Tin Ujević: ”Tolstoj i Gandhi - dva glavna bogumila”, Večernja pošta, Sarajevo 1931.

Da unaprijed izjavim: bogumilstvo, kao mrtve stvari uopće, ne marim uskrsavati. K tomu, nisam
ni teozof ni antropozof. Nisam ni hjerozof uopće (hjerozof spaja dva gornja termina, kad i još
mnoge druge koji nisu stvar čistoga posmatranja i znanja nego pristranoga vjerovanja). Ali
mislim da se pretsjednik antropozofskoga kluba g. Župić prebacuje i strahovito nagrđuje
činjenični red kad pomišlja da ja baš nikako ne poznajem historiju religije koju sam odavno
temeljitije i svestranije proučio nego svi antropozofi koji se s njom samo služe, umjesto da u nju
dublje prodru, dotično da je on bolje pozna od mene, što je isto, premda priznajem da nisam,
osim nekih poglavlja, do kraja iscrpao sadržinu triju religija koje pripadaju jednom, uvijek vrlo
relativnom, monoteističkom Zapadu.

Na što bih danas htio da uputim bilo bi ovo:

Mnogi ljudi tvrde da se historija ponavlja. Mislim da treba biti oprezan s ovim sudom, koji opet
drugi odlučno osporavaju. Bergson ga na pr. ne bi primio, a tako ni H. G. Wells. Oni su u tom uz
Heraklita koji je rekao da čaša vode crpljena u rijeci ne može biti dva puta ista. Ali, mnogi
dolaze na to, da se ljudi ponavljaju, da se misli ponavljaju. Ova sličnost u naraštajima,
hereditarnost, mislena saupadanja, ono što se zove „sema“ izvjesno su nadahnula teoriju
reinkarnacije, koja je samo jedan oblik selidbe duše, metempsihoze. Mnogo je međutim
izvjesnija od metempsihoze činjenica čudnovate saglasnosti sistema u raznim vremenima i
sredinama. Ne pripisujmo joj mističke, pa ni logičke, uzroke. Ona može da, barem katkada,
proističe iz jadne ograničenosti ljudskog inventivnog duha koji svoje istine može lakše da nauči
nego da ih sam stvori.

Stoljeća se prepisuju, narodi se međusobno kopiraju. A kada se za iste stvari nađu razna imena,
to je već razlog klanja i obilnog prolivanja krvi. Iskusan historičar mora da prizna ovu činjenicu.
A pri tom ipak opažamo zanimljivu pojavu: Indija, zemlja s kojom se počinje u svim historijama
filozofije, nije zabilježena ni u jednoj povijesti koja se predaje u srednjim školama! A ta je
Indija, većinom, bila idejni arsenal naroda.

Teozofi znatno pretjeruju kada propovijedaju kontinuitet objave kao evanđelje čovječanstva. Ali,
mjesto toga, pozitivna znanost mora da uglavi ovo: bogovi mijenjaju postojbinu, putuju iz rase u
rasu, iz naroda u narod. Na bogovima se vrše plagijati. Bogovi se posuđuju, daju na otplatu.
Postoji selidba bogova, i s njom u vezi ponavljanje škola i sistema. A pri tom, đaci nisu uvijek
zahvalni svojim učiteljima, te do današnjega dana provode praksu da ih prešućuju.

Kao kritiku cjelokupne službene historiografije ističem ovo: ona radi ulomično i zida na malom
broju sačuvanih dokumenata koji svi imaju tendenciozan značaj. Opća historija puna je lakuna i
nedostataka. U njoj postoje prave i kulturne Atlantide. Izgubljena ostrva duha. Čovječanstvo je
starije nego mi mislimo. Do početka 19. stoljeća, mi smo potpuno ignorisali Orijenat. Osim toga
mi i danas preskačemo cijele razvojne epohe. Ja sam u jednoj od najvećih biblioteka Zapada
vidio gomile važnih kineskih rukopisa, pokupljene u jednom budističkom manastiru, koje
nijedan čovjek, nijedan Evropejac nije pročitao. Što je naročito značajno, naše znanje klasike i
staroga svijeta zapinje na granicama rimskoga carstva. Ime Indija čujemo, i to samo ime,
povodom ekspedicije Aleksandra Makedonskoga. Tako je i sa drugim golemim oblastima duha,
te mi zaključujemo da su antički Sredozemci s njima imali isto tako tek slabih i površnih veza.

To, međutim, nije istina. Već je najstarije čovječanstvo bilo isprepleteno kulturnim mrežama
koje se krate priznati službeni historičari. Pismo i pismenost su bili rašireniji nego mi možemo
zamisliti, a naročito je postojala prostrana erudicija, brahmini i mandarini! Na visokom stepenu
razvoja stajala je lingvistika. Onda su svećenici bili nosioci tajne znanosti, i treba priznati da im,
u tom smislu, Condorcet ni Voltaire nisu učinili punu pravdu. Mi držimo da su se stari narodi
ignorisali za to jer nam o tom nisu ostavili štampane tabake.
To ne stoji. Aristokracije, a tako i duhovne, tih naroda imale su savršenu obavještajnu službu, a
ta se protezala i na same izvore mudrosti. Prema tome, prava i potpuna historija čovječanstva još
nije napisana. Nju tek treba napisati. Službeni historiografi onemogućuju je svojom
suhoparnošću, a teozofi svojom nebouzdanom maštom. Obaviještenih putnika je bilo više nego
mislimo iz naroda u narod, a učeni stranci prodavali su svoje znanje za naklonost kneževa i suho
zlato.

Među ostalim mnogobrojnim stvarima, ni službena hronologija seobe naroda (francuski rečeno
„invasion des barbares“) ne zaslužuje da se smatra kao mjerodavna i zadovoljavajuća. Isto tako,
kao ni porijeklo pojedinih imena naroda, filozofskih sistema itd. Velika djela koje redom
pripisujemo jednom geniju plod su mučne i duge historijske inkubacije.

Što bih danas htio da istaknem bilo bi ovo.

Kada bi neko pitao ko su dva najveća savremena bogomila, ja bih bez oklijevanja odgovorio:
1. Tolstoj;
2. Gandhi.
Kako? Tolstoj i Gandhi, u vezi s ovom, u Bosni odavno izumrlom sektom? – Pa ipak, tako je, za
to jamči potpuna podudarnost njihovih moralnih sistema.

Tolstoj, koji je ipak bio naš stariji savremenik, preminuo je na željezničkoj stanici Astapovu
malo godina prije velikoga rata koji je toliko stvari, pa i čvrstu povjesnu erudiciju, turio u
pozadinu. No svejedno, ko sumnja da je on bio bogomil, treba samo da pročita njegova djela
(naročito ona iz starijih godina), pa da se o tom uvjeri. A tako isto stoji i s Gandhijem, još od
početka života.

Čudno historijsko podudaranje, svakako još pregnantnije s hinduskim filozofima ili Walta
Whitmana sa sličnim pjesmotvorima. Ne kažemo za to da su oni svoja učenja pozajmili iz Bosne,
još i danas slabo poznate sa svojim propalim spomenicima. Ne kažemo za to ni da se historija
ponavlja. Ali ovo kažemo, još jedan putem, bogovi se sele. Ako Tolstoj i Gandhi imaju i suviše
zajedničkih crta s bosanskim i bugarskim bogomilima, tako na pr. cjelokupan moralni sistem, ne
znači možda ugledanje ili ponavljanje historije nego znači da su, posredno ili neposredno, crpli iz
istih izvora. A koji su to izvori? Oni se, očevidno, nalaze u Aziji, nesumnjivoj kolijevci
cjelokupne evropske religioznosti (što je, recimo, zapazio i Martin Buber): samo ostale da se na
to odgovori:
Perzija?
Indija?
Mi taj odgovor u sasvim definitivnome smislu nećemo dati, samo naglašujemo, da u bogomilstvu
moglo biti više presađenih i pozajmljenih indijskih elemenata nego se obično pomišlja. Obično,
čim se spomene bogomilstvo, prvo se misli na mazdeistički dualizam, pak se odmah lijepi
etiketa: Perzija. Međutim, cijelo je bogumilstvo prožeto turobnim duhom koji oštro odudara
vedrog i sunčanog raspoloženja borbenoga, i samo borbenoga, Irana. Doduše, svi historičari
priznaju da se, preko Manesa, moglo da crpe iz budističkih i drugih vrela. Ali nijedan nije opazio
kuriozitet saupadanja bogumilstva s učenjima, čak i društvenim, Tolstoja i Gandhija, od kojih je
drugi gotovo isključivo proizvod hinduske kulture, kojoj i prvi veoma mnogo duguje. Niko nije
dovoljno istaknuo da je i sama Perzija prerađivala cijele dijelove hinduskih učenja. „Soma“ i
„haoma“ su identični. Niko opazio u kolikoj se mjeri religiozna historija Indije srasla sa samim
njenim životom.

Manes je proveo neku vrstu teokrazije, stapanja bogova, proveo načelo sinkretizma, služeći se
kršćanskom podlogom. Doduše, i samo kršćanstvo je bilo složeno od više komada koje je
apsorbovalo. Ovakvo stapanje bogova na azijskom Istoku nije bilo ništa novo. Kada je oko g.
200 budizam zakoračio u Kinu, on se sukobio s taoizmom, ali to nije smetalo njihovom
paralelnom razvoju. Reformisani teoizam uzeće pod svoja etička učenja Laocea; ideje Laocea,
Konfucija i Bude mogla su u Kini da se razvijaju jedna do drugih, praveći uz to ustupke ovdje
magiji, onde obožavanju cara, najzad i slobodnoj misli. Manesovi propovjednici prodrli su čak i
u Kinu, vrlo podesnu za slične kompromise, premda se u njoj postepeno gubila vjerska revnost.
Budizam agituje, a u sedmom stoljeću stižu čak i nestorijanski misioneri i Arapi koji u Šantungu
sazdaše danas najstariju mošeju. Tada je u Kini vladao car odan Laoceu, ali koji je u priličnoj
mjeri razumio budiste, kršćane i muslimane. Teozofi su dakle tu imali svoje izravne preteče.

I u Indiji je takva vjerska snošljivost stoljećima bila načelo narodnoga života, pa se u njoj čak do
danas vrše pokušaji slivanja raznovrsnih sistema, te čovjek što ne može da izrazi kroz jedan kuša
da kaže kroz drugi. Čovjek koji se trudio da izradi „Svetu knjigu cijeloga svijeta“ bio je
Vivekananda, u moralnom smislu direktni Gandhijev učitelj, a sistemi mirenja i sabiranja vjer.
građe jesu upravo nebrojeni. Glozatori i kazuiste obiluju. Time smo htjeli da pokažemo kako sam
Manes, kao praizvor bogumilstva, premda mezopotamskoga podrijetla i perzijske škole, ima
dubljih indijskih i drugih srodnosti. Sam mazdeizam oštro kao mačem sijekao je svijet na dva
međusobno isključiva pola, svijetla i tame, dobra i zla.

Dalmatinac Franciscus Patritius (1529. – 1597.) vidio je u svjetlosti znamen i praizvor cijeloga
života, ali on je sjenu iz njega izvodio jednim graduiranim procesom.

Mazdeizam je bio djelo jednoga hrabroga, vojničkoga naroda Perzije koji je svojim
neprijateljima ulivao silan strah i poštovanje, a s kojim se lukavi i drugim svojstvima obdareni
stari Grci nisu u tom pogledu mogli mjeriti. Međutim, što karakteriše bogumile, to je da nisu bili
ratoborni nego da su baš na borbu i prolijevanje krvi gledali istim očima Tolstoja i Gandhija. A
ta njihova miroljubivost spadala je svakako u najglavnije moralne dogmatske zasade.

Istina, kaže da su bogomili dualiste, jer su vjerovali u dva prapočela, a i to s nekim nijansama.
Ali u nekoj mjeri svakako su dualiste i pravovjerni kršćani. No također uloga Boga i Satanaela
različna je od uloge Ormuzda i Ahrimana; parovi nisu analogni. Uzmimo da su bogumili
dualiste; ali nije li bog njihov – Brahman i Atman, a Satanel – naprosto i samo Maja? Nije li taj
dualizam naprosto razlika numenalnog i fenomenalnog, inteligibilnog i senzibilnoga svijeta? –
Dalje, Perzijanci su u staro vrijeme suviše polagali na zdravlje, njegu i ljepotu tijela, u čemu
danas muslimani prednjače Hindusima; kod njih ovosvjetski život nikada nije bio zabačen, i bili
su optimiste na herojsku potenciju. Može li se to kazati za bogumile koji su u posmatranju
fizičkoga svijeta odista srednjevjekovni, te radikalnije od Kršćana pripisuju đavolu stvaranje
vidljivoga, a tako i čovjekova tijela? S takvim nazorom o svijetu oni su daleko bliži Tolstoju,
koji je također u tijelu gledao neprijatelja, baš: „đavola“, i samom Gandhiju koji svojemu tijelu
uskraćuje sva zadovoljstva nego prolifičkim, snažnim, razvijenim Perzijancima u kojima se
oličavao neobično krepak državotvorni nagon.
Mazdeizam je ipak vjerovao u konačnu pobjedu svojega boga koja će doduše biti izvojštena
teškom borbom, a i taj bog je oličavao rasne arijske ideale u sukobu s turanskima, međutim, već
Manes vjeruje u vječitu koegzistenciju dobra i zla, u borbu duše i tijela, i prožet je Kaldejskim
pesimističkim duhom. Manesovo učenje o božjim izaslanicima mnogo nas sjeća na indijske
satvike ili bodhisatve, također na džainističku tezu o postepenoj revelaciji, pa tako budiste znadu
za 24 Budine preteče. Manes je pored sebe u ove genije ubrojio i Budu, Zaratustru i Isusa, kako
će slično da kasnije načini Muhamed (za Mojsija i Isusa).

Podjela učenika na dvije grupe koju su prihvatili po Manesu i bogomili, na savršene i slušaoce,
postojala je u potpuno paralelnom obliku kod starih Indijaca, a kod samih budista postojao je
stroži i blaži način vršenja obaveze; osim toga, bilo je u Indiji više stepena posvećenja, a sam
Tolstoj vjerovao je u potrebu graduirane iniciacije, tj. da se kreposti stiču nužnim redom. Kod
Gandhija, pošto on ne pravi nikakvih tajni, može biti samo više stepena u shvaćanju njegovih
misli.

Ako su manihejci, pa i bogumili, bili askete, Indija je od vajkada bila zemlja pustinjaka i
isposnika u kojoj se najtstrožije odricanje često oglašavalo kao načelo drugačije nego u Perziji
gdje je ideal bio pozitivno i puno uživanje života. Manes je svoju etiku sažeo u čuvena Tria
Signacula (manus, oris et sinus). Potpuno identična tri učenja kao i bogumili propovijeda još
i danas Mahatma Gandhi, a može ih se naći u svima varijantama u djelima starijega Tolstoja
koji je isto volio da učenja Kineza, brahmana, budista, grčkih filozofa stapa u komentar
Hristovoj doktrini. Potpuno identična tri propisa, i to potpuno identičnim redom i slijedom,
nalaze se u prve tri tačke od onih pet što ih je Vivekenanda u Radžajogi rezimirao iz Kurme
Purane.

Neko će da upita kolika je starost dotičnoga pasusa. „Purana“ znači „starine, stara povijest“. Ako
se uzme da su te tri tačke pravo srce i centar Gandhijevih doktrina, a da Gandhi zabacuje
doktrine s kojima se ne slaže kao neautentične i umetnute, slijedilo bi da su teze koje on
propovijeda ne samo najautentičnije nego i najstarije.

1. Signaculum manus hinduski se zove Ahimza. To je temelj Gandhijeve doktrine, a u isti

mah ideal joginskoga savršenstva. Tim se propisom ne zabranjuje samo ubijanje i
prolijevanje krvi nego i mučenje, bilo kakvo nanošenje zla i štete nekom živom biću, pa i
cijeloj prirodi.
2. Signaculum oris je satiagraha, „snaga istine“ tj. zabrana da se kaže i najmanja laž i
kleveta i nalog da se cjelokupni život podesi po duhu istine.
 3. Signaculum sinus to je Brahmačarija, zapovijed da se u seksualnom smislu ostane
potpuni apstinent. Riječ brahmačarija postojala je još u Budino vrijeme i značila „sveti
put“ (svi ovi izrazi imaju po više homonimskih značenja), a deviza Ahimza isto je bila
propovijedana od Bude, a još više od njegova savremenika Džaine, osnivača vjere kojoj
baš pripada Gandhijeva porodica po ocu i majki.

Stara hinduska učenja dakle nalaze se u manihejstvu i bogomilstvu u daleko većem

srazmjeru nego perzijski mazdeizam, inače bi trebalo dokazati da su i Hindusi ove svoje tačke
pozajmili iz Perzije, a koincidencija je baš u najvažnijoj točci, naime etici, između Manesa koji
je umro razapet (ili oderan) u trećem stoljeću poslije Hrista, između bogumila od 11. do 15.
vijeka, te između savremenih velikih Hindusa ne samo potpuna i savršena nego čak i
doslovna. Mislimo da je to činjenica nad kojom se moraju zamisliti historičari vjera, a naročito
onih bosanskih bogumila, od kojih to još nijedan nije opazio. Samo što je razlika u tome što su ti
propisi kod Manesa sasvim strogo važili za savršene, dok ih Vivekananda spominje kao potrebne
da se postigne samo već prvi stepen koji se indijski zove „jama“. A značajno je da je Tolstoj, koji
je znao za Vivekanandu (kao i Max Müller, , Paul Deussen i William James) i dopisivao s
Gandhijem svoju broširicu gdje govori o umjerenosti i uzdržljivosti uopće naslovio baš istim
karakterističnim izrazom „Prvi stepen“.
Manes je imao 12 učenika, bogumili 12 strojnika, Vivekenanda isti broj, a tako i Isus.
Primjećujemo da je Ramakrišna u Indiji imao i svoje trećoredce. Gandhi je isto kao Manes i
bogumili protivan pretjeranostima kulta u kojima vidi idolatriju, Tolstoj je potpuno zabacivao
služenje Bogu osim u čistom duhu ( „nije Bog u sili nego u istini“ ), dakle i sve obrede; jasno
možemo reći za jasnopoljanskoga mislioca da je bio, u koliko kršćanin, manihejac, donekle i
protestant, u pravome smislu bogumil. Tako je recimo otvoreno propovijedao vegeterijanstvo.
Gandhi isto tako kao Manes i bogumili i Tolstoj, praktikuje i propovijeda vegeterijanstvo,
premda pije mlijeko. Ukoliko su manihejci veoma mnogo molili, Gandhi neprestano čita
Bhagavad-Gitu i Upanišade, a njegovi pristalice pjevaju stare pjesme pobožne sadržine.
Manihejci su postili. Gandhi to do danas često praktikuje (jednom je kroz 21 dan odbio svaku
hranu), a i Tolstoj je opravdavao postove i svake vrsti ustezanja.

Ako manihejci nisu vjerovali u uskrsnuće tijela i posmrtni život, analogno otvarenju nirvane,
Tolstoj je u tome bio čisto filozofskog raspoloženja, a Gandhi nastoji da se hinduizam, kao vjera
epurira. Dok je Tolstoj izdao svoja četiri evanđenja na bazi: „što nije etičko, nije autentično“ –
Gandhi sasvim saobrazno sve pasuse iz starodnevnih indijskih knjiga koji bi mogli šokirati
njegovu modernu u sveljudsku pravednu savjest označava kao – interpolaciju. Tako vidimo da su
i bogumili zabacivali dio Staroga Zavjeta, dok su prihvatali neka apokrifna evanđelja, Manihejci
nisu smjeli imati zemaljskih dobara, taj se princip, odnosno svojine odavno sprovodio u Indiji
među vjernicima, a i Tolstoj ga je približno usvojio. Gandhi sa svojima živi u zajednici, radeći na
sasvim jednostavan i siromašan način. Bogumili isto nisu prihvatali zlatno tele kao Boga.

Masalijanci, za koje se misli da su također uticali na postojanje bogumilstva, padali su u mističke

ekstaze, a u Indiji takvih ekstatičara ima do dana današnjega (Samadhi, značajna za mistiku
Bhakti), samo što među njih ne spada Gandhi koji se nikada nije izdavao za proroka niti tvrdio
da je od Boga primio naročitih otkrovenja. Masalijanci su isto često i prosjačili, ali bogumili su
bili protivni filantropiji koju je i Tolstoj bičevao kao lažnu i neiskrenu, dotično bezuspješnu,
Vivekananda je isto osudio primanje darova koje ubija samostalnost ličnosti i duše. Kada se pop
Jeremija u Bugarskoj 10. stoljeća prometnuo u popa Bogumila nije možda htio reći da je mio
Bogu, nego eventualno da se razumije u teologiju, theosophos.

Ako su se bogumili međusobno pocijepali, sjetimo se da je Tolstoj često bio disident i svojih
učitelja, prisnih prijatelja, pa i porodice; da je Gandhi također više puta secesionista u indijskoj
politici i kulturi. Bogumili su zabacivali sakramente, Tolstoj je isto izbjegavao obrede, a Gandhi
je posumnjao u višu opravdanost postojanja kasta. Manihejci su jeli ribe koju u Indiji i na
Pacifiku obilno troše, a tako i bogumili, no hrana Gandhia i njih najviše je voće i povrće, a i
Tolstoj je žudio da se primakne tom idealu. Uopće treba znati da je već vrlo rano topla klima
Indije prisilila arijske osvajače, koji su prodrli sa Sjevera, da se čuvaju životinjske hrane.
Bogumili nisu klali životinje, Gandhi je podučio neke seljake u Indiji da oslobode svoje
životinje, tolstoj je napao klaonice i klanje stoke. Bogumili su ipak smicali zmije (mora da ih je u
Bosni dosta bilo), dok je Ramakrišna dotle dotjerao u indulgenciji da je nekako i to dovodio u
pitanje. A poznato je da je, u načelu, Buda zabranio da se uništava čak i njamanji život.

Ako su se savršeni kod bogumila zvali „svršitelji“ to je očevidno uzeto iz brahmanske teozofije u
kojoj su gornje klase važile i zvale se „dva puta rođene“. Razumije se da se na toj tačci Buda
razilazi od brahmanizma, jer metempsihoze nisu njegovo učenje. Isto tako je nekako hindusko-
teozofsko mišljenje da primicanje u novi čin posvete znači drugu, novu egzistenciju. Jednako
kako su griješnici među svršiteljima gubili jedan stepen, već su u brahmanskoj Indiji pripadnici
klasa gubili kastu, ako su se ženili izvan nje (miješali krv) ili čak jeli i drugovali s nedostojnima,
pojava koju Gandhi smatra smiješnom. Razumije se da je duh budizma potpuno oprečan „Varni“
(sistemu kasta) i osjećaju superiornosti koji se iz njega rađa.

Bogoslužje su vršili na vrh planina, a i Gandhi veoma cijeni poeziju prirode, šuma, džungla i
rijeka koje su očarale Tagora kao nekada već drevne pjesnike. Bogumili nisu molili „kruh naš
svagdašnji“, pasus koji Ibsen stavlja u usta kuharu što se utapa; Gandhi naprotiv kaže: milijoni
ištu samo kruha, ali identifikuju moral s političkom ekonomijom, vršeći neku vrstu
transsupstanciacije hljeba.

Bogumili su vjerovali u reinkarnaciju koja Budi nije imala nikakav ideal, ali je misao hinduskoga
podrijetla koju su usvojili današnji teozfi i antropozofi, s tim je dakako skopčana i karma.

Bogumili su izbjegavali svijet i svjetski i mondeni život; Tolstoj se iz salona povukao u

ladanjsko zatišje, a Gandhi sa svojom kolonijom gradi za stanovanje, radi zajednički život svoje
Ašrame, neke vrsti laičke samostane ili religiozne falanstere. Ako su se bogumili odijevali u crne
rize, Tolstoj se odijevao mužički, te je kopao zemlju i išao za volovima po njivi, dok Gandhi sa
svojima najbližima u zemlji, koja je od pamtivijeka proizvodila najraskošnije tkanine, propovijed
i nosi grubi i sirovi „khaddar“ vlastite izrade.[1]

Gandhi je s pokraljem razgovarao bosonog, Bogumili su obrađivali polja i izrađivali rukotvorine.

Tolstoj je na se uzeo prvi, a Gandhi drugi dio tog programa, samo što je u Gandhiju oživjela
ambicija da uskrisi nekada sjajnu indijsku manifakturu. Pjesme gandhista još su najsličnije
psalmima koji opet podsjećaju na Upanišade. Bogumili su slobodno interpretirali Sveto Pismo u
subjektivnom duhu, a Gandhi i Tolstoj čitaju svete knjige samo kao moralni podstrek za
simbolsku interpretaciju.
Bogumili su dali narodu Bibliju u ruke (kao onaj evangelik na kraju „Uskrsnuća“) da je svako
čita i komentariše na svoju ruku. Time su došli u red protestanata, i moderni se historičari diče da
su to oni prvi otkrili. Međutim, mi često gubimo iz vida erudiciju prošlih vijekova. Već u 17.
stoljeću Poljak Wengerski štampao je u Holandiji debelu knjigu o protestantizmu kod Slovena
gdje uz Jerolima, Husa, Trubara, de Dominisa, dva Vergerija Flaciusa, već na početku bilježi i
bogumile i njihovu vezu sa Patarenima, Albingezima, Valdenzima, Katarima, Husom itd. (Neka
od ovih imena ušla su i u „Historijski i kritički riječnik“ Pierra Baylea). A u Indiji je prevodilac
Veda na živi jezik Indije Dajananda 1887. proglasio:
Vede su knjige prave spoznaje. Prva dužnost svakog Arijca jeste da ih čita i da ih
propovijeda.

Zanimljivo je da su bogumili kao jezgro prešli na Islam koji je bio dosta snošljiv prema
manihejskim sektama. Tolstoj u svojim spisama na više mjesta napominje i navodi islamske
mudrace i vjerske sekte, a u propovijedi „Hadži-Muratu“ opjevao je nesputanu ljubav za slobodu
ponositoga borca s Kavkaza. No baš je Gandhi onaj prvi koji je, 1918. u Indiji proglasio politički
savez hindusa i muslimana, koji su dotle često imali vrlo suprotnih interesa. „Historija ima čudnu
tendenciju da se ponavlja“ kazao je, 1927. u svojem predavanju o bogumilstvu dr. Ivo Pilar. Ali
ni g. Pilar, ni, koliko znamo, niko drugi nije opazio sve sličnosti i ponavljanja, koja su, u
formalnim potankostima, možda puka slučajnost, a dovode stare bogumile u vezu čak s
današnjom Indijom. S Gandhijem i Tolstojem koji je sigurno vrlo nedostatno bio obaviješten o
Bosni.

Već je Wengerski u 17. stoljeću zabilježio veze bogumila s Patarenima, Albigenzima i drugim
sektama na Zapadu. Ove, bilo slučajne, bilo uzročne, koincidencije u vrlo mnogim tačkama
između bogumila, Tolstoja i Gandhija, te drugih Indijaca nije do danas niko razgovijetno uočio
ni naznačio.

Bogumilima se predbacuje da su mrzili život i svijet, da su u njemu bili mlaki, pasivni. Pa ista ta
zamjerka bila je stotinu puta učinjena Tolstoju, nekada raskalašenom i veselom oficiru koji je
pio, ljubio, kartao se! A takav je nirvanizam i poricanje vrijednosti života Gandhiju naročito
predbacio Tagor, uz cijele rukovjeti lijepih riječi. A Gandhi je na to stao da raspravlja s
pjesnikom „Pjevačeve žrtve“ i „Rastućega mjeseca“.

Misli se da su se ostavi slovenskih neznabožaca priključili bogumilima. Gandhi, za svoj račun,

izjavio je da ne mari da obraća animiste, a isto tako da ne osjeća potrebu da pređe na kršćanstvo,
pošto je za nj hinduizam vjera. Bogumilski delegati učestvovali su na crkvenom saboru u
Konstanci. Jedan Gandhijev Rođak učestvovao je devedesetih godina prošloga stoljeća na
kongresu Religija u Chicagu (pored više indijskih izaslanika) u kojemu je pretsjedao Gibbon,
kardinal rimske crkve. Pavlićani su se uklanjali progonima dvosmislenim izjavama. Ali treba
znati da je pravi majstor u zaobilaznom i višeznačajnom pisanju glavom Mahatma Gandhi što je
mnogo doprinijelo publicitetu njegovih spisa i njegovoj ličnoj slavi. A i Tolstojeva učenja
sadržavaju na više mjesta dubljega kritičkoga smisla nego bi čovjek u prvi mah uzeo. A upravo
indijska misao je toliko gipka, insinuantna i fluidna da sve što se tu kaže i napiše Evropljaninu
uvijek mora da izgleda istančano, rastegljivo i pronađeno za neki tajniji smisao. Mnogi njihovi
mislioci izražavaju svoje stanje duha neprestanim kolebanjima između opreka. Gandhi je, ma
koliko bio taktičar, čvršći. Mnogi su Hindusi primili od Evropljana u svoj Panteon i Hrista, ali ne
napuštajući vjeru u Vede i indijski rasni i religiozni genij.

Gandhi je kritičar izvjesnih zastarjelih tradicija uvriježenih u indijskoj crkvi i običajima, a

poznato je da je Sveti Sinod izopaćio novotara Tolstoja. Ni Gandhi, ni Tolstoj ne traže nikakovih
preimućstava ni povlastica za pretstavnike duha, u čemu su slični bogumilima. Gandhi se u ime
narodnih najširih radničkih slojeva zahvalio milostinji i zatražio rada, i samo rada. Tolstoj je
propovijedao potrebu ručnoga rada za svakoga, i za intelektualce, pa je i sam obrađivao polje i
baštu, a ideal bi mu bio čovjek koji bi sam uredio svoju kuću, skrojio odijelo i obuću. Gandhi se
naučio da prede i da čisti vunu.

Tolstoj i Gandhi traže najveću umjerenost u jelu i piću, sasvim solidarno. Vegeterijanci uopće,
ne samo bogumili, i to do dana današnjega, prave često iznimke, makar i samo privremene, u
korist ribe.

Gandhi i Tolstoj propovijedali su, premda oženjeni u ranijim godinama, potpunu spolnu
suzdržljivost. Sveti Pavao držao je stanje djevičanstva nad brakom, ali nije osudio ono što je
postalo sakramenat. Za Gandhija i Tolstoja muž i žena mogu da žive najviše kao brat i sestra.
Tolstoj je udario na anatemu na svaku želju, čak i u samom braku. Matejev pasus: „Ako ko
pogleda na ženu sa željom, već je počinio preljub u srcu svojemu“, Tolstoj na više mjesta tumači
da se odnosi i na svoju sopstvenu ženu. A to je u smislu bogumilskih svršitelja. Tolstoj je bio
dugovjek, a i Gandhi je nevjerovatno izdržljiv u svim naporima, po žezi, kiši, u zatvoru i
oskudici. Tolstoj bi smatrao, dosljedno schopenhaurizmu i koristeći se jednom refleksijom
Svetog Augustina, srećnim događajem kada bi cijelo čovječanstvo izumrlo od nerađanja. Gandhi
je najživlje ustao za to da Indijke prestanu rađati djecu, jer će uslijed ekonomske bijede inače
samo da uvećavaju broj robova i nesrećnika.
Dok se Gandhi priključio pokretu za izučavanje sanskrta i indianistike, te postao značajan
promicatelj samorodne kulture, Tolstoj je širio pismenost među seljacima, osnivao tečajeve,
pisao bukvare i čitanke za njih, te čak sarađivao s njima i u književnim djelima. Tolstoj je rekao:
Carstvo Božje je u vama; a Gandhi smatra suvjernikom, samišljenikom svakoga koji meditira
nad Bhagavad-Gitom, „Ko čita Ramajanu, rečeno je u staro vrijeme, dobija plemstvo“. Gandhi
kao da tome djelu pripisuje skoro čudotvoran uticaj na bolesnike.

Apsolutna istinoljubivost je zajednička gandhievska i tolstojevska odlika (Herodot kaže da su

Perzijanci smatrali laž za najveću sramotu a zatim rđavo djelo jer ko skrivi, prisiljen je da laže).
Oni isto zabacuju prisegu te osuđuju prevaru u svakom zanimanju. Gandhi n. pr. tu „prevaru“
vidi i u fabriciranju dragocjenih tkanina, uz naročite uslove pod kojima su izrađeni. Tolstoj je to
činio u nizu djela socijalne kritike, a Gandhi političkim krilaticama i platformama protiv
evropske civilizacije koja je, kaže ne djelo Hrista nego đavola.
Gandhi baš ne napada trgovinu koliko neke oblike tehnike, ali glavno što bi on u Indiji htio da
obnovi bila bi stara, razrušena manifaktura tkačnica koja bi obezbijedila cijelom narodu zaradu, a
po tom i nacionalni budžet. I u Indiji su uostalom odavno najveći trgovci Parsi koji su
perzijskoga podrijetla. Gandhi ide pretežno za tim da podigne i probudi indijsko selo.

Negativni odnos bogumila prama kičmenosti države upravo je tipičan za ruskoga grofa i sina
jednog indijskog Devana (ministra finansija). Tolstoj se kolebao između agrarne reforme Henry
Georgea i idealnog, blagog, a ne brutalnog anarhizma. Gandhi je proglasio nenasilnu, ali aktivnu
ideju nesaradnje i neopiranja zlu. On bi htio da svijet živi na čisto moralnoj podlozi. Termini
njegovi često se podudaraju s Tolstojevima, a bogumilska tećnja je očigledna. Tolstoj je jasno
rekao: Ne ubij! A Gandhi podvači da je njegova propaganda djelo ljubavi za opći mir. Ako
Bosna nije bila politički ekspanzivna, i Gandhi ispovijeda da njegova ljubav ne pozna
geografskih granica.

U Indiji, kao kod bogumila u Bosni, jedan dio Hindusa tokom historije prigrlio je Islam koji je u
sebi pokazao veće državotvorne i vladalačke sposobnosti. Međutim, car Akbar pokušao je da
stvori jednu vjersku sintezu, s dosta hinduskih i drugih elemenata, a najratobornija sekta Sikova
izabrala je za evanđelje pojedina poglavlja hinduizma i Islama.

Bogumili su važili kao protidržavni, po svjedočanstvu Kuzme Protoprezvitera. Tolstoj je

ogorčeno kritikovao prilike u Rusiji, ali tako i u ostalom svijetu, naročito „zapadnim
demokratijama“ te je epitetima žigosao cijeli niz ruskih careva koje je smatrao ili nesposobnima
ili pokvarenima. Gandhi je proglasio teoriju „Građanske neposlušnosti“u više faza, koje idu dalje
od obične pasivne rezistencije koju su Indijanci nekoliko puta spovodili u 19. vijeku. I u tome
Gandhi nesvjesno kopira, da sličnost bude integralna, bogumile koji su robovima nalagali da
otkažu poslušnost gospodarima. Premda je on formulu svojega programa uzeo od Amerikanca
Thoreaua i proširio je. I Gandhi i Tolstoj imaju sličnu kritiku kapitala. Gandhi u tome sliči ne na
Marksa nego na engleskoga socijalistu starije škole Ludda.

Nesklonost prema svijetu očitovala se kod bogumila nedostatkom estetičkoga smisla. Više
manje, oni su ikonoklaste. Mrzvoljni i namrgođeni Tolstoj isto tako je osudio svaku umjetnost, a
Gandhi ju je podredio svojim tjesnogrudim pogledima i istaknuo da za nj čisto književna kultura
nema suviše veliko značenje.

Da zaključim: Srodnosti između bogumilstva, te učenja Tolstoja i Gandhia jesu više nego
frapantne. Te su srodnosti tolike da čine jedan cjelovit sistem. Priznajem da ima i nekih
razlika koje dugujemo lokalnim i povijesnim prilikama. Kod Gandhia i Tolstoja ne može se u
pravom smislu govoriti o nekoj crkvi. Ali ta je i kod bogumila bila jedna ljuska. U Tolstoju
nalazi se ipak čitava ezoterika bogumilstva na sasvim nesumnjiv način. Gandhi je čovjek izrazito
bogumilskoga mentaliteta, samo što zasade religioznoga podrijetla hoće da prevede u političku
ekonomiju. Govoriti o Zaratustri povodom bogumilstva izlazi iz okvira objektivnosti, jer ovomu
nedostaje iranski duh, i to sasvim. A međutim, u svemu što se tiče društvenog uređenja,
poimanja bogatstva, službe državi, moralnih nazora, seksualne čistoće i svih glavnih pitanja
života, dakle praktike, pogledi bogumila, te Tolstoja i Gandhia jesu takvi kao da su prepisani iz
knjige u knjigu.

Kako da se objasni ta sličnost? Možda su svi ljudski problemi ograničeni u praksi a jedan broj
pitanja sa suvislim opredijeljenim brojem odgovora. Kada bi to bila i sasvim slučajna
koincidencija, vrijedilo bi je zabilježiti za historiju ideja, u tolikoj vremenskoj i prostornoj
udaljenosti. Slučaj je u toliko vrijedniji pažnje što kod Gandhia doktrina prelazi u tako strogu
sistemaciju da jedna riječ, recimo Ahimza, ili ma koja druga, može da označuje cijeli njegov
pokret, pošto su sve njegove glavne lozinke postale nekako sinonimne i istovjetne s cjelinom
nauke. Religiozni, moralni, politički i ekonomski izrazi bivaju ekvivalentni. A svi termini
Gandhievi uzeti su iz arsenala staroindijske teologije. Tolstoj je možda i čuo za bogumile, dok je
to za Gandhia sasvim isključeno. Najzad, Tolstoj je i sam obilno crpio iz arhiva hinduske
mudrosti.

Zato mislim da rješenje treba tražiti u tom što je Manes izvjesno suviše pozajmio od blaga
hinduskih predanja i budističkih shvatanja, više nego se dosada uzimalo. Ali moram da istaknem
da ni to potpuno ne objašnjava stvar. Historičari bogumilstva, koje je igralo značajnu ulogu u
prošlosti Bosne i Balkana, trebali bi da primjete i protumače ovu veliku zagonetku u historji
ljudske misli. Jer onaj ko se popeo na krov još samim time ne vidi sve što se dešava u kući.

[1] Džainiste se dijele po odijevanju na dvije sekte: Digambapa (zrakom odjeveni) i Svetambara
(bijelo).