U osnovi, Frege je izumio aksiomatsku predikatsku logiku, velikim dijelom zahvaljujući

svom izumu kvantificirane varijable, koja je s vremenom postala sveprisutna u matematici i

logici i koja je riješila problem višestrukosti. Ranija logika bavila se logičkim konstantama i,
ili, ako, onda..., ne, i nekim i svim, ali ponavljanja ovih operacija, posebno "nekih" i "svih",
bila su malo shvaćena: također razlika između izjave, kao što su "svaki dječak voli neku
djevojku" i "svaki dječak voli neku djevojku" mogle bi se prikazati samo vrlo umjetno,
budući da je Fregeov formalizam lako izrazio različita čitanja "svaki dječak voli neku
djevojku koja voli neku djevojku" i slične rečenice, ali u isto vrijeme paralelno s njegovim
tretiranjem, recimo, "svaki je dječak glup".

Često citiran primjer je da Aristotelova logika ne može objasniti matematičke izjave kao što
je Euklidov teorem, temeljna izjava teorije brojeva, da postoji beskonačan broj prostih
brojeva. Fregeova "konceptualna notacija", međutim, može predstavljati takve zaključke.[19]
Analiza logičkih koncepata i mehanizma formalizacije koji su bitni za Principia Mathematica
(3 toma, 1910–13, Bertrand Russell, 1872–1970 i Alfred North Whitehead, 1861–1947), za
Russellovu teoriju opisa, za Kurta Gödela (1906– 78) teoremi o nepotpunosti, a za Teoriju
istine Alfreda Tarskog (1901–83) u konačnici se pripisuje Fregeu.
Jedna od Fregeovih svrha bila je izolirati istinski logička načela rasuđivanja tako da se nitko
ne bi morao pozivati na "intuiciju" da bi ispravno predstavio matematički dokaz. Da je
postojao intuitivni element, trebalo bi ga izolirati i predstaviti zasebno kao aksiom: od tada bi
dokaz bio potpuno logičan i bez rupa. Budući da je Frege pokazao tu mogućnost, njegova je
veća svrha bila obraniti gledište da je aritmetika grana logike, gledište poznato kao
logikalizam: za razliku od geometrije, za aritmetiku se kaže da nema temelja u "intuiciji" i
nelogičkim aksiomima. Već u Begriffsschriftu iz 1879. važni preliminarni teoremi, na primjer
opći oblik zakona trihotomije, izvedeni su iz onoga što je Frege shvaćao kao čistu logiku.

Ova ideja je formulirana u ne-simboličkom smislu u njegovim Osnovama aritmetike (Die

Grundlagen der Arithmetik, 1884). Kasnije, u svojim Osnovnim aritmetičkim zakonima
(Grundgesetze der Arithmetik, sv. 1, 1893; sv. 2, 1903; sv. 2 je objavljen o vlastitom trošku),
Frege je pokušao izvesti sve aritmetičke zakone iz aksioma za koje se zalagao. da su logični.
Većina ovih aksioma prenesena je iz njegovog Begriffsschrift, iako ne bez značajnih
promjena. Istinski novi princip je ono što je on nazvao Temeljni zakon V: "Raspon
vrijednosti" funkcije f(x) je isti kao "raspon vrijednosti" funkcije g(x) ako i samo ako ∀x[f (x)
= g(x)].

Ključni primjer zakona u modernoj notaciji može se formulirati na sljedeći način. Neka {x|
Fx} označava proširenje iz predikata Fx, tj. skup svih F, a slično i za Gx. Tada Osnovni
zakon V kaže da predikati Fx i Gx imaju isto proširenje ako i samo ako je ∀x [Fx ↔ Gx].
Grupa F jednaka je skupu G za svaki slučaj ako je svaki F G i svaki G je F. (Slučaj je poseban
jer je ono što ovdje nazivamo proširenjem predikata ili skupa samo jedna vrsta "raspona
vrijednosti" funkcije.)

U poznatoj epizodi, Bertrand Russell je pisao Fregeu, kao Vol. 2 Grundgesetze je bio na putu
za tisak 1903., sugerirajući da bi Russellov paradoks mogao proizaći iz Fregeova temeljnog
zakona V. Odnos pripadnosti skupa ili proširenja u Fregeovom sustavu; Russell je zatim
ukazao na "skup stvari x koje su takve da x nije član x" Sustav Grundgesetze znači da skup
definiran na ovaj način i jest i nije član samog sebe i stoga je nekonzistentan. U posljednjem
trenutku, Frege je napisao brzi dodatak uz sv. 2, koji je izveo proturječje i predložio njegovo
uklanjanje izmjenama i dopunama Osnovnog zakona. V. Frege otvorio je dodatak krajnje
iskrenim komentarom: "Teško da išta tužnije može zadesiti znanstvenog pisca od toga da se
nakon završetka djela uzdrma jedan od temelja njegove građevine. Na ovu poziciju
postavljen sam pismom gosp. Bertrand Russell, baš kad je tiskanje ovog sveska bilo pri
kraju." (Ovo pismo i Fregeov odgovor prevedeni su na Jean van Heijenoort 1967.)

Frege je jedan od utemeljitelja analitičke filozofije, čiji je rad na području logike i jezika
uzrok lingvističkog obrata u filozofiji. Njegovi doprinosi filozofiji jezika uključuju:

Funkcija i analiza iskaznih argumenata;

Razlika između pojma i objekta (Begriff in Gegenstand);
Načelo usklađenosti;
Načelo konteksta; i
Ponekad se kaže da razlika između značenja i reference (Sinn und Bedeutung) imena i drugih
izraza uključuje posredovanu referentnu teoriju.
Kao filozof matematike, Frege je bio napadnut psihološkim apelom na mentalna objašnjenja
sadržaja sudova o značenju rečenica. Njegova izvorna svrha bila je vrlo daleko od odgovora
na opća pitanja značenja; umjesto toga, dizajnirao je svoju logiku za istraživanje temelja
aritmetike i krenuo odgovoriti na pitanja poput "Što je broj?" ili "Na koje objekte se odnose
riječi s brojevima ('jedan', 'dva', itd.)?" No, baveći se ovim stvarima, na kraju se našao u
analizi i tumačenju značenja, te je tako došao do nekoliko zaključaka koji su se pokazali vrlo
važnima za daljnji tijek analitičke filozofije i filozofije jezika.

Valja napomenuti da je Frege bio matematičar, a ne filozof, te je svoje filozofske članke

objavljivao u znanstvenim časopisima koji su često bili teško dostupni izvan njemačkog
govornog područja. Nikada nije objavio filozofsku monografiju osim Temelja aritmetike, od
kojih je većina bila matematičkog sadržaja, a prve zbirke njegovih spisa pojavile su se tek
nakon Drugog svjetskog rata. Zbirka engleskih prijevoda Fregeovih filozofskih eseja prvi put
se pojavila 1952., uredili su je Wittgensteinovi studenti, Peter Geach (1916–2013) i Max
Black (1909–88), uz Wittgensteinovu bibliografsku pomoć (vidi Geach, izdanje 1975, Uvod )
. Unatoč velikodušnim pohvalama Russella i Wittgensteina, Frege je za života bio malo
poznat kao filozof. Njegove ideje proširile su se uglavnom među onima na koje je utjecao,
kao što su Russell, Wittgenstein i Carnap, te kroz rad na polju logike i semantike poljskih
logičara.

Ibrulj o Fregeu

Zapravo se tek danas pouzdano može govoriti o doprinosu kojeg je Frege imao u svemu
drugom samo ne u matematici, onakvoj kakvu je znamo bez istraživanja njenih bitnih pitanja:
Šta je broj? Šta ozačava brojevni znak? Kakva je prioroda matematičkih iskaza? Iz kojeg
izvora potiču matematičke istine? Iz davanja odgovora na ova pitanja, koja sigurno ne
spadaju više u matematiku nego u filozofiju, razvila se simbolička logika i filozofija jezika u
kojoj su postavljena pitanja o smislu (Sinn) i značenju (Bedeutung) matematičkih simbola.
Njemački filozof-matematičar ili matematičar-filozof Gottlob Frege,1 jedan je od
najznačajnijih predstavnika logičko - matematičkih istraživanja zasnovanih i koncipiranih
kao program logičke analize aritmetike. Istovremeno on je u više značenja te riječi začetnik
ove faze razvoja matematske i simboličke logike.

Dvije su osnovne faze u Fregeovom radu:

(1) heuristički period, koji započinje sa djelom “Pojmovno pismo“
(2) kritički period kada se djelom “Osnove aritmetike”, sa kojim se Frege neposrednije i
filozofijski određenije počinje baviti pitanjima definiranja pojma broja, pitanjima prirode
aritmetičkih stavova i njihove opravdanosti izricanja u formi suda;
(3) period krize djela, kada nakon Russellovog pronalaska paradoksa u njegovom temeljnom
djelu “Osnovni zakoni aritmetike” prestaje sa objavljivanjem velikih i fundamentalnih
istraživanja sa područja logike i filozofije matematike i znantno više radi na kratkim
tekstovima na području filozofije jezika.

Frege je prije svega bio matematičar, ali je njegov najveći doprinos bio je u oblasti logike i
aksiomatskog mišljenja. Kao istraživač koji se bavio onim što je bitno u matematici, logici i
filozofiji, njegov rad je sadržavao ontološke implikacije na osnovu kojih je svrstavan u
“nominaliste”, u “prikrivene nominaliste”, u “realiste” i “platoniste”. S druge strane, u
njegovom djelu su otkrivane semantičke kategorije jedne nove ontologije. Zapravo je
područje filozofske logike bilo ono znanstveno područje koje se formiralo izemeđu filozofije,
matematike i logike i čije je utemeljenje inicirao Fregeov pristup problemima u filozofiji, u
matematici i u logici.

Frege je započeo svoja istraživanja u oblasti matematike sagledavanjem njene nemogućnosti

da sama iz sebe smisleno odgovori na pitanje o biti svog predmeta; započeo je, dakle, od
pokušaja strožijeg utemeljenja matematičke znanosti.

Ideja sistema kao jednog neprekidnog i logički povezanog lanca zaključaka, u kojeg ne
prodire ništa čulno, neophodna je i nužna za utemeljenje dokazanog postupka u kojem se
svaki njegov pojedini dio opravdava svojim postojanjem u jednom logičkom slijedu bez
obzira na svoj različit materijalni i čulni oblik. Svaki znak koji pripada jednom takvom
sistemu, pripada istovremeno i lancu znakova ili simbola koji kao elementi čine građevinu
datog sistema znanosti, te svi oni, bez obzira koliko ih ima, stoje međusobno u istoj relaciji,
relaciji identiteta, na temelju cjeline pojmovnog sadržaja. Ovakva ideja sistema ne može se
po Fregeu ostvariti u svakodnevnom jeziku ili jeziku života, budući da on svojom
slikovitošću i svojom gramatičkom strukturom subjekt-predikat relacije široko otvara upliv
elemenata čulnosti u logički slijed lanca zaključaka što onemogućava strogi dokaz
aritmetičkih stavova.

Pojam sadržaja, odnosno pojmovni sadržaj ključni je kritički i analitički termin svih
Fregeovih spisa. Fregeovo pojmovno pismo jeste univerzalni jezik u kojem logičke strukture
jasno i jednoznačno iznose izraženi sadržaj.

Sama Fregeova filozofija matematike sadrži odlučujuće implikacije za ontologiju i

semantiku. Osim ona glavna tri doprinosa razvoju znanosti po kojima se Frege pamti i koje
čine (1) stvaranje preciznijeg i strožijeg dokaza i dokaznog postupka u aksiomatskom
mišljenju, matematici i logici, (2) utvrđivanje međusobne isprepletenosti i povezanosti
osnovnih pojmova logike i matematike, (3) otkrivanja djelotvorne strane filozofije i
matematike, Frege je ujedno pokrenuo razmišljanja o semantičkim implikacijama filozofije
matematike koje proizilaze iz aritmetičkih stavova, i na taj način uticao na razvijanje jedne
eksplicitne i opšte samantičke teorije.

Frege
Šta je FUNKCIJA?

U objašnjenjima nalazimo dva izraza koji se uvijek ponavljaju, djelomice povezani a

djelomice pojedinačno; to su računski izraz i varijabla. Takoðer primjećujemo neodlučnu
upotrebu u jeziku, jer se funkcijom naziva čas ono što odreðuje vrstu zavisnosti. U novije
vrijeme prevladava u definicijama riječ “varijabla. Ali sâma je ova riječ vrlo nedostatna za
objašnjenje. Svaka promjena zbiva se u vremenu. Prema tome, analiza bi se, time što
uključuje varijablu u svoje razmatranje, morala pozabaviti vremenitim dogaðanjem. No ona
nema ništa s vremenom, jer to što može biti primijenjena na dogaðanje u vremenu ne mijenja
ništa na stvari.

Mi postavljamo pitanje da li su varijable, u analizi promjenjivi brojevi.

Ako kažemo: “Prije pola sata je broj koji je u milimetrima pokazivao dužinu ovog štapa bio
broj na treću potenciju. Sada broj koji u milimetrima navodi dužinu ovog štapa nije broj na
treću potenciju”, onda uopće nemamo isti subjekt iskaza. Broj 1000 se nije povećao na 1001,
nego je njime zamijenjen. Ili je možda broj 1000 isti kao broj 1001, samo s drugim oblikom
izraza? Ako se nešto promijeni, onda imamo jedno za drugim različita svojstva, različite
prilike pri istom predmetu. Da nije isti, ne bismo uopće imali subjekt o kojem bismo mogli
izreći promjenu. Štap se zagrijavanjem rasteže. Kada to proðe, on je opet isti. Ako se umjesto
toga makne u stranu i zamijeni nekim dužim, ne bi se moglo reći da se rastegnuo. Čovjek
biva starijim, ali kada ga usprkos tome ne bismo mogli prepoznati kao istog, ne bismo imali
ništa od toga što možemo izraziti starenje. Primijenimo to na broj! Što ostaje isto kada se broj
mijenja? Ništa! Broj se prema tome uopće ne mijenja, jer mi nemamo ništa o čemu bi izrazili
promjenu. Broj na treću potenciju nikada ne postaje primbroj, a iracionalni nikad racionalni.
Nema dakle promjenjivih brojeva, a to je potvrðeno time što nemamo vlastita imena za
promjenjive brojeve.

Drugi nedostatak kojem želi doskočiti je taj što se nijedna varijabla* ne može shvatiti kao
razlučiva od ostalih. On imenuje cjelinu vrijednosti koje jedna varijablab može poprimiti i
kaže: “Varijabla x vrijedi kao definirana ukoliko za bilo koji realni broj koji se označuje
može biti utvrðeno pripada li on domeni ili ne.” Vrijedi kao definirana - no da li je uistinu
tako? Kako ne postoje neodreðeni brojevi, nije moguće ni definirati neodreðeni broj. Domena
je postavljena kao odreðujuća za varijablu.
Varijabla bi trebala biti neodreðeni broj. Kako dakle neodreðeni broj postaje broj? Jer
vrijednost je očigledno broj. Poprima li možda neodreðeni čovjek svojstva odreðenog? S
obzirom na varijable* proizlazi sljedeće. Može se priznati postojanje promjenjivih veličina,
ali one ne pripadaju čistoj analizi. Promjenjivi brojevi ne postoje. Riječ “varijabla*” stoga u
čistoj analizi nema opravdanja.

((Kako uopće dospijevamo od varijable do funkcija? To se dogaða uvijek na isti način i stoga
ćemo slijediti prikaz gospodina Czubera koji piše u: “Ako je svakoj vrijednosti realne
varijable x, koja pripada svojoj domeni, pridružen odreðen broj y, onda je y definiran
općenito kao varijabla i nazvan funkcijom realne varijable x. Ovo se stanje stvari izražava
jednadžbom oblika y=f(x).” Ovdje najprije pada u oči kako je y nazvan odreðenim brojem,
dok bi ipak kao varijabla trebao biti neodreðen. y nije niti odreðeni niti neodreðeni broj, nego
je znak “y” na pogrešan način pridodan mnogim brojevima, a poslije se ipak govori kao da je
jedan jedini.“))
Pridruživanje se dogaða prema zakonu, a zamislivi su razni takvi zakoni. Izraz “y je funkcija
od x“ nema smisla dok nije nadopunjen navodom zakona prema kojem se zbiva
pridruživanje. To je pogreška u definiciji. I nije li zakon, s kojim tumačenje postupa kao s
nepostojećim, upravo glavna stvar? Primjećujemo kako je time promjenjivost izgubljena iz
vida, dok je općenitost stupila na obzor jer je nagoviještena riječju “zakon”.

Razlike izmeðu zakonâ pridruživanja povezane su s razlikama izmeðu funkcija i ne mogu

više biti shvaćene kao kvantitativne. Sjetimo se samo algebarskih funkcija, logaritamskih,
eliptičkih, te ćemo se tako odmah uvjeriti kako se ovdje radi o kvalitativnim razlikama, što je
razlog više da se funkcije ne tumače kao varijable*. Kad bi bile varijable*, tada bi i eliptične
funkcije bile eliptične varijable*. Funkciju se dakle definiralo kao takav računski izraz. U
novije vrijeme takav se pojam drži preuskim. Tu bi se nevolju izbjeglo uvoðenjem novih
zakona u aritmetički jezik znakova.

No gdje je ostala funkcija? Niti računski izraz sâm niti njegovo značenje, čini se, ne mogu se
smatrati funkcijom. A ipak nismo daleko od pravog puta. Svaki od izraza “sin 0”, “sin 1”,
“sin 2” znači jedan poseban broj, ali imamo zajednički sastavni dio “sin” u kojem nalazimo
označenu pravu bit sinusne funkcije.
Zakon nam se čini bolje izraženim u jednadžbi “y=sin x”, koje je znak “sin” samo jedan dio,
svakako onaj koji obilježava osobitost zakona. A nemamo li ovdje to što tražimo - funkciju?
Sada dolazimo do onoga po čemu se funkcije razlikuju od brojeva. Ovo “sin” treba naime
nadopunu putem znamenke, koja meðutim ne spada u označavanje funkcije. Ovo vrijedi
općenito: oznaka funkcije je nezasićena, treba nadopunu putem znamenke koju tada
nazivamo argumentom.
Ako je funkcija brojem nadopunjena do nekog drugog broja, onda potonjeg nazivamo
vrijednošću funkcije za svaki onaj prvi broj koji je argument. Uobičajilo se jednadžbu
“y=f(x)” čitati: “y je funkcija od x”. U tome su dvije pogreške: prvo, što se znak jednakosti
prevodi kopulom; drugo, što se funkcija zamjenjuje sa svojom vrijednošću za argument. Na
ovim pogreškama počiva mišljenje da je funkcija broj, iako promjenjivi ili neodreðeni.
Vidjeli smo naprotiv kako takvi brojevi uopće ne postoje i kako se funkcije u temelju
razlikuju od brojeva.
Stremljenje kratkoći uvelo je mnoge netočne izraze u matematički jezik, a ovi su povratno
djelujući zamutili misli i izveli pogrešne definicije. Matematika bi zapravo trebala biti uzor
logičke jasnoće. U stvarnosti se u spisima možda nijedne znanosti ne nalazi više sumnjivih
izraza, i poradi toga više sumnjivih misli, nego u matematičkima. Nikada ne treba žrtvovati
logičku točnost kratkoći izraza. Stoga je od velike važnosti da se stvori jedan matematički
jezik koji spaja najstrožu točnost i moguću kratkoću.

Frege
O POJMU i PREDMETU

Riječ "pojam" upotrebljava se različito, dijelom u psihološkom, dijelom u logičkom smislu.

Kada jednom postoji takva sloboda, ona svoje prirodno ograničenje nalazi u zahtjevu da se
čvrsto držimo jednom prihvaćenoga načina upotrebe. Odlučio sam da se strogo držim logičke
upotrebe. moje objašnjenje nije zamišljeno kao prava definicija. Ne može se zahtijevati da
sve bude definirano, kao što se ni od kemičara ne može zahtijevati da razluči sve tvari. Ono
što je jednostavno ne može se razlučiti, a ono što je logički jednostavno se dobije tek
znanstvenim radom.
Nije moguća definicija za uvođenje imena za ono što je logički jednostavno. Stoga ne
preostaje ništa drugo nego da se čitatelj ili slušatelj navještajima uputi da pod riječima
razumije ono što se mislilo.

U rečenici "Danica je Venera" "je" očito nije samo kopula, nego je i sadržajno bitan dio
predikata, tako da u riječi "Venera" nije sadržan cijeh predikat. Zato bi se moglo reći:
"Danica nije ništa drugo nego Venera", i tu ono što je prije ležalo u jednostavnome "je"
imamo rastavljeno na četiri riječi, a u "nije ništa drugo nego" je sada "[ni]je" uistinu još
uvijek samo kopula. Ovdje se dakle ne iskazuje Venera, nego ništa drago nego Venera. Te
riječi označuju pojam pod koji doduše potpada samo jedan jedini predmet, no takav se pojam
još uvijek mora razlikovati od predmeta. Ovdje imamo riječ "Venera", koja zapravo nikada
ne može biti predikat, iako može tvoriti dio predikata. Značenje5 te riječi ne može dakle
nikada nastupiti kao pojam, nego samo kao predmet.
Dvije riječi "pojam 'konj'" označuju predmet, ali upravo zato ne i pojam, kako ja
upotrebljavam tu riječ. Ovo je potpuno u skladu s mojim kriterijem6 prema kojemu kod
jednine određeni član uvijek upućuje na predmet, dok neodređeni član prati riječ za pojam.
Razumijevajući "predikat" i "subjekt" u jezičnome smislu kratko možemo reći: pojam je
značenje predikata, a predmet je ono što nikada ne može biti čitavo značenje predikata, ali
može biti značenje subjekta. Uz to valja primijetiti da riječi "svi", "svaki", "nijedan", "neki"
stoje ispred riječi koje označuju pojmove.
Govorim ο svojstvima koja se iskazuju ο pojmu i dopuštam da pojam potpada pod viši
pojam.14 Egzistenciju sam nazvao svojstvom pojma. Jedan će primjer najbolje pokazati kako
to mislim. U rečenici "postoji barem jedan kvadratni korijen iz 4" ne iskazuje se nešto recimo
ο određenome broju 2, niti ο -2, nego se ο jednome pojmu, naime kvadratni korijen iz 4,
iskazuje da nije prazan. Ako pak istu misao izrazim, ovako: "pojam kvadratni korijen iz 4 jest
pun", onda prvih pet riječi tvori vlastito ime predmeta i ο tome se predmetu nešto iskazuje.
No lako se vidi kako ovaj iskaz nije isti kao onaj iskaz ο pojmu. To je čudno samo za onoga
koji ne shvaća da se misao može mnogostruko raščlaniti i da se time kao subjekt i kao
predikat pojavljuje sad ovo, a sad ono. Sama misao još ne određuje što treba shvatiti kao
subjekt.
Jezik ima sredstvo da dopusti da se kao subjekt pojavi sad ovaj, a sad onaj dio misli. Jedno od
najpoznatijih sredstava jest razlikovanje aktivnih i pasivnih oblika. Stoga nije nemoguće da
se ista misao u jednoj raščlambi pojavi kao singularna. u drugoj kao partikularna, a u trećoj
kao opća. Prema tome, ne treba čuditi što se ista rečenica može shvatiti kao iskaz ο pojmu i
kao iskaz ο predmetu; samo valja obratiti pozornost na činjenicu da su ti iskazi različiti. U
rečenici "postoji barem jedan kvadratni korijen iz 4" riječi "jedan kvadratni korijen iz 4" nije
moguće zamijeniti riječima "pojam kvadratni korijen iz 4": tj., iskaz koji odgovara pojmu ne
odgovara predmetu.
Ono što je ovdje pokazano na jednome primjeru vrijedi općenito: pojam se ponaša bitno
predikativno i tamo gdje se ο njemu nešto iskazuje. Slijedom toga, on se i tamo može
zamijeniti opet samo pojmom, a nikada predmetom. Dakle, iskaz ο pojmu uopće ne odgovara
predmetu.

Frege
FUNKCIJA i POJAM

(((Na samom poetku svoga lanka ''O pojmu i predmetu'' Frege upozorava na to da se rije
''pojam'' upotrebljava u više nego jednom smislu; ponekad u psihološkom, ponekad u
logičkom smislu. On se kao žestoki protivnik psihologizma, ograničava na njezinu logičku
upotrebu… Naime, razlika između pojma i objekta u prirodnom jeziku nije precizna. Često se
događa da jedna te ista riječ u jednom sluačju imenuje pojam, a u drugom predmet. Riječ
''konj'', npr., u rečenici ''Ovo je konj'' označava pojam, dok u rečenici ''Ovaj konj je crn''
označava pojedinaan objekt. U logički idealnom jeziku tako nešto ne bi bilo moguće stoga to
bi svaka riječ morala stajati za toćno jedan objekt, pojam ili relaciju.

'Predikativna narav'' vjerojatno je jo jedan od izraza koji zahtijevaju detaljnije pojašnjenje u

ovom slučaju. Sam Frege u svom članku istie da je ''predikativna narav pojma samo poseban
slučaj potrebe za dopunom ili nezasićenosti''. Da bi objasnili predikativnu narav potrebno je
stoga, uvesti jo jedan izraz, a to je ''(ne)zasićenost''.

Glavna razlika između pojma i objekta leži u razumijevanju logike cjeline. Frege smatra da se
nijedna cjelina ne bi mogla održati kada bi bila sastavljena od zasićenih izraza. Da bi uopće
mogli razmatrati mogunost složenih logičkih cjelina potrebno je pretpostaviti da se one
sastoje od kombinacije dviju vrsti logikih komponenti: zasićenih ili potpunih i onih koje
trebaju dopunu - nezasićenih. Na ontološkoj razini Frege nezasićene entitete naziva
pojmovima ili relacijama, a zasićene objektima. S ontološkom razinom podudara se
sintaktika. Na sintaktičkoj razini ti se entiteti odražavaju u kategorijama: 1) vlastitih imena
(zasićeni), te, 2) gramatičkim predikatima odnosno funkcijskim izrazima (nezasićeni).

Vlastito ime je u Fregeovom smislu bilo koji izraz koji imenuje na točno jedan određeni
objekt. Tako u kategoriju vlastitih imena spadaju: a) jednostavna imena objekata, kao to su
npr. 'Venera', '2', b) složena imena koja označavaju objekte, kao to su npr. 'glavni grad
2
Hrvatske', '2 '.

Suprotno tome, predikat kao nezasićeni izraz za svoju referenciju ima funkciju. Funkcije su
bitno nepotpune u smislu da sadrže prazno mjesto koje kada je popunjeno argumentom
rezultira složenim izrazom koji referira na objekt. Tako npr. kada funkciju ''kvadratni korijen
iz ( )'' (gdje '( )' označava prazno mjesto za ono to Frege naziva argumentom) dopunimo
imenom koje referira na broj, npr. 4, dobivamo složeni izraz ''kvadratni korijen iz 4'' koji
referira opet na broj odnosno objekt.

Za kraj, važno je imati na umu jo jednu distinkciju kada govorimo o pojmovima i objektima,
da ne bi došlo da zabune. U slučaju pojma govorimo o njegovim obilježjima, a u slučaju
objekta o njegovim svojstvima. Tako kada kažemo da određeni objekt ima neko svojstvo to je
isto kao da kažemo da taj objekt potpada pod taj pojam. Tako je npr. ''pravokutan'' svojstvo
trokuta koji potpada pod pojam ''biti pravokutan trokut''.
Najprije želim govoriti samo ο funkcijama jednoga jedinoga argumenta. Želimo li razumjeti
što se u matematici isprve razumjelo pod riječju "funkcija", trebamo se dakle vratiti u vrijeme
otkrića više analize. Na to pitanje kao odgovor vjerojatno dobivamo: "Pod nekom funkcijom
od x razumio se računski izraz koji sadrži x.

Ovdje se moram suprotstaviti gledištu da npr. 2 + 5 i 3 + 4 doduše jest jednako, ali da nije
isto. U osnovi je toga shvaćanja ponovno ono brkanje oblika i sadržaja, znaka i označenoga.
To je isto kao kad bi tkogod mirisnu ljubičicu htio smatrati različitom od viola odoraia jer im
imena različito zvuče. Sama različitost označivanja ne može biti dostatna kako bi se
zasnovala različitost označenoga. Stvar je ovdje manje jasna samo stoga što značenje brojke 7
nije nešto osjetimo zamjetljivo.
nijedna definicija nije na takav način stvaralačka da bi nekoj stvari mogla udijeliti svojstva
koja ona sada uopće ne posjeduje, osim jednoga svojstva - da izrazi i opiše ono za što ga
definicija uvodi kao znak
Nasuprot tome, tvorevine što ih nazivljemo brojkama imaju fizikalna i kemijska svojstva koja
ovise ο sredstvu za pisanje. Moglo bi se zamisliti da se jednom uvedu posve nove brojke, kao
što su npr. arapske brojke istisnule rimske. Nitko neće ozbiljno misliti da bi time nastali
posve novi brojevi, posve novi predmeti aritmetike s dotada neistraženim svojstvima. Ako se
dakle od brojaka moraju razlikovati njihova značenja, onda se i izrazima "2", "1 + 1", "3 - 1",
"6 : 3" mora pripisati isto značenje; jer uopće nije vidljivo ono u čemu bi se trebala sastojati
razlika. Možda tkogod kaže: 1 + 1 je zbroj, no 6 : 3 je količnik. No što je 6 : 3? To je onaj
broj koji pomnožen s 3 daje 6. Kaže se "onaj broj" [die Zahl], a ne "broj" [eine Zahl].
Određenim se članom naznačuje da postoji samo jedan jedini takav broj.

Jednakost x2 = 4 inače bi imala ne samo korijene 2 i -2, nego i (1 + 1) i nebrojene druge, koji
se međusobno razlikuju, iako bi svi u stanovitome pogledu međusobno bili slični. Priznajući
samo dva realna korijena odbacuje se mišljenje da znak jednakosti ne znači nikakvo potpuno
poistovjećivanje, nego samo djelomično podudaranje. Kad bi funkcija uistinu bila samo
značenje nekoga računskoga izraza, ona bi bila upravo broj. a time za aritmetiku ne bismo
dobili ništa novo. Naravno, kod riječi "funkcija" obično se pomišlja na izraze u kojima je broj
samo neodređeno naznačen slovom x.

Ipak, upravo smo zapisom u kojemu se rabi neodređeno naznačujuće "x" dovedeni do
ispravna shvaćanja, x nazivamo argumentom funkcije. Važno mi je pokazati da argument ne
spada u funkciju, nego da zajedno s funkcijom tvori potpunu cjelinu; jer funkciju samu za
sebe treba nazvati nepotpunom, takvom da potrebuje dopunu odnosno nezasićenom. I po
tome se funkcije u osnovi razlikuju od brojeva. Iz te biti funkcije dade se objasniti to što, s
jedne strane, u "2 · l3 + 1" i "2 · 23 + 2" prepoznajemo istu funkciju, iako ti izrazi znače
različite brojeve. Dva dijela na koja je računski izraz na taj način rastavljen, znak argumenta i
izraz funkcije, različite su vrste, budući da je argument neki broj, jedna u sebi zatvorena
cjelina, što funkcija nije.
Ono što dobijemo kada funkciju dopunimo njezinim argumentom nazivljemo vrijednošću
funkcije za taj argument. Postavlja se pitanje kako je značenje riječi „funkcija“ prošireno
napredovanjem znanosti?
U tome se mogu razlikovati dva smjera. Naime, prvo je prošireno područje računskih
operacija koje pridonose oblikovanju funkcije. Zbrajanju, množenju, potenciranju i njima
obrnutim postupcima pridodane su različite vrste prelaženja granice, a da se, doduše, nije
uvijek posjedovala jasna svijest ο bitno novom do čega je pritom došlo. Išlo se dalje i postalo
je štoviše nužno pribjeći govornome jeziku, jer je znakovni jezik analize zakazao.

Jednakost značenja nema kao posljedicu jednakost misli. Kada kažemo "Večernjača je planet
čije je vrijeme ophodnje manje od vremena ophodnje Zemlje", tada smo izrazili drugu misao
nego u rečenici "Danica je planet čije je vrijeme ophodnje manje od vremena ophodnje
Zemlje", jer onaj tko ne zna da je Danica Večernjača mogao bi jednu rečenicu držati
istinitom, a drugu lažnom. No značenje te dvije rečenice ipak mora biti isto, jer riječi
"Večernjača" i "Danica" samo su međusobno zamjenljive riječi koje imaju isto značenje, tj.
one su vlastita imena istoga nebeskoga tijela. Moramo razlikovati smisao i značenje.

Mogli bismo bez ustezanja reći: pojam je funkcija čija je vrijednost uvijek istinosna
vrijednost. I vrijednost funkcije je uv ijek istinosna vrijednost. U logici se ovo naziva
jednakošću opsega pojmova. Stoga opseg pojma možemo označiti kao vrijednosni tok
funkcije čija je vrijednost
za svaki argument istinosna vrijednost.

Ako smo tako predmete uzeli bez ograničenja kao argumente i kao funkcijske vrijednosti,
onda se sada postavlja pitanje što se ovdje naziva predmetom. Školsku definiciju smatram
nemogućom, jer ovdje imamo posla s nečim što zbog svoje jednostavnosti ne dopušta logičko
rastavljanje. Moguće je samo upozoriti na ono što se misli. Ovdje se može samo kratko
kazati: predmet je sve ono što nije funkcija, čiji izraz dakle nema prazno mjesto. Tvrdnja ne
sadrži prazno mjesto, te stoga njezino zna- čenje valja shvatiti kao predmet. No to je značenje
istinosna vrijednost. Dakle, dvije istinosne vrijednosti jesu predmeti.