Je li nužno da postoji začetnik kretanja koji nije podložan kretanju?

Kretanje je materija, odnosno ono je materijalno, vječno te podložno promjeni time i

propadljivo. Promjena i kretanje glavna su značajka prirode, odnosno priroda je počelo ili
uzrok svega. Premda su prema Aristotelu sva četiri uzroka(tvarni, oblikovni, svršni i tvorni)
podjednako važna najvažnija je svrha te je “ono poradi čega” svrha svega. Tragajući za prvim
uzrokom Aristotel dolazi do ideje “prvog” pokretača odnosno “boga” koji sam nije pokrenut
niti se kreće. Za razumijevanje kretanja nužno je poznavanje njegovog nauka o mogućnosti i
zbilji, odnosno da je svako biće tj. supstancija jedinstvo materije i forme što se naziva
hilemorfizam (grč. “hyle”, “morfe”) Forma nekog bića mu omogućuje obavljanje svoje
funkcije. Materija je mogućnost, pasivna je sve dok se ne oblikuje zatim postaje zbiljnost.
Aristotel smatra da nepokrenuti pokretač mora biti nepokretan time i čista
forma(nematerijalan) jer kada bi bio podložan kretanju bio bi podložan promjeni iz čega
slijedi da bi u nekom trenutku mogao propasti, ne bi bio vječan i savršen. No, ako je svrha
tog pokretača inicijalno sve pokrenuti odnosno dati poticaj samo za prvo gibanje, mora li on u
tom slučaju biti nepokretan pa time i vječan? Moguće je tvrditi da je dovoljno da je pokretač
svega u trenutku kada je trebalo prvi puta sve pokrenuti jednostavno postojao.
Ako je kretanje materijalno, podložno je promjeni to znači da je propadljivo, konačno i
nesavršeno. Ako je nešto nematerijalno onda se ne kreće, nije podložno promjeni, ne može
propasti. Prema tome, vječno je i savršeno1.(“Ali budući da postoji nešto koje pokreće a samo
je nepokretno, i to biva djelatnošću, ono se nikada ne može drugačije ponašati, jer nošnja je
prva od promjena, a od nje opet ona koja je kružna: nju ipak pokreće dotično pokretalo”)
Može se zaključiti da je poput “boga”, on je beskonačan i uzrok je samome sebi. Dakle,
“bog” je posrednik između materijalnog i nematerijalnog svijeta . Prema Aristotelu
nepokrenuti pokretač oduvijek postoji i zauvijek će postojati. Prvi pokretač je vječan,
oduvijek postoji i zauvijek će sve pokretati. Posve je nematerijalan jer kada bi bio materijalan
kretao bi se. On je čista forma jer mišljenjem sve pokreće jer se fizički ne može kretati i zato
ga Aristotel naziva mišljenje mišljenja (grč. “noesis noesos”). Parmeid smatra da samo ono
što možemo zamisliti, može postojati. Prema Parmeidu ne može se tako lako pristati na tezu
da nema kretanja/promjene odnosno različitosti, zato što kretanje i promjene uočavamo
svugdje oko sebe, npr. promjena doba dana i godišnjih doba u prirodi, ali i u nama samima,
jer nestajemo i nastajemo. Pošto smo materijalna bića, mijenjamo se, starimo i propadamo.
Aristotel naglašava da je problem Parmeidove teorije u tome što Parmeid nebiće shvaća
kao apsolutno biće koje ne može postati ništa drugo, koje je oduvijek bilo i zauvijek će biti
“ništa”, a o ništa ne možemo misliti. Dakle, kretanje ne postoji. Ako ne postoji kretanje, onda
nema ni promjene, različitosti, djeljivosti mnoštva. Stoga, sve je uvijek jedno(monizam), isto
je, tj. nastalo je te oduvijek postoji, vječno je i potpuno nepokretno. Aristotel nebiće shvaća
kao aktualno nebiće tj. kao ono što što još nije, ali istovremeno kao i potencijalno biće, dakle
ima potenciju da postane nešto drugo, npr. mi smo aktualni maturanti, no istovremeno smo i
potencijalni studenti. Anaksagora kao i ostali filozofi iznosi tezu o kretanju i govori o nousu
(grč. nous – um) kojeg shvaća kao objektivni svjetski um koji sve pokreće tako što se sam
kreće, funkcionira kao motor u automobilu jer motor najprije sebe mora pokrenuti kako bi

1
Aristotel, Metafizika, Jurić. H., Stupalo K., Filozofija: udžbenik filozofije u četvrtom razredu gimnazije, Školska
knjiga, Zagreb 2021.
pokrenuo automobil. Iz navedenog slijedi da se nous kreće, a ako se kreće onda je podložan
promjeni što implicira da je propadljiv, konačan i nesavršen. Iz toga se može zaključiti da nas
nije mogao oduvijek sve pokrenuti , ali isto tako ni da će moći zauvijek sve pokretati. Iz
samog naziva “prvi pokretač” dovoljno je da je postojao kad je trebalo uzrokovati prvo
gibanje, tj. zbivanje, odnosno kretanje.
Naime, kretanje je sama promjena mogućega u zbiljsko, stanje u kojemu je ono moguće
još nije postalo zbiljskim i ostvarenim. Aristotel je smatrao da se može misliti ono
neograničeno, beskonačno i neprekidno, ali kao mogućnost, ne kao zbiljnost. Iz čega slijedi
da je kretanje podložno promjeni, vječno, ali je i propadljivo. Prema Aristotelu nepokrenuti
pokretač oduvijek postoji te nikada neće nestati. Dakle, zauvijek će postojati. Za razliku od
Aristotela ostali filozofi poput Parmeida koji smatra da promjene postoje svuda oko nas i
Anaksagore koji nous shvaća kao um koji će sve pokrenuti, a potom i samoga sebe kako bi
potom pokrenuo i druge.