Postojali su izgledi za uspješnu obnovu građanskog života. A onda
je moj otac 1950. godine obolio od tuberkuloze. Karantena, udaljenje iz učiteljske službe.
Imao je sreće i izliječio se, ponovno su ga primili u učiteljsku službu. Godine 1956. bio je
po kazni premješten zbog spolnih odnosa s jednom učenicom. Stari nije bio nimalo bolji
od Adrianina oca koji je petljao s medicinskim sestrama.
Jürgen je bio pravi šezdesetosmaš u zelenoj jakni na Kreidler Florettu, moj idol. Sada
je mrtav. Bacio se s nadvožnjaka kod Oldenburga, u srednjim četrdesetim godinama. Jesu
li to godine kada se trebaš zahvaliti? Trebao bih slušati noćni koncert na postaji ARD, jer
će me inače obuzeti “njemački strah”. Aha, Beethovenov violinski koncert op. 61, s
Davidom Oistrakhom. Kao, Beethoven zna samo junačke... Čudim se kako ovo
dvokomponentno ljepilo čvrsto drži. Zdjela mi izgleda kao nova, ali mi se ne sviđa više
zbog toga, stavit ću je na donju policu. Adriana neće ništa primijetiti. Najljepši je prvi
stavak. Mnogi prigovaraju da violinska dionica nije dovoljno virtuozna, ali violina pjeva
poput ljudskog glasa. Veličina je u jednostavnosti. Glazba je univerzalna za razliku od
svega drugog, svjetsko čudo. A ja sam jadni romantičar.
Aronov brat Robbi malo me podsjeća na Jurgena. Obojica su došla na svijet odmah
poslije rata. Sigurno bi se dobro slagali. “Preživjeli smo!” viče jedan u svojem krevetiću u
kampu za raseljene osobe u Ziegenhainu. “Opet ćemo biti netko!” drugi će u novom
vlastitom domu. Uvijek sam se divio Jürgenu. Moja srodna duša. Bio je jedanaest godina
stariji od mene, ali njegovi su me ideali obilježili: povijest, socijalizam, književnost i
romantika. Uvijek je govorio: “Mi ćemo sada raditi drukčije od starih nacista. Ono je bilo
nemoguće!” Ali u cijelom tom idealizmu bilo je mnogo oklijevanja, razmišljanja i odmaka.
Kao da je put prema novomu već uključivao neuspjeh.
Sjećam se police za knjige od gajbica za voće. U njima su bih uredno složeni Marx,
Freud i Brecht. Jürgen je studirao na ljevičarskom sveučilištu u Bremenu, živio je u
stambenoj zajednici. Na podu madraci za sjedenje, vonjalo je po dimu iz lule, potpuna
suprotnost našoj vestfalskoj dnevnoj sobi. Klečao sam pred policama s knjigama,
sastavljao najtočnije popise, čitao sve. Jürgen je postao učitelj, otišao u inozemstvo i
četiri godine predavao u jednoj školi u Kolumbiji. To su sigurno bile njegove najsretnije

71
godine. Otišao je iz Savezne Republike Njemačke u svijet koji nije bio umiješan u Drugi
svjetski rat. Jürgen je ondje procvao, rasteretio se, sve je bilo novo i lako.
Ali pozvali su ga natrag, vratio se u svoju zemlju koja je bila puna nesreće, povijesti,
mrzovoljnih njemačkih građana, nezainteresiranih učenika i alkohola. Podnio je molbu
za još jedan odlazak u inozemstvo, pisao uredima, ali to nije bilo predviđeno, njemačke
vlasti nisu činile iznimke. Možda bi sve bilo drukčije da se mogao vratiti u inozemstvo.
Negdje mora postojati to pismo. Pismo mojega brata samome sebi, koje je njegov sin
pronašao u ostavštini i dao meni.
Zašto sam postao učitelj, evo ga. Napisao ga je 1973. godine, prije nego što je počeo
raditi kao pripravnik.

... koliko se sjećam, već odavno se podrazumijevalo da ću biti učitelj. To uopće nije bio
izbor, nego se odvijalo prema motu: “Slobodna volja sastoji se u tome da slobodno želiš ono
što ne činiš svojom voljom.”

Ni kod mene poslije nije bilo drukčije: I ja sam studirao pedagogiju, ali sam srećom
skrenuo u umjetničke vode.

Tu je ponajprije moj gospodin otac, onemogućeni porezni savjetnik ili matematičar,

učitelj u osnovnoj školi, već dvadeset pet godina.
Kad sam pošao u školu, on nije bio samo moj otac, nego i moj učitelj. Osim toga, u školi
je bio najčešće uljudniji, ljubazniji nego kod kuće. Tako sam morao zaključiti da škola ima
magičnu moć kojom mijenja odnosno poboljšava ljude. To sam naučio već u crkvi, obje su
zgrade, da tako kažem, plutale na istom valu.

Neobična fikcija, škola kao mjesto čarobne preobrazbe. Meni nikad nije djelovala tako. Ja
sam imao pred očima hodnike iz vremena vilhelminske Njemačke i ustajali miris laštila i
dječjeg znoja u nosu...

Naravno, morao sam biti dobar učenik i bio sam to, kako bih poslije mogao biti dobar
učitelj odnosno otac. Moj otac imao je monopol nad pohvalama i kaznama. Protiv takve
nadmoći pomagala je samo identifikacija. Tri učenika bila su primljena u gimnaziju, ja sam
bio jedan od njih, to je neizmjerno povećalo moje samopouzdanje. Kod kuće su bili
zaokupljeni gradnjom kuće, nitko nije ozbiljno mario za mene. Tako sam se pridružio uličnoj
skupini djece iz susjedstva, zajedno samo provodili popodneva pokraj rukavca Emsa ili na
smetlištu u blizini. Ukratko, sretno razdoblje.
Radio sam samo ono najnužnije, ionako sam nakon sjajnog prijamnog ispita imao osjećaj
da mi ljudi ovdje u gimnaziji ne mogu ništa muljati. U svakom slučaju, dobar uspjeh kod kuće
mjerio se džeparcem, barem četvorka, i u mojem je novčaniku zveckalo.
Latinski mi je bio hobi, to je napokon bilo nešto po čemu su se mogli procijeniti dobri
učenici i dobri budući učitelji poput mene. Ja sam se smatrao izabranim jer sam maturirao s
odlikama. Bilo je više nego razumljivo da me ostali učenici zbog toga nisu osobito voljeli. Put
u izolaciju, oholost i štreberstvo bio je neizbježan.

Htio sam protresti malog dječaka, reći mu: Idi igrati nogomet, idi brzo svojoj ekipi, oni te
još čekaju, kakve koristi od toga što si izabran. Ali moj brat me ne sluša, sjedi nad

72
Homerovom Ilijadom. Već je nekoliko puta pročitao djelo Roberta von Ranke-Gravesa Ja,
Klaudije, car i bog. Kao, uostalom, i ja.

Nakon nekog vremena preselili smo se u novu kuću i izgubili svaku vezu s vršnjacima.
Trebalo je obaviti još mnogo radova na kući i u vrtu dok sve nije bilo najbolje sređeno. Ja sam
morao mnogo pomagati. Vrlo skoro nakon selidbe na svijet je došao moj brat Markus, a
godinu poslije blizanci kao sreća pod znakom pitanja.
Naravno, to je povećalo izdatke, kao i poslove u kući. Ja sam čuvao djecu, nabavljao
namirnice, bio glasnik na konju i tako dalje, više nisam imao vremena za prijatelje, za skitnje i
druženja. Zato su me kod kuće dodatno hvalili, osobito u usporedbi s mojom starijom
sestrom koja je popustila u školi i počela se pretjerano družiti s dečkima. Pouka koju sam
izvukao iz toga bila je jasna: budi neprimjetan, prilagodljiv, i tako ćeš se probiti kroz život.
Postao sam duhovni emigrant. To je bio poseban svijet sastavljen od književnosti, glazbe,
prkosa. Omamljujući napitak koji nije bio nikom dostupan. Otvoreni otpor bio je isključen.
Mišljenje kao jedina obrana.

Grlo mi se stisnulo. Što Jürgen prešućuje u tom pismu - je li to doista samo pismo
samome sebi ili poruka u boci koja glasi “spasi me”? Ono što Jürgen u tom pismu
prešućuje jest, između ostalog, to da ga je otac u dobi od dvije godine zarazio
tuberkulozom. Dvije je godine maleni ležao u bolnici udaljenoj pedeset kilometara, u
karanteni, u krevetu od gipsa, čekajući da roditelji dođu u posjet. Nakon te dvije godine
prvo je ponovno morao učiti hodati, prije nego što se mogao iz izolacije vratiti u život.
Tako. Beethoven je gotov, kao i ja.
Naravno, nisu nas tukli, samo su nas katkada vezali za krevetiće. Iz praktičnih
razloga, moglo je biti i gore. Očito su nas voljeli na nama nepoznat način. Možda nisu
znali drukčije.
Ali, što ja znam. Ni ja ne znam bolje. Iskreno, jesam li i ja već isti kao i oni? Na večeru
zovem kao na uzbunu, pravim dramu od trojke iz matematike, a nikog ne volim više od
ta dva židovska klipana u mojem stanu.
I tako se pri lijepljenju zdjele na tebe sruči njemačka poslijeratna povijest.
Osamdeset godina nakon dolaska na vlast nastavlja se rat u našem stanu u Schönebergu.
Riječ je o očevima i sinovima, i uvijek iznova o ratu. Da poludiš!
Jednom su pronašli mrtva muškarca pokraj rijeke uz autocestu, ključevi tvrtke
Mister Minit nalazili su se na nadvožnjaku. Jürgenov sin, moj nećak, prepoznao je na slici
u nedjeljnim novinama očev ključ. Po privjesku, imali su jednake privjeske. Svi smo se
okupili na pogrebu: majka njegova sina, njegov sin, njegova druga žena, njegova braća i
sestre, kolege, prijatelji. Pokušao sam svirati harmoniku, ne baš uspješno. Adriana je još
bila nova u obitelji, nesigurno je stajala među svim onim Vestfalcima i stalno me
zapitkivala: - Zašto tvoji roditelji ne plaču?
Podignem glavu, djeca su u sobi, razrogačenih očiju. David se smije: - Onda, debeli, ni
ti ne možeš spavati? - Sammy me gleda zaprepašteno. Jesam li možda glasno razmišljao?
Kažem: - U krevet. Sutra je nastava. Sammy, jesi li naučio latinske riječi? Jao tebi ako
sutra zabrljaš na pismenom ispitu!
Tužan sam, tako tužan da ne mogu ni plakati.
- Slušaj - kaže David. - Super članak ovdje u Geo Epoche: Luther, njemački predator,
pročitat ću ti.

73
 SCHLACHTENSEE

Adriana

Vozim se kući, prolazim pokraj livada i krava i krava i livada. Utješno je što Njemačka
može pokazati krajolik s one strane trgovačkih centara. Gotovo svaki njemački grad kroz
koji sam prošla na svojim nebrojenim gostovanjima ima željeznički kolodvor i pješačku
zonu koja vodi do kazališta. Poslijeratna arhitektura, Njemačka kao poslijeratna bajka.
Sva su predstavljanja knjiga slična. To je jasno. Katkada je publika otvorenija, hotel
solidniji. Onda vam se opet prilijepi kakva knjižničarka ili knjižarka, soba gleda na
autocestu sa šest traka ili na vrt, ali se ne može otvoriti prozor, a navečer vas čeka
trideset umornih slušateljica.
Ali moje gostovanje je drukčije, naravno. Moja vožnja njemačkom provincijom ima
mnogo lica jer ja sam prva Židovka koju publika vidi - osim ako je netko već bio na
predstavljanju knjige Eve Menasse, Henryka M. Brodera ili Maxima Billera. Kad me
dočekaju na željezničkom kolodvoru, najčešće ne znaju što bi rekli. Boje se pitati me
hoću li kavu ili čaj, oni, na kraju krajeva, pripadaju narodu počinitelja. Pokušavam ih
opustiti, pričam glupe šale poput ove: Račun možemo poslati u Düsseldorf, u ured za
obeštećenje...
Najradije bih se prvim međugradskim vlakom vratila u Berlin.
Ali sudbina je za mene predvidjela nešto drugo: šezdeset predstavljanja knjige
“Titove naočale” u pet mjeseci, gotovo se otimaju za mene u mjestima kao što su
Troisdorf, Rendsburg, Höxter, Versmold ili Oberursel. Od nakladnika čujem da je to
veliko priznanje i da bi drugi autori bib sretni zbog toga. Moram im vjerovati jer nemam
iskustva na tom polju.
Na nastavi zemljopisa, kako se to lijepo zove u Waldorfskoj školi, nisam pazila. To mi
se sada osvećuje jer putujem sa sjevera na jug, s istoka na zapad. Da sam tada pazila,
primijetila bib odmah - a ne tek nakon šest sati vožnje vlakom - da Rendsburg i nije baš
tako blizu Oberursela. Zašto sam mislila da Njemačka uopće nije velika? Nakladnik će mi
morati za Božić darovati Dierckeovu kartu Njemačke na papiru visoka sjaja.
Ima nekoliko upita iz glavnih gradova okruga, kao što su Schwerin i Wiesbaden, čak i
neki veliki gradovi pokazuju zanimanje, ali najviše ih je iz provincije, to se ne može
poreći. Knjižnice, crkve, tu i tamo književni festivali, ali najčešće se oko mene trude
savjesne knjižarke. One već nekoliko tjedana prije najave moj dolazak, a kad navečer
napokon pronađem njihovu knjižaru, ondje već sjede slušateljice (80 % su žene) i čekaju
da počnem.
U početku sam bila uzbuđena. Što će ljudi misliti o meni kad iznesem sve one
potankosti? Potom sam se bojala osjetljivih mjesta. Jesam li doista svake večeri htjela ići
natrag u koncentracijski logor, s majkom i tetom? Svake se večeri iznova izlagati
poniženjima? Jesam li htjela plakati u Bornheimu? Zanijemjeti u Berchtesgardenu, tako
blizu Führera?
A smijeh? Nije li bio još mnogo veći zločin nasmijavati ih pripovijedajući im tu
mračnu obiteljsku priču? Čini mi se da čujem kako moj prijatelj Raffi bijesni: - Zar još nisi
shvatila? Oni dolaze na tvoje predstavljanje jer žele dobiti tvoj oproštaj. Ali mi nismo

74
nadležni za praštanje. Odlaziš k njima, slave te, daješ im uvid u naše duše. Oni će to
zloupotrijebiti protiv nas. Servirat će nam svaku sitnicu, svaku intimnost, dotući će nas
našim riječima. I molim te, zapamti: oni će nam uvijek zamjerati što su njihovi roditelji
ugušili plinom naše roditelje. Nikad nam neće moći oprostiti Auschwitz.
Htjela bih otkazati sve termine, ali sada je kasno, hoteli su rezervirani, letci otisnuti. I
prije nego što se okrenem, sjedim u vlaku. U vlaku za šezdeset mjesta koja su nekad
imala sinagogu, židovsko kupatilo i Židove. Nikad nam neće oprostiti Auschwitz, nikad
nam neće oprostiti Auschwitz...
U Regensburgu je jedan srdačan bračni par knjižara, dobro se osjećam kod njih u
njihovu slikovitom gradiću, koji nije oskudijevao u fašistima.
U Nürnbergu su najbolje kobasice, ali tom gradu ne mogu oprostiti Reichssportfeld
(naziv za stadione u fašističkoj Njemačkoj) i Nürnberške zakone.
Život knjižarke u Koblenzu ni najmanje ne zaostaje za mojim, bar što se tiče kretanja
i nenadanih obrata - u slučaju potrebe mogla bi me zamijeniti navečer, imala bi dovoljno
materijala. Ona kuha špagete za cijelu ekipu - i meni u čast. Voljela bih da mi ta žena
bude prijateljica, da šećemo zajedno uz bajkoviti Njemački ugao i posjetimo saveznu
vrtnu izložbu. Ne, ne mogu se žaliti. Tu se spajaju Mosel i Rajna. Ali zašto se baš mora
zvati Njemački ugao?
U jednom dvorcu, vrlo otmjenom, s tradicijom koja ulijeva strahopoštovanje, čitam
pred izabranom i, kako se čini, načitanom publikom. Svi su jako rječiti i duhoviti, pravo
je zadovoljstvo. Bazen se nalazi na krovu, s pogledom na brda, raj je nadohvat ruke. Prije
spavanja čitam hotelsku brošuru u kojoj se nekoliko puta spominje kako u tom dvorcu
nikad nije bio nijedan nacist i kako nitko nije surađivao s nacistima, nikad. Nisam pitala,
a dobila sam odgovor.
Schwerin je prekrasan grad. Istok blista. Dom Schleswig Holstein je rasprodan,
publika je mlada i brzo shvaća. Da, zašto ne? Sutra u vlaku moram razmisliti o svojim
predrasudama.
Na Hiddenseeu sja sunce i ljudi se vole kupati goli. Čitam u dnevnoj sobi Gerharta
Hauptmanna, odmorni turisti zabavljaju se tako sjajno da me sutradan potraže na plaži i
grle onako goli. To je dobronamjerno, ali se čovjek samo treba naviknuti.
Potom dolazi Ruhrpott gdje mjesta na kojima predstavljam knjigu odreda izgledaju
kao čekaonice na željezničkom kolodvoru. Gdje slušatelji bazde po alkoholu i nose hranu
u plastičnim vrećicama, bombardiraju me pitanjima - bez ikakva straha, tako da uopće
ne odlazim u krevet, nego se pitam hoću li ići u Duisburg ili u Mülheim.
U Gießenu postaje vrlo naporno. Od tri stotine slušatelja dvjesto devedeset devet
poznavalo je moje roditelje, praktički su sudionici u priči. Osjećajnost takvih večeri
dotuče me do kraja. Ne koristi ni to što sutradan stavljam kamenje na grobove roditelja
kako bih nas sve smirila.
U Lichu me mole da im govorim o svojemu najdražem filmu, a u Butzbachu
posjećujem opasne momke u zatvoru. Oni su sigurno već dugo čekali židovsku obiteljsku
povijest. Prvo im govorim o životu svoje majke u logoru. Ali samo kratko, i oni su siti
života u logoru. Potom im čitam o obrezivanju svojih sinova, tek poslije si predbacujem
što sam ih podsjetila na njihov penis. No to njima vjerojatno uopće nije bio nikakav
problem, samo što ja imam o njima takve glupe predodžbe, kao što ih i knjižarke imaju o
meni. Tada se u jednoj od susjednih zgrada dogodi nekakav ispad i automatski se
zaključaju sva vrata. Ne smijem ni pomisliti kako bi me ti momci, ako doista žele, mogli
na miru silovati. U trenu bih postala njihovom taokinjom i tada bi moja gostovanja radi
predstavljanja knjige sama po sebi prestala. Ne, nije se dogodilo ništa slično. Muškarci su

75
vrlo uljudni i zainteresirani. Počinjemo razgovarati, pitaju me kako je vani jer već deset-
petnaest godina sjede ovdje u Butzbachu. Oni najsimpatičniji, kako doznajem poslije,
odreda su ubojice. Većina ih je to učinila u afektu i mislim da se mogu sjetiti najmanje tri
slučaja u kojima sam i ja htjela počiniti ubojstvo. Ali onda je nešto iskrsnulo pa nisam
ubila nikoga. Zbog toga sad predstavljam knjigu, a oni sjede u zatvoru.
Naposljetku dolazim u idiličnu Švicarsku, u Sursee. Na pozivnici sam bez naočala
pročitala “Psihijatrijski centar”, ali je zapravo riječ o “Centru za paraplegičare”. Što me
zapravo moglo potaknuti da pomislim kako je duševnim bolesnicima potrebno moje
štivo? I što bih čitala ovdje, s obzirom na stvarnu nesreću onih kojima su oduzeti udovi?
Sigurno ne o tome kako kasne posljedice holokausta nisu ništa. Naprotiv. One određuju
moj život, i ne samo moj. Ali one se možda mogu izliječiti uz malo dobre volje i uz pomoć
prvorazrednog psihoanalitičara. Za razliku od žrtava nesreće, koje je helikopter u
jednakim razmacima izbacivao na ovo lijepo, ali i nestvarno mjesto, koje kad se probude
ne nalaze više ništa što je bilo prije. Bez obzira na terapiju. Postoji hijerarhija patnji, zar
ne, dragi Bože? U svakom slučaju, to je bilo moje posljednje gostovanje. Vrijeme da se
vratim kući.
Danas, dok otvaram vrata dnevne sobe, čujem galamu već s hodnika. David viče na
svojeg oca. Ovaj mu uzvraća jednako glasno. Potom se tuku kao dva mlada psa, dobro,
možda još malo grublje. Georg viče na Davida. David viče na Georga. Poglavlje u
savjetniku za roditelje o ovom pitanju nosi naziv “Tijelo - sport - konkurencija”. Hoću li
ovaj put ja uključiti policiju? Oni su brzo i čisto riješili problem, a usto bih imala priliku
vidjeti Emrea.
- Prestanite! - izderem se, ali to nikoga ne zanima. Oprezno se provlačim između zida
i ove dvojice koji se mlate. Tražim Sammyja. On je u svojoj sobi, leži na krevetu sa
slušalicama u ušima, čini se da mu ništa ne smeta. Kako bih se smirila, čitam mu
posljednji dio iz Harryja Pottera, koji se po okrutnosti može mjeriti s predstavom u
našem hodniku. Pred vratima se i dalje vodi borba, hrvaju se i galame. Ne mogu čuti o
čemu je riječ. Nakon nekog vremena zaspala sam. Kad sam se probudila, mjesto pokraj
mene je prazno. Oprezno pogledam na hodnik. U kuhinji gori svjetlo, širi se jako ugodan
miris. Dvojica boraca sjede za kuhinjskim stolom. Sin nešto čita ocu, pokraj njih je
Sammy sa slušalicama, pred njim časopis Gala koji proučava vrlo usredotočeno. - Jesi li
već dugo ovdje? - pitaju Georg i David u jedan glas. Kao razumna žena prihvaćam igru
zbog mira u kući. - Ne, tek nekoliko minuta.
David nastavlja čitati. Riječ je o gospodarstvu ili o politici. Mogla bih odmah ponovno
zaspati.
Je li normalno da se otac i sin tako zakvače? Što će biti ako se u blizini nađe nož za
rezanje kruha? Ili škare za rezanje peradi? Kada treba pozvati posrednika na večeru? I
hoće li Sammy za nekoliko godina biti isti takav? Hoće li i on utjerivati džeparac
pištoljem za igru zato što svake večeri vidi kako to čini njegov brat?
Još prije nekoliko tjedana umiješala sam se između njih. Junački bih se bacila između
dvije suprotstavljene strane, razdvojila ih te, ovisno o raspoloženju, nadglasala ili
pokušala smiriti. Ali to ipak nije dovelo samo do toga da su obojica vikala na mene, nego
se nakon kratkog vremena ponovno rasplamsala vatra, katkad jače nego prije, i borba se
nastavila.
Ovaj put imala sam drukčiji plan.
Drugoga jutra stojim pokraj Davidova kreveta, u punoj sportskoj opremi, nedjelja je,
osam sati, nemam milosti. - Idemo trčati i pritom ćemo razgovarati!

76
 Ne moram više ništa reći. Čujem nerazumljivo gunđanje iz kreveta, ne obazirem se ni
na što i samo dodajem: - Za deset minuta u autu.
- Koja majka od gotovo pedeset godina ide sa sinom na trčanje? Ja ne poznam
nijednu! I to u osam sati, u nedjelju, ti si luda, opusti se! - gunđa osoba pokraj mene u
autu.
- Dobro će ti doći malo svježeg zraka. Osim toga, ne sjećam se kad si se posljednji put
kretao.
Do kraja vožnje slušamo na radiju klasičnu glazbu, Georg bi odmah rekao o kojem je
skladatelju riječ i o kojem opusu, ja pripremam optužbu, David se vjerojatno pita tko je
ta osoba pokraj njega, koja je njega, jadnog momka, probudila iz duboka sna. I bi li majka
koja voli svoju djecu bila sposobna to učiniti?
Stigavši na Schlachtensee, odmah počinjemo trčati, bez istezanja i drugih tehnika.
Staza je jednostavna i pregledna, jedan krug oko jezera. - Ja sam u dobroj formi! - kažem.
David mrzovoljno kaska pokraj mene. - Tvoja najduža staza je od kreveta do hladnjaka.
Jedini sport: slanje SMS poruka. Vrlo je upitno je li to dovoljno za makabijadu. Prije si se
rado bavio sportom! Sada...
- Mama!
- Da, što? Trčat ćemo i oko jezera Krumme Lanke, to će onda biti osam kilometara.
Da vidimo kako ćeš to svladati.
Smijem se. David se ne smije. - Ali, iskreno, kako misliš igrati nogomet na makabijadi
kad si se posljednjih mjeseci samo okretao u kreveta slijeva nadesno? Onesvijestit ćeš se,
morat će te odnijeti s igrališta, pošteno ćeš se osramotiti. Kako uopće misliš upravljati
svojim životom kad svaki izazov nastojiš riješiti ležeći?
- Mama, dosta je!
Vrištimo. To nije naporno kad se trči. Bar meni nije. Srećom, ne smetamo nikome, u
ovo doba ima samo nekoliko trkača, a čini se da i oni imaju djecu u pubertetu jer me
gledaju ljubazno i s razumijevanjem dok nas pretječu.
- Mama, makabijada je slična Olimpijskim igrama, ali na njoj sudjeluje dvije tisuće
mladih sportaša iz cijele Europe! - dere se David. - Stotinjak ih je iz Njemačke, svi su
Židovi. Da, mladi se natječu u nogometu, tenisu, plivanju, ali i u šahu i bridžu.
- Nisam znala da je bridž olimpijska disciplina.
- Kod Židova jest! Doista misliš da ne bih izdržao ondje? Ej, pa ti nemaš pojma. U
Engleskoj ima mnogo nogometaša Židova, ali ovdje? Oni se vesele svakom njemačkom
Židovu koji može trčati i koji razlikuje loptu od kruha, bez obzira na to kako... primit će
me uz rukoljub! A što se tiče ostatka mojega života, ti nemaš pravo glasa!
- Super, onda možemo trčati još dva kilometra, pa neka bude deset, trebat će ti.
Šutimo, prešli smo tri do pet kilometara, sunce se zrcali na jezeru, Berlin zna biti
tako lijep. Bijes daje Davidu krila, ubrzava, ja bih se smijala, držim korak, u dobroj sam
formi! U svakom slučaju, bilo bi bolje kad ne bih morala govoriti.
- Što ti doista želiš, Davide?! Za čim žudiš? Za neprekidnom galamom? Za hrvanje s
ocem grčko-rimskim stilom? Ja to više ne mogu izdržati, iako se čini da je to tebi
zabavno. Htjela bih jednom večerati da ne moram skrivati porculan, ili odmah nakon
objeda pobjeći u drugu sobu jer se blagovaonica pretvorila u ratnu zonu.
Posljednja četiri kilometra. Glava mi je pocrvenjela, osjećam to, dok se na Davidovu
čelu ne može vidjeti ni kap znoja.
- Imam prekratke noge - kaže David, opušteno kaskajući pokraj mene.
- Molim?

77
 - Noge su mi kraće pet centimetara.
- Pet centimetara kraće od čijih? Jednom pravniku, na primjer, to ne bi nužno
smetalo.
Naravno, odmah me zapeče savjest. Ja nisam visoka, ali su mi noge najkraći dio tijela.
Ako od Davida ne bude ništa, onda će tomu isključivo biti kriva duljina mojih nogu. Ja
sam kriva. Voljela bih umrijeti. Ovdje, na zapadnom dijelu Schlachtenseea.
- Razmislimo tko je sve nizak, a ipak je imao uspjeha u životu - kažem.
Stanka.
Stanka.
- Meni nitko ne pada na pamet. Nitko.
- Ali to je nemoguće! Charlie Chaplin, Hitler, Gregor Gysi, Martin Wuttke!
- Glumci? Mama, ja nikako ne želim biti glumac! Kratak predah. Šest i pol kilometara.
- Još si nedavno htio, ali svejedno. Baš su niski oni koji su jako dobri. Naravno, mislim
da su osobito dobri ako nisu visoki. Robert de Niro, na primjer. I Henry Hübchen.
Dražesno nizak. A Danny de Vito je čak i producent!
Pogleda me suosjećajno.
Gledam svoje noge koje, doduše, hrabro hodaju, ali nisu postale duže. - Idi na
operaciju! - promucam i progutam suze. Arone, vrati se, molim te, i pomozi mi s ovim
stvorenjem pokraj mene. Ako se tako nastavi, doći ću k tebi prije nego što sam planirala.
David se odjednom uozbilji. - Preskočio sam dva razreda, uskoro ću maturirati.
Točno je, ne znam što želim, o svemu sam promislio, gotovo sve, ali to nije pomoglo.
Tulumi. Alkohol. Droge. Sve je šuplje, prazno. Moram nastaviti misliti... Ukrali ste mi
dvije godine moje mladosti. Ali to je sada u redu. Neću ostati u Njemačkoj ni godinu dulje
nego što je potrebno! Nikad!
Djeluje odsutno dok trči bez vidljiva napora. Ja, naprotiv, moram dobro rasporediti
snagu jer će me u protivnom odvesti kola prve pomoći iz Rotary Cluba u Zehlendorfu.
Zašto sam tako kasno rodila djecu? Da sam ostala trudna kad sam imala osamnaest
godina, sada bih mogla trčati bez napora i usput čitati sinu Levite. Prestara sam za
sportski život. Kad misliš da više ne možeš, onda uvijek možeš još jednu trećinu. Koji je
idiot postavio tu tezu?
- Vidim kako se natežete sa svojim umijećem, tata i ti, divim vam se i prezirem vas.
Super, ako krene, odmah ide do kraja, čini se da trčanje dobro djeluje na njega.
- Znam, ti bi mi sada najradije propovijedala: Lijen si, Davide. Ništa drugo! Zato što
imaš sve, misliš da ne moraš ništa raditi. Jedino što uvježbavaš tvoja je gorka inteligencija,
u kombinaciji s tvojom židovskom uobraženošću. Misliš da ćeš uspjeti bez prolijevanja
znoja? Zaboravi, to samo umišljaš, ništa drugo! Učini napokon nešto, nemoj samo govoriti. -
Je li tako? To ti je navrh jezika.
Da, moram priznati, rekla bih baš to ili nešto slično tome.
- Kada ćeš napokon shvatiti, Einstein je ugrijao stolicu dok nije otkrio formulu, Mahler
više nije mogao spavati, a Kafka je posvuda vidio kukce... Bla-bla-bla. To sam čuo tisuću
puta, mama. Ali ja ne želim ni formule ni partiture, a pogotovo ne kukce. Ne želim čitati
Werthera i ne mislim da uredna soba govori o boljem čovjeku! I ako ostatak života želim
provesti u krevetu, onda je to moja stvar. Idem u Izrael i točka! Pusti me na miru! Bolje
pazi da se ne onesvijestiš.
Iz mojih izmučenih pluća izlazi samo još jedan zvižduk, skljokat ću se. Pretrčali smo
deset kilometara, u rekordnom vremenu koje bi se svidjelo i Usainu Boltu. Ali to više ne

78
mogu reći glasno pa ostajem pošteđena Davidove primjedbe: On trči na kratke staze,
mama, na kratke staze!
Sjedim na panju dok ne dobijem dovoljno zraka i snage kako bih mogla ustati i
odvesti se kući. David je legao pokraj mene na travu i lijepo čita Focus koji je ukrao u
ribarskoj kolibi. Istodobno provjerava najnovije poruke.
Dala sam sve od sebe. Ali čini se da to ni izdaleka nije dovoljno.

79
 HODANJE

Dr. Luise

Moji pacijenti kažu da sam lijepa. Iznutra. Doduše, dobro izgledam i izvana, ali ono
iznutra je spektakularnije. To zvuči kao da su zaljubljeni u mene. Ali, dragi pacijenti, to je
jednostavno projekcija, pogledajte kod Freuda.
Najčešće radim sa ženama moje dobi, tako je ispalo. Rane pedesete godine
odlučujuće su razdoblje ponajprije za one žene koje nisu dobile pažnju koja im pripada.
Nedavno sam se preselila. Kad sam se uselila u novu ordinaciju u Neuköllnu, taj je okrug
bio sve drugo samo ne “in”, ali sam slutila da će se tu jednoga dana početi nešto događati.
Nikad nije kasno za promjene. Ali to nije do mene.
Od Freuda sam naučila i to da je dobro šetati s pacijentima, dakle izbjeći mirovanje.
Ono što ja radim nije klasična analiza, ali metoda hodanja iznimno je korisna, misli
naviru, pacijent se kreće i iznutra ili izvana. A usput se izgubi i nekoliko kilograma, to
posebno cijene žene.
Naravno, to ne funkcionira kod svih pacijenata, ali s gospođom Altaras ima smisla.
Ona tada ne osjeća pritisak, stječe nove uvide, a i inače je ljubaznija na svježem zraku.
Kažem joj da sama određuje ritam hoda. Ona kaže da to nije istina, nego da ga ja
određujem jer imam dulje noge, a ona se jako trudi održati korak sa mnom. Naravno, ona
mora naučiti suprotstaviti se, ali načelno je sve u redu.
Već tri godine šećemo po Kreuzbergu, Neuköllnu ili Treptowu. Ona oprezno govori o
onome što se u njoj događa, polako napreduje dok se grad oko nje silno mijenja. Prvo su
došli crnci u park. Ondje prodaju droge, katkad igraju košarku, najčešće samo slušaju
glazbu. Potom su dovršene zgrade pokraj vode - pet tisuća eura kvadrat - u koje su se
uselili dobro odjeveni parovi.
Polako je počela shvaćati da se sve može promijeniti, obnoviti. Da ništa ne mora
ostati onako kako je sada. Ništa nije bezizgledno, osim onoga života u logoru. Tamo nije
bilo izlaza. Osim smrti, u mnogim inačicama.
To joj stalno objašnjavam, valjda će shvatiti jednoga dana.
Sve drugo ovisi o samom čovjeku. Cijeli je život pred njom. Može ga preoblikovati ili
se odmah doseliti ovamo na vodu. Ili kupiti veliki džoint. Sve je moguće. Vjerojatno će
nam trebati još tri godine da od spoznaje prijeđemo na djelo, ali ne žurimo. Park je
prekrasan, ljeti i zimi. Ljeti pokraj nas plove izletnički parobrodi, turisti nam mašu, zimi
je jezero zamrznuto i nitko ne može vidjeti suze gospođe Altaras.
Tu i tamo me pita: Koliko još dugo? Odgovaram smiješkom, još malo. Na trenutak mi
se lice razvedri, ali je bezizražajno kao u dalekoistočnog učitelja. Ona mi je prva Židovka.
Dakle, prva na terapiji. Poznajem neke, kolege, prijatelje, u mojoj se obitelji čak šuška da
su nam preci bili Židovi. Hvale li se time ili strahuju, ne mogu reći. Činjenica je da su svi
dokumenti nestali.
Ona je tvrd zalogaj. Osim zamršene židovske prošlosti, tu je i činjenica da je ona
dijete iz internata i da je za muža izabrala Nijemca. Slobodnog je zanimanja, bavi se
različitim stvarima. Prije se takav slučaj zvao “moj vlastiti dom”. Ali uza sve lošije stanje

80
u javnim blagajnama, to je postala prošlost. Šalu na stranu. Mislim, osjećam se
odgovornom za nju na način koji nadilazi odnos liječnika i pacijenta.
Pitanje drugog ili trećeg poslijeratnog naraštaja u Europi i dalje se prešućuje. Što se
ovdje uopće zna o traumama koje jedan naraštaj nasljeđuje od drugoga? Gotovo ništa.
Kad gledam naše političare, odmah znam da još nisu probavili svoje roditelje i njihove
roditelje.
Slutim kako bi gospođa Altaras mogla riješiti svoju dvojbu. Riječ je o nekoj vrsti
ponovno pronađenog dostojanstva. Pa dobro, to su velike riječi, a ni ja nisam prva koja ih
izgovara.
Gospođa Altaras glumi brzinu u svojim reakcijama, ali se ipak polako mijenja -
nastavimo dakle još dvije godine pa ćemo vidjeti. Sada, kad njezin sin želi otići u Izrael,
može dolaziti dva puta tjedno. Molila je za “bliskoistočnu intervenciju”.
Njezini su strahovi raznoliki. Sebe i sina muči najapsurdnijim pitanjima, nije li se
trebala, zapravo morala, i sama iseliti u Izrael. U tom slučaju sada bi već bili Izraelci i
David se više ne bi trebao nikamo iseliti. Logika podmićivanja. Prijatelje i poznanike koji
su otišli i koji nisu otišli pitala je za razloge njihove odluke. Odgovor je bio da nema
odgovora.
Ili ipak ima. Iselili su se oni, čiji roditelji nisu mogli podnijeti getoizaciju, koji se nisu
mogli priviknuti na kamp za raseljene osobe u Düsseldorfu, Münchenu ili Frankfurtu. Oni
koji su radije živjeli s poznatim stradalnicima nego s nepoznatim neurotičarima. I koji su
duboko u sebi vjerovali da je moguć nov izgon. Ostali su oni kojima je godilo novo
blagostanje u Saveznoj Republici Njemačkoj ili oni koji su se unatoč svemu osjećali
Nijemcima.
Njezini roditelji nisu spadali ni u jednu ni u drugu kategoriju. Zapravo bi baš oni, sa
svojom socijalističkom prošlošću, bili idealni Izraelci. Mogli bi u kibucima držati
predavanja o komunističkom gospodarstvu pa bi izraelske krave zbog svojih uvjerenja
na kraju davale više mlijeka.
Ona ne zna što je na kraju zadržalo njezine roditelje. Izvlačili su se na težak jezik,
hebrejski se ne može naučiti, na veliku udaljenost od Europe. I kod njih je, kao u mnogim
drugim stvarima, bilo tako: podvojen osjećaj prema podvojenoj zemlji. Ta zemlja njoj
nikad neće biti stvaran izbor, osobito ne kao glumici koja mora dobro poznavati jezik.
Ipak, samo postojanje Izraela vrši na nju pritisak. To pogađa cijeli njezin život:
postojanje alternative čini je živčanom jer je to prisiljava da se odluči. Za nešto, ali i
protiv nečega. I jedno i drugo doživljava kao neprihvatljivo.
- Da - kaže mi i drsko mi se nasmiješi - tako i vi imate nešto od toga što živim u
Berlinu, s mužem Nijemcem, sa zbunjenim sinom i problemom identiteta velikim poput
SAD-a.
Blago se smješkam, osjećam na nosu prve zrake sunca. Napokon proljeće, nešto
lijepo u tom njemačko-židovskom odnosu. Pokazujem joj pupoljke na jednom grmu, ali
ona se zapetljala u svoje vezice i nastavlja govoriti ne gledajući me:
- Osim toga, vi niste prva osoba kojoj dosađujem lijepom i izdašnom temom drugog
naraštaja. Ali nadam se da ćete biti zadnja, a nisam posve sigurna.
Potom počne potpuno nevezano pričati o jednoj prijateljici Židovki, koja također živi
s nežidovom. Ta je pak postavila ovakvu teoriju: Oni koji su preživjeli holokaust, vrlo su
snažni, jer inače ne bi preživjeli. Oni muče svoje sinove kako bi bili snažni poput njih.
Možemo zamisliti da to ne funkcionira. Sinovi nikad nisu dovoljno dobri i snažni. Tako
moraju naći žene koje su slabije od njih, koje će ih poštovati. Dobre, prilagođene Židovke.
U slučaju potrebe i nežidovke, ako brzo prijeđu na židovsku vjeru. Žene poput njezine

81
prijateljice potpuno su isključene. Previše su dominantne. Dakle, moraju posegnuti za
nežidovima. Trenutačno je rečena prijateljica s jednim muslimanom. Čak je i obrezan!
Smiona teorija! Možda je čak i nevaljana. I kakve to veze ima s Izraelom, htjela bih
znati. Takve mi priče gospođa Altaras pripovijeda onako usput, time bi svaki normalan
pacijent i terapeut bili zaokupljeni bar godinu dana. Kad je napokon gotova s vezicama,
ponovno postavlja svoje najmilije pitanje: - Koliko će to trajati kod mene? Koliko ću još
šetnje morati obaviti kako bih zaboravila holokaust?
Ja se opet smješkam i šutim, to je dio našeg rituala.
- Možda bih i ja trebala pokušati s muslimanom? Sigurno se ovdje može naći koji
takav? To sigurno ne bi bilo tako naporno kao s mojim Vestfalcem. Ili da se ipak odselim
u Izrael? Ili u neku drugu zemlju? Možda bih djecu trebala poslati na terapiju? Za obojicu
sam još poslije poroda otvorila račun za terapiju na koji uplaćujem svaki mjesec.
Klepeće bez kraja i konca. To je normalno. Što je tema zanimljivija, to je veće
odstupanje. U svakom slučaju, ne moram se brinuti za posao sve dok Židovi i nežidovi
pokušavaju živjeti zajedno.
- Sat je gotov. Vidimo se ponovno za četiri dana.

82
 SHOWBIZZ

Adriana

Ne ideš valjda ozbiljno k tom luđaku? Zar ne vidiš da ispadaš budala?

Tako mi je odgovorio Raffi kad sam ga zamolila za savjet, uvijek se možeš osloniti na
njegovo izdvojeno mišljenje. Dopodne sam ga nazvala, htjela sam ga pitati trebam li ići u
jedan od onih drukčije zamišljenih talk-showova, na koncu konca, stalno govori kako je
stručnjak za medije.
Nismo se vidjeli nekoliko tjedana. On nije ni friško zaljubljen ni friško rastavljen,
dakle, nije me trebao. Je li Raffi sretan?
Biciklom se vozim po kiši k njemu u istočni dio grada. Priznajem, nije on kriv što
pada kiša, ali mora li baš stanovati blizu Novosibirska?
- Draga, ne piše Židovi treniraju za Olimpijske igre, nego Mladi treniraju za
Olimpijske igre. Ti si već dugo vani. Sljedeći put dođi taksijem, kao svaki normalan
čovjek! - kaže umjesto pozdrava. Nisam imala namjeru smetati mu, ali Raffiju se uvijek
smeta jer on je osjetljiviji od umirovljenika. Njegov dan odvija se u taktu metronoma, ako
se to i nakratko poremeti, odmah mu se pojave smetnje srčanog ritma. Trenutačno sjedi
za stolom za montažu. “Kuje vruće željezo”, kaže, reportažu o “novim građanskim
pravima”. Za njega su desničari, preodjeveni u građanske intelektualce, gori od
otvorenih neonacista. Čini mi se kako se osjeća to bolje što se više potvrđuje taj njegov
stav. Velikodušno mi daje vremena od dvanaest i četrdeset pet do trinaest i pedeset. U
dva sata želi opet sjediti za stolom za montažu.
- Tu se otvorio novi restoran, s izvrsnom kuhinjom, uvijek je popunjen, ali ja
poznajem vlasnika.
Uopće ga ne zanima što sam mokra do kože.

- Znam, ne voliš ovo čuti - počinje propovijedati samo što smo sjeli u restoran - ali ti si
dio toga, ti si sudionica istočnoga grijeha! Nemoj se odmah ljutiti kad ti netko kaže istinu.
Istodobno me vrijeđa i proučava jelovnik, ja se uopće ne obazirem na to, kriomice
sam izula mokre cipele i stavila ih pod radijator da se suše. To se ne radi, osobito ne u
okrugu Prenzlauer Berg, uređenom u svjetskom etno stilu, ali druga je mogućnost
istočnonjemačka upala pluća.
- Drukčije zamišljeno? Što je drukčije u tim novim showovima? U okrilju zvanom
multikulti pozivaju se podobni kandidati s migracijskom prošlošću. Oni tada smiju
govoriti lijepe stvari, lijepo izgledati i općenito su svi prema svima jako ljubazni. Ako su
ti multikulti ljudi još i Židovi, to je kao šestica na lotu. Samo je šteta što nemaju još i
Dawnov sindrom. Ovaj je restoran prvorazredan! Ionako ne znam zašto ti još živiš na
onom smrdljivom zapadu. Lažna sentimentalnost. Četvrtkom ovdje kuhaju juhu od
đumbira s višnjama. Petkom ima čokoladne pjene s čilijem, pravi san.
Ne usudim se pitati zašto su u tim jelima pomiješali sastojke, ali ja nisam neki kuhar.
- Pravi se problemi pritom guraju pod stol. Naime to da mi ne igramo ikakvu ulogu u
njihovom čistom, bijelom društvu. One pametne među nama nastoje rukama i nogama

83
pridobiti za sebe ili ušutkati. A tko je kriv? Ti i tebi slični, koji trčite u svaki talk-show i
govorite iz njihovih usta. Što ćeš ti? Ja ću juhu i poslije toga jetru u kupki od ruža.
Nasmiješim se, iako znam samo za Marijanske kupke i mislim da je ružama mjesto u
vazi. Mi iz zapadnog Berlina doista smo nekoliko godina u zaostatku. Možda uopće nije
bilo pametno pitati Raffija. On me naziva kolaboracionisticom, a što je on? Doduše,
njegova je migracijska pozadina prvorazredna, on je “novi Nijemac”, ali ne želi biti bačen
u lonac s ostalim strancima. Radije će na nas pokazati prstom nego biti jedan od nas. On
je protiv svega i svakoga, i u svojoj posvemašnjoj negaciji osjeća se čisto i moralno kao
državni neprijatelj broj jedan. On je bjelji od svih bijelih zajedno!
- Nemoj me gledati tako uvrijeđeno - kaže - mene više ne pozivaju jer znaju da nisam
za to. Imaš li novca kod sebe? Zaboravio sam novčanik.
Pogledom preletim jelovnik. Najpouzdanijom mi se čini izvorska voda iz Mongolije, u
bocama od 300 mililitara. Naručujem dvije, ožednjela sam vozeći bicikl.
- Ne pozivaju te jer si uvijek ovako agresivan, tako da bi im bilo ugodnije s
dobermanom nego s tobom - kažem.
- Ni doberman ne bi išao, to je previše lukava životinja! Ali nemoj prihvaćati savjete
drugih ljudi! - promrmlja Raffi. - Dodaj mi kruh, molim te.
Potom mi uvrijeđeno i bez pitanja prikazuje mogući tijek emisije. Iz opreza
naručujem još dvije boce vode Mongolei Medium.
- To ide ovako: sastanak uredništva, ponedjeljak ujutro, jedanaest sati. Tip je već dva
puta optrčao jezero, to je već samo po sebi nezdravo i pretjerano, svejedno, sastaje se sa
svojim suradnicima koji pokraj njega djeluju kao da su nakljukani sredstvima za
smirenje. On se ipak smješka. Djeluje poput dobra zeta, nemilosrdno se nastavlja
smješkati sve dok mu punica ne ode u grob. To je njegov poziv. Kaže: Dobro jutro,
jedanaest i petnaest, ovaj tjedan imamo tri snimanja. Teme: seksizam, siromaštvo među
starima, holokaust. Želim pametne i zanimljive goste te dirljive priloge, šalu. Vi ste na redu.
Slušam.
Raffi je doista stručnjak za medije. Mogao bi biti u pravu, ali je teški pesimist. Kladim
se da bi uz rukoljub prihvatio poziv kad bi ga dobio...
- Hoćeš li kušati? - upita me previše brzo, ne misli ozbiljno.
- Neću, u redu je - kažem - voda je jako ukusna!
Pomno zahvaća juhu žlicom i istodobno nastavlja govoriti. - Suradnici šute. Voditelj
se još više smješka. Troma masa se pokreće. Čuje imena koja su već bila kod njega. To
mu nije važno, samo neka se sve iznova pomiješa, sastavi drukčije. U svakom slučaju,
kako bi bilo s nečim novim, s nekom ženom? Gospode Bože! Nije valjda tako teško?!
Dobar zet smješka se tako da se uplašiš. Tada se spomene tvoje ime. Naravno, poznajem
tu malu. Pozovite je! Najbolje za sve tri teme. Ona ima što reći o svemu. Žena. Migracijska
prošlost. Židovka. Humor. Holokaust. Pogodak!
Raffi je zavidan, kažem sebi, to je sve. Da, ja sam susretljiva i razgovorljiva, ali ipak
nisam oružje za svaku svrhu.
- Halo! Uzet ću još tri vrste povrća na pjeni od jagoda i čokoladni mus. Ne vjeruješ
mi? Jesi li toliko naivna? I još jedan sok od brusnice za mene, molim. Što je, Adriana? Zar
doista ne želiš jesti?
Gledam u Raffija, jede ruže s jetrom.
- Uostalom, bila si polaskana, nazvala si uredništvo, razmislit ćeš, ali ne želiš biti
profesionalna Židovka. Daju ti dvadeset četiri sata. Otvaraš ormar, pitaš se hoćeš li crno
ili u boji. Pročitaš Grassovu pjesmu do kraja, što je vjerojatno samo nekima pošlo za

84
rukom. Razmišljaš o najnovijem stanju izraelske unutarnje politike, točno znaš koliko je
tenkova tko komu isporučio. I znaš unatraške zviždati izraelsku nacionalnu himnu.
Snujem se. Raffi je zao, ali sada znam da ću otići, i to u odjeći u boji. Samo mi ne bi
prošla nacionalna himna, i to od početka.
- Reci iskreno - pitam ga - što misliš o Grassovoj pjesmi?
- Svaki narod ima književnost kakvu zaslužuje, ali to sada ne spada ovamo, koliko je
sati? Evo, kušaj bar ovu pjenicu. Hoćeš li?
Čokolada s paprom zalijepi mu se za nepce, teška je i ljuta.
- Naravno, otišla si onamo. Još četrdeset pet minuta do početka emisije, zabavljaš
žene iz šminke, koje se jako trude oko tebe. Uključila si svoj mali motor, provjeravaš
kako ćeš se svidjeti.
Hvala, Raffi, sada moram misliti na majku koja je uvijek govorila: Daj mi dobar savjet,
ali me nemoj odgovarati. U tom trenutku ulazi Tobias Moretti, zamišljam da sam
maloljetna groupi. Raffi se ne obazire na njega, nemilosrdno nastavlja sa svojim
scenarijem.
- Onda da vidimo kako naš profesionalac danas radi, kaže zet, ulazeći s pobjedničkim
smiješkom na usnama, pusa lijevo-desno. Veliki pozdrav. Tema je holokaust, samo
opušteno, molim, prošlih smo tjedana imali dovoljno ogorčenih izjava. Imam potpuno
povjerenje u vas, draga moja. Sjedite pokraj kraljice prašume. Prašumski kamp? Uglavnom
logor, ako sam dobro shvatila? kažeš, tako si duhovita. Slušaš li me još uopće?
- Da, da, naravno.
Zašto su svi muškarci iz Bolzana tako seksi? Ah, Moretti! Mnogo je niži nego na
ekranu, ali je i mnogo šarmantniji. Hoću li prijeći onamo?
- Moram ići! - odjednom čujem Raffija. - Vraćam se brzo, nešto je krenulo po zlu
usred emisije, zet je preko bubice u uhu dobio nekakvu poruku i ostavio te, raspoloženje
se kvari. Ti se živciraš jer si htjela biti opuštena, a sada više nisi. To se zove poraz. Što je?
Je li ti loše? Zar voda nije bila dobra? Trebala si nešto pojesti. Kada bi trebala ići emisija?
Nemoj se bojati, ako ne želiš ići, idem ja umjesto tebe. Nije u pitanju. Hvala za ručak,
dobrice moja, zbogom!
- Hvala, Raffi - vičem za njim. Otišao je, moj stručnjak za medije.
Tobias Moretti zapanjeno pogleda, ja se zbunjeno nasmiješim, želim otići k njemu,
primijetim da nemam cipele na nogama. Dok sam zavezala mokre cipele, on je već otišao.
Samo za vodu platila sam astronomski iznos. Mirišem po mokroj pudlici dok se
vraćam na stari zapad. Tek ćemo sada vidjeti, Raffi, pomislim kod Alexanderplatza, tko
ovdje kime manipulira.

85
 TRISTO PEDESET PINGVINA

Sammy

Mama je opet bila u nekom talk-showu. To je šesti u tri mjeseca, brojio sam. Mama kaže,
to je tako kad postaneš poznat. Mislim da bi se trebala povući iz javnosti, poput kakve
holivudske zvijezde. To je više kul, čitao sam u časopisu Gala. Ili bi trebala igrati sa
mnom Monopoly, ali ona to ne želi jer uvijek gubi. Kaže, tko će nežidovima objasniti
kakvi smo mi Židovi ako neće ona?
I što onda? Kakvi bismo trebali biti? Ja izgledam jednako kao Paul, a moja palica za
hokej kao njegova.
David treba paziti na mene, ali njegova su vrata zaključana. Je li tu njegova djevojka?
Ne čujem ništa. Mama kaže da je utješno što je obrezivatelj iz Frankfurta ujedno i mesar,
jer je precizan. Ja ne mislim tako. Ljudi, koji čuju da je obrezivatelj mesar ne misle da je
to utješno! Smije li biti malo više? Svaki put kad mama u mesnici kaže: - Šunku na tanke
kriške, molim - kriške su baš jako debele.
Mama također kaže da onaniranje unatoč tomu nije nikakav problem. Onaniranje?
Moram poslije pitati Davida koja je razlika između onaniranja i masturbiranja. - Davide,
izađi malo! Tako sam gladan! Naručimo pizzu!
Mislim da je mama glupa. Uvijek ima nešto reći. A to je tako dosadno, to sa Židovima.
Naša školska kuhinja trebala bi se obnoviti. To je tema za razgovor. I zahodi za dječake!
Ja se uvijek suzdržavam dok ne dođem iz škole. Sada će početi Njemački top-model, to
volim gledati tisuću puta više nego mamu na televiziji.
Kad mama sudjeluje u emisiji, ondje su često prastari ljudi. Svi oni govore vrlo tiho
zato što su preživjeli rat. Posljednji put je pokraj mame sjedilajedna starica, izgledala je
kao kornjača, koja je bila jako tužna. Zašto je onda došla u talk-show ako je bila
neraspoložena? Rekla je da je preživjela rat i kako je zbog toga sada sretna. Ali uopće nije
izgledala tako. Kad su se svi posvadili, mislio sam da je mrtva, ali je samo bila zaspala.
Svi su je smatrali glupom, ali joj to nitko nije rekao. I mama se vratila jako tužna, i
zato je putovala tako daleko? Mogla je lijepo ostati ovdje i igrati sa mnom mini golf.
Nadam se da će ovaj put biti bolje raspoložena kad se vrati... Svakako je želim
nagovoriti da me tijekom ljeta pošalje na logorovanje. Ona kaže da su ondje samo
Nijemci i da ne želi trošiti novac na njemački logor. Logor, klanje, obrezivanje. Uvijek
govori isto. Na hokejaškom treningu ne govorim da sam Židov. To nikoga ne zanima.
Upravo sam obavio bar micvu. To je bila velika stvar. Morao sam godinu dana svake
srijede ići na nastavu. Kantor je bio super, ali što mi u mojoj staronjemačkoj gimnaziji
vrijedi to što znam da su Abraham i Sara rađali djecu i kad su imali sto godina? To se
može i danas, kažem samo Giana Nannini. Pisalo je u časopisu Gala.
Pjevanje u sinagogi nije mi teško palo, ali mojim prijateljima s hokeja i iz škole
sigurno je bilo jako dosadno. Nema im kraja, molitvama. Ako mene pitate, predugačke su
i samom Bogu. Ali mene nitko ne pita. Zabava navečer bila je super. I moji su rođaci
simpatični, iako nitko od njih ne zna njemački. Nikad ne mogu s njima pošteno
razgovarati, ali oni se ni međusobno ne razumiju.

86
 Neki su iz Hrvatske, drugi iz Tel Aviva, a ima ih čak i iz Miamija. Satima si pokazuju
stare slike i tvrde da imaju zajedničke bake i djedove.
Sada, nakon bar micve, idem u sinagogu samo na velike blagdane. Dok možda ne
postanem ortodoksan, ali ne čini se da će se to dogoditi.
- Davide! Zar opet spavaš? Uvijek spavaš. Zašto ne spavaš noću? Možeš li nam
naručiti fried chicken? Jesu li oni ispravno zaklani? Dođi! Ako ne dođeš, reći ću mami da
se uopće ne obazireš na mene. Nemaš li uskoro usmene ispite?
Vjerojatno je opet loše volje, tko zna iz kojih razloga. Tada hoda tamo-amo, jede sve
što nađe. Meni to ne bi smetalo kad ne bi dirao moje stvari. Jogurte, one sa skutom. I
gumene bombone. I tic tac bombone, a koristi i moj dezodorans. A onda se pravi kao da
ništa nije bilo. Dobro, zna biti i ljubazan. Najčešće onda kad mene nema. Volio bih imati
sestru, onako, za promjenu. Ali ona vjerojatno ne bi imala ovako dobre majice s
kapuljačama i sportske kape.
Postoje ljudi koji govore da je on jako nadaren, ali to nije točno. On se samo pretvara.
Na primjer, nogomet: on doduše zna tko kamo prelazi i koliko koji igrač košta, ali sada
kad se toliko toga događa, nema ga nigdje. Nogometaš godine? Onda, tko će to biti?
Nemam s kim razgovarati kod kuće.
David stalno galami na tatu zato što je on Nijemac, tata smatra mamu odgovornom
za to, jer je ona Židovka, a mama mi pokazuje svoje bore i kaže, obitelj je kriva za sve. Ali
ja ne vjerujem da ljudi bez obitelji imaju manje bora. Možda nisam u pravu.
Nogometaš godine sigurno će biti Ronaldo. Bilo bi u redu i da to bude Ribery. On nije
kralj vratara. Samo ne opet Messi!
Kad sam sâm s tatom, on je posve normalan. Tada igramo biljar, ne galamimo i ne
razgovaramo. A kad sam sam s mamom, jedemo na jastucima na podu i gledamo
francuske filmove u kojima oni koji se ljube nikad neće biti zajedno.
Nedavno je jedan čovjek, dok je preplivavao La Manche, spavao. To se može, kaže
moj “babysitter” Lars. On se općenito dobro snalazi, dolazi iz Hannovera, studirao je
fiziologiju i s njim se može razgovarati o različitim stvarima. Motociklom dolazi po mene
na trening, za Pashu sa stotinu stvari. S njim za tri dana doživim više nego s obitelji za
godinu dana! Gdje je bilo na okupu najviše ljudi preodjevenih u pingvine? Kladimo se da
nitko ne zna?! A koliko se kolutova okretalo odjednom za svjetski rekord u hula-hupu, to
ne zanima nikoga. Ali mene zanima!
- Davide!! Mama je na telefonu, već se vraća vlakom. Kaže da nikad više neće ići
onamo. Poslije joj moramo reći kako je izgledala. A ti trebaš pospremiti svoju sobu!
Pokreni se!
Kvragu, danas nema Top-modela.
Bilo je tristo pedeset pingvina i istodobno su se vrtjela dvjesto šezdeset četiri koluta.
Ijedno i drugo u Londonu. Tako to izgleda.

87
 THE HOLY LAND

Adriana

Cionistička mladež Njemačke ove godine planira putovanje u Izrael za Pashu, a prvi koji
se prijavio bio je David. - Ne smijem izostati kad me zove moja zemlja - patetično je
objasnio i stavio mi na stol datume putovanja. Da je bar ostalo samo na ljetnom kampu!
To se moralo dogoditi. Kako sam bila glupa kad sam vjerovala da će me taj kalež
zaobići, da će zaobići sve nas. Pakiram mu kremu za sunčanje, adresu Aronova brata
Robbija i u sebi se nadam da je David previše razmažen da bi se mogao priviknuti na
život u pustinji. Obećava mi kako će za svečani objed biti kod Robbija u Tel Avivu, poljubi
me vrlo površno te se u zračnoj luci predaje u ruke momaka iz zaštitarske službe, kojima
ja ne bih povjerila ni svoj novčanik za sitniš. Sada imaju u šapama mojega sina i ja ću ga
moći dobiti natrag samo u zamjenu za tisuću petsto Palestinaca.
Prošlo je deset dana, napokon se javlja. Priča o Masadi pri zalasku sunca, Tel Aviv
noću i okolna mjesta sigurno nikad nisu bili takvi kao sada. Svaki dan ima šest sati tečaja
hebrejskog jezika i nosi crvenu narukvicu ortodoksnih vjernika kao znak poštovanja.
Osjećam se čudno.
- Dosta je! - kažem nakon što smo završili s razgovorom. - George, pakiramo se,
letimo onamo i izvući ćemo ga odande. Ionako sam htjela posjetiti Zid plača kako bih
primjereno oplakala svoj pedeseti rođendan. Trebali bismo požuriti, njegova povratna
karta još vrijedi.
I tako letim u Izrael zajedno s Georgom i Sammyjem. Oni se vesele, jer još nisu bili u
Svetoj Zemlji. Ja nisam bila ondje već gotovo deset godina. U međuvremenu su svi moji
rođaci, koji su otišli u Izrael, umrli, pa bi putovanje moglo biti ugodno. Možda je sve u
Svetoj Zemlji postalo smirenije? Opuštenije? Suverenije? Tako se hrabrim - u sebi, jer se
u zrakoplovu kompanije El Al, odmah iza mene, petnaest ortodoksnih Židova moli za
vječni mir. Njišu se tamo-amo, zrakoplov se lagano klati. I ja se počnem moliti, ne toliko
za vječni mir koliko za sigurno slijetanje. Bog je uslišio moju molitvu, sletjeli smo u
komadu u prezagrijanu, kaotičnu zračnu luku Ben Gurion.
Pokušala sam unajmiti apartman, ali Robbi to ne želi ni čuti, smjestio nas je u novu
kuću svoje najstarije kćeri i to je uistinu poseban doživljaj. Kuća izvana izgleda kao da se
nalazi u Los Angelesu. Unutrašnjost podsjeća na središnjicu službe FBI-a. U njoj žive
Miriam, njezin suprug Amos, njihovo troje djece, zlatni retriver i kućna pomoćnica s
Filipina.
Dana, zlatni retriver, leži u hodniku na hladnom mramornom podu i ne miče se osim
ako ne mora glasno prdnuti. Navodno pati od nemogućnosti orijentacije. Je li u
pubertetu? Ne snalazi se čak ni u vrtu od četiri kvadratna metra, kažu nam.
Kućna pomoćnica, Filipinka, glača u podrumu, iznad kreveta objesila je Isusa u
prirodnoj veličini koji svijetli noću. Na taj se način ne osjeća usamljenom. Djeca se nalaze
u suterenu gdje je postavljena najnovija konzola za igru nogometa veličine zaslona u
kinu. Roditelji sjede gore u dnevnoj sobi, jer Amos je head of security u izraelskoj vojsci, a
u dnevnoj je sobi i televizor koji prenosi sva događanja u kući. Kad namjeste na “split-

88
screen-modus”, mogu istodobno gledati djecu, psa, kućnu pomoćnicu i nogometnu
utakmicu. Čovjek je dobar, mislim, s njim bi Šestodnevni rat završio već za tri dana.
Najstariji sin, pametan dječak od osam godina, ima bolest koja se nasljeđuje samo
među Aškenazima. Ne podnosi nijednu prehrambenu namirnicu i moraju ga hraniti na
umjetan način. Uvjeravaju me da su zbog toga u cijeloj kući potrebne nadzorne kamere,
jer ako maleni padne, moraju mu odmah priskočiti. Tako se svi osjećaju sigurnije i obitelj
se može bar donekle opustiti.
Naša spavaća soba je najsigurnije mjesto u kući. Nema prozora, samo otvor za zrak,
vrata su izrađena od teškog metala. Smjesta sam se htjela okrenuti i vratiti u svoj mirni
Berlin, samo me udaljenost sprječavala u tome. - Bar neće biti buke ovdje dolje - tješi me
suprug, i doista, ne čuješ ništa osim vlastitog disanja.
Polako se okuplja cijela obitelj, malo jedemo, osam različitih orijentalnih salata, četiri
kilograma mesa s roštilja, dvadeset kilograma voća i orašastih plodova. Rat u graničnom
području nije negativno utjecao na tek.
Spavam poput novorođenčeta, sljedećeg jutra vidim na televiziji reprizu svojega
spavanja. Moram se naviknuti na to.

Kamp Cionističke mladeži Njemačke nalazi se nedaleko od Haife. Trošna zgrada,

ograđena bodljikavom žicom. Pitanje je tko se od koga ovdje treba zaštititi. Ali David je
sretan što smo došli po njega. Udobnost nije bila u ponudi, i nakon dva tjedna
intenzivnog jezičnog, vjerskog i ratnog istraživanja žudi samo za plažom, ni za čim
drugim. Odmah mi je lakše jer je cionizam pokazao svoju neumoljivu stranu. I njegovi su
prijatelji na kraju snaga. - Bolje sada nego u kakvoj intifadi - našalim se, ali se nitko ne
smije mojoj šali. - Politika naseljavanja nije smiješna, mama! buni se moj junak, ja se
blago nasmiješim. Sve dok je otraga u autu, a ne u Jordanu, svejedno mi je. Na putu kući
doznajem malo toga novog jer mali cionist spava snom pravednika. Možda će David ipak
studirati pravo u Passauu. Počekajmo pa ćemo vidjeti.
Izraelje podijeljen. Mislim da je dašak Izraela jednako moguć kao i biti malo trudan,
ali kome ja to govorim kad i sama naginjem krajnostima.

- Moj rođendan započet ćemo posjetom memorijalnom centru posvećenom žrtvama

holokausta Yad Vashemu, potom idemo do Zida plača, a budemo li imali snage, posjetit
ćemo i Knesset. Da, to je poseban dnevni raspored, rođendan se sigurno može proslaviti
i na drukčiji način, ali čovjeku bi se trebalo omogućiti da se svakih pedeset godina
isplače! Osim toga, danas je moj rođendan! - kažem svojoj obitelji za doručkom drugoga
jutra, makar me nitko nije ništa pitao, ali s obzirom na način na koji sam to rekla, nitko
se ne usudi proturječiti.
Toga dana Robbi preuzima vodstvo, čini se da ga uopće ne brine što bih ja radije
plakala nego jela tortu.
Bilo je devet sati kad smo ušli u Yad Vashem, a dvanaest je godina prošlo kad smo
izašli. Dolazak na vlast, geto, Auschwitz, Sammy, koji me drži za ruku kao veliki i brine se
da izdržim. Ne bi li trebalo biti obratno? Na kraju stojimo na novoizgradenoj terasi iznad
brežuljaka Jeruzalema. Vani je svijetlo, vrlo svijetlo, i da, mi živimo, itekako!
- Dobro je što smo došli ovamo, mama - kaže Sammy. Uporno je pokušavao izbrojiti
svijeće koje su se umnožavale u tisućama zrcala za svu mrtvu djecu, ali ih je jednostavno
bilo previše.

89
 Na Zidu plača ne može se primjereno plakati jer je prostor za žene ponovno smanjen.
Uistinu me zanima tko donosi takve mjere. Vijeće mudraca? Sada uza zid stoji jedna
debela ortodoksna mama sa svojom djecom i više nema mjesta ni za koga drugoga.
Njezinim molitvama nema kraja. Kako će tek biti kad navrši pedeset godina? Više sam
bijesna nego što sam razočarana, gledam kroz otvor u pregradi kako se na drugoj strani
mole nebrojeni muškarci i udobno se njišu tamo-amo. Na kraju gurnem debelu u stranu,
neka joj Bog pomogne, i uspijevam ugurati u zid ceduljicu: “Dragi Bože”, piše na cedulji,
“pazi na svoj narod, nije dobro što ima previše ortodoksnih. I da, navršit ću pedeset
godina, možeš li mi udijeliti ljepotu, zdravlje, bogatstvo, posao i vječni mir? Pazi na moju
djecu, jer ona su i tvoja.”
Sammy mi čita svoje pismo: “Dragi Bože, volio bih da je Aron uvijek s nama, iako je
sada na nebu, i da njegov sin Avi ostane takav kakav jest. Želim brzo odrasti i pomagati
drugima. Tvoj Sammy.”
Dragi Bože, ako doista postojiš, bar sada možeš odgovoriti i poljubiti Sammyja.
Dobro, ja ću to učiniti umjesto tebe.
U zahodima je jednako živo kao i uza Zid. Školjke su pune, djeca se igraju u urinu
vjernika - to su vjerojatno svete mokraće. No dobro, barem su košer. Nije lako s vjerom.
U Chelmu, gradu punom luđaka, tako je pisao Isaac Bashevis Singer, također je
postojalo vijeće mudraca koji su imali odgovarajuća imena poput Lekisch Glupan,
Zeinwel Budala, Ludi Treitel, Priglupi Sender i Scbmendrick Mulac. Jesu li svi ti vjernici
zajedno došli u Jeruzalem?
Na ulicama staroga grada stvorile su se različite skupine. Netom je prošla Pasha.
Uskrs je ove godine još pred vratima pa su se tim povodom ovdje okupili grčki
pravoslavci, kopti, pripadnici Armenske crkve, rani kršćani iz Etiopije i još nekoliko
drugih skupina u maštovitim kostimima. Prolaze uskim ulicama, pjevaju, oplakuju, sve u
svemu ništa pametno. U bazilici Svetoga groba sastaju se pripadnici svih kršćanskih
crkava. Pjesme se preklapaju, nadglašavaju se, puštam da me nosi bujica, nekoliko puta
obilazim oko Kristova groba, zateknem se kako najglasnije pjevam: “Sanctus Dominus
Deus Sabaoth. Plenisunt coeli et terra gloria tua” Kako je Jeruzalem lijep.
Georg je u međuvremenu pronašao pred vratima dva križa veličine čovjeka. Možeš ih
posuditi, nositi Križnim putem i osjećati se poput Krista. Srećom, zastao je među njima i
ne može se odlučiti ni za jedan. Jeruzalem ima za svakoga ponešto, previše. Meni se to
sviđa, to je neka vrsta vjerskoga karnevala, ovdje se ne štedi na osjećajima i duhovnosti.
Naše blaženo smješkanje zabrinjava Robbija, izvlači nas iz vjerske bujice i vraća na
zemlju: Austrijska misija poslužuje melanž i štrudlu u svojemu dvorištu, nalazimo se u
bečkoj ulici Herrengasse. Tek je podne, a ja sam već vidjela cijeli svijet.
Gotovo sam se opustila kad je Robbi objavio da se pri rođendanskom razgledavanju
grada ne smije propustiti Knesset. To nam neće biti teško.
- Naša vjera djeluje zastarjelo, šašavo, kao labirint pravila, zabrana i propisa za svaki
dan. To je možda tako, ali vidjet ćete da je zapravo vrlo moderna.
Robbi, povjesničar, u svojem je elementu. Pet tisuća sedamsto sedamdeset četiri
godine za njega su samo tren kad je riječ o povijesnim pitanjima, a temperatura od
četrdeset stupnjeva ne smeta mu ni najmanje.
Malo poslije smješta nas u hladovinu maslinova drva nasuprot ulazu u Knesset.
Ondje se nalazi brončani svijećnjak sa sedam krakova, visok pet metara, ukrašen
reljefima koji pričaju povijest židovskoga naroda.
- Ono što ovdje vidimo - kaže Robbi - stare su priče iz Tore i nove iz današnjeg
židovstva. Ovdje dolje, na primjer, riječ je o sklapanju braka, vrlo aktualno. Jeste li znali

90
da se u bračnom ugovoru, ketubi, mladoženja obvezuje da će zadovoljiti svoju ženu kad
god ona poželi? Najmanje jedanput tjedno. Ne bude li to činio, ona ima pravo na rastavu
braka. Gdje je, molim lijepo, vjersko zakonodavstvo tako napredno? Ne stoji menora
slučajno ovdje pred Knessetom. Ona poziva na modernije židovstvo. Strašno je kako neki
ultraortodoksni vjernici pokušavaju okrenuti kotač unatrag. Oni nanose štetu našoj
zemlji. Oni zlorabe pismo jer se ne razumiju. Na šabat bacaju kamenje na vozače
automobila. Žene u autobusu moraju sjediti straga. Prijete, diskriminiraju. Zastrašuju.
Traže se pametne glave, jasno, Davide, Sammy?
Momci kimaju, i ja kimam. Greškom. No dobro. Knesset je bolji od stražarnice na
sirijskoj granici...
- Kad smo već kod toga, dečki, što znači Izrael?
- Onaj koji se hrva s Bogom - odgovorili su ujedan glas. Robbi se smije. Mislim da
nijedno drugo ime ne bi bolje odgovaralo i da se svi mi hrvamo s njim, stalno. Sammy
udara loptom o kameni zid, David i Georg beskrajno dugo raspravljaju s Robbijem
o podjeli glasova u Knessetu, a ja gledam iznad krovova, možda do Jordanske doline, pod
jarkim suncem ne zamjećujem nikakvu razliku između izraelskih i arapskih sela, jednoj
neznalici poput mene sve izgleda kao pustinja. Navečer sjedimo umorni na plaži Tel
Aviva ispod svjetleće reklame Hiltona i Sheratona i pijemo. Košer vino i košer votku, u
čast mojih posljednjih pedeset godina i Izraelovih prvih šezdeset šest.
Za sljedeća dva dana David je nabavio vodiča koji će nam pokazati ostatak Izraela.
Tuvia je Robbijev šogor i godinama je bio u vojsci.
On ima malu zviždaljku kojom nas sljedećeg jutra poziva do svojega monovolumena.
Ako zazviždi dva puta, moramo ući u vozilo, kad zazviždi tri puta, krećemo. Tko je ostao
vani, nema sreće. Svoje je dolare dobio unaprijed, i to ne malo. Objašnjava nam pravila: -
Thirty minutes walk, two minutes questions, whole Israel in two days.
Slutim da ćemo i prije biti gotovi.
Prvi dan, sjever: Libanon, jezero Genezareth, Netanya, Cesarea, Haifa.
Drugi dan, jug: Yaffa, Masada, Mrtvo more, Eilat.
Moji muškarci gledaju me zapanjeno. Slute da se on želi osvetiti Nijemcima. Mene
zove Andreom, misli da sam Njemica, ali me ipak uzima za zamjenika, moram voditi
brigu o tome da svi rade ono što on traži od nas. - To nije bila moja ideja - zamuckujem,
ali mi nitko ne vjeruje. U autu se širi strah. - Tako je to kod vojske - šapnem Davidu. -
Zapamti to za svoju imigraciju!
Prvo stajanje imamo u jednom planinskom selu ispod goleme zemljopisne karte.
Označene su stare i nove granice Izraela, objašnjava nam Tuvia, pitanja su dopuštena, ali
ne odgovara na njih. Iza zemljopisne karte nalazi se Libanon, dalje desno je Sirija, sada
ćemo proći pokraj farme krokodila i doći do izraelske granice na koju se najviše pucalo.
Ta je granica lijepa. Tu rastu masline i limuni, zemlja je plodna. Nekoliko metara
dijeli izraelske vojnike od libanonskih, uperili su oružje jedni u druge i opušteno
čavrljaju sa svojim kolegama. Leptiri mi lete oko glave, šetnja bi mogla biti ugodna, ali
me ne napušta pomisao na to kako u svakom trenutku mogu nagaziti na bombu. Vidim
zahrđale tračnice i doznajem da je to nekad bila željeznička pruga Kairo Istanbul. Tuvio
se naslonio na ogradu, gleda u svojega libanonskog kolegu koji opet sa svojom skupinom
turista gleda u nas. Tada obojica zazvižde pa svi turisti, s ove i one strane, ulaze u svoja
vozila.
Pokraj jezera Genezareth ima bezbroj malih oltara. Ondje gdje je Isus hodao po vodi,
gdje je spavao, gdje je vodu pretvorio u vino, gdje se i sam morao smijati. Svakih četvrt
sata započinje jedna služba Božja. Hodočasnici sa šarenim maramama dolaze iz Sudana,

91
oni u pregačama s uzorkom su iz Varšave, jedna vrlo blijeda skupina dolazi iz Bretanje.
Svećenici imaju uza se male kovčege iz kojih vade križeve, kaleže i Biblije kada dođu na
red za misu. Svaka zemlja ima vlastite predmete. Crnci pjevaju gospel, Talijani uzvraćaju
svojim litanijama, Poljaci im pomažu iz svega glasa, dok se Francuzi bez razmišljanja
odlučuju za gospel. Miriše na konkurenciju, ali što ja uopće znam o tome? Pretpostavljam
da će Isus svakog trena izaći iz hjesa i početi moliti za vječni mir.
- Voda je tako plitka da pri visokim temperaturama vjerojatno ispari pa je Isus lako
mogao po njoj - David analizira situaciju. Tako tiho, hvala Bogu, da ga nitko od
hodočasnika ne može čuti i umlatiti. Desno od ceste koja vodi kroz dolinu nalazi se
arapsko selo. - Nigdje se ne jede tako dobro kao kod Arapa! - kaže Tuvia. Ja sam također
gladna, iako je ovaj dan imao takav sadržaj koji bi bez teškoća mogao svakom sjesti na
želudac. I doista, nigdje se ne jede tako dobro kao kod Arapa.
Georg objavljuje navečer da ne može nastaviti put, kaže da je naš vodič fašist, gadan
ratni huškač, trebali smo za vodiča uzeti Palestinca ili jezuita.
Slažem se s njim iako nisam sigurna bi li Izrael djelovao bezazlenije da smo imali
drugog vodiča. Iscrpljenost raste. Georg je problijedio od bijesa, Sammy bi se radije
kupao. David predlaže da preuzmemo vođenje putovanja. Ja kao glavni vojskovođa
izjavljujem da sve treba biti kao prije. Kako se može preuzeti upravljanje svijetom kad
smo se već prvi dan ovako umorili?
Drugi dan bio je također strogo organiziran. Složili smo se da ćemo Tuviju potajice
zvati Mein Führer i odmah postajemo bolje raspoloženi.
Masada! Simbol borbe za slobodu, Herodova ostavština, ekstremna arhitektura na
ekstremnom mjestu, ovdje su umrli židovski pobunjenici, junaci, mučenici. Na Masadu se
zapravo treba popeti u zoru, gore doživjeti izlazak sunca kako bismo spoznali da su
Makabejci bih ludo hrabar mali narod. Ali nemamo vremena. Tuvia traži da idemo
žičarom, imamo sat vremena za razgledanje, uključujući proučavanje prethistorijskog
vodovoda. Građevina djeluje uzvišeno unatoč tomu što je razgledamo na brzinu. Kad
Tuvia ode u mirovinu, ponovno ću doći ovamo.
Mrtvo more peče po koži, kupalište djeluje jadno, ruski zaposlenici poslužuju
palačinke i piroške, po želji i masiraju... David se ne želi kupati, previše mu se gadi, ovdje
možeš dobiti alergiju, a ne izliječiti se! Mi ostali ipak ulazimo u vruću, slanu vodu,
plutamo.
Ova zemlja nije za samog čovjeka... U skupini je bolje, ali sve u svemu, teško je
podnijeti tu blizinu s emocijama, političkim i vjerskim svjetovima, svetim i ratnim
mjestima. Tora ovamo, Knesset onamo, a da se i ne spominje holokaust. Bilo bi dobro
kad bi vojnu obvezu svoje mladeži zamijenili studijem psihologije. Vojska terapeuta i
međukulturnih posrednika vladala bi zemljom, također i u Hamasu i Hezbolahu. Da,
znam, ja sam vizionarka.
Tuvia je zazviždao dva puta, ulazimo u vozilo. Razdražljivi smo i umorni, ali želimo
još otići u jedan kibuc. - Zašto? - pita naš junak - ondje su sve sami seljaci, gubitnici,
nema muškaraca.
Hoće ići kući, bliži se šabat. Nemam ništa protiv toga da vidim nekoliko gubitnika,
dosta mi je junaka. Ali Tuvia teže podnosi protivljenje nego pitanja.
Vjerojatno sam zaspala, probudim se u nekakvom ružičnjaku. Ili je riječ o oazi ili smo
- što je vjerojatnije - stradali u atentatu pa smo sada u Rajskom vrtu koji uređuje Petar
uz pomoć Johnnyja Weissmüllera i Golde Meir.
Tuvia se smije. Prvi put. Vlada nebeski mir. To može biti samo raj.

92
 Kibuc se zove Einat, tu stanuje Tuvijin brat. I Tuvia je odrastao ovdje, njegovi su
roditelji bili socijalisti i sudjelovali su u izgradnji zemlje Izraela. Tuvia poznaje svako
drvo, vodi nas uokolo, brat ga nadopunjuje kad nešto zaboravi reći. Nikad prije nisam
čula nježniji opis kosilice, praonice, blagovaonice.
Kibuc je gotovo propao zbog pojačane gospodarske konkurencije, ali tada se
zajednica prilagodila novim okolnostima i počela prodavati proizvode bogatim
Izraelcima. Kibuc je čak prenarmjenio i oranice kako bi ponudio grobna mjesta: za
Židove koji nisu posve besprijekorni i koji ne znaju kamo će sa svojim posmrtnim
ostacima. Vrlo isplativ posao. Osobito sada kad su brakovi ruskih imigranata miješani,
dakle kad je samo jedna “polovica” punokrvan Židov, ali oboje žele na vječnom počinku
ležati zajedno.
Tuvia nas je htio iznenaditi, što mu je doista uspjelo. Blaženo se smješka i ja
odjednom posumnjam da je naporan put bio samo trik. On glumi odlučna borca,
sarkastična mačo muškarca, ali bi zapravo volio brati pamuk, uzgajati ruže, pjevušiti
kakvu pjesmicu... da je mi u ruku buket ruža. - Šabat šalom i sretan rođendan sa
zakašnjenjem!
Izraelci su čudna bića. Georg je oduševljen ovom zemljom, ovdje mu ne nedostaje ni
med ni mlijeko, dobri su mu i humus i tehina. Sammy bi volio odmah ostati u kibucu,
David je nestao kako bi mogao igrati biljar. Izgubila sam svoju momčad u Izraelu.
Na kabalat šabat pozvala nas je moja sestrična Nili, kći jednog očeva brata i šefica
protokola u Knessetu. Kao takva, pobrinula se da prvi posjet Joachima Gaucka Izraelu
prođe u redu, barem izvana, pobrinula se da ništa ne nedostaje na stolu i da nitko ne
zapne za nabor na crvenom tepihu. Njemački predsjednik objedovaoje u vrtu Simona
Peresa i nije bilo nikakvih problema što su mu roditelji bili članovi stranke NSDAP.
Naprotiv, bili su vrlo ljubazni jedan prema drugome. Gaucka su slavili kao junaka.
Nili je pravi kapacitet na svojem području. Njezin protokol predviđa da na početku
šabata budemo kod nje, i to u Rischon Le-Zionu, gradu s lijepim neboderima nedaleko od
Tel Aviva. Htjela bi roštiljati s nama. Uređaj za navigaciju ne zna engleski, a ploče s
imenima ulica ne podnose latinicu. Oslanjamo se na Sammyja i Davida koji u velikom
broju novih naselja otkrivaju pravu krovnu terasu. Tako su se sigurno osjećali i moji
roditelji dok su tražili Kurzfürztendamm, a ja im u svojoj berlinskoj oholosti nisam htjela
pomoći.
Kad smo se s tri sata zakašnjenja pojavili kod Nili, na terasi je osim hrane dovoljne za
sva zauzeta područja bilo trideset petero ljudi, od kojih su trideset bile moje sestrične.
Pojam sestrične u našoj je obitelji oduvijek bio vrlo rastezljiv. Ipak sam se iznenadila kad
sam vidjela da se iza te riječi krije toliko mnogo ruskih plavuša. Raspitujem se kod svih o
obiteljskim vezama, rado mi odgovaraju, mogu birati hoću li na hebrejskom ili na
ruskom. Ništa mi nije jasno. Vjerovala sam da su gotovo svi moji rođaci već mrtvi, a oni
su se tiho razmnožili. Izrael, zemlja čuda!
Ni sat poslije raspoloženje se mijenja. Na televiziji se prikazuje politička emisija,
David i Sammy prate raspravu. Treba li isprazniti područja ili naseliti nova? To doista
nije novo pitanje, na obje strane ima napada i mrtvih, nepokolebljiva nepristupačnost
Netanjahua i vođe Hamasa poprimila je biblijske razmjere. “The negotiations have
stopped once again”, piše u jednom službenom izviješću.
Problemi iz Charlottenburga ili Prenzlauer Berga, je li bolji veganski život, je li bolje
baviti se pilatesom ili jogom, djeluju kao s nekog drugog planeta. Počinjem shvaćati
predanost koju David osjeća prema toj zemlji. I Sammy se osjeća ugodno, dvadeset mojih
sestrični maze ga i miluju: - Krasiwaja! You are sooo sweet, little hoy!

93
 Unatoč tomu i prije svega, ja sam majka, pomičem se bliže televizoru i premda ne
razumijem ni riječi hebrejskog jezika, snimke govore dovoljno toga.
Majke i rat ne idu ruku pod ruku. Ne smiju ići ruku pod ruku. To je uvjetovano
sociološki ili biološki. To su već naslikali Kathe Kollwitz i Picasso, a opjevao Brecht. Za
majke ne postoji pravedan rat. One vide samo poginule sinove. I onda kad trgove i
parkove krase ratni spomenici. I onda kad kipovi junaka slave djela tih mladića koji nisu
navršili ni dvadeset godina i koji nisu imali ništa od života.
- Postat ću veganka svojom voljom, svaka dva sata naizmjence ću raditi pilates i jogu,
ako treba preselit ću se na Prenzlauer Berg i s Raffijem osnovati radikalnu intelektualnu
ćeliju, samo da moji sinovi ne odu u rat! - povičem. - Hoću li se onda i j a morati odreći
mesa? - pita Sammy, i svi se smiju kao da se ništa nije dogodilo.
Tijekom cijelog leta šutimo. Sve četvero. To nešto znači u našoj obitelji. Izrael je
utjecao na sve nas, na svakoga drukčije.

94
 HOTEL ATLANTIC

Georg

Predmet: WE
Pođi sa mnom, tako se rijetko viđamo, stanovat ćemo u hotelu s pet zvjezdica.
Ja ću se pobrinuti za to da te ne obuzme zanos, pa da cijeli vikend ne hodaš
uokolo sa židovskom kapicom na glavi, i to je jedno iskustvo... šalim se! Kapica
ti treba samo dok se moliš...

Adriana je u privitku poslala poziv središnjice za ovogodišnji Dan općine. Skup se treba
održati u renomiranom botelu Atlantic, tema: Židovski umjetnici između prilagodbe i
provokacije.

To je ipak apsurdno. Ni u kojem slučaju neću hodati uokolo kao Židov. S kapicom ih bez
nje. Neka svi vide da nisam Židov. Mogu slikovito zamisliti vikend pun cionističkih
prepucavanja, traženja identiteta, sitničavih sukoba liberala i ortodoksnih. A u svemu
tome ja, nežidov. Znakovito je što je to očito jedina mogućnost da se nađem s Adrianom.
Vrlo romantično. To ne može nadoknaditi ni pet zvjezdica...

“Draga moja, no way. Tvoj Dojča”, odgovaram.

Naravno, moja ljepotica ne popušta.
Predmet: 5 zvjezdica

Najdraži!
Ne misliš li da je lijepo što je za kongres Židovske općine izabran Atlantic?
Malo čudno, ali ne i glupo - van iz zagušljivih općinskih dvorana, ulazak u
glamur. James Bond i Udo Lindenberg susreću se s ruskim rabinom u
izbjeglištvu Tuchtlmanom! Nije baš jeftino, naslućujem, ali Bog je velik, ovaj
put čak u Hamburgu. Molim te, dođi, sigurno će biti vrlo zabavno! Tako si
volio Izrael. To će biti kao Tel Aviv na rijeci Alster.

Odgovor: 5 zvjezdica
Sammy tog vikenda ima ispit iz trube za školski big band, vrlo je živčan.
Tonovi mu nisu čisti. Hoće li uspjeti bez očeve potpore?
Georg

Odgovor: 5 zvjezdica Najdraži!

Da, uspjet će. Možda će mu biti i bolje nego s tobom?
P. S.: Nakon mojega govora u crkvi svetog Pavla vjerovala sam da ću do kraja
života morati računati na židovske sankcije. Ovaj poziv samo je jedno
iznenađenje, iza njega se krije nešto. Možda će me oteti? Ili će učiniti nešto
što je još gore. Moraš me spasiti u slučaju potrebe.

95
Navela je sve razloge. Čini se da joj je to doista jako važno.
Dakle, rastavim oštećenu Sammyjevu trubu, operem je u kadi vrućom vodom,
obrišem, nauljim ventile i - nevjerojatno, gle čuda: čista truba, čisti tonovi! Good luck,
Miles Davis, junior!
U subotu ujutro poslušno sjedim u vagon-restoranu međugradskog vlaka za
Hamburg. Sastajem se Adrianom na jezeru Außenalster, odmah pokraj hotela. U zelenom
kariranom kostimu podsjeća me na Mary Poppins, ali bez kišobrana.
Ljubi me pretjerano, vuče me prema hotelu. Teška drvena vrata, mračno predvorje,
hebrejske pjesme. Vrata koja vode u dvije dvorane otvorena su, služba Božja dviju
međusobno suprotstavljenih kongregacija odvija se usporedno. Dubok mađarski bas
natječe se sa svojim liberalnim kolegom, kantorom čiji tenor bez teškoća hvata visoki C,
pa dobro, nije Caruso, vrlo je nazalan, glas se probija kroz koru velikog mozga. Obojica su
već odavno otpustili svoje općinstvo i s velikom predanošću mole “Dođi nevjesto”, svaki
za sebe i sa sve većim žarom. - Dodi, prijatelju, pred nevjestu... Lecha Dodi. Najvažnije su
glasnoća i izdržljivost - smije se Adriana.
Na recepciji stoje uznemirene plavuše, s nepovjerenjem mi pružaju ključ naše sobe
kao da žele reći: - Jeste li i vi jedan od ovih ovdje? Uopće ne izgledate tako. Pobjedonosno
se smješkam, tako se, dakle, osjećaš ako si Židov?
Skupina djece zauzela je predvorje, dječaci nose kapice i imaju uvojke na
sljepoočicama, majke s pomaknutim razdjeljkom trče za kćerima koje jurcaju - Židovi u
hotelu Atlantic, putovanje se već isplatilo i samo zbog toga.
- Do sada se ortodoksni nisu razlikovali od katolika, rađanje djece kod
fundamentalista uvijek je bilo glavna zanimacija - šapnem Adriani, koja moju šalu ocijeni
kao umjerenu.
Dobili smo prekrasnu sobu s pogledom na Außenlaster.
- Ostanimo ovdje - predložim - odavde možemo promatrati hamburške jedriličare i
veslače.
- Jadni momci! - odgovara Adriana izvlačeći se iz mojega zagrljaja. - Oni ni ne slute
kako se njihov lijepi, sjevernjački Hamburg upravo “razarizira”. Dođi, uzmi kapicu,
uskoro će ručak.
I već silazimo dolje. Pitam se zašto imamo sobu s pet zvjezdica kad ih ne koristimo.
Postavljeni su samo stolovi za stajanje, ima samo mali broj sjedala za one stare, ali je
košer hrana vrlo ukusna, što je samo po sebi proturječno. Kako hamburški brodari znaju
tako dobro kuhati košer hranu, pitat ću Adrianu, ali nigdje je ne vidim. Jesu li je već oteli
pa sam zbog sjeckane jetrice s lukom i peršinom propustio intervenirati?
Sjetio sam se jednog vica koji Adriana voli pričati: Čovjek sa psom dolazi veterinaru.
- Gospodine doktore, biste li mogli obrezati mojega psa?
Liječnik kategorički odbija. Nakon dva tjedna čovjek ponovno dolazi: - Molim vas,
doktore, ne možete vjerovati koliko mi je to važno.
Ali liječnik je ustrajan: - Razumijem vaše motive, ali ne mogu to učiniti.
Prođu jos dva tjedna, čovjek se opet pojavi i stavi 500 eura liječniku na stol. Nato će
liječnik: - Ah, gospodine, zašto niste odmah rekli da je pas Židov?
Eto dokle smo stigli da sam sebi pričam židovske viceve.
Adriana se odjednom pojavi i šapne mi: - Pokušala sam razgovarati s glavnim
kuharom, ali, nažalost, nije bilo moguće. Budimo iskreni, kako su postigli da se uprava
hotela pobrine za košer hranu? Voljela bih da sam bila prisutna i gledala kako se

96
kuharima u blistavo bijeloj odjeći u hipermodernoj kuhinji hotela Atlantic objašnjavaju
teški i staromodni propisi. To ja nazivam obeštećenjem na neočekivanom polju.
Piletina, kuhana govedina, sve izvrsno, uživamo za najmanje pet zvjezdica. Kavu
ćemo popiti drugdje jer ovdje, u košer zoni, ima samo instant-kave s mlijekom u prahu.
U predvorju je nekoliko hotelskih gostiju stupilo u kontakt sa “strancima”. Slušam
kako jedna ortodoksna vjernica objašnjava jednoj anoreksičnoj građanki značenje
razdjeljka. Mala djevojčica pjeva starijem bračnom paru pjesmu koja se pjeva za Hanuku.
Adriana je ushićena tim posebnim životnim staništem, a ja bih radije malo dremnuo u
hotelskoj sobi.
Tada počinju predavanja. Adriana se gura u prvi red, a ja se straga miješam s
običnim ljudima. Čini se da me nitko ne zamjećuje, a ja se sve više osjećam kao Židov.
Nikad nije kasno postati Židovom...
Budući da je šabat, nema mikrofona za predavanja i rasprave, nakratko se zabrinem
da neću otraga čuti predavače. Čini se da je i prvi govornik razmišljao o tome. Mali,
nabijeni rabin galami iz svega glasa i čuje se izvan gradskih granica. Njegova je tema
obraćenje, konverzija.
Dvoranaje puna, što me čudi. Što se jednog Židova tiče obraćenje? Ili onaj čovječuljak
možda misli na mene?
Ne razumijem sve o čemu govori, ali mi se čini da je riječ o dobrim, o ne tako dobrim
i o posve lošim obraćenjima. Volim Židove: pred Bogom su svi jednaki, ali neki su
jednakiji. Dobri su, naravno, oni kojima je vjera razlog. Manje su dobri oni koji su zbog
ljubavi ili braka prisiljeni prijeći na židovstvo. Ali problem je nešto posve drugo i time je
došao do onih ne baš dobrih: od otprilike dvjesto tisuća doseljenih Rusa, što je tisuća
upisano u općine. Za pedeset tisuća gubi se svaki trag, pretpostavlja se da to uopće nisu
Židovi, nego su se samo spretno umiješali u “židovski kontingent”. Ali, sada tek postaje
napeto, preostalih pedeset tisuća su patrilinearni Židovi, što znači da im je “samo” otac
Židov, pa po strogom tumačenju zakona uopće nisu Židovi.
Ovog vikenda ozbiljno se proučava dijalektika.
Jedna se dama javlja za riječ: Odreći se nje kao člana zajednice bilo bi doista loše, ako
ne i glupo, i kosi se sa svakom poslovnom logikom. Da, i s moralom. Kad bi prešla na
židovstvo, to bi bilo zapravo priznanje da prije uopće nije bilo Židova, u vjerskom smislu,
to se mora oprezno priopćiti njemačkoj javnosti, ali ona bi ipak u zajednici...
Mislim da sam shvatio. Adriana mi se smješka. Jesam li ti previše obećala? - govori
njezin pogled.
Rabin poziva u pomoć Stari zavjet, ali knjiga ne daje zadovoljavajući odgovor, čemu
se iskreno čudim, jer se ondje može naći odgovor na svako pitanje. Vidim kako se čovjek
izmotava. Prisutni daju sve više dobronamjernih savjeta. Gotovo mi ih je žao, jadni
ortodoksni učenjaci. No, s takvim teškoćama bori se svaka mala zajednica u svijetu. Daj
čovjeku pravnu normu i on će imati posla do kraja života.
Mogao bih se javiti za riječ i predložiti dobru katoličku ispovijed. Odrješenje je već
stoljećima dokazano sredstvo. Bez obzira na to što si učinio, ispovjediš se svećeniku,
pomoliš se ili, što je jos bolje, dadeš milodar, i poslije toga si nov čovjek. Adriana je u
međuvremenu ustala i sada žustro raspravlja s jednim ortodoksnim. Mene je posve
zaboravila, više ne mogu ni pomišljati na romantiku ni na bilo koji drugi oblik druženja
udvoje. Zašto sam uopće došao?
Kušam instant-kavu, loša je kao što sam i očekivao. U trenutku kad sam odlučio otići
u nekakav nekošerski kafić uz Alster, Adriana mi se pridruži. Ona može čitati misli,
barem moje, u to sam se već nekoliko puta uvjerio.

97
 - Nećeš valjda pobjeći, mali moj?
Smješkajući se odvlači me na popodnevnu diskusiju, poslije toga je gotovo, otići
ćemo u sobu, uživati u pogledu i u još nečemu, udvoje, obećava. Znam da sam naivan i
lakovjeran.
Četiri rabina različitih smjerova sjede popodne za stolom. Adriana mi tiho daje
“upute o upotrebi”: - Onaj lijevo je konzervativan, do njega je ortodoksan, potom
reformirani i sasvim desno sjedi liberalna frakcija.
To je prvi susret te vrste u Njemačkoj poslije rata, dakle nešto kao povijesni događaj,
i ja kao nežidov prisustvujem tome, neka to shvatim kao dar. Super, zar ne?
Nije mi lako na prvi pogled uočiti razliku, ali vidim da na podiju sjedi i jedna žena.
- Prije deset godina ovakav bi razgovor četvorice rabina bio nezamisliv! - uzbuđeno
šapne jedna žena svojoj susjedi.
Ozračje je neočekivano opušteno, svaki sudionik govori odakle dolazi i što ga je
potaklo da postane rabin, rabin u Njemačkoj.
John iz Minnesote, koji me podsjeća na bubnjeve Franka Zappe, pripovijeda kako je
svoju prvu službu Božju održao u Rostocku na Jom kipur, u rujnu prije petnaest godina.
Silno se bojao da će zakazati, ali je bio u društvu pedeset Rusa kojima je to također bila
prva služba Božja u životu. Dobro znam što misli. Kao ministrant iz Vestfalije znam kako
se čovjek osjeća na prvoj misi: nema nikakvog duševnog uzdignuća, nikakvog duhovnog
susreta, prisutan je samo strah da ćeš negdje pogriješiti. Promatrajući okom umjetnika,
to je isto kao i kazalište, predstava koja se mora odigrati besprijekorno.
Emma iz Amsterdama pripovijeda kako su velike općine ispitale kakav učinak ima na
članove zajednice kad sprijeda stoji žena u talitu i kapici i glasno moli.
I uvijek je riječ o novim doseljenicima iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i o tome
kako je teško, ali nužno uključiti ih u zajednicu.
Odjednom se Adriana javi za riječ. Obrazi su joj rumeni, što je prava rijetkost, umalo
je ostala bez glasa: - Htjela bih čestitati svima vama! Vidite li uopće što se upravo
događa? Došlo je do jedne bitne promjene. Više nije riječ o holokaustu, nego u životu
Židova u Njemačkoj, i to na dulje vrijeme, možda čak i zauvijek.
Na podiju se raspravlja o unutarnjim židovskim problemima. O položaju žene, o
tumačenju zakona, o prihvaćanju ljudi koji u predratnom židovstvu i u k. u. k. monarhiji
nisu mogli ništa započeti. Više nije riječ o Martinu Walseru i njegovim eskapadama, o
Bothou Straußu ili Günteru Grassu. Više nije riječ o drugima, nego o nama! To je ono što
je revolucionarno na ovom skupu! Možda to uopće niste željeli, ali meni se jako sviđa.
Ponovno sjeda. I ljubi me. Svećenica nam se smješka s podija. Dogodilo se nešto jako
važno.
I mene je odjednom zahvatilo uzbuđenje, ljudi oko nas rukuju se sa mnom, obraćaju
mi se na nekoliko jezika. Pokušavam držati korak na svoj način, dakle s latinskim i
grčkim, ali me počne oblijevati znoj. Ako me otkriju u svojem zanosu, ako me pitaju
koliko smo dugo u braku, ja ću zamuckujući priznati da uopće nismo u braku i da sam ja
mnogo toga, ali nisam Židov...
Prije nego što sam se našao u okršaju, riječ je uzeo drugi rabin, onaj ortodoksni,
nesiguran, blijed momčić, služeći se mješavinom jidiša, njemačkog, američkog engleskog
i hebrejskog jezika. Treba se naviknuti na njegov jezik, ja razumijem vrlo malo, ali i to
malo mogu sažeti.
Oni nas više ne trebaju, naši dragi domaćini, Nijemci. Slušali su o nama gotovo
sedamdeset godina, sada im je dosta svega. Mi ne možemo prosuditi jesu li što naučili,

98
shvatili. Još malo pa će svi naši ljudi, koji su preživjeli holokaust, biti mrtvi. Mi ćemo ih
pamtiti, moramo ih pamtiti, ali moramo i gledati naprijed, misliti na sebe i na svoju
djecu. Vodimo brigu o vlastitim pitanjima, a ne o pitanjima drugih. Otvoreni smo za nove
misli i na tome bismo trebali biti zahvalni. Amen.
Veliki pljesak. Kao kad plješću navijači kluba Hertha. Osvrnem se, svi govore u isti
mah, svi su sretnija sam izdvojen u velikoj gužvi i pogled mi se susretne s pogledom
muškarca koji sjedi u prvom redu poput stijene u koju udaraju valovi. Ondje, među
dužnosnicima središnjice, vlada zbrka. Uzajamno si daju pohvale za ishod kakav nisu
očekivali. Možda u budućnosti, ali ne tako skoro.
- Kladim se da bi najradije neprimjetno utonuli u tepih.
Adriana nam je donijela kolač od maka, gledamo u dužnosnike.
Desetljećima je njemačka javnost gledala na njih kao na nedodirljivu instancu po
pitanju židovstva, središnjica je na svako pitanje imala ispravan odgovor.
- Zamisli, što bi bilo kad bi netko sada odjednom rekao: Oprostite, više nemamo
vremena raspravljati o tome je li ova ili ona knjiga antisemitska, imamo dovoljno i svojih
problema, nazovite sljedeći tjedan, tada ćemo rado, žao nam je...
Adriana me oduševljeno pogleda. Dajem joj znak da moram izaći nakratko. I na
drugim područjima događaju se važne stvari: nedjelja popodne, Bundesliga uživo na
mobitelu.
Kad smo se ponovno našli oko devetnaest sati, prvo nam poslužuju hladno predjelo.
Prava večera, kaže najstariji rabin, bit će po završetku šabata, to je sada u lipnju oko
dvadeset tri sata, prije toga svi su pozvani na molitvu i pjesmu. Službu Božju održat će
rabini sve četiri prisutne škole.
Sljedeća tri sata prisutni se muškarci natječu u hvalospjevima Bogu, a ja pritom
moram misliti na Wagnerove Majstore pjevače - posve neprimjereno, znam, ali traje
jednako dugo. I nije trenutak ni zajedno ni za drugo.
- Pet tisuća sedamsto sedamdeset četiri godine židovskog patrijarhata teško je
izdržati prije topla jela. Ali religija s nekoliko tisuća godina na grbači ne može tako brzo
odbaciti svoje obrede - kaže Adriana i naruči si koktel aperol. Je li to uopće dopušteno?
Neprimjetno se udaljim, zaključujem da neću kročiti tim dugačkim putem reformi,
osobito ne bez večere.
Oko ponoći dolazi u hotelsku sobu sita i zadovoljna, ja sam zaspao gladan gledajući
sportsku emisiju. Ali onda su se hotelske zvjezdice ipak isplatile.

99
 KLUB

David

Moj mlađi brat jako je razmažen. Može gunđati koliko želi i svima stajati na glavi. To ne
vidi nitko osim mene. Kakva glupost! A nitko ne želi ni čuti.
Svejedno, Abi, bio sam opušten, nisam gotovo ništa naučio. Uskoro ću otići. Pa će oni
vidjeti. Sammy je drzak, taktičar, lisac, bezobraznik. Kako me opet jučer izdao, sljedeći
put ću mu prilijepiti jednu!
- Moji slatkiši, moj novac!
Kakva drskost! Neka bolje sakrije svoje stvari. Zavidan je na svemu, ništa drugo.
Cmizdri dok mu svi ne kažu: jadan maleni. Još nije shvatio da su mu neprijatelj broj
jedan roditelji, a ne brat! Nedavno se opet urotio sa starim protiv mene. Prljavo. Vrlo
prljavo. Mislim da se to sada već popravilo, ali on ne uviđa čemu ga ja sve učim. Ja sam
dobronamjeran, a on? Možda će biti jednoga dana. Mora se nadati da će uvijek imati
svijetlu kosu, to je baš zgodno. I duhovit je. Jako. Pa to je moj mali brat. Uspio je
nagovoriti mamu da za ljetne praznike odemo u onaj klub dok otac bude opet negdje
skladao.
Yes!
Obećala nam je to još odavno, ali je svake godine imala nekakav izgovor. Bojala se da
će nas animatori zlostavljati. Na odmoru joj je potreban mir, a ne igra, zabava, kostimi.
Objasnio sam joj da nije svako ljetovanje u klubu jednako. Što je skuplje, to su bolji
animatori, hrana, ponuda sportskih aktivnosti. Da, i što više platiš, daju ti više mira.
Napokon, nakon što ju je mali seronja smekšao, prijavila nas je potajno, izbrojila poveći
iznos na stol i rekla da se pakiramo.
Sammy i ja bili smo presretni: zbrinuto stanovanje na Sredozemnom moru. Čisti
luksuz, uzimaju vam prtljagu iz ruke, nude šampanjac. Superkul mlade osobe pokazuju
nam gdje možemo jesti, baviti se sportom, organizirati tulume i - ako se baš mora -
spavati. Ništa se ne može prigovoriti, na majčinu žalost, pogled s našeg balkona je
predivan. U klubu se govori njemačkim jezikom, od samog početka oslovljavamo se s “ti”,
pozdravljamo se i grlimo kao stari poznanici. Sve funkcionira besprijekorno!
Mama je u škripcu. Gunđa: - To je kao u kazalištu, svi si govore ,ti’. Strašno. Jednim
pristojnim ,vi’ možeš se odmaknuti od dosadnih kolega. Ali ovdje zacijelo nije riječ o
tome. Ovdje nema prošlosti, nema briga. Svi su jednaki pod vječnim suncem klupskoga
neba. No dobro, ne potpuno jednaki. Osoblje se sastoji od domaćih ljudi koji prolaze
pokraj tebe, vode brigu o čistoći, ali ti pritom ne smetaju... Svi gosti i odgojitelji su
Nijemci.
Da je znala kako ću preko ljeta ići u njemački logor, već bi se sama otrovala, jadikuje.
- Mama, prestani. Mi nismo u logoru, mi smo na ljetovanju! Kakav ti je to
svjetonazor? Sve gledaš tako crno?
Samo se pretvara. Zapravo joj se sviđa. - Dakle, prestani prigovarati, bar sljedećih
deset dana! Nikad nismo vidjeli nešto tako lijepo. Budeš li nas tražila, igramo odbojku na
pijesku s odgojiteljima. .. Dođi, Sammy, pusti mamu neka sama gunđa. Uostalom, dobro
je što ovdje svi govore njemački i razumiju se, ponajprije djevojke.

100
 Nije lijepo što mama stalno govori o logoru, a nikad sama nije bila ondje. To je
precjenjivanje same sebe. Osim toga, vrlo je lijepo i pametno što njemački voditeljski tim
u personalnoj uniji uvodi sport, provodi zabavni program i ne srami se posluživati
večeru. To je posve suprotno od onoga u koncentracijskim logorima. I samo zato što to
dobro funkcionira, ne moraju svi odmah biti nacisti.

- Pogledaj Sammy! Četiri bazena, nogometno igralište, daske za surfanje i jedrilice.

Meni je to jako dojmljivo. Tko je izmislio tako pametan klupski sustav? Iza toga
sigurno stoji neka vrlo mudra glava. Nekakav Steve Jobs turizma. Nakon dva sata
poznajem već četiri dječaka s kojima bih bez ikakvih teškoća otišao na pusti otok David
Crusoe and his Gang. Sammy ima za sobom hrpu dvanaestogodišnjaka. Welcome to the
Club!
Našu majku vidim kasno popodne na vježbama u vodi. Pokraj nje su i druge majke,
vrlo visoke, vrlo plave. Ona se bori s dubinom vode, zapravo već sat vremena samo se
pokušava održati iznad površine vode. Bazen je krojen prema Nijemcima, dubok je
najmanje 1,80, to je prosječna visina gostiju. Mama je niža za pola metra. Ne, ne smijem
se. Siguran sam da će preživjeti kako bi to mogla ocijeniti lukavim oblikom rasizma.
Već nakon jednoga sata kreće s prigovorima. - Što ako se ovdje doista udavi kakva
žena niska rasta? Vjerojatno više nikad ovdje neće biti žena niskoga rasta. Kad se vratim
kući, svakako moram pitati je li koja od mojih prijateljica Židovki ikad pronašla put u taj
germanski klub.
- Smiri se, mama, ti si imala najviše koristi od tih vježbi - smijem se.
Za večerom sjedimo za stolom s animatorima. Odrasli jedu sami u njima
namijenjenim prostorijama u kojima vlada mir. Standard.
- Vidiš, mama, htjela si imati svoj mir - šapnem joj prije nego što smo se rastali u
blagovaonici. Stolovi su predviđeni za osam do dvanaest osoba, za svakim ručkom i
svakom večerom upoznaješ nove ljude. To je koncept. Mamu srdačno pozivaju da sjedne.
I to mi je neki rasizam!
Do sada su doputovali uglavnom gosti iz hanzaetskih gradova. I nekohcina iz Berlina.
Gotovo nijedna druga pokrajina nema sada praznike. Promatram kako mama guta slinu,
oklijevajući prihvaća poziv i djeluje opušteno i dražesne. Svi se ljudi boje dodira! Klub će
im koristiti. Sada sigurno pokušava otkriti zanimanja ljudi za stolom. Ja sam joj odmah
mogao reći da je diskrecija i skromnost, kad su u pitanja primanja i zanimanja, glavna
zapovijed.
Tko je uskladio jelovnik s večernjim programom? Tko se pobrinuo da bazen ostane
čist i bez klora, i osigura biološki pročistač voda? Sve to košta. Ništa ne može nadmašiti
njemačko održavanje. U tom savršenom scenariju, ne vidim nijednu pogrešku. Osim,
možda, toga što bismo voljeli vidjeti svijet, upoznati zemlju i ljude, dakle, činiti ono što
moja obitelj čini već godinama. Naporno, informativno.
Drugi je dan u klubu još bolji. A treći dan obećava još više. Ne želim nikada otići
odavde. Napuštena od djece, s mnogo slobodna vremena na raspolaganju, naša se majka
napokon odluči zabaviti.
- Iskušat ću sve što se nudi! - najavljuje za doručkom. Da, mama, samo naprijed. Iako
malo podsjeća na Staljingrad - napokon je shvatila... Sudjeluje na teniskom turniru, bez
ikakvih predznanja, spašavaju je pri surfanju na otvorenom moru, poslušno slijedi upute
Sandre koja je cunami među animatorima. Jednom sam je zatekao kako preodjevena u
klauna pliva štafetu i nemilosrdno pobjeđuje. Zarumenjela se kad sam joj to spomenuo...
- Onda, mama, njemački logor i nije tako loš?

101
 Sammy i ja i sljedećih dana pratimo njezine aktivnosti. Nastojimo ne sramiti se zbog
nje. Navečer, prije spavanja, ona daje sažetak: - Čini mi se kao da sam došla u kamp
njemačkog sportskog saveza na pripremu za olimpijadu. Samo me još pogled na zaljev i
na svjetlucavo more podsjeća na to da se zapravo nalazimo na odmoru. Ako me Sandra
uhvati kako sa zanosom gledam more, morat ću odmah napraviti pedeset sklekova.
Sandra je vrlo plava - ne bi bilo dobro zamjeriti se s njom. Sretna sam što je upoznajem
kao trenericu, a ne kao ravnateljicu logora.
- Čovječe, mama! Ta vječna usporedba s holokaustom - i to bi trebalo biti smiješno?!
Priznaj napokon da se zabavljaš. Ja stvarno ne znam što ti je! Stalno se žališ na svoju
liniju. Sada se tvoj mlohavi trbuh pretvara u pločice, a ti još zanovijetaš. Kad izađeš
odavde, izgledat ćeš kao da treniraš triatlon!
Nije me više čula, jednostavno je zaspala.
- Mislim da se mama ponaša kao dijete - s pravom kaže Sammy.
Najbolji su gosti koji i sami imaju djecu. Smješkaju se majci i uvjeravaju je da ima
dobru djecu. Sve će biti dobro, ponajprije ono s pubertetom. Tako prolaze dani:
prekjučer zabava na bazenu, jučer zabava na plaži, kriomice smo otišli u susjedni klub,
zabava s pjenom... super. Za danas je predviđen odmor, iscrpljujuće. Ležim pokraj
bazena, ne mičem se, to je glavno.
Moja majka leži malo dalje, okružena svojim novim prijateljicama iz kluba. Sinoć je
bila repriza njezina katastrofalna nastupa na televiziji, čini se daje pola kluba to gledalo,
ona je sada javna osoba. I ja sam to gledao... sada sve djevojke ovdje znaju tko sam.
Mama izgleda dobro u emisiji, ne tako dobro kao sada kad ju je Sandra pretvorila u
dvojnicu Lare Croft, ali ipak. Prebacuje noge, pjevač pokraj nje ima uvojke, nema drugih
Židova, ni onih koji su preživjeli holokaust, neobično. Mama govori samo o sebi. Sve
ostalo je kao i inače. Voditelj je dobro raspoložen, predstavlja goste. Smireno i
usredotočeno. Zabavno je. Onda je na redu mama, čini veliku pogrešku. Sasvim
bezazleno, na svoj uobičajen način, počinje potanko opisivati moje obrezivanje. To inače
radi i na velikim večernjim okupljanjima, po mogućnosti smireno, malo pretjerano, ali
kroz šalu i tako da potiče na razmišljanje. Zapravo uvijek ispadne dobro. Načinje goruće
teme, fishing for compliments, posebna židovska disciplina. Ja sam već otvrdnuo na to,
mnogo sam puta čuo tu priču... A onda u jednom trenutku kaže da nije bila sigurna treba
li sinove dati obrezati ili ne, na kraju krajeva, ona je moderna žena i asimilirana Židovka.
Mogao sam joj odmah reći da je to promašaj. Previše detalja za javnu televiziju. A
onda katastrofa: pitaju je jesu li njezini sinovi dobili anesteziju. Ne. Gledatelji uzdišu
ujedan glas. Nitko je više ne sluša, sudionici osjećaju gađenje, odbojnost, ministrica se
javlja za riječ, nešto kao da je rasprava o obrezivanju super, ona sama nije o tome znala
ništa, ali se iz higijenskih razloga to ne smije obavljati kod kuće. Preporučuje sterilne
uvjete i boravak u bolnici. Tankih usana, gleda prisutne potičući ih na pljesak.
Moja majka poseže za svojim repertoarom, ali se čak i provjerene šale razbijaju o
prosvijetljeni ministričin smiješak, o obvezni smiješak voditelja, koji odjednom počinje
nalikovati na ralje morskoga psa. Da, njemački se građanin s pravom ljuti, mama je
uprskala stvar. Događa se. Nisu svi iz kluba gledali emisiju, neki su bili na gusarskoj
zabavi pa su sada mamurni. Ali drugi su je prepoznali.
- Ministrica i voditelj lijepo su ti spustili - kaže muškarac pedesetih godina, koji se
sve vrijeme šuljao sa suprugom oko mamine ležaljke. Pogledam onamo, sada mogu
zaboraviti odmaranje uz bazen.
- Zašto? - uzbuđeno odgovori mama. - Ministrica koja samouvjereno gleda prisutne
nakon što je izjavila da nema pojma o obrezivanju! Ministrica se mora raspitati prije

102
nego što se donese zakon koji će podići na noge pola države! Ima dovoljno literature
o toj temi, a i dovoljno Židova i muslimana u ovoj zemlji, s kojima se može razgovarati.
- Sjeli bismo, ako nemaš ništa protiv?
Ne, ili ipak ima? Čovjek joj ne ostavlja prostora za odgovor, povuče suprugu k sebi na
ležaljku.
- Prema članku broj dva njemačkog zakona obrezivanje je povreda temeljnih prava
maloljetnog djeteta s mogućim upalnim posljedicama.
Tip je uporan. Njegova se stara slikovito smjestila pokraj njega. Temeljna prava.
Povreda. Ne može se reći da nije u pravu, ali neću se umiješati, preumoran sam.
- Da, a žene u Africi nemaju nikoga tko će ih zaštititi, okrutno ih sakate... - nadovezuje
se njegova supruga. To govori prosvijetljena njemačka javnost. Sada već ide na živce.
Kakve to veze ima jedno s drugim? Ništa od spavanja. Moja se majka zapalila. Sada je
mnogo bolja nego na televiziji. Govori o svojoj nesigurnosti i strahu koji je osjetila kad je
vidjela ultrazvučnu sliku i shvatila da ona mala stvar između nogu nije zvono, da je vrlo
malo vjerojatno da će dobiti djevojčicu. Da, i židovskim je majkama teško zbog
obrezivanja, i one čuju plač svojeg novorođenčeta. Tradicija i prosvijetljenost nalaze se u
sukobu koji dostiže vrhunac najčešće u besanim noćima, oštrim raspravama s članovima
obitelji, partnerom i prijateljicama. Ona ne poznaje ni jednu židovsku majku, bar ne u
Berlinu, koja bi unatoč svim dvojbama bila protiv obrezivanja. Možda ih ima, ali nije
srela nijednu. Obrezivanjem počinje dječakov život ne samo u obitelji nego i u zajednici.
Nisam gotovo nikad čuo mamu da govori tako uzbuđeno, čak ni onda kad se u dizalu
našla s Gerhardom Poltom, svojim velikim idolom. Za neke je židovstvo, sada već galami,
vjerska zajednica, a za nju, koja je, prije nego što je dobila djecu, upoznala komunizam,
socijalizam i kapitalizam, i odrasla uz tri različita jezika, za nju je židovstvo identitet.
Molim lijepo. Trebala bi pisati naslove za Berlinske novine.
Identitet. Velika riječ, ali ona nema bolju. Naravno, obrezivanje se može obaviti i u
bolnici. Ali nije li tamo opasnost od zaraze još veća? Uza sve one rezistentne bolničke
bakterije? Na obrezivanju njezinih sinova bilo je mnogo ljudi, pravi kaos. Ali ona je htjela
svih sto gostiju imati pokraj sebe. Oni su bili zamjena za članove obitelji koji više nisu
među živima, bili su joj oslonac, išli su joj na živce. Radili su ono što rade kao članovi
zajednice. U najboljem slučaju. Bili su potpora. Potom su slavili, jeli i plesali, zato što još
uopće postoje, nakon svega.
Moja majka, drama queen! Halo?! Ovdje je riječ o meni. Pogleda me, djelujem li
povrijeđeno? Bračni par želi nešto reći, ali mama nastavlja, oštro kao da je u pitanju
život. Mama, dosta je! Skoči u bazen, vježbaj pilates. Samo prestani!
Da, ima židovskih majki koje nisu dale obrezati svoje sinove. Ali te su majke tako
postupile iz straha da će se po penisu njihovih sinova otkriti da su “državni neprijatelji”
pa će ih izbaciti sa sveučilišta ili istjerati iz zemlje. To je strah od progona, u Poljsku, u
Mađarsku, pa i u Jugoslaviju, još i u pedesetim godinama. Naravno, i tijekom holokausta.
Sada se brani kao da je tužena sudu za ljudska prava u Hagu.
Ali ima sreću što živi u demokratskom društvu, njezinim je sinovima dobro, njihovi
penisi izgledaju uzorno, zdravi su, prenose manje bolesti. O tome je već govorila u
Americi, ali, nažalost, ne i u Njemačkoj.
Doduše, to je nitko nije pitao, ali majci je nepoznat pojam intimnih pitanja.
Na dramatičan način završava predavanje, vjerojatno bi opet dopustila obrezivanje.
Devet mjeseci provela bi u dvojbi, mučila se - a na kraju bi pozvala obrezivatelja.

103
 Još malo pa će zaurlati na megafon animatora: - Da, dala sam ih obrezati, da, da, da, je
ne regrette rien! Napokon mora udahnuti. Nekoliko trenutaka vlada tišina. Iscrpljena je,
njezini slušatelji također. Pitam se trebam li se okrenuti kako bih osunčao leđa ili
naručiti kolu. Na kraju sjednem kako bih naručio kolu i ona me primijeti.
Uzdasi. Shvatila je da sam čuo sve, što se ionako odnosilo na mene. Točnije rečeno,
na moj penis.
- Što kažeš na sve to? To bi nas doista zanimalo.
Ljudi oko majke smješkaju mi se, onaj tip umilno poput voditelja. Ako on sad misli da
ću napasti mamu, grdo se prevario, ha-ha.
Prvo načinim umjetničku stanku. Potom počnem: - Jesi li gledao posljednju emisiju
Anne Will? Ondje je sjedio naš rabin i jedna muslimanka u tradicionalnoj odjeći. Na
televiziji srednji vijek, a kod kuće supermoderna dnevna soba prosvijetljene republike.
Što god su oboje imali reći, njihov je izgled govorio protiv njih. Oni još žive u svijetu koji
smo mi prosvijetljeni odavno ostavili iza sebe? Bullshit. To nije prosvijetljenost, to je
žestoki koktel od vjerske netrpeljivosti, straha od islama, antisemitizma i ksenofobije.
Jeftino. Na mjuzikl Guslač na krovu nitko se ne žali jer ne govori o Židovima u getu.
Najbolje bi bilo kad bi još i pjevali. Što ima kod vas? Kod vas kršćana? Ima žena koje su
zahvaljujući crkvi isključene iz svih važnih javnih službi? Eh, ako to nije strahota? A
celibat? Stav o pobačaju? Kontracepcija? Imao bih nekoliko prijedloga za poboljšanje...
- Da Bog nije htio kožicu, ne bi je ni stavljao! - kaže stara pokraj momka. - Ima i
nekrvavih, miroljubivih religija, koje ne nanose bol nezaštićenoj djeci. Mi kršćani, na
primjer...
Zatvaram oči jer ću je morati zadaviti. Suzdržavam se da ne počnem s progonom
vještica i inkvizicijom, ne govorim: “Velikodušno, vaše zanimanje za Židove. Sigurno je i
vaša obitelj skrivala Židova u podrumu, za svaku sigurnost, u slučaju poraza...”
Kažem samo: - Mi nismo kršćani.
Ustajem smireno. Podne na bazenu. - Svejedno, ionako uskoro odlazim. Više volim
biti ondje gdje je toplije i gdje se vode ovakve rasprave. Gdje je to? U stvarnom kriznom
području. Točno. Izrael! Već sam se raspitao... svaki Židov može ići u vojsku.
Tim riječima ostavljam ih pokraj bazena i odlazim igrati odbojku na pijesku.

104
 TARIFA ZA RANOJUTARNJE PLIVAČE

Adriana

Oko prvog svibnja otvaraju se berlinski vanjski bazeni. Temperatura se tada najčešće
kreće oko osam stupnjeva, a lipanj koji slijedi najkišovitiji je mjesec uopće. Meni to ne
smeta, ja mogu doći do osam i petnaest i plivati za tri eura i pedeset centa. Tisuću metara
svakoga jutra i vjerujem da ću biti dobro raspoložena kad u devet sati izađem iz bazena.
Sada već poznajem gotovo sve korisnike tarife za ranoranioce, godinama dolaze isti
ljudi u to vrijeme i bave sportom na nevjerojatnim temperaturama.
Krajem rujna gotovo je s ranojutarnjim sportom, samo bazen Prinzenbad radi do
sredine listopada. Tada nas ima još samo nekoliko koji nosimo termosice kako bismo
barem donekle nadoknadili izgubljenu tjelesnu temperaturu. Kad se nad bazen spusti
magla, vrijeme je za zimski san.
Ovdje plivaju umirovljenici. I majke. Ovdje susrećem jadne gospođe koje menopauza
tjera iz kreveta u bazen kako bi objavile rat naslagama sala na trbubu. Sjedimo na
stubama ispred bazena, prije i poslije, srčemo čaj i ohrabrujemo se. Za sve. Potom
sušimo kosu, vraćamo se svojim poslovima, stanovima, djeci.
Kolovoz je pri kraju, vladaju temperature koje bi u Italiji značile početak zime. Ovdje
je živo kao da je normalno što toplomjer trenutačno ne pokazuje više od četrnaest
stupnjeva.
Danas moram plivati četrdeset staza umjesto dvadeset, kako bih se smirila. Vratili
smo se prije dva tjedna, ali mi Davidov nastup u klubu ne izlazi iz glave.
- Stvarno krizno područje. Točno. Izrael! Svaki Židov može ići u vojsku. Već sam se
raspitao...
Dok sam trčala s njim oko Schlachtenseea - je li već onda htio ići u vojsku? Otići će
tako daleko da će krivotvoriti godinu rođenja samo kako bi upao. Moja terapeutkinja
misli da sam histerična, ali ja sam se s pravom uzrujala. Trebala sam, trebala sam...
razmišljam već osamnaest staza, ali ne nalazim odgovor.

Sljedeći razgovor odvijao se danas u ranu zoru između Georga i mene: - Vojska. On će
otići u vojsku! Osjećam to, samo je pitanje vremena. Ako ne sutra, a ono prekosutra.
Najkasnije u utorak.
- Neće, već samo zbog toga što bi mu to bilo naporno - strpljivo odgovori Georg po ne
znam koji put.
Sjedimo za našim kuhinjskim stolom, od šest sati ujutro.
- Kako znaš? Sve ukazuje na to - Šapćem kao da me ispituje Stasi. - Pogledaj ga.
Pogledaj mu oči. One govore jezikom radikala.
- Molim? Sada zvučiš kao novine Bild-Zeitung!
- I ne samo to - nastavljam, ne dam se zbuniti - zapravo sam se ja pobrinula da dođe
do toga. Odredila cilj. Prostrla crveni tepih. Mogla bih se išamarati. Ja sam kriva, kriva!
Ostalo je učinila ona glupa rasprava o obrezivanju. Trebao si ga čuti u klubu. Da sam mu
bar ostavila kožicu!

105
 - Gospode Bože, kakva glupost... - promrmlja moj suprug. Oličenje smirenosti. Kako
mrzim njegovu opuštenost.
- Dobro, objasnit ću ti još jedanput, velikim slovima: židovska osnovna škola,
židovska srednja škola, židovsko odmaralište, Cionistička mladež Njemačke, makabijada,
nekoliko putovanja u Izrael uključujući učenje hebrejskog jezika. A sada je rekao ovako,
od riječi do riječi: Točno, Izrael! Već sam se raspitao... Onda?
- Onda što? - odvrati Georg, a ja se pitam kako jedan Vestfalac može biti tako glup. -
Ako želi ići u tople krajeve, toplo je već od Freiburga, dečko jednostavno previše priča,
kad je dan dug...
- Koja je zemlja još u pubertetu kao Izrael? Navedi mi jednu!
- Zemlja ne može biti u pubertetu - javlja se germanist u Georgu.
- Itekako može! Pogledaj državu Izrael. Oni daju mladima osjećaj da su im potrebni, a
zapravo ih trebaju za obranu zemlje. Usput rečeno, to je moja zemlja. Zbog toga me ne
smije obuzeti panika, nego moram biti ponosna što će se moj prvorođeni nabacivati
kanistrima nafte kad zagusti. Kako bi mi dao domovinu. Ima li rat smisla ili nema, hoće li
ikad završiti, želi li uopće tko od tih aparatčika da zavlada mir - to piše na drugom listu
papira. Mojeg će sina progutati ratna mašinerija, a ispljunut će ga tek kada bude mrtav!
Moja tvrdnja uvjerljiva je poput Starog zavjeta, a glas mi je sve oštriji.
- Zvučiš kao tenor u Händlovu Judi Makabejcu.
Georg se vjerojatno pita treba li pozvati hitnu pomoć.
- Gledano sociološki... - nastojim govoriti smirenije pa se doimam kako kakva
prosvjetna savjetnica. Odmah ću zatražiti mirovinu.
- Misliš, gledano socijalno-politički? - primijeti Georg. Zašto se uvijek ja uspaničim, a
on nikad?
- Želim samo reći, za što se bore naši mladi u Njemačkoj? Za vikende bez automobila?
Za hranu proizvedenu bez genske manipulacije?
- Bilo bi dosta toga, ali oni ne osjećaju da je to njihova stvar. Pokret Occupy, na
primjer, ne bi bio besmislen, da sam mu ja pristupio kad sam bio njegovih godina. Protiv
kapitalizma i protiv moći banaka. Protiv nadzora nad Facebookom i Googleom. Mogao bi
preko interneta pozvati na bojkote. Ja sam pjevao u Brokdorfu protiv gradnje nuklearne
elektrane, privezan lancem za uličnu svjetiljku...
Poznat mi je taj pripjev.
- Da, ti! Ti bar znaš pjevati! Osim toga, pokret protiv atomskih elektrana bio je nešto
sasvim drugo. A bilo je i drugo vrijeme.
- Zašto? - pita me Georg bezazleno pa naslućujem da ćemo, ako ne prekinem, završiti
na Frakciji Crvene armije, a onda, smiluj nam se Bože.
- George, mili moj! - počinjem anđeoskim glasom, kao prava profesionalna kazališna
redateljica - za te stvari potreban je određen odmak i prije svega smanjena količina
testosterona u krvi. Ako imaš pojačano lučenje testosterona kao tvoj sin, a i država
Izrael, onda više nema pomoći.
Georg me pogleda kao da sam se upravo spustila Enterpriseom.
- Neće ići u vojsku zato što ima velike dvojbe u vezi s izraelskom politikom.
- Je li to on rekao ili se ti samo nadaš? Izrael ima sve što je potrebno momku u
pubertetu: zemlju naseljenu narodom koji nitko nije htio, koji se osjeća odbačeno. Koji
smatra da se treba braniti, bez obzira na to kako okrutno i koliko dugo. Protiv svakoga
tko ga ne voli, a takvih je najviše. A ono malo ostalih to ne razumije. To je David! To je
Izrael. To je pubertet i on danas može potrajati dulje nego ikada prije.

106
 Georg mi brižno ulijeva kavu.
- On je previše lijen za rat. I premlad. Čim izađe iz puberteta...
- Uzaludna nada! Tada će biti kasno.
Slabo mi je. Trebala sam si nabaviti pse, a ne roditi djecu.
- Odgovornost je na meni i mojem židovskom općem obrazovanju. Da sam išla u
njemačku gimnaziju, to se ne bi dogodilo, u najgorem slučaju ušao bi u FDP (Liberalna
demokratska stranka), ali ona je već uništila samu sebe. Ali, reći ću ti jedno: sa
Sammyjem nam se to neće dogoditi! On ostaje u svojoj njemačkoj gimnaziji pa i ako na
ulazu umjesto sata bude visio kukasti križ!
Georg je položio oružje, glava mu pada na stol. Protiv židovske neuroze svaki je
argument nedjelotvoran. Žao mi je, ali židovska obitelj nije ljetni kamp.
To je bila naša idila za doručkom.

Dvije tisuće metara su iza mene, tukla sam se za staze, i ovdje je rat, u bazenu. Zaradila
sam nekoliko modrica, ali sam ih i udijelila drugima. - Dobro je namazati se kremom
prije plivanja - savjetuje jedna gospođa pokraj mene dok onako ošamućena izlazim iz
bazena, stariju kožu treba prije namazati. Nakon plivanja je kasno. Oprezno gledam
svoju kožu koju nisam namazala kremom. Male smeđe mrlje plešu mi po rukama poput
krijesnica. Još jučer nisu bile tu? Ali jučer je relativan pojam.

Došavši kući, stavljam kupaći kostim i ručnik na sušenje i odmah nazivam Rosu. Ona
uopće nije iznenađena. - Planira li još ili je već potpisao? - izravno me pita. Srce mi se
steže.
Židovi su predivni u kriznim situacijama, za druge stvari nisam sigurna. Misao s
kalendara mojeg prijatelja Raffija.
Imam tri prijateljice Židovke: Rosu, Lilly i Jasmin. Zvuči kao da je riječ o bezazlenoj
kitici cvijeća, ali onaj tko poznaje te tri sestre, zna da je to dovoljno, više nego dovoljno.
Zapravo, više ih doživljavam kao sestrične. Rekla sam im to, a one su dobronamjerno
prihvatile. Nedavno me nazvala srednja, Lilly, kako bi mi rekla da je Nonna Rachel umrla.
Nonna Rachel, prava Berlinčanka, koju sam zavoljela razgovarajući s njom za fondaciju
holokausta.
U mali stan njezine kćeri naguralo se oko sedamdeset ljudi, pola ih je mlaše od
trideset godina. Kako je lijepo, pomislim, što se toliko mladih došlo oprostiti od nje.

Rosa, najstarija sestra, stanuje nedaleko od mene, u takozvanoj židovskoj Švicarskoj.

Slučajno, kaže. Prelazeći preko Bavarskoga trga, čitam osmrtnice na uličnim
svjetiljkama, koje podsjećaju na rasne zakone. Slučajno?
Graničarski koli laje, pokušava me ugristi za nogu, što mogu razumjeti, moje su noge
uistinu jake, upravo sočne. Rosa, Lilly i Jasmin imaju sve skupa pet pasa, mješanaca,
uglavnom veličine ženske torbice, s visokofrekventnim lavežom. Pokupile su ih u Italiji.
Je li to neka vrsta zahvale ili naknade - Talijani su spasili njihovu obitelj - ili zato što tako
dobro pristaju njihovim Fiatima, ne znam točno.
Rosa viče još u hodniku: - Oboji kosu, Adriana, mi si više ne možemo dopustiti sijede
izraste!
Nikad joj nisam mogla predbaciti da nije iskrena.
- Rosa! Da sam znala da te mogu obradovati s malo boje, tetovirala bih si cijelo tijelo
kanom.

107
 - Trebala bi češće doći. Volim te.
Time je naše pozdravljanje završeno, grlimo se.
Rosa je mojih godina. Prije smo slušale istu glazbu, u isto vrijeme proučavale časopis
Bravo, onog srpnja 1969. godine gledale na televiziji prijenos slijetanja na Mjesec.
Unatoč tome, naši su životi imali do sada malo toga zajedničkog. Njezini su se roditelji
upoznali u Berlinu, nakon što su na različite pustolovne načine preživjeli rat. Stvorili su
svjetovno kućanstvo s pravom mjerom religioznosti. Za bar micvu šest je djevojčica,
među njima i Rosa, u bijelo-plavim baljinicama držalo referat o Goldi Meir, molilo se za
šabat i to je bilo to.
Jednoga dana Rosini su se roditelji rastali. Majka je poslije toga bila u dobroj formi,
ali tko može stalno nadzirati tri male djevojčice? Oko Trga Olivaer događalo se mnogo
toga, bilo je puno zgodnih dječaka Nijemaca, pojavio se Max, Rosin budući suprug. Vitak,
mladi Nijemac.
Svi su urlali, majka, otac: - Nijemac! Nikada!
Dok se Rosa u Izrealu trebala predomisliti, Max je izašao iz Crkve, potajno se dao
obrezati, rabin ga je ispitao i on se potom predstavio kao gotovo savršen židovski prosac.
Obitelj je bila zadovoljna.
Idem za Rosom u kuhinju gdje se nadglasavaju aparat za kavu i televizor. I jedno i
drugo radi cijeli dan u ovoj kući. Prije nego što je ulila kavu, ja progovaram: - Rosa, u
čemu sam pogriješila, što mogu spasiti ili je već prekasno? Hoće li David otići u vojsku,
što god ja učinila?
Rosa me pomiluje po obrazu. - Vidi, malena - kaže - bez obzira na to kako mi živimo,
životi naše djece izvan su našeg dosega. Pogledaj Lilly. Nikome ne vjeruje, otišla bi već
danas, njezini sinovi isto. A što je? Svi žive u Wilmersdorfu, nijedan od momaka ne
pokazuje namjeru da će otići, osobito ne u vojsku.
Lilly živi u židovskom okruženju. Njezini su prijatelji Židovi, veze ostvaruje sa
Židovima. Sve. Katkada prokrijumčari kakva Talijana kao ljubavnika.
Vrlo je rano rodila tri sina, tamne, lijepe momke poput nje, koje odgaja sama s
najvećim mogućim oprezom. Otac: Nijemac. Zabluda? Brak je trajao kratko. Kad je pitaju
je li on bio Židov, ona odgovara: - Da, kad smo se vjenčali.
Lilly ne vjeruje Nijemcima, izdajicama. Rat je završen, ali zašto bi se ista promijenilo?
- Prije, kad bi netko pozvonio - govori mi dok sjedimo uz odar - stariji dječak bojao se
da su to nacisti. Nije li to apsurdno? Poslije smo se smijali!
Nije apsurdno, tužno je, pomislim, iako pripovijeda tako šaljivo.
Jasmin čuva gnijezdo, voli Berlin i Njemačku, i ni u snu ne bi otišla odavde. - Volim i
Izrael - kaže - ali rat je potpuno besmislen. Uvijek se pitam zašto ne presade Izrael u
Mecklenburg, ondje ima dovoljno mjesta i nikad se ništa ne događa... Jasmin se druži s
Turcima, Arapima, a odnedavna ima dijete s jednim Nijemcem.
- I onda? Svejedno! - kaže sva sretna. - Neće se obratiti, a i zašto bi?
Kod tri sestre je kao u Guslač na krovu. Tradicija je poljuljana, jadni mljekar Tevje
može još samo dati blagoslov.
Rosin sin Ben i David išli su u istu školu. Susretali su se na školskom dvorištu, u
sinagogi za velike blagdane ili u kakvu klubu. Nekoliko momaka iz njihova okruženja
htjelo je nakon mature otići u Izrael u vojsku. Neki su to doista učinili, a neki nisu.
- To je počelo još prije nekoliko godina - kaže Rosa, zvuči odsutno. - Moj sin bio je na
putovanju u Izraelu. Mislim da je tada imao šesnaest godina. Kad se vratio, volontirao je

108
kao zaštitar pred školom. Sljedeće godine njegov je razred išao na ekskurziju u Izrael,
Ben je ostao ondje malo duže, kod rodbine. Zašto ne, pomislila sam.
Rosa je dolijevala kavu. Želudac mi se već pobunio, ali sam hrabro podmetnula
šalicu. - Kad se vratio, bio je živčan - nastavila je. - Nisam se previše obazirala na to. Bio
je zaljubljen, potom pijan, te se ispovraćao po našem autu. Dakle, sve je bilo normalno.
Stvar je riješena, mislila sam.
Šutimo nekoliko trenutaka, na televiziji izvješćuju s Bliskog istoka, najnoviji napadi,
broj mrtvih na obje strane.
- Tada se upisao na pravo, to znaš - nastavlja Rosa - nakon prvog semestra
primijetila sam da nešto nije u redu. Takvo se što primijeti, pa i ako sin ne kaže ništa i
ako stanuje na dvanaestom katu u Schmargendorfu, te samo još kući donosi prljavo
rublje. Jednoga je dana progovorio. Želi ići u Izrael. Trebaju ga u vojsci. To je, napokon,
naša zemlja i treba joj pomoći mnogo više nego njegovom dragom Berlinu.
Iste riječi kao i Davidove, isti ton.
- Sjećam se kako su one koji su otišli u vojsku kolege na Facebooku podupirali i
ispratili s velikim ponosom i odavali im veliko priznanje.
Pogledam Rosu. Ona ponovno zuri u strop kao da će joj uzorak pokazati put. Rosa je
lijepa žena. Južnjački tip, mekih oblina i zavodničkih usana. Ni onda kad se borila protiv
teške bolesti nije bila tako divno vitka kao sada. Tada je bila bijesna, očajna, ali se borila i
na kraju je pobijedila.
- Zar ga niste pokušali zadržati? - pitam, iako znam odgovor.
- A što misliš? Plakala sam. Silno sam plakala. Ben je bio nesretan. Više nije znao
kako da me utješi. Max, mirotvorac, danima je raspravljao s njim. Ben ga je samo žalosno
gledao. Došli su i moji roditelji. Moja ga je majka zaklinjala na dramatičan način: zašto su
Nona i oni preživjeli rat, ako njihov unuk sada pogine? Njegov je djed bio taktičniji. Želju
za obranom Izraela nazvao je plemenitom, ali ga je molio da još pričeka i da sa
završenim studijem prava može na drugi način pomoći svojoj zemlji.
Više ne znam koliko sam danas popila kave; na televiziji prikazuju pokop
palestinskog djeteta, potom slijedi vremenska prognoza. Ljeto je; iako hladno, vrijeme je
za sladoled, a ne za rat i mrtvu djecu. Uplakane Palestinke ispunile su ekran.
- Njegova teta Jasmin preklinjala ga je, pitala vjeruje li uistinu da je rat u Izraelu
drukčiji nego u Afganistanu. Nema pravednih ratova. Osim toga, stvarni dogovori
sklapaju se s mnogo sreće u Knessetu, u Ujedinjenim narodima ili negdje drugdje,
zapravo najčešće u bankama i kod isporučitelja oružja. Potom je morao s njom pogledati
film Kosa. Nakon dva mjeseca je otišao. Otada je nedostupan, danju i noću - kaže Rosa,
iscrpljena je. Pogleda na mobitel. - Hvala Bogu pa postoji WhatsApp!
Zašto netko donese odluku, na kraju otputuje ili ne otputuje, to je sve slučajnost,
pomislim.
- Znam, trebala bih biti ponosna. Sada već i jesam. Sigurno. Čujem ga kako govori:
Kad bi svi mislili tako kao vi, tako egoistično, tko bi se još brinuo za Izrael? On će nam
pomoći budemo li u nevolji, zato i mi moramo učiniti nešto. Da, naravno, jasno, ali, ako
njemu, ako njemu...
Rosa nije dovršila rečenicu. Ne plače. Pogled joj je ozbiljan. - Prvo je htio raditi sa
psima. To mi se nije činilo tako dramatičnim. Ali pse uvježbavaju za traženje bombi. Sada
želi u padobrance. Trenutačno spavaju na pijesku, negdje u pustinji. I jedu ribe iz
konzerve. Ako postoji išta što je Ben mrzio, onda su to bile sardine i tunjevina iz limenke.
Dakle, ako to preživi, onda će preživjeti i sve drugo, tješim, se.

109
 Tugaljivo se smješkamo. - Mislim da će se vratiti. Jako voli biti u Berlinu.
Pospremanje soba, točnost, ponašanje za stolom, prosjek ocjena na maturi, teme
davno prošlih vremena.
S kave prelazimo na prošek, čavrljamo o cipelama i o našim muževima. Kasno
navečer opraštam se. - Doista bismo se trebale češće viđati - kažem. Potom polako
silazim stubištem i preko Bavarskoga trga odlazim kući.

110
 AFERA SA PSIĆIMA

Adriana

Samo smireno, Davide. Pogledaj još jedanput u sve torbe i u džepove sa strane. Putne
karte najčešće se stavljaju na sigurno mjesto. Da, da, znam, ali oni će te čekati, već si se
prijavio. Sada ću prekinuti razgovor, traži objema rukama. Za to vrijeme nazvat ću
kontrolora u zračnoj luci, neka te čekaju. Dobro? Samo se smiri!
Ja sam ta koja se sada treba smiriti. Kontrolor je samo glas koji na nekoliko jezika
objašnjava: - Please hold the line, molim vas, strpite se trenutak... Ne, ja nemam
strpljenja!
Ponovno nazovem Davida, sjetio se da mu nakon sigurnosnog pregleda zabunom
nisu vratili karte i premda nije on kriv, trebat će vremena... Ipak, više ne kuka.
Ja sam zapravo u kazalištu, usred probe. Pjevači koriste kratak prekid. Glasno i
četveroglasno pjevaju “zitto, zitto, piano, piano” iz prvog čina Rossinijeve Pepeljuge.
Lijepo, ali u ovom trenutku jednostavno preglasno: - Djeco, piano, piano piše! Davide,
halo, halo?!
Isključio je mobitel, otišao. Da poludiš. U budućem ću životu biti useljenik.

Sedam godina moja je teta svaki dan dva puta po sat vremena šetala sa psom. Ujutro i
popodne, bez obzira na vremenske prilike. Ujutro oko deset sati krenuli bi kroz Ulicu
Cavour, prešli preko Trga Sordello, kratko se odmorili u dvorištu Duždeve palače, a onda
nastavili do nekadašnjega geta. To je bio cilj. Svakoga je jutra moja teta šetala sa svojom
bolonjskom kujicom do nekadašnjega židovskoga geta. Mislim da je to neobičan cilj za
nekoga tko je preživio koncentracijski logor, ali molim lijepo. Pas bi obavio nuždu na
travi između dviju klupa, mirisao cvijeće ili se igrao u barkama, ovisno o godišnjem
dobu, potom bi se zadovoljno vratni kući.
I na tom je putu prošlog utorka netko pregazio jadnu životinju, na uglu Ulice Tazzoli,
dok se teta sagnula kako bi pokupila njegov izmet. Luđakinja, rekla je teta, prebrzo je
vozila po starom gradu u golemom Land Roveru. Iz kafića su istrčali gosti kako bi
pomogli. Teti? Psu? Dotrčao je i ljekarnik, ali psu nije bilo spasa. Na putu k veterinaru
životinja je izdahnula na rukama moje tete.
Nakon toga tjedan su dana dolazili pozivi.
- Bolje bi bilo da je to zadesilo mene! - bez prestanka je jadikovala teta, vjerojatno je
bila u pravu, ali zar bih je sada trebala gurnuti niz stube samo da joj dokrajčim muke?
Bila je neutješna zbog smrti svojega jedinog stvarnog životnog partnera, nazivala sam je
svaka dva sata, više nije ni jela ni pila, a nikako nije htjela ni doći u Njemačku.
- Moramo intervenirati! - objavila sam na kraju tjedna, gledajući obitelj s velikim
očekivanjima.
- Mama, biraj riječi, ovo nije građanski rat! - rekao je David.
- Ne, nije.
No, dao mi je ideju: - Davide, sada možeš pokazati jesi li sposoban pomoći u stvarnoj
nevolji, i to ne u dalekoj zemlji, nego svojoj rođenoj teti!

111
 David me pogledao, provjerio mislim li ozbiljno, ali ja sam već sjedila za računalom i
tražila uzgajivače pasa.
Otkako je maturirao i na završnoj svečanosti plesao bez košulje na stolu, bilo je
vrijeme da otputuje. Tražio je da mu damo vremena za donošenje važnih životnih
odluka: Izrael, vojska, studij ili ipak put oko svijeta? Za ove dvije zadnje opcije bila sam
čak i spremna sudjelovati u financiranju, što se njega nije ni dojmilo niti ga je potaklo na
djelovanje. Došlo je ljeto. Imao je mnogo vremena, svaki je dan objavljivao svoje
najnovije odluke, visio posvuda kao sušena kobasica. Do sada.

Pjevači su se sami odlučili za stanku, izgubili su se u kantini, danas nema više ništa od
pokusa. Posao i obitelj, draga bivša ministrice za obitelj, idu zajedno samo u programu
stranke. Točka. Kraj. Kraj zasjedanja frakcije.
Napokon poruka od Davida:

uspio, sjedim u avionu, polazimo odmah Milano, kako se zove mjesto kamo
idem?

Sve piše na papiriću. Nazovi kad stigneš. Mama.

Uistinu je bila dobra ideja zadužiti Davida da odnese psa, ne samo zato što sam ga
napokon natjerala da se pokrene, ne, to je rezultat zrelih, složenih razmišljanja. Trebam
li uopće nabaviti psa teti? Ako trebam, onda neka to bude štene koje još ne zna vršiti
nuždu na određenom mjestu. Ako ne, onda neka to bude starija životinja iz azila za pse,
koja je već odgojena. Idealno bi bilo kad bi pas bio njezinih godina (računajući u pasjim
godinama). Nije lako naći pse te životne dobi. Osim toga, stari psi jednako su tvrdoglavi
kao i stari ljudi. Ali teta će mi umrijeti na rukama ne bude li imala psa. Sklupčat će se na
sofi kao kakva jadnica, držeći u ruci stare igračke za pse.
Nazvala sam sve odgajivače u Njemačkoj, ali nitko nije imao na zalihama bolonjsku
ženku. Iako je teta bila shrvana bolju, ipak je imala dovoljno snage kazati: - Ako uopće
dobijem psa, onda neka to opet bude Genna... Točno je tako bilo i prije nekoliko godina
kad je uginula prva Genna. Pravo povijesno nasljeđivanje prijestolja kao na kraljevskom
dvoru: Genna I., Genna II., Genna III.
Na kraju je Georg uzeo stvar u svoje ruke i u Lombardiji, nedaleko od Mantove,
pronašao bolonjsko štene. Obiteljska povijest se ponavlja: ja ostajem bez daha, Georg
preuzima kormilo.

Drugi čin. Glupe sestre i dalje zlostavljaju Pepeljugu, kojoj su dva miša jedini prijatelji. Tu
se vidi kako je dobro imati životinje u kući. Moja Pepeljuga jedna je vrlo nadarena
Čehinja koja zna što je strastvenost. Njezin solo pogađa u srce.
Telefon! Opet David. - Što je?
Već je tri puta presjeo, ne vidi kraj, autobusi beskrajno dugo voze po talijanskoj
provinciji, je li uopće na pravom putu? Sela se zovu Solferino, Marengo, pa nije on
Napoleon.
Sve je u redu, uvjeravam ga, Lombardija je veća nego što se misli, i da, to se danas ne
vidi od rižinih polja, ali Napoleonu i njegovoj Velikoj armiji trebalo je mnogo više
vremena nego što su zamišljali.

112
 - Zašto su morali pregaziti baš psa tete Jele? Berlin je pun borbenih pasa koje nitko
ne želi, ondje pak nema dovoljno ludih kućanica za upravljačem koje voze brzo! - kaže
David.
Moram se složiti s njim, tu nešto nije u redu: Dragi Bože, i ti stariš.
- Izdrži, Davide! - kažem. - Holokaust je nije ubio, nadživjela je supruga katolika i
cijelu njegovu obitelj, i sad bi je smrt jedne kujice trebala otjerati u grob.
- Mama, biraj riječi! - rekao je David i okončao razgovor.
Jučer ujutro probudila sam se s glavoboljom, nakon sna u kojem su mi se naizmjence
ukazivali uginuli psi i mrtvi ljudi. Prvo su se pojavili svi naši stari psi, koli, belgijski
ovčar, veliki pudl. Došli su na doručak. Netom preminula Genna II. poslužilaje kavu.
Potom je moj otac u radnoj sobi podijelio espreso svim medicinskim sestrama i darovao
im crvene i plave svilene bluze, a majka mi je objasnila da sam premalena i da ne mogu
razumjeti Eliasa Canettija. Možda to ipak nije bio san. U sedam sati ujutro napravila sam
popis onoga što još moram obaviti. Kad sam uzela naočale kako bih pročitala što sam
napisala, na papiru je pisalo: Danas ne mogu.
Zatvorim oči, nastavljam s pokusom. Samo što je završio ljubavni prizor između
Pepeljuge i don Ramira, ne samo da su došle zle sestre nego je zasvijetlio i moj mobitel. -
Davide, što je?
Uzgajivačica mu ne želi dati psa jer nema još osamnaest godina. Otkada su Talijani
tako sitničavi? Kladim seda je riječ o kešu...
- Signora Angelica, che piacere parlarla. Come sta? Sono cosi felice di sentirla. Si quel
bel ragazzo è mio figlio... si, è monorenne, ma... come? Ma non si preoccupi, è bravissimo, la
cagna si troverà da noi come in paradise. 100 euro in più, certo...
Pjevači plješću, ja sam pravi Rossini po pitanju komedije. Prekidam probu,
objašnjavam im da umjetnost i život igraju krvavu utakmicu, bar kad imaš obitelj. Prije
nego što sam dovršila rečenicu, oni su se radosno razišli.
Kako je dvorana za pokuse lijepa kad u njoj nema glumaca...

***

Poruka prekida moje misli. To je fotografija malenog bijelog klupka vune. Tekst:

uzgajivačica se kune da je to pas. david.

Uspjeli smo! On je uspio. Dobro, nije branio zaposjednuta područja, ali je spasio ljudski
život. Život svoje stare tete. A tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet!
Zar ne, Arone? Tvoje kumče, tvoj mali vojnik Ujedinjenih naroda obavio je svoju prvu
mirovnu misiju. Jesi li ponosan? Jesi li ti možda odozgora malo pomagao?
Ah, Arone, još malo pa će biti godina otkako si otišao, stavit ćemo ti kamen, a ti nećeš
biti ondje. Ondje će biti samo tvoje uklesano ime.
Razmišljam o riječima uklesanim u zid palače Bonacolsi u kojoj stanuje moja teta:
Qui giace piccolissimo corsetto di capriccio ebbe il nome e ebbe il vanto d’aver di bella
dama in mortepiano. “Ovdje počiva maleni Corsetto, kojemu je gospođa za života dala
lijepo ime, a u času smrti suze.” Natpis vjerojatno uopće ne potječe iz srednjega vijeka,
nego to moja teta, noću kad ne može spavati, stoji uza zid i turpijicom za nokte urezuje
riječi u kamen.

113
stigao k teti. velika sreća na obje strane, nijedno od njih i ne može voditi
računa o higijeni, ali neka. vraćam se sutra, david.

Bravo! Bravo, moj junače iz Soiferina! Što se tiče Napoleona: nije li i on imao
kratke noge?

114
 POSLJEDNJI SAT

Dr. Luise

Jednom mora doći kraj. I kad terapija traje godinama, čim dođemo do kraja, pojavi se
neka vrsta straha od zatvorenih vrata i moji pacijenti postanu živahni. Odjednom se sjete
ovoga ili onoga, često egzistencijalnih, nevjerojatnih stvari, tako da se pitam: Zašto nije
odmah bilo tako? Kako su mogli prešutjeti tako važne stvari, kako su ih skrivali od mene
i od sebe samih?
Već sam razmišljala o tome da odmah nakon početka terapije odredim posljednji
termin. Ali psiha nije škrta, podsvijest je na oprezu.
No dobro, nisam došla govoriti o općim mjestima.
Gospođa Altaras odnedavna je postala odbojna i agresivna, što je posve normalno.
Počela je zaboravljati termine ili bi sve vrijeme šutjela.
Gospođa Altaras šutjela je sigurno za devetsto eura.
Potom je odjednom rekla: - Mislim da bismo krajem godine trebali prestati s
terapijom.
Ja nisam rekla ništa.
Umjesto u vojnu misiju, sina je poslala u obiteljsku misiju u inozemstvo. Odnio je
psića svojoj legendarnoj teti u Mantovu. I općenito je sita razgovora o Židovima i
Nijemcima. Obradili smo svaku i najmanju inačicu, kaže da bi mogla jako dobro živjeti sa
svojom tugom i depresijom.
Potom je ispričala vic o psihotičaru i neurotičaru. Psihotičar kaže: jedan plus jedan je
tri. Neurotičar zna da su jedan i jedan dva, ali to ga živcira...
Ja, doduše, ne znam, kojim se od dva bolesnika iz te glupe šale smatra gospođa
Altaras, ali sam sretna što nije ispričala uobičajeni vic:
Mojsije mokri u krevet, zato ide na terapiju. Nakon četiri godine susretne prijatelja
Uryja. - Onda, Mojsije, je li ti terapija koristila, pišaš li još u krevet?
- Da - kaže Mojsije - pišam, ali mi to više ne smeta.
To je najgluplji vic o terapeutima koji znam.
Uvijek je šteta kad se neki poseban slučaj približi kraju, ali mi moj instinkt govori da
će uslijediti još nešto.
I gle, milostiva me poziva.
Znam, neprimjereno je sastajati se s pacijentima mimo terapije. Ali kako je bila riječ
o završetku našeg posla, učinila sam iznimku. I da, priznajem, bila sam jako znatiželjna.
Povod: Davidova matura i njegov rođendan. Oboje se, naravno, slavilo zajedno. Bilo je
pozvano mnogo gostiju, navodno samo osobe koje su u znatnoj mjeri sudjelovale u
Davidovu razvoju. Tako gledano, čak sam i ja imala pravo biti pozvana. O tom mladiću
znam gotovo sve. Njegovi su ispadi golemi, ali ipak još u granicama, što mi njegova majka
ne želi vjerovati. Ona je sklona idealizirati dječaka, u pozitivnom i u negativnom smislu.
On i dalje traži mjesto u tom kozmosu, i Izrael je bio jedan od mnogih njegovih hirova.
Posve normalan momak, koji je uglavnom zaokupljen time da provocira svoje roditelje.

115
 Držim se malo po strani kako bih mogla promatrati, osvrćem se po stanu. Mješavina
građanskog i onoga što se ne može baciti, određeni laissez-faire, moglo bi se reći
dobronamjerno: stare slike iz obiteljskog naslijeđa pokraj kuhinjskog miksera,
simpatično, ali bez ikakve strukture, kao i sama pacijentica.
Na terapiji stalno priča kako želi stanovati drukčije, posve drukčije, zelenije, kao na
selu. Kladila bih se u svoju licenciju da bi, kad bi živjela na selu, kukala da želi ponovno
živjeti u gradu, gdje ima više života, intelektualnih kontakata, a manje kosova.
Bila je to vrlo šarena skupina, neki se uopće nisu poznavali, dolazili su iz razhčitih
sredina. Umjetnici, konobari, učitelji, sportaši. Birajući prijatelje i poznanike, gospođa
Altaras bila je neodlučna, nije pravila razliku, presudio bi instinkt ili vjernost.
Nekoliko trenutaka razgovarala sam s muškarcem koji je bio nositelj šestog DAN-a u
karateu i koji je, kako me uvjeravao, mogao ubiti, a da se ne oznoji, potom sa ženom koja
proizvodi sladoled za pse. Ovdje bih bez ikakvih teškoća mogla naći nove pacijente.
David je pozvao mnogo prijatelja. Zgodni dečki i djevojke. Njegova je djevojka
ljepotica. Otkrili su šampanjac pa su potiho prokrijumčarili bocu u drugu sobu. Ako se
mene pita, mladi su ondje bili najnormalniji. Ali ja zapravo nisam bila na dužnosti.
Roditelji su održali kratak prigodan govor koji se sastojao od zahvala, pohvala i
čestitanja rođendana. Nije ga bilo moguće jasno definirati. Ponosni su na sina, ali to ne
pokazuju.
Prilično normalna građanska obitelj. Sigurna sam da to ne bi htjeli čuti.
Najbolje se zabavljao najmlađi član obitelji, krao je slatkiše gdje god je mogao,
dopuštao da ga miluju i da mu povećaju džeparac. Potom su došli pijanist i violinistica,
prešli smo u jednu malu sobu, u radnu sobu njezina supruga. Vjerojatno su je pokušali
pospremiti. Netočno je, čak i zabluda, da kreativnost i nered idu ruku pod ruku. Gledano
iz ugla jednog terapeuta, nered svjedoči o nemaru, na kraju krajeva i o nedostatku
ljubavi prema sebi.
Bilo je samo pet mjesta za sjedenje, većina ljudi je stajala. Bilo je tijesno, toplo i
zagušljivo. Glazbenici su svirali, a mi smo, osobito gospođa Altaras, morali pogađati što
sviraju. Nitko nije znao odgovor (to je bilo “Tip Toe Through The Window” - ne pokazuj
što znaš, staro terapeutsko pravilo), mladi su se zlurado smijali.
A onda je slavljenikov otac odjednom pao na koljena pred mojom pacijenticom i
zaprosio je nakon dvadeset pet godina zajedničkog života i dvoje djece.
Što reći na to?
Gospođa Altaras problijedjela je, stavila ruku na usta i nije rekla ništa. I njihova su
djeca ostala bez riječi.
Osobno držim da je to nenamjerna zbrka: proslava sinovljeva rođendana i prosidba
ne idu zajedno. Jedno umanjuje vrijednost drugoga, ili obrnuto. Čovjek je čudno biće,
miješa sve moguće i nemoguće, a poslije se čudi kaosu i traži profesionalnu pomoć.
Gospođa Altaras još nije dala glasa od sebe, neobično. Netko je rekao: “Nemoj sada
razmišljati, Adriana!”
To je besmislica, baš je u takvim situacijama razmišljanje neophodno. I osjećanje.
Ako je oboje blokirano, istodobno se javljaju unutarnji pritisak i ukočenost. Događaj se
ne doživljava, osjeća se kao nešto daleko i strano, odijeljeno, a poslije dolazi do kajanja.
Što je u slučaju prosidbe kobno, naravno.
Moja se pacijentica ne miče. Polako počinjem osjećati da se trebam uključiti kao
liječnica. Jasan slučaj reakcije “Snjeguljica”. Jabuka zapinje u grlu, ne ide ni unutra ni van,

116
ukočenost, smrt kao posljedica. Samo prinčev poljubac može probuditi Snjeguljicu, a
mogao bi i udarac, po potrebi i šok. Važno je da jabuka ode unutra ili izađe.
Glazbenici ponovno sviraju. Gospođa Altaras je nadošla, izgovorila jedva čujno “da”,
prisutni kliču.
Netko je rekao: - Dobro, drugu ponudu nećeš dobiti.
Jedna je žena pitala za termin, gosti su odmah počeli kovati planove za vjenčanje.
Promatrala sam svoju pacijenticu. I dalje je djelovala povučeno i nesigurno, nije
govorila, ali se smješkala. Moram priznati, očekivala sam nešto, ali ne to. I da, to me
obradovalo. Nama terapeutima i psihoanalitičarima ionako predbacuju da samo
nastojimo rastaviti parove, uništiti veze. Kakva besmislica. Zašto bismo to činili? Naši
pacijenti našli bi drugog partnera, započela bi nova drama i mi bismo još pet godina
morali slušati iste priče.
Moju upornost, moje ustrajanje općenito smatraju neugodnim, čak i nasilnim. Ali ja
mogu živjeti s tim, rezultati govore sami za sebe. To se jasno vidi u ovoj obitelji.
Tko bi prije nekoliko godina držao mogućim da bi ovo dvoje uzdrmanih ljudi moglo
jedno drugome reći “da” dok oko njih veselo slave gosti, koji nisu ništa manje uzdrmani.
Više nema govora o žrtvama, počiniteljima, ratu, Nijemcima, Židovima i sličnim teško
probavljivim poslasticama. Čovjek snažno osjeća samo bol, a nježan dodir ljepote, sreće,
ostaje neprimijećen. Šteta.
Čovjek stoji do grla u vodi. “Upomoć, upomoć, gubim tlo pod nogama!” viče ljudima
na obali. A oni odgovaraju: “Zašto onda vičeš?”5
Čini se da će danas biti veselo.
Nisam ostala dugo. Moj je posao završen. Sutra me opet čekaju drugi šašavi pacijenti.

5Igra riječi: “Hilfe, Hilfe, ich habe keinen Grund!” Riječ Grund znači “tlo pod nogama”, ali i “razlog"; nap.
prev.

117
 PODIZANJE NADGROBNOG SPOMENIKA

Aron

Već sam godinu dana mrtav. Doduše, sve sam zamišljao malo drukčije, ali sam uvjetno
uvršten u konkretne planove. Bog, Svemogući, voli sve raditi sam. Malo je tvrdoglav,
dobri naš Bog.
Odozgor ionako sve izgleda malo drukčije.
Trenutačno se sve opet uskomešalo, zbog mene. Zadušnica, svi će se ponovno naći na
groblju, potom će se podići spomenik i to je to. Nakon godinu dana žalovanja ljudi se
moraju vratiti u normalan život, tako su bar željeli učenjaci. Budimo iskreni, jesu li ti
učenjaci poznavali nebo? Jesu li znali kako ja ovdje živim? Što oni uopće znaju? Ništa
osim pravila, brojeva, dogmi, ništa. Najradije bih nazvao rabine i pričao im o stvarnom
životu, osobito nakon smrti, ali veza je nekako slaba...
Umjesto toga, udobno ću se smjestiti i gledati dolje. Lijepo, opet su svi na okupu. To
je baš lijepo.
Moj sin moja je slika i prilika. Blijed je, hrabro se drži za majku koja je, doduše,
uredila kosu, ali djeluje prozirno i smeteno. I oni meni nedostaju, već godinu dana. Ona
je mlada, naći će drugog muža. Ali dječak. Teško mi je što neću biti na njegovoj bar micvi,
jako mi je teško. Ne plači, maleni, ja sam uvijek uz tebe. Moja majka drži se za Robbija.
Ona se svima žali na sve, baš je od pomoći. Jadna starica.
Adriana izgleda kao da plače otkako je ustala. Šestero Izraelaca koji su doputovali
stanuju kod nje. Nije morala prihvatiti da se brine o toj ožalošćenoj eliti. To izaziva stres.
Za uhodavanje i spominjanje mene otišli su na curry kobasicu u Ulicu
Kurfürstendamm broj 195. - Ako se uspijem svladati da ne kažem sve što mi je na duši,
onda je to već nešto - promrmljala je moja mala partizanka.
Potom je u Einsteinu preko puta svatko pojeo za mene kolač od sira sa šlagom,
naravno, ipak je to pitanje časti.
Pada kiša, kao i onoga dana kad su me pokopali. Je li to nekakav koncept? Ovaj put
pada tako jako da ljudima prijeti propadanje u zemlju. Izraelci se ne uzbuđuju, izuli su
cipele, i bosonogi se mogu moliti i plakati.
- Ah, Arone - zaziva Robbi - čemu kamen koji će te poklopiti i onemogućiti ti bijeg i
povratak za sva vremena? Nepraktično je i šteta što u židovstvu uskrsnuće postoji samo
kada dolazi Mesija. Čekamo ga već tisućama godina.
Jitgadal vejitkadasch sch’mei rabah... To je molitva za mrtve, Kadiš, najljepša molitva
uopće u židovstvu. Nisam je dugo čuo, ovdje gore pjevaju se druge pjesme.
Danas Izraelac pjeva samo nekoliko redaka, drugi muškarci samo mrmljaju, lišeno
svake drame, nezahtjevno.
Volio bih povikati dolje: - Momci, ja ovdje imam počasno mjesto između kantora
Nachame i bivšeg predsjednika općine. Tako reći u prvom redu. Nikad ne bih ni pomislio
da ćemo se tako brzo sresti na drugom svijetu i nastaviti staru raspravu. Zamislite, ja
sam starom Galinskom i dalje previše liberalan! Jučer poslije pjevanja bilo mi je dosta
svega pa sam mu rekao: Dosta je, stari, mi mladi ćemo preuzeti i izaći na kraj i bez

118
spominjanja holokausta. I evo ti tic tac protiv zadaha. Uzima tic tac i prijetvorno se smije:
Mi ćemo preuzeti? Ne, dragi moj, vi nećete nikad preuzeti.
Stari kantor pjeva kod nas ne samo na šabat, napokon imam vremena, pjevamo
dvoglasno. Raspoloženje je uglavnom vedro, čak se Golda Meir smješka ali mislim da je
upitno isplati li se ovako rano biti gore.
- Amen - čujem žene odozdo, gotovo je, bar s pjesmom na zemlji.
Peru ruke na izlazu, svatko se grli sa svakim. Ugledam jednog našeg starog prijatelja
kojeg nisam vidio godinama. Nije se proslavio kad je jednom drugom našem
zajedničkom prijatelju oteo ženu i posao - neprijateljsko preuzimanje, moglo bi se reći. S
obzirom na svoj položaj, mogao bih se dobro slagati s njim, reći mu nešto utješno.
Odjednom se preda mnom stvori moja uplakana Adriana i kaže: - Šteta što je smrt
pokosila Arona, a ne... a ne tebe.
Doista je to rekla. Puknuo sam od smijeha. To su svi čuli. Moja se supruga smješka,
kako je samo lijepa. Moja majka na trenutak zaboravi jadikovati. Robbi se smije.
U roku od dvanaest sati to će znati cijela općina. Lijepo. Na zemlji je uistinu veselo.
Smušenjakinja sada podiže pogled prema meni.
- Nisam to htjela reći. Bar ne tako. Htjela sam reći nešto drugo. Ali doista, Gospodine,
zar nisi mogao uzeti nekog drugog od tolikih šmokljana? Gdje ću naći takva prijatelja kao
što je bio debeli Aron? Teta ima Gennu III., ali Aron II. ne postoji! Da, Raffi se jako trudi
zamijeniti Arona, a kad ga nazovem, sjeti se blagdana, ali Bože, zbilja te ne razumijem!
Ekipa polako kreće prema parkiralištu. Moj brat vodi našu majku. Već sam ga
upozorio da njoj neće biti bolje. U trgovini Butter Lindner na Bavarskom trgu nedavno su
je pitali na čistom Berlinskom dijalektu: - Jeste li dobro? - a ona je nato dovela policiju
optužujući ih za antisemitizam.
Ima bujnu maštu.
Robbi drži obitelj na okupu, sada je već peterostruki djed. Odluka da se odseli u
Izrael bila je ispravna, potpuno ispravna, to rado ponavlja, možda i prečesto. Gledano
odavde, to izgleda, blago rečeno, jadno. On je intelektualac i u Izraelu rijetko kad može
naći odgovarajućeg sugovornika. Moram ga imati na oku.
David ide iza svih. Na sjajnim nadgrobnim spomenicima provjerava svoj izgled. Pravi
se važan. Posljednjih nekoliko mjeseci putovao je oko svijeta, upravo se vratio iz Južne
Amerike i tvrdi da je zaboravi njemački jezik. U proteklih godinu dana krišom me
preklinjao u molitvama da mu pomognem. Nije znao kamo bi sa sobom. Odavde ne
odlazi mnogo toga, ali sam mu ipak dao nekoliko smjernica. Vojsku sam mu uspješno
izbio iz glave. Nakon akcije prijevoza psa u Italiju bilo mu je dosta inozemstva. Sada tuli
uokolo da se ne slaže s izraelskom politikom naseljavanja pa stoga prvo želi studirati
politiku u Amsterdamu. Good boy.
Njegov brat Sammy i dalje pohađa časno germansko učilište, na svakom katu kacige
u znak sjećanja na pale junake Prvog i Drugog svjetskog rata. Njegovi roditelji žele ga
odgajati potpuno drukčije. To će završiti tako da će u dubokoj starosti raditi na
iskapanjima na Bliskom istoku tražeći svoje židovske korijene koje je izgubio u mladosti.
Stariji će brat za to vrijeme sjediti u parlamentarnom istražnom povjerenstvu koje
provjerava djelotvornost njemačke ustavne zaštite.
Ali, ne želim prejudicirati...
Na zemlji se smrkava. Vidljivost je sve slabija, sve se stišalo, kako vrijeme odmiče,
tako je udaljenost veća. Život se nastavlja, i bez mene. Nisam nikad sumnjao u to, ali ipak
je neobično.

119
 Naravno, poslije svega sjede u kavani hotela Kempinski. To je utješno i vrlo židovski,
uopće ne znam zašto. Svi govore ujedan glas, uskoro imaju jedan dio kavane samo za
sebe. Robbi marljivo razgovara, kao netko tko želi riječima zaustaviti vrijeme. Vrijeme u
kojem je njegov brat samo za sebe naručivao kolač od sira, pitu od jabuka i zahericu.
Opširno su raspravljali o Adrianinu lapsusu i zaključili da to uopće nije bio lapsus,
nego podsvijest, ali tip ionako nije bolje zaslužio. Sve sami mali Freudovi danas u kafiću.
Nazdravljaju, tu su i Rusi, umjesto latte macchiata dobra je i votka, “nazdrovje”!
Georg još nakratko gleda gore, je li me vidio? Momak ima rendgenski pogled i vidi
me kako sjedim na svojem oblaku. Sjedi među ostalima kao i uvijek, promatra ostale,
misli svoje i pjevuši Offenbacha. Za mene?
Adriana priča kako je rasprava o obrezivanju u međuvremenu poprimila apsurdne
oblike. Svaki dan dobije najmanje jedan mail s uvredama svake vrste. Od manjeg nasilja
do spaljivanja na lomači, svega ima u ponudi. Odmahuju glavama, okupljaju se oko nje,
sve miriše po mokroj odjeći i kavi. Gotovo dovde.
Adriana sada gleda uvis kao da me želi pitati za savjet. Tiho kažem: - Kako bi bilo kad
ne bi ništa učinila, suprotno svojim navikama? - Ništa? - čini mi se da pita. - Ja?
Da, ti. Nasloni se. Ljubazno se nasmiješi. Isključi se. Pričekaj. Ne obaziri se na potragu
za identitetom starijeg sina, na razvoj mlađega, na suprugove hirove, na razgovore u
televizijskim emisijama, na odvratne mailove. Jednostavno nemoj činiti ništa.
Prijedlog je do te mjere revolucionaran da Adriana samo sjedi i šuti.
Umoran sam, polako se okrenem. Robbi je otkrio televizor u kavani, molim lijepo,
polako dolazi k sebi. Jednim uhom slušam iz daljine rezultate Bundeslige, koji su uistinu
zanimljivi, ne, fenomenalni.
Fortuna Düsseldorf pobijedila je Bayern s 2 :0. Zašto ste morali čekati da umrem pa
da napokon opet igrate ovako prvorazredno?

120
 ZAHVALA

Fiktivno ili stvarno. Konkretno ili u mislima. Svi ste mi neizmjerno pomogli!
Što bih ja bila bez vas, što bi bez vas bila “Dojča”.
Recimo to ovako: ništa od onoga što piše u knjizi nije točno, a ipak je sve istina.
Velika hvala mojem suprugu Wolfgangu i mojim sinovima Aaronu i Lennyju, koji su
bili izvor mojega nadahnuća. I, naravno, mojoj lijepoj teti Jele.
Hvala mojim prijateljicama i prijateljima koji su mi pričali svoje priče, tako da sam ih
ja mogla pretvoriti u svoje. To su:
- Robbi Waks, stručnjak za Izrael i povjesničar s najvećim smislom za humor uopće,
njegova obitelj, uključujući i Danu, zlatnog retrivera
- Gigi, Sharon i Jessica
- sestre i braća mojega supruga
- Martin Böhmer
- Friederike Sauer
- Christine Meneses
- Mathias Zelic
- Florian Borkenhagen
- Johannes Herrschmann
- Nizza i Zwika
- Eh Altaras i obitelj
- Catarina Felixmüller i Jobst Fiedler
- Ute Nicolai
- Jan Maibaum
- Gustav Peter Wöhler i Albert Wiederspiel
Heidi i Thomas Stammbach.

121