AETERNI PATRIS

ENCIKLIKA PAPE LAVA XIII

O OBNOVI KRŠĆANSKE FILOZOFIJE

Patrijarsima, primasima, nadbiskupima i

Biskupi katoličkog svijeta u milosti i

Zajedništvo s Apostolskom Stolicom.

Jedinorođeni Sin Vječnog Oca, koji je došao na zemlju da ljudima donese spasenje i svjetlo božanske
mudrosti, dao je veliki i divni blagoslov svijetu kada je, koji se spremao ponovno uzaći na nebo,
zapovjedio apostolima da odu i poučava sve narode,(1) i napustio Crkvu koju je utemeljio da bude
zajednička i vrhovna učiteljica naroda. Jer ljudi koje je istina oslobodila trebali su biti sačuvani
istinom; niti bi plodovi nebeskih nauka po kojima dolazi spasenje ljudima dugo ostali da Gospodin
Krist nije postavio nepogrešiv autoritet učenja koji će umove osposobiti za vjeru. A Crkva je gradila
na obećanjima svog vlastitog božanskog Autora, čije je milosrđe oponašala, tako je vjerno slijedila
Njegove zapovijedi da je njezin stalni cilj i glavna želja bila ova: podučavati religiju i zauvijek se boriti
protiv zabluda. U tu svrhu zasigurno su se bavili neprestanim radom pojedinih biskupa; u tu svrhu i
objavljeni zakoni i dekreti koncila, a posebno stalna budnost rimskih sveštenih papa, kojima, kao
nasljednicima blaženog Petra u primatu apostola, pripada pravo i služba poučavanja i potvrde
njihove braće u vjera. Budući da je, dakle, prema upozorenju apostola, um Kristovih vjernika sklon
zavaravanju, a integritet vjere među ljudima pokvaren filozofijom i ispraznom prijevarom,(2) vrhovni
pastiri Crkve uvijek su smatrali su svojom dužnošću unaprijediti, svim sredstvima u njihovoj moći,
znanost uistinu tako zvanu, i ujedno pružiti posebnu pažnju da svi studiji budu u skladu s katoličkom
vjerom, osobito filozofijom, o kojoj je dobro tumačenje drugoga. znanosti velikim dijelom ovisi.
Doista, poštovana braćo, na ovu temu, među ostalima, ukratko smo vas upozorili u našoj prvoj
enciklici; ali sada, kako zbog ozbiljnosti teme tako i zbog uvjeta vremena, opet smo primorani
razgovarati s vama o načinu preuzimanja studija filozofije koji će najprikladnije odgovoriti na
izvrsnost vjere, i na u isto vrijeme biti u skladu s dostojanstvom ljudske znanosti.

2. Tko se usmjeri na gorke svađe ovih dana i traži razlog za nevolje koje muče javni i privatni život,
mora doći do zaključka da je plodan uzrok zala koja sada pogađaju, kao i ona koja prijete, nas leži u
ovome: da su se lažni zaključci o božanskim i ljudskim stvarima, koji su nastali u filozofskim školama,
sada uvukli u sve poretke države i prihvaćeni su zajedničkim pristankom masa. Jer, budući da je u
samoj prirodi čovjeka da slijedi vodič razuma u svojim postupcima, ako njegov intelekt uopće griješi,
uskoro slijedi njegova volja; i tako se događa da lažna mišljenja, čije je sjedište u razumijevanju,
utječu na ljudske postupke i izopačuju ih. Dok, s druge strane, ako ljudi budu zdravog razuma i
zauzmu svoj stav prema istinskim i čvrstim principima, rezultirat će golemom količinom koristi za
javno i privatno dobro. Mi, doista, ne pripisujemo takvu snagu i autoritet filozofiji da bismo je
smatrali jednakom zadatku borbe i iskorijenjivanja svih pogrešaka; jer, kada je kršćanska religija prvi
put konstituirana, došla je na zemlju kako bi je vratila u njezino iskonsko dostojanstvo vrijednim
svjetlom vjere, raspršenom "ne uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, već očitovanjem duha i
moći"( 3) tako i u sadašnje vrijeme gledamo iznad svega na moćnu pomoć Svemogućeg Boga da vrati
ispravnom razumijevanju ljudske umove i rasprši tamu zablude. (4) Ali prirodne pomoći s kojima je
milost božanska mudrost, snažno i slatko raspolažući svim stvarima, opskrbila je ljudski rod niti za
preziranje niti zanemarivanje, među kojima je očito ispravna uporaba filozofije. Jer, Bog nije uzalud
upalio svjetlo razuma u ljudski um; i tako daleko je super-dodatno svjetlo vjere od gašenja ili
umanjivanja moći inteligencije da je radije upotpunjuje, a dodavanjem njezine snage čini je
sposobnim za veće stvari.

3. Dakle, sama Božanska providnost zahtijeva da se, pozivajući ljude na put vjere i spasenja, iskoristi i
ljudska znanost - provjerenu i mudru praksu o kojoj svjedoči povijest, držali su se najslavniji oci
Crkve. . Oni, doista, nisu imali običaj ni omalovažavati ni podcjenjivati ulogu koju je razum morao
odigrati, kao što je sažeo veliki Augustin kada ovoj znanosti pripisuje "ono čime se rađa najzdravija
vjera... hrani se, brani i ojačao."(5)

4. Na prvom mjestu, filozofija, ako se njome ispravno koriste od strane mudrih, na određeni način
nastoji izgladiti i učvrstiti put do prave vjere i pripremiti duše svojih učenika za prikladno primanje
objave; zbog čega ga antički pisci dobro nazivaju katkad odskočnim daskom do kršćanske vjere,(6)
ponekad uvodom i pomoći kršćanstva,(7) ponekad učiteljem evanđelja.(8) I, zasigurno, Bogom svake
dobrote, u svemu što se odnosi na božanske stvari, nije samo svjetlom vjere očitovao one istine koje
ljudska inteligencija sama po sebi nije mogla postići, nego i druge, ne sasvim nedostižne razumom,
da se uz pomoć božanskog autoriteta mogu učiniti poznato svima odjednom i bez ikakvih primjesa
pogreške. Stoga su određene istine koje su ili božanski predložene za vjerovanje, ili su bile vezane
najbližim lancima za doktrinu vjere, otkrili poganski mudraci bez ičega osim njihovog prirodnog
razloga koji bi ih vodio, demonstrirane i dokazane tako što su postale argumenti. Jer, kako kaže
Apostol, nevidljive stvari Njegove, od stvaranja svijeta, jasno se vide, razumijevaju se po stvarima
koje su stvorene: Njegova vječna sila i božanstvo;(9) i pogani koji nemaju ono što je stvoreno, kao što
kaže apostol. Zakon ipak pokazuje djelo Zakona zapisano u njihovim srcima.(10) Ali najprikladnije je
ove istine, koje su otkrili čak i poganski mudraci, okrenuti upotrebi i svrhama otkrivene doktrine,
kako bi se pokazuju da i ljudska mudrost i samo svjedočanstvo naših protivnika služe potpori
kršćanskoj vjeri – metodi koja nije nedavno uvedena, već je uvriježena, a često su je usvajali sveti oci
Crkve. Štoviše, ti časni ljudi, svjedoci i čuvari vjerskih tradicija, prepoznaju određeni oblik i lik ovoga u
djelovanju Hebreja, koji su, kad su se spremali napustiti Egipat, dobili zapovijed da sa sobom ponesu
zlato i srebrne posude i dragocjene haljine Egipćana, kako bi se promjenom namjene stvari posvetile
služenju pravog Boga koje su prije bile oruđe neplemenitih i praznovjernih obreda. Grgur
NeoCezarejski(11) izričito hvali Origena jer se, s posebnom spretnošću, dok se grabi oružje od
neprijatelja, okrenuo obrani kršćanske mudrosti i uništenju praznovjerja mnoge argumente izvučene
iz spisa pogana. I Grgur Nazijanski(12) i Grgur iz Nise(13) hvale i pohvaljuju sličan način rasprave u
Vasiliju Velikom; dok ga Jeronim(14) posebno pohvaljuje kod Kvadrata, učenika apostola, kod
Aristida, Justina, Ireneja i mnogih drugih. Augustin kaže: "Zar ne vidimo Ciprijana, tog najblažeg
liječnika i najblaženijeg od mučenika, kako izlazi iz Egipta natovaren zlatom, srebrom i haljinama? I
Laktancija, također i Viktorina, Optata i Hilarija? I, da ne govorimo o živi, koliko je Grka učinilo
isto?"(15) Ali ako je prirodni razum prvo posijao ovo bogato polje nauka prije nego što je postalo
plodno Kristovom snagom, ono zasigurno mora postati plodnije nakon što se milost Spasitelja
obnovila i dodano izvornim sposobnostima ljudskog uma. A tko ne vidi da se takvom metodom
filozofskog proučavanja otvara jednostavan i lak put vjeri?

5. Ali prednost koju treba izvući iz takve škole filozofije ne treba ograničiti unutar ovih granica.
Ludost onih ljudi koji „po ovim dobrim stvarima koje se vide nisu mogli razumjeti Ga, to jest, niti
pozornošću na djelima nisu mogli prepoznati tko je bio radnik,“(16) ozbiljno se ukorava riječima
Božanske Mudrosti. Na prvom mjestu, dakle, ovaj veliki i plemeniti plod se skuplja iz ljudskog
razuma, da pokazuje da Bog jest; jer veličina ljepote i stvorenja, njihov Stvoritelj može se vidjeti tako
da se po tome spozna.(17) Opet, to pokazuje da se Bog ističe u visini svih savršenstava, posebno u
beskrajnoj mudrosti pred kojom ništa nije skriveno , i to u apsolutnoj pravdi koju nikakva izopačena
naklonost ne bi mogla poljuljati; i da Bog, dakle, nije samo istinit nego i sama istina, koja se ne može
niti prevariti niti se prevariti. Odatle jasno proizlazi da ljudski razum nalazi najpotpuniju vjeru i
autoritet sjedinjene u Božjoj riječi. Na sličan način, razum izjavljuje da je nauk Evanđelja čak od
samog svog početka bio očitovan određenim čudesnim znakovima, takoreći utvrđenim dokazima
nepokolebljive istine; i da, dakle, svi koji vjeruju u Evanđelje ne vjeruju brzopleto kao da slijede
lukavo smišljene bajke,(18) 18) ali, uz najrazumniji pristanak, svoju inteligenciju i prosuđivanje
podvrgavaju autoritetu koji je božanski. A ništa manje važno nije to što razum najjasnije ističe da
Crkva koju je Krist ustanovio (kako je utvrđeno u Vatikanskom saboru) zbog svoje divne
rasprostranjenosti, svoje čudesne svetosti i neiscrpne plodnosti na svim mjestima, također po svom
katoličkom jedinstvu i nepokolebljivoj stabilnosti, sam po sebi je veliki i vječni motiv vjerovanja i
neosporivo svjedočanstvo vlastitog božanskog poslanja.(19)

6. Nakon što su tako postavljeni njezini čvrsti temelji, od filozofije se nadalje zahtijeva trajna i
raznolika služba kako bi sveta teologija mogla primiti i poprimiti prirodu, oblik i genijalnost prave
znanosti. Jer u ovoj, najplemenitijoj studiji, od najveće je nužde spojiti, takoreći, u jedno tijelo mnoge
i različite dijelove nebeskih nauka, da svaki bude dodijeljen na svoje pravo mjesto i proizlazi iz svojim
vlastitim pravim principima, cjelina se može spojiti u potpunu zajednicu; kako bi, u redu, sve i svaki
dio bio ojačan svojim i tuđim nepobjedivim argumentima. Ni to točnije ili potpunije poznavanje stvari
u koje se vjeruje, i nešto lucidnije razumijevanje, koliko je to moguće, samih misterija vjere koje su
Augustin i drugi oci preporučivali i nastojali postići, a koje je Vatikan Sam sabor(20) proglasio je
najplodnijim, preko kojeg se prešućuje ili omalovažava. Oni će zasigurno potpunije i lakše steći to
znanje i razumijevanje tko se do integriteta života i ljubavi prema vjeri pridružuje umu zaokruženom i
dovršenom filozofskim studijama, jer isti Vatikanski sabor uči da spoznaju takvih svetih dogmi treba
tražiti kao pa iz analogije stvari koje su prirodno poznate kao iz povezanosti tih misterija jedne s
drugom i s konačnim ciljem čovjeka.(21)
7. Konačno, dužnost religiozne obrane istine koje su iznesene od Boga i odupiranja onima koji im se
usuđuju usprotiviti se odnosi na filozofska nastojanja. Stoga je slava filozofije biti cijenjena kao
bedem vjere i snažna obrana religije. Kao što svjedoči Klement Aleksandrijski, nauk o Spasitelju je
sam po sebi savršen i ne želi ništa, budući da je Božja sila i mudrost. A pomoć grčke filozofije ne čini
istinu moćnijom; ali, budući da slabi suprotne argumente sofista i odbija prikrivene napade na istinu,
prikladno je nazvana živicom i ogradom vinove loze. (22) Jer, kao neprijatelji katoličkog imena, kad se
spremaju napadaju religiju, imaju naviku posuđivati svoje oružje iz argumenata filozofa, pa branitelji
svete znanosti izvlače mnoge argumente iz zaliha filozofije koji mogu poslužiti za podržavanje
otkrivenih dogmi. Ni trijumf kršćanske vjere nije malen u korištenju ljudskog razuma da snažno i brzo
odbije napade svojih protivnika neprijateljskim oružjem koje je opskrbio sam ljudski razum. Ovu
vrstu vjerskih sukoba, sveti Jeronim, pišući Magnusu, primjećuje da ju je usvojio sam apostol pogana;
Pavao, vođa kršćanske vojske i nepobjedivi govornik, koji se bori za Kristovu stvar, vješto pretvara
čak i slučajni natpis u argument za vjeru; jer je od pravog Davida naučio otrgnuti mač iz ruku
neprijatelja i vlastitim oružjem odsjeći glavu hvalisavom Golijatu.(23) Štoviše, sama Crkva ne samo da
potiče, nego čak i zapovijeda, kršćanski učitelji da traže pomoć od filozofije. Jer, peti Lateranski
sabor, nakon što je odlučio da je "svaka tvrdnja koja je suprotna istini objavljene vjere potpuno
lažna, iz razloga što je u suprotnosti, ma koliko malo, istini",(24) savjetuje učiteljima filozofije da
dobro plate pozornost na izlaganje pogrešnih argumenata; budući da, kao što Augustin svjedoči,
"ako je razum okrenut protiv autoriteta Svetoga pisma, ma koliko se činilo prividnim, griješi nalik
istini; jer istinit ne može biti." (25) 8. Ali da bi filozofija bila vezana za skupljanje onih dragocjenih
plodova koje smo naznačili, prije svega treba da se nikada ne skreće s onog puta na koji su oci stupili
od časne davnine i na koji su Vatikanski koncil svečano i autoritativno odobren. Kako je očito da se
moraju prihvatiti mnoge istine nadnaravnog poretka koje su daleko izvan dosega najžešćeg intelekta,
ljudski razum, svjestan svoje vlastite slabosti, ne usuđuje se utjecati na sebe prevelike moći, niti
zanijekati te istine, niti mjeriti ih svojim mjerilima, niti ih tumačiti po volji; nego ih, radije, primite s
punom i poniznom vjerom, i smatrajte najvišom čašću što vam je dopušteno čekati na nebeske
doktrine poput sluškinje i sluškinje, i po Božjoj dobroti postići ih na bilo koji način. Ali u slučaju takvih
doktrina koje ljudska inteligencija može percipirati, jednako je pravedno da se filozofija treba
poslužiti svojim vlastitim metodama, principima i argumentima - ne, zapravo, na takav način da se
čini da se brzopleto povlači od božanskog autoriteta. . Ali, budući da je utvrđeno da one stvari koje
se spoznaju otkrivenjem imaju snagu sigurne istine i da one stvari koje se bore protiv vjere jednako
ratuju protiv ispravnog razuma, katolički će filozof znati da istovremeno krši vjeru i zakone razum ako
prihvati bilo kakav zaključak za koji razumije da je suprotan objavljenoj doktrini.

9. Znamo da postoje neki koji, u svom precijenjenju ljudskih sposobnosti, tvrde da čim čovjekov
intelekt postane podložan božanskom autoritetu, on otpada od svog urođenog dostojanstva i sputan
jarmom ove vrste ropstva, mnogo je retardiran i spriječen u svom napretku prema vrhunskoj istini i
izvrsnosti. Takva je ideja vrlo lažna i varljiva, a njezina je jedina tendencija da navede lude i
nezahvalne ljude da namjerno odbace najuzvišenije istine i odbace božanski dar vjere, iz koje izvori
svih dobrih stvari izviru na građansko društvo. Jer, budući da je ljudski um ograničen unutar
određenih granica, i onih dovoljno uskih, izložen je mnogim pogreškama i ne zna za mnoge stvari;
dok je kršćanska vjera, koja se oslanja na Božji autoritet, nepogrešiva gospodarica istine, koju tko god
slijedi neće biti niti upetljan u zamke zablude niti bačen amo-tamo na valove promjenjivih mišljenja.
Oni, dakle, koji za studij filozofije spajaju poslušnost kršćanskoj vjeri, filozofiraju na najbolji mogući
način; jer sjaj božanskih istina, primljenih u um, pomaže razumijevanju, i ne samo da ne umanjuje
njegovo dostojanstvo, već uvelike doprinosi njegovoj plemenitosti, oštroumnosti i stabilnosti. Jer to
je zasigurno dostojna i najkorisnija vježba razuma kada se ljudi usredsrede na opovrgavanje onih
stvari koje su odbojne vjeri i dokazivanja stvari koje su u skladu s vjerom. U prvom slučaju izrezuju tlo
ispod nogu zablude i razotkrivaju zločestost argumenata na kojima počiva pogreška; dok se u
drugom slučaju čine gospodarima važnih razloga za zdravo pokazivanje istine i zadovoljavajuću
pouku svake razumne osobe. Tko god poriče da takvo proučavanje i praksa nastoje povećati resurse i
proširiti sposobnosti uma, mora nužno i apsurdno smatrati da um ne dobiva ništa od razlikovanja
između istinitog i lažnog. Stoga, s pravom, vatikanski sabor ovim riječima spominje velike koristi koje
je vjera dodijelila razumu: Vjera oslobađa i spašava razum od zabluda i obdaruje ga mnogostrukim
znanjem. (26) Mudar čovjek, dakle, ne bi optužio vjeru i gledajte na to kao suprotnost razumu i
prirodnim istinama, već bi radije zahvalili Bogu od srca i iskreno se radovali što, u gustoći neznanja i u
poplavi zabluda, sveta vjera, poput prijateljske zvijezde, sja na njegovom putu i ukazuje mu na lijepa
vrata istine izvan svake opasnosti lutanja.

10. Ako, poštovana braćo, otvorite povijest filozofije, naći ćete sve što smo upravo rekli dokazano
iskustvom. Stari filozofi koji nisu imali dar vjere, ali su bili cijenjeni tako mudri, zapali su u mnoge
užasne pogreške. Znate kako su često među nekim istinama poučavali lažne i nespojive stvari; kakva
su nejasna i sumnjiva mišljenja imali o prirodi Božanstva, prvom podrijetlu stvari, upravljanju
svijetom, božanskom znanju budućnosti, uzroku i principu zla, konačnom cilju čovjeka, vječnom
blaženstvu, o vrlini i poroku i drugim stvarima, čije je pravo i sigurno znanje najnužnije ljudskom
rodu; dok su, s druge strane, rani oci i znanstvenici Crkve, koji su dobro razumjeli da je, prema
božanskom planu, obnovitelj ljudske znanosti Krist, koji je sila i mudrost Božja,(27) i u kojemu su
skrivena sva blaga mudrosti i znanja,(28) uzeo je i istražio knjige starih filozofa, i usporedio njihova
učenja s doktrinama otkrivenja, i, pažljivo ih procjeđujući, njegovali su ono što je u njima bilo istinito
i mudro a sve ostalo izmijenio ili odbio. Jer, kao što je svevideći Bog protiv okrutnosti tirana podigao
moćne mučenike na obranu Crkve, ljude rasipnike svojih velikih života, na sličan način lažnim
filozofima i hereticima, On se suprotstavio ljudima velike mudrosti, da bi branio, čak i uz pomoć
ljudskog razuma, blago otkrivenih istina. Tako je katolička doktrina od prvih doba Crkve naišla na
mnoštvo najžešćih protivnika, koji su, rugajući se kršćanskim dogmama i ustanovama, tvrdili da
postoji mnogo bogova, da materijalni svijet nikada nije imao početak ili uzrok, i da je tijek događaja
bio slijepa i kobna nužnost, a nije regulirana voljom Božanske Providnosti.

11. Ali učeni ljudi koje Mi nazivamo apologetima brzo su naišli na ove učitelje lude doktrine i, pod
vodstvom vjere, pronašli su argumente u ljudskoj mudrosti također da dokažu da je jedan Bog, koji
stoji na prvom mjestu u svakoj vrsti savršenstva, biti obožavan; da je sve stvoreno iz ničega
Njegovom svemogućom moći; da Njegovom mudrošću cvjetaju i služe svaki svojim posebnim
svrhama. Među njima glavno mjesto zauzima sveti mučenik Justin.

Nakon što je isprobao najslavnije akademije Grka, jasno je vidio, kako sam priznaje, da istine u
njihovoj punini može izvući samo iz doktrine otkrivenja. Njih je prigrlio svom žarom svoje duše,
očišćen od klevete, hrabro i potpuno branio pred rimskim carevima, i s njima pomirio nemalo izreka
grčkih filozofa.
12. Kvadrat, također, i Aristid, Hermija i Atenagora su se plemenito istaknuli u to vrijeme. Niti Irenej,
nepobjedivi mučenik i biskup Lyona, nije osvojio manje slave u istoj stvari kada je, nasilno pobijajući
pogrešna mišljenja Orijentalaca, djelo gnostika, raspršio emitiranje po teritorijama Rimskog Carstva,
objasnio je (prema Jeronimu) podrijetlo svake hereze i u kojem je filozofskom izvoru nastalo.(29) Ali
tko ne zna rasprave Klementa Aleksandrijskog, koje isti Jeronim tako časno spominje: „Što je u njima
neučeno a što to nije u samom srcu filozofije?"(30) On je sam, doista, sa čudesnom svestranošću
obradio mnoge stvari od najveće koristi za pripremu povijesti filozofije, za vježbanje dijalektičke
umjetnosti i za pokazujući slaganje razuma i vjere. Nakon njega došao je Origen, koji je krasio
katedru Aleksandrijske škole, a najviše je bio učen u učenjima Grka i Orijentalaca. Objavio je mnoge
sveske, koji su uključivali veliki trud, koji su bili divno prilagođeni da objasne božanske spise i
ilustriraju svete dogme; koje, iako, kako sada stoje, nisu sasvim oslobođene zabluda, ipak sadrže
bogatstvo znanja koje teži rastu i napredovanju prirodnih istina. Tertulijan suprotstavlja hereticima
autoritet svetih spisa; s filozofima mijenja svoju ogradu i filozofski se raspravlja; ali ih je tako učeno i
točno pobijao da se odvažio reći: "Ni u nauci ni u školovanju nismo jednaki, kao što zamišljate."(31)
Arnobije, također, u svojim djelima protiv pogana, i Laktancije u Posebno božanske institucije,
jednakom rječitošću i snagom, snažno nastoje potaknuti ljude da prihvate dogme i propise katoličke
mudrosti, ne filozofskim žongliranjem, po uzoru na akademika, već ih pobjeđujući dijelom vlastitim
oružjem, a dijelom izvučenim argumentima. iz međusobnih nesuglasica filozofa.(32) Ali spisi o
ljudskoj duši, božanskim atributima i drugim pitanjima silnog trenutka koje su veliki Atanazije i
Krizostom, knez govornika, ostavili iza sebe su, zajedničkim pristankom , toliko vrhunski da se čini da
se njihovoj suptilnosti i punini jedva nešto može dodati. I, da ne pokrijemo previše širok raspon,
broju velikana od kojih se spominju imena Bazilija Velikog i dvojice Grgura, koji su, po izlasku iz
Atene, te domovine sveukupne učenosti, pridodajemo broju velikana. , temeljito opremljen svim
upregama filozofije, pretvorio je bogatstvo znanja koje je svaki skupio tijekom revnog proučavanja na
posao pobijanja heretika i pripremanja kršćana.

13. Ali činilo se da je Augustin svima oteo dlan. Kao najmoćniji genij i temeljito zasićen svetim i
profanim učenjem, s najvišom vjerom i jednakim znanjem, najsnažnije se borio protiv svih pogrešaka
svoga doba. Koju temu filozofije nije istraživao? Koje to područje nije marljivo istraživao, bilo u
izlaganju najuzvišenijih otajstava vjere vjernicima, ili braneći ih od punog napada protivnika, ili opet
kada je, rušeći bajke akademika ili manihejaca, izložio sigurne temelje i sigurnu strukturu ljudske
znanosti, ili praćenje razloga, podrijetla i uzroka zala koja pogađaju čovjeka? Kako je suptilno
razmišljao o anđelima, duši, ljudskom umu, volji i slobodnom izboru, o vjeri i životu blaženih, o
vremenu i vječnosti, pa čak i o samoj prirodi promjenjivih tijela. Nakon toga, na Istoku, Ivan
Damascen, koračajući stopama Bazilija i Grgura Nazijanskog, a na Zapadu, Boecije i Anselm slijedeći
Augustinove doktrine, uvelike su pridodali baštini filozofije.

14. Kasnije su se srednjovjekovni liječnici, koji se nazivaju skolastičari, obratili velikom poslu -
marljivom prikupljanju, prosijavanju i skladištenju, takoreći, na jednom mjestu, radi upotrebe i
pogodnosti potomstvo bogate i plodne žetve kršćanske učenja rasute po inozemstvu u obimnim
djelima svetih Otaca. A s obzirom, poštovana braćo, o podrijetlu, pomaku i izvrsnosti ovog školskog
učenja, možda bi bilo dobro ovdje govoriti potpunije riječima jednog od najmudrijih naših
prethodnika, Siksta V: "Po božanskoj naklonosti Onoga koji jedini daje duh znanosti mudrosti i
razuma, i koji stariš, prema potrebi, obogaćuje svoju Crkvu novim blagoslovima i učvršćuje je
zaštitnim mjerama, osnovali su naši oci, ljudi izuzetne mudrosti, skolastici teologije, koju su dva
slavna doktora osobito anđeoski sv. Toma i serafski sv. Bonaventura, slavni učitelji ovog fakulteta,... s
nevjerojatnim genijem, neumornom marljivošću i po cijenu dugotrajnog rada i bdijenja, uređena i
uljepšana, a kada su vješto uređena i na razne načine jasno objašnjena, predana potomstvu.

15. „I doista, znanje i korištenje tako spasonosne znanosti, koja izvire iz oplodnih izvora svetih spisa,
suverenih papa, svetih otaca i sabora, mora uvijek biti od najveće pomoći Crkvi, bilo s ciljem stvarnog
i razumnog razumijevanja i tumačenja Svetog pisma, ili sigurnijeg i s boljom svrhom čitanja i
objašnjavanja Otaca, ili radi razotkrivanja i pobijanja raznih pogrešaka i krivovjerja; i u ovim kasnim
danima, kada su ta opasna vremena opisala Apostol je već nad nama, kad hulitelji, oholi i zavodnici
idu od lošeg do goreg, griješeći i dovodeći druge da griješe, zasigurno postoji velika potreba za
potvrđivanjem dogmi katoličke vjere i pobijanjem krivovjerja."

16. Iako se čini da se ove riječi odnose isključivo na skolastičku teologiju, ipak se mogu jasno
prihvatiti kao jednako istinite za filozofiju i njezine pohvale. Jer, plemenite obdarenosti koje
skolastičku teologiju čine tako strašnom za neprijatelje istine – naime, kako dodaje isti Papa, „ta
spremna i bliska koherentnost uzroka i posljedice, taj red i niz kao disciplinirana vojska u borbi, te
jasne definicije i razlike, ta snaga argumenata i te žustre rasprave, po kojima se svjetlost razlikuje od
tame, istinito od lažnog, razotkriju i skinu gole, takoreći, neistine heretika obavijene oblakom
podmetanja i zablude"(33) - te plemenite i vrijedne divljenja, mi kažemo, možemo pronaći samo u
ispravnoj upotrebi te filozofije koju su skolastički učitelji navikli pažljivo i razborito koristiti čak i u
teološkim raspravama. Štoviše, budući da je prikladna i posebna zadaća skolastičkih teologa da se
međusobno povezuju najbržim lancem ljudske i božanske znanosti, zasigurno teologija u kojoj su se
istakli ne bi stekla takvu čast i pohvalu među ljudima da su se poslužili hroma i nesavršena ili isprazna
filozofija.

17. Među skolastičkim liječnicima, poglavar i gospodar svih tornjeva Toma Akvinski, koji je, kako
Cajetan primjećuje, jer je "najviše štovao drevne doktore Crkve, čini se da je na određeni način
naslijedio intelekt svih."( 34) Doktrine tih slavnih ljudi, poput raspršenih članova tijela, Toma je
skupio i cementirao, rasporedio u čudesnom redu i tako uvećao važnim dodacima da se s pravom i
zasluženo cijeni posebnim bedemom i slavom katoličke vjere . Svojim duhom istovremeno poniznim i
brzim, pamćenjem spremnim i upornim, cijelim životom besprijekornim, ljubitelj istine radi nje same,
bogato obdaren ljudskom i božanskom naukom, poput sunca grijao je svijet toplinom svojih vrlina i
ispunio ga sjajem svoga učenja. Filozofija nema dijela koji nije odjednom i temeljito dotaknuo; o
zakonima rasuđivanja, o Bogu i bestjelesnim supstancama, o čovjeku i drugim osjetilnim stvarima, o
ljudskim postupcima i njihovim načelima, rasuđivao je na takav način da u njemu ne nedostaje ni
čitav niz pitanja, niti prikladno raspolaganje različite dijelove, ni najbolju metodu postupanja, ni
čvrstinu principa ili snagu argumenta, ni jasnoću i eleganciju stila, niti mogućnost da se objasni što je
nejasno.
18. Štoviše, Anđeoski Doktor gurnuo je svoje filozofsko istraživanje u razloge i principe stvari, koje je,
budući da su najopsežniji i sadrže u svojim njedrima, da tako kažem, sjeme gotovo beskonačnih
istina, trebalo na vrijeme razotkriti kasnijih gospodara i s dobrim prinosom. I kako je također koristio
ovu filozofsku metodu u pobijanju zabluda, osvojio je ovu titulu za sebe: da se, sam, pobjednički
borio protiv pogrešaka prijašnjih vremena, i pružio nepobjedivo oružje da razbije one koje bi mogle u
nastaju poslijevremena. Opet, jasno razlučujući, kako i dolikuje, razum od vjere, dok je sretno
povezivao jedno s drugim, on je očuvao prava i pazio na dostojanstvo svakoga; toliko, doista, da se
razum, nošen na krilima Tomine do svoje ljudske visine, jedva može uzdići više, dok bi vjera jedva
mogla očekivati više ili jače pomoći od razuma od onih koje je već dobila preko Tome.

19. Iz tih razloga većina učenih ljudi, posebno u prijašnjim vremenima, na najvišem ugledu u teologiji
i filozofiji, nakon što su s beskonačnim mukama ovladali besmrtnim Tominim djelima, odali su se ne
toliko da budu poučeni njegovoj anđeoskoj mudrosti koliko da budu hranio se njime. Poznato je da
su gotovo svi osnivači i zakonodavci redovničkih redova zapovijedali svojim članovima da proučavaju
i religiozno se pridržavaju učenja sv. Tome, bojeći se da barem itko od njih ne skrene i najmanje s
stopa tako velikog čovjeka . Da i ne govorimo o obitelji sv. Dominika, koja s pravom proziva ovog
velikog učitelja za svoju slavu, statuti benediktinaca, karmelićana, augustinaca, Družbe Isusove i
mnogih drugih svjedoče da ih to obvezuje. zakon.

20. I, eto, kako se ugodne misli vraćaju u one slavne škole i sveučilišta koja su cvjetala od davnina u
Europi - u Pariz, Salamancu, Alcalu, u Douay, Toulouse i Louvain, u Padovu i Bolognu, u Napulj i
Coimbru, i mnogima drugima! Svi znaju kako je slava ovih sjedišta učenja rasla s godinama i da je
njihov sud, koji se često postavljao u teškim trenucima, posvuda imao veliku težinu. A znamo kako je
u tim velikim domovima ljudske mudrosti, kao u svom vlastitom kraljevstvu, Toma vladao vrhovnim; i
da su umovi svih, učitelja kao i poučavanih, počivali u prekrasnom skladu pod štitom i autoritetom
Anđeoskog doktora.

Z 1. No, nadalje, naši su prethodnici u rimskom pontifikatu slavili mudrost Tome Akvinskog iznimnim
pohvalama i najobimnijim svjedočanstvima. Klement VI u buli In Ordine; Nikola V. u svom referatu
fratrima Reda propovjednika, 1451.; Benedikt XIII u buli Pretiosus, i drugi svjedoče da univerzalna
Crkva posuđuje sjaj iz njegovog vrijednog učenja; dok sveti Pio V. u buli Mirabilis izjavljuje da su
krivovjerja, zbunjena i osuđena istim naukom, raspršena, a cijeli svijet svakodnevno oslobođen
kobnih zabluda; drugi, kao što je Klement XII u buli Verbo Dei, potvrđuju da su se najplodonosniji
blagoslovi proširili iz njegovih spisa po cijeloj Crkvi i da je dostojan časti koja se daje najvećim
učiteljima Crkve, Grguru i Ambrozija, Augustina i Jeronima; dok drugi nisu oklijevali predložiti svetog
Tomu za uzora i gospodara sveučilišta i velikih središta učenja kojega mogu slijediti nepokolebljivo. U
vezi s tim su riječi blaženog Urbana V upućene Sveučilištu u Toulouseu vrijedne podsjetiti: "Naša je
volja, koju vam ovim nalažemo, da slijedite učenje blaženog Tome kao istinitu i katoličku doktrinu i
da se trudite svom snagom da profitirate na istom."(35) Inocent XII, slijedio je primjer Urbana u
slučaju Sveučilišta u Louvainu, u pismu u obliku sažetka upućenom tom sveučilištu 6. veljače 1694., i
Benedikta XIV. u pismu u obliku sažetka upućenom 26. kolovoza 1752. Dionizijskom kolegiju u
Granadi; dok na ove presude velikih papa o Tomi Akvinskom dolazi krunsko svjedočanstvo Inocenta
VI: "Njegovo učenje iznad učenja drugih, osim kanonskih spisa, uživa takvu preciznost jezika, poredak
stvari, istinitost zaključaka, da oni koji se toga drže nikada neće skrenuti s puta istine, a onaj tko se
usuđuje napasti će uvijek biti osumnjičen za zabludu." (36)

22. Ekumenski sabori, također, na kojima cvjeta cvijet sve zemaljske mudrosti, uvijek su pazili da
Tomu Akvinskoga odaju posebnoj časti. Na koncilima u Lyonu, Beču, Firenci i Vatikanu gotovo bi se
moglo reći da je Toma sudjelovao i predsjedavao razmatranjima i dekretima otaca, boreći se protiv
pogrešaka Grka, heretika i racionalista, s nepobjedivom snagom i s najsretniji rezultati. Ali glavna i
posebna slava Tome, koju nije dijelio ni s jednim od katoličkih liječnika, jest to što su oci iz Tridenta u
red konklave uvrstili polaganje na oltar, zajedno sa svetim pismom i dekretima vrhovni pontifiki,
Summa Tome Akvinskog, odakle tražiti savjet, razum i nadahnuće.

23. Posljednji trijumf bio je rezerviran za ovog neusporedivog čovjeka – naime, da natjera na
poštovanje, hvalu i divljenje čak i samih neprijatelja katoličkog imena. Jer, pokazalo se da među
vođama heretičkih sekti nije nedostajalo onih koji su otvoreno izjavili da bi se, ako se samo oduzme
učenje Tome Akvinskog, mogli lako boriti sa svim katoličkim učiteljima, izvojevati pobjedu i ukinuti
Crkva.(37) Uzaludna nada, dapače, ali ne uzaludno svjedočanstvo.

24. Stoga, poštovana braćo, koliko god često razmišljamo o dobru, snazi i jedinstvenim prednostima
koje treba izvući iz njegove filozofske discipline koju su Naši Oci tako voljeli. Smatramo opasnim da
njezina posebna čast ne ostane uvijek i posvuda, osobito kada se utvrdi da su svakodnevno iskustvo i
prosudba najvećih ljudi i, da okrunimo sve, glas Crkve, favorizirali skolastičku filozofiju. Štoviše,
starom je učenju tu i tamo uspio neki novi filozofski sustav u kojemu ne uočavamo one poželjne i
korisne plodove koje bi Crkva i samo građansko društvo željeli. Jer inovatorima koji se bore u
šesnaestom stoljeću svidjelo se da filozofiraju bez ikakvog poštovanja prema vjeri, a moć izuma u
skladu s vlastitim zadovoljstvom i naklonošću svaki je tražio i davao naizmjenično. Stoga je bilo
prirodno da su se filozofski sustavi prekomjerno umnožavali, a zaključci koji su se razlikovali i
sukobljavali jedni s drugima proizlazili su o onim stvarima čak i najvažnijima u ljudskom znanju. Iz
mnoštva zaključaka ljudi često dolaze do kolebanja i sumnje; i tko ne zna kako lako um klizi od
sumnje do pogreške? Ali, budući da su ljudi spremni slijediti vodstvo koje im je dato, čini se da je ova
nova potraga zahvatila duše određenih katoličkih filozofa, koji su, odbacivši baštinu drevne mudrosti,
radije odlučili izgraditi novu građevinu nego ojačati i dovršiti staro uz pomoć novoga - nesvjesno,
mirno, a ne bez štete za znanosti. Jer, multiformni sustav ove vrste, koji ovisi o autoritetu i izboru
bilo kojeg profesora, ima temelje otvorene za promjenu, te nam posljedično daje filozofiju ne čvrstu,
stabilnu i robusnu kao stara, već pokolebljivu i slabašnu . A ako se, možda, ponekad nađe jedva
jednakom da izdrži šok svojih neprijatelja, trebao bi prepoznati da uzrok i krivnja leže u sebi.
Govoreći ovo, nemamo namjeru odbaciti učene i sposobne ljude koji svoju industriju i erudiciju, i,
štoviše, bogatstvo novih otkrića donose u službu filozofije; jer, naravno, razumijemo da to teži
razvoju učenja. Ali treba biti vrlo oprezan da se sav ili njegov glavni rad ne iscrpi u tim aktivnostima i
samoj erudiciji. Ista stvar vrijedi i za svetu teologiju, koju, doista, može pomoći i ilustrirati svakakva
erudicija, premda joj je apsolutno potrebno pristupiti na ozbiljan način skolastika, kako bi sile objave
i budući da je razum ujedinjen u njemu, može i dalje biti "nepobjedivi bedem vjere."(38)
25. S mudrim promišljanjem, dakle, ne mali broj zagovornika filozofskih studija, kada su se nedavno
okrenuli praktičnoj reformi filozofije, imali su za cilj i cilj da obnove poznato učenje Tome Akvinskog i
vrate mu njegovu drevnu ljepotu.

26. S velikom smo radošću saznali da su mnogi članovi vašeg reda, časna braćo, uzeli k srcu ovaj plan;
i dok Mi iskreno hvalimo njihove napore, Mi ih potičemo da se čvrsto drže svoje svrhe i podsjećamo
svakoga i sve vas da je Naša prva i najdraža ideja da svi vi treba da pružite marljivoj mladeži
velikodušnu i obilnu zalihu tih najčišćih potoka mudrosti koja neiscrpno teče iz dragocjenog izvora
Anđeoskog doktora.

27. Mnogo je razloga zašto smo tako željni ovoga. Na prvom mjestu, dakle, budući da je u oluji koja
nas zadesi kršćanska vjera neprestano napadnuta makinacijama i umijećem određene lažne
mudrosti, svi mladi, a posebno oni koji su sve veća nada Crkve, trebaju biti hranjeni snažnom i
čvrstom hranom nauka, kako bi, moćni u snazi i naoružani u svim točkama, mogli postati naviknuti da
silom i sudom unapređuju stvar vjere, "budući uvijek spremni, prema apostolskom savjetu,
zadovoljiti svaki koji vas pita za razlog te nade koja je u vama,"(39) i da budu u stanju potaknuti u
zdravu nauku i uvjeriti protivnike."(40) Mnogi od onih koji su, s umom otuđenim od vjeru, mrze
katoličke institucije, tvrde razum kao svoju jedinu gospodaricu i vodiča. Sada, mislimo da, osim
nadnaravne pomoći Božje, ništa nije bolje sračunato da izliječi te umove i da ih privede katoličkoj
vjeri od čvrste doktrina Oca rs i skolastici, koji tako jasno i nasilno pokazuju čvrste temelje vjere,
njeno božansko porijeklo, njezinu sigurnu istinu, argumente koji je podupiru, dobrobiti koje je
donijela ljudskom rodu i njen savršeni sklad s razumom, u način da se potpuno udovolji umovima
otvorenim za uvjeravanje, koliko god nevoljni i odbojni.

28. Čak i domaće i građansko društvo, koje je, kao što svi vide, izloženo velikoj opasnosti od ove
pošasti izopačenih mišljenja, sigurno bi uživalo daleko mirnije i sigurnije postojanje kada bi se na
sveučilištima i srednjim školama predavala zdravija doktrina - još jedan u skladu s naukom Crkve,
kakav je sadržan u djelima Tome Akvinskog.

29. Jer, Tomino učenje o pravom značenju slobode, koje u ovom trenutku postaje dopušteno, o
božanskom podrijetlu svake vlasti, o zakonima i njihovoj snazi, o očinskoj i pravednoj vladavini
prinčeva, o poslušnosti više sile, na uzajamnom milosrđu jedna prema drugoj - na sve ove i srodne
subjekte - imaju vrlo veliku i nepobjedivu snagu da sruše ona načela novog poretka za koja je dobro
poznato da su opasna za mirni poredak stvari i javnu sigurnost . Ukratko, sve studije trebale bi
pronaći nadu za napredak i obećanje pomoći u ovoj obnovi filozofske discipline koju smo Mi
predložili. Umjetnosti su običavale crpiti iz filozofije, kao od mudre gospodarice, zdravu prosudbu i
ispravnu metodu, a iz nje, također, svoj duh, kao iz zajedničkog izvora života. Kada je filozofija stajala
neukroćena u časti i mudra u prosuđivanju, tada su, kao što su činjenice i stalno iskustvo pokazivale,
slobodne umjetnosti cvjetale kao nikada prije ili poslije; ali, zanemareni i gotovo izbrisani, ležali su
skloni, budući da je filozofija počela naginjati zabludi i spajati se s ludošću. Niti same fizikalne
znanosti, koje su sada na tako velikom ugledu, a slavom tolikih izuma izazivaju takvo univerzalno
divljenje na sebe, neće trpjeti štetu, već će naći vrlo veliku pomoć u obnovi antičke filozofije. Jer,
istraživanje činjenica i promišljanje prirode nisu sami dovoljni za njihovu isplativu provedbu i
napredak; ali, kada su činjenice utvrđene, potrebno je ustati i primijeniti se na proučavanje prirode
tjelesnih stvari, istražiti zakone koji njima upravljaju i načela iz kojih proizlaze njihov poredak i
raznoliko jedinstvo i međusobna privlačnost u različitosti. Takvim istraživanjima divno je kakvu bi
snagu, svjetlost i pomoć donijela skolastička filozofija, kad bi se razumno podučavala.

30. I ovdje je dobro primijetiti da se naša filozofija može samo najgrubljom nepravdom optužiti da se
protivi napretku i razvoju prirodne znanosti. Jer, kada su skolastici, slijedeći mišljenje svetih Otaca, u
antropologiji uvijek držali da se ljudska inteligencija vodi do spoznaje stvari bez tijela i materije samo
osjetilnim stvarima, dobro su shvatili da ništa nije od veće koristi za filozofa. nego marljivo istraživati
misterije prirode i biti ozbiljan i stalan u proučavanju fizičkih stvari. I to su potvrdili vlastitim
primjerom; jer sveti Toma, bl. Albertus Magnus i drugi vođe skolastika nikada nisu bili toliko zaneseni
proučavanjem filozofije da ne pridaju veliku pozornost znanju prirodnih stvari; i doista, broj njihovih
izreka i spisa o tim temama, koje noviji profesori odobravaju i priznaju da su u skladu s istinom, nije
nimalo mali. Štoviše, upravo u ovo doba mnogi ugledni profesori fizikalnih znanosti otvoreno
svjedoče da između određenih i prihvaćenih zaključaka moderne fizike i filozofskih načela škola
nema sukoba dostojnog imena.

31. Dok, dakle, držimo da svaku riječ mudrosti, svaku korisnu stvar koju je otkrio ili planirao treba
prihvatiti s voljnim i zahvalnim umom, pozivamo vas, poštovana braćo, sa svom ozbiljnošću da vratite
zlatnu mudrost Tome, te da ga nadaleko širi za obranu i ljepotu katoličke vjere, za dobrobit društva i
za korist svih znanosti. Mudrost svetog Tome, Mi kažemo; jer ako skolastički liječnici nešto poduzmu
s prevelikom suptilnošću ili suviše nemarno rečeno - ako postoji nešto što se loše slaže s otkrićima
kasnijeg doba, ili, jednom riječju, na bilo koji način nevjerojatno - to ne ulazi Naš um da to predloži za
oponašanje Našeg doba. Neka pažljivo odabrani učitelji nastoje usaditi nauk Tome Akvinskog u
umove učenika i jasno iznijeti njegovu čvrstinu i izvrsnost nad drugima. Neka sveučilišta koja ste već
osnovali ili koja ćete osnovati ilustriraju i brane ovu doktrinu, te je koriste za pobijanje
prevladavajućih pogrešaka. Ali, da se ne bi napilo lažno za istinito ili pokvareno za čisto, pazite da se
Tomina doktrina izvuče iz njegovih vlastitih izvora, ili barem iz onih potoka koji su, proizašli iz samog
izvora, dosad tekao, prema utvrđenom dogovoru učenih ljudi, čist i bistar; pazite da sačuvate umove
mladih od onih za koje se kaže da odande teku, a u stvarnosti su prikupljeni iz čudnih i nezdravih
potoka.

32. Ali dobro znamo da će naš trud biti uzaludan ako, poštovana braćo, On ne pomogne Našu
zajedničku stvar, koji se, u riječima božanskog Pisma, naziva Bogom svakog znanja;(41) kojim nas
također opominje da "svaki najbolji dar i svaki savršeni dar dolazi odozgo, silazi od Oca svjetla",(42) i
opet: "Ako tko od vas želi mudrost, neka traži od Boga, koji svima daje obilno i ukorava ne: i dat će
mu se." (43)

33. Stoga i u ovome slijedimo primjer Anđeoskog doktora, koji se nikada nije predao čitanju ili
pisanju, a da prethodno nije izmolio Božji blagoslov, koji je skromno priznao da je sve što je znao
stekao ne toliko svojim proučavanjem i rad kao po božanskom daru; i zato svi, u poniznoj i
ujedinjenoj molitvi, molimo Boga da pošalje duh znanja i razumijevanja djeci Crkve i otvori njihova
osjetila za razumijevanje mudrosti. A da bismo mogli primiti punije plodove božanske dobrote,
prinesite Bogu najdjelotvornije pokroviteljstvo Blažene Djevice Marije, koja se naziva sjedištem
mudrosti; imajući u isto vrijeme kao zagovornike sv. Josipa, najčednijeg supružnika Djevice, i Petra i
Pavla, poglavare apostola, čija je istina obnovila zemlju koja je pala pod nečistom zabludom, ispunivši
je svjetlom. nebeske mudrosti.

34. U redu, oslanjajući se na božansku pomoć i povjeravajući se svom pastoralnom revnosti, s puno
ljubavi svima vama, časna braćo, svemu svećenstvu i stadu predanima vama predanima, poklanjamo
apostolski blagoslov kao zalog nebeskih darova i znak Našeg posebnog poštovanja.

Dano kod sv. Petra, u Rimu, četvrtog dana kolovoza 1879., druge godine našeg pontifikata.

LAV XIII

REFERENCE:

1. Mat.28:19.

2. Kol 2:8.

3. 1 Kor. 2:4.

4. Vidi Inscrutabili Dei consilio, 78:113.

5. De Trinitate, 14, 1, 3 (PL 42, 1037); citira Toma Akvinski, Summa theologiae, 1, 1, 2.

6. Klement Aleksandrijski, Stromata, 1, 16 (PG 8, 795); 7, 3 (PG 9, 426).

7. Origen, Epistola ad Gregorium (PG 11, 87-91).

8. Klement Aleksandrijski, Stromata, 1,5 (PG 8, 718-719).

9. Rim. 1:20.

10. Rim.2:14-15.

11. Grgur Neo-Cezarejski (također zvan Grgur Taumaturg koji je "čudotvorac"), In Origenem oratio
panegyrica, 6 (PG 10, 1093A).

12. Karm., 1, Janj. 3 (PG 37, 1045A-1047A).

13. Vita Moysis (PG 44, 359).

14. Epistola ad Magnum, 4 (PL 22, 667). Kvadrat, Justin Irenej, ubraja se među ranokršćanske
apologete, koji su svoja djela posvetili obrani kršćanske istine od pogana.

15. De doctrina christiana, l, 2, 40 (PL 34, 63).

16. Mudro. 13:1.

17. Mudro. 13:5.

18. 2. Petrova 1:16.

19. Konst. Dogm, de Fid. Cath., c.3.

20. Konst. cit., c.4.

21. Loc. cit.

22. Stromate, l, 20 (PG 8, 818).

23. Epistola ad Magnum, 2 (PL 22, 666).

24. Bulla Apostolici regiminis.

25. Epistola 147, ad Marcellinum, 7 (PL 33, 589).

26. Konst. Dogma. de Fid. Cath., c.4.

27. 1 Kor. 1:24.

28. Kol 2:3.

29. Epistola ad Magnum, 4 (PL 22, 667).

30. Loc. cit.

31. Tertulijan, Apologet., 46 (PL 1, 573).

32. Laktancije, Div. Inst., 7, 7 (PL 6, 759).

33. Bulla Triumphantis, an. 1588.

34. Caetanov komentar na Sum. teol., IIa-IIae 148, 9. čl. 4; Leonine edit., sv. 10, str. 174, br. 6.

35. Constitutio 5a, podaci umrli 3. kolovoza 1368., ad Poništi. Sveučilište Tolos.

36. Sermo de S. Thoma.

37. Bucer.

38. Siksto V, Bulla Triumphantis.

39. 1. Petrova 3:15.

40. Titu 1:9.

41. 1. Kraljevima 2:3.

42. Jakovljeva 1:17.

43. Jakovljeva 1:5.

Autorsko pravo © Libreria Editrice Vaticana