SIGURNOST I MEDIJI DEMOKRATSKOG DRUŠTVA

OSNOVNI POJMOVI

Masovni mediji

Dio sredstava javnog informiranja prilagođen – formatom i sadržajem – prenošenju neke poruke do
velikog broja ljudi, najčešće na nivou države ili regije, danas i globalno. Termin nastao u SAD tokom
1920-ih, uporedo sa širenjem mreža radijskih programa i velikih tiraža dnevnih novina i magazina, ali i
profita. Format poruke danas određuju medijske platforme kojima se ona prenosi (TV, radio, dnevne
novine, internet, sms, blogovi, film…)

Informiranje

“Poruka” – informacija. Informare lat. – uobličiti, dati formu ili prenijeti neku ideju. Prenijeti znanje o
nečemu. Po karakteru - informacija je poruka koja se šalje, prima i razumije (pošiljalac i primalac). Po
sadržaju - jedna ili više činjenica na osnovu koje je moguće nešto zaključiti; podatak koji umanjuje
neizvjesnost ili neznanje o nečemu.

Sadržaj poruke: “Pravilo 5W”:

What happened – Šta se dogodilo? Where did it happen – Gdje se dogodilo? When did it happen –
Kada se dogodilo? Who was involved – Kome se dogodilo? Why did it happen – Zašto se dogodilo?

Šta je medium?

Medium – platforma (tehnološka) za prenos informacija; • Razvoj tehnologija prenosa – usmeno

prenošenje, pismeno, elektroničko… • Tehnologija danas – konvergencija medijskih platformi.

Novinarstvo

Po jednoj od definicija: djelatnost prikupljanja, analize, provjere i prenošenja informacije o nekom

događaju, pojavi, problemu ili osobi. Dnevno-informativno novinarstvo se ponekad opisuje kao “
prva, gruba skica historije”. Po prirodi posla, novinari su često na mjestu ključnih povijesnih događaja.
Pravovremena, provjerena i jednostavno sročena informacija može spasiti živote, olakšati patnju, uliti
nadu…

Negativne karakteristike medija i novinarstva

- Mogućnost za manipulaciju velikim brojem ljudi, u korist neke političke stranke ili interesne
skupine;
- Pristranost, politička ili druga, u korist nekog pojedinca, skupine, ishoda ili rješenja neke
situacije;
- Medijski format često ograničava sadržaj i kvalitet informacije ili način informiranja o
nečemu;
- Rad pod pritiskom vremenskih rokova (“biti prvi”), nepovoljne okolnosti za rad…
- (Ne)informiranost novinara, medijska korupcija, podložnost vanjskom (financijskom ili
političkom) utjecaju oglašivača, politike ili nekog drugog faktora.
Ključni pojmovi:

“Agenda setting” – nametanje teme.

Što više pažnje mediji posvećuju određenoj temi, to i javnost istoj temi pridaje više važnosti (“War on
Terror”).

“Framing” – interpretativni okvir.

Shema interpretacije događaja, najčešće kroz više stereotipa (“War on Terror”).

Šta žele mediji:

- Izvijestiti o onome što se dogodilo – i biti najbrži u tome;

- Pomoći u ublažavanju patnji - i istaći vlastitu ulogu u tome:
- Razmatrati daljnji razvoj situacije i prenositi mišljenja o tome;
- Podići gledanost, slušanost, čitanost – ostvariti profit.

Zašto mediji izvještavaju o terorizmu?

- Dramatičnost, neizvjesnost, ljudska patnja, tragedija, krv, spektakularnost, horor, akcija,

dobro protiv zla...
- Izvještavajući o terorizmu mediji žele vezati što više publike za sebe... To isto žele i teroristi.
- Mediji često, posredno i ne želeći, pomažu teroristima da postignu svoj cilj.
- Simbiotički odnos terorizma i medija.

Novi zaplet:

- Svi smo medij(i)

- Internet, društvene mreže – tehnološki napredak u komunikacijama relativizira veliki dio
prethodnih zapažanja o suštini uloge medija.

NOVINSKI RODOVI- specifični oblici izražavanja u novinarstvu

Monološki informativni novinski rodovi

Vijest je temeljni oblik novinarskog izražavanja. Najčešće pravodoban izvještaj o događaju,

činjenicama i stajalištima koja zanimaju iznimno mnogo ljudi. Pisanje vijesti mora biti jasno, sažeto i
zanimljivo. Zlatno, još uvijek nezamjenjivo pravilo pisanja vijesti jest pravilo 5 W, + H Who (tko), What
(što), When ( kada), Where (gdje), Why (zašto), te How (kako). Završno "H" je dodala teorija
novinarstva.
Pri pisanju vijesti, kao i svih ostalih informativnih novinskih rodova, novinari se koriste načelom
"obrnute piramide", prema kojem se u "glavu", stavljaju najvažnije informacije, dok se u tijelu napisa
raspoređuju informacije poredane po važnosti. "Glava" vijesti mora biti efektna i sažeta. Vijest se
sastoji od glave, te od jednog ili dva odlomka.

Proširena vijest poštuje sve zakonitosti vijesti; od nje se razlikuje jedino po dužini, pa tako može imati
više od dva

Izvještaj nastaje iz vijesti i poslije vijesti je najčešći novinarski rod. U strukturnim elementima, radi se
o proširenoj vijesti, koja je nadopunjena i izvorom. Izvještaji se pišu s izravnom glavom. Informativni
oblici moraju donositi samo činjenice, a komentari stavove, stoga se svako komentiranje u vijestima i
izvještajima smatra manipulacijom.

Prikaz je rod novinarskog izražavanja koji predstavlja iscrpan opis nekog djela, predmeta, pojave,
događaja ili osobe. Prikaz je u odnosu na stav autora neutralan (ne sadrži autorove ocjene) pa stoga
spada u monološke informativne novinarske rodove.

Komentatorsko-analitički rodovi

Komentatorski izvještaj je izvještaj u kojem se nešto tumači, objašnjava, ocjenjuje ili iznosi sud.
Novinar se ovdje pojavljuje kao sudac, kritičar, koji se bori protiv negativnosti u društvu.

Analitička bilješka je analitički napis o temama iz svakodnevnog života. U pisanju dopušta jasan
osobni stav novinara i prikazivanje njegovih osjećaja prema temi o kojoj piše (osobama, pojavama,
događajima). Analitička bilješka obično se piše odmjerenim novinarskim stilom, no neki autori i
analitičku bilješku pišu književno-umjetničkim stilom.
Osvrt je kraći komentatorski rod koji se bavi samo jednim događajem, pojavom, stavom ili osobom.
Subjektivno gledište novinara izriče se kao vlastita ocjena i ne mora nužno biti predočeno s
potpunom, analitički dokazanom argumentacijom, niti nuditi rješenja poput komentara, ali mora biti
zasnovano na činjenicama.

Komentar je analitički sud, mišljenje o nekom događaju, pojavi ili djelovanju osobe. Može se odnositi
i na više međusobno povezanih događaja, pojava ili djelovanja osoba, ali u tom slučaju treba paziti da
se ne zahvati preširoka tema kako bi čitatelji mogli pratiti prosudbe komentatora. Komentar obvezno
donosi autorova vrijednosna gledišta te je izrazito osobni napis. Komentator mora svoje stavove
potvrditi argumentima, a kad je god moguće i ponuditi rješenje problema koji razmatra.

Portret osobe kao novinarski oblik je prikaz života jedne osobe i, za razliku od nekrologa, obično je
znatno opsežniji i može se odnositi i na žive i na umrle. Najčešće se u novinama pišu portreti osoba
koje su stvarale povijest ili su u bilo kojem smislu bili važni za jedan narod ili državu. Portreti se pišu i
o omiljenim i omrznutim osobama, i o onima koje je većina voljela, ili ih je mrzila, ili ih se bojala.U
trenutku kad se pišu, portreti osoba žele nepristrano i uravnoteženo prikazati dnevnu ocjenu osobe,
a konačan sud prepušta se povijesti.

Članak ili analitički članak ili tematski članak, predstavlja iscrpnu analizu nekog događaja ili niza
povezanih događaja, pojave ili više povezanih pojava ili djelovanja osobe ili više osoba povezanih
područjem djelovanja ili odnosom prema nekom događaju ili pojavi. Za razliku od komentara koji
donosi autorova vrijednosna gledišta te je izrazito osobni napis, članak istu temu raščlanjuje s više
različitih gledišta kako bi čitatelji mogli dobiti cjelovit pregled i, neovisno o autorovu konačnom stavu,
donositi svoje zaključke na osnovi podataka i dokaza iznesenih u članku.

Recenzija je prikaz znanstvenog, umjetničkog ili medijskog djela (knjige, časopisa, nosača zvuka,
izložbe, arhitektonskog djela, emisije, programa...) s kritičkom prosudbom autora prema
recenziranom djelu. Dio recenzije koji prikazuje djelo mora biti nepristran i navesti činjenice, dok je
dio s kritičkom prosudbom subjektivan. Recenziju različiti autori pišu različitim stilovima – od
slobodnog beletrističkog s mnogo stilskih figura do odmjerenog znanstvenog. Recenzije u novinama
moraju biti jasno i na prvi pogled vidljivo odvojene od izvještajnih oblika koji donose samo činjenice.

Kritika je po svojim značajkama gotovo istovjetna komentaru, ali se u teoriji i praksi ustalilo mišljenje
da se kritikom nazivaju komentari koji se odnose na umjetnost i kulturu. Da bi se pisala kritika treba
biti obrazovan i iznimno dobro poznavati tematiku o kojoj se piše. Podjela kritika se ne odnosi na
pristup ili način pisanja, nego uobičajeno na tematska područja pa se najčešće spominju: književna
(literarna) kritika, kazališna kritika, likovna kritika, glazbena kritika, filmska kritika, a u novije doba i
multimedijalna kritika, kritika izvedbe (uprizorenja), umjetničkih instalacija...

Cilj polemike je javno, pismeno ili usmeno, suprotstavljanje mišljenja pri prosuđivanju o stvarima,
pojavama i djelima od općeg ili osobnog interesa. Polemika je dijalog s poznatom osobom koju treba
u napisu imenovati i tačno navesti s kojim stavovima ili mišljenjem te osobe polemičar nije suglasan.
Dijaloški novinski rodovi

Izjava je poseban podoblik izvještaja u kojem informacije daje kompetentna osoba (a to može biti
svaki građanin), dok novinar ima ulogu animatora koji je uz to i žurnalistički savjetnik koji pomaže
kompetentnoj osobi da što prikladnije uobliči svoju izjavu, kako po kratkoći, stilu, načinu, tako i po
primjeni paralingvističkih sredstava izražavanja. Izjava osobe predstavlja tijelo napisa (novinarskog
oblika izjave) i obično se piše kao jedan odlomak.

Anketa kao oblik novinarskog izražavanja je skup izjava više ljudi o istoj temi. Najčešće ima samo
jedno pitanje, a ako ih je više ostala moraju biti potpitanja koja omogućuju precizniji odgovor na
glavno pitanje ankete. Novinarska anketa se razlikuje od znanstvene po tome što ona nije metoda
znanstvenog istraživanja, niti su njezini rezultati dovoljni za uopćavanje i donošenje znanstveno
utemeljenih zaključaka, nego za cilj ima samo prenijeti stavove pojedinih ljudi o nekom pitanju.

Intervju je dijaloški oblik novinarskog izražavanja u kojem novinar postavlja pitanja, a intervjuirani
odgovara. Intervjuiranje ili razgovaranje s izvorima ključ je za većinu novinarskih radova. Intervju je
najbolje koristiti za ispitivanje reakcija i interpretacija, a ne za prikupljanje činjenica. Dobar reporter
istražuje i prikuplja činjenice prije intervjuiranja.

Razgovor je isti novinski rod kao i intervju; jedina je razlika u tome što u razgovoru novinar postavlja
duža pitanja u kojima iznosi svoje opservacije i razmišljanja, te komentare.

Složeni novinski rodovi

Reportaža predstavlja složeni rod kojim se izvješćuje o događajima, pojavama, zemljopisnim

područjima i ljudima, s težištem na opisima svega što je važno za stvaranje potpune slike oslikane
izražajnim sredstvima medija za koji se stvara. Reportaža prevladava u tjednicima i časopisima jer
zahtijeva više vremena za pripremu i pisanje, ali ima je i u dnevnim novinama, posebice u prilozima ili
nedjeljnim izdanjima. Struktura reportaže je posve slobodna i presudno ovisi o zamisli autora kako će
ispričati zanimljivu novinsku priču.

Putopis kao novinarski rod beletrističkim stilom pisanja predstavlja granični oblik između književnosti
i novinarstva. Ali, sve više novine objavljuju i sažetije putopise pisane novinarskim stilom koji su vrlo
bliski reportaži pa oni spadaju isključivo u oblik novinarskog izražavanja. Novinski putopis se piše
poput niza reportaža pa je struktura svakog njegovog dijela sažeta reportaža.

Memoari su poseban složeni novinski rod, srodan kronici, u kojima autor iznosi opis i ocjenu
događaja u kojima je sudjelovao. Memoari najčešće izlaze u obliku knjiga, ali pojedine novine ih
objavljuju u nastavcima, u cijelosti ili djelomice.

Feljton izvorno na francuskom označava nekoliko uvezanih stranica (brošuru malog opsega). Kao
novinarski rod javlja se u 19. stoljeću, ali isti je pojam prvo označavao prilog u listu (oglasni ili
sadržajni), a potom rubriku smještenu na dno stranice koju je crta odvajala od napisa iznad nje.
Objavljivanje memoara poznatih osoba u obliku feljtona, povijesnih i društvenih kronika, reportaža,
putopisa i razgovora, prožetih duhovitošću, ironijom pa i satirom, pisanih beletrističkim stilom, vrlo
često kritično u odnosu na vlast i druge autoritete, nastao je feljton kao složeni novinski rod koji
uključuje pojedine značajke svih nabrojenih.

Esej- Essai (franc.), essay (engl.) izvorno znači pokušaj, a kao znanstveni, književni ili novinarski rod
prevodi kao ogled ili se piše izgovorno esej. Esej ili ogled kao složeni novinski rod po svojoj je strukturi
nadgradnja članka, po načinu pisanja bilješke, kritike i recenzije, a po odnosu prema činjeničnom
stanju predstavlja složeni oblik osvrta.

Kronika/hronika predstavlja rubriku u novinama u kojoj se sustavno prate svakodnevna zbivanja.

Tako je, primjerice, "crna kronika" uobičajen naziv za rubriku u kojoj se bilježe nesretni i tragični
događaji. U godišnjacima se obično donosi godišnji pregled s ocjenama zbivanja za organizaciju koja
izdaje publikaciju, a čest je slučaj ovakvih kronika i u novinama.

MEDIJI I TERORIZAM

Definiranje terorizma

“Zdravorazumska” definicija:

“Terorizam je namjerna upotreba, ili prijetnja upotrebom, nasilja protiv civilnog stanovništva i
imovine, s namjerom da se ostvare politički ciljevi.”

Tri ključne karakteristike terorizma

Tip aktivnosti - nasilje ili prijetnja nasiljem

Meta aktivnosti – civili

Krajnji cilj aktivnosti – politički

Krivični/kazneni zakon BiH

Terorizam

Član 201.

(1) Ko počini teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja organa
vlasti Bosne i Hercegovine, vlade druge zemlje ili međunarodne organizacije, da nešto izvrši ili
ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabilizacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih,
privrednih ili društvenih struktura Bosne i Hercegovine, druge zemlje ili međunarodne
organizacije, kaznit će kaznom zatvora najmanje tri godine (…)
Terorizam i mediji

“Terorizam je teatar.”

“Terorizam ne bi postojao bez komunikacija.”

“Terorizam – ubiti jednog, zastrašiti hiljade.”

“Mediji su kisik za terorizam.”Margaret Thatcher

“Polovina naše borbe vodi se na medijskom frontu.” Ayman al-Zawahiri

Prvi novinski tekst u kojem se riječ “terorizam” koristi u suvremenom značenju:

“Postoji više načina da se zbaci naša sloboda. Fanatizam je potaknuo sve strasti – rojalizam se još
uvijek nije odrekao svake nade, a terorizam je smioniji nego ikad.” The Times of London (30. 1. 1795.)

PROPAGANDA DJELIMA: Komunikacijski potencijal nasilja

Mihail Bakunjin (1814-1876), jedan od rodonačelnika anarhizma među prvima je prepoznao

komunikacijski potencijal revolucionarnog terora: “Naše principe moramo širiti ne riječima nego
djelima, jer je to najpopularniji i najmoćniji oblik propagande kojem se teško oduprijeti”.

Na upotrebnu vrijednost “propagande djelima” ukazivao je talijanski

revolucionar Carlo Pisacane (1818-1857): “Ideje nastaju iz djela, a ne obratno... Nasilje je neophodno
ne samo da bi se skrenula pažnja ili dobila podrška, nego da bi se mase informirale, obrazovale i
ustale u revoluciju”.
Zašto mediji vole izvještavati o terorizmu?

Dramatičnost, neizvjesnost, ljudska patnja, tragedija, krv, spektakularnost, horor, akcija, dobro protiv
zla...

Izvještavajući o terorizmu mediji žele vezati što više publike za sebe... To isto žele i teroristi.

Mediji često, posredno i ne želeći, pomažu teroristima da postignu i dođu do javnosti.

Simbiotički odnos terorizma i medija.

Novi zaplet

Teroristi i sami postaju mediji - izdaju publikacije, imaju vlastitu audio i video produkciju i mreže za
distribuciju medijskih proizvoda.

Uloga interneta i društvenih mreža – tehnološki napredak u oblasti komunikacija i komuniciranja

relativizira veliki dio prethodnih zapažanja o odnosu terorizma i medija.

Šta žele teroristi?

Primarni cilj: zadobiti moć

Načini za postizanje tog cilja:

1. Instrumentalizacija straha - strah se uvodi u društvo nasiljem i prijetnjama.

2. Ulazak u javni prostor kako bi:

• postali “legitimni” akter u trokutu vlast-javnost-mediji i stekli medijski

tretman poput onoga kakav imaju legitimne vlasti.

• zadobili poštovanje i podršku onih u čije ime i za čije se interese bore.

Moguće preporuke za izvještavanje o terorizmu

• Voditi se profesionalnim standardima

• Izvještavati odgovorno i u interesu javnosti

• Utvrđivati činjenice (fact-checking), objašnjavati kontekst

• Uspostaviti i razvijati partnerske odnose sa sigurnosnim agencijama

• Ohrabrivati specializaciju novinara za teme iz sigurnosti

MEDIJI I DEMOKRACIJA

Mediji igraju ključnu ulogu u demokratizaciji društava i država.

Mediji su historijski na Zapadu bili tretirani kao četvrti stalež ili sedma sila.

Izraz četvrti stalež je nastao kao referenca na tri staleža, odnosno društvene grupe, koji su bili
zastupljeni u organima vlasti Francuske pred revoluciju (prvi stalež - svećenstvo; drugi stalež -
plemstvo; treći stalež - obični građani).

Izraz četvrta vlast se odnosi na medije kao četvrta grana vlasti, odnosno kao dodatak zakonodavnoj,
izvršnoj i sudskoj vlasti u sistemima trodiobe vlasti.

Izraz sedma sila se odnosi na Evropu 19. stoljeća u kojoj je tada postojalo šest velesila - Velika
Britanija, Francuska, Austrija, Pruska, Rusko i Otomansko Carstvo. Štampa, koja je u nekim od tih
država postala nezavisna, se smatrala toliko uticajnom da je prozvana sedmom (vele)silom.

Današnji komercijalni model medija, koji je sve dominantniji, počiva na privatnom vlasništvu i oslanja
se na podršku oglašivača. Taj medijski model erodira javnost i kreira „kulturu zabave” što je nespojivo
sa konceptom demokracije. Proizvodi medija postaju roba tako da služe ciljevima tržišta, a ne i
potrebama građana

Građani – konzumenti medijskih sadržaja, postaju klijenti. Njihov posao je utoliko olakšan, da čovjek
modernog društva razmišlja „više instinktima nego intelektom”.

Neosporno je da informacijske tehnologije doprinose većoj demokratizaciji javnosti i društava

općenito. Međutim, mediji, a naročito televizija, u dvostrukom su odnosu s demokracijom. S jedne
strane, nastupanje globalnog informacijskog društva predstavlja snažan poticaj demokraciji. S druge
strane, televizija i drugi mediji ograničavanju javni prostor za dijalog koji su sami otvorili time što bez
prestanka trivijaliziraju i personaliziraju politička pitanja. Štaviše, širenje gigantskih multinacionalnih
medijskih korporacija znači da se ogromna moć koncentrira u rukama tajkuna koje niko nije izabrao.
Današnji mediji podržavaju neoliberalnu ekonomsku politiku koja služi ličnim i općim interesima
transnacionalnih korporacija, ali podriva demokratske kapacitete i opcije društva.

Dogmatizacija demokracije podrazumijeva da se uz pomoć medija i obrazovnih institucija kontrolira

ljudska misao tako što pojedinca zaokuplja nečim besadržajnim, što je ideološka pretpostavka za
poslušnost i potrošnju;

Zbog toga neki medijski analitičari smatraju da živimo u civilizaciji u kojoj ima sve više informacija a
sve manje smisla;

Napredak komunikacijskih tehnologija doveo je do dvije fundamentalne promjene;

a) sve većeg odvajanja informacija o nekom fenomenu od samog fenomena

b) reorganizacije prostora i moći, koja iz tog odvajanja proističe.

Tržište i demokracija

Sve više autora tvrdi da je državna regulacija, a ne privatno vlasništvo, najveći problem za slobodu
medija.

Liberalizacija medija nije garancija demokratskog, otvorenog društva. Npr. Gvatemala, San Salvador i
Katar imaju privatne i na oko slobodne medije, ali zato neznatne i ograničene građanske slobode.

Zasićenost javnog prostora masovnim medijima stvara društvo koje je prije definirano
spektakularnim (spektaklom) nego stvarnim odnosima među ljudima.

Vođeni logikom profita mediji su više okrenuti zabavi nego pružanju sveobuhvatnih informacija,
neophodnih za istinsku, javnu raspravu o ključnim pitanjima.

Kombiniraju se kratke informacije i zabava, tako da dolazi do njihove simbioze (infotainment).

Mediji se takođe utrkuju u osvajanju zabave i znanja, odnosno u njihovom spajanju koje je na ivici
vulgarizacije (edutainment).

Kako ističe Bauman, kultura potrošačkog društva uglavnom potiče zaboravljanje, a ne učenje, jer
klijente treba što prije navesti da kupe novi proizvod.

To znači da je konzumerizam analogan „psihopatologiji depresije”, pa se postavlja pitanje da li

konzumiramo da bismo živjeli ili živimo da bismo konzumirali.

Moderni mediji nam omogućavaju da budemo „u toku”, jer smo zatrpani informacijama, što vodi
površnosti. Ništa nas se više ozbiljno ne tiče, niti previše uzbuđuje, već „sve primamo s
ravnodušnošću karakterističnom za stanje sitosti”.

Kontrolna funkcija medija

Ključna uloga medija, prema tradicionalnoj liberalnoj teoriji, jeste da djeluju kao kontrolor države.
Mediji trebaju kontrolirati državne aktivnosti i bez straha ukazivati na zloupotrebe institucija.

Novinarska teorija demokracije, sastoji se od ključne pretpostavke :

1. uloga novinara je da informira građane;

2. pretpostavlja se da će građani biti informirani ako redovno čitaju vijesti kojima ih

snabdijevaju mediji;

3. što su građani bolje informirani, to je veća vjerovatnoća da će učestvovati u političkom

životu, naročito u demokratskim debatama koje novinari smatraju ključnim za participatornu
demokraciju;

4. što je više informiranih građana, to će društvo biti demokratskije.

Uloga medija u stvaranju javne sfere

Jedan od najvećih izazova liberalne demokracije bio kada bi „pasivne mase” postale aktivne i tražile
učešće u kreiranju politike. Mase su, međutim, „pasivizirane” kroz socijalizaciju, obrazovanje i
medijske konstrukte; mediji „odvlače” pažnju od ključnih pitanja; mase se usmjeravaju na nevažne
stvari kroz proces medijskog nametanja agende - agenda setting.

LAŽNA VIJEST „FAKE NEWS“

Lažna vijest je medijski izvještaj koji u sebi sadrži nedvosmisleno pogrešne tvrdnje, odnosno
informacije koje ne odgovaraju činjenicama i kojima se svjesno dezinformira javnosti. Lažna vijest
uglavnom cilja na to da probudi emocije čitatelja, te se često odnosi na “vruće” teme i pitanja o
kojima se vodi intenzivna javna debata, o kojima ljudi imaju snažne stavove i podijeljena mišljenja.
Lažna vijest ne mora biti bazirana isključivo na lažnoj informaciji, već samo jedan njen dio može biti
izmišljen, dok je ostatak sadržaja tačan ili činjenično neutralan. Time se povećava i šansa da čitaoci
povjeruju u lažnu informaciju. Iako ne postoji recept za prepoznavanje lažnih vijesti, postoje određeni
znaci koji vam mogu ukazati na to da bi informacija koja je došla do vas mogla biti pogrešna, poput
činjenice da je objavljena na anonimnom portalu.

Collins Dictionary proglasio je fake news (lažna vijest) za termin koji je obilježio 2017. godinu.
Definicija koju ovaj rječnik daje za fake news je “pogrešna, često senzacionalistička informacija, koja
se širi pod krinkom novinskog izveštavanja”. Kako navode, upotreba ovog termina je od 2016. godine
porasla za 365%, čemu je najviše doprinijela predizborna kampanja Donalda Trumpa i njegov izbor za
predsjednika SAD-a.

Zašto nastaju lažne vijesti?

Motiv za stvaranje i širenje lažnih vijesti može biti namjera da se oblikuje mišljenje čitatelja o
određenoj temi i o njoj stvori pogrešna percepcija u javnosti. Razlozi za to mogu biti politički (npr. u
slučaju izmišljanja i širenja kompromitujućih priča o političkim protivnicima), ideološki (izmišljanje
narativa o pojedincima i grupama koje se percipiraju kao neprijateljske unutar nekog ideološkog
okvira) ili ekonomski (izmišljanje i širenje kompromitujućih priča o konkurentskim firmama,
proizvodima i sl.).

Ovakve lažne vijesti često se preklapaju sa drugim oblicima medijskih manipulacija, kao što su teorije
zavjere i pristrasno izvještavanje. Kada se nađu na stranicama etabliranih medija – ili, što je posebno
opasno, novinskih agencija – velika je šansa da se radi upravo o motivu promocije određene političke
agende, tj. formiranja mišljenja javnosti o određenoj temi putem plasiranja netačnih informacija.

Drugi motiv je profit. Naime, izmišljanje spektakularnih “vijesti” jedna je od taktika za privlačenje
čitatelja i podizanje virtuelnog “tiraža” portala koji objavljuju ovakve vijesti. Ekskluzivan medijski
sadržaj koji niko drugi nema može donijeti više posjeta stranici koja ga je objavila, čime se povećava i
prihod od oglasa na toj stranici. No, i političke lažne vijesti mogu poslužiti za ostvarivanje profita, te
se ne može uvijek jasno utvrditi koji motiv stoji iza njihovog kreiranja i širenja.
Kako prepoznati lažne vijesti?

Ne postoji jedinstven “recept” za prepoznavanje lažnih vijesti, ali postoje određeni znaci koji vam
mogu ukazati na to da bi informacija koja je došla do vas mogla biti pogrešna. Lažne vijesti se
pojavljuju u najrazličitijim formatima – od vizuelnih, koji uključuju manipulaciju fotografija i
videosnimaka ili njihovo pogrešno predstavljanje, preko izmišljanja događaja koji se nisu nikada
odigrali do izmišljanja izjava ili aktivnosti javnih ličnosti. Nekada se ne izmišljaju samo izjave, već čak i
osobe čije se navodne riječi prenose, što je posebno raširen oblik manipulacije u rubrikama kao što
su “pisma čitalaca” ili ulične ankete, za koje se ispostavi da nikada nisu provedene.

Medijski izvještaj može biti u cjelini baziran na lažnoj informaciji, ali ima i onih u kojima je samo jedna
informacija izmišljena, dok je ostatak sadržaja tačan ili činjenično neutralan, čime se povećava i šansa
da čitaoci povjeruju u lažnu informaciju. Lažna vijest uglavnom cilja na to da probudi emocije čitalaca,
te se često odnosi na “vruće” teme i pitanja o kojima se vodi intenzivna javna debata, o kojima ljudi
imaju snažne stavove i podijeljena mišljenja. Pored ovakvih tema, lažne vijesti se često izmišljaju i o
temama koje su neutralne u smislu vrijednosnih stavova, ali imaju jaku senzacionalističku
komponentu – ovakve teme podrazumijevaju neobične i nevjerovatne pojave i događaje, koji su
samim tim zanimljivi i privlačni čitateljima. Lažne vijesti koje nastaju sa motivom privlačenja čitatelja
na stranicu često sadrže i elemente klikbejta, teorija zavjere, pseudonauke i sličnih medijskih
manipulacija.

Dezinformacija

Dezinformacija je medijska manipulacija koja se zasniva na činjenicama, ali ih pogrešno predstavlja,

tj. sadrži “miks” činjenica i netačnih informacija ili poluistina. Dezinformacija se može smatrati blažim
oblikom lažnih vijesti, a u nekim slučajevima je rezultat nepreciznog ili nepotpunog prenošenja vijesti,
što rezultira nenamjernim dezinformisanjem. Ovaj vid pogrešnog informiranja često se prepliće sa
neprovjerenim informacijama, spinom, manipulacijom činjenicama, pristranim izvještavanjem i
ostalim oblicima manipulacija.

Manipulacija činjenicama

Pod manipulacijom činjenicama podrazumijevamo medijski izvještaj koji činjenice tumači na

obmanjujući način. Ovi izvještaji uglavnom koriste tačne informacije za izvođenje netačnih zaključaka
ili tvrdnji, čime se nastoji usmjeriti čitatelj ka pogrešnim zaključcima u odnosu na stvarno značenje
informacije koja se prenosi. Poput lažnih vijesti, manipulisanje činjenicama se ne pojavljuje slučajno –
ono je najčešće rezultat svjesne namjere da se na provjerenim informacijama izgradi neprovjerena ili
neistinita priča, mada može biti i rezultat nepoznavanja materije o kojoj se piše.

Spin

Jedna od definicija kaže da je spin propagandna aktivnost kojom političke partije pokušavaju u
javnosti i medijima predstaviti sve što rade u pozitivnom svjetlu. Iako spin nije samo politička
kategorija, u politici se najviše koristi da se umanji ili promijeni negativan odnos javnosti prema
dešavanju, osobi, instituciji i sl. Spin u sebi uglavnom sadrži dio ili cijelu informaciju čije efekte neko
želi da umanji ili poništi, bez prevelikog davanja značaja tome, te na to doda informacije koje
mijenjaju sliku stanja o toj informaciji, kako bi se fokus prebacio na nekoga ili nešto drugo.

Pristrano izvještavanje

Pod pristranim izvještavanjem podrazumijevamo one medijske izvještaje čija je osnovna namjera da
određenu osobu, grupu ili instituciju predstave u pozitivnom ili negativnom svjetlu. Takvi izvještaji po
pravilu favoriziraju činjenice, stavove i zaključke koji odgovaraju određenom narativu, dok se
istovremeno zanemaruje ili iskrivljava sve što se u njega ne uklapa. Takvi medijski izvještaji mogu i ne
moraju biti netačni, ali u pravilu ne prikazuju cijelu sliku i sve strane priče koju prenose. Pristrani
medijski izvještaji nikada nisu neutralni. Oni uvijek donose određeni vrijednosni sud o temi kojom se
bave i u njima uvijek postoji strana koja je predstavljena u pozitivnom ili negativnom svjetlu, što je
prvi znak da bi medijski izvještaj koji se nalazi pred vama mogao biti pristran. Pristrano izvještavanje
često se javlja i zajedno s prenošenjem lažnih vijesti, teorijama zavjere, manipulacijom činjenicama ili
pseudonaukom.

Prikriveno oglašavanje

Prikriveno oglašavanje predstavlja promotivni sadržaj koji se nalazi u uredničkom dijelu medija, te je
predstavljen kao rad redakcije medija, a ne kao sponzorisani članak. Plaćena promocija proizvoda,
događaja, političkih stranaka ili bilo čega drugog ne smije se predstavljati kao neutralan informativni
izvještaj, već se čitateljima mora staviti do znanja da se pred njima, zapravo, nalazi tekst koji je nastao
kao plaćena promocija.

Klikbejt

Klikbejt je senzacionalistički naslov koji pogrešno predstavlja sadržaj članka s ciljem privlačenja
čitatelja da kliknu na podijeljeni link. Klikbejt je nesumnjivo najrasprostranjeniji oblik manipulacije u
online medijima. To je najlakši način da legitimnu i ponekad dosadnu vijest novim i zapaljivim
naslovom pretvore u profit od oglašavanja. Anonimni portali često koriste klikbejt kako bi bolje
“zapakovali” tuđi tekst i predstavili ga kao svoj. Najveća opasnost klikbejta je to što neće svi otvoriti
članak, već će zaključke donositi samo na osnovu naslova koji pročitaju na portalu ili na društvenim
mrežama.

Neprovjerene informacije

Neprovjerene informacije su, u najkraćem, špekulacije, glasine i druge nepotvrđene tvrdnje koje se
predstavljaju kao činjenice. Posebno su problematične one informacije koje nisu samo neprovjerene,
već ne postoji način da ih se provjeri. Takav primjer nalazimo u vijestima koje se zasnivaju na
“anonimnim izvorima”, a za koje se ne pruža nikakav dodatni dokaz. Ukoliko vijest koju čitate donosi
detaljne informacije o nečemu, ali ne daje nikakav dokaz ili izvor za iznesene tvrdnje, ili se referira
isključivo na informacije dobijene iz anonimnog izvora, radi se o neprovjerenoj informaciji koja se ne
može smatrati kredibilnom.
Cenzura

Cenzura u najširem smislu znači nadziranje i/ili ograničavanje slobode izražavanja. Cenzura ima duge
istorijske korijene i vršila se (ili se vrši) sa ciljem uklanjanja iz javnog prostora onih tema koje nosioci
vlasti smatraju štetnim po svoje interese. Cenzura se u medijima danas najčešće prakticira u obliku
autocenzure: odbijanjem medija da se bave određenim temama ili ličnostima. U kontekstu fact-
checkinga medija, sa naglaskom na online medije, cenzurom obilježavamo one sadržaje koji se bave
politički osjetljivim i temama od javnog interesa, a koji su uklonjeni ubrzo po objavljivanju. Ovu vrstu
medijske manipulacije često je teško “dokazati”.

Teorija zavjere

Zavjera ili urota podrazumijeva tajno udruživanje i djelovanje grupe ljudi s ciljem ostvarivanja nekog
interesa, štetnog po neku drugu grupu ljudi. Zavjere su uglavnom povezane sa organiziranim
kriminalom, korupcijom, špijunažom, terorizmom i sl. Termin “teorija zavjere” se, međutim, ne
odnosi na otkrivanje takvih grupa, planova i aktivnosti, već za “teoretiziranje” toga šta se dešava “iza
kulisa”, dok se činjenice stavljaju u drugi plan. Razotkrivanjem zavjera bavi se istraživačko
novinarstvo, te istražni organi i pravosuđe.

Pseudonauka

Pseudonaukom (lažnom naukom) smatramo članke koji kao naučnu činjenicu predstavljaju određena
mišljenja, stavove i vrijednosti koji nisu dobijeni naučnom metodom, a predstavljeni su kao da jesu.
Sa pseudonaučnim sadržajem najčešće ćete se susresti u člancima koji se bave životnim stilom,
zdravljem i naukom. U takvim člancima se pogrešno ili manipulativno interpretiraju postojeća naučna
istraživanja ili se poziva na istraživanja koja nisu prošla naučnu provjeru. Pseudonauka često ide
“ruku pod ruku” sa teorijama zavjere i manipulacijom činjenicama.

Satira

Satira je književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Često je
korištena kao sredstvo političke borbe. Satirični sadržaji koji se pojavljuju u medijima služe da naglase
pojavu koja se ismijava i izlaže kritici, najčešće kroz karikaturu ili satiričnu vijest. Ukoliko je jasno
naglašeno da je određeni medijski sadržaj satiričan, njega ne promatramo kao manipulaciju.
Međutim, i satira se može koristiti kao manipulacija, ukoliko se ne naglasi da je riječ o ovoj formi.

IZVJEŠTAVANJE U KRIZNIM SITUACIJAMA

Šta je krizna situacija?

- Događa se na osobnom i društvenom planu.

- Osobno - traumatična ili stresna promjena u životu.
- Društveno - destabilizirajuća i opasna društvena situacija (politička, vojna, ekonomska) ili
događaj s velikim posljedicama na prirodnu okolinu.
- Kriza – nagla, neočekivana promjena dosadašnjeg stanja s mogućim ozbiljnim posljedicama
po osobu ili društvo.
- Nalaže brzu reakciju.
Vrste krize

- Teška prometna nesreća

- Požar
- Glad
- Epidemija bolesti
- Prirodna katastrofa (potres, poplava, tsunami, olujno nevrijeme, šumski požar…)
- Ekoloski incident
- Energetska kriza
- Ekonomska (financijska, monetarna) kriza
- Politička kriza
- Ustavna kriza
- Teroristički napad
- Vrste kriza
- Državni udar
- Međunarodna kriza
- Rat
- Revolucija
- Kriza identiteta • Kriza srednjih godina

Kriza nije nezamisliva. Svaka organizacija, vlada, služba, zemlja ili pojedinac može i treba očekivati da
će se prije ili kasnije suočiti s nekom vrstom krizne situacije. Niko nije pošteđen. Pretpostavljeni
ciklus – pet godina. Kriza nastaje kada više nije moguće održati prethodno stanje ili uraditi nešto što
je do tada bilo moguće. Kriza – iznenadna promjena realnosti, s izvjesnim negativnim posljedicama.

Odgovori na krizu

• Crisis Management – upravljanje kriznim situacijama.

• Crisis Communication – komuniciranje s više ciljnih grupa u vrijeme krize.

Zajednički elementi kriznih situacija:

- Element nepredvidivosti/faktor iznenađenja;

- Prijetnja ili neki oblik ugrožavanja sigurnosti, osobne ili opće;
- Kratko vrijeme za prvu reakciju;
- Nova realnost uvodi novu dinamiku - promjena ponašanja (skoro) svih segmenata pogođene
zajednice;
- Uspješno svladavanje krize ovisi o brzini prilagodbe novonastaloj situaciji;
- Najveća prepreka - inercija u ponašanju i razmišljanju.
Krize po sadržaju i trajanju

A.Kratak i intenzivan događaj: Vrsta krize koja se može dogoditi na bilo kojem mjestu i u bilo koje
vrijeme. Situacija je nepredvidiva i može zateći vlasti i medije nespremnim. Iako je najčešće
kratkotrajna, takva kriza je stresna i intenzivna.Često je prati period početnog kaosa i nekoordiniranih
reakcija vlasti i medija (elementarna nepogoda, ekološki incident, teroristički napad, itd.).

B. Planirana i dugotrajna kriza: Vrsta krize u kojoj vlasti imaju vremena za pripremu jer same utiču na
nastanak krizne situacije. Mediji i sistem informiranja, često su uključeni u planiranje krize, a njihova
uloga sastavni je dio tog plana. “Framing” – shema interpretacije događaja kroz više stereotipa.
Interpretativni okvir se u takvoj krizi mora prilagođavati promjenama situacije jer u protivnom gubi
na kredibilitetu.

Ponašanje vlasti i medija prema javnosti, način i strategija komuniciranja ovise o tome da li se radi o
slučaju A. (iznenadnoj i kratkoj) ili B. (planiranoj i dužoj krizi).

Komunikacijski Interesi aktera u krizi

Organizacija, služba, vlada, kompanija… žele: Izvijestiti o onome što se dogodilo; smanjiti ili prekinuti
patnju, ublažiti posljedice, dostaviti pomoć stradalima; Smanjiti nezivijesnost o daljnem razvoju krize;
Razjasniti vlastitu ulogu (odgovornost).

Šta žele mediji: Izvijestiti o onome što se dogodilo – i biti najbrži u tome; Pomoći u ublažavanju patnji
- i istaći vlastitu ulogu u tome: Razmatrati daljnji razvoj krize i davati svoje viđenje o tome; Utvrditi
odgovornost za krizu (s upitnom motivacijom i ishodom);Podići gledanost, slušanost, čitanost –
ostvariti profit.

Odnosi s javnošću (Public Relations)

• Nauka o upravljanju kominiciranjem između organizacije i javnosti, s ciljem izgradnje i održanja

pozitivne slike o toj organizaciji. • Korporacije koriste to znanje kako bi prenijele javnosti informacije
o svojim proizvodima ili uslugama, kako bi povećale njihovu prodaju. • Neprofitne organizacije (škole,
bolnice, javne službe…) komuniciraju s javnošću kako bi podigle svijest o nekom problemu, akciji,
prikupljanju sredstava, itd. • Političari komuniciraju s javnošću kako bi prikupili glasove i pobijedili na
izborima. Kada (ako) dođu na vlast koriste tu komunikaciju da dokažu kako ispunjavaju obećanja za
koja su dobili podršku birača.

Upravljanje kriznim situacijama (Crisis Management) proces je u kojem je neka vlada ili organizacija
suočena s iznenadnim događajem koji prijeti da nanese štetu toj organizaciji ili vladi, njenim
članovima ili građanstvu. Tri ključna elementa svake krize: • Prijetnja sigurnosti; • Faktor
iznenađenja; • Kratko vrijeme za donošenje odluka.

Za razliku od prevencije i procjene rizika (Risk Assessment), upravljanje kriznim situacijama (Crisis
Management) je najčešće naknadno (reaktivno) i počinje tek nakon što se nešto (loše) dogodilo.
Podrazumjeva znanja i tehnike neophodne za procjenu, razumjevanje i suočavanje s bilo kakvom
ozbiljnom situacijom, posebno od trenutka kada je kriza nastala do trenutka kada počinje akcija
spašavanja.
Svim organizacijama, javnim i privatnim, komercijalnim i neprofitnim, neophodan je Plan
komuniciranja u kriznim situacijama, a njegove osnovne postavke poželjno je provjeravati i
dopunjavati barem jednom godišnje.

Plan za komuniciranje u kriznim situacijama služi kao vodič s kratkim uputama za brzu uspostavu
veza s ključnim ciljnim grupama: • Za komunikaciju unutar organizacije, službe, vlade… • Za
komunikaciju s članovima lokalne ili šire zajednice… • Za komunikaciju s medijima… • Za
komunikaciju s vlastima i vanjskim svijetom.

Svaki djelotvoran plan za komuniciranje u kriznim situacijama sadrži nekoliko logičnih i provjerenih
postupaka: • Odredite članove tima za komunikaciju u kriznim situacijama. U tim ulaze glavna osoba
za komunikacije (šef odjela za odnose s javnošću) i članovi tog ureda i voditelji svih ključnih odjela. •
Odredite glasnogovornika (najčešće voditelja odjela za odnose s javnošću ili nekog viskog dužnosnika
organizacije, službe ili vlade).

U fazi planiranja, utvrdite i sastavite popis ključnih kontakata (brojevi telefona, kućne adrese, …) u
medijskim kućama, lokalnoj zajednici, policiji, vojsci, civlinoj zaštiti… Pokušajte odgovoriti potrebama
medija slijedeći upute vašeg ureda za komunikacije s javnošću. To bi trebalo omogućiti da novinari na
vrijeme dobiju dovoljno informacija i da pošalju izvještaje do postavljenog roka.

Plan za komuniciranje u kriznim situacijama trebalo bi uključiti i “teška pitanja”. Plan mora predvidjeti
različite “krizne scenarije” i neugodna pitanja koja bi s njima u vezi mogli postaviti novinari ili javnost.
Pripremite modele kriznog komuniciranja s javnošću (prilagodljive formate za komuniciranje –
priopćenja za javnost, neaktivirani website, sms poruke, izjave za štampu, uspostavu besplatnih
hotline telefonskih brojeva za informacije o žrtvama, postupcima i dr.).

Planom za krizno komuniciranje treba odrediti i informativno “pokriti” više ciljnih skupina. Mediji
pružaju mogućnost istovremenog prenosa ključnih informacija do nekoliko ciljnih skupina/publika. Da
bi se to zbilja postiglo oblik komuniciranja mora sadržati informacije relevantne za svaku od tih
skupina (javnost, vlasti – lokalne i državne, zaposlenici, kupci, poslovni partneri, itd.).

Vodite evidenciju o komunikacijskom output-u. Pažljivo evidentirajte i arhivirajte svaku izjavu za

medije, intervju, priopćenje za javnost, članak ili radio/tv prilog… Taj popis će biti ključan za kasniju
analizu krizne komunikacije i moguću doradu komunikacijskog plana. (Međusobno iskorištavanje
medija i organizacije).

Uvježbavanje različitih scenarija za krizne situacije mora uključiti planiranje adekvatnog

komuniciranja s javnošću. Brza distribucija vjerodostojnih i provjerenih informacija u najboljem je
interesu upravljanja kriznom situacijom i svih koji su njom na bilo koji način pogođeni.

Prva reakcija

Elementi od presudne važnosti: • Brzina • Tačnost/vjerodostojnost • Dosljednost

Brzina – prvi odgovor najkasnije sat nakon izbijanja krize. Taj zadatak izlaže cijeli tim velikom pritisku
da proizvede i “izbaci” poruku za vrlo kratko vrijeme. “Ako ti ne progovoriš prvi, neko će drugi o tebi
to učiniti”. Pokušajte održavati informatvni ciklus u redovnim intervalima.
Tačnost je ključna. Javnost želi tačnu informaciju o tome šta se dogodilo i kakve posljedice to može
imati na različite ciljne grupe. Zbog utrke s vremenom i početnog kaosa, moguće je da u javnost
dospije netačna informacija. Kada se uoči, pogreška mora biti što prije ispravljena.

Ispravljanje pogrešaka u izvještavanju javnosti ostavlja dojam nedosljednosti i nekompetencije.

Tokom krize neophodo je obraćati se i govoriti “jednim glasom” kako bi se održala dosljednost.

Najuspješniji recept za početnu komunikacijsku reakciju:

1.Budite brzi i osigurajte prvu reakciju u toku prvog sata od izbijanja krize; 2.Objavljujte samo
provjerene informacije; 3.Budite dosljedni, informirajte glasnogovornike o ključnim događajima i
omogućite im da javnosti prenosu dogovorenu poruku;4. Javna sigurnost mora biti prvi prioritet; 5. U
informiranju o krizi (prema unutra i prema van) koristite sve medijske platforme i oblike
komunikacije; 6. Pokažite suosjećanje prema žrtvama, najavite ili pružite pomoć.

Ponašanje pred kamerom i/ili mikrofonom

1.Izbjegavajte korištenje termina “nemam(o) komentar” ili “ ne znam ”. Takvi odgovori mogu izazvati
višestruko negativan dojam - o nekompetenciji, nezainteresiranosti, skrivanju istine, prešućivanju ili
skrivanju moguće krivnje; 2. Izložite informacije jasno, izbjegavajte prazne fraze i prestručne izraze.
Nejasno izražavanje može stvoriti pomutnju, zbuniti javnost i stvoriti dojam da se to radi namjerno
kako bi se nešto prikrilo (otvara mogućnost za teorije zavjere). 3. Pred kamerom se držite opušteno i
odmjereno, ne spuštajte i ne skrećite pogled, pokušajte izbjeći ispoljavanje znakova nervoze, straha
ili panike… Izbjegavate korištenje poštapalica (“ovaj” , “ znači” , “dakle”…);4. Vodite računa o izgledu,
budite svjesni oklnosti u kojima istupate, govorite pribrano, pokažite razumjevanje za situaciju,
iskažite suosjećanje… 5. Glasnogovornik mora imati uvid u ključne informacije vezane za krizu i mora
znati kakvu poruku treba prenijeti javnosti. Pripremite zabilješke s ključnim podacima o krizi prije
izlaska pred novinare. Ne improvizirajte odgovore. 6. “Provjeravamo činjenice, čim nešto doznamo
izvijestit ćemo javnost” – ključna fraza za pitanje na koje ne znate odgovor. 7. U kriznoj situaciji, svaki
je detalj dodatno “pod lupom” jer su pažnja i perceptivnost javnosti pojačane strahom (velike oči).

MEDIJI I „PRODAJA“ RATA

- Uvod
- Ko stvara okvir za “prodaju” rata i mira
- PR-izacija politike i pojava spin doktora
- Šta podrazumjeva spin
- Stvaranje okvira za “prodaju” rata i mira
- Determiniranje svjetonazora
- Funkcija svjetonazora
- “Prodaja” rata i mira
- Povijesni pregled razvoja ratne propagande
- PR-izacija vođenja rata
- Nintendo ratovanje – ratovi bez krvi
- “Prodaja” iračkog rata
- Prodaja mira
Uvod

Politika ili barem jedna njezina dimenzija postaju pozornica za publiku; scenarij kreiraju spin doktori;
izvode ga političari, a o njemu izviještavaju novinari koji su, ponekad, u ulozi produžene ruke, a
ponekad i u samododijeljenoj ulozi ”zvijezda”.

Akteri show-a: Političari kao glumci, Industrija spina, Medijski radnici , Publika

Razlozi pojavljivanja spin doktora

- Liberalna demokracija se temelji na legitimitetu vlasti. Legitimnost zahtijeva suglasnost onih

kojima se vlada - suglasnost naroda.McNair (1999) – suglasnost može biti proizvedena.
- Drugi razlog pojave i uspona političkih savjetnika u kapacitetu spin doktora bila je pojava
televizije. Televizija je olakšala težak proces mobiliziranja i upravljanja javnostima, jer je
omogućila da gledaoci budu „izručeni“ političkim igračima koji su znali iskoristiti svoje
manipulativne sposobnosti.
- Odnosi s javnošću se temelje na afirmaciji i činjenicama, a spin na manipulaciji i trikovima.
- Daljnji poticaj za razvoj i rast značaja spin doktora je bio kapacitet novinara da utiče na
političku agendu (Louw, 2005)

Novinari, suštinski, nemaju stvarnu moć, ali imaju utjecaj jer mogu 'autorizirati' određene verzije
stvarnosti. To daje novinarima mogućnost da:

 poremete planirane politike dovodeći ih u pitanja;

 zaplaše kreatore politike;

 trivijaliziraju neka pitanja i preuveličavaju važnost drugih i na taj način zaokupljuju

pažnju javnosti. (Louw, 2005)

Šta se podrazumjeva pod spinovanjem?

 Sposobnost manipulacije ne samo onim što dužnosnici administracije kažu, nego i onim što
mediji govore o tome. Spinovanje priče uključuje njezinu upotrebu u korist jedne strane,
služeći se saopćenjima za štampu [...] i drugim prijateljskim izvorima kako bi se priča
oblikovala i predstavila u najboljem mogućem svjetlu.

 Uspješno spinovanje često uključuje pridobijanje medija da 'igraju uz naš bok', tako što ih
brifiramo, dajemo pozadinske informacije ili koristimo druge metode uvjeravanja koje
određenu spin priču predstavlja kao pouzdanu.

 Ponekad spin doktor može postići isti rezultat bez posebnog uvjeravanja novinara, tako što
radi za njih. Pomaže kreiranje saopćenja za štampu, radio džinglova, satelitski feedova, fact
sheets-a i sličnih oblika informacija koji pomažu novinarima a ujedno, ispunjavaju funkciju
spina.
Prodaja rata

Tri razvojna elementa su promijenila ratovanje i vođenje propagande: industrijalizacija, pojava

masovnih medija, pojava masovne demokracije.

U toku dvadesetog stoljeća, odnos između ratovanja, medijskog prikazivanja ratova, i pokušaja
kreiranje masovnog konsenzusa za političko nasilje je prošao kroz tri faze:

- Pojava strojeva za masovno ubijanje koji su zahtjevali pristanak masa i ”topovsko meso” (I. i
II. svjetski rat)
- Vijetnam je učinio ratovanje nepopularnim,
- Relegitimizacija rata kroz njegovu PR-izaciju. (Louew,2005; Seib,2004)

Era konsenzusa za masovno ubijanje

 Industrijalizacija – tehnologija – ubijanje

 WW I - prvi potpuno industrijalizirani rat

 Propaganda – patriotizam – moral – dobrovoljci

Zašto je početkom 20. stoljeća vođena prva sistemski organizirana propagandna mašinerija?

 Masovna demokracija

 William Randolph Hearst (španjolsko – američki rat)

 Utvrđivanje agende (selekcija – cirkulacija diskursa)

William Randolph Hearst (1863-1951.) bio je američki poslovni čovjek, novinski izdavač i političar
poznat po razvoju najvećeg lanca novina i medijske tvrtke u zemlji, Hearst Communications. Njegove
metode ”žutog novinarstva” utjecale su na popularne medije u zemlji naglašavajući senzacionalizam i
priče o ljudskim sudbinama. Hearst je prodavao novine tako što je objavljivao ogromne naslove nad
jezivim pričama o kriminalu, korupciji, seksu i insinuacijama.

Hearst je stvorio lanac koji je na svom vrhuncu brojao gotovo 30 novina u glavnim američkim
gradovima. Kasnije se proširio na časopise, stvarajući najveći novinski i časopisni posao na svijetu.
Hearst je kontrolirao uređivačke pozicije i pokrivanje političkih vijesti u svim svojim novinama i
časopisima, te je tako često objavljivao svoje osobne stavove. Poticao na rat SAD protiv Španjolske
1898.

Upravljanje informacijama u okviru propagande sastojalo se od tri aktivnosti:

- Eliminacija negativnih vijesti;

- Preuveličavanje pozitivnih vijesti, i
- Pružanje javnosti priča o herojima koje formiraju i podižu patriotske osjećaje, istovremeno
izgrađujući binarni (crno-bijeli) pogled na svijet.
Povijesni razvoj ratne propagande

 Kreiranje obrazaca spinovanja

 Izazovi britanskoj propagandi – prebacivanje naklonosti sa Njemačke na Francusku

 Demoniziranje Nijemaca

 Sistem cenzure i britanski utjecaj na promjenu značenja pojma propaganda

 Dekonstrukcija britanske propagande nakon Prvog svjetskog rata

 Psy – ops kao pojmovna supstitucija propagande

Goebbels i propaganda: Mađioničar prodaje smrt

 Sagradio propagandni stroj na pretpostavci da se mase mogu manipulirati jer su pasivne i

mentalno lijene, te tako dozvoljavaju da se manipuliraju i vode.

 On je uspješno koristio princip ponavljanja jednostavnih ideja iznova i iznova dok nisu postale
primljene kao podrazumjevajuće istine.

 Goebbels je, također, pionir drugih tehnika koje su kasnije postala uobičajene u političkim
kampanjama. On je:

o organizirao zračne letove na izborne skupove kako bi se

omogućilo Hitleru da govori u četiri grada tokom jednog
dana;

o formirao skupinu obučenih govornika koje je mogao poslati

na bilo koje mjesto gdje je bio potreban publicitet i podrška
nacističkoj partiji;

o prepoznao vrijednost filma, radija i novina u dolaženju do

masa i izgradnji pristanka;

o izdašno koristio film i žive slike kako bi 'ukalupio' javno

mnijenje;

o omogućio dostupnost jeftinih radio aparata i popularizirao

njihovu kupnju tako da je radio postao oruđe nacije.

„Dobra propaganda je ona koja vodi ka uspjehu, a loša je ona koja ne može ispuniti očekivani učinak.
Zadatak propagande nije da bude inteligentna, već da bude uspješna.“
Vijetnam- necenzurirani rat

Lippman – neuspjeh upravljanja komunikacijama i javnim mnijenjem u liberalnim demokracijama

generira poremećaj hegemonije.

Što je u Vijetnamu bilo drugačije?

 Odsustvo cenzure

 Marginalizacija i slanje neiskusnih novinara

 Pack journalism – ”kolektivno novinarstvo”

 Komunikacijska katastrofa

Okrivljavanje medija za gubitak rata

Johnson: činilo se da se mediji natječu „u pružanju što sumornijih i depresivnijih slika rata“ . To
svakodnevno „pakovanje sumornosti i histerije“ ubjeđivalo je javnost da su SAD i njihovi
južnovjetnamski saveznici blizu poraza.

Clifford: „novinari i antiratni pokreti nisu porazili Ameriku u Vijetnamu. Naša politika nije uspjela jer je
bila zasnovana na pogrešnim premisama i neiskrenim obećanjima. Da su rezultati u Vijetnamu bili
približni onima što su Washington i Saigon predviđali u javnosti dugi niz godina, američki narod bi
nastavio podršku svojoj vladi.“

Američka vojska je vjerovala da je naučila lekcije iz rata u Vijetnamu.

- Prvo, ako je razvijena antiratna svijest među vlastitim civilima, tj., protivljenje nekom
specifičnom ratu, rat će biti izgubljen, jer politički pritisak u smjeru završetka rata
kontinuirano raste, tzv. vijetnamski sindrom.
- Drugo, televizijski snimci mogu promovirati antiratnu svijest, i / ili može ugroziti legitimnost
upotrebe prisile.
- Nadalje, ako rat nije pažljivo PR-iziran, televizijske slike rata mogu da destabiliziraju
legitimnost većinskog poretka.

Young i Jesser smatraju da medijalizirani ratovi uključuju slijedeće:

- Dugoročno planiranje uz kreiranje detaljne medijske i političke strategije.

- Ratni planovi u svojoj srži imaju i medijske aspekte
- Vođstvo suprotstavljene strane je demonizirano u pripremi za rat. Ustvari demonizacija je
obično dobar pokazatelj da se rat priprema. Obzirom na jaku 'individualističku nit' u
angloameričkom načinu mišljenja, takva demonizacije sklona je uključivati stvaranje
prepoznatljivih zločinaca, npr. Saddam Hussein i Slobodana Miloševića. Ovaj proces često
uključuje poistovjećivanje tih osoba s Hitlerom.
- Demonizacija je često popraćena identificiranjem progonjenih skupina te njihovim
promoviranjem kao buduće alternativne vlade.
Demonizacije također uključuje selektivni prikaz povijesti, naročito gdje se intervencija vrši se u korist
jedne strane u građanskim ratovima.

Režim se destabilizira, kreira se predstava prema kojoj su njihovi politički, ekonomski i diplomatski
manevri neracionalni.

Osim ocrnjivanja neprijatelja, logika binarnih opozicija zahtijeva stvaranje žrtve koju treba da
spasimo od negativca.

Pronalaženje žrtve za spašavanje je postala važno sredstvo opravdavanja upotrebe nasilja protiv
drugih država.

Zaljevski rat – ilustracija PR-izacije rata

- Reinvencija pool sistema novinarstva

- Strogo kontrolirani događaji (intervjui)
- Protok informacija
- Snimci raketom – difuznost granica stvarnosti
- CNN efekt
- Rat bez krvi – Nintendo ratovanje
- Angažiranje vanjskih PR konsultanata
- Reafirmacija zapadnog vrijednosnog sistema

Nintendo ratovanje u Zaljevu

Umjesto krvi i mrtvih tijela brojalo se uništeno oružje a dim se dizao iz neživih stvari kao što su zgrade
i mostovi. U ovom medijaliziranom hiperratu ono što je izbrisano bile su fizičke posljedice modernog
oružja na ljudska bića. Za one koji su bombardirani efekti su bili krajnje brutalni ali kada PR-ovi dobro
urade svoj posao ratovi postaju poput videoigrica.

Neposrednost medijaliziranih ratova je moćno oružje za vojne PR-ove jer gledateljima se čini da imaju
trenutni pristup slikama u stvarnom vremenu. Zaljevski rat, na primjer, generirao je iluziju da
satelitska televizija daje publici direktan pristup ratovanju.

Budući da je CNN pokrivao bombardiranje Bagdada stvorena je iluzija da se rat vodi u prisustvu
globalne publike, ali to je samo služilo da prikrije procesa odabira, namjernih propusta i propagande
koja zapravo maskira činjenicu da se nijedna prava informacija ne pruža u spektakularanom light
show-u.
Prodaja rata u Iraku

Primjena PR-iziranog modela (Louwe, 2005)

- Saddam Hussein je demoniziran.

- Prikazan kao prijetnja svjetskom miru, jer je posjedovao oružje za masovno uništenje (WMD).
- Pokušalo se mobilizirati prognanike/disidente kao alternativu vlasti;
- Rat bio opravdan stvaranjem žrtve (iračkih građana) koja će biti spašena od negativca
(Saddamov tiranski režim).Trovanje plinom Kurda priča je koja je beskrajno reciklirana (u
dekontekstualiziranom formatu) radi stvaranja dodatne javne podrške ratu;
- predominantna američka vojna sila trebala je osigurati pobjedu
- ogromna američka zračna moć bila je upotrebljena za uništavanje iračkih snaga, čime se
smanjivao broj američkih žrtava;
- čisti high-tech Nintendo rat je sceniran i predstavljen u američkoj/britanskoj/australskoj
javnosti korištenjem steriliziranog jezika i minimiziranja slika smrti;
- Psy-ops tehnike opsežno su korištene. (Louw, 2005; Rid, 2007).

Embed strategija u Iračkom ratu Na samom početku embed strategija se pokazala uspješnom:

- Prvo, novinari su se toliko zbližili sa vojnicima da su usvojili američko/britansku perspektivu

rata
- Novinari su slali sanitarizirane i herojske slike, često koristeći 'mi' kada su govorili o
američkim/britanskim vojnim snagama.
- Mainstream mediji iz SAD/VB/Australije su pozvani na praksu autocenzure, kako bi se
izbjeglo asistiranje Iraku i demoralizirajuće slike krvi i smrti. Mainstream mediji su poštovali
taj vladin zahtjev. Mainstream američke televizije su otišle čak i dalje, i postale izrazito
patriotske.
- Vojni PR-ovi proizvedili su visokokvalitetan materijal (uključujući patriotske klipovi; isticali čist
način ratovanja i preciznost oružja) za masovne medije. Mainstream američki mediji
nekritički su prihvatili spinovane materijale.

Pojava izazova za spin doktore nakon ’završetka’ rata

- Prvo, nije pronađeno nikakvo oružje za masovno uništenje (WMD) što je potkopavalo PR
opravdanje za pokretanje rata. To je postalo naročito ozbiljan problem za Tonya Blaira, ali čak
i u Bushovoj administraciji počela se pojavljivati kritika, posebno iz dijela američkog Kongresa
i medija.
- Spin doktori Bushove administracije odgovorili su na niz kreativnih načina
- Drugo, izbio je pobunjenički rat koji je potkopao izvorni spin o tome kako će SAD biti
pozdravljene od Iračana kao osloboditelji.

Spin doktori odgovorili na dva načina:

- sugerirajući da pobunjenici su bili manja skupina ekstremista i / ili ostaci grupa lojalnih
Husseinu koji su protiv demokratije,
- sugerirano je da je pobuna dokazala da je rat u Iraku bio je dio šireg rata protiv terorizma.
Slike mučenje Iračana u zatvoru Abu Ghraibu 2004.godine potkopali su model zločinac-žrtva koji su
spin doktori ranije izgradili, formirajući ogromnu PR krizu za administraciju predsjednika Busha i
njegovih koalicijskih saveznika.

Abu Ghraib je otvorio ‘veliku vježbu’ spin doktora Bushove administracije koja se sastojala od tri
međusobno povezana elementa:

 U nemogućnosti da poreknu brutalno ispitivanje, spin mašinerija je

pokrenula prebacivanje krivice – za zlostavljanje su okrivljene 'trule jabuke'
među vojnicima koje su poslužile kao 'žrtveni jarce'.

 Usmjeravanje fokusa medija na 'žrtvene jarce' kako bi se formirala slika o

ljudima iz siromašnih društvenih slojeva koji su, kao disfunkcionalne osobe,
postale čudovišta u Abu Ghraibu.

 nastojalo se spasiti uništeni binarni kod (demokracija i tiranije)